Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:34


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 02 Jan 2017, 15:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Српски и црногорски официри у Ђаковици 1913. године.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 02 Jan 2017, 15:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Српска коњица испред Грачанице 1912. године.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 02 Jan 2017, 15:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

"Од српске војске заробљени турски топови код Битоља." (разгледница, Балкански ратови)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 11 Jan 2017, 20:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Preko novina ću te se odreći: Stara srpska taktika kako postaviti na mesto nekog ko obruka porodicu!

U ne baš tako davnoj prošlosti, kada su čast i ugled imali značaj, najgore što je moglo zadesiti neku časnu porodicu bilo je da je jedan član obruka nemoralnim ponašanjem.

Slika

Pa molim vas, gde to ide? Deda i baba ugledni ljudi, trgovci, roditelji terzije, ni u daljoj familiji nema duševnih bolesti, a on dripac se dao na kocku i sumnjive ženske! Sramota, nego šta!

Šalu na stranu, naši bliži preci (tačnije, generacije naših pradeda) nimalo blagonaklono nisu gledali na "ljudske slabosti". Tačnije, nisu imali nimalo razumevanja za "bubice" svojih članova porodice, jer je, kao što rekosmo, ugled tada imao veliku važnost.

S obzirom da je štampa u to vreme doživljavala procvat, i sav "kulturan svet" je čitao novine, najbolji način zakaznu i ograđivanje od nevaljalog ponašanja bio je, šta drugo nego odricanje preko novina.

Pogledajmo kako je to izgledalo.

DUŠANE, RASPIKUĆO, OSTADE TI BEZ NASLEDSTVA!

Slika

PEJKA, VRATI SE, SVE TI JE OPROŠTENO!

Slika

ODREKLA GA SE CELA PORODICA

Slika

RAZVOD PREKO NOVINA I TO POD STARE DANE!

Slika

Inače, nisu samo ozlojeđeni članovi porodice imali ovako radikalne metode. Čak je i policija, u želji da posrami nevaljalce i održi lekciju onima koji su na potencijalnoj stranputici, redovno u novine davala imena prestupnika.

Slika

Verovali ili ne, ovo obaveštenje je staro 130 godina!

Slika

Piljar ovdašnji je verovatno propio ceo pazar.

Slika

Pre 135 godina - brižnost i efikasnost policije.

DANAS: UMESTO U REDAKCIJU, PRAVO NA SUD!

Praksa "odricanja preko novina" zadržala bi se svakako i do današnjih dana, ali odavno se takva obaveštenja ne objavljuju. Kontaktirali najstariji dnevni list Politiku, zatim Večernje novosti i lokalne listove, od kojih smo dobili gotovo identične odgovore.

Verovali ili ne, Srbi i dalje "zovu novine" da bi se odrekli nekog člana porodice. Razlozi su isti kao pre 130 i kusur godina: svađa oko nasledstva, rasipanje, nemoralan način života, narkomanija i ostali poroci... Novine iz pravnih i etičkih razloga više ne obavljuju ovakva obaveštenja, ali ljubazna dama iz Večernjih novosti nam je rekla da za ljude koji zovu iz ovih razloga imaju strpljenja i razumevanja jer znaju da se obraćaju iz nezavidne pozicije, pa ih upućuju na nadležne institucije.

Pravo na imovinu se ne dobija, pa samim time ne gubi preko oglasa, podsećaju pravnici, stoga ovakav način oglašavanja nema pravn0 utemeljenje. S druge strane, pomenuti u novinama u ružnom svetlu imaju puno pravo da tuže podnosioca oglasa, stoga je potpuno jasno zašto ovo više nije praksa.

Uprkos tome, kao što rekosmo, ljudi i dalje zovu. "To je isključivo stvar mentaliteta", rekla nam je ljubazna dama iz Glasa Podrinja, šabačkog nedeljnog lista koji se svrstava u red najstarijih u Srbiji, "znaju i ti ljudi koji zovu da to nema nikakvog pravnog osnova, ali time žele da se olakšaju i ograde od ponašanja određene osobe".

Sa problematičnim članovima porodice ne znaju kako da se izbore, tu je osuda okoline i sramota, stoga im ovo deluje kao rešenje. Srećom, sada su tu nadležne institucije koje rešavaju kompleksne porodične situacije, ali za "šta će komšiluk reći/umrećemo od sramote" još prav(n)og leka nema.


bktvnews

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 21 Feb 2017, 16:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size
klik na fotku za punu rezoluciju

Ručno oslikana mapa srpske države u 14. veku

_________________
Slika Slika


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 15 Maj 2017, 21:37
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
U Dubrovniku žive Srbi, nema nijednog Hrvata


Da je Dubrovnik do 20. veka bio srpski, a ne hrvatski grad govore i činjenice.

Slika

Prema podacima koje je skupila Austrougarska država, kada je 31. decembra 1890. godine popisala stanovništvo grada Dubrovnika, srpskim jezikom govori apsolutna većina od 5.823 ljudi, italijanskim 677,  češkim 48,  poljskim 6, nemačkim 263 i mađarskim 384.

Slika

Tu su i podaci za druga mesta u opštini Dubrovnik, a podaci su tu još frapantniji, jer Srbi u većini mesta čine 100 odsto stanovništa.
Dakle, iz priloženog možemo videti da hrvatski jezik nije ni postojao kao jezik kojim se pričalo u Dubrovniku i okolini.
Ako to nije dovoljno, treba reći da je tadašnji papa, Lav XIII (1810-1903), javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi. 


Utemeljivač hrvatske istorije: U Dubrovniku se oduvek govorilo srpski

"U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski, govorilo - kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće tako i u općini". To je tvrdio Natko Nodilo, koji se pored Franje Račkog smatra za utemeljivačem hrvatske istorije.
Kao učenjaka, krasila ga je pre svega privrženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju "istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalmacije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.
Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:
"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik."
Danas u Dubrovniku nema više nijednog Srbina, osim onih koji dolaze na letovanje.

SD


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 03 Jun 2017, 22:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Vojvođanske priče: Lečio braću, umro od kolere




Dr Đorđe Bastić, prva žrtva zaraze od koje je branio svoje Bačvane. Neumorno obilazio svakog bolesnika i spasavao živote. Kao student medicine, 1864. nosio kovčeg Vuka Karadžića



Slika
Prijateljstvo sa Đurom Daničićem/Spomenik mladom lekaru u Srbobranu/Pobornik ideja Vuka Karadžića



DOM zdravlja u Srbobranu nosi ime dr Đorđa Bastića (1839-1866), lekara koji je na samom početku svoje karijere nastradao od kolere, požrtvovano lečeći svoje sugrađane od ove opake zarazne bolesti. Mladi humanista bio je i veliki rodoljub i vatreni pobornik ideja Vuka Karadžića. Bio je jedan od šestorice koji su nosili kovčeg slavnog reformatora srpskog jezika.

Đorđe Bastić potiče iz stare i ugledne porodice koja se u Vojvodinu doselila iz istočne Hercegovine u prvoj seobi Srba 1690. godine, pod vođstvom patrijarha Arsenija Trećeg Čarnojevića. Bastići su po dolasku u Bačku stupili u vojno-graničarsku službu. Za revnosno čuvanje zemlje od turskih upada i pljačke, Austrougarska im je priznala vojno plemstvo. To im je donelo i značajne privilegije, pa su postali jedna od najviđenijih porodica u severozapadnoj Bačkoj.

- Iako bogata i moćna, ova porodica nije pošla, poput mnogih drugih, putem odrođavanja i udaljavanja od svog naroda. Naprotiv, ostala je privržena širokim narodnim slojevima, i u Riđici, gde je Đorđe rođen, predstavljala je uporište u borbi za očuvanje etničkih osobenosti srpskog naroda u Austrougarskoj - zabeležio je srbobranski hroničar prof. Milivoj Tutorov.

Posle ukidanja Vojne granice (1751), Bastići su ostali u Riđici sve do 1841. godine, kad je Đorđev otac Stevan, sveštenik, prešao na službovanje u Bečej.

- Iako se crkva u to vreme najžešće opirala jezičkoj revoluciji Vuka Karadžića, u biblioteci paroha Bastića Vukove knjige narodnih pesama i umotvorina zauzimale su počasno mesto. U kući se govorilo isključivo narodnim jezikom, a svi članovi porodice pisali su Vukovim reformisanim pismom. U takvom duhu je vaspitan Đorđe, najmlađi sin popa Stevana - zapisao je prof. Tutorov.

Slika
Počast družine iz Budimpešte


Po završetku gimnazije u Sremskim Karlovcima i Segedinu, Đorđe Bastić je od 1857. do 1865. studirao medicinu u Beču, gde se upoznao sa Đurom Daničićem, Vukovim saradnikom, što mu je 1861. otvorilo vrata Vukovog doma. Budući lekar je pomagao Vuku, prepisujući tek prispele i neobjavljene narodne pesme i sređujući ogromnu jezičku i etnografsku građu. Na sahrani Karadžića 1864. u Beču, Đorđe je, umesto sveće, zapalio konzervativne časopise “Ogledalo” i “Srbobran”, koji su pisali o Vuku kao o izdajniku srpskog naroda.

Ubrzo pošto je završio studije, Đorđe je početkom 1866. godine postavljen za opštinskog lekara u Srbobranu, tadašnjem Sentomašu, još rovitom od stradanja u revoluciji 1848/1849. godine. Svega nekoliko meseci od stupanja na posao, mladi doktor se suočio sa epidemijom kolere, s kojom se borio danonoćno i neumorno, obilazeći po kućama svakog bolesnika. Spasao je mnoge živote, ali ne i svoj, koji je kolera pokosila u oktobru 1866, u njegovoj 28. godini.

Slika
Epitaf srpskih akademaca iz Beča



Epitafskim stihovima na spomeniku u Srbobranu počast mladom lekaru i svom aktivnom i uglednom članu odala je omladina “Bačkog dištrikta”, kao i “Zore”, časopisa Udruženja srpske omladine u Beču i “Preodnice”, umetničke družine srpskih đaka u Budimpešti. Na njegovom nadgrobnom spomeniku, u vidu obeliska, isklesane su reči zahvalnosti njegovih Sentomašana, koji su napisali da je podlegao koleri pomažući braći u ljutoj nevolji, kao žrtva neumornog lekarskog delanja.



AUSTRIJSKI LEKARI POBEGLI

BASTIĆ je u Sentomašu zatekao trojicu starijih lekara iz Austrije, koji su pobegli pred epidemijom kolere. Ostao je samo on da se uhvati ukoštac sa strašnom bolešću. Sve novine u Vojvodini koje su izlazile na srpskom i mađarskom jeziku pisale su o njegovoj smrti kao o tragičnom, bolnom i nenadoknadivom gubitku.



UPRKOS nastojanjima, s različitih strana, da pronađemo fotografiju cenjenog srbobranskog lekara i humaniste, u tome nismo uspeli. Poživeo je, nažalost, samo 27 godina. Uprkos tome, ostali su tragovi o njegovom radu, članstvu u različitim udruženjima, ali ne i njegov lik. Nepoznata je sudbina i porodičnih albuma, a fotografiju dr Bastić nema ni na nadgrobnom spomeniku.



Zoran RAJIĆ


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 12 Okt 2017, 15:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Od salepdžije do ićindije

Slika
Salepdzija

U običnim građanskim porodicama, leti se ručavalo u mutvaku (kuhinji), no ne na stolu nego na sofri. Povrh sofre nameštala se velika bakarna sinija (to je bio kao neki veliki okrugao poslužavnik), a na siniju ređali bi se tanjiri i pribor za jelo, viljuške i kašike. Unaokolo oko sofre poređalo bi se više jastuka, na kojima se sedelo za vreme obeda. Stolnjaka nije bilo, a ni servijeta. Umesto njih, kada se oko sofre posedalo za ručak, doneo bi se jedan dugačak od 2-3 metra peškir, koji bi prisutni razastrli po krilu.

Ni pravih spavaćih soba nije bilo.

Preko ponjave ili asure, kojim je pod u sobi pokriven bio, uveče, pred spavanje, namestio bi se jedan veliki dušek, povrh njega, namestili bi se jastuci vunom ili slamom napunjeni, prema imovnom stanju domaćina, i onda jedan veliki jorgan od 2-4 metra dužine, sa kojim bi se pokrila cela porodica.

Tu bi se poređali jedan do drugoga svi članovi porodice i, posle zamornog dnevnog rada, prospavali noć.

Izjutra bi se obično rano dizalo. Zimi, pri svetlosti sveće. Čim bi se sa ulice čuo glas salepdžije: „Sale-e-p! vruć-ćo! - znak je bio da je vreme da se ustaje. I onda bi se svi razilazili, svaki na svoj posao.

Najstarija ćerka, „poličarka", obično je bila oslobođena od kućevnih poslova. Ona bi obično, če¬sto i sa svojim drugaricama, sedela na doksatu i spremala svoje devojačke darove. A to nije bio posao tako mali i lak. Trebao je za baščaluke sašiti poviše muških košulja od svilena platna, često na ponekoj izvesti i grudi, pa onda isto toliko ženskih košulja, muških gaća, isplesti veliki broj čarapa i za baščaluke i za svoju devojačku spremu. U tome su se devojke takmičile, koja će imati veći i lepši broj čarapa, sa što lepšim i težim mustrama.

Tako su devojke toga doba veći deo dana provodile u tim radovima, trudeći se da ispadnu što lepši i bolji, jer su boščaluci bili ogledalo devojačke vrednoće, njena truda i marljivosti.

Srpske i hrišćanske porodice, isto kao i turske do polovine prošloga veka, živele su veoma povučeno. Mlađi ženski svet vrlo retko viđao se na ulici. Spoljne poslove, van kuće, iako je potrebno bilo, obavile su većinom starije žene.

Međutim, način života i naporan rad činili su, da su žene odveć rano starile. Žena od jedva četrdeset godina, već se smatrala za staru ženu i ona bi se prema tome i ophodila i svoju spoljašnost i u odelu prema svojoj starosti udešavala.

Nedeljom i prazničnim danima, ženski svet odlazio bi u posetu svojim rođacima i svojim dobrim prijateljima, i odlazili bi u drugu, treću i četvrtu ulicu kroz kapidžike, izbegavajući, samo ako je moguće bilo, da idu ulicama. Inače, obično nedeljom one bi odlazile na poselo kod najbližih suseda, u komšiluk, nedaleko od svoje kuće.

Kad su mujezini, ozgo sa mušara mnogobrojnih džamija, objavili pravovernima čas ićindije, trgovci i turski i hrišćanski u čaršiji ostavljali bi svoje radnje i hitali svojim domovima. Tada bi se užurbano spuštali ćepenci i zabravljale radnje, da se otvore tek sledećeg dana izjutra. I tako, već u prvi mrak, cela čaršija bila bi zatvorena i pusta. Na ulicama nestalo bi one popodnevne živosti i zavladao bi mir i tišina.

Tek poneki odocneli prolaznik mogao se videti, kako sa fenjerom u ruci promiče kroz puste mirne ulice, hitajući da što pre stigne svome domu.

Do prve polovine prošloga veka, ženski svet slabo je posećivao škole. U Savamali, kod Toskine česme, postojala je grčka škola, koju su pohađale većim delom devojčice bogatijih grčko-cincarskih porodica. U toj grčkoj školi prvo zvanje dobile su i ćerke bogatog i uglednog trgovca Hadži-Tome (Opule). Tako njegova najstarija kći Sofija, docnije supruga Jovana Ristića, namesnika, i njena mlađa sestra Danica, docnije supruga poznatog državnika Filipa Hristića, bile su učenice te grčke škole.

Najstarije učiteljice ženske osnovne škole, bile su frajla Juca i gospođa Marija Milutinovićka, nazvana „Punktatorka", supruga pesnika Sime Milutinovića „Sarajlije". Ona je bila nazvana „Punktatorkom" stoga što je znala od tačke do tačke stihove svoga muža i umela od tačke do tačke da ih protumači.


staribeograd

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 25 Nov 2017, 23:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
SRPSKA RIZNICA

Poslednja prestonica Brankovića


Kako su nam Kupinik i Obed sačuvali državu, identitet i jezik: Posle pada Smedereva 1459, tvrđava i manastir su preuzeli ulogu prestonice. Da bi sačuvao narod od asimilacije, despot Đorđe postaje monah Maksim

Slika

Obedska bara u Sremu dobila je ime po manastiru Obed, zadužbini srpske despotice Angeline, žene slepog despota Stefana Brankovića. Legenda kaže da je manastirska crkva bila napravljena od drveta broda, kojim je Angelina sa sinovima Đorđem i Jovanom doplovila iz Budima u poslednju srpsku srednjevekovnu prestonicu Kupinik - tvrđavu u Obedskoj bari, na kraju današnjeg sela Kupinova. Na mestu manastira Obed se do 1926. godine nalazila crkva brvnara, kraj srednjovekovnih nadgrobnih spomenika duboko utonulih u zemlju. Paradoksalno, ni tvrđava ni manastirište nikad nisu arheološki istraživani.

- Kad je 1459. palo Smederevo i despotovina Srbija nestala kao država, tvrđava Kupinik je postao rezidencija srpskih despota i prestonica nacije, centar oko koga se okupljalo plemstvo, sveštenstvo i narod - kaže arheolog Petar Odobašić iz Turističkog info-centra u Kupinovu.

Kupinik se u mletačkim arhivima nazivao "prestonicom Južne Ugarske kojom vladaju raški despoti". Najpoznatiji je bio Zmaj Ognjeni Vuk, unuk despota Đurđa, koji je upadajući duboko u Srbiju spasavao stotine hiljada Srba od ropstva, prevodeći ih u Kupinik i naseljavajući duž rečne granice u Sremu i Banatu. Ugarski vladari su davali privilegije Srbima, jer bili graničari Zapada i krvlju plaćali svoju samoupravu. Kad je Zmaj Ognjeni Vuk umro bez muškog potomstva, došlo je do pometnje među Srbima. Tada je ugarski kralj pronašao poslednje Brankoviće i doveo ih u Kupinik.

- Matija Korvin je bio svestan da su svetorodni Brankovići jedini autoritet za Srbe - kaže Odobašić. - Nove srpske despote našao je među unucima despota Đurđa, sinovima despota Stefana Slepog. Oni su sanjali o oslobođenju otadžbine Srbije, iako je nikad nisu ni videli, jer su odrasli u utvrđenom gradu Beogradu u italijanskoj pokrajini Furlaniji.

Ugarski kralj je Đorđa Brankovića priznao za srpskog despota, a ovaj je preuzeo obavezu da izdržava i predvodi odred "banderij" od 1.000 profesionalnih ratnika. Novi vladar naroda u egzilu je s majkom Angelinom i bratom Jovanom stigao 15. februara 1486. u prestoni Kupinik, noseći očeve mošti koje je položio u dvorsku Crkvu svetog apostola Luke, zadužbinu despota Đurđa, koja i danas stoji u Kupinovu.


SREMSKA SVETICA

Mitropolit Maksim Branković je umro u svom manastiru 1516. gde je i sahranjen uz oca i brata. Mati Angelina je nadživela muža i oba sina i umrla nekoliko meseci kasnije. Mošti svetih despota Brankovića čuvane su u Krušedolu do 1716. kada su ih Turci bežeći posle bitke kod Petrovaradina, izlomili i spalili. Svetiteljski kult mati Angeline je i danas veoma snažan u Sremu.
Despotica Angelina, koja se kasnije zamonašila i proglašena sveticom, naredila je tada da se od broda kojim su poslednji Brankovići doplovili u Kupinik, napravi crkva kao znak zaveta da neće pobeći i izneveriti svoj narod. Tako je začet manastir Obed iz koga je potekla ideja o Fruškogorskoj svetoj gori koja će očuvati srpsku baštinu. Dalekovidi despot Đorđe je brzo uvideo da se preostalo srpsko plemstvo brzo meša s ugarskim i gubi ulogu zaštitnika tradicije. Shvatio je da se identitet ne može sačuvati mačem pa je odbacio znake vladarskog dostojanstva, zamonašio se i kao kaluđer Maksim otišao u manastir Obed. Time je počela epoha u kojoj je Srpska pravoslavna crkva u egzilu postala čuvar nacionalne baštine i ideje o vaskrsu Srbije.

Ostatak života monah Maksim je proveo kao diplomata i prosvetitelj, a na despotskom tronu ga je nasledio brat Jovan, hrabar i energičan čovek. Bio je jedan od glavnih zapovednika na južnoj ugarskoj granici, ali iznuren ratovanjem, 1502. godine je umro bez naslednika i sa njim praktično nestaju srpski despoti.

Jeromonah Maksim i njegova majka monahinja Angelina otišli su u Vlašku gde su učinili velike diplomatske usluge vojvodi Radulu. On je u znak zahvalnosti postavio Maksima za mitropolita beogradsko-sremskog, a ovaj je odmah pozvao štampara Makarija da štampa bogoslužbene knjige u Trgovištu. Time je počela vekovna bitka za očuvanje srpskog jezika.

Kad nije bio angažovan u diplomatskim misijama Maksim je boravio uz majku Angelinu u Obedu, gde su započeli svoj poslednji podvig, podizanje dva manastira kod Krušedola, kojima je utemeljena Fruškogorska sveta gora.



večernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 27 Jan 2018, 22:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Vlada Mitić, vlasnik lanca robnih kuća, pokazuje bogati asortiman svojih proizvoda Džozefini Bejker, 1929. Džozefina je nastupala u Beogradu početkom aprila te godine, bila je u to vreme svetska zvezda sa 25 godina...

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 74 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker