Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 08:33


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 14:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Šarmer plemenitog kova

Vlastimir Đuza Stojiljković i danas zaljubljen u čaroliju igre. Popularan u pozorištu postao zvezda televizije

Slika
Vlastimir Đuza Stojiljković

Da sam kraljica Elizabeta od Engleske, a nažalost i na sreću nisam, ja bih Đuzi dodelio titulu sera. Zašto? Zato što ima veliki dar, perfektnu glumačku tehniku, veliku inteligenciju i obrazovanje kao i posvećenost glumi, koju retko ko ima.

Ovako je istaknuti reditelj Ljubomir Muci Draškić definisao talenat velikog glumca, Vlastimira Đuze Stojiljkovića.

Kroz čitavu karijeru bio ga je glas da uvek nauči tekst. Pešačio je do pozorišta, na predstavu ili probu i vraćao se peške bez obzira u kojem je delu Beograda stanovao. To vreme nije koristio za podizanje kondicije, već za razmišljanje i učenje teksta. Parcelisao je tekst, bubao ga, govorio zamišljen, sam sa sobom.


ULEPŠAO I DRUŽENJE

KOLEGA Rade Marković uputio je sledeće reči Đuzi: "Seti se kako smo nas dvojica sanjali, na onim krevetima iz detinjstva, naš san o izvesnim privatnim razgovorima. Mašta nam je radila furiozno. Seti se naših glumačkih dogovaranja, maštanja. Nismo prestali sa tim osvežavanjem igre ni posle premijere, kada smo se sreli sa problemom kako sačuvati i unaprediti predstavu. Hvala ti, dragi moj što si mi pozorište učinio lepšim".

Rođen je 1929. godine u Ražnju kod Kruševca, u učiteljskoj porodici. Gimnaziju je završio u Kruševcu, a Pozorišnu akademiju u klasi Mate Miloševića.

- U petom razredu gimnazije stanovao sam kod ujaka, dobrostojećeg čoveka, koji je imao sina dve godine starijeg od mene - beleži Đuza svoja sećanja. - Mi smo njega, pošto je bio "razbacan", imao veliku vratinu, zvali bikonja. E, on je mene prozvao Đuza. Jer u našem kraju, u okolini Kruševca, kad je magarac tvrdoglav, da bi krenuo, viču: Đuz, đuz, đuz! I ja, kao tvrdoglav, ostanem Đuza. Posle mi, šezdesetih godina, glumac Mavid Popović, kaže: "Ma ti nisi normalan. Đuza - pa to je idealno umetničko ime"! Tako i ostade!

Pozorišnu karijeru ostvario je između dva teatra - Beogradskog dramskog, gde je započeo 1952. i Ateljea 212. Penzionisao se 1994, ali kako to biva među glumcima, i dalje igra na više beogradskih pozorišnih scena.

Tokom karijere duge skoro šest decenija Stojiljković je u pozorištima ostvario preko 130 uloga. Igrao je u predstavama: "Ženidba", "Leda", "Šuma", "Inspektorove spletke", "Večeras improvizujemo", "Ne šetaj se gola", "Mletački trgovac, "Plači voljena zemljo", "Neprijatelj naroda", "Legija časti", "Zver na mesecu", "Svici"... do najnovije "Zlatno tele" u Narodnom pozorištu. Pokazao se u 13 filmova, na televiziji Beograd nastupio u više od 30 drama i 20 serija.

Iako prvenstveno pozorišni glumac, Đuzu će televizija definitivno načiniti jednim od naših najpopularnijih glumaca, a svakako će ga promovisati u neprevaziđenog šarmera, besprekornog kozera, koji osvaja glumačkim umećem, pojavom i pevačkim talentom.

Generacije dece ga pamte po divnoj tv seriji "Na slovo na slovo", a lik Rođe Petrovića u televizijskoj seriji "Pozorište u kući" Novaka Novaka smatra se jednim od najuspelijih glumačkih ostvarenja ne samo ovog glumca, već i umetničke produkcije Televizije Beograd.

- MoŽete da zamislite jednu smotanu studentkinju glume i jednu obožavanu, popularnu i donekle razmaženu zvezdu - Vlastimira - seća se Ljiljana Lašić druženja, dok je rađena ova popularna tv serija. - Plašila sam se i da stojim pored njega. Srdačan, prijatan, lep, talentovan, s pravom nosi titulu našeg Iv Montana! Mnogi pamte divne melodije "Devojko mala", "Još jedan prođe dan".Uvek su ga kolege molile da peva, a on se nećkao. A kad počne, nema kraja uživanju. Kažu, bile su to divne noći posle predstava dok iz čuburskih pekara miriše vruć burek. A Đuza peva "Niz polje idu, babo, sejmeni"...

Oni iz branše koji nepogrešivo prepoznaju glumački talenat tvrde da je Đuza pravi biser, jer pronalazi humor i tamo gde humora na prvi pogled nema. On zapravo postiže još veći podvig - izbegava dosetku tamo gde smo se navikli da se ona nalazi. Odmerenost i sposobnost da se minimalnim sredstvima saopšti mnogo, možda je najdragocenija glumačka osobina Vlastimira - Đuze Stojiljkovića. On je glumački Orfej - definisao je Đuzin neobičan dar njegov kolega, glumac Dejan Čavić.

Za ostvarenja u pozorištu, na radiju i televiziji, dobio je više priznanja i nagrada: "Zlatni mikrofon RTV Beograd", "Sterijina nagrada", "Ćuran", "Oktobarska nagrada grada Beograda", dve glumačke nagrade na festivalu Mes u Sarajevu i "Dobričin prsten" za životno delo.

Kada su ga jednom prilikom pitali o obeležavanju jubileja, Đuza je rekao:

- Ja sam skoro šest decenija u pozorištu i malo mi se čini ružno da se to slavi i obeležava. Imam utisak da je to malo oproštajno, da je čovek svoje odslužio, završio i to se još slavi. A, čovek bi do kraja hteo da se bar koprca.

Jovan Ćirilov ga je lepo opisao:

- Đuza Stojiljković je izdanak najbolje srpske pozorišne tradicije, one koja poštuje pozorišni čin i glumački poziv kao služenje narodu na najbolji način. Za našeg glumca, ako je od najplemenitijeg kova, a Đuza je takav, pozorište je ozbiljan zanat, lepa umetnost, dostojna da joj se posveti ceo život, sve emocije, sva znanja, sva radinost.

Teatrolozi, a i kolege glumci i reditelji slažu se u jednoj činjenici - Đuza Stojiljković pripada prvoj generaciji školovanih glumaca, koja se afirmisala u Beogradskom dramskom pozorištu, unoseći savremenu ekspresiju i scenski jezik. Đuza, jednačina za veliki šarm, duhovitost, profesionalnost i doživotnu zaljubljenost u čaroliju igre.

Uostalom, njegov talenat veoma duhovito je definisao kolega, glumac Petar Kralj: "Ispod Mire sto đavola vire, a ispod Đuze sve same muze".

(Nastaviće se)

Sutra: Mira Stupica


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 15:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stanice Mire Stupice

Moj život je nalik na voz sastavljen od nekoliko vagona, kaže velika glumica. U nizu uloga na televiziji upamćena kao Kika Bibić

Slika
Mira sa bratom Borom

BIOGRAFIJA Mire Stupice mogla bi bez lažne skromnosti da se nazove holivudskom. Živela je svugde - od čatrlja, do carskih dvorova. Kao malu, oblačili su je u tuđe cipelice, odevali u tuđe kapute, a stigla je na sam vrh. Uvek je, međutim, bila samo svoja, čvrsta, jaka, uporna.

Miru Stupicu su od malih nogu privlačile "daske što život znače", a značile su joj zaista sve - posao, ljubav, slavu. U pozorištu je prvi put bila u četvrtoj godini, kad je iz maminog krila vrištala zbog "odsecanja" glave Miloša Obilića u "Boju na Kosovu". I danas, kada može, ode u pozorište. - Vidite, već pedeset godina sam u tome, mogla sam i oguglati, ali ne, mene ono i dalje dira - svedoči Mira.

Rođena je 17. avgusta 1923. u Gnjilanu, ali je u Aranđelovcu, gde je s roditeljima, prosvetnim radnicima, stigla u vreme rata, smatraju svojom. Otac Radomir Todorović umro je mlad, pa se ona s majkom i mlađim bratom Borivojem, snalazila kako je znala i umela.

Svoje umeće na sceni prvi put je pokazala u 17. godini. Kako je bila "inventar" u Studiju umetničkog pozorišta, kad je glumac Viktor Starčić pitao želi li da postane glumica, nije časila da izgovori svoje prvo, profesionalno "da".

Najznačnije je u njenoj karijeri je ulazak u Jugoslovensko dramsko pozorište i susret sa Bojanom Stupicom, koji je imao presudan uticaj na sazrevanje njenog glumačkog talenta.


MARIJA I ANĐELI

MIRA je bila Dorina u "Tartifu", Nastasja Filipovna u "Idiotu", Baronica Kasteli u "Gospodi Glembajevima", Vasilisa u "Na dnu", Generalica u "Večeras improvizujemo", Glorija u "Gloriji"... I, naravno, Petrunjela u "Dundu Maroju"... Ne zaboravlja se ni njena fantastična uloga iz "Marija se bori s anđelima", još manje rola ostarele crnogorske princeze Ksenije.

U autobiografskoj knjizi "Šaka soli" Mira Stupica je zapisala: "Godine, godine, uloge, uloge, selidbe... jesam li bila srećna? Štošta me je snalazilo, ali je sreća ipak zavisila samo od mene same." A danas, kad se osvrnem, vidim da me ipak sudbina nije mnogo mazila, ali sam život volela.

Tokom duge karijere ostvarila je mnogobrojne antologijske uloge, posebno u delima Šoa, Brehta, Držića, Marinkovića, Pirandela i Kohouta, što joj je donelo mnogobrojne nagrade i priznanja (među ostalim i Sedmojulsku nagradu SR Srbije). Ostaće zapažena njena maestralna gluma u "Gospođi ministarki", Branislava Nušića. Igrala je glavne uloge i u Narodnom pozorištu u Beogradu. Otkrovenje je bila i potonja igra kod Mucija Draškovića u Ateljeu 212 u predstavi "Marija se bori sa anđelima".

Prvi put je stala pred kamere u svojoj 28. godini, kao Maša u "Bakonji fra Brnu" 1951. godine. Snimila je oko 30 igranih filmova, a scena u "Hanki" iz 1955. u kojoj se ona pojavljuje u šalvarama i košulji, dok reflektori u "kontralihtu" otkrivaju da je ispod tanke odeće naga, bila je prva značajna erotična scena u domaćem filmu...

Igrala je dosta i na TV, a Minja Dedić je srećom, zabeležio kao TV film i njenu čuvenu Petrunjelu u "Dundu Maroju". Iako je dobila sve moguće pozorišne nagrade stare Jugoslavije, filmske su je mimoišle. Zbog toga je "Pavle Vuisić", iako s puno zakašnjenja, bar delimično ispravio ranije nepravde... Niz uloga odigrala je i na televiziji, gde je posebno zapažena kao Kika Bibić u TV seriji "Bukvar". Dobila je nagradu "Dobričin prsten" 1981. godine.

- Mnogo puta su me pitali kako radim svoje uloge. Iskreno, nemam pojma. A mislim da glumac radi svim onim što on jeste: svojom percepcijom, kulturom, raciom, emocijom, iskustvom, i ko zna čime sve još, i sve je to u magnovenju isprepleteno. Svaku svoju ulogu radila sam iz onoga što znam, što sam naučila, iskusila. Ponoviću, dobila sam više nego što mi pripada, ne samo kada je o nagradama reč, nego uopšte. Ne mislim da je to neko hteo meni da da ili da mi je dao. Ne. Bile su takve okolnosti. Imala sam sreću da u datom trenutku sretnem Bojana, imala sam talenta i sve to povezala.

Trojica veoma različitih muškaraca, kojih više nema, bili su značajni za njen život: glumac Milivoj Popović Mavid, arhitekta i reditelj Bojan Stupica i političar Cvjetin Mijatović Majo.

- Za Mavida sam se udala kad sam imala samo devetnaest godina. A on je bio zreo muškarac sa trideset tri godine. Bio je prelepo muško stvorenje, slavan glumac i obrazovan čovek. Mavid je umro u poznim godinama. Ostavio je za sobom divnu, rukom pisanu, čudesnu knjigu o jeziku, a meni najbolji deo sebe - ćerku Minu, od koje imam unuku Miu i praunuka Maksima.

Bojan je bio muškarac iz ženskih snova. Lep, jak, višestruko talentovan, pametan. Zgrabio me je i postavio, u životu, visoko iznad sebe, do zvezda. Obasipao me nežnošću, brigom, nakitom, ulogama... Sve je bilo podređeno meni. Čak i njegov život i rad. Jedino je očekivao od mene da mu se neumereno divim. Bio je uvek aktivan i bučan, ali ja sam znala koliko je ranjiv i emotivan. Duboko sam vezana za njegovu uspomenu. Istoriju našeg pozorišta treba podeliti na pre i posle Bojana, koji je iz temelja promenio način glume, estetski izraz. On je bio i ostao moj život. Dok sam živa, Bojan Stupica biće uz mene.

Cvijetin je bio sasvim drugačiji. Hermetički zatvoren čovek, skroman i ugodan. Znala sam da je imao mučan život. Oca su mu ubili, poginula mu je voljena žena.

- Moj život je kao voz - kaže Mira Stupica. - Sastavljen je od nekoliko vagona. Svaki sa potpuno različitim sadržajem, ali svi zajedno čine kompoziciju mog života. Tu su padovi i usponi, sreća i tuga, ljubav i gubitak, zablude i osvešćivanje... Sad sam na kraju onog poslednjeg vagona. Osećam da je i stanica blizu... I, baš zbog toga je vredno živeti, sve hteti i sve smeti, ne strahujući od onoga što nas čeka. Zahvalna sam svima koji su prošli kroz moj život.

(Nastaviće se)

Sutra: Predrag Ejdus


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 15:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Buđenje usnulog stražara

Predrag Ejdus još pamti batine od Mije Aleksića na početku karijere. Nova energija za život u "Kućici za decu"


Slika
Predrag Ejdus

OVO naše doba nije doba velikih umova. Svet je sterilan. Živimo početak neorobovlasničkog poretka. Globalizacija ubija kao citostatik... Davnih godina sam čuo jednu vickastu, ali vrlo visprenu i tačnu opasku, koja glasi: poslednji stadijum socijalizma će biti banditizam!

Ovako definiše trenutno stanje stvari, na sebi svojstven, duhovit i ciničan način, veliki pozorišni glumac Predrag Ejdus. Igrao je u više od 200 pozorišnih predstava i osamdeset filmova i serija, a profesionalnu karijeru je započeo na sceni Narodnog pozorišta, kao uspavani stražar u "Knjaževom sekretaru".

- Ja sam otvorio predstavu tako što sam ležao na sceni i pravio se da spavam i tada sam mislio kako je to divan početak karijere, a onda me je Mija Aleksić, prema scenariju, pretukao -seća se Ejdus. - Čitavog svog života bavio sam se rizicima, isprobavajući meru sopstvenih mogućnosti i kad bih počinjao iz početka, uradio bih, u principu, sve isto.

RoĐen je 1947. godine u Beogradu. Odrastao je na Zvezdari u lepom kraju, u prostoru, kako kaže Ejdus, nalik na jedno veliko igralište, sa divnim dvorištima, voćnjacima. Majka je bila domaćica, a otac građevinski inženjer, govorio je četiri jezika. Više vremena, u priči, provodio je sa ocem. Bio je Jevrejin i po ocu i po majci. Sudbina očeve familije bila je tragična. Njegovi roditelji ubijeni su u gasnoj komori, u Beogradu.


U TEFTERU I “SVADBA“

PITAO jednom Ejdusa upravnik Jugoslovenskog dramskog: "Peco, molim te, pogledaj u svoj tefter, moramo nešto da uradimo do kraja nedelje, možeš li da igraš tu predstavu". Ejdus uzima tefter, gleda i kaže: "Čekaj, utorak - "Glembajevi", sreda - "Mletački trgovac", četvrtak - "Kir Janja", petak - "Dr", subota - "Amadeus", nedelja - "Svadba". Koja je to predstava "Svadba"? Ja ne igram u "Svadbi". Aaaa, Vanjina (kćerkina) svadba!"

Predrag Ejdus je završio 14. beogradsku gimnaziju, a diplomirao glumu 1972. godine na Akademiji za pozorište, film i televiziju u klasi profesora Milenka Maričića. Bio je član "Dadova" od 1962. do 1968, a u Dramu Narodnog pozorišta u Beogradu ušao je odmah posle diplomiranja 1972. Tu je ostao do 1993, kada je sa Svetlanom Bojković i Mikijem Manojlovićem otišao iz pozorišta u znak protesta zbog dolaska Aleksandra Berčeka na mesto upravnika. Tada je prešao U Jugoslovensko dramsko pozorište.

Oženjen je Milicom Ejdus, arhitektom i scenografom. Imaju kćer Vanju, glumicu, i sina Filipa. U jednom trenutku, kako sam kaže, promenio je odnos prema svakodnevnim životnim "ritualima". Sada, iako ima 14 predstava, u teatrima u Beogradu, Podgorici, Cetinju i Novom Sadu, kaže da ima mnogo više vremena, jer je ređe u kafani.

- Moja energija i motivacija da radim mnogo su dublji sada, jer bez rada ne mogu - tvrdi Ejdus. - I sve dok budem imao volje i snage da stvaram nove likove, želim da ulazim u nove prostore. I da dalje istražujem. Kroz te likove bavim se i samim sobom. Jer, svako životno doba donosi i neke nove tajne. A privilegija bavljenja glumom je što možete brže i bolje da upoznate sebe, da razbijete stare i stvarate nove iluzije. To je večita igra...!

Za njega kažu da je glumac glavnih uloga koji ne odbija sporedne. U njegove antologijske pozorišne uloge ubrajaju se likovi Osipa Mandeljštama, Joakima Vujića, kneza Miškina, Franca Kafke, Napoleona, Borisa Godunova, Isaka Babelja, Porfirija Petroviča, Laze Dunđerskog... Igra u predstavama "Faust 1 i 2", "Kir Janji", "Glembajevima", "Mletačkom trgovcu", "Supermarketu", "Delirijumu tremensu", "Skupu", "Amadeusu"...

"Šovinističku farsu" igrao je u više od 1.500 izvođenja! Sa jednakim žarom igrao je klasike i otkrivao savremene komade. Bije ga glas da je izdržljiv glumac, sa neverovatnim brojem uloga na repertoaru u jednom mesecu.

Za svoje glumačko umeće dobio je niz priznanja: Zlatan lovorov venac, Statuetu ćurana, Zlatnu kolajnu, Sterijinu nagradu, Oktobarsku nagradu, statuetu "Ljubiša Jovanović", nagradu "Raša Plaović", Dobričin prsten. Interesantan je podatak da je 2002. godine dobio dve nagrade u jednoj nedelji! Postao je laureat godišnje nagrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta za ulogu u "Supermarketu" i nagradu "Milivoje Živanović" za "Glembajeve".

- Što više znamo, vidimo koliko ne znamo i koliko još moramo da radimo - kaže Ejdus. - Uvek sam se za to zalagao, pre svega kod sebe, iako to nije baš jednostavno, pogotovo kad čovek uđe u neke godine i kad oseća zamor tela i duha. Upravo svest o tome da ima još da se kopa, da niste otkrili sve svoje mogućnosti, ta vrsta adrenalina je vrsta energije koja je neophodna da bi se ovaj posao radio i da bi se opstalo u njemu. Što je najvažnije, da bi čovek imao radost igre, jer bez toga je besmisleno izaći na scenu.

Zavidna je i filmska karijera ovog vrsnog glumca: "Ubistvo sa predumišljajem", "Paket aranžman", "Vukovar, jedna priča", "Mala", "Poslednji krug u Monci", "Visoki napon", "Polenov prah"... kao i mnogobrojne TV drame: "Mizantrop", "Zaboravljeni", "Kako zasmejati gospodara", "Kockar", "Kontrabas", "Mileva Ajnštajn"...

Omiljena TV serija "Kućica za decu", Vlade Momčilovića, njegovog druga iz detinjstva, kako sam tvrdi, vratila ga je u život. Po sopstvenom kazivanju, razboleo se od bolesti koja prema statistici pogađa četiri osobe u milion. Boravak u prirodi, na Adi, sjajna ekipa i sirovi materijal prethodno snimljenih epizoda donetih u bolnički krevet, dali su mu novu energiju za život.

- Kada se čovek u pubertetskom dobu zarazi tom željom, ambicijom, zarazi se glumom, teatrom, kada oseti te mirise, kolektivitet, kada oseti neku iluziju, neku tajnu, neku zaveru, to se duboko usadi u ljude. Naravno da ima među takvima i netalentovanih, ima i nedovoljno talentovanih, ali bez tog žara besmisleno je da se bavite ovim poslom!

(Nastaviće se)

Sutra: Petar Kralj


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 15:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kralj glume i boema

Oko Petra Kralja nema veštačkog sjaja ni misterije, niti se on ponaša kao biće mimo ostalih ljudi

Slika
Petar Kralj

ZA njega tvrde da je u glumu usađen, da svet prima i prihvata gotovo fizički, kroz telo, kroz dodire, mirise, kroz pokret i kretnju. Tako je objasnio stanje stvari Muharem Pervić, ispred žirija koji je odlučio da mu dodeli prestižni "Dobričin prsten" za životno delo. Ime mu je Petar, a za prezime bi se lako moglo reći da je zasluženo, jer je na samom vrhu, među pripadnicima glumačkog zanata.

Kralj igra mnogo i često, u pozorištu, na filmu i televiziji, ali Petar Kralj odoleva: ni u njemu ni u ulogama koje tumači, nema tog zamora, istrošenosti, ponavljanja. Kralj se ni u životu ni na sceni ne upinje da bude neobičan; ni u životu ni na sceni on ne nosi masku romantičnog glumca kao bića iznad sveta i mimo ostalih ljudi. Oko njega nema veštačkog sjaja ni misterije. Ubeđen je da radi važan i složen posao. I zato je Petar - kralj pozorišnih dasaka kojima suvereno vlada više decenija!

RoĐen je dva dana uoči Drugog svetskog rata, pa ga podsećaju da nije baš odabrao pravo vreme za dolazak na ovaj svet. Već u drugoj godini svog ratnog življenja beži iz rodnog Zagreba. Majka Stanislava ga nosi u Rumu, kod ujaka. Petrov deda po majci, Vladimir Kocan, ukrajinski Poljak, bio je veteran u Mostaru, gradu kome je ostao veran do groba. Petrov otac Đorđe, Banijac od Gline, profesor istorije, službovao je diljem Jugoslavije. Bilo je to vreme kada su profesori bili najveći migranti, a profesorska deca se rađala između dva premeštaja.


POČETAK TOZE ČVARKA

U Gimnaziji je Petar Kralj stekao značajno iskustvo. Jednog dana u školu su došli neki ljudi iz pozorišta tražeći dečaka za jednu ulogu. Bez razmišljanja Petar je podigao ruku. Tako je 11-godišnjak smelo krenuo putevima glume. Postoji i dokaz: plakat Sremskog narodnog pozorišta na kome se mogu naći mnoga docnije poznata imena. A među njima i Toza Čvarak - Petar Kralj.

Značajno mesto u Petrovoj biografiji zauzima učešće u čuvenoj Zadužbini Ras koju je osnovao Radomir Stević, slikar i grafičar po obrazovanju, a pesnik po životnom opredeljenju. Tu su publici uručivali pozivnice na kojima je pisalo: "Mi se moramo ponovo videti, a završavale sa "poljubite svoju lepu decu"! Tu je Petar Kralj predstavljao poeziju Simovića, Bećkovića, Kolundžije.

Ne znam da li bi se negde našao glumac Petrovog formata - jer on igra za ceo jedan teatar! "Mefisto", "Tola Manojlović", "Audiencija i vernisaž", "Kad su cvetale tikve", "Čudo u Šarganu", "Buzdovan", "Sveti Georgije ubiva aždahu", "Noć tribada", "Karolina Nojber", samo su neke od stotinu predstava koje je odigrao ovaj uvek nasmejani gospodin.

Najzanimljiviju definiciju ko je zapravo Petar Kralj, dao je njegov kolega Ljubiša Bačić, nazvavši ga Pjero:

- Pokazujući svoje belo pjeroovsko lice, naš Petar putuje od pozorišta do pozorišta, od biblioteke do televizije i estrade. Petar je boem na svoj račun, kao što su to svi pravi boemi. Njegov privatan život neodvojiv je deo njegove kreativnosti. Zato mu privatan život odavno nije više privatan. Pera pripada svima. Javno. Skrivajući brižljivo svoju najdublju intimu duha, on je čini vidljivom. Svima. Kratak mu je guber. Kada pokriva dušu, otkriva mu se um. Tajeći strah, pokazuje nadu. Šalom na tuđ račun zaklanja ljubav.

Kada su mu predlagali da naprave emisiju o njemu za televiziju, Petar je na svojstven način odgovorio: "Treba prikazati sve što mi se dešava u toku dana. Počelo bi se, recimo, obilaskom lokaliteta i stanovnika oko Kalenića pijace, gde se često vrtim. Valjalo bi obići bifejčiće u koje svratim, pokazati ljude sa kojima popričam, potom drugare iz igranja (košarke i tenisa), onda doći u teatar na probu, ili na objekat gde se snima film, uveče opet na predstavu, a pre dizanja i posle spuštanja zavese, pokazati okupljanje i priče u pozorišnom bifeu...

Igrao je Petar Kralj u mnogobrojnim TV dramama: "Kafanica na uglu", "Oči pune zvezda", "Kraj nedelje", "Izgubljena sreća", "Ukrštene reči", "Na rubu pameti", "Raj". Najznačajniji su mu filmovi: "Splav meduza", "Poslednji krug u Monci", "Podzemlje", "Tri letnja dana". Pamte se serije u kojima je ostvario zapažene role: "Pesma", "Diplomci", "Pozorište u kući", "Srećni ljudi", "Kraj dinastije Obrenović". Za svoj glumački dar nagrađen je mnogobrojnim priznanjima: Ćuran, Zlatan lovorov venac, plaketa "Dobrica Milutinović", nagrada "Raša Plaović", Oktobarska nagrada grada Beograda.

Šta je pravi umetnik? Pa onaj koji "služi narodu". Petar Kralj upravo pripada toj vrsti, jer je u svom dugom glumačkom stažu igrao na najneverovatnijim mestima, u preduzećima, fabričkim halama, na sceni, bez scene, u menzi... Dešavalo se da dođe da igra, a ono radnici nisu dobili platu, razišli se, nigde nikoga. U menzi pokislo sedi njih nekoliko. "Hoćete li da igrate za osmoro? Hoću - odgovara Kralj. Hoćete li da gledate glumca? Moooože".

KaŽu da se nikada nije nudio, ali ni pozive nije odbijao. Igrao je šta je znao i umeo, a najradosniji je bio kada bi publika tražila: "Jooooš"!

- Kad god pomislim na ovog jedinstvenog glumca - kaže reditelj i pisac Vida Ognjenović, i na onu ogromnu skupinu raznovrsnih ljudi čije je likove proživeo na našim scenama, uvek mi u sećanje dođe čuvena nedoumica kineskog filozofa koji je sanjao da je leptir, a kad se probudio, nije više znao da li je čovek koji je bio usnio da je leptir, ili je leptir koji upravo sanja da je čovek. Pitam se ozbiljno da li to Petar Kralj sanja da je naizmenično čudni melanholični princ, pa šegrt, pa vladika, pa setni garderober, pa glumac mefistovske ambicije, pa zabavljač, pa nežni stradalnik. Ili to svi oni istovremeno sanjaju da su Petar Kralj. Ko zna, u stvari, gde i kada prestaje Petar Kralj, a počinju oni. Eto, to je ta zagonetka.

(Nastaviće se)

Sutra: Olivera Marković


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zvezda neće Holivud

Filmska Ledi Magbet, Olivera Marković nije htela iz svog teatra i života u njemu. Nema velikog pozorišta bez savremenog domaćeg teksta

Resized Image - Click For Actual Size
Megi na usijanom limenom krovu

SVI ljubitelji teatra te večeri 1957. godine, skriveni tamom pozorišne sale, osećali su se nekako brodvejski svečano, ushićeno. Jer Tenesi Vilijams nudi i zavodi, a ta mačka, na usijanom limenom krovu "zapalila" je beogradsku publiku. U crnom kombinezonu, zavodljivo se gibalo telo prelepe, talentovane Megi, temperamentne crnke čija se rola i danas pamti. Nisu je uzalud holivudski magovi hvalili na sva usta, a devojče nije izneverilo očekivanja. Postala je prva dama beogradskih scena, izazivajući divljenje brojnih poštovalaca njenog glumačkog umeća. Pevačica ruskih romansi, izvođač najfinijih umetničkih radova i iznad svega dama. Gospođa Olivera Marković.

Rođena je u Beogradu. Prvu "predstavu" odigrala je u školskom dvorištu. Imala je samo devet godina kada je u Niškoj Banji osnovala "pozorišnu trupu" u kojoj je bila glavna glumica, rediteljka, autorka tekstova i upravnica!

Pravi početak uspešne i duge karijere Olivere Marković i njena zanesenost pozorištem, datiraju iz dana okupacije, kada s grupom mladih entuzijasta, gimnazijalaca i studenata, među kojima je i njen budući muž i najčešći partner na sceni Rade Marković, na Kolarcu, a potom po raznim beogradskim stanovima, priprema pozorišne predstave. Išla je iz uloge u ulogu, sve do odlaska u partizane, noseći u torbici tuš za trepavice, ruž i puder!

Završila je čuvenu Drugu žensku gimnaziju, upisala studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu i apsolvirala. U međuvremenu, prešla je na glumu i Akademiju za film i pozorište (danas FDU), gde je 1952. i diplomirala.

Najznačajnije Oliverine uloge su: Maša u "Tri sestre" A. P. Čehova, Grušenjka u "Karamazovima", Katarina u "Ukroćenoj goropadi", Draga Mašin u "Konaku" Crnjanskog, u Krležinom "Vučjaku", "Dobrom čoveku iz Sečuana" i "Majci Hrabrost" Bertolda Brehta, Milerovom "Lovu na veštice" ili Šoovom "Pigmalionu".

Odmah po završetku akademije, postala je članica Beogradskog dramskog pozorišta, gde je ostala do 1965, kad prelazi u Narodno pozorište, u kojem igra sve do 1991. Često je gostovala i u Ateljeu 212 i Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Mnogi je se sećaju i iz "Pigmaliona", ali i po ulozi Živke u Nušićevoj "Gospođi ministarki". Jer, ona je rođena komičarka, a njena prirodna duhovitost činila je svaku repliku neponovljivom.

Kad je zaigrala ledi Magbet u filmu "Sibirska ledi Magbet", i kada je to video i jedan od velikana iz Holivuda, hteo je da je vodi u filmsku Meku. Ali, nju to nije naročito zanimalo. Imala je svoje pozorište i život u njemu.

“KOŠTANA“ NA BIS

Događaji će naterati Oliveru Marković da objedini dva talenta - pevački i glumački. U tada matičnoj kući Narodnom pozorištu 1970. se radila "Koštana". Uspeh kod publike, ponajviše zahvaljujući nastupima Olivere Marković bio je ogroman. Biće to uspeh sličan onom u predstavi "Majka Hrabrost", čijoj je premijeri prisustvovao predsednik Josip Broz Tito.

Glumica Ružica Sokić, jednom prilikom je rekla o Oliveri: "Nisam se trudila da imam uzore, jedino sam mnogo volela Oliveru Marković. Gledala sam je kad je bila na vrhuncu, bože šta je sve ta žena odigrala... Toliko divnih uloga. Samo kad se setim 'Karoline Riječke'! Ne znate da li je bila lepša ili šarmantnija. Čudo jedno! Obožavala sam je".

Rade Marković njen prvi suprug je konstatovao: "Po čemu se Olivera izdvajala? Ona je plenila. U početku svojom mladošću, temperamentom, izgledom, svojim ritmom, a posle - dubinom talenta, bogatstvom i raznovrsnošću".

Na filmu je debitovala 1954. godine u "Sumnjivom licu", a potom slede desetine uspešnih uloga u filmovima: "Šolaja", "Samo ljudi", "Poslednji kolosek", "Vlak bez voznog reda", "Diližansa snova", "Muškarci", "Već viđeno", "Službeni položaj", "Balkan Ekspres", "Nacionalna klasa", "Petrijin venac", "Moj tata na određeno vreme".

Poznata kao vrstan interpretator romansi Olivera Marković nastupa širom zemlje, potom u Bugarskoj, Nemačkoj, SSSR-u, Alžiru. Posle jednog gostovanja u Bugarskoj 1964. godine, s ansamblom "Frula", nije imala vremena da sačeka dolazak Kirka Daglasa, koji je izrazio želju da se upoznaju. Pored poziva da peva u čuvenoj pariskoj Olimpiji, dobila je ponudu da u Berlinu, u Brehtovom pozorištu, igra u predstavi "Majka Hrabrost".

Sa sebi svojstvenom pronicljivošću Olivera Marković je pre svih uočila problem savremenog domaćeg pozorišta. Ona, naime, smatra da nema velikog pozorišta bez savremenog domaćeg dramskog teksta i želi da igra uloge u predstavama rađenim prema savremenim komadima domaćih pisaca.

Olivera kaže da su brojne uloge koje je odigrala, bilo na filmu, bilo u pozorištu, uglavnom obeležene njenim karakterom. "Nikada nisam bila ni Ofelija, ni Julija, niti sam volela takve uloge. Počela sam kao zavodnica i naigrala se takvog repertoara - od glupača do prevejanih, od opajdara do dama iz visokog društva". A onda je nastupio period u kome je ponovo pokazala da poseduje visoku svest o sebi i svom načinu rada. Zaključila je da "glumac mora znati kada treba da se povuče i promeni žanr da ne bi ispao smešan."

Odigrala je više od šezdeset filmskih uloga, više od stotinu pozorišnih predstava, oko pedeset TV drama i serija, snimila je dvadesetak ploča.

"Olivera Marković nije samo glumica - Ona je čitav jedan veliki, glumački ansambl". Ovu lucidnu definiciju njene prebogate karijere dala je Vida Ognjenović, na svečanosti prilikom uručenja Dobričinog prstena 1998.

Olivera, glumica sa predivnim glasom ponekad je i sama pisala stihove za svoje nastupe. Možda ovi definišu njen život: "Kada srce zaželi da voli, Želju njemu ispunite tad, U životu ima puno boli, Naš je život sreća ili pad".

(Nastaviće se)

Sutra: Bora Todorović


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gluma porodični zanat

Bora Todorović priznaje da je traljavo započeo karijeru kao brat Mire Stupice


Slika

PRVE pare zaradio je za vreme okupacije, jer je trebalo nekako preživeti... Tako je, kao dete, počeo da trguje s Nemcima. Prodavao im je rakiju, "sarađivao" sa okupatorom. Nije dobijao novac, već margarin, marmeladu..., i maltene je sam izdržavao porodicu. Kada je postao glumac, prvo je igrao na radiju. Po sopstvenom tvrđenju, počeo je karijeru vrlo traljavo i dugo je na sceni bio samo brat Mire Stupice. Tako su ga i primali u pozorištu. Posle prvih uspeha, ipak je ubedio sebe da je pravi izbor da bude glumac i da ima šanse da napravi karijeru.

Rođen je u Beogradu 1929. godine. Životna storija, prema mišljenju mnogih, našeg najduhovitijeg i najšarmantnijeg glumca, ima holivudske momente. Kao dete, sanjao je da vozi tramvaj, što ga je kasnije odvelo u tehničku školu i Industriju motora "Rakovica", gde je bio zaposlen. Ipak, krenuo je putem svoje starije sestre, glumice Mire Stupice.

- Kod nas u familiji važi deviza: Kada dete nije nizašta, baci ga na glumu. Tako je bilo i sa mnom. Probao sam ovo, probao ono i, "inficiran" od sestre, postao sam glumac. Sin se "inficirao" od mene, i eto, to tako ide ukrug.

Todorović je napustio Mašinski fakultet u Beogradu da bi upisao Pozorišnu akademiju. Diplomirao je 1956. godine u klasi profesora Joza Laurenčića.

Do 1957. godine bio je član Beogradskog dramskog pozorišta, potom od 1957 do 1961. Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gde se ističe u američkom repertoaru - Artur Miler, Tenesi Vilijams, a od 1961. do 1983. godine beogradskog Ateljea 212, gde postiže veliki uspeh glavnom ulogom u "Arseniku i starim čipkama".

Na filmu debituje 1967. likom kolebljivog i neurotičnog partizana u "Koracima kroz maglu", Žorža Skrigina, a onda mu se vraća tek u drugoj polovini sedamdesetih godina - s pojavom generacije reditelja praške škole, u "Nacionalnoj klasi" Gorana Markovića i "Posebnom tretmanu" Gorana Paskaljevića.

Posle uspeha u filmu "Maratonci trče počasni krug", Slobodana Šijana, tumači uloge u "Balkanskom špijunu", Dušana Kovačevića, "Domu za vešanje", Emira Kusturice, kao i u filmovima: "Koraci kroz maglu", "Roj", "Stići pre svitanja", "Poseban tretman", "Mister Montenegro", "O pokojniku sve najlepše", "Balkan ekspres 1 i 2", "Tajvanska kanasta", "Ko to tamo peva", "Podzemlje", "Profesionalac". Glumio je i na televiziji u serijama "Sivi dom", "Diplomci", "Ceo život za godinu dana", "Ljubav, ah ljubav" i "Rađanje radnog naroda".

Od 1964. do 1969. godine u Zagrebu je igrao u predstavama "Smrt trgovačkog putnika", "Bebi dol", "Zvjezdani časovi čovječanstva"... Najdužu glumačku etapu imao je u Ateljeu 212 u Beogradu, gde je ostvario uloge u predstavama: "Arsenik i stare čipke", "Sprovod", "Krmeći kas", "Razvojni put Bore Šnajdera", "Kape dole", "Druga vrata levo", "Mrak i šuma gusta", "Pseće srce", "Radovan III", "Maratonci trče počasni krug", "Čudo u Šarganu", "Audijencija Vernisaž" i "Veština". U Zvezdara teatru igra u "Mrešćenju šarana", pa "Pazarnom danu", "Lari Tompson - tragedija jedne mladosti" i "Povratku".

Sama pojava Bore Todorovića, njegov hladan izraz lica na TV ekranima i filmskom platnu, decenijama izaziva salve smeha gledalaca. Bard našeg glumišta dobio je Sterijinu nagradu za ulogu u predstavi "Maratonci trče počasni krug", potom "Zoranov brk", "Ćuran", zlatni medaljon "Ljubiša Jovanović" i nagradu "Pavle Vuisić" za životno delo. Filmske nagrade: "Zlatna klapa", "Zlatni ekran", a Gran pri mu je pripao za ulogu u filmu "Profesionalac" u Kanu, 2003. godine, dok je "Dobričin prsten" dobio za maestralne uloge u pozorištu.

- Za ovu nagradu uglavnom predlaže svako svoga, a ja sam dugo slobodan umetnik. Kada su mi rekli da sam dobio "Dobričin prsten", bio sam negde na moru i prvo sam ćutao, a posle skakao i radovao se kao dete. Iskreno, nisam očekivao da ću dobiti to priznanje, jer sam, pre svega, filmski glumac.

Bora Todorović davno je rekao, odgovarajući na pitanje zašto izbegava novinare:

- Procena je pogrešna - ne izbegavam novinare nego javne razgovore. Meni stvarno ništa ne znači da mi izađe intervju ili slika u novinama. Ipak, pazi da se objavi ona gde sam najbolje "ispao", može i da se retušira!

- Nema uloge koju bih voleo da odigram a da je nisam odigrao. Mislim da sam se ostvario u svim žanrovima. Veoma sam zadovoljan celom svojom karijerom. Radio sam dobro te likove s margina i tu sam ostao. To je i kao ponuda glumcu veoma atraktivno, jer možeš da napraviš potpuno različite glumačke karaktere, da uloge ne liče jedna na drugu. Važio sam za glumca koji može da igra te likove sa margina, kao dobar majstor. Vrlo sam probirljiv i ne igram nešto u čemu sebe ne vidim.

Mnogi tvrde da je gluma zanat, ali za Boru Todorovića ona je umetnost, i to apsolutna. On je od onih umetnika koji u glumi traže nešto više od glume, ono nešto ispod površine.

- Odbio sam puno uloga i važio sam za glumca koji ih odbija. Ako vidim da ona ne može da mi donese neki rezultat i da se na neki način makar i dotakne umetnosti, nisam je prihvatao, bez obzira na dobre honorare. Imao sam sreću što sam bio slobodnjak, što sam mogao sam da odlučujem i o sebi i o svojoj karijeri, i kako ću i kojim putem ići. Imao sam želju da budem u prvih deset glumaca kod nas i da budem odličan glumac. To sam ostvario i potpuno me zadovoljava.



PROĐE PUSTA MLADOST

AKO ponekad tu i tamo pogledam neki od svojih filmova, to je samo zato da bih proverio kako sam izgledao - a gledam sebe kao nekog mladog čoveka koji apsolutno nema nikakve veze sa mnom danas. Priznajem da mi znači kad vidim da sam bio i mlad i lep i zgodan, pa nije ni čudo što sam imao toliki uspeh kod žena. Obožavam ih, tačno je, ali to je već sada moja bivša karijera.
(Nastaviće se)

Sutra: Branka Petrić


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Odisej mog života

Kada su jednom prilikom pitali Branku Petrić da definiše teatar, ona je mudro odgovorila da ne zna da li je pozorište hram, ali da u njemu na kraju scenskog prikazivanja ljudi sklapaju ruke kao na molitvu i tapšu

Slika

KADA su je jednom prilikom pitali da definiše teatar, ona je mudro odgovorila da ne zna da li je pozorište hram, ali da u njemu na kraju scenskog prikazivanja ljudi sklapaju ruke kao na molitvu i tapšu. Branka Petrić sinonim za rasnu glumicu, vlasnica mnogih rola u značajnim predstavama Jugoslovenskog dramskog pozorišta: „Molijer - još jedan život“, „Govornica“, „Terasa“, „Drama o Mirjani i onima oko nje“... Branka Petrić je prvakinja teatra, majka dvoje dece, Uliksa i Hedona, i supruga nedavno preminulog glumca svetskog formata Bekima Fehmiua.

- Ja sam pomešano dete, spojila se planina i more - kaže Branka Petrić. - Mama je iz Sandžaka, Nove Varoši. Saznala sam da smo daleki potomci porodice Nemanjić. Bila su ranije takva vremena kada to i nije bilo tako važno. Otac mi je sa Sušaka. Moj deda po ocu bio je veleposednik pilana i šuma u Gorskom kotaru. Posle raspada Austrougarske kada sve to postaje jedna zemlja, on je imao poslovne kontakte sa Beogradom. Tu upoznaje devojku koja je studirala filosofiju i moj deda joj je rekao:“Vi se meni jako dopadate, ja imam sina koji trenutno studira u Švajcarskoj. On će uskoro doći i ja bih voleo da se vas dvoje upoznate“.

- Tako se moj tata upoznao sa mamom i dopali su se jedno drugom. Moj otac Vinko i majka Radmila živeli su na Sušaku i u Novom Vinodolskom gde sam ja rođena. Imali su divnu vilu koju je otac nasledio posle dedinog bankrota i smrti. Naime, deda je bio idealista, sav kapital je uložio u prokopavanje čuvenog Šarganskog tunela, gde i danas prolazi barska pruga. Država ne ulazi sa parama u nastavak posla i deda bankrotira. Kada su 1941. Talijani okupirali Primorje, moj otac biva osuđen na dvadeset godina robije i pušten je kada je Italija kapitulirala. Krajem četrdesetih godina dolazimo u Beograd.

Na pitanje da li je u porodici bilo i umetničkih gena, jer se odlučila da postane glumica, Branka objašnjava:

„Mama je bila profesor a njena porodica, svi su bili sveštenici, deda je prota Karamatijević. Rođeni mamin brat Pivo Karamatijević je slikar, njegova ćerka slikar, ćerka moje sestre završila Primenjenu akademiju, majka je pevala u horu ’Obilić’, dve sestre su svirale flautu, dakle bilo je dovoljno članova porodice koji su se bavili umetnošću, a ja sam se posvetila pozorištu.

U predstavi ’Jaje’ pojavljujem se u kombinezonu, to je bio drugi kombinezon na sceni, posle Olivere Marković u ’Mački na usijanom limenom krovu’. Tada sam prvi put igrala sa Bekimom na sceni, gde je on dobio ulogu moga muža“.

Kada se jednom prilikom Rahela Ferari razbolela i otišla na operaciju, a igrala je u čuvenoj predstavi ‘Talac’, koja je bila hit i rasprodata unapred, Branku je zvao upravnik i rekao da uskoči u tu ulogu i da ima tri dana da je nauči. To je bila ogromna uloga, sa puno songova.

„Naravno, ja kao mlada glumica tih šezdesetih godina krenem sa velikim entuzijazmom i bila je to uspešna predstava“ - seća se Branka. „Na jednu od repriza Sveta Lukić je doveo Vajdu, a on je pitao - ko je ova glumica? I tako sam dobila ulogu u njegovom filmu ’Sibirska ledi’. Bekim Fehmiu je bio moj kolega, poznavali smo se još sa Akademije. Gledali smo se onako u prolazu na hodniku, ja sam ga ponekad malo začikivala, međutim, on je bio mnogo ozbiljniji od mene. Oboje smo išli na časove baleta na Akademiji, pošto smo to oboje voleli. Mi smo počeli da se zabavljamo krajem 1963.

Kada je Akademsko pozorište gostovalo u Londonu, Bata Stojković i ja imali smo jedan skeč. Jakov Lind, tada mladi engleski dramski pisac, došao je da nam čestita i rekao:

’Kad budem postao slavan i zaradio novac, ja ću doći u Jugoslaviju da snimim film sa vama’.

Bekim je tada bio u vojsci i rekao mi je - ti si jedina koja mi je čestitala Novu godinu. Nije mogao da veruje kada sam ga odmah posle vojske pozvala da snimamo film. Igrali su i Bata, Petar Banićević. Ceo avgust smo snimali u Opatiji, imali smo fenomenalne dnevnice. Uspela sam da se tada izborim da honorare dobijemo u devizama. Momci nisu mogli da veruju. Film se zvao ’Ušica’ i prikazan je 1964. u Oberhauzenu. Na snimanju tog filma počela je Bekimova i moja ljubav.

Te 1967. kada je Bekim dobio Srebrnu arenu u Puli za „Skupljače perja’’, gledala ga je Silvana Mangano i preporučila Dinu de Laurentisu. Bekim je dobio ulogu u filmu ’Odisej’, koji se snimao u Italiji. Već sam bila trudna, a kako nije mogao da napušta snimanje, Bekim zakaže naše venčanje u Rimu. Pita me - jesi li donela dokumenta? Jao, nisam! A meni su tada dali u pozorištu sedam slobodnih dana da bih se venčala.

Mi smo se tih sedam dana lepo provodili, pa sam morala ponovo nazad za Beograd. Moja mama je išla u Sarajevo po Bekimovu krštenicu, ja uzmem svoju i otputujem samo na tri dana. Venčali smo se u našoj ambasadi u Rimu. Kuma mi je bila sestra Jovanke Broz, Zorica Budisavljević, čiji je suprug bio konzul pri ambasadi, a Bekimov kum je bio Ognjen Prica. Dobila sam buket cveća i nemamo ni jednu jedinu fotografiju sa venčanja“ - nostalgično se priseća prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta Branka Petrić.



DUGE NOGE ZA ULOGU

Još kao studentkinja Branka Petrić je zaigrala u predstavi „Prosjačka opera’’. Dobila je ulogu na zaista neobičan način.

- Bojan Stupica je režirao predstavu. Zaustavio me na vratima glumačkog salona i pitao: „Kakve imaš noge, jesu li dugačke i dobre?“ Ja se zbunim, i kažem „pa, jesu“. A on će: „Digni suknju. Aha, dobro, dobila si ulogu“ - smeje se Branka, sećajući se da je govorila - „ja sam žrtva vojničke samovolje“, kad su je pitali kako je dobila ulogu.
(Nastaviće se)

Sutra: Branka Veselinović


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Brankina zemlja čuda

Kao i Alisa, Branka Veselinović odrasla, ali nije izgubila svoju zemlju čuda. Velika glumica bori se i u 92. godini za bolji život dece

Slika
Branka i Mlađa Veselinović

BRANKA Veselinović ne krije da je mnogo lepo živeti. I živeti tako dugo, pune 92 godine:

- Neko kaže: "Dobro je, bre, dokle?" I ja se onda našalim pa kažem: "Je li ja to nešto smetam, što sam još živa?" Nisam nikada mislila da je to mnogo - moja baka je imala 93 i po kada je otišla na onaj svet. Naš život je ispunjen dobrotom, ne samo našom, nego i tuđom. Jednom je čistač na ulici, Rom, prošao kraj mene i rekao: "Zdravo Branka, alal ti vera!"

U centru Beograda živi jedinstven glumački par koji je prevalio devetu deceniju života i šestu deceniju braka, Branka i Mlađa Veselinović. Istaknuta dramska umetnica, ali i ambasador Unicefa i osnivač Fonda "Branka i Mlađa Veselinović" koji stipendira omladinu sa invaliditetom, donedavno je igrala na pozorišnim daskama.

Njih dvoje iškolovali su jedanaestoro dece. Neki od njih su doktori nauka, jedan je pijanista, njihova kćerka iz Crne Gore slikarka. I sada, sa suprugom Mlađom ne odbija nijedan poziv bilo koje ustanove, škole ili staračkog doma da odigraju svoju humanitarnu predstavu.

Branka je završila Glumačku školu pri Narodnom pozorištu u Beogradu. Karijeru je započela 1938. godine u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu u predstavi "Karlova tetka". U Beogradu je igrala u Umetničkom (1940-1942), Narodnom (1944-1947) i u svom matičnom, Jugoslovenskom dramskom pozorištu (1947-1978), gde se pokazala u više od četrdeset uloga, a glumila je i u Ateljeu 212. I danas slika, piše knjige, i bez obzira na to što je već odavno u penziji, glumi sa istom strašću s početka glumačke karijere.

- Moj glumački pedigre potiče iz očeve i majčine porodice. Svi su nešto glumili, imali neke svoje horove. Kao devojčica, imitirala sam i igrala to što su moje mama i baka igrale, a prvu ulogu sam odigrala sa šesnaest i po godina - kaže Branka.

Dobitnica je mnogobrojnih priznanja, između ostalog, Sterijine nagrade za ulogu Gine u "Ožalošćenoj porodici" i dva "Zlatna mikrofona" za radio emisiju "Veselo veče". Ona je i vatrogasni oficir s tri odlikovanja, odličan plivač, a govori pet svetskih jezika.

Čitavog života borila se Branka Veselinović za decu u bolnicama i školama. A u kući, 68 plaketa, od toga 36 od zdravstva, pa prva olimpijska zlatna medalja za kulturu i humanost...

- Moja lutka Sarmiko boravila je na svim kontinentima. Sa suprugom sam obišla 75 zemalja, i lutke su uvek bile tu da zabave decu. Učila sam lutkarstvo u Beogradu, Moskvi i Londonu. Još kao dete, imala sam mnogo lutaka koje je pravila moja mama.

Lutke sakuplja preko pola veka. One su uglavnom u narodnim nošnjama i svaka od njih dovodi se u vezu s nekom pričom. Ima ih iz Australije, Brazila, Rusije, Japana, Indije... U svom domu trenutno čuva između 200 i 250 lutaka, dok ih je više od 300 poklonila.

Mlađa Veselinović je u Jugoslovenskom dramskom od osnivanja - 1948. Studirao je i završio engleski na Kembridžu. Bio je oficir 15 godina, a onda je došao rat, pa je zarobljen i odveden u Nemačku. U logoru Ofenburg učestvovao je u formiranju pozorišne trupe zarobljenika na čelu sa Milanom Bogdanovićem, književnikom i, kasnije, upravnikom Narodnog pozorišta. Nekoliko puta bežao je iz kažnjeničkih logora. Demobilisan je u činu majora 1947. godine, i od tada do penzije bio je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gde je odigrao više od 130 uloga. Punih šezdeset godina bavio se prevodilaštvom - preveo je preko 40 drama sa engleskog jezika koje su se igrale u pozorištima širom Jugoslavije.


ZAGRLJAJI I POLJUPCI

VEOMA sam ponosna i srećna što sam u ljubavi s Mlađom više od šezdeset godina. I danas, kad me zagrli, prođu me žmarci - priča Branka, dok je Mlađa drži za ruku. Njihova ljubav rodila se na prvi pogled, na sceni, tokom predstave. U JDP su igrali momka i devojku u "Ribarskim svađama". Njihove poglede videla je Mira Stupica i zapitala ih zašto se ne uzmu kad su oboje slobodni. I, venčali su se, a Mira Stupica im je bila kuma. - Volimo se i danas. Volimo da se zagrlimo i poljubimo. Ljudi se pitaju kako je to moguće u ovim godinama. Pa, jeste, moguće je!

- U emisiji "Veselo veče" učestvovala sam punih pedeset godina i za to dobila dva "Zlatna mikrofona". Zahvaljujući Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ja nikad nisam bila u pravoj penziji, iako sam penzionisana 1981. Igrala sam u "Tri sestre" Čehova, pa Aljonu Ivanovnu u "Zločinu i kazni", Šarlotu Ivanovnu u "Višnjiku", crnkinju u predstavi "Duboki su koreni", Ikonićku u "Baladi o aždaji i junaku", Vuka Vuča, "Majku hrabrost" u Americi, "U potpalublju", pa u Jagoševom "Skupu". Imala sam i svoju monodramu "Detelina sa tri lista", koja uopšte nije komična. Kad god sam igrala komediju, Nušića pogotovo, to je bilo uvek fantastično dočekano. Za Ginu u "Ožalošćenoj porodici" dobila sam Sterijinu nagradu, i mnoge druge nagrade sam dobila.

"Ona je Alisa koja je odrasla, ali nikad nije izgubila zemlju čuda" - opisao je Ranko Munitić.

Branka i Mlađa, kako sami tvrde, nisu bogati, ali ni gladni ni siroti. Imali su veliku želju da pomažu drugima, jer su tako vaspitani. Pre više od 25 godina osnovali su Fond za pomoć invalidnoj omladini, koji sada radi pri Crvenom krstu Srbije. Pomogli su petoro slepih koji studiraju muziku.

- Redovno obilazimo decu u bolnicama. To su deca koja umiru od raka ili su ometena u razvoju, i ona meni neće da kažu: "Branka, šta si došla", nego "Kad ćeš, Branka, opet da dođeš".

Sada razmišljaju da osnuju još jedan fond, za pomoć bolesnim glumcima, koji bi radio pri Savezu dramskih umetnika.

- Evo, mi imamo i godina, ali se zagrlimo, smejemo, pevamo, a Mlađa meni svaki dan recituje - kaže Branka Veselinović. - Mi se borimo, jedno drugo podržavamo, da još malo živimo i da se životu divimo.

(Nastaviće se)

Sutra: Voja Brajović


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tihi u fabrici snova

Voja Brajović i danas na sceni od sna pravi javu

Slika

U VREME emitovanja "Otpisanih", gledaoci su se delili na one koji vole Prleta i one koji vole Tihog. Kakva publika je više volela Tihog? Mislim da su svi više voleli Paju ili Prleta, ali sam im ja imponovao kao vođa grupe, seća se doba svoje mladosti i velike popularnosti junaka televizijske serije, pozorišni, filmski i televizijski glumac Voja Brajović. - Bilo je to romantično vreme. Govorilo se samo o sportu, seksu, ženama, filmu, televizijskim serijama, fudbalu, muzici i košarci, godišnjem odmoru... a nikako o ratovima, politici, kriminalu. Kamo lepe sreće da nam se vrati to divno i bezbrižno vreme u Srbiji!

- Bili smo veoma mlada ekipa pod vođstvom izuzetnog i veoma hrabrog Ace Đorđevića - ja s nepune 24 godine, Gaga stariji šest godina, takođe je bio klinac, a Miki Manojlović od mene mlađi godinu dana. Tada su nas, naravno, producenti ucenjivali, a novac od prvih "Otpisanih" potrošili smo pre završetka snimanja, iako smo, verovatno, prošli bolje nego mnogi drugi. Bio sam tada verovatno najpopularniji, a najsiromašniji čovek u zemlji. Nisam od sramote mogao da sednem u mlečni restoran i pojedem pogačicu, a stanovao sam na tavanu sa zemljanim podom. Moj prvi autonomni stambeni prostor bila je "zastava 101", koju je otac kupio na kredit, nastavlja priču Brajović.

RoĐen je 1949. u Beogradu. Kaže da je bio izuzetno voljeno i maženo dete i da to nikada nije zloupotrebljavao.

- U stvari sam od malena bio kilavo dete, ali sam u svojoj porodici bio ikona. Ne znam šta su oni od mene očekivali, ali ja sam uvek osećao odgovornost da ih ne razočaram, da ih ne postidim zato što su me voleli.

Rado kaže da je Valjevac, jer je u tom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1971. diplomirao je glumu na FDU u Beogradu u klasi prof. Ognjenke Milićević. Od 1969. godine stalni je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, u kome je za četrdeset godina ostvario gotovo pedeset uloga.

Još kao student igrao je u predstavama "Odbrana Sokratova i smrt", "Agamemnon", "Kad su cvetale tikve", "Pigmalion", "Koriolan". Ulogu Turnela u premijernoj postavci "Bube u uhu" igrao je do 1997. Zatim, uloge u predstavama "Elizabeta od Engleske", "Hamlet", "Mister Dolar", "Vasa Železnova", "Romantične ćudi", "Hrvatski Faust", "Pozorišne iluzije", "Rodoljupci", "Lažni car Šćepan Mali", "Bure baruta", "Troil i Kresida", "Galeb", "Na dnu", "Gospođa ministarka"...

Nagrađivan je s više desetina nagrada za pozorišna ostvarenja: dve Sterijine, osam Godišnjih JDP, Oktobarska, "Ćuran", "Milivoje Živanović", "Dobričin prsten", a od 15. maja 2007. do 8. jula 2008. bio je ministar kulture u Vladi Republike Srbije.

Poznato je da se s humorom odnosi prema svojim bolestima, a tako je bilo čak i kad su mu operisali tumor na mozgu.

- Jeste, rekao sam da je moj mozak bio opasan, a tumor benigan. Ali, tu je bilo toliko toga da sam često razmišljao da li me Bog spasava ili kažnjava: padao sam s drveta, s vratila, lomio se, razboljevao od najstrašnijih bolesti. U trenutku mog slobodnog vremena, kada rekreiram moždane vijuge, družim se sa prijateljima igrajući preferans. Napadno koristim izraz rekreacija, jer moji prijatelji i ja to nazivamo sportom. Moja Milica (glumica Milica Mihajlović, supruga) takođe zna za to moje vreme i jako sam joj zahvalan što nije od onih koji prave probleme.


PAJA VELIKI UZOR

Kada su odgovornost i ambicija u pitanju, Brajovićev reper je bio Pavle Vuisić. S njim je kao mlad glumac snimao "Šešir profesora Vujića". - Ja sam odmah video da je on, zapravo, bio ambiciozan. Snimali smo kadar gde ja, kao Mika Alas, sviram violinu, a Vuisić samo sluša. On je to vraćao dvadeset puta jer je bio nezadovoljan. Insistiranje na savršenstvu objasnio mi je time da je, iako nema dece, odgovoran prema deci u publici koja ga vole kao glumca i da ne želi da se jednog dana postide što su ga volela.

Igrao je u nekoliko desetina filmova: "Specijalno vaspitanje", "Nacionalna klasa", "Tesna koža" 2 i 3, "Tito i ja"... i desetak serija: "Otpisani", "Više od igre"...

Podseća da je učestvovao u mnogo komada koji su najavili ono što će se desiti u našoj stvarnosti:

- Uvek me je iritiralo to što neki moćnik može da utiče na sudbinu umetnosti. Još kao klinac sam doživeo te zabrane, pa i kasnije. Od potencijalnih skidanja predstava sa repertoara, do straha da li će biti skinute. Tako sam, kao jako mlad, doživeo skidanje "Tikava". Kasnije je nastao problem oko "Golubnjače", pa "Mrešćenja šarana", "Pazarnog dana"... Taj izazov uvek rađa veću umetničku energiju. Onda je došlo vreme devedesetih, kada smo igrali predstave na koje niko od rukovodećeg establišmenta nije ni smeo da dođe da gleda - "Pozorišne iluzije" ili "Lažni car Šćepan Mali" ili "Bure baruta"... Emocije koje smo izazivali išle su dotle da su, posle predstave "Bure baruta", sve kolege izašle sa pištaljkama, a i publika im se pridružila, da zajedno podeli protest.

Trenutno, Brajović igra u čak deset predstava, u četiri pozorišta: Jugoslovenskom dramskom, u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, u Budva Grad teatru i Crnogorskom narodnom pozorištu.

- Ja sam glumac i to je moja sudbina. Drži me to uzbuđenje koje sam imao kao klinac, da duboko doživim pozorište, da se zamislim i uzbudim nad tim što sam čuo na sceni. Mislim da me to i danas privlači. Uzmite, recimo, Šekspira. Koliko traje sećanje publike, toliko je vredno ono što glumac radi. Šekspir kaže: "Mi smo građa od koje se tvore snovi". Ta vrsta šanse da se glumac identifikuje sa problemom koji se radi na sceni jako me privlači. Glumci su ti koji od sna prave javu.



(Nastaviće se)

Sutra: Ružica Sokić


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 21 Mar 2017, 16:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Druga kuća Atelje 212

Ružica Sokić se posvetila jednom teatru, ali je stigla da se pokaže i na drugim scenama. Mesec dana u Njujorku niko nije spavao

Slika
Ružica u ulozi Žanke Stokić

JEVREJSKA kletva: "Dabogda imala, pa nemala", zadesila je Ružicu Sokić, pošto je njena porodica za vreme i posle Drugog svetskog rata ostala bez velikog bogatstva. Detinjstvo pamti po prognanim roditeljima, danima gladovanja i samoći. Uprkos tegobnoj prošlosti, uspela je da prokrči put ka uspehu. Za nju obično kažu da je u karijeri igrala žene iz naroda i upravo kroz njih pokazala da je ozbiljna dramska umetnica. Iza sebe ima stotine pozorišnih, televizijskih i filmskih uloga.

Ružica potiče iz čuvene porodice Sokić iz Kušića kod Ivanjice. Rođena je sredinom tridesetih godina u Bregalničkoj ulici u Beogradu. Deda Milovan bio je narodni poslanik. Umro je relativno mlad, a baka Jela ostala je sama sa sedam sinova i dve kćeri. Deca su kasnije došla u Beograd na školovanje. Najstariji sin, otac poznate slikarke Cuce Sokić, bio je vezan za list "Pravda". Jedan od stričeva je otišao u Ameriku i osnovao časopis "Srbobran" u Pitsburgu i bio urednik sve do penzionisanja.

RuŽiČinog oca Petra, zamalo su Fašisti streljali u Splitu, neposredno pred oslobođenje zbog verbalnog delikta. Držao je kasu u listu "Pravda" i voleo je da časti radnike.

- Ja sam čak igrala lik moje mame Vukosave u komediji "Moja mama". Kad sam pročitala tekst, pitala sam pisca Laleta Pavlovića da li je poznavao moju mamu. Toliko je faktografski bilo tačno. Kad je, jadna, pala u demenciju, pitam je jednom, šaleći se: "Mama, šta si ti bila?" A ona će: "Glumica." Ni danas ne znam da li je to rekla svesno, da bi se našalila sa mnom, ili je stvarno u to verovala. Njena sestra bliznakinja, tetka Vidosava, bila je prijateljica velike glumice Blaženke Katalinić. I ona me usmerila ka pozorištu. Mama i tetka su umrle istog meseca, u petnaest dana razlike. Vukica i Vidica. Mnogo mi nedostaju. Moja mama je čak bila ambicioznija od mene. Ona me je gurala. Kako je ona umrla, ja sam potpuno promenila svoju narav.

Nisu je iz prvog pokušaja primili na pozorišnu Akademiju. To je po sopstvenom tvrđenju doživela kao smak sveta.

Danas iza ove značajne glumice stoji 40 godina uspešne pozorišne i filmske karijere. Igrala je u više od 200 komada, a na filmu je zablistala 1965. godine, ulogom u ostvarenju "Gorki deo reke" za koji je u Puli, iste godine, dobila "Srebrnu arenu". Slede "Žuta" i "Užička republika", za koje je nagrađena sa još dve, ovoga puta "Zlatne arene".

Još je čitav niz uloga po kojima je pamtimo: "Neretva", "Kad budem mrtav i beo", "Čuvar plaže u zimskom periodu", "Oktobarfest", "Zona Zamfirova", "Tamna je noć", "Pun mesec nad Beogradom", "Tango argentino", "Original falsifikata", "Seobe", "Već viđeno", "Savamala", "Tesna koža", "Užička republika", "Ljubavni slučaj službenice P.T.T", "Marš na Drinu", "Zvižduk u osam"...


NIKAD NOVINAR
RuŽica Sokić je prvo studirala jugoslovensku književnost, gde je srela Radu Đuričin i Miću Orlovića. Mića i ona su odustali, a Rada je nastavila studije. Poželela je da bude i novinar, ali je otac, žurnalista, bio oštro protiv toga. Čak joj je ostavio amanet: "Nikad nemoj da budeš novinar! Prve četiri strane ne čitaj, samo sport, kulturu i čitulje"!

Tu su i nezaobilazne televizijske serije: "Samci", "Smešne i druge priče", "Jelisavetini ljubavni jadi", "Prijateljstvo, zanat najstariji", "Seobe", "Srećni ljudi", "Gore-dole", "Metla bez drške", "Vojnici", "Vruć vetar", "Majstori"...

- Mislim da sam snimila dovoljno filmova. Zapravo, nisam fotogenična kad se sagleda vreme u kome su žene bile samo neka vrsta dekora. Imala sam sreće da u našoj skromnoj produkciji odigram nekoliko lepih uloga, kao u filmu "Pun mesec nad Beogradom" Dragana Kresoje i "Kada budem mrtav i beo" Živojina Pavlovića.

Čitav profesionalni život posvetila je jednom teatru - Ateljeu 212 gde se iskazala u mnogim predstavama: "Svadba", "Gospava", "Kenedijeva deca", "Kod lepog izgleda", "Ljubavnik", "Žuta", "Balkon", "Korešpodencija", "Čudo u Šarganu", "Dugo putovanje u noć". Glumila je i u skoro svim predstavama velikog srpskog pisca Aleksandra Popovića od "Krmećeg kasa", preko "Bore Šnajdera", pa sve do poslednjeg "Baš bunar".

U zlatno doba Ateljea 212, u vreme Mire Trailović mnogo se putovalo po svetu, od Irana do Meksika.

- Predstava "Ko se boji Virdžinije Vulf" je gostovala u Americi i doživeli smo veliki uspeh. U Njujorku smo bili mesec dana kada se otvarao „Linkoln centar“ i Metropoliten opera. Mesec dana niko nije spavao. Dobijali smo divne kritike, igrali po dve predstave dnevno.

Prva je opsovala na sceni, a njen omiljeni partner Zoran Radmilović uzdigao je tu psovku do poezije. Stalni član Ateljea 212 bila je od 1961. godine. Uz to je igrala na scenama skoro svih beogradskih pozorišta: Narodnom, Zvezdara teatru, Kult teatru, Beogradskom dramskom, Gardoš teatru, Otvorenom pozorištu studentski grad, Modernoj garaži, Pozorištu Slavija. Bavila se i pedagoškim radom, vodeći klasu glume na Akademiji umetnosti "Braća Karić" (1996-2000).

Značajne pozorišne uloge Ružice Sokić su: Glorija, Mileva, Gospava, Baronica Šteten, Ludmila, Mir-Jam, Žuta, Julija Varadi, Patricija, Valerija, Hana, Helena, Šarlota, Meg, Maga, Žanka.

Za pozorišni rad nagrađena je sa dve Sterijine nagrade, Sedmojulskom nagradom za životno delo, "Ćuranom" , "Zlatnom kolajnom" , "Joakimom Vujićem", Zlatnim medaljonom i nagradama" Ljubiša Jovanović", "Žanka Stokić".

Iz velike ljubavi prema pozorištu, Ružica Sokić je napisala knjigu "Strast za letenjem" sa detaljima iz bogate biografije.

Kraj



večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker