Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:25


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 23 Apr 2013, 02:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Spleten venac srpskoj heroini Milunki Savić

U Crnoj Gori pokrenuta zanimljiva akcija obeležavanja četiri decenije od smrti heroine kojoj se divio svet. Andrija Markuš sabrao 24 pesme posvećene srpskoj Jovanki Orleanki

Slika

SRPSKA Jovanka Orleanka, junak iz ratnog i mirnodopskog vremena, Milunka Savić nije zaboravljena u Crnoj Gori. Zanimljiva akcija povodom obeležavanja četiri decenije od smrti heroine kojoj se divio svet, kojom rukovodi poznati arhitekt i pisac Andrija Markuš iz Podgorice, ide u više pravaca.


Svakako najznačajniji poduhvat je knjiga „Radenkov hajduk Milunka Savić“, koja je već u elektronskoj formi spremna za štampanje.

- Na moj poziv dvadeset i četiri pesnika iz Crne Gore napisali su po pesmu o junakinji iz Balkanskih i Prvog svetskog rata, podvižnici iz vremena mira koja je podizala trideset i dvoje siromašne dece, radeći najobičnije poslove i kao čistačica, zaboravljena, ali nikada obeshrabrena - kaže za „Novosti“ Andrrija Markuš. - Među autorima je i mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije.

Markuš se pismima obratio i na dve važne adrese u Srbiji.U obraćanju Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom Irineju Andrija Markuš predlaže da se pokrene postupak kanonizacije Milunke Savić, podsetivši na Milunkine reči: mene otac nije učio da ubijam, već samo da se branim. A branila je, navodi Markuš i svoju zemlju i svoj narod. Kao i Sveti Petar Cetinjski, koji je sabljom branio svoj narod od istrebljenja, kao i Sveti Đorđe kopljem, a u miru blagošću i najvišim humanim i moralnim vrednostima.


PRIZNANjE
KOLIKO može ljudsko biće u telu žene, učinila je Milunka, i u tome joj nema ravne. Knez Lazar postade Sveti car Lazar i Nemanja postade Sveti Simeon...Milunka Radenkova, predskazanjem rano nazvana Radenkov hajduk, sa neviđenim žrtvovanjem u miru,postala je srpska majka Tereza, pre Tereze. Ostaje nam da mi to priznamo - kaže Markuš.

Uvaženi književnik dalje podseća na reči generala Emila Geparta, koji je ranjenoj Milunki u Bizerti rekao: „Sine ozdravi što pre, Francuska te moli“. Šest godina u rovovima, devet puta ranjena, dvanaest puta odlikovana. Primila je dve Legije časti iz ruku maršala Franše d’Eperea i generala Morisa Saraja. Jedina je žena u svetu okićena francuskim Ratnim krstom sa zlatnom palmom. Njoj u čast bile su spuštane na pozdrav zastave francuskih pukova iz bitaka kod Argoa,Liježa, Verdena i Marne...

- Milunki su Britanci dodelili Orden Svetog Majkla, Rusi Svetog Đorđa Pobedonosca, Srbi dve Karađorđeve zvezde i dve Obilićeve medalje za hrabrost. A tek njena herojstva u miru, kada je i više nego što je mogla davala da pomogne siromašnima. Sve do svoje smrti. Ponosna i dostojanstvena, tiha i božanski skrušena. Ona je svetica kakvu naš narod nije rađao, kazao je Markuš.

Podgorički pisac i humanista, obratio se i srpskom premijeru Ivici Dačiću. Podsećajući da je na inauguraciju Šarla de Gola bila pozvana Milunka Savić (nije tu čast imao ni tadašnji predsednik Jugoslavije), Markuš naglašava da jedna skromna ulica u Beogradu danas nosi Milunkino ime, a da ima mnogo razloga da se njenim imenom zove ceo jedan grad.

- Veći neki grad ili najveći bulevar u Beogradu bi trebalo da nosi ime heroine rata i mira, da se obnovi njena potpuno oronula kuća - piše Markuš srpskom premijeru. - Sećanje na nju treba stalno da se obnavlja u svakoj srpskoj kući, da se mladi nadahnjuju vrednostima koje je ova junak-žena raskošno pokazivala u ratu, većma i u miru. Naspram svih poroka kojima su danas mladi izloženi.

Markuš je podsetio da Milunka nije sahranjena u Aleji velikana, već nekom sudbinom na tridesetak metara od uređenog groblja Austrijanaca i Mađara, protiv kojih se borila.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpske heroine  |  Poslato: 01 Maj 2013, 03:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Flora Sends: Engleskinja u srpskoj uniformi

Luiz Miler, autorka knjige "Naš brat", o životu legendarnog kapetana prve klase Flore Sends. Jedina žena iz zapadne Evrope koja se borila na frontu

Slika
Flora Sends se junački borila na strani srpske vojske u Prvom svetskom ratu

SAMO osam dana pošto je objavljen rat između Velike Britanije i Nemačke, 12. avgusta 1914. godine, grupa bolničarki okupila se na peronu železničke stanice Čering kros. Među njima je bila i Flora Sends (1876-1956), tridesetosmogodišnja Engleskinja koja je govorila s mekim irskim naglaskom. Kad je čula vest da je Britanija stupila u rat, smesta je ostavila društvo, sela u svoj francuski trkački automobil i našla se u nepreglednom redu žena koje su grozničavo tražile ratne poslove pred sedištem britanskog Crvenog krsta u Londonu...


Ovako počinje priča o legendarnoj Flori Sends koja se junački borila na strani srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Njenu biografiju opisala je Luiz Miler u romanu "Naš brat - život kapetana Flore Sends", koji je objavila "Laguna" u prevodu Nenada Dropulića.

- Bila je jedinstvena pojava, otelotvorenje nezavisne, otvorene i odlučne "nove žene". Ona je jedina žena sa Zapada koja se sa puškom u ruci borila kao vojnik u srpskoj vojsci, i kao vojnik uopšte u Prvom svetskom ratu. U aktivnoj službi stigla je do čina poručnika, a u rezervi je unapređivana još dva puta, do kapetana prve klase - kaže za "Novosti" Luiz Miler, koja je nedavno bila gost Beograda.
U Srbiji je, podseća naša sagovornica, bilo žena-vojnika Srpkinja, ali Flora je jedina pripadnica zapadnih zemalja saveznika koja se na frontu borila sa puškom u ruci.

- Pre toga je bila bolničarka. Stupila je u Gvozdeni puk "Knjaz Mihailo", Moravske divizije, u novembru 1915. godine, kao vojnik, borac. Baš u vreme kada je počela velika nemačka ofanziva i kada je srpska vojska krenula da se povlači ka jugu. Ratovala je uglavnom na bugarskom frontu, i u jednoj od mnogih bitaka za grad Bitolj, teško je ranjena od bugarske granate. Posle ozdravljenja, vratila se u vojsku i ostala, borila se sve vreme rata, odlikovana je Karađorđevom zvezdom i bila je veoma poznata u svoje vreme u čitavom svetu. O njenim podvizima pisali su "Njujork tajms", londonski "Tajms", njena slika izlazila je na naslovnim stranama u Srbiji i širom sveta - kaže Miler.

Slika

Beograd je hrabroj Engleskinji pre nekoliko godina dao ulicu na Dedinju, o njoj je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova, ali, nažalost, po rečima autorke, Flora polako počinje da pada u zaborav u Velikoj Britaniji.

TALENTOVANI RAGBISTI

ISTRAŽUJEM priču o 27 srpskih dečaka koji su preživeli povlačenje preko Albanije, a saveznici ih poslali u Edinburg, na oporavak. Tamo su završili jednu od najboljih škola u Škotskoj, "Džordž Heriots". Kasnije su neki od njih diplomirali na Univerzitetu u Edinburgu. Šta mi je tu najzanimljivije? Bili su sjajni igrači ragbija, ušli u reprezentaciju svoje škole, koja je bila jedan od najboljih timova u Velikoj Britaniji. Ti dečaci su došli jedva živi iz Albanije, kao kosturi. Jedan od njih, Toma Tomić, bio je toliko dobar da bi verovatno postao škotski reprezentativac u ragbiju, da je ostao u Britaniji. Većina tih dečaka vratila se u Srbiju - priča Miler.
- Mada moram da naglasim, pošto je bila ljubitelj dobre kapljice, sasvim prikladno postoji jedan pab u sumnjivom delu Londona koji nosi njeno ime. Velika Britanija je sklona da pamti velike bitke u kojima su Britanci doživeli velike gubitke na zapadnom frontu, pre svega bitku na Somi, naravno, ali Flora i sve te mnogobrojne, plemenite žene koje su na bilo koji način radile u Srbiji za vreme Prvog svetskog rata, uglavnom su zaboravljene. Britansko pamćenje je prilično kratko. Mislim i nadam se da već ono što se dogodilo devedesetih godina u Srbiji polako počinje da se zaboravlja, a priča o Srbiji u Prvom svetskom ratu već je odavno zaboravljena, nažalost. U Srbiji nije potrebno govoriti o tome, to je kao prodavati sneg Eskimima. Srbi znaju priču o svojoj zemlji u tom ratu, ali mi je bilo drago što mogu da predstavim Florin lik novim Britancima, i neku vrstu istorije Srbije, jer ova knjiga je i jedno i drugo - kaže Miler.

Flora, kao ni ostale žene koje su došle u ratom pogođenu Srbiju 1914. i 1915, nije ništa znala o našoj zemlji. U Engleskoj se, kaže naša sagovornica, jedino znalo za ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine.

- To im je možda dalo neku početnu sliku o tome šta može u Srbiji da im se desi, međutim, uopšte nije bilo tako. Bile su veoma toplo dočekane i prihvaćene. Srbija nije imala taj luksuz da odbije bilo čiju pomoć. Svako ko je došao bio je dobrodošao, pogotovu te prilično odlučne Engleskinje, koje su znale šta hoće i nisu uopšte prihvatale "ne" kao odgovor. Srbi su bili prilično zapanjeni kad su ih videli, a i one su bile zapanjene zemljom, međutim, doživele su izuzetno gostoprimstvo. Flora je posle rata ostala da živi u Srbiji, u Beogradu, naučila da govori srpski tečno i Srbija je zaista postala njena druga domovina. Veoma dobro je upoznala Srbe, na neki način i postala Srpkinja. Zavolela je Srbiju. Ovde se i udala, za belog Rusa Jurija Judeniča - priča Miler.

Slika
Luiz Miler


Kada su Nemci 1941. napali tadašnju Jugoslaviju, Flora se kao oficir u rezervi, iako je prešla starosnu granicu za regrutaciju, dobrovoljno prijavila da se bori u Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci. Kraj drugog svetskog rata Flori je doneo teške dane.

- Neposredno posle oslobođenja Beograda, komunisti su bili veoma agresivni, to nije bio onaj blagi Titov komunizam koji se razvio kasnije. U okviru novog režima i sistema, mnogi ljudi su napredovali tako što su prijavljivali jedni druge tajnoj policiji. Uprkos tome što se hrabro borila protiv Nemaca i protiv Bugara, u Prvom, protiv nacista u Drugom ratu, partizani su bili previše za nju, tako da je bila primorana da napusti Beograd, u februaru 1945, i vrati se u Englesku, posle trideset godina života u Srbiji. Imala je 69 godina, bilo joj je veoma teško. I mnoge druge žene koje su došle, udale se za Srbe i živele ovde, prilično su stradale u to vreme - kaže autorka.

Flora više nikada nije došla u Srbiju, ali, kaže naša sagovornica, neke srpske tradicije odnela je u Veliku Britaniju:

- Prilično je zapanjivala svoju plemenitu porodicu, bacajući i razbijajući čaše u kamin, posle zdravice!


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 05 Maj 2013, 22:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zaboravljena srpska heroina

Ispred brkatog narednika, koji je u Beogradu upisivao dobrovoljce za Prvi balkanski rat, stalo je seljačko momče od nekih dvadesetak godina i promuklim glasom reklo: “Hoću pušku!” Narednik ga je upisao sa ostalim dobrovoljcima i Milun ubrzo odlazi u boj protiv Turaka. Stigao je prekasno da učestvuje u pobedonosnim bitkama. Turci su bezglavo bežali ka jugu. Posle više od četiri veka stara Srbija i Makedonija konačno su ponovo bili srpski. Priliku da oseti pakao rata Milun je dobio ubrzo. Bugarska je napala srpske položaje na Bregalnici. Poraženi su za nekoliko dana, ali i to je bilo dovoljno Milunu da se prokaže. Dobio je prvi čin i komandu nad desetinom koju je hrabro vodio u bitku. Poslednjeg dana borbe, u jednom jurišu, Milun je ranjen u grudi. Stari doktor zaprepastio se kad je hrabrom vojniku otkopčao šinjel i košulju kako bi mu sanirao ranu. Milun je bio Milunka.

Tako je počela legendarna priča o Milunki Savić, hrabroj seljančici iz sela Koprivnice u Raškoj. Niko se nije podsmevao ovoj hrabroj devojci kada je njena tajna otkrivena. Nadređeni su probali da je otpuste iz vojske, ali čim je Milunka zapretila da će se odmetnuti u hajduke, dopustili su joj da ostane, dali čin kaplara i medalju za hrabrost. Milunka je kasnije pričala da je često razmišljala kako bi više volela da pogine, nego da bude ranjena. Ako je već rane, nek’ bude u ruku, nogu, pa i glavu, samo ne u grudi. Sudbina je htela da se njena tajna otkrije, ali je uporna Milunka ostala sa srpskim ratnicima.

Slika
Mlada Milunka, prerušena u muškarca, hrabro je otišla u balkanske ratove da se bori za slobodu Srba

Mir posle Drugog balkanskog rata nije potrajao dugo. Pucnji Gavrila Principa u Sarajevu zapalili su već odavno spremno evropsko bure baruta, buknuo je Prvi svetski rat. Krila austrougarskog orla nadvila su se nad Srbiju. Vojska je mobilisana, ali Milunku niko nije pozvao da brani otadžbinu. Zaputila se pravo u Kragujevac, u Štab Vrhovne komande. Stala je pred vojvodu Radomira Putnika i hrabro rekla: “Ja sam kaplar srpske vojske i hoću svoj ratni raspored, gospodine vojvodo!” Stari ratnik ju je pogledao, i pomirljivo rekao: “Dobro. Budi bolničarka, šteta je da pogineš tako mlada.” “Neću da budem bolničarka, hoću pušku!” Čitav dan je Milunka čekala pred vratima Štaba. Komandanti za nju verovatno ne bi imali razumevanja da je na savetovanju nije podržao major Voja Tankosić, čuveni četnički vojvoda iz bojeva sa Turcima po Makedoniji. Kada je vojvoda Putnik rekao da mu dosađuje jedna budalasta devojka koja želi da ide u rat, Voja Tankosić mu je odgovorio: “Ako je ta devojka Milunka Savić, trebalo bi je primiti u neku dobrovoljačku jedinicu. Ona se već proslavila u ratu sa Bugarima. Neustrašiva je, brza, okretna, snalažljiva, lukava kao vidra…” Odlučeno je da se Milunka priključi njegovoj dobrovoljačkoj jedinici.

Milunka je na ramena okačila redenike, bombe obesila o pojas i zakoračila u legendu. Sa srpskom vojskom je preživela Cer i Kolubaru, strahote albanske golgote i proboj Solunskog fronta. Govorila je da se samo jednom uplašila. Kada je posle Cerske bitke neprijatelj oteran preko Drine, komandant puka je zapitao vojnike čije grudi zaslužuju medalju? Puk je kao grom odgovorio: “Kaplar Milunka Savić!” Na grudima joj je zablistala Karađorđeva zvezda sa mačevima, a noge su joj zaklecale jedini put u životu. Do kraja rata Milunka je dobila preko dvadeset odlikovanja. Jedina je žena na svetu koja je odlikovana francuskim ordenom Ratnim krstom sa palmama. Kada je posle rata dojahala pred kuću svojih roditelja na grudima su joj blistale medalje Miloša Obilića, dve francuske Legije časti, engleski Orden Svetog Majkla, ruski Svetog Đorđa Pobedonosca… Iz rata je ponela devet rana i bezbroj priča koje je često pričala svojim kćerima i unicima. Najpoznatija je ona kada je u bici na Gorniku 1916. godine sama zarobila 23 bugarska vojnika! Njeni potomci sa ponosom čuvaju slike mlade Milunke u društvu velikana vremena: Arčibalda Rajsa (Rudolph Archibald Reiss), admirala Geprata (Émile Paul Aimable Guépratte), generala Franša D’Eperea (Louis Félix Marie François Franchet d’Espèrey).

Slika
Milunka Savić sa odlikovanjima na grudima, 1916. godine

Život posle rata Milunka je provela mirno. Nije tražila nikakve povlastice i pomoć od države, branila je svoju otadžbinu, a za to je jedina plata ponos i čast. Iz kratkotrajnog braka u Mostaru dobila je ćerku Milenu. Sa mužem se ubrzo razišla, pa je usvojila još tri devojčice. Živela je tiho, radila kao švalja, kuvarica i čistačica. Umrla je kao starica, u 84. godini, u malom stanu u naselju Braće Jerković. Kao sećanje na ovu hrabru ženu ostao je samo spomenik u Jošaničkoj banji i ime ulice na Voždovcu gde je dugo godina živela. “Dosta je to”, verovatno bi rekla ova skromna žena. Jer sve sto je uradila za Srbiju uradila je zbog časti i patriotizma, ne zbog slave.

Slika
Milunka je posleratne dane provela mirno, uz svoju porodicu, četiri ćerke i mnogobrojne unuke. Ratni drugovi je nikad nisu zaboravili i na njihovim skupovima ponosno je nosila svoja najvrednija odlikovanja


wannabe

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 05 Maj 2013, 22:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Srpske Amazonke Velikog rata (1914‐1918) – Skromne dame gvozdenog srca

Dvadeset i osmog ovog meseca navršava se 97 godina od početka Prvog svetskog rata. Taj rat, nazivan još i Velikim ratom, sve dok nije izbio Drugi svetski rat, koji ga je nadmašio u svim stravičnim brojkama, trajao je od 28. jula 1914. do 11. novembra 1918. godine. Formalno je okončan Versajskim mirom 28. juna 1919. godine. U Prvom svetskom ratu su učestvovale 22 države. Broj poginulih i umrlih vojnika i civila procenjuje se na 16‐20 miliona, dok se broj ranjenih procenjuje na preko 20 milona. Bio je to rat velikih kolonijalnih sila za prevlast u tadašnjem svetu, ali su u tom ratu neke male države, poput Srbije ili Crne Gore, vodile i pravedne ratove za svoje oslobođenje i goli opstanak.

Kraljevina Srbija je u Prvom svetskom ratu, procentualno gledano, imala najveće ljudske gubitke. Izgubila je između 1,2 i 1,6 miliona stanovnika, a te brojke još nisu konačne. Procenjuje se da su gubici iznosili između četvrtine i trećine njene tadašnje populacije. Srbija je izgubila preko 50 % mobilisanih vojnika, više od 60 % muškog, radno sposobnog i reproduktivnog stanovništva, ranjeno je više od 1,2 miliona Srba, 114.000 su ostali teški invalidi, a više od pola miliona srpske dece ostali su siročići. Industrija, putevi i agrarni fond bili su devastirani. Materijalna šteta koju su centralne sile nanele Srbiji iznosila je više od polovine njene tadašnje nacionalne imovine. Pirova pobeda i stravična cena kojom smo platili slobodu i ujedinjenje. Jedina svetla tačka bila je neizmerna hrabrost i požrtvovanje srpskih vojnika i civila u Velikom ratu, njihovo poštenje i čast koju su nesebično položili na oltar Otadžbine.

Među srpskim vojnicima bio je za to vreme veliki broj žena, koje su sa puškom u ruci branile Otadžbinu. Francuski novinar i veliki prijatelj Srba, Anri Barbi, o srpskim ženama‐vojnicima zapisao je da su „one svojom hrabrošću i svojom patnjom izazvale poštovanje Sveta“. Ovo je priča o nekoliko takvih div‐junakinja, nekoliko Srpkinja gvozdenog srca, kojih se s ponosom sećamo, na ovaj slavan i tužan jubilej.

.

Svedočanstvo Anrija Barbija o srpskim heroinama iz Prvog svetskog rata

„Ja sam ih gledao na ratištu, s puškom i bombom u ruci, i u bolnicama , u kojima su na meterinske i sestrinske grudi privijale ranjene junake, i u povlačenju kroz neprohodne albanske gudure, gde se na nemoćne i slomljene bolom pucalo u leđa iz zaseda, i u kojima se masovno umiralo od gladi i zime…Gledao ih i divio im se! Ni staha, ni kolebanja, ni suza, ni uzdaha! Nije bilo žrtve koje one ne bi mogle da podnesu za svoju Otadžbinu. To su odvažne kćeri Srbije, majke i sestre junaka sa Cera i Kolubare, mojih ratnih drugova, kojima je Otadžbina bila preča od života i koje su, birajući između poniženja i smrti, izabrale smrt… Nije u to vreme bilo francuskog oficira koji ne bi rado, u znak najdubljeg poštovanja, položio svoj mač pred noge ovih junakinja. One su svojom hrabrošću i svojom patnjom zadivile Svet.“

.

Srpska Jovanka Orleanka

Slika

Milunka Savić, najpoznatija srpska žena‐ratnik, rodila se 1888. ili 1889. godine u selu Koprivnica u blizini Jošaničke Banje, u porodici zemljoradnika Radenka i Danice. Ratovala je kao dobrovoljac u oba Balkanska i Prvom svetskom ratu, 1912‐1918. godine.

Prema priči, ova dvadesetčetvorogodišnja čobanica iz Raške prijavila se u dobrovoljce uoči Prvog balkanskog rata 1912. iz žarke želje da se s puškom u ruci bori za oslobođenje svog naroda. Prema drugim, nedovoljno proverenim i manje verovatnim pričama, to je učinila da bi od mobilizacije spasla jedinog brata, Milana. Prema svedočenju same Milunke (u knjizi „Žene‐Solunci govore“) Milan je bio učesnik Oslobodilačkih ratova Srbije, 1912‐1918.

Milunka je skratila kosu i prerušena u muškarca prijavila se u vojsku pod imenom Milun. Raspoređena je u Drinsku diviziju i u njenom sastavu bila u oba Balkanska rata. Učestvovala je u opsadi Skadra, krajem marta 1913. godine, i u Bregalničkoj bici, 30. juna ‐ 9. jula 1913. godine. Istakla se kao hrabar borac i izvanredan bombaš. Dobila je kaplarski čin, odlikovana je i postala komandir bombaškog odeljenja. Ipak, pošto je jednom prilikom ranjena u grudi, u bolnici je otkriveno da je hrabri Milun zapravo Milunka. Hteli su da je demobilišu, ali je Milunka pretila da će se odmetnuti u hajduke. Ostala je u Drinskoj diviziji i više nije morala da krije da je devojka. Zbog svoje hrabrosti i ratničke veštine, već je bila poznata u čitavoj Srbiji, uvažavana i voljena od svojih saboraca i starešina.

Kada se na oglas mobilizacije 1914. godine javila u svoju oblasnu komandu, odbio ju je lično budući vojvoda Stepa Stepanović. Ni načelnik Vrhovne komande, vojvoda Radomir

Putnik, nije hteo da je mobiliše, osim kao bolničarku. Primljena je, kao komandir jurišnog bombaškog odeljenja, tek na intervenciju četničkog vojvode majora Voje Tankosića. Tankosić ju je vojvodi Putniku opisao kao neustrašivu devojku, brzu, okretnu, snalažljivu, lukavu, kao vidru. Ratovala je naredne četiri godine rame uz rame sa muškarcima, svojim saborcima iz Drugog pešadijskog puka „Knez Mihailo“, nazvanog još i „Gvozdenim pukom“, i opet se isticala svojom hrabrošću. Naročito se istakla u toku Kolubarske bitke, 16. novembra ‐ 15. decembra 1914. godine, kao i u borbama na Solunskom frontu 1916‐1918. godine. Za ukupno šest godina ratovanja preživela je devet ranjavanja artiljerijskim šrapnelima, mecima i bajonetima. Teško ranjenu drugovi su je preneli i preko Albanskih planina sve do Krfa. Sa Solunskog fronta dva puta je zbog rana morala na oporavak u francuske vojne bolnice u severnoj Africi, ali se uvek vraćala na prve borbene linije. Unapređena je u čin pešadijskog narednika Srpske vojske i postala je legenda Velikog rata. Sama je govorila da je od oca Radoslava naučila da se bori za život, a ne da ubija ljude. Zato je često i zarobljavala veliki broj neprijateljskih vojnika. U bici kod Crne reke zarobila je dvadeset i tri bugarska vojnika. Jedan od njih ju je kasnije pronašao u Beogradu, sprijateljili su se, a Milunka ga je oženila jednom od svojih usvojenica. Prema nekim drugim pričama, reč je bila o jednom bugarskom studentu, sinu izvesnog bugarskog generala iz Prvog svetskog rata, koji je do Milunke došao po preporuci svoga oca, da mu Milunka pomogne dok se ne snađe, a koji je kod nje ostao svo vreme studija i oženio se Milunkinom sestrom od ujaka Radmilom‐Višnjom.

Za svoje podvige na bojnom polju odlikovana je najvećim srpskim i stranim odlikovanjima. Nosilac je dva ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, više Zlatnih i Srebrnih medalja za hrabrost „Miloš Obilić“, Spomenice Srpsko‐Turskog rata 1912. godine „Osvećeno Kosovo“, Spomenice Srpsko‐Bugarskog rata 1913, Spomenice Rata za oslobođenje i ujedinjenje 1914‐1918, Albanske spomenice 1915. godine, dva ordena francuske Legije časti, ruskim Krstom Svetog Đorđa Pobedonosca, engleskog Ordena Svetog Mihaila, i jedina je žena u istoriji nosilac francuskog Ratnog krsta sa zlatnom palmom. U Milunkinu čast su podizane i srpske i savezničke zastave, počast su joj odavali i Arčibald Rajs, admiral Emil Geprat, maršal i vojvoda Franše Depere. Sredinom 1918. godine Vrhovna komanda svih savezničkih armija izdala je pismenu pohvalu junaštvu srpskog narednika Milunke Savić, uz naređenje da se pročita pred strojevima svih jedinica Antante u stavu mirno. Ovakva počast nije ukazana nijednom oficiru i generalu u Prvom svetskom ratu. Francuzi su je nazivali „Srpskom Jovankom Orleankom“.

Milunka je demobilisana 1919. godine, posle službovanja u Sarajevu. Odbila je ponudu da se preseli u Francusku i prima francusku vojnu penziju. Udala se 1923. godine u Mostaru i dobila kćer Milenu. Prema nekim izvorima muž ju je ubrzo napustio, dok drugi kazuju da je preminuo. U svakom slučaju, Milunka se sama snalazila kroz život. Borila se u miru hrabro i pošteno, kao i za vreme ratova. Kao dobrovoljac dobila je malo imanje nedaleko od Novog Sada i tu sazidala kućicu, koju je ubrzo poklonila sestri Slavki, a ona prešla da živi u Beograd. Živela je prvo u Skadarskoj ulici, a potom je kupila kućicu na Voždovcu. Radila je kao krojačica u fabrici vojnih uniformi, potom bila kuvarica i na kraju spremačica u Hipotekarnoj banci. Milunka je, pored svoje ćerke, odgajila i tri usvojenice: Milku, dete koje je pronašla na železničkoj stanici u Stalaću, Radmilu‐Višnju, svoju sestru od ujaka i Zorku, siroče iz Dalmacije. Pored toga, iškolovala je još 32 dece, što od rodbine, što sa strane. Milunka je pored skromne plate primala i nešto invalidnine, kao i neka sredstva od francuske vlade, ali je zahvaljujući svojoj darežljivosti i humanosti, uvek živela skromno, neprestano pomažući druge.

Neki izvori tvrde da je Milunka Savić, zbog odbijanja saradnje sa Nemcima ili Nedićevom vladom, 1941. ili 1942. godine, bila zverski pretučena pred svojom decom i da je provela 10 meseci u Banjičkom logoru. Njen unuk Dejan(*1955) je u nekim novinskim intervjuima demantovao te priče.

I posle rata nastavila je da živi skromno u Beogradu. Radila je kao spremačica u privatnoj kafani u Pop Lukinoj ulici broj 6, sve do njenog zatvaranja 1954. godine. Nikada se nikom nije žalila i nikada ni od koga nije tražila pomoć. Sredinom 1972. godine u Politici su objavljeni članci čitalaca iz njenog rodnog kraja o veoma teškim materijalnim i stambenim prilikama u kojima ona živi. Neposredno posle toga, gradska Skupština Beograda joj je dodelila garsonjeru u naselju Braća Jerković, u zgradi bez lifta.

Milunka Savić umrla je u Beogradu, 5. oktobra 1973. godine. Sahranjena je na Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana.

.

Samo da me ne rane

„Samo da me ne rane, mislila sam. Dobro, ako me već rane, neka to bude u nogu, ili u ruku. Može, mislim, i u glavu. Samo da ne bude u grudi. Otkriće da sam žensko. Kad ono, kao za inat, metak udari u grudi. Osvestila sam se u previjalištu. Bože, kad se toga setim: bolničar, stariji čovek, žurno mi skida koporan da vidi gde sam ranjena. Ustuknuo je i stao kao gromom pogođen. Počeo je da doziva u pomoć. Mislim, šta je‐tu je. ne mogu više da se krijem. Nisam Milun nego Milunka.“ Milunka Savić, Žene Solunci govore

.

(Crno) gorske vile

Vasiliju Vukotić, kćer čuvenog serdar Janka Vukotića, tradicija pamti po njenoj „skromnosti, hrabrosti i posvećenosti slobodi i časti srpskog naroda, za vreme čitavog svog života“. Kako sin‐jedinac serdar Janka u vreme Balkanskih ratova još nije bio stasao za pušku, Vasilija je u oba Balkanska i početkom Prvog svetskog rata (1912‐1916), sve do propasti Crnogorske države i vojske, bila ordonans svome ocu. Prenosila je u najodsudnijim trenucima bitaka njegove zapovesti i naređenja podređenim jedinicama i komandantima.

Lepa Vasilija, koju su krasili i odvažnost i plemenitost, ostaće upamćena kao dostojna kći serdar Janka. Ostalo je zabeleženo da je Vasilija bila jedina žena učesnik čuvene bitke na Mojkovcu (6‐7. januar 1916), poslednje velike epopeje crnogorske vojske u Prvom svetskom ratu. Zabeleženo je njeno detaljno svedočenje o potresnim momentima ove bitke u kojoj su crnogorski gorštaci spartanskom borbenošću branili odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila put Albanije. Zahvaljujući Vasilijinom pamćenju ostale su zabeležene reči njenog rođaka Đura Vukotića, izgovorene u Kolašinu, na Badnje veče, ispred naloženog Badnjaka: „Važno je da bratska srpska vojska izmakne. Ako mi izginemo imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu. Ničija nije do zore gorela“.
Vasilija se između dva svetska rata dva puta udavala, ali je oba puta ostala udovica. Ostatak života provela je povučeno i usamljeno u Beogradu. Umrla je 1977. godine i sahranjena je u porodičnoj grobnici Vukotića na Novom groblju, u kojoj počivaju i njeni roditelji.

Milica Miljanov (udata Lazović), bila je još jedna od kćeri čuvenih crnogorskih vojskovođa, koja se u Velikom ratu latila puške. Njen otac, proslavljeni vojvoda Marko Miljanov, nije imao muških potomaka, ali ratnički žar i ljubav prema srpskom narodu, Otadžbini i slobodi, živela je i u srcima njegovih kćeri. Kći Milica prijavila se u dobrovoljce 1914. godine, u životnom dobu kada se i muškarci oslobađaju vojne obaveze. Osvetlala je obraz Miljanovih hrabrošću iskazanom diljem Balkanskih ratišta, 1914‐1918. godine.

Jelena Šaulić (udata Bojović), kći sveštenika Perka Šaulića, rođena je 1896. godine u selu Junča Do, podno Durmitora. Rasla je u Srbiji, u Medveđi, gde se njen otac preselio zbog sukoba sa Kraljem Nikolom. Uoči Prvog svetskog rata završila je učiteljsku školu i počela da radi kao učiteljica. Već 1917. godine kredu i školsku tablu zameniće puškom, da u komitskim četama Koste Vojinovića u Topličkom ustanku (21. februara ‐ 25. marta 1917.) brani narod od Bugarskog zuluma. Vešta s puškom, a još više s bombom,

Jelena je bila strah i trepet za zulumćare širom Radan planine po kojoj je vojevao njen Gajtanski odred.

Posle propasti Topličkog ustanka, zajedno sa ocem prelazi u Crnu Goru. Priključuje se četnicima vojvode Boška Bojovića, koji su po Durmitorskim vrletima ratovali protiv austrougarskog okupatora. Narodna tradicija i istorijski izvori pamte podvige Jelene Šaulić, a naročito one u boju kod Vrela, u januaru 1918. godine. U tom boju zarobljen je i ratni zločinac iz Bosne, Osman Jogunica, koga su četnici osudili na smrt, a streljala ga je lično Jelena.

Jelena je bila krupna crnomanjasta devojka, prodornog pogleda i oštrog jezika. Pored njene hrabrosti, narod Toplice i Durmitora i danas pamti njenu fizičku lepotu. Ostala je uzrečica u ovim krajevima ‐ „lepa k’o Jelena Šaulić”. Posle Prvog svetskog rata Jelena se udala za svog ratnog druga, vojvodu Boška Bojovića i sa njim zasnovala porodicu u Pljevljima, gde je nastavila da radi kao učiteljica. Nažalost, od posledica ranjavanja, teškog vojevanja i iscrpljujućeg četovanja 1917. i 1918. godine, Jelena se ubrzo razbolela i umrla 1921. godine, tek zakoračivši u dvadesetšestu godinu. Posthumno je odlikovana Krađorđevom zvezdom s mačevima. Tek 2005. godine Udruženje ratnika i poštovalaca ratova 1912‐1918. iz Pljevalja, podiglo joj je spomenik na Pljevaljskom gradskom groblju, gde i počiva Jelena Šaulić „heroina ustaničke Toplice i nepokornog Durmitora“.

Od puške Milosave Perunović, žene‐komite iz Nikšića, kažu da je „drhtao svaki neprijatelj“. Ova gimnazijalka se priključila četnicima u okupiranoj Crnoj Gori 1916. godine i vojevala je sve do kraja rata. O Milosavinom junaštvu narod je i pesme ispevao.

.

Vitez iz Mariborske gimnazije

Antonija Javornik se rodila u Mariboru, u Sloveniji 1893. godine. Kao svršena gimnazijalka otišla je u Srbiju, da pomogne srpskom narodu u njegovoj misiji oslobođenja i ujedinjenja južnih Slovena. U Srbiji je već živeo njen stric Martin Javornik. On je, kao austrougarski oficir, dezertirao i prebegao u Srbiju, gde je postao kapetan u 11. pešadijskom puku „Karađorđe“.

U Prvom balkanskom ratu Antonija je bila bolničarka u puku svoga strica. Tako je učestvovala u oslobođenju srpskog Kosova i Metohije i opsadi Skadra. U Drugom balkanskom ratu već se borila kao dobrovoljac, sa puškom u ruci. Zarobila je čitavu bateriju bugarskih topova i dobila svoje prvo odlikovanje.
U Prvom svetskom ratu Antonija se bori rame uz rame sa srpskim vojnicima na Ceru, Drini i Kolubari. Prijavila se pod lažnim imenom Natalija Bjelajac, da bi, prema sopstvenom svedočenju, zaštitila porodicu u Mariboru od austrijske odmazde, u slučaju da je neprijatelj zarobi. U jednoj od tih bitaka istakla se kao pomoćnik mitraljesca za šta je ponovo odlikovana. U Cerskoj bici junački je poginuo njen stric Martin, ali Antonija je nastavila da se bori sa još većim žarom.

U borbama na Kajmakčalanu (12‐30. septembra 1916.), Antonija je sama zarobila 30 bugarskih vojnika, pa je ponovo odlikovana. Pri proboju Solunskog fronta, 15. septembra 1918. godine, istakla se lavovskom hrabrošću, ali je teško ranjena u nogu i u grudi. Uspeli su da je spasu u Niškoj vojnoj bolnici, ali joj je jedan šrapnel ostao u nozi do kraja života, kao bolna uspomena na prolazak kroz „Kapiju slobode“. Kraj rata je dočekala u činu narednika. Dvanaest puta je ranjavana i dvanaest puta odlikovana. Pored nekoliko Medalja za hrabrost i Ordena belog orla s mačevima, postala je vitez Karađorđeve zvezde s mačevima i francuski vitez Legije časti.

Posle rata Antonija je obišla porodicu u Mariboru. Svi su bili živi i zdravi, ali jedva da su prepoznali svoju devojčicu, gimnazijalku koja je posle šest godina ratovanja sada bila prekaljeni ratnik i dvostruki vitez. Antonija je jedno vreme živela u Bosni, a potom se preselila u Beograd. Živela je od svoje plate, nikada ništa ne tražeći od naroda i države kojoj je poklonila najbolje godine svoje mladosti. Za vreme nemačke okupacije 1941‐1945, Gestapo ju je uhapsio kao osvedočenog srpskog patriotu i devet meseci je provela u koncentracionom logoru na Banjici. Preminula je u osamdesetprvoj godini, 16. avgusta 1974. godine, tačno na šezdesetogodišnjicu Cerske bitke.

Iako je već bila stasala za udaju, Lenka Rabasović iz sela Bioske na obroncima Tare, nedaleko od Užica, umesto venčanice obući će 1916. godine komitsko odelo. Njen brat Cvija, demobilisan je 1915. godine kao nesposoban za vojnu službu. Odmah po okupaciji Srbije, iste godine, latio se oružija i formirao na Tari četnički odred sa kojim je branio svoje i okolna sela od zločina okupatora. Njegova sestra Lenka u poslednjem momentu je izbegla austrougarskim poterama, pobegla u planinu i priključila se bratovljevom četničkom odredu. Brzo je naučila da rukuje puškom, nožem i bombom i hrabro se borila u svim okršajima sa neprijateljem. Po potrebi je, čak i prerušena, izvršavala kurirske zadatke, po planini i po naseljima pod austrougarskom okupacijom. Održavala je vezu između četnika i njihovih jataka, pomagača i agenata na okupiranoj teritoriji. Lenka je preživela jedno teško ranjavanje, ali je oslobođenje 1918. godine dočekala sa puškom u ruci. Brat joj je junački poginuo u jednoj borbi na samom kraju rata.

Jedan od četničkih agenata kojima je Lenka prenosila poruke bila je i lepa učiteljica iz Užica, Ljubica Čakarević. Posle tri i po godine ilegalnog rada Ljubica je, da bi umakla Austrougarima i Nemcima, u leto 1918. godine, morala da napusti okupiranu Srbiju. Sa još nekoliko ljudi, pod vođstvom četničkog vojvode Luneta, Ljubica je krenula put Solunskog fronta, da se priključi srpskoj vojsci. Posle 27 dana izbegavanja potera i zaseda, grupica izgladnelih, izmorenih, gotovo bosih ljudi stigla je nadomak borbenih linija. Usput su se nagledali spaljenih sela, vešala i leševa civila koje su pobili Austrijanci, Mađari, Nemci i Bugari. Grupa se sa mukom i uz povremenu borbu probila s leđa kroz bugarske položaje i jedva izvukla živu glavu pred srpskim položajima. Tako je učiteljica Ljubica, po rečima vojvode Stepe i vojvode Mišića, postala „prvi vesnik porobljene Srbije na Solunskom frontu“. Za svoj ilegalni rad i ovaj dvadesetsedmodnevni podvig, Ljubica je odlikovana Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“.

Doktoru Arčibaldu Rajsu je iz prve ruke ispričala sva svoja saznanja o monstruoznim zločinima okupatora nad Srbima u porobljenoj Otadžbini. Čim se oporavila od „hoda po mukama“ i pronašla na frontu svoga brata Milutina, koga nije videla više od tri godine, Ljubica se s puškom u ruci priključila srpskoj vojsci na položajima. Učestvovala je u proboju Solunskog fronta 15. septembra 1918. godine i tako, posle samo nekoliko meseci, postala i prvi vesnik slobode u Otadžbini.

Sofija Jovanović, maturantkinja iz Beograda, prijavila se u dobrovoljce odmah po izbijanju rata 1914. godine, pod imenom Sofronije Jovanović. Imala je tu čast da lično pobode srpsku trobojku na austrougarsku karaulu u Zemunu, u toku privremenog oslobođenja Zemuna, 10‐13. septembra 1914. godine. U sastavu trupa Odbrane Beograda branila je prestonicu od Nemaca i Austrougara, u oktobru 1915. godine. Sofija je dopremala sanduke sa municijom na prve borbene linije, pod kišom granata sklanjala je ranjene drugove sa beogradskih ulica, ali i borbom prsa u prsa branila svoj rodni grad od neprijatelja. Uspela je da pređe Albaniju i priključi se vaskrsloj srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Učestvovala je u proboju fronta 15. septembra 1918. godine i u oslobađanju prestonice, mesec i po dana kasnije.

.

Srbija i London

„Najlepše godine svoga mlađanog života provela sam u Srbiji. Deo sebe ostavila sam u Srbiji. Deo Srbije živi sa mnom u Londonu.“ Lejdi Izabela Haton, šef Bolnice Škotskih sestara 1915‐1919.

.

Naša Engleskinja

Slika

Flora Sends se rodila u malom mestu Neder Poplton u Jorkširu, u Engleskoj 1876. godine. Porodica joj se kasnije preselila u Merlsford u Safolku. U mladosti je Flora učila da jaše, puca iz vatrenog oružija i vozi automobil. Po završetku školovanja zaposlila se kao sekretarica. Uoči Prvog svetskog rata završila je kurs za bolničarke.

Po izbijanju rata prijavila se u dobrovoljnu bolnicu Svetog Jovana, koju je organizovala Amerikanka Mejbl Grujić, medicinska sestra i aktivistkinja Crvenog krsta, udata za Srbina, dr Slavu Grujića. Sa ovom bolnicom je stigla do Kragujevca. U prvoj godini rata Flora je radila kao bolničarka u Drugom pešadijskom „Gvozdenom“ puku „Knez Mihailo“. U toku povlačenja ka Albaniji odvojila se od jedinica Crvenog krsta pa se kao vojnik‐dobrovoljac, iako već na pragu četrdesete godine života, priključila borbenim jedinicama „Gvozdenog“ puka, u kome je već vojevala legendarna Milunka Savić. Naredne tri godine Flora će deliti i dobro i zlo sa svojim srpskim saborcima.

Na Solunskom frontu Flora je postala komandir odeljenja. Naročito se istakla u borbama na Gorničevu, Kajmakčalanu, Crnoj reci i kod Bitolja, od avgusta do novembra 1916. godine. Tu je dva puta ranjavana u borbama prsa u prsa. Drugi put je bila izneta iz borbe sa 24 rane na telu.

Flora se ubrzo oporavila, posle lečenja u Solunu i severnoj Africi, ali su joj se rane kasnije ponovo pogoršale za vreme boravka na frontu, pa je morala na ponovno lečenje i oporavak u Englesku. Vreme koje je tada provela u Engleskoj Flora je iskoristila da prikuplja pomoć za srpsku vojsku i da populariše oslobodilačku borbu srpskog naroda. Objavila je tada kratku autobiografiju „Engleskinja, žena‐narednik u srpskoj vojsci“, pisanu na osnovu njenih pisama i dnevnika. Sa Evelinom Haverfild osnovala je Fond za prikupljanje pomoći srpskim vojnicima i ratnim zarobljenicima. U listu Morning star, Flora je objavila jedan potresan članak o stradanju Srbije u velikom ratu, pod naslovom „Šta zaslužuje srpski vojnik“.

Posle oporavka Flora se vratila u svoju jedinicu i učestvovala u borbama za proboj Solunskog fronta i oslobođenje Srbije (septembar‐novembar 1918). Kraj rata dočekala je u činu pešadijskog narednika srpske vojske. Odlikovana je većim brojem odlikovanja, između ostalog i Karađorđevom zvezdom s mačevima. Bila je jedina Engleskinja koja je aktivno, kao borac učestvovala u Velikom ratu.

Posle rata, u junu 1919. godine, ukazom Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je potpisao Princ‐regent Aleksandar Karađorđević,

Flora Sends je unapređena u čin pešadijskog potporučnika Vojske Kraljevine SHS, i tako postala prva žena oficir u srpskoj istoriji.

Demobiliosana je i prevedena u rezervu tek 1922. godine. Udala se za svog ratnog druga, srpskog oficira, a bivšeg belogardejca Jurija Judeniča. Država joj je agrarnom reformom dodelila tzv. „Dobrovoljačku čast“, osam jutara zemlje u okolini sela Ovča (prema nekim izvorima u okolini Zrenjanina), ali Flora, kao ni mnogi drugi dobrovoljci, nikada nije uvedena u ovaj posed. Sa mužem je živela u Dubrovniku i Beogradu i izdržavala se davanjem časova engleskog jezika. Često je putovala i držala predavanja o svojim ratnim iskustvima širom sveta, u Britaniji, Francuskoj, Kanadi, SAD, Australiji, Novom Zelandu. Prilikom svakog od ovih predavanja, sa ponosom je nosila na sebi uniformu srpskog oficira. Objavila je 1927. godine Autobiografiju žene‐vojnika: Kratka sećanja na doživljaje sa srpskom vojskom 1916‐1919.

Na početku Drugog svetskog rata, Gestapo je u Beogradu uhapsio Floru i njenog supruga. Jurij je, usled gestapovske torture, ubrzo prebačen u zatvorsku bolnicu gde je i preminuo. Flori je bilo dozvoljeno da ga samo jednom poseti. Posle Jurijeve smrti, Nemci su pustili Floru iz zatvora i dozvolili joj da se vrati u Englesku. Ostatak života provela je u Safolku, gde je i preminula 1955. ili 1956. godine. Njen život zabeležio je Alen Burdžes u romansiranoj biografiji pod naslovom Ljupka narednica Flora Sends, 1963. godine. Radio televizija Srbije ovekovečila je Florin život u TV drami „Naša Engleskinja“. U ovom ostvarenju iz 1997. godine, lik Flore Sends oživele su Ljiljana Krstić i Ana Sofrenović.

Do skora je samo jedna ulica na Voždovcu u Beogradu, gde se nalazila kuća u kojoj je živela Milunka Savić, nosila ime po njoj. U poslednjih nekoliko godina svoje ulice u Beogradu dobile su i Flora Sends, Sofija Jovanović i Vasilija Vukotić, a jedna ulica u Užicu nosi ime Ljubice Čakarević.

Ako ništa drugo, barem povodom ovakvih jubileja, valjalo bi da se setimo ovih heroina koje su osvetlale obraz i svome narodu i ženskom rodu. Neka im je večna slava i hvala.

. . .


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 16 Maj 2013, 02:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Milunka Savić – devet rana, 12 odlikovanja i jedan zaborav (VIDEO)

Tridesetoro tuđe dece iškolovala je o svom trošku žena pred kojom su mirno stajali francuski generali, ruski oficiri i pred kojom su postrojavani čitavi pukovi…

Srbija-forum

To je žena sa najviše odlikovanja u istoriji ratovanja, Milunka Savić srpska heroina, koja se tačno prije 100 godina,oktobra 1912. kada su trube označile mobilizaciju i kada je počeo Prvi Balkanski rat, prijavila kao dobrovoljac u srpsku vojsku. Da bi spasla brata jedinca od mobilizacije Milunka se prijavila vojnoj komandi pod imenom Milun Savić.

Milunka je učestvovala u opsadi Skadra, u bici na Bregalnici gdje je prvi put ranjena i gdje je pokazala neviđenu hrabrost i tu prvi put odlikovana Karađorđevom zvijezdom. Nakon toga rađale su se nove bitke, nove rane i nova herojstva Milunke Savić koja je 7 godina provela u ratu i rovovima, bez odsustva. Za tih sedam godina Milunka je 9 puta ranjena, 12 puta odlikovana, a po završetku rata doživjela je sudbinu kao i mnogi srpski heroji.

Dobila je posao čistačice u Hipotekarnoj banci, a stan je dobila tek dvije godine prije smrti. Umrla je oktobra 1973.godine u 84.godini života. Iza nje je ostalo 30-oro djece koje je izvela na put, herojstvo, brojna odlikovanja, beskonačna tišina koja poziva na stid.



pravda

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 21 Jun 2013, 02:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

Sofija Jovanović Krsmanović

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 17 Jun 2014, 21:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vasilija Vukotić - heroina na štitu

Ćerka serdara Janka, jedina je žena učesnik Mojkovačke bitke. Ljudsku klanicu, strahote, patnje, strah, glad i bolest preživela je hrabra Vasilija, koja je pre toga završila Devojačku akademiju na Cetinju

Slika
Vasilija Vukotić

U JEDNOJ od najsvetlijih bitaka u istoriji Srbije i Crne Gore, čuvenoj Mojkovačkoj bici 1915. godine, hrabrošću se isticala jedina žena učesnik tog krvavog i sudbonosnog događaja, Vasilija Vukotić, ćerka jedinica glasovitog serdara Janka, čiji sin Vukašin u to vreme još nije bio stasao za vojsku.




Njegova „šaka pustinjaka“ bila je živi štit srpskoj vojsci pred naletom austrougarske vojne armade. Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore uz brojne žrtve omogućila je srpskoj braći da se povuku preko ovdašnjih i albanskih gudura sve do Jadrana i evakuišu na Krf.

Tu ljudsku klanicu, strahote, patnje, strah, glad i bolest preživela je hrabra Čevljanika, Vasilija, koja je pre toga završila Devojačku akademiju na Cetinju. Punih 45 dana Crnogorci su branili položaje i odstupnicu srpskoj vojsci po ciči zimi (januar), čije trupe su kasnije uspele da prođu kroz Skadar i tu sačekaju savezničke brodove koji su ih odvezli do Krfa. Ipak, Crna Gora je pred naletom Austrougara prvi put u svojoj istoriji kapitulirala, a njen slom Janko Vukotić je doživeo kao najdublju ličnu tragediju.

- Iako mu je tada bilo tek 49 godina, bio je oronuo kao starac. Pao je u očajanje, kao i mi koji smo u tim časovima bili kod njega, mislili smo da je svršeno, da neće preživeti. Odveli smo ga nekako u selo Grlić, blizu Danilovgrada, kod rođaka da tu izdahne pre nego što ugleda plavičaste austrougarske uniforme - zapisala je po završetku rata Vasilija i predala ceo tekst publicisti Antoniju Đuriću, koji je uneo u knjigu „Žene solunci govore“. Iako ona nije bila na Solunskom frontu, ovaj hroničar je tu smestio, „zbog značaja Mojkovačke bitke za srpsku vojsku“. Janko je uzeo za ordonansa, a ona je vojsci prenosila njegove zapovesti i naredbe.


LOGORAŠ
- SUDBINA je htela da bitku preživi Janko Vukotić i bude zarobljen, da bi se posle oslobođenja i ujedinjenja vratio iz logora Boldogason dočekan svim počastima i priznanjima. Umro je 1927. godine i sahranjen je u izdvojenoj parceli na Novom groblju, desno od glavne kapije, u blizini grobnice Nikole Pašića. Pet godina kasnije u istu grobnicu sahranjena je njegova supruga Milica.

Tragajući za ovom heroinom „Novosti“ su uspele da dođu do njenog bratanca, koji nosi dedino ime Janko Vukotić. Zavirio je on u porodične albume i dao nam na uvid brojne izbledele fotografije Vasilije sa ocem Jankom, ili bratom Vukašinom, majkom Milicom... Imala je Vasilija ratno iskustvo jer je prethodno mirisala barut u Balkanskim ratovima, kada se kao petnaestogodišnja devojčica dobrovoljno prijavila u bolničarke. Uz nju je bila i njena majka.

- Ponosan sam što su moji preci zlatnim slovima ispisivali istoriju svog naroda. Međutim, i oni su samo deo mnogih njihovih saboraca, koji s pravom mogu da ponesu taj epitet. Moja tetka Vasilija bila je uz svog oca, moga dedu, serdara Janka na čuvenom ratnom poprištu kod Mojkovca u Prvom svetskom ratu - saopštava Janko, iskazujući veliku zahvalnost što je ostavila verno svedočanstvo o ovoj bici.

Njena poruka da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu, pamti se ceo jedan vek! Ona prenosi i atmosferu uoči same bitke, na Badnjoj večeri u Kolašinu.

- Vojnici i oficiri nasekli badnjake i zapalili veliku vatru pred zgradom u kojoj se trenutno nalazio štab. Vatru je upalio moj otac, serdar Janko, pa redom ostali oficiri i vojnici, bacajući na plamen hrastove grančice, koje su varničile i pucketale. Ja sam među njima bila jedino žensko čeljade. Dočekivala sam ih sa upaljenom svećom i žitom. Planuše puške i označiše početak velikog slavlja. Božićnje raspoloženje beše sve obuzelo. Oko badnjaka koji su lagano sagorevali odjeknuše gusle, pesma ispuni prostor i sve me to podseti na one scene iz „Gorskog vijenca“. Noćas, uoči velikog praznika pravoslavnih, osećam da svi slute da će sutrašnji dan biti obojen krvlju, da će se i sutra sudariti dve vojske, jedna malena, ali hrabra, koja brani svoje kuće i svoj goli krš, svoju čeljad i svoje majke, i druga, silna, koja je krenula da osvoji tuđe, da nas učini robljem...

Slika

Vasilija piše da se i u zdravicama, uz podignute čaše, čuju reči zakletve da neprijatelju neće ustupiti ni pedalj zemlje, da će izginuti na braniku otadžbine.
- Važno je da je bratska srpska vojska izmakla, ako mi izginemo imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu... Kad se malo stiša raspoloženje, moj otac naredi pokret. Krenuli smo prema Mojkovcu. Noć mračna. Ledena. Mi na oko hiljadu metara nadmorske visine. Na čelu kolone je serdar Janko... U svanuće smo stigli na položaje Donjeg Preprana. Od Gornjeg Preprana, gde je bio neprijatelj, delila nas je reka Tara. Lepo su se mogli videti neprijateljski rovovi... Borba je već u jeku... Zemlja i nebo su u plamenu...

Petar Martinović i serdar Janko stoje i posmatraju položaj zahvaćen ognjem i dimom, navodi Vasilija.

- Pošto učestaše granate, general Martinović reče mome ocu: „Sklonite se, serdare, nije pravo da izgubite život sada kad ste nam najpotrebniji“. Ali, otac ni da se pomakne. Stoji na bregu i napregnuto osmatra i osluškuje tok ratne vreve. Uto stiže moj rođak Đuro Vukotić i reče da je Rovački bataljon, pod komandom kapetana Milinka Vlahovića, pošto je svojim grudima iskidao nekoliko redova žice kojom se Švaba štitio, uspeo da ga potisne sa Uloševine i da ga razbije i goni. Rovčani su, kaže Đuro, jurišali na nož, lomeći sve pred sobom. Još napreduju, razgone neprijatelje i Bog zna gde će se zaustaviti. Kolašinska brigada, pod komandom Miloša Medenice u jurišu satire neprijatelja u gustoj šumi. S boka je neprijatelja udario izviđački odred pod komandom Krsta Popovića. Neprijatelj u neredu odstupa preko Bojne njive u Uloševine, ostavljajući za sobom svoje mrtve i ranjene. Njihovih leševa je toliko, veli Đuro, da se satima ne mogu prebrojati.


BEZ POTOMSTVA

IAKO je bila visoko obrazovana, sjajni poznavalac ruskog i francuskog jezika, Vasilija nije nigde radila. Dva puta se udavala (za dr Nika Martinovića i generala Boža Vrbicu i oba puta ostala udovica. Živela je u Beogradu i umrla 1977. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Vukotića, gde počivaju njeni roditelji. Sin serdara Janka, kapetan Vukašin Vukotić, bio je ađutant kralja Aleksandra Karađorđevića.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 29 Okt 2016, 01:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Posmrtne ostatke heroine Velikog rata prenose u njen zavičaj

U toku pripreme da se ostaci Ljubice Čakarević sa groblja u Sarajevu prenesu na užičko groblje Dovarje

Slika
Љубица Чакаревић (Из фотоархиве Милорада Искрина)

Užice – Heroinu Velikog rata Ljubicu Čakarević(1894–1980), odlikovanu u tom ratu Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić”, njeni Užičani ni posle jednog veka nisu zaboravili. U gradu na Đetinji nedavno je gradska vlast stupila u pripremne poslove da se Ljubičini posmrtni ostaci iz Sarajeva, gde je sahranjena, uz počasti prebace na užičko groblje Dovarje, u porodičnu grobnicu Čakarevića.

– Inicijativu da to uradimo dao nam je poznati užički istoričar Milorad Iskrin. Već smo preduzeli niz aktivnosti na tome u saradnji s njenim bratancem Mladenom Čakarevićem, koji živi u Sarajevu, pa očekujemo da 29. oktobra, na dan kad je Užice 1918. oslobođeno u Velikom ratu, posmrtni ostaci Ljubice Čakarević budu ukopani na užičkom groblju uz najviše vojne počasti. Nastojimo da velikani ovog grada ne budu zaboravljeni – kaže za naš list zamenik gradonačelnika Užica Nemanja Nešić, podsećajući da je takvo opredeljenje najavio užički gradonačelnik Tihomir Petković po dolasku na funkciju, te da je grad nedavno podržao izradu murala s likovima znamenitih Užičana, pripremaju se otkrivanje biste prvom upravitelju Užičke nahije Aleksi Popoviću, izložba o oskarovcu Stivu Tešiću, kao i otvaranje muzejske postavke „Užička republika”.

Ljubica Čakarević rođena je u Užicu, u učiteljskoj porodici, učila je ovdašnju Prvu osnovnu školu i potom bila učiteljica. U okupiranoj Srbiji tokom rata, kad su joj otac i braća među prvima otišli na front da brane otadžbinu, odbila je poziv okupatora da radi kao učiteljica i radije obavljala grube seoske poslove. Pred kraj rata, kad su uveliko plamtele borbe na Solunskom frontu, tokom lečenja njene sestre u Vrnjačkoj Banji, Ljubica je slučajno upoznala narednika Drinske divizije Dragutina Jovanovića Luneta, koji se spremao za povratak na front.

„Meni sinu misao: evo prave prilike! Zar i ja ne mogu na front, da podnesem sve što i naši hrabri vojnici? Mlada sam, zdrava, puna patriotskih osećanja”, pisala je Ljubica u svom dnevniku, spremna da trpi nevolje, glad, borbu, samo ako Lune pristane da mu se ona pridruži. I pristao je on, a uporna devojka se obavezala da će sve ratne teškoće izdržati.

– Idem s vama i u smrt, bolje je to nego biti rob – kazala je Ljubica i krenula na Solunski front u vojničkim pantalonama i cokulama, sa šajkačom na skraćenoj kosi.

Posle 27 dana mučnog puta stigla je, iznemogla, u Vrhovnu komandu Srpske vojske. Tu je, idući od rova do rova, svima, pa i Švajcarcu Arčibaldu Rajsu, opisivala okupatorske zločine, pričala kako izgledaju srpske kuće, koliko željno žene čekaju svoje ratnike, bodrila oslobodioce... Već su se vodili odlučujući okršaji, napredovala je srpska vojska i u oslobodilačkom naletu grabila ka Šumadiji i Užicu. U njenim redovima bila je i hrabra ratnica Ljubica Čakarević, koja je na predlog Stepe Stepanovića i Živojina Mišića odlikovana Medaljom „Miloš Obilić”.

Posle rata, vratila se učiteljskoj profesiji, a potom i udala za Italijana Nikolu de Sarna, sina italijanskog diplomate, pa s Nikolom dobila ćerku. Živeli su i u Jugoslaviji i u Italiji, Ljubica se tada zvala i Violeta de Sarno. Poživela je dugo, pa posle smrti muža otišla u Sarajevo da poseti svog brata. Ali razbolela se u gradu na Miljacki i tu iznenada umrla. Sahranili su je na sarajevskom groblju Bare.

Užički istoričar Milorad Iskrin, tragajući prethodnih decenija za svedočanstvima o ovdašnjim ratnicima Velikog rata, upoznao se s Mladenom Čakarevićem i objavio knjigu o njegovom dedi Jevremu, ocu heroine Ljubice. Poveli su i razgovor o tome šta je s Ljubičinim posmrtnim ostacima, a ove godine Iskrin je rukovodstvu grada predložio da njene ostatke prenesu u zavičaj. – Ljubica je velikan ovog grada, a, osim toga, gotovo svi članovi porodice Čakarević sahranjeni su u porodičnoj grobnici na Dovarju. Drago mi je što je ta moja zamisao naišla na razumevanje gradske uprave – kaže Milorad Iskrin.

U upravi Užica doznajemo da se već mesec dana obavljaju pripreme za prenošenje Ljubičinih posmrtnih ostataka. Procedura ekshumacije i prenosa preko državne granice nije jednostavna, ali se prvi koraci preduzimaju.

– Dobili smo od sarajevskog JKP „Pokop” spisak poslova koje u toj proceduri treba da obavimo. Pribavili smo, uz Mladenovu pomoć, nekoliko uverenja, a kad formalnosti budu završene grad Užice treba da plati oko 1.000 evra za troškove prevoza posmrtnih ostataka do Užica i druge izdatke. Nadamo se da će do kraja oktobra to biti završeno – uveren je zamenik gradonačelnika Nemanja Nešić.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 02 Nov 2016, 14:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRENETI POSMRTNI OSTACI LjUBICE ČAKAREVIĆ: Srpska heroina opet sa svojima

Zemni ostaci junakinje Velikog rata Ljubice Čakarević preneti iz Sarajeva na užičko groblje Dovarje. Uz najviše vojne počasti, Užičani ispratili ženu sa dva imena, hrabrog borca na Solunskom frontu

Slika
O hrabrosti Ljubice znali su i Stepa Stepanović, Živojin Mišić , Foto D. Karadarević

U SUTONU Velikog rata svaki je srpski vojnik noseći glavu u torbi sanjao da ga Bog samo još malo poživi, pa da još jednom zakorači "tamo daleko", najmilije da zagrli. Dan pobede Užičanka Ljubica Čakarević (1894-1980) nije mogla da čeka, pokrila je glavu srpskom šajkačom, navukla je vojničke cokule i posle 27 dana pešačenja - našla se u rovu na Solunskom frontu, uz oca i trojicu braće. Te 1918. na grudima hrabre žene zasijala je Zlatna medalja za hrabrost Miloš Obilić, a bezmalo vek kasnije - njeni zemni ostaci preneti su sa sarajevskog groblja Bare u grad na Đetinji, na užičko Dovarje.

Izašli su mnogobrojni Užičani na brdo nad gradom da odaju počast ženi za čiju se smelost obično kaže da joj mnogi muškarci dorasli nisu. Stali su pored potomaka srpske heroine, uz vojni špalir i gradske čelnike. Uz sveštenstvo crkve užičke, simbolično, na dan kada je Prvo odeljenje Druge armije srpske vojske pod komandom vojvode Stepe Stepanovića oslobodilo Užice. Dočekana je u svom gradu, i ispraćena u večnost junakinja Velikog rata, uz najviše vojne počasti.

- Sada možemo da našu prošlost jasnije osvetlimo, i da je od zaborava sačuvamo. Setimo se Andrićevih reči: "Samo neuki i nerazumni ljudi mogu da smatraju da je prošlost mrtva i neprelaznim zidom odvojena od sadašnjice" - rekao je tokom komemoracije poznati istoričar Milorad Iskrin, inicijator prenosa zemnih ostataka hrabre Užičanke. - Ljubica Čakarević je u pokorenoj Srbiji odbila poziv okupatora da i dalje uči decu. Srela je Dragutina Jovanovića Luneta, narednika Drinske divizije koji se vraćao na front, bila je to prilika da tajno ode na front, praćena poternicom i poterama...

Koliko je neustrašiva na frontu bila, najbolje su znali Stepa Stepanović i Živojin Mišić. Pa i Arčibald Rajs, koga je srela tokom vojevanja. Vojnicima na izmaku rata ulila je dodatnu hrabrost, bila je za njih vesnik dolazeće slobode, a Zlatnu medalju za hrabrost "Miloš Obilić" na njene grudi položio je regent Aleksandar.


Slika
Ljubica Čakarević sa srpskim vojnicima na Solunskom frontu


Po povratku s fronta, Ljubica je radila kao učiteljica. Udala se za Nikolu de Sarna, sina italijanskog diplomate, s kojim je dobila ćerku Idu. Živeli su u Jugoslaviji i u Italiji. Tamo, njeno ime je bilo Violeta de Sarno. Prilikom jedne posete bratu u Sarajevu, razbolela se i umrla u 86. godini, pa je sticajem okolnosti bila sahranjena na Barama.

POŠTOVANjE CELOG SVETA

- BILA je Ljubica Čakarević za naše vojnike prvi vesnik slobodne Srbije, daleko, na Solunskom frontu. Danas je tu, na Dovarju, da počiva uz najmilije. Bila je i ostala žena koja zaslužuje poštovanje celog sveta - rekao je pukovnik Željko Kuzmanović, pred odrom, kod kapele na užičkom Dovarju.

Na sarajevskim Barama počivala je samo sticajem nesrećnih okolnosti.

ĆUTALO SE

U TITOVOJ Jugoslaviji i njegovom Užicu, o Ljubici Čakarević se najviše ćutalo. Kao da je, sa ostalim herojima, u zemlju propala. To se menja: zagrmela je nad gradom počasna paljba srpske vojske. Junakinja Velikog rata ponovo je među Užičanima, da ih podseća ko su, kuda i kako da koračaju.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 75 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker