Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:51


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 14:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: U Parizu sam video da mogu

Verovao sam u sebe, u želju da pobedim... ali i da pobedim sebe, pričao je Dragan Nikolić.

Kazao je to u jednom intervjuu sredinom dvehiljaditih, odgovarajući na pitanje šta ga je vodilo kroz život, karijeru, u šta je verovao. Upitan zatim šta je po njegovom mišljenju najvažnije u životu, rekao je: "Da pokušaš da prođeš kroz život i, ako je moguće, da se ne isprljaš. A i ako se desi da se isprljaš, da probaš da se ne obrukaš."

Kvantitetom manji od filmskog, ali kvalitetom izuzetno raskošan pozorišni opus Dragan Nikolić, počeo je u Pozorištu "Boško Buha", odakle je izbačen zbog snimanja filma "Kad budem mrtav i beo", a teatarsku karijeru nastavio je u Ateljeu 212.

Slika
Dragan Nikolić odigrao je brojne uloge u svom Ateljeu 212

Kao stalni član tog pozorišta od 1969. godine, ostvario je čitav niz izuzetnih uloga u predstavama „Generalska užina“ (Rober), "Veza" (Kauboj), "Kosa" (Berger), "Rano jutro" (Len), "Ziger-Zager" (Hari Fliton), "Derviš i smrt" (Muselim), "Lulu" (Džek Trbosek), "Tom Pejn" (Tom Pejn), "Maratonci trče počasni krug" (Đenka Đavo), "Sladostrasnici - Karamazovi" (Mladi gospodin), "Portnojeva boljka" (Aleksandar Portnoj), "Molijer" (Markiz d’Orsinji), "Kod lepog izgleda" (Maks), "Višnjevi sad" (Petar Sergejevič Trofimov), "Protuve piju čaj" (Čeda), "Svadba" (Maks), "Dekameron 81" (Lekar), "Priče iz bečke šume" (Alfred), "Metastabilni grail" (Kardinal Pjetro Gašpari), "Prosjačka opera" (Mekhit), "Sveti Georgije ubiva aždahu" (Gavrilo Vukotić), "Filumena Marturano" (Domeniko Sorijano), "Peg srce moje" (Brent)...

U Zvezdara teatru veoma uspešno igrao je u predstavama: "Ptic i ptica", "U plamenu strasti", "Malo ljubavi, malo mržnje", "Urnebesna tragedija", "Poljubac žene-pauka"... ulogama u poslednjih deceniju i po posebno ćemo se baviti.

Pišući pre svega o Nikolićevom filmskom opusu, Milan Vlajčić ("Uzvodno od Džimija Barke") posebno je skrenuo pažnju na monodramu "Portnojeva boljka" Filipa Rota, koju je Nikolić izvrsno igrao 1975. u Ateljeu 212, na tadašnjoj Sceni u podrumu (današnja "Petar Kralj"): "Igrao je s lakoćom, zapanjujućom otvorenošću, čineći od Portnoja našeg druga, našeg savremenika, i naše drugo ja...".

Raskošan glumački volumen u pozorišnim rolama učinio je da Dragan Nikolić početkom osamdesetih dve sezone zablista i u pariskom pozorištu "Teatar de la Vil".

Slika
Iako je važio za tremaroša, briljirao je na pozorišnoj sceni

Igrao je u predstavi "Na dnu" Maksima Gorkog i "Majstor i Margarita" po Bulgakovu, a pobeđujući i sebe i druge, prihvatio se uloga a da nije dovoljno dobro znao jezik. Prisećao se toga, u svom stilu, ležerno, skromno, uz prizvuk duhovitosti:

- Reditelj Lučijano Pintilije imao je prvo za tu ulogu u vidu veoma dobrog i poznatog poljskog glumca Danijela Olbrickog, ali to se izjalovilo. Onda se odlučio za mene, na osnovu filma "Kad budem mrtav i beo", uzeo je moj broj telefona od Makavejeva i pozvao me. Govorio je, naravno, na francuskom. Shvatio sam da je reč o ulozi, o igranju u Parizu... ali nisam sasvim razumeo. Zamolio sam ga da se javi kasnije i pozvao jednu svoju prijateljicu koja odlično govori francuski. Nedugo zatim, došao je u Beograd, doneo tekst, rekao da probe počinju za tri meseca i s obzirom na to da mu je bilo jasno kako stojim s francuskim jezikom, pitao me je da li smem da prihvatim. Naravno, rekao sam - da. I na prvu probu došao sam s naučenom ne samo svojom ulogom nego s celim tekstom napamet. Ljudi su se šokirali. Mislili, a i ja sam svojim šalama tome doprineo, da mi ovde pre prve čitajuće probe učimo ceo tekst napamet.

Ostaće zapamćeno s koliko oduševljenja je predstave pratila i publika i kritika, da je velika Mira Trailović došla da podrži i vidi svog glumca, da je igrao svako veče, a subotom i nedeljom po dve predstave, da mu se otvarala dalja zavidna karijera i u pozorištu i na filmu... A onda je odlučio da se vrati.

"Prosto sam morao da se vratim. Nešto me je vuklo nazad. Teško je reći šta tačno... nije nostalgija, pre će biti da je vaspitanje. Postigao šta sam postigao, video da mogu, dokazao to i onima tamo i ovima ovde... I vratio se".

Veli, nije zažalio. U Pariz je često odlazio, a vratio se u, kako je rekao, svoj Atelje 212.

"Atelje 212 je jedno od mojih bazičnih mesta, mesta koja me uvek pune novim sadržajima. Atelje je deo mog života, moje biografije".

U vreme NATO bombardovanja 1999, podsetimo, pozorišta su, dakle i Atelje, igrala besplatne predstave za građane. Na ulicama su bili dugi redovi, bez obzira na sirene, a u pozorište su dolazili svi glumci, bez obzira na to da li toga dana igraju ili ne. Naravno, i Dragan Nikolić.

Slika
U čuvenom bifeu Ateljea sa Aljošom Vučkovićem i Petrom Kraljem

Upitan jednom prilikom za čuveni Ateljeov bife, kazao je: "Tu su se dešavale ponekad i bolje i lepše stvari nego na sceni... Tu su sedeli i Borislav Mihajlović, Danilo Kiš i drugi umetnici u koje smo gledali i slušali ih s divljenjem i ogromnim poštovanjem, a u opuštenoj, potpuno čudesnoj atmosferi. Mislim da glumac ne može posle predstave odmah da ide kući. Ne mistifikujem, nego treba mu malo da izađe iz uloge, da se prešaltuje, da da sebi oduška kako bi mogao da zakorači na ulicu, u realnost, u šta god drugo..."

Nikad pijan nisam izašao na scenu, ali pre predstave popijem dva viskija

Dragana Nikolića je pratio glas da je tremaroš, ozbiljni poklonici i poznavaoci teatra su govorili da je to pre pitanje odgovornosti, odnosa prema ulozi, pozorišnoj sceni, publici nego klasična trema, a on je pak kazao:

- U danu kada igram, za mene predstava počinje čim se probudim. Nikad pijan nisam izašao na scenu, ali pre predstave popijem dva viskija. Opuštanja il' pobede radi. Kad me jednom Mira Trailović uhvatila s čašom viskija, bila je preneražena. Kad je shvatila da je to deo mog rituala, dolazila je da proveri jesam li uzeo drugi.


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 15:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Ako znaš svoju meru ne možeš da podbaciš

Čovek mora znati dokle je stigao, šta je prirodno za njega, šta je njegova mera - govorio je Dragan Nikolić.

Slika
Kralj, car, vladar scene i kadra

Svojom poslednjom ulogom, ulogom Beverlija Vestona u odličnoj predstavi „Avgust u okrugu Osejdž“ Trejsija Letsa u režiji Ljiljane Todorović (Atelje 212, premijera 2014) Dragan Nikolić je ostavio poseban trag. I znak. Ima ih i koji kažu da je učinio gotovo nemoguće, odnosno učinio da čudo bude moguće.

Pozorišna, a rađena filmskim sredstvima, (jer reč je o snimku) spojila je i prožela obe staze njegovog puta, filmsku i teatarsku. A lik koji igra je zapravo sveprisutan čak i kad ga fizički zauvek više nema.

Slika
Vesna Čipčić i Dragan Nikolić

Poznato je da se pozorišni repertoari sklapaju oko mesec dana unapred, kao i da se jedan naslov obično igra dva puta mesečno, a u danu kada nas je Dragan Nikolić napustio na sceni njegovog pozorišta bila je baš predstava „Avgust u okrugu Osejdž”. I tako je, nakon što mu je odata pošta minutom ćutanja, svojom pojavom, glasom i harizmom ispunio i scenu i gledalište rekavši između ostalog: „Ovaj svet je mesto na kome više ne marim da budem” i izgovarajući stihove T. S. Eliota: „Mi smo šuplji ljudi/ Mi smo punjeni ljudi/ Jedno o drugo oslanjamo se/ Glave ispunjene slamom. Avaj!”

Slika

A dok mu je publika u Ateljeu te večeri gromoglasno aplaudirala na košarkaškoj utakmici Zvezda-Panatinaikos, u prepunoj Kombank areni navijači su skandirali i razvili transparent na kom je pisalo: „Šmeker svetskog glasa za kim plače cela masa, nikad otpisan i večno nacionalna klasa”.

„I Molijer je umro na sceni, to pripada samo najvećima“, kazao je Jagoš Marković.

Gotovo da je konsenzusom na čitavom ex-YU prostoru isticano njegovo maestralno tumačenje naslovne role u predstavi „Posetilac“ E. E. Šmita u režiji Ljiljane Todorović (Atelje 212, premijera 2005. godine) u kojoj mu je izvrstan partner Voja Brajović u ulozi Frojda.

Slika
Bure baruta

Ako se ne računa predstava „Bure baruta“ u Jugoslovenskom dramskom u kome nisu direktni partneri, ovo je jedino pozorišno ostvarenje u kome je legendarni TV tandem zaigrao na sceni. Nikolić u toj predstavi zapravo igra Boga, a njegov sofisticiran, dubok i posvećen odnos prema pozorištu došao je do izražaja i u radu na toj ulozi. Primerice, po rečima rediteljke Ljiljane Todorović, između ostalog posebnu je pažnju posvetio tome da se osvetli razlika između zagonetke i tajne (jer „Bog nije zagonetka, Bog je tajna…”).

Na početku rada na koricama teksta zapisao je reči Salvadora Dalija: „Ne boj se savršenstva, nikada ga dostići nećeš.“

Slika

Povodom stotog izvođenja te predstave, kazao je:

„Uvek je najzanimljivije, pa i najvažnije kako publika reaguje na neku predstavu. U slučaju ‘Posetioca‘ ljudi često isprva nekako očekuju komediju i reaguju na duhovite elemente kojih naravno ima, a potom, lepo se oseti kako ih povuče tekst, pozorišna igra koja između ostalog otvara pitanje odgovornosti u svakom smislu, od one lične prema sopstvenom životu i prema drugima, pa nadalje. Da se razumemo, nema tu ničeg pretencioznog, niti nam je takva namera bila. Naprotiv. A nema mesta ni mistifikaciji.“

Voleo je pisca Erika Emanuela Šmita, a igrao je i u njegovom komadu „Frederik ili bulevar zločina“ u režiji Milana Karadžića, u Beogradskom dramskom pozorištu (premijera 2003).

Slika

Godinu dana ranije u Centru za kulturu Tivat igrao je naslovnu ulogu u predstavi „Inominato“ (Stevan Koprivica, Milan Karadžić), a na pitanje da li je Inominato neka vrsta prelomnog trenutka u njegovom radu rekao je: „To je oproštaj od mog romantičnog perioda, perioda u kom sam igrao ljubavnike. Partnerka tog lika u predstavi je trideset godina mlađa. Insistirao sam da se ubace neke replike i Steva (Koprivica) je pristao. Prosto sam shvatio da je trenutak da taj deo svoje radne biografije stavim da akta. Da ne pametujemo, ali čovek u svemu mora znati ili osetiti dokle je stigao, šta je prirodno za njega. Tačno znaš svoju meru, i onda ne možeš da podbaciš. Uostalom, mnoge su stvari dozvoljene ako imaš meru i ako su, nazovimo to tako, u funkciji života i onog najvrednijeg u njemu.“

(Nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 15:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Mnoge stvari me naučila Milena

Dragan - Gaga Nikolić odavno je postao i ostao urbana legenda - legenda Beograda.

Slika

Rođen je i odrastao na Crvenom krstu, a kao zreo čovek bio je veliki pobornik očuvanja i obnavljanja starinskog Vračara.

“Voleo bih da se neke stvari vrate, nedostaju autentične, specifične zanatske radionice, stari zanati”, rekao je govoreći o delu Beograda u kom je živeo:

“Mislim da Čubura može da postane naš Monmartr, da se tu oko Hrama Sv. Save, kao oko pariske bazilike Sakr-Ker, osmisle letnje scene, kafei, neki prostori za umetnike, prostori da se deca igraju. Bilo bi pametno da se od Slavije gore do Crvenog krsta, do pozorišta nešto osmisli jer bi trebalo sačuvati neke stare kuće, neke restaurirati, neke konzervirati. Toga ima u evropskim gradovima, u Pragu, na primer, naiđete na neku izbicu i piše da je tu Kafka pisao, živeo. Ili kafei u kojima su sedeli znameniti ljudi. To su momenti koji daju poseban šmek, posebnu atmosferu gradu.”

U legendu su, nema, sumnje ušli i Dragan Nikolić i Milena Dravić kao par. Nedavno, tačnije 18. marta, svojevrstan hit na društvenim mrežama bila je vest: Legenda srpskog glumišta Dragan Nikolić dobio je još jedan mural, mural na kome su on i Milena zagrljeni. I to u Doboju.

Slika

Mnogi su im se divili, a oni o svom braku koji je potrajao bezmalo četiri i po decenije nikada nisu mnogo govorili.

“Milena je sa Dorćola, a ja sa Krsta”, rekao je jednom prilikom dodajući: “Ono što se ponese iz detinjstva jako utiče na čoveka i na afinitete koji vezuju ljude.”

Upoznali su se na snimanju filma “Horoskop” 1969. a venčali 1972. tokom snimanja filma “Kako su se volele dve budale”. Tačnije, sudbonosno “da” izgovorili su u pauzi snimanja.

“Uspeli smo da se sakrijemo od svih, čak i od roditelja. Kuma nam je bila Seka Sablić. Kazali smo im da dođu u podne pred opštinu, ali oni nisu znali o čemu se radi. Bilo je to 30. decembra 1972, a samo par dana zatim morao sam u vojsku.”

Nema mnogo projekata u kojima su zajedno radili, a njihov čuveni šou “Obraz uz obraz” poneo je epitet antologijski.

“Smatrali smo da i ona i ja treba da imamo, da idemo svojim glumačkim putem.”

Kako su oboje govorili, nisu se jedno drugom mnogo mešali u karijeru. Ali jedna sugestija rezultirala je ulogom za antologiju. Naime, kada je pročitao scenario za film “Ko to tamo peva” Dragan je isprva imao nekih dilema, međutim Milenina sugestija da je šlager pevač u tom odličnom scenariju baš uloga za njega je doprinela da zaigra u tom danas kultnom filmu.

Ne mešajući se jedno drugom, na svoj način su se međusobno veoma podržavali, a kada je o kritičnosti reč, Dragan je rekao:

Slika

“Milena zaista zna da gleda i predstavu i film, i da zatim da pravu, dobru primedbu. Recimo, kad je gledala probu predstave ‘U plamenu strasti‘ u Zvezdara teatru rekla mi je posle na koja tri mesta bi mogao nešto popraviti, drugačije uraditi i kad je došla premijera dobio sam aplauz na otvorenoj sceni baš na ta tri mesta.”

U jednom intervjuu na novinarsko pitanje o Mileni odgovorio je:

“Ona je vrhunska glumica. Talentovana je, šarmantna. I normalna. Izuzetna je kao osoba. Mnoge stvari sam naučio od nje. Uz nju sam naučio da se istovremeno može biti i popularan i živeti normalno.”

A na pitanje o tajni takvog braka, kakav je njihov, odnosno poruku drugima, kazao je:

“Ne razvodite se preko novina, ne šaljite poruku partneru preko novina, pronađite svoju intimu.”

Uz ime Dragana Nikolića odavno stoji - glumačka legenda. A on je o glumi, između ostalog, rekao: “Gluma je i razmena, neka vrsta druženja. Ne samo nas na sceni nego i nas sa publikom. Strašno je važno da se uspostavi taj kontakt. (…) U glumi je teško početi i dostići neki nivo, ali još je teže opstati i mislim da je to što sam opstao moj najveći uspeh.”

(Nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Mar 2016, 17:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Moje greške nisu bile katastrofalne

Legendarni Gaga je par godina unazad govorio kako namerava da napravi film o sebi:

Slika

„To bi istovremeno bila igrana i dokumentarna priča. Priča o životu. Film bi se zvao ‘Sanjao sam‘ ili ‘Pričao mi moj jastuk‘. Moj jastuk je, tih nekih godina, bio jedini svedok moje mašte, mojih suza, svega, jastuk je taj koji je najviše znao o meni. Film bi obuhvatio ono što se meni u životu dogodilo, a ono što mi se nije dogodilo a prihvatio sam, i to mi se na neki način dogodilo.”

Dogodilo mu se, između ostalog, da je, nema sumnje, bio velika zvezda. A kako je on to doživljavao?

Slika

„Ma ja ni danas ne znam šta podrazumeva taj pojam. Šta je to ‘zvezda‘? Kako se to postaje? Možda je to u svesti drugih ljudi. Sebi stvarno nikada nisam dozvolio luksuz da mislim ne samo da sam zvezda, nego ni da sam najbolji na bilo koji način. Jedno je truditi se da si što bolji a drugo je misliti da si najbolji. Verujem da se niko neće uvrediti ako ovo kažem, ali - mislim da je to svojstvo budala - verovati da si neko drugi. To je stvar vaspitanja. Generacija kojoj pripadam je svoje stavove zaista zasnivala na kućnom vaspitanju. Ako hoćete, i na uličnom vaspitanju. To su posebne etičke norme.”

Dogodilo mu se da je uz činjenicu da je vrhunski, legendarni glumac slovio i za najvećeg šmekera i šarmera.

Svojevremeno je Momo Kapor o njemu napisao: „Dragan Nikolić je oličenje punokrvnog beogradskog momka. Pokreti mačke, neprestani oprez, korača kao da se prikrada. Mršav kao hrt. Izbegava da priča o apstrakcijama, radije upotrebljava dečački cinizam nego ispovednički ton. To je jedno od onih lica koje godinama prolaze Beogradom i postoje pokraj nas. To su momci koji pridržavaju uglove kuća da se ne sruše, a istovremeno žvaću žvaku gledajući filmove Džona Vejna. Nešto što bi možda neke žene nazvale: dete-muškarac.”

Slika

Na novinarsko pitanje o ulogama zavodnika, mangupa, koliko se u njima prepoznaje, odgovorio je: „Mangup ili šmeker nema negativnu konotaciju, bar ja to tako vidim. Treba biti pravi mangup sa velikim slovom M, po pitanju svega. To podrazumeva etiku, podrazumeva i čast. Ovo što nas okružuje nije mangupstvo, nije ni hrabrost. To je pitanje jačeg, ali u onom balističkom smislu.”

Opasku da slovi za nenadmašnog šmekera prokomentarisao je rečima:

„Kad bih sam sebe video kao šmekera, ne bih bio šmeker. Suština je u tome da više volim da volim nego da mrzim, više volim da sam dobre volje nego da sam mrzovoljan, da dan počnem nasmejan nego da sam namćorast.”

Dogodilo mu se da je smatran za izuzetno uspešnog čoveka a upitan da se osvrne na godine iza sebe, pređeni put, pluseve i minuseve, rekao je:

„Uvek ima više minusa. Moji plusevi su negde u mom vaspitanju, u tome što sam umeo da saslušam i što nisam apriori odbijao ljude, ideje, primedbe, kritike. I što sam uspevao sa time da se izborim. Moji minusi potiču iz istog korena. Najvažnije u životu je da se ne isprljaš, a i ako se isprljaš, da se ne obrukaš.”

Slika


Uz potpitanje da li se on isprljao, kazao je:

„I kad jesam, nastojao sam da to bude s određenim dostojanstvom. Ono je mera stvari. U svakom slučaju, treba proći kroz život časno. Čak i kada ta čast iziskuje vrlo visoke cene.”

Govoreći o sopstvenim greškama, napomenuo je:

„Moje greške nisu bile katastrofalne ni sudbonosne. U neke svoje uspehe ubrajam i izvesne krizne situacije koje sam uspeo da rešim i prevaziđem sopstvenom snagom. Ne mora da znači da sam izašao kao pobednik, ali i iskustvo je vrsta pobede. Sve što se čoveku u životu dogodi, ma kako bilo teško, korisno je - ako ne dozvoliš da te samelje il‘ gurne u kaljugu. Treba biti normalan, u ljudskom smislu. Normalno normalan. A i život i gluma su pobeđivanje, pobeđivanje bez pobede.”

Kraj.


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Mar 2016, 19:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DRAGAN NIKOLIĆ (1943-2016)
Od "krstaša" do legende


Svetionik naše kulture (1): Ko je bio i kakav je bio glumac čija je smrt izazvala duboku tugu među njegovim prijateljima, kolegama, poštovaocima svih generacija širom nekadašnje velike Jugoslavije

Slika
Kadar iz filma "Kad budem mrtav i beo"

KO je bio i kakav je bio glumac čija je smrt izazvala duboku tugu među njegovim prijateljima, kolegama, poštovaocima svih generacija širom nekadašnje velike Jugoslavije, koji mu odaju počast i opisuju ga kao legendu, gospodina, fajtera, junaka njihovog detinjstva, šmekera, najplemenitiji i najsvetliji duh Beograda? Da li je ta javna slika o Draganu Gagi Nikoliću prisutna od početka njegove karijere, od kraja šezdesetih godina prošlog veka, pa sve do njegove smrti, 11. marta ove godine, možda, ipak, propustila neke važne nijanse? Jer, kako kaže njegov prijatelj Dušan Kovačević, sva ta autentična duhovitost, humor, besprekoran šarm i optimizam bili su odraz jednog, u suštini, zatvorenog čoveka, koga je najtačnije i najistinitije poznavala samo Milena Dravić, njegova supruga i baza njegovog života, s kojom je podelio 44 godine ljubavi.

I sam Gaga, koji je svih ovih decenija bio jedan od najvoljenijih i najpoštovanijih ljudi od "Triglava do Đevđelije", koji se svima činio blizak kao da je rod rođeni, govorio je o sebi kao o zatvorenom, stidljivom čoveku.

"Možda je to što se o meni ne zna deo neke moje strategije. Ako sam, glupo rečeno, 'prodao dušu đavolu' i bavim se javnim poslom od koga zavisi integritet i način života, onda mi je veoma važno da sačuvam deo sebe koji se može podariti samo malom broju ljudi. Gluma je pokazivanje, želja za dopadanjem, laganje, lažno predstavljanje. Onaj intimni deo čovekove ličnosti je važan. Ono što je dobro za glumački posao, moglo bi biti pogubno za privatni deo ličnosti. Ja sam uspeo to da razdelim. Sebi stvarno nikada nisam dozvolio luksuz da mislim, ne samo da sam zvezda, nego ni da sam najbolji ili na bilo koji način veliki u bilo čemu. Verujem da se niko neće uvrediti ako kažem da je tako nešto svojstvo budala. Kod mene, u mom životu, sve je stvar vaspitanja. Pripadam generaciji koja je svoje stavove zaista zasnivala na kućnom vaspitanju. Moj otac Dušan je poreklom iz Berana, iz Crne Gore, a majka Jelena iz Jagodine. Moji preci po ocu prezivali su se u prošlosti Živković, ali je deda Radonja promenio porodično prezime u Nikolić, po pradedovom imenu Nikola. Moje kršteno ime je Dragoslav, ali su me u TV seriji "Dovoljno je ćutati" 1965. greškom potpisali kao Dragan, i tako je ostalo. U toj našoj kući, moj brat Miroslav i ja sve smo naučili - od toga da treba da stegneš čvrsto ruku kad se pozdravljaš i da čoveka gledaš u oči, pa do toga da su svi ljudi jednaki, da uvek treba biti na strani slabijih, i da je dostojanstvo mera stvari. Tako nas je vaspitavao naš otac Dušan", govorio je Gaga.

Tu su bila i ona "zlatna pravila" ulice - Gaga je odrastao na "mitskom mestu", na Crvenom krstu, i ta geografska odrednica pratila ga je celog života.

"Najvažniju školu života savladavao sam i na kaldrmi. Sve su to posebne etičke norme koje se ne uče u školskim učionicama. Na ulici su bili ljudi istog profila i vaspitanja kao ja. Mi nismo pravili razlike da li je neko siromašan ili bogat, crn ili beo, da li ima porodični pedigre ili ne. Svi smo bili isti, i neprestano smo smišljali šta da se igramo. Na ulici smo iz svojih glava pravili sebi zabavu. To su bila grupna zadovoljstva, učestvovanje u zajedničkoj fantaziji. To je isti osećaj kao na sceni - mašta i igra. "Ulaznica" za ovo naše društvo "krstaša" bila je samo to da li si dobar, hrabar, duhovit, i da li držiš do reči", pričao je Dragan Nikolić.

NAJMLAĐI STUDENT

GAGA Nikolić rođen je 20. avgusta 1943. u Beogradu, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Posle završene osnovne škole pohađao je Četrnaestu beogradsku gimnaziju, koju nije završio, jer je bio premešten u Ekonomsku školu. Prijemni ispit na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju polagao je i položio kao srednjoškolac, i sa 17 godina postao najmlađi student tog fakulteta. Diplomirao je na FDU.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Mar 2016, 20:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DRAGAN NIKOLIĆ (1943-2016)
Ćelentano i gitara


Svetionik naše kulture (2): Sve je počelo na Crvenom krstu, "mitskom mestu" koje je ostalo Gagin zaštitni znak, u uličnim igrama sa decom koja su, kako je pričao, iz svojih glava pravila sebi zabavu

Slika
"Kad budem mrtav i beo"

KAD bih počinjao život iz početka, mislim da bih sve ponovio - ja sam sanjao posao kojim ću se baviti. I moji su se snovi ispunili. Kao glumac verovao sam u sebe, imao sam želju da pobedim, ali i da pobedim sebe, govorio je Gaga Nikolić, ikona jugoslovenske i srpske kulture, veliki gospodin zbog koga je Beograd imao duhovnu svetlost velegrada.

A sve je počelo na Crvenom krstu, "mitskom mestu" koje je ostalo Gagin zaštitni znak, u uličnim igrama sa decom koja su, kako je pričao, iz svojih glava pravila sebi zabavu.

"To su bila grupna zadovoljstva, učestvovanje u zajedničkoj fantaziji, što je isti osećaj kao na sceni. Mi smo bili sveža posleratna deca i bilo je dosta tih ratnih rekvizita koji su zaostali u vodovodu i raznim ruševinama. Pronalazili smo šipke dinamita, nemačke šlemove, nekakve zaostale zarđale pištolje, i uglavnom smo se igrali rata. Ključ za te igre bila je mašta, a mašta je i jedan od preduslova da se čovek bavi glumom. Mi smo morali sami sebi da smislimo ne samo igru, već i igračke. Više smo glumili da nešto imamo, više maštali o tome da to postoji, nego što je stvarno bilo. Krst je imao i pozorište, bioskop, sportsko društvo. Kada sam se krišom prvi put 'okešao' na prozor ondašnjeg Savremenog pozorišta, danas Beogradskog dramskog, i video našminkane, kostimirane glumce, ostao sam bez daha. Tog trenutka oni su za mene postali neki drugi, poseban i uzbudljiv svet".

Iz tog osećanja Gaga se sa 17 godina, kao učenik drugog razreda ekonomske škole, pojavio na prijemnom ispitu na Akademiji za film, pozorište, radio i televiziju. Pripremao je monolog Toma iz "Staklene menažerije" Tenesija Vilijamsa i recitaciju.

SREĆA OD POČETKA
MISLIM da sam imao sreće u karijeri, i da mi je taj dobar splet okolnosti od samog početka bio naklonjen, od toga da kao mlad, anonimni glumac dobijem glavnu ulogu kod Žike. A Žika me uopšte nije znao, do tada sam malo igrao u pozorištu, a na filmu me je primetio u "Deci vojvode Šmita" Vladimira Pavloviča. Žika je kasnije ispričao u svojoj knjizi, da je video da u neka tri kadra privlačim pažnju i nešto radim, i da mu je to bilo dovoljno da mi da ulogu Džimija Barke - pričao je Gaga Nikolić.
"Desilo se da sam, u stvari, počeo da pevam. To istorijsko pevanje na akademiji na prijemnom, kasnije i na filmu, sudbinski je vezano za mene. Postojala je ogromna želja da uspem na prijemnom. Ništa me u tome tada nije moglo sprečiti. Pošto sam ušao u najuži izbor, nije bilo dileme. Odlučio sam: šta god da me pitaju, reći ću im da znam, da sve znam, nema šta ne znam. I profesorka me je pitala da li znam da pevam. Naravno da znam, odgovorio sam. Skočio sam na jedan sto, i kao sa nekom zamišljenom gitarom u rukama počeo sam da se derem na sav glas. Osetio sam da je žena bila u šoku, kao i njen tadašnji asistent Vlasta Radovanović. Urlao sam iz sveg grla '24.000 poljubaca' Adrijana Ćelentana, sa pomanjkanjem sluha, na italijanskom jeziku, kao da se borim na život i smrt. Bila je to prava hrabrost, i odlučili su da me prime. Rekli su da ću zbog tolike doze bezobrazluka i upornosti verovatno smeti da se bavi ovim poslom, i da će od mene možda nešto biti. I uspeo sam", prisećao se Gaga kako je postao najmlađi student Akademije.

Onda je stigla manja uloga vojnog policajca u "Pravom stanju stvari", kojom je 1964. debitovao na filmu, a prvi glumački angažman imao je u Pozorištu "Boško Buha". Odatle je izbačen 1967, zbog snimanja filma "Kad budem mrtav i beo" Živojina Pavlovića, jer tada nije bilo dozvoljeno da se pozorište napušta zbog filma. Uloga gubitnika Džimija Barke lansirala je Gagu Nikolića kao novu jugoslovensku zvezdu i jednog od vodećih glumaca kultnog crnog talasa.


(Sutra: "Gaga, princ glume")


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Mar 2016, 20:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DRAGAN NIKOLIĆ (1943-2016)
Vitez, sanjar i princ glume


Svetionik naše kulture (3): Lepi Gaga, jedina srpska alternativa Alenu Delonu i Belmondu, kako je govorio Radoslav Rale Zelenović, nakupio je u sebi stotinu lica

Slika
"Nacionalna klasa"

DRAGAN Nikolić, glumac za kojim tuga i minut ćutanja još traju, koji je pokazao da i u životu i u smrti opet može da ujedini čitavu nekadašnju veliku Jugoslaviju, ostavio nam je bogatu i značajnu "kinoteku".

Lepi Gaga, jedina srpska alternativa Alenu Delonu i Belmondu, kako je govorio Radoslav Rale Zelenović, nekadašnji direktor Jugoslovenske kinoteke, nakupio je u sebi stotinu lica. Bio je Džimi Barka, prevarant, čovek s margine i gubitnik u kultnom filmu "Kad budem mrtav i beo" Živojina Pavlovića. Maestralni Vidak u "Horoskopu" Bore Draškovića, Dragan u "Bubama u glavi" Miloša Miše Radivojevića, Vaculić u "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji" Bahrudina Bate Čengića. Briljirao je u liku Stevana u "Mlad i zdrav kao ruža" Jovana Jovanovića, kao i u liku Pavla Gvozdenovića u "Kičmi" Vlatka Gilića, filmu koji se nalazi u Galeriji modernih umetnosti u Njujorku, pohranjen u kapsuli najvećih stvaralačkih vrednosti baštine čovečanstva.

Nezaboravni Brana Flojd u "Nacionalnoj klasi" Gorana Markovića doneo mu je obožavanje svih generacija na ovom prostoru, a ostavio mu je i nadimak - Gaga Flojd. Kao Pevač u "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana ušao je u antologije, njegov Vlah Alija u "Banović Strahinji" Vatroslava Mimice bio je izuzetno ostvarenje... U "maloj kinoteci" koju nam je ostavio su i drugi Gagini jedinstveni likovi - Dragan u "Sezoni mira u Parizu" Predraga Golubovića, Marko u "Nešto između" Srđana Karanovića, Popaj u "Balkan ekspresu" Branka Baletića, koji mu je takođe ostavio nadimak, Aca Bošković u "Poslednjem krugu u Monci" i Janko u "Sabirnom centru" Gorana Markovića, Karuzo u kultnom "Čudu neviđenom" Živka Nikolića, Pavel Isaković u "Seobama" Aleksandra Saše Petrovića, Pavlović u "Originalu falsifikata" Dragana Kresoje, Reditelj u "Andergraundu" Emira Kusturice. Za Gaginog kuma Svetu u "Buretu baruta" Gorana Paskaljevića govorilo se da bi mogao da uđe u udžbenike glume... Imao je dar i harizmu kao najveće zvezde svetskog filma, bio je partner Katrin Denev u francuskom filmu "Trg Vandom" Nikol Garsije... Gaga je igrao sve karaktere, sa istom strašću posvećivao se svakoj ulozi, a od epizoda je pravio bravure, kao u "Montevideu, vidimo se" Dragana Bjelogrlića, poslednjem filmu koji je snimio, u kom je igrao Žila Romea, predsednika Fife.

Tu su i serijali koji pripadaju "zlatnom dobu" naše TV produkcije - Gaga je za milione gledalaca ostao Prle iz "Otpisanih", a zabavne emisije "Maksimetar", i dosad neprevaziđeni "Obraz uz obraz" obeležavaju i jednu istoriju ovdašnje kulture. Velikan koji je dobio brojna priznanja - dve nagrade "Car Konstantin", Zlatnu arenu u Puli, Oktobarsku nagradu grada Beograda, nagradu za životno delo "Pavle Vuisić", Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke..., uvek je imao tremu.

"Kad imam predstavu, odem ujutru u pozorište, sedim sat - dva u garderobi i ćutim. A pre nego što uveče izađem na scenu, moram da popijem viski da se ne onesvestim od treme. Isto se osećam i kad snimam, jer se uvek plašim da se ne izbrukam", govorio je legendarni Gaga.

ULICA I PARK GAGE NIKOLIĆA

"MISLIm da treba da uradim još nešto. To nešto još nisam uradio. Nisam napisao kraj. Verovatno neću nikad, ali ta misao me drži da opstanem. I da sačuvam u sebi to nešto iz detinjstva", govorio je velikan. Taj kraj napisaće Gagini sugrađani i prijatelji, koji su pokrenuli inicijativu da vračarska ulica Ivana Đaje u kojoj je živeo dobije ime Dragan Nikolić. Pored ulice i spomenika, njegovi drugari iz kafića "Talija" predložili su da se park u Mutapovoj ulici takođe nazove Gaginim imenom.

(Sutra: Milena, ljubav i zvezda vodilja)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Mar 2016, 20:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DRAGAN NIKOLIĆ (1943-2016)
Milena, ljubav i zvezda vodilja


Svetionik naše kulture (4): Otišao je moj dragi, otišao je moj voljeni, plemeniti suprug, moj Dragan, moj Gaga, napisala je Milena Dravić opraštajući se od svoje najveće ljubavi

Slika
Milena i Dragan

OTIŠAO je moj dragi, otišao je moj voljeni, plemeniti suprug, moj Dragan, moj Gaga, napisala je Milena Dravić opraštajući se od svoje najveće ljubavi.

Ta ljubav najpopularnijeg i najpoštovanijeg para nekadašnje Jugoslavije, za 44 godine, koliko su proveli u braku, postala je metafora najboljeg vremena koje smo proživeli na ovom prostoru. Milena i Gaga i danas su kulturološki simbol građanskog, čestitog, diskretnog i dostojanstvenog sveta. A njihova ljubavna priča, zapravo, nema kraj.

Upoznali su se 1969. na snimanju filma "Horoskop" Bore Draškovića. Milena je bila Dorćolka, za sobom je imala dva braka (sa rediteljima Purišom Đorđevićem i Vojislavom Kokanom Rakonjcem), i već je bila zvezda Jugoslavije. Gaga je bio na početku karijere, i kako je tada pričao prijateljima, bio je "mrtav zaljubljen". Venčali su se 31. decembra 1971, u pauzi snimanja.

- Snimali smo u Zvezdarskoj šumi dramu Duška Radovića "Kako su se volele dve budale". Kad nam je reditelj Aca Đorđević dao slobodno vreme za ručak, skoknuli smo do Opštine Vračar da se venčamo.

Pridružila nam se Seka Sablić, koja nam je bila kuma. Ona i Dragan bili su veliki prijatelji još na fakultetu. Kad smo završili kod matičara i zvanično postali bračni par, otišli smo na ručak. Posle smo se vratili u Opservatoriju na Zvezdari i nastavili snimanje kao da se ništa nije dogodilo.

Nemamo čak ni fotografiju sa venčanja - prisećala se Milena u retkim razgovorima kada je govorila o njihovoj privatnosti.


BRANDO SA KRSTA
LEPI Gaga, "krstaš", šmeker, "mangaš" najvišeg stila, kako su se uz njegovo ime najčešće stavljali epiteti, bez obzira na brak sa Milenom, važio je i za večitog momka. Muževnost i harizmu Gaga je dobijao s godinama, zbog čega je u ženskim anketama decenijama biran za najlepšeg glumca. A njegovi Cigani sa Krsta, koje je voleo i s kojima se družio od detinjstva, zvali su ga Brando. Na oproštajnoj poruci koja stoji na jednoj od omiljenih Gaginih kafana ovih dana piše: "Brando, brate, posle tebe više niko nije Brando."

Još je veći bio raritet kada bi Gaga javno progovorio o njihovoj ljubavi.

- Bilo je mnogo toga na početku. I zaljubljenosti, i svađa, i još lepših pomirenja. Ali kada su ljudi javne ličnosti, onda to ima i druge dimenzije. Sećam se kada se u jugoslovenskoj štampi pojavila neka besmislena vest da se Milena i ja razvodimo, i više nismo imali mira od pitanja da li je to istina. Ja sam tada, čim nas neko pozove ili se sretnem s nekim, umesto dobar dan govorio još smo zajedno - pričao je Gaga.

Tako su, "obraz uz obraz", kao u istoimenoj zabavnoj emisiji koja je ostala i kultno svedočanstvo njihove mladosti, decenije proveli zajedno.

- Milena i ja živimo burno i brzo, zato i nemam utisak da je toliko vremena prošlo i da smo više od četrdeset godina u braku.

A Gagin "recept" za dobar brak bili su bliskost, razumevanje, podrška, iskrenost...

- Milena i ja smo najveći i najstroži kritičari jedno drugom, i u poslu, i u životu. Čovek mora uvek iskreno da kaže ono što misli i oseća, jer i svađa može da donese nešto dobro. Kao i ljubomora - ponekad je treba pokazati da bi osoba koju volimo osetila koliko nam je stalo do nje.

Poslednje dve godine, u kojima je Gaga i u teškoj bolesti ostao borben, otmen i duhovit, Milena je s njim danonoćno sve preživljavala.

- Došao je trenutak kada mi je sve bilo izbrisano kao gumicom. Apsolutno nije bilo ničega. Sve je otišlo, i čitava moja koncentracija bila je samo to da Draganu bude bolje, i da učinim sve da mu pomognem - pričala je Milena.

I Gaga jeste preživeo. Zauvek, u Mileni, njegovoj ljubavi i zvezdi vodilji.

(Kraj)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Dec 2016, 22:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Olivera Marković - glumica, pevačica, diva

Jedna je od najupečatljivijih glumica srpskog i jugoslovenskog glumišta. Olivera Marković, na koju nas, pet godina posle njene smrti, podseća kolumnista MONDA Mladen Nikolić.

Slika

Olivera verovatno ne spada u najuži krug omiljenih jugoslovenskih i srpskih glumica ali kada pomislim na nju, bolje reći, njene živopisne likove koje je tumačila, uvek pomislim kako je, makar za mene, ubedljivo najdraža filmska "keva".

Da, bila je neponovljiva kao Smilja u “Nacionalnoj klasi", topla i draga Mara u "Poslednjem krugu u Monci", a tek kao Banetova majka u seriji "Grlom u jagode"… Iako potpuno svestan da je to iluzija, ne mogu a da ne pomislim tako u sebi kako na nju gledam kao da sam je lično poznavao.

Toliko je bila - keva.

Olivera Đorđević rođena je u proleće 1925. godine u Beogradu. Njen otac bio je sreski načelnik, pa su zbog njegovog službovanja napustili prestonicu i selili se u više navrata. Tako je Olivera pohađala osnovnu školu u Nišu gde su se najduže zadržali. Neko vreme Đorđevići su boravili na Kosmetu, u Peći i u Prizrenu.

Još kao devojčica, bila je opčinjena recitovanjem i glumačkom igrom. Njeno detinjstvo provedeno u Nišu posebno je obeležilo dečije "pozorište" koje je Olivera osnovala zajedno sa svojim društvom i u njemu glumila likove i situacije koje je sama smišljala i "režirala".

Pred rat, Đorđevići se vraćaju u Beograd, useljavaju u stan u Dobračinoj ulici. Zgrada u kojoj su živeli je teško stradala u bombardovanju 6. aprila 1941, od njihovog doma nije ostalo ništa, srećom, ostali su na okupu živi i zdravi. Odmah po okupaciji njen otac je penzionisan, te je nastupio jako težak period za njegovu porodicu.

Olivera je išla u Prvu žensku gimnaziju. U međuvremenu, preselili su se na Banovo brdo, a temperamentna, jedra devojka krupnih očiju i širokog osmeha postaje član amaterskog pozorišta KUD "Branko Krsmanović". Posle velike mature odlučila je da upiše istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu.

Međutim, kada je apsolvirala, Olivera saznaje da se osniva Pozorišna akademija u Knez Mihailovoj ulici i, uprkos tome što je već odmakla sa studijama na Filozofskom, odlučuje da se vrati svojoj strasti iz detinjstva - glumi. Pored toga, Olivera je već bila udata za glumca Radeta Markovića. Zaputila se na pomenutu Akademiju i položila prijemni. Puni entuzijazma, u klasi Mate Miloševića, zajedno sa Oliverom za glumce su učili i Vlasta Velisavljević i Đuza Stojiljković, bila je to prva klasa školovanih glumaca u posleratnom Beogradu.

Slika


Olivera se na filmu prvi put pojavila pre osnivanja pomenute Akademije - malena uloga u kontroverznom sovjetsko-jugoslovenskom prvencu "U planinama Jugoslavije" (1945), praktično prvom posleratnom domaćem igranom filmu, čije je snimanje započeto neposredno po oslobođenju zemlje, označila je početak brilijantne filmske karijere.

Ovaj filmski pamflet u kojem se kao likovi pojavljuju i Tito, i Draža, pa čak i Pavelić nije slavno završio - posle prekida prijateljstva SSSR i Jugoslavije i Titovog "NE" Staljinu, film je strpan u "bunker" gde je proveo više decenija. Verovatno je glavni razlog za to bio što je voljenog maršala i najvećeg sina naših naroda igrao sovjetski glumac, a tako nešto nije bilo ni izbliza podobno u eri antiruske paranoje i Trumanovih jaja.

Tokom završne godine studija, 1951, tako ambiciozna i agilna kakva beše od malena, Olivera je bila jedna od članova trupe koja je imala možda i najveće zasluge za osnivanje Beogradskog dramskog pozorišta. Ubrzo je postala omiljena glumica, ne samo među publikom - reditelji su je obožavali. Pored matičnog BDP-a, neretko je gostovala i u ostalim pozorištima, uključujući i Narodno. Imala je i do četiri glavne uloge po sezoni, a kada se uzme da je broj pozorišnih scena u to vreme bio puno manji, bio je to više nego ozbiljan glumački angažman.

Putovalo se sa predstavama širom Jugoslavije i igralo bez predaha, osnivali se novi teatri, danas bi rekli, posla preko glave. Entuzijazma, poleta i ljubavi prema poslu čini se još i više. Repertoar u kojem je Olivera nastupala protezao se od savremenih komada Tenesija Vilijamsa, preko ruskih klasika poput Čehova, pa sve do Krleže i Nušića. Zahvaljujući njenom šarmu i zanosnoj lepoti, posebno su joj "legle" uloge glamuroznih dama, ali i temperamentnih devojaka; jednako je dobijala i komične, i dramske uloge. Ipak, naročito mesto Olivera je dobila, ili bolje reći, zauzela u tzv. ruskom repertoaru.

Slika
Mija Aleksić i Olivera Marković - "Gogoljeva ženidba"

Njen brak sa Radetom je, sa glumičinom sve većom popularnošću, za tadašnju štampu postao predmet neskrivenog interesovanja, nalik na tadašnju američku opsednutost privatnim životima filmskih zvezda i glumačkom paru zaista nije bilo lako. Bili su izuzetno popularni i prinuđeni da se nose sa ozbiljnim teretom slave i medijske pažnje.

Prvi film u kojem se Olivera Marković pojavila kao profesionalna glumica bila je komedija Soje Jovanović "Sumnjivo lice" (1954) u kojem je Rade Marković igrao glavnu mušku ulogu, uz Batu Paskaljevića. Tokom pedesetih glumila je i u ratnoj drami "Šolaja", ali njena najznačajnija rola u tom periodu dogodila se u Bulajićevom ostvarenju "Vlak bez voznog reda" (1958).

Već tada je bila uočljiva Oliverina širina u mogućnosti transformacije, recimo, kada su u pitanju likovi provincijalki koje su neustrašive i čvrstih načela, što je bio poželjan obrazac za tadašnje omladinke; glumica je sa lakoćom ulazila u tako zadate matrice, baš kao što se bez poteškoća nosila i sa "buržoaskim" ulogama u teatru, u okvirima klasičnog repertoara, na primer.

"VLAK BEZ VOZNOG REDA" - INSERT




Kada je o teatru reč, Olivera je napustila BDP i prešla u Narodno pozorište, dolaskom burnih šezdesetih godina. Bližeći se četrdesetoj, njene uloge su se proredile, ni ona nije bila izuzetak od tog surovog nepisanog pravila da se karijere glumica uglavnom završavaju brzo i tiho, čim se pojave, po prirodi stvari, nove i mlađe. Takođe, poznato je i da, još od Šekspirovih vremena, pisanih sredovečnih ženskih likova je neuporedivo manje nego muških; mlade (i lepe) devojke dominiraju kada je reč o ženama u dramaturgiji i na filmu, i to je tako na svim meridijanima. Nepravedno ali tako.

Paralelno sa prelaskom u nacionalni teatar, Olivera se zbližila sa jednim od članova tog ansambla, glumcem Dušanom Bulajićem. Brak sa Radetom već je bio okončan, glumica je zadržala prezime Marković i ubrzo se još jednom udala za kolegu iz teatra.

Slika
U seriji "Grlom u jagode"

Filmske šezdesete za Oliveru započinju ponovnom saradnjom sa Sojom Jovanović, u kostimiranoj komediji "Diližansa snova". Usledilo je pojavljivanje u Bulajićevom "Uzavrelom gradu" , a zatim i posebno inspirativna i kompleksna uloga u drami velikog poljskog sineaste Andžeja Vajde "Sibirska ledi Makbet" (1962) koja joj je donela Zlatnu arenu za najbolju glumicu, uprkos oprečnim kritikama i ne tako pozitivnim reakcijama na Vajdinu varijaciju Šekspirovog klasika.

"SIBIRSKA LEDI MAKBET" - INSERT




Igrala je vodeću žensku rolu u drami Fadila Hadžića "Službeni položaj" (1964), jednom od prvih filmova koji se, koliko je to bilo moguće, kritički osvrnuo na sve češću pojavu zloupotreba i malverzacija u društvenim preduzećima. Olivera je bila više nego ubedljiva i kao barska pevačica u hit komediji "Put oko sveta" sa Čkaljom kao Jovančom Micićem. Pevačica je bila i u filmu "Dr" po motivima Nušićevog komada. Ništa čudno ustvari - Olivera Marković u to je vreme već bila poznata i popularna kao vrstan izvođač romansi i balada, ali o tome nešto kasnije.

Za nju je karakteristično da su je reditelji najčešće angažovali za uloge žena koje su glasne, svojeglave i strasne, nikada tunjave i pitome, osim ako im je to maska.

"Nikada nisam bila ni Ofelija, ni Julija, niti sam volela takve uloge. Počela sam kao zavodnica i naigrala se takvog repertoara - od opajdara do dama iz visokog društva".

Privatno je važila za osobu koja nije sklona kompromisima već je bila otvorena, pa i direktna, čime je ponekad umela sebi da komplikuje život. Nije za to mnogo marila, čak ni onda kada su se i filmske uloge drastično proredile, već krajem šezdesetih. Navodno se desio i sukob između Olivere i čelnika "Avala filma" zbog čega je glumica čak dospela i na njihovu "crnu listu".

"NEVEN" - INSERT



Srećom, ekspanzija televizije donela je Oliveri i njenim kolegama veliki broj uloga tokom sedamdesetih, pa sve do današnjih dana. Igrajući neumorno u Narodnom pozorištu, nalazila je vremena da se angažuje i za male ekrane (za mlađe, tako se TV nekada zvao, danas taj sinonim nema puno smisla, osim ako bi bila reč o telefonima).

Serija za decu legendarnog Timotija Bajforda "Neven" predstavljala je trijumf stvaralaštva ekipe koja je radila na njoj. Oliverin doprinos bio je veliki, a ona sama izjavljivala je kako joj je rad na "Nevenu" bio veoma drag i kako ga pamti kao jedno od najlepših iskustava u karijeri.

Pre tačno 40 godina, Srđan Karanović i Rajko Grlić, praški đaci i začetnici nekog savremenijeg filmskog izraza kreirali su kultnu TV seriju "Grlom u jagode", sa namerom da ovekoveče Beograd 20. veka na jedan romantičan, evergrin način. Olivera je izvanredno, realistično odglumila Bumbarovu majku, u tandemu sa Batom Stojkovićem, na trenutke delujući dokumentaristički istinito. Iz današnje perspektive moglo bi se reći kako je ta serija lansirala jednu fenomenalnu ekipu tada mladih glumaca (Berček, Diklić, Manojlović, Tatić) ali doprinos Bate Stojkovića, Oliverin i Rahele Ferari kao iskusnih umetnika bio je ogroman.

"GRLOM U JAGODE" - INSERT



Pojavljivanje na TV, uglavnom u komičnim ulogama, nastavilo se u serijama kao što su "Babino unuče" i "Poletarac", još jednom originalnom Bajfordovom čedu. U međuvremenu, njen i Radetov sin Goran stasao je u vrsnog i zanatski preciznog reditelja koji je na sebe skrenuo pažnju sjajnim "Specijalnim vaspitanjem". Već u svom drugom projektu, Goran angažuje oba roditelja za perfektne role - u pitanju je kultna "Nacionalna klasa" (1978) u kojoj je Rade brutalno odigrao Miloja, proračunatog funkcionera koji vedri, oblači i vuče nevidljive konce, a Olivera priprostu Flojdovu majku Smilju, neizlečivo slabu na sina jedinca.

Slika
Iz filma "Nacionalna klasa"

Sa sinom Goranom, jednim od najuspešnijih jugoslovenskih i srpskih filmskih autora, radila je zajedno na čak sedam filmova. Prvi je pomenuta hit komedija "Nacionalna klasa", a poslednji sumorna drama o burnim danima građanskih protesta u Srbiji devedesetih, "Kordon" (2002).

U jednom intervjuu Olivera je, na pitanje kako je raditi sa svojim sinom kao šefom, odgovorila da su se i ona, i Goran, pa i njegov otac Rade uvek prema poslu odnosili profesionalno do perfekcionizma i da je za njih snimanje, odnosno gluma bila u tim trenucima važnija od svega pa je, samim tim, njihova saradnja išla bez problema.

Doduše, Olivera je priznala da joj je tokom rada sa sinom uvek bilo i te kako važno da sve uradi baš kako je on zamislio, što nije uvek bio slučaj tokom saradnje sa drugim rediteljima.

Slika
Olivera Marković u "Majstori, majstori"

"MAJSTORI, MAJSTORI" - INSERT



Nepodeljene simpatije i publike i kritike dobila je posle uspeha sa urnebesnom komedijom "Balkan ekspres" (1983) Branka Baletića, atipičnoj priči o simpatičnim marginalcima i njihovim peripetijama tokom nemačke okupacije.

Živopisni likovi, odličan scenario prepun sjajnih obrta i još boljih dijaloga i fenomenalna glumačka podela bili su ključ trijumfa, a ogroman doprinos dala je baš Olivera ulogom muškobanjaste tetke sa zarđalom sačmarom i kaubojskim manirima. Njen autentični talenat za komiku u ovom filmu došao je do punog izražaja i obojio čitavu priču, iako lik tetke ima mnogo manju minutažu od ostalih.

Slika
Komedija "Balkan ekspres"

Tokom osamdesetih godina uživali smo u njenim više nego ubedljivim minijaturama u Šotrinim filmovima "Idemo dalje" i "Braća po materi", kao i u dramama "Dogodilo se na današnji dan" i "Poslednji krug u Monci".

Mlađa publika svakako najbolje pamti Oliveru Marković po komičnim ulogama svojeglavih gospođa u popularnim TV serijama "Bolji život", "Srećni ljudi" i "Porodično blago", jogunastih "babaroga", kako ih je ona sama okarakterisala.

U "Boljem životu" i "Blagu" to su bile živopisne tašte sa dugim i oštrim jezicima, dok je u "Srećnim ljudima" Olivera tumačila Jovanku Soldatović, staramajku gvozdenog kova pred kojom je njen sin, opasni biznismen Ozren manji od makovog zrna.


Slika
Iz serije "Bolji život"

Olivera Marković je na Pulskom festivalu nagrađena "Arenama" za najbolje ženske uloge u domaćim filmovima čak četiri puta. Pred kraj karijere primila je i "Dobričin prsten", pored mnogih drugih nagrada. Međutim, jedno "priznanje" bilo joj je posebno dragoceno.

Olivera ga je dobila posle odigrane predstave "Braća Karamazovi" u JDP-u. U publici je te večeri bio i Lorens Olivije koji je tih dana, zajedno sa suprugom Vivijen Li, gostovao u Beogradu sa svojom predstavom. Pošto je zavesa spuštena, prišao je Oliveri, poljubio joj ruku i rekao doslovno: "Vaš lik i glas nikada neću zaboraviti".

Zanimljivo je da Olivera nije govorila engleski jezik i u tom trenutku nije mogla da razume kompliment legendarnog glumca i reditelja, jednog od najvećih u istoriji teatra.

Slika
Olivera Marković i Mira Furlan - "Braća po materi"

Uživala je u radu na televizijskim projektima, u poznim godinama naročito, kada se na pozorišnoj sceni mnogo ređe pojavljivala.

U jednom intervjuu rekla je: "Pozorište ne pruža toliko mogućnosti glumcu kao što je to slučaj sa televizijom i filmom, ono je naporno, spremate se dva meseca, pa igrate predstavu sto puta... Recimo, televizija glumcu daje krupni plan, toga u teatru nema".

Slika
"Balkan ekspres 2"

Ipak, postoji nešto što je Olivera Marković volela više i od televizije, pa možda čak i od same glumačke igre - poeziju i romanse, naročito ruske. Kazivanje stihova za nju je bila takoreći poslastica. Obožavala je Jesenjina. A romanse su posebna priča.

"JOŠ OVU NOĆ" - AUDIO (Jugoton)




Paralelno sa glumačkom karijerom, Olivera je snimila na desetine romantičnih, ljubavnih pesama, interpretirajući ih sa osobenim stilom, maltene recitujući ih uz odgovarajuću melodiju. Strastveno, emotivno, baš onako, glumački. Iza nje je ostalo nekoliko muzičkih albuma, slično kao u slučaju njene mlađe koleginice i imenjakinje, Olivere Katarine.

Voleli su da je slušaju i gledaju čak i van granica Jugoslavije, pa je tih godina dobila i poziv da nastupi u pariskoj "Olimpiji", onoj istoj u kojoj je pomenuta koleginica docnije održala famoznu seriju od niko-ne-zna-tačan-broj koncerata zaredom pred hipnotisanom publikom.

Slika

I danas, pet godina nakon što je napustila životnu scenu i pridružila se klubu glumačkih velikana koji više nisu među nama, Olivera Marković je i te kako živa u našem kolektivnom sećanju, u koloru ili u crno-beloj tehnici, kao zavodnica fatalnog osmeha ili otrovna tašta, kao strastvena pevačica ili beskompromisna heroina teatra.

Tako će i ostati još dugo jer je trag njenog talenta i veštine dubok i odzvanja onim njenim gromkim glasom...


MLADEN NIKOLIĆ, MONDO:RS

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Jan 2017, 14:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ОД РАКЕ ДО
Slika

На данашњи дан 1897. године у Крушевцу рођена је глумица Љубинка Бобић, најбоља српска министарка свих времена

Slika

Slikaубинка Бобић се од малена заљубила у позориште и, чим је уграбила прилику, докопала се Београда и – правац Народно позориште, код Нушића. Чланица ове куће постала је са 23 године. Током узбудљивог и испуњеног живота одиграла је мноштво улога у позоришту и на филму. „Златну арену” у Пули добила је за улогу попадије Сиде у првом југословенском филму у боји који је режирала Соја Јовановић, „Поп Ћира и поп Спира”. Умрла је 1978. године и сахрањена у Алеји заслужних грађана на Новом гробљу у Београду. Награда Савеза драмских уметника Србије „Љубинка Бобић” установљена је 2006. године за глумачка остварења у области комедије.
Преживела је два балканска и два светска рата, селећи се с породицом тамо где се могло и морало. Страшне 1915. године родитељи су је послали имућнијој родбини у Скопље. Тамо је помагала, као слушче, али се у слободно време кинђурила и шетала до Народног позоришта у Скопљу, опчињена позоришним плакатима. Бранислав Нушић тада је био управник овог позоришта и, виђајући је почесто на улици, повео је у своју ложу, да гледа генералну пробу представе којој Љубинка није ни запамтила назив, будући опчињена самим уласком у позориште и друштвом чувеног комедиографа. На његов позив почела је да статира.
По завршетку три разреда Женске радничке школе, у Београду се, 1920. године, поново с Нушићем срела на улици, и поново јој је понудио посао у позоришту.

Slika

Slikaепосредно и без увијања, велика глумица овако је описала свој одлазак у Народно позориште у интервјуу Кости Димитријевићу, објављеном у „Новостима” 2006. године:
„Од сусетке на Топчидерском брду, где смо тада становали, позајмим модеран, огромни шешир са заденутим шареним перјем од ‘рајске птице’, обучем њену хаљину и натакарим пелц око врата, па навучем беле рукавице до лаката... па све врцкајући куковима пођем онако малена а дотерана тако да су неки мангупчићи за мном повикали: ‘Види ово мало, рођено курвинче!’ Уместо одговора у виду уобичајене псовке, како сам изигравала отмену дамицу исплазим ја њима (да им не останем дужна) само језик, па право у Народно позориште, где запањеном портиру кокетно кажем: ‘Имам састанак са господином Предићем...’

Slika

Он ме гледа чудно, зна да је управник Предић окорели нежења у годинама, али ко зна, можда се сад матори успалио, па ме без даљих објашњења пусти горе на спрат. Тако, банем у канцеларију Предићеву којем одмах кажем: ‘Препоручио ме господин Нушић. Хоћу да будем глумица!’ Гледа ме сад Предић запањено док су се сви око нас смејали, он одједном сасвим озбиљног гласа рече: ‘Госпођице, ангажовани сте!’ То је он казао као газда у куплерају, али с том разликом што је наредио да ми се одмах донесе уговор на потпис. Мора да му је Нушић нешто пре мог доласка, ипак, рекао.”

везда у позоришту постала је већ за неколико година, играјући у почетку девојчице и дечаке – Давида Коперфилда, на пример, и Раку у „Госпођи министарки”. До улоге Живке стигла је веома брзо.
А стигло је и доба филма. Осим приличног броја југословенских филмова у којима је играла после Другог светског рата, мало је познато да је Љубинка Бобић стигла и до Холивуда. Уз задарског глумца Дубравка Дујшина играла је мању улогу у мјузиклу из 1930. године, снимљеном у техниколору „Парамоунт он Параде”. Био је то филм-ревија тада најомиљенијих глумаца овог студија. Међу њима су били, све певајући и играјући, Морис Шевалије, млади Гари Купер, Фредерик Марч, звезда немог филма Клара Боу. Сценарио је писао Џозеф Манкијевиц, као продуцент потписао се Адолф Цукор, а међу редитељима је био и Ернст Лубич.
Љубинка Бобић је својевремено писала и текст за стрип „Риста Спортиста”, објављиван у „Политиконом Забавнику” који је цртао Мома Марковић.

Slika


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 39 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker