Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:19


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 26 Sep 2015, 00:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MANJE POZNATI DETALJI IZ ŽIVOTA SLAVNOG NOBELOVCA

Ništa ne biva pre nego što treba da bude: Sve grešne ljubavi Ive Andrića!

Kao pravi džentlmen, Ivo se postarao da pisma koja su mu slale brojne žene odmah po prispeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma

Slika

Prvom i za sada jedinom dobitniku Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije koju tradicionalno uručuje Švedska akademija nauka, Ivi Andriću, ovo prestižno priznanje dodeljeno je pre više od pola veka, tačnije 1961. godine. Svojim predanim pisanjem učinio je da buduće generacije formiraju svoj pogled na svet na osnovu skica iz njegovih dela, ali i shvate vreme u kojem su živeli njihovi preci. A njegovo delo je, pored svih proticanja i osipanja koje vreme sobom nosi, stameni temelj srpske književnosti, piše Story.rs.

Tih, povučen, skroman i obavijen fasadom ozbiljnog čoveka koji se retko kad smejao, što je smatrao svojom najvećom životnom manom, skrivao je romantičarsko srce skoro dečačkog emotivca koji je bio u stanju da čak trideset godina strpljivo čeka trenutak da se oženi jedinom ženom koju je voleo.

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Antonija Andrića, podvornika u pravosuđu i Katarine Kate Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac na svet je sticajem okolnosti došao u malom mestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije, očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove porodice Andrić vezivala je i zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su od ove bolesti u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dečak.

Suočavajući se sa besparicom, Katarina je bila primorana da svog jedinca da na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mesto obeležiti Ivino stvaralaštvo. Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gde je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.

Slika

"Od ranih nogu povlačio sam se u sebe. Majka mi je često govorila: "Ne znam sine u koji je sat po te dobro?!" Da bi me nekako oraspoložila savetovala bi mi: "Kad te neko pita kako si, ti reci – dobro, pa će ti i biti dobro!" Bio sam jedinac u siromašnoj porodici, što je teško za roditelje, a još teže za dete. Nije mi bilo žao da umrem, ali strahovao sam nad majčinim bolom. Često sam, kao jedinac, pomišljao da mi se, ne daj bože, štogod desi, nesreća bi najgore pala na majku. Ja sam joj bio sve i mojom smrću izgubila bi i poslednju utehu. Tek kad izgubi majku, čovek postaje svestan onoga što je imao", govorio je Andrić nadograđujući tezu svog vršnjaka, francuskog glumca i šansonjera Morisa Ševalijea: Čovek je mlad dok mu je majka živa.
Za vreme gimnazijskih dana, Andrić je počeo da piše poeziju i 1911. i u Bosanskoj vili objavio je svoju prvu pesmu "U sumrak". U tom periodu bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. Dobijanjem stipendije hrvatskog kulturno-prosvetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on je pomalo učio, a pomalo posećivao salone družeći se sa zagrebačkom inteligencijom.

Slika

Naredne godine prešao je u Beč gde je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, Ivo je bio primoran da zatraži pomoć od svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je već sledeće godine prešao na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, posle vesti o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić je spakovao svoje oskudne studentske kofere i napustio Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine.
Među zidovima, u mraku samice, ponižen do skota kako je svojoj prijateljici Evgeniji Gojmerac opisao u jednom pismu, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi. Na adresu mlade Zagrepčanke zarobljenik je uputio gomilu pisama praveći se važan, kao iskusniji i pametniji, a jedva da je bio dve godine stariji od nje. Suptilni Bosanac upoznao ju je u njenoj kući, tadašnjem stecištu zagrebačkih umetničkih duša.

Tu je sreo i lepu Jelenu, devojku koja mu nije uzvratila ustreptalu ljubav, ali ga je inspirisala i motivisala na pisanje. Ropski odanoj prijateljici Evgeniji, usled borbe sa smrtonosnom bolešću koja ju je i uzela u dvadesetoj godini, na šarlatanski i duhovit način predlagao je smirenost i bezuslovno podnošenje tegoba.

"Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umreti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa seti me se u testamentu", uputio joj je poslednje pismo na koje nikada nije dobio odgovor jer je Evgenija preminula. Nikada joj nije obećao ljubav, ali je prijateljski i s naklonošću gledao na nju. Međutim, ona ga je bezuslovno volela do poslednjeg daha, čime je započela niz sačinjen od odanih dama koje su mu beznaknadno služile i potajno čeznule za njegovom naklonošću.

Po izlasku sa robije, Andrić je ponovo oboleo od upale pluća zbog čega je odmah otišao na lečenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, u to vreme stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu je zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem dočekao opštu amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austrougarske monarhije, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nezadovoljan zbog atmosfere koja je vladala u Hrvatskoj, Andrić je opet zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu.

Slika

Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on je intenzivno učestvovao u književnom životu srpske prestonice, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali oko kafane Moskva. U tom periodu upoznao je i Veru Stojić koja mu je do smrti ostala blizak prijatelji i saradnik. Bez ikakve pompe i isticanja, Vera je našla najbolji način da, kako bi to rekla Isidora Sekulić, služi delu jednog pisca za koga je bila uverena da je velik.
Istraživači tvrde da je Vera Stojić jednako tretirala Andrića i u mladosti i u poznoj starosti, a oni najupućeniji ističu da ga je do smrti volela na najnesebičniji način, ali da ga nikada do kraja nije imala samo za sebe. Već početkom 1920. godine Andrić je započeo svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Kao veoma nadaren, sposoban i svestran mladić, ubrzo je postavljen za vicekonzula u Gracu, a budući da nije završio fakultet, zaprećeno mu je otkazom u Ministarstvu spoljnih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Gracu, a već u junu sledeće godine tamo je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Time je stekao pravo da se vrati u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge. Nedugo posle poslovnog uspeha, suočio se s ogromnim gubitkom, kada je krajem 1925. godine saznao da mu je preminula njegova voljena majka. Ljubav i odanost koju je gajio prema njoj, opisao je i u delu Ex Ponto.

Slika

"Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvesnost, dok sediš kraj male svetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas. Ti bdiš i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: Isuse, zar su nama za suze data deca naša..." Ipak, na njenom grobu prema sinovljevim uputstvima uklesane su škrte reči: "Svojoj dobroj majci, njezin Ivan", dok je na spomeniku poočima iz Višegrada, kojem je takođe podigao grobni kamen, bio izričito jasan: "On beše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u večnom miru. I živi svetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana!" U pismu svom životnom mentoru i spasitelju, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. javio je za tetkinu smrt i opisao stanje u kome se zbog toga našao:
"Preboleo sam grip, anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice, to jest poslednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome."


Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marselju. Potom je karijeru nastavio u Generalnom konzulatu u Parizu, a zatim je otišao u Brisel, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. objavljena je i njegova druga knjiga pripovedaka u izdanju Srpske književne zadruge u kojoj su se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampala Anikina vremena. U martu 1933. vratio se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova, a 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvršćene u Antologiju novije hrvatske lirike.

Slika

"Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama, takva se osnovna vrednovanja ne menjaju", objasnio je Andrić.U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živeo u hotelu Ekscelzior, intezivno pišući pripovetke Olujaci, esej Razgovor s Gojom, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova Njegoš kao tragični junak kosovske misli i prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema. Ovo delo godinama je stvaralo misteriozno pitanje: Ko je ona koje nema? Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Njegovo iskustvo, vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih lepotica i razbuktavalo se sa svetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marselja, Graca, Trsta, Ženeve.
Uprkos tome, veoma često žalio se na usamljenost, zdravstvene tegobe i probleme vezane za svoju diplomatsku karijeru. U njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da li su neke dame gajile nežna osećanja prema njemu. Kao pravi džentlmen, postarao se da ona odmah po prispeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić, koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa. Među njima bila je i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.

Ponovo je nestabilnost na polju intimnosti rezultirala uspehom na poslu pa je njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživela vrhunac. Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Baš tu se 19. aprila, zbog predaje akreditiva, susreo sa kancelarom Rajha – Adolfom Hitlerom. Nakon što su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić je intervenisao kod tamošnjih vlasti i tako spasao mnoge zarobljenike. Ipak, u rano proleće 1941. on je, zbog neslaganja sa nadležnima u Beogradu, ponudio svoju ostavku: "Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja".

Njegov predlog nije prihvaćen, zbog čega je 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvovao potpisivanju protokola o pristupanju Trojnom paktu, ali je on poništen dva dana kasnije zbog vojnog puča i demonstracija u Beogradu, čija je parola bila: Bolje rat nego pakt. Bolje grob nego rob. Andrić je navodno sa svih fotografija koje svedoče o ovom događaju retuširan u vreme komunizma. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, on je sa osobljem poslanstva napustio Berlin, ali za razliku od ostalih, odbio je ponudu nemačkih vlasti da ode u bezbednu Švajcarsku, već je izabrao povratak u okupirani Beograd. Po dolasku je penzionisan, ali odbio je da prima penziju. Živeo je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, pisao je prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončao je i roman Na Drini ćuprija. Oba dela objavio je u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata. Materijalno ga nikada nije opterećivalo.

Slika

"Pošto tetak i tetka nisu imali dece, odlučili su da me posine. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasledstvo kuću u Višegradu i to je, verujte, jedino dobro koje sam od nekoga nasledio u toku svog dugog života. Posle rata, kuću u Višegradu poklonio sam tamošnjoj opštini u korist izgradnje Doma kulture. A kućicu za odmor u Herceg Novom, koju je, u stvari, moja Milica gradila, poklonio sam ženinoj sestri. Pa i stan u kojem živim je Miličin, a ne moj. U poslednje vreme nude mi da pređem u veći stan ili da uzmem posebnu kućicu, ali ja sam to tvrdo odbio. Rekao sam: Bolje je meni ovde, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu s onom narodnom: Nova štala, a stara stoka", napisao je slavni književnik po čijim se rečima, ponašanju ili delima nikada nije moglo naslutiti o kakvom je geniju reč.

Prve posleratne godine postao je predsednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom periodu vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima i često putovao kao član različitih delegacija. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tada je štampano i njegovo delo Prokleta avlija.

Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo čestim putovanjima bežao od nje, još češće joj se vraćao družeći se s njom i njenim suprugom. Njih dvoje najverovatnije su se upoznali pre nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na Andrićev zahtev, koji je tada bio ambasador. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos oni su zadržali od 1939. pa sve do Nenadove smrti 1957. godine.

Slika

Andrić je i svoje kapitalno delo Na Drini ćuprija, kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevodioca u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo. Nikada se nije saznalo kada su Milica i Ivo shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja.
Od časa kada je postala udovica, on joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i pre toga stalno razmenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da njegova voljena Milica bude slobodna kako bi se njome oženio. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina supruga. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu "Ništa ne biva pre nego što treba da bude".

Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo saopštila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuča, a oni su im bili i kumovi 7. septembra 1958. kada su sklopili brak intimnim činom kao potvrdom velike, mada grešne ljubavi, ali i čaršijskih tračarenja. Nakon venčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen-muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više nego ljubav.

Slika

Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija niti junakinja nekog njegovog dela. Doduše, bila mu je najdraži – prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima. Mnogo vremena Andrić je proveo u pozorištu i zbog svoje žene – pozorišne slikarke, a i kao član umetničkih saveta beogradskih teatara. Ali, nije cenio pozorište i poziv glumca smatrajući da je reč o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije pominjao kao teatarsku umetnicu nego kao slikarku u pozorištu. Zajedno s njom proslavio je i vest da je dobio Nobelovu nagradu 26. oktobra 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana. Tom prilikom kamere su za večnost zabeležile trenutak kada je sa Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevskoplavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stokholmu gde se održavala ceremonija uručenja nagrade.

Posle ovog trijumfa, započela je njihova duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će indirektno biti uzrok njene smrti jer su lekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do poslednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lepo, a potpisivao sa Grli te nežno tvoj Ivo Mandarin odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje delili. Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao da svoje društvene aktivnosti svede na minimum, mnogo je čitao i malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo, zbog čega je često boravio u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet je napustio jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mirotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.

U Aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu, 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Ive Andrića, napravljena od zemlje donesene iz piščevog bosanskog zavičaja. Na predviđeno Miličino grobno mesto položeni su posmrtni ostaci Rodoljuba Čolakovića u skladu s narodnom mudrošću: Čovek snuje, a Bog određuje!


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 26 Sep 2015, 00:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Andrićeva inspiracija i ljubav: Milica Babić, žena koje nema (FOTO, VIDEO)

Od samog početka, njihova ljubav je bila velika i grešna, a nobelovac je tim pobodom govorio: "Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima"

Slika

Kada je tog, 10. decembra 1961. godine, Ivo Andrić ušetao u svečanu salu Švedske kraljevske akademije, u kojoj će mu kralj Gustav VI uručiti Nobelovu nagradu za književnost, zasvirala je sevdalinka "Kad ja pođoh na Bembašu".

Velikan od pera nije bio sam. Pod ruku ga je, u raskošnoj plavoj haljini, sa crnom mašnom na kosi, držala Milica Babić. U to vreme njihov bračni staž je brojao tri godine, ali se ljubavni merio decenijama, čak dve. Nobelovac više nije krio da je Milica zapravo "Jelena, žena koje nema", ona o kojoj je pisao dok su se tajno voleli, a ostali mogli samo da naslute ko ga je inspirisao na takve redove. Sada su svi znali da je ona njegova Lepa, kako joj je govorio. I da se u pismima koja joj piše, potpisuje sa "tvoj Mandarin, koji te nežno grli". Imala je Milica svoju priču i nezavisno od Andrića. Istorija je pamti kao prvu srpsku školovanu kostimografkinju, a njene kreacije su upotpunile sijaset velikih pozorišnih komada.

Milica Babić je rođena 2. septembra 1909. godine u Bosanskom Šamcu, u domu imućnog trgovca Stevana i majke Zorke. Kako je od malena volela da crta, a drugi u tome prepoznavali talenat, otac ju je posle završene male mature poslao u Beč. Pet godina se usavršavala u Školi primenjene umetnosti Austrijskog muzeja za umetnost i industriju, a potom se specijalizovala za pozorišni i modni kostim. Zorica Janković, istoričarka i kustos Istorijskog muzeja Srbije, navodi da je Milica 1931. stigla u Beograd, gde je postavljena za slikara kostima, odnosno kostimografa Narodnog pozorišta.



"Vidno je napredovala radeći sa pozorišnim slikarima Jovanom Bijelićem, Stanislavom Beložanskim, ruskim emigrantima Vladimirom Zagorodnjakom i Vladimirom Žedrinskim, posle čega je postavljena za prvog predavača na predmetu Istorija kostima i perike, u tek osnovanoj Glumačkoj školi Narodnog pozorišta", kaže Zorica.

Negde u to vreme se udala za Nenada Jovanovića, uglednog novinara i prevodioca, sekretara Centralnog presbiroa, sa kojim se 1939. preselila u Berlin, kada je on postavljen za atašea za štampu. Milica nije mogla da bude samo nečiji "pratilac", žena bez profesije, pa je u Nemačkoj radila kao modni dopisnik Politike. Drugi svetski rat je bio mučan za Nenada, jer je dobar deo proveo u logoru Dahau. A kada je zemlja bila oslobođena, pozorišni život u Beogradu je počeo da bukti. Otvorio se prostor za Miličin talenat. Ali, kako u opštoj nemaštini napraviti kostim? Od čega? Jedino od želje, mašte i kreativnosti.

"Za prvu posleratnu operu 'Evgenije Onjegin', Milica je iskoristila džakove. Poslužila se i padobranskom svilom da bi iskrojila kostime za delo 'Knez Igor' ", kaže istoričarka, dodajući da je Milica pažljivo radila i na izradi onih za operu 'Knez od Zete', balet 'Ohridska legenda', 'Aida', 'Faust'...

Sarađivala je sa teatrima u Novom Sadu, Šapcu, Nišu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Banjaluci, Ljubljani, Dubrovniku... Ime ove talentovane i markantne žene se nalazilo na gotovo svakom "zvučnijem" pozorišnom plakatu. Tri decenije rada u Narodnom pozorištu zaokružila je sa oko trista premijera, a poslednju kostimografiju uradila je 1961. za operu 'Kockar' Sergeja Prokofjeva.



Dok je gradila karijeru, lepa Milica, kako su o njoj govorili, bila je Nenadova supruga. I tako je bilo do njegove smrti, 1957. godine. Za sve to vreme, Milica je bila Andrićeva inspiracija i ljubav. Pisao je da drugi čitaju: "Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!" Nije prestao.

"Sve je počelo u predvečerje rata, kada su Ivo i Nenad Jovanović preuzeli diplomatsku dužnost u Berlinu. Starom i usamljenom momku, ambasadoru Andriću, sve je više prijalo društvo Jovanovića, zapravo Milice, pa je prijateljstvo vremenom prešlo u grešnu ljubav", navodi Zorica. Autor knjige "Jelena u životu i delu I. Andrića", Dragoljub Vlatković piše da je to od samog početka velika i prava grešna ljubav i citira zapis našeg nobelovca: "Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima".

Slika

A Milica se, navodi Zorica, posle Nenadove smrti požalila prijateljici Heleni Jovanović da više ne može da bude sama. I nije bila. U opštini Stari grad, 27. decembra 1958, pred svedocima Aleksandrom i Julijanom Vučo, venčali su se Milica i Ivo. Veo tajne je skinut sa njihove priče. Narednu deceniju voleli su se sasvim javno, nadoknađujući trenutke u kojima im je to bilo uskraćeno. Odmarali su u domu u Herceg Novom, kada je 24. marta 1968. godine Milica imala srčani napad i umrla. Prva naša školovana kostimografkinja i jedina supruga našeg jedinog nobelovca, sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom Beogradu. Tamo će sedam godina kasnije biti položena urna Ive Andrića.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 26 Sep 2015, 01:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nesrećna ljubav: Ona zvezda bečkog bala, on siromašan student! (FOTO)

Poznati stihovi "pjevam danju, pjevam noću", posvećeni su jednoj velikoj dami

Slika

Poznati stihovi „da te dignem međ’ zvezdice“ delo su Branka Radičevića, a napisani su za Minu Karadžić, kćer Vuka Karadžića.


Srpska slikarka i pesnikinja rođena je 24. jula 1828. Bila je supruga Alekse Vukomanovića, prvog profesora književnosti na Liceju u Beogradu. I najveća ljubav Branka Radičevića.

Legenda o ljubavi Branka Radičevića (1824-1853), srpskog romantičarskog pesnika i Vilhemine-Mine Karadžić (1828-1894), slikarke, pesnikinje, prevodioca i kćerke Vuka Stefanovića Karadžića, prati kao senka ceo Brankov opus.

U njegovim pesmama se oseća Minin duh, ali se pouzdano zna da je isključivo njoj posvetio jednu, neki kažu svoju najlepšu pesmu „Pevam danju, pevam noću“.



Poznati stihovi kroz želju da je „digne međ’ zvezdice“ iskazuju vrhunsku idealizaciju Mininog lika. Priča o njihovoj ljubavi je veoma teška. Mina je bila zvezda bečkog društvenog života, izuzetno obrazovana, imućna, uspešna slikarka, a Branko siromašni student sa teretom teške bolesti.

Prof. dr Vaso Minlinčević, istoričar srpskog romantizma napisao je: "Iz Mininog kasnijeg idealizovanog likovnog i književnog portreta Brankovog, naslućuje se da su između njih postojale uzajamne simpatije, a o tome svedoči i Brankova prepiska s Daničićem. Međutim, siromašni student nije mogao ni pomisliti da se u nekoj ozbiljnoj nameri približi Vukovoj ćerki".

Ništa ne biva pre nego što treba da bude: Sve grešne ljubavi Ive Andrića!

Slika
Mina Karadžić, Foto: Wikipedia

Mnogi istoričari smatraju da je način na koji je njihova platonska ljubav materijalizovana u umetnosti rezultat epohe u kojoj su živeli i stvarali. Romantičarska epoha zahtevala je takav pristup, bez obzira na realnu sliku te komplikovane privrženosti, koja je bila daleko od idealne i ostvarene. Tadašnjim Bečom kružile su priče da Branko ne gaji naklonost samo prema lepoj i nedostižnoj Mini Karadžić, već i prema njenoj majci Ani kojoj je izdahnuo na rukama u bečkoj bolnici 1853. godine. Nagoveštaji o mogućem bečkom četvorouglu nalaze se u Brankovoj prepisci sa Đurom Daničićem, u činjenici da ga u svojim opširnim spisima sam Vuk retko spominje iako su bili veoma bliski, a najviše u Brankovom romanu u stihovima - “Bezimena” ili “Ludi Branko”.

Ovaj realističan, malo preterano slobodan spev koji Branko nije uspeo da završi, plete priču o razuzdanom životu studenta u Beču u burnim istorijskim vremenima nakon revolucije i mađarske bune. Roman u stihu napisan je sa mnogo satire i ironije, a detaljno opisuje sočnu avanturu sa “jednom majkom i šesnaestogodišnjom kćerkom”. Dovoljno da zapanji i najslobodnije umove tog doba.

Slika
Branko Radičević, Foto: Wikipedia


Mina Karadžić se udala pet godina nakon Brankove smrti u Sabornoj crkvi u Beogradu za Aleksu Vukomanovića, osnivača katedre za srpski jezik, istoriju i književnost na beogradskom Liceju, i bratanca kneginje Ljubice.

Aleksa je umro nakon godinu i po, i ostavio je sa sinom Jankom sa kojim se Mina vratila u Beč. Godine lagodnog života, bečkih balova i borbi brojnih udvarača za njeno srce ostale su iza nje. Život je posvetila stvaralačkom radu i očuvanju od zaborava radova svog oca i ostalih književnih stvaralaca iz tog perioda.

Onima koji vole da zavire u intimu umetnika, ostala su nagađanja o tome šta se pre skoro dva veka dešavalo između ostarelog genija balkanske kulture, njegove supruge Ane, mladog pesnika teško obolelog od neizlečive bolesti i devojke koja je bila muza i nedostižna ljubav mnogim umetnicima iz tog perioda.

Oni drugi, zaljubljeni u ljubav, imaju Brankovu poeziju koja je i dalje inspiracija mnogim umetnicima.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 22 Sep 2016, 23:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NEUZVRAĆENA LJUBAV VELIKOG PISCA

Zašto je Stevan Sremac ostao neženja

Pisac Stevan Sremac službovao je u Pirotu dve godine, a za taj boravak vezana je i priča o neuzvraćenoj ljubavi koja je ostavila trag u njegovom životu.

Znameniti Stevan Sremac živeo je i radio u Pirotu dve godine, od avgusta 1881. godine do kraja leta 1883. godine. U pirotskoj gimnaziji predavao je srpski jezik, srpsku istoriju i geografiju.

Neki događaji iz Pirota poslužili su mu za "Vukadina", a čuvenu pesmu iz "Zone Zamfirove" - "Slavuj pile ne poj rano" čuo je prvi put u Pirotu i mnogo mu se dopala.

Slika
"Zona Zamfirova" i "Ivkova slava" potukli su sve rekorde u gledanosti: Katarina Radivojević i Vojin Ćetković

Interesantno je da je Stevan Sremac zbog lepe Piroćanke Jelene, kćeri pirotskog popa Pantelije Pančića, ostao neženja. Možda bi postao i pirotski zet, ali je u jednom članku u "Srpskoj zastavi" napao popa Panteliju kao veoma uticajnog čoveka, koji "pali i žari u Pirotu". Pop Pantelija zbog tog članka nije hteo ni da čuje za Sremca, a kamoli da ga vidi u svojoj kući, gde je pre toga često navraćao.

Svedočanstva o piščevoj ljubavi prema Jeleni Pančić zasnovana su samo na njenim iskazima datim učitelju Ćiri Rančiću onda kada je ona imala 70 godina života Momčilo Antić, profesor književnosti
- U Pirot je prispeo sa 26 godina. Ovde je Sremac napisao prvu pripovetku ("Rastko"), ovde je bio politički aktivan kao liberal, ovde je doživeo prvi ljubavni zanos. Ovo poslednje, međutim, mora da se primi sa određenom rezervom. Naime, svedočanstva o njegovoj ljubavi prema 16-godišnjoj Jeleni Pančić zasnovana su samo na njenim iskazima datim učitelju Ćiri Rančiću onda kada je ona imala 70 godina života - kaže profesor književnosti i stručni saradnik Narodne biblioteke u Pirotu Momčilo Antić.

Dragoljub Vlatković u knjizi "Voleo sam, više neću", pored ostalog, zapisao je da je "malo poznato da je tvorac 'Ivkove slave' svoju književnu slavu otpočeo u Pirotu. Tu je januara 1881. godine napisao pripovetku 'Rastko'. Ovo mesto poslužilo mu je i kao pozornica za mnoge scene u 'Vukadinu', a neke ličnosti opisane u ovom delu rodom su upravo iz Pirota".

Slika
Nikad nije pričao o ljubavnom porazu: Stevan Sremac

Vlatković takođe piše da je piščev prvi ljubavni zanos bio upravo u Pirotu. Sremac je bio čest gost u kući Ranđela Stanojevića. U toj kući on je viđao i svog profesora s Velike škole, poznatog istoričara Pantu Srećkovića, koji je bio i prvi okružni načelnik u Pirotu. Tu se upoznao i sa sveštenikom Pantelijom Pančićem i njegovom ćerkom Jelenom...

Sremac nikada nije pričao o svom prvom ljubavnom porazu. Ali su sećanja ostala. Kako je bilo Sremcu posle toga, to se ne zna. Ali se zna da je uskoro potom premešten u Niš, a da je njegova nesuđena žena bila vrlo nesrećna u braku, zapisao je Vlatković.

Presudio članak u "Srpskoj zastavi"

Slučaj je hteo da se Sremac zaljubi u lepu kćer popa Pantelije Pančiča - Jelenu, koja je tada imala 16 godina. Nju je jedno vreme tražio od oca i njen docniji muž Josif Kostić, koji je bio ekonom bolnice i privrženik Naprednjačke stanke. Otac se dugo dvoumio kome da je da.

Slika
Protina kći: Jelena Pančić

Presudio je jedan anonimni politički Sremčev članak, objavljen u „Srpskoj zastavi“, u kojem je on, kritikujući rad upravnih mesnih vlasti, naročito naglasio: "U Pirotu žare i pale tri Pante, među kojima se jedan u svemu razlikuje samo po tome što se zvanično potpisuje sa Pantelija".

Jelenin težak život

Valja imati na umu da je život nesuđene Sremčeve supruge Jelene bio težak: deca su joj rano pomrla, njen muž Josif Kostić propivši se straćio je svu imovinu, pa su živeli od plate koju je ona primala kao babica.

Povratak u Pirot

Sremac se u Pirot, zahvaljujući filmskom platnu, ponovo vratio pre nekoliko godina. Muzej Ponišavlja u Pirotu, smešten u kući bogatog trgovca Riste Jovanovića, sazidane 1848. godine, u nekoliko navrata poslužio je kao autentična scenografija za snimanje filmova. Reditelj Zdravko Šotra je u ambijentu autentične stare varoši, koja je bez većih scenografskih rešenja dočarala vreme u kojem su nastale Sremčeve pripovetke i stari Niš, posle "Zone Zamfirove" snimio i "Ivkovu slavu". Oba filma su potukla sve rekorde gledanosti.

Ambivalentan stav o gradu

- Inače, Sremac, koji je po sklonostima i načinu života bio narodski čovek, prema Pirotu kao da je imao ambivalentan stav: u jednoj prilici rekao je da "u Pirotu nema nijednog nevaljalog čoveka", a u jednom pismu veli da je Pirot mesto od kojeg se "svako kloni i krsti" - kaže profesor književnosti i stručni saradnik Narodne biblioteke u Pirotu Momčilo Antić.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 27 Okt 2016, 20:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
VELIKA LJUBAV MILOŠA CRNJANSKOG I VIDE RUŽIĆ: Ona je imala samo jednu želju pred smrt i nije joj ostvarena (FOTO)

Njoj je bilo važnije da on napiše jednu pravu, dobru rečenicu. Volela je da ga sluša, znala je sve njegove pesme, knjige. Bila je obrazovana žena, znala je jezike kao i on. Crnjanski je govorio latinski, grčki, španski, portugalski, engelski, francuski, ruski...

Slika

Kada čujete ime Miloša Crnjanskog, jedna od prvih asocijacija, većini ljudi je “Beskrajni, plavi krug, i u njemu zvezda” – jedan od najlepših citata domaće književnosti, a dobro poznata prva i poslednja rečenica maestralnog romana “Seobe”. Dok, kada čujete ime Vida Ružić – malo ko ima asocijaciju na velikog književnika. Upravo je ta dama bila njegova životna saputnica. Vida je 50 godina volela, podržavala i čekala čoveka koji se rodio na jučerašnji dan, pre 123 godine.

O Vidi Ružić ima veoma malo podataka i zapisa, tek toliko koliko je sam književnik govorio i pisao o njoj. Ona je pola veka godina bila uz njega, podržavala ga, čekala i izvinjavala se umesto njega. O njihovom životu, izgnanstvu, ljubavi i nedaćama govori predstava “Miloš, Crnjanski”, koja se izvodi u pozorištu Madlenianum, a lepu Vidu igra glumica Danica Maksimović.

Miloš Crnjanski i Vida Ružić venčali su se 1921. godine, a ona je do kraja života ostala njegova saputnica, “deleći sa njim radost njegove slave i gorčinu njegovog stradanja”, kako je pred smrt u svom testamentu zapisala gospođa Crnjanski. Po izbijanju rata odlazi u London, gde ostaje do 1965. godine, kada se vraća u Beograd.

Vida Ružić bila je ćerka predratnog ministra prosvete i pisca Dobre Ružića. Važila je za jednu od najlepših žena Beograda, dok je Crnjanski stalno bio okružen ženama i važio je za ženskaroša. Njih dvoje su se upoznali na Filozofskom fakultetu, kada je mlada lepotica pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi stavila svima do znanja da je mesto zauzeto. Crnjanski, koji je voleo da se šali, seo je namerno, baš na tu stolicu. Od tada su bili nerazdvojni.

Njihova ljubav nailazila je na brojne prepreke, počev od toga da je Vidina porodica bila protiv te veze. Najviše problema pravio im je njen stric Žarko Ružić, koji je svoju bratanicu već namenio jednom oficiru. Kako bi stišala strasti, Vida iznenada odlučuje da ode za Pariz. Dok je ispraćao na stanici, Crnjanski joj je obećao da će joj pisati. Međutim, Miloš sutradan stavlja kuću u Pančevu na doboš i odlazi kod svoje voljene.

- Mnogo je voleo žene. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča – govorila je Vida o ljubavnim izletima svog supruga.

I baš zbog toga, Crnjanski je obožavao svoju ženu. Govori se da su njegove poslednje reči bile još jedan dokaz večne ljubavi: “Vode” i “Vido”.

Oni koji su istraživali njen lik, stiču utisak da je bila plemenita, jaka, čvrsta i postojana. Skrivala je svoja osećanja.

Suprugu se obraćala sa “Vi”, i “Vi, Crnjanski”. To je nešto potpuno uzvišeno i drugačije od svega što je opšteprihvaćeno i ustaljeno na ovim našim prostorima.

Drugi svetski rat i dugi niz posleratnih godina supružnici provode u emigraciji u Londonu, jer je Crnjanski bio veliki protivnik Tita i komunističke ideologije, te je bio prinuđen da se odseli. U Londonu je radio razne poslove: bio je knjigovođa obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosio je knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok je njegova supruga šila lutke i haljine za robnu kuću Herods.

LONDON CRNJANSKI

Slika

Nisu mnogo zarađivali, pa su veoma skromno živeli, ali se baš u tim danima najviše videla bezuslovna ljubav koju su osećali jedno prema drugom – deleći poslednji sendvič na pola.

Živeli su u tuđoj zemlji, u izganstvu, pritisnuti emigracijom i službom koja ih je stalno proveravala, dolazila bez najave, provaljivala u sobu.

Kako je Crnjanski bio jogunast, naprasit, nije imao zadršku, Vida je bila ta koja mu je bila neophodna da ne izgubi životni kompas. Dobro ga je poznavala i baš zato znala je puteve kako da ga smiri. Morala je da sanira mnoge njegove ispade dok su bili 25 godina u izganstvu u Londonu, koje je on svesno pravio. Izvinjavala se, nalazila načine da sve premosti kako bi ostali živi i kako bi on radio.

Poznata je jedna rečenica koju je Vida volela da govori suprugu: “Ja šijem da biste vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka”.

Njoj je bilo važnije da on napiše jednu pravu, dobru rečenicu. Volela je da ga sluša, znala je sve njegove pesme, knjige. Bila je obrazovana žena, znala je jezike kao i on. Crnjanski je govorio latinski, grčki, španski, portugalski, engelski, francuski, ruski…

Preminuo je 30. novembra 1977. godine, pošto je prestao da uzima hranu i lekove, u 84. godini života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Deset meseci nakon njegove smrti i Vida je umrla sa njegovim stihovima na uzglavlju:

“A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje”.

Iako je u svom testamentu izrazila želju da počiva u istom grobu sa mužem Milošem,Vida je sahranjena u porodičnoj grobnici Ružića.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 20 Dec 2016, 01:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SUSRET SA ISTORIJOM: Male tajne velikih klasika

Gotovo potpuno nepoznati detalji o životima srpskih književnika. Priča da je između Isidore Sekulić i Ive Andrića postojalo nešto više do danas ostala obavijena velom tajne

Slika
Stevan Sremac

ČESTO su životi pisaca zanimljiviji i uzbudljiviji od njihovih knjiga i doživljaja njihovih junaka. Srpskoj javnosti ostali su gotovo potpuno nepoznati mnogi događaji iz života naših klasika. Mnogi malo poznati ili nepoznati detalji iz života privlačili su više pažnje čitalaca od romana, drama ili pesama. Oni su danas srpski klasici, i istorija književnosti glanca njihove biste, a bili su živi ljudi, imali svoje "male tajne".

Priča da je između Isidore Sekulić i Ive Andrića postojalo nešto više od prijateljstva ostala je obavijena velom tajne do današnjih dana. O Andriću je bilo dosta izmišljenih priča i tračeva, ali neka opipljiva dokumenta govore da ova storija sa Isidorom ne pripada jednoj od njih. Po svedočenju Nade Mirković, supruge dr Nikole Mirkovića, autora najznačajnije studije o Andriću između dva svetska rata, Ivo je još dok je živeo u Zagrebu najpre bio zapao za oko, a po dolasku 1919. u Beograd, postao i velika ljubav Isidore Sekulić.

Svedočenje gospođe Mirković može se uzeti kao vrlo pouzdano s obzirom na to da je sam Andrić bio čest gost u njihovoj kući. U zaostavštini našeg jedinog nobelovca pronađeno je i jedno Isidorino pismo, kao i dve njene razglednice. Najsimptomatičnije je pismo koje mu je uputio Ivo Vojnović iz Nice, 12. oktobra 1919. godine. U njemu iskusni dubrovački gospar pita mlađeg kolegu: "Šta je sa Sekulićevom? Jedna mi gospođa piše, tj. pita me: Da li si mi što pisao o njoj i tebi?! Nemam pojma! Kakav ti je to rebus?". Od samog Andrića razrešenje rebusa nikad nije dato. Ako ova slatka ljubavna tajna i ne može da se dešifruje, postoje mnoge stvari iz života ovog velikana koje se sa pouzdanom sigurnošću mogu utvrditi, a gotovo su nepoznate.

Jedna od njih je i ta da je u ranim godinama bio veoma zainteresovan i vezan za pozorište. Kao srednjoškolac imao je svoju pozorišnu trupu za koju je sam pripremao repertoar. Dramatizovao je i režirao jednu pripovetku tada poznatog pisca Milana Đ. Milićevića. Kako sam kaže, to je bio njegov "prvi pozorišno-literarni rad". U tom komadu igrao je i jednu od glavnih uloga, ali se u tom glumačkom prvencu nije baš proslavio. U Zagrebu se 1917. sprijateljio sa poznatim dramskim piscem Ivom Vojnovićem i znamenitim glumcem Ivom Raićem. Njih dvojica su dugo zajedno planirali da u Splitu otvore jedno "drugačije pozorište". Do toga, iz nepoznatih razloga, nikada nije došlo.

Od ljubavi do mržnje i natrag Radoje Domanović

Slika

POZORIŠTE je po svemu sudeći bilo tiha patnja i još jednom velikanu naše književnosti. Danas se gotovo i ne zna da se pesnički bard Jovan Dučić bavio i dramskom literaturom. Interesantno je da se ovaj podatak ne pominje ni u jednom posleratnom izdanju Dučićevih sabranih dela, kao ni u piščevim biografijama i bibliografijama. Dve njegove drame, međutim, izvedene su u izuzetnim prilikama. Prva pod nazivom "Osloboditelj", bila je posvećena kralju Petru I Karađorđeviću i izvedena je po okončanju Prvog svetskog rata na londonskoj pozornici. Povodom krunisanja Petra Mrkonjića, u Narodnom pozorištu u Beogradu 8. septembra 1904. prikazane su Dučićeve istorijske slike u jednom činu "Krunisanje Dušanovo", "Sablja besmrtnog vožda Karađorđa" i "Apoteoza Karađorđu". Nijedno od ovih Dučićevih dramskih ostvarenje nije štampano i gubi im se svaki trag.

Kad smo već kod Karađorđevića, ostalo je nepoznato da je kralj Aleksandar bio uspešan prevodilac Maksima Gorkog. Literarne tvorevine Gorkog u Srbiji su bile poznate i prevođene samo nekoliko godina posle njihovog nastanka. Prvi prevod Gorkog na naš jezik bila je njegova "Pesma o sokolu" koju je preveo i objavio 1900. Nikola Nikolajević. Tu istu pesmu, mnogo uspešnije, preveo je, bolje reći prepevao i kralj Aleksandar, ali je taj njegov prevod objavljen tek posle njegove smrti 1935. godine u "Kalendaru" Kola srpskih sestara. Najlepše mladalačke godine kralj Aleksandar je proveo u Rusiji i sasvim je prirodno što je odlično poznavao ruski jezik. Međutim, ostaće velika nedoumica zašto se pored toliko velikih ruskih pesnika odlučio da prevede Gorkog, već tada poznatog radničkog borca i proleterskog pisca.

Isidora Sekulić iz 1912. godine

Slika

MALO poznate detalje iz života naših velikana istoričar književnosti Dragoljub Vlatković sabrao je u knjigu "Čitanka tajni" u kojoj može da se otkrije da je recimo čuveni Branislav Nušić bio i naš prvi filmski kritičar. U "Politici", u njegovoj rubrici "Iz beogradskog života", početkom februara 1908. godine, pod naslovom "U bioskopskom pozorištu", pojaviće se prva kritika nove umetnosti.

Ben Akiba, bio je to njegov pseudonim, objavio je kritiku jednog filma lascivne, gotovo pornografske sadržine. Iz samog teksta se vidi da se naš poznati komediograf nimalo nije oduševio "golicavim pričama". Piše kako mu se nisu dopale zato što "trepere i dršću", i dodaje:

"Kad ozbiljna slika i dršće ne mari, ali kad pikanterija dršće, onda to više nije pikanterija." U tekstu dalje se bavi reakcijom publike i opisuje ponašanje jedne udovice, mladog bračnog para i nekog sveštenika. O ostalim gledaocima kaže: "Najviše je bilo onih koji o moralu tako strogo sude."

Andrić nikada nije dešifrovao vezu sa Isidorom Sekulić

Slika

Ovo nije, međutim, jedino Nušićevo drugovanje sa filmom. U skeču koji je tridesetih godina ovog veka snimalo poznato bečko filmsko preduzeće "Saša-film", glumio je i naš znameniti komediograf. Nažalost, po svedočenju poznatog hroničara filmske umetnosti Raleta Zelenovića, nije sačuvana nijedna kopija tog filma.

DANAS ništa nije neobično da se konstatuje da su pojedini književnici u svađi iz ideoloških, sujetnih, a najčešće iz interesnih razloga. Uzmimo samo polemike koje su u prvim godinama ovog našeg stoleća vodili Dobrica Ćosić, Vidosav Stevanović i recimo Bora Ćosić... Ili da zbog ličnih sukoba sada imamo dva udruženja književnika...

Međutim, tako je bilo i pre jednog veka. Odavno je pao veo zaborava na jednu žestoku svađu između Stevana Sremca i Radoja Domanovića. Uzrok je bila Domanovićeva kritika Sremčevog romana "Vukadin", koja je objavljena u listu "Odjek" za 1896. godinu. Interesantan je podatak da se ovaj književno kritičarski Domanovićev "poduhvat" više nigde ne spominje. Ni u predratnom, ni u posleratnom izdanju "Sabranih dela" velikog satiričara.

Jovan Dučić se bavio dramskom literaturom

Slika

Stevan Sremac je ovaj roman, pod nazivom "Karijera praktikanta Vukadina", prvo objavljivao u nastavcima, u časopisu "Brankovo kolo" za 1896. i 1897. godinu, ali samo jedan deo u dvanaest nastavaka. Ostatak će biti nastavljen tek posle deset brojeva. U međuvremenu Domanović je napisao kritiku na objavljeni deo romana, koja, naravno, nije bila nimalo prijatna po Sremca. Radoje Domanović se okomio na Sremčevu rečenicu da je "pandurska služba taman stvorena za naš narod koji nema velikih ambicija i ne voli velika naprezanja". Ovo je malo zbunjujuće jer je i satiričar vrlo često ismevao pandursku uslužnost i ropsku poslušnost režimu.
Ali, ni Sremac mu nije ostao dužan. U kasnije objavljenim delovima romana do detalja je opisan smeten i smešan "profesor Radoje". Domanović je, naravno, u to vreme bio profesor.

Nešto docnije dva velikana naše književnosti, za kafanskim stolom, uz rakiju i vino, su se izmirili. Kada je 1903. godine u celini objavljen roman "Vukadin", umesto "profesora Radoja" - pisalo je "profesor N. N.". Možda je ovde mesto da spomenemo da o ovoj dvojici, kao i još mnogim značajnim književnicima, nije napisana iscrpnija biografija. Ko zna kakve se, u svim tim biografijama, kriju tajne.

Laza Lazarević

Slika

LAZINA VELIKA LjUBAV

MNOGI naši savremenici misle da je velika ljubav Laze Lazarevića bila Švabica Ana Gutjar. Ona je, međutim, samo tešila piščevo srce ranjeno Amorovom strelicom na kojoj je pisalo "Jelica". Nikad prežaljena Lazarevićeva draga bila je zapravo Srpkinja, zvala se Jelica Milinović i bila je ćerka oficira poreklom iz Ćuprije. Kao student Velike škole u Beogradu Lazarević je stanovao u današnjoj Ulici kralja Petra I. Jednoga dana, u komšijskoj bašti, ugledao je mladu devojku i - namah se zaljubio. Od njenih kika, osmeha i crnih očiju Lazarević više nije mogao da pobegne. Pa ni kad je otišao na studije u Berlin i upoznao Anu, studentkinju pevanja, kćerku vlasnice pansiona Pauline Gutjar, gde je stanovao za vreme studija.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 22 Dec 2016, 03:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MANJE POZNATI DETALJI IZ ŽIVOTA SLAVNOG NOBELOVCA

Ništa ne biva pre nego što treba da bude: Sve grešne ljubavi Ive Andrića!

Kao pravi džentlmen, Ivo se postarao da pisma koja su mu slale brojne žene odmah po prispeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma

Slika

Prvom i za sada jedinom dobitniku Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije koju tradicionalno uručuje Švedska akademija nauka, Ivi Andriću, ovo prestižno priznanje dodeljeno je pre više od pola veka, tačnije 1961. godine. Svojim predanim pisanjem učinio je da buduće generacije formiraju svoj pogled na svet na osnovu skica iz njegovih dela, ali i shvate vreme u kojem su živeli njihovi preci. A njegovo delo je, pored svih proticanja i osipanja koje vreme sobom nosi, stameni temelj srpske književnosti, piše Story.rs.

Tih, povučen, skroman i obavijen fasadom ozbiljnog čoveka koji se retko kad smejao, što je smatrao svojom najvećom životnom manom, skrivao je romantičarsko srce skoro dečačkog emotivca koji je bio u stanju da čak trideset godina strpljivo čeka trenutak da se oženi jedinom ženom koju je voleo.

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Antonija Andrića, podvornika u pravosuđu i Katarine Kate Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac na svet je sticajem okolnosti došao u malom mestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije, očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove porodice Andrić vezivala je i zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su od ove bolesti u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dečak.

Suočavajući se sa besparicom, Katarina je bila primorana da svog jedinca da na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mesto obeležiti Ivino stvaralaštvo. Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gde je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.

Slika

"Od ranih nogu povlačio sam se u sebe. Majka mi je često govorila: "Ne znam sine u koji je sat po te dobro?!" Da bi me nekako oraspoložila savetovala bi mi: "Kad te neko pita kako si, ti reci – dobro, pa će ti i biti dobro!" Bio sam jedinac u siromašnoj porodici, što je teško za roditelje, a još teže za dete. Nije mi bilo žao da umrem, ali strahovao sam nad majčinim bolom. Često sam, kao jedinac, pomišljao da mi se, ne daj bože, štogod desi, nesreća bi najgore pala na majku. Ja sam joj bio sve i mojom smrću izgubila bi i poslednju utehu. Tek kad izgubi majku, čovek postaje svestan onoga što je imao", govorio je Andrić nadograđujući tezu svog vršnjaka, francuskog glumca i šansonjera Morisa Ševalijea: Čovek je mlad dok mu je majka živa.
Za vreme gimnazijskih dana, Andrić je počeo da piše poeziju i 1911. i u Bosanskoj vili objavio je svoju prvu pesmu "U sumrak". U tom periodu bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. Dobijanjem stipendije hrvatskog kulturno-prosvetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on je pomalo učio, a pomalo posećivao salone družeći se sa zagrebačkom inteligencijom.

Naredne godine prešao je u Beč gde je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, Ivo je bio primoran da zatraži pomoć od svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je već sledeće godine prešao na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, posle vesti o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić je spakovao svoje oskudne studentske kofere i napustio Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine.
Među zidovima, u mraku samice, ponižen do skota kako je svojoj prijateljici Evgeniji Gojmerac opisao u jednom pismu, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi. Na adresu mlade Zagrepčanke zarobljenik je uputio gomilu pisama praveći se važan, kao iskusniji i pametniji, a jedva da je bio dve godine stariji od nje. Suptilni Bosanac upoznao ju je u njenoj kući, tadašnjem stecištu zagrebačkih umetničkih duša.

Tu je sreo i lepu Jelenu, devojku koja mu nije uzvratila ustreptalu ljubav, ali ga je inspirisala i motivisala na pisanje. Ropski odanoj prijateljici Evgeniji, usled borbe sa smrtonosnom bolešću koja ju je i uzela u dvadesetoj godini, na šarlatanski i duhovit način predlagao je smirenost i bezuslovno podnošenje tegoba.

Slika

"Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umreti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa seti me se u testamentu", uputio joj je poslednje pismo na koje nikada nije dobio odgovor jer je Evgenija preminula. Nikada joj nije obećao ljubav, ali je prijateljski i s naklonošću gledao na nju. Međutim, ona ga je bezuslovno volela do poslednjeg daha, čime je započela niz sačinjen od odanih dama koje su mu beznaknadno služile i potajno čeznule za njegovom naklonošću.

Po izlasku sa robije, Andrić je ponovo oboleo od upale pluća zbog čega je odmah otišao na lečenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, u to vreme stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu je zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem dočekao opštu amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austrougarske monarhije, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nezadovoljan zbog atmosfere koja je vladala u Hrvatskoj, Andrić je opet zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu.

Slika

Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on je intenzivno učestvovao u književnom životu srpske prestonice, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali oko kafane Moskva. U tom periodu upoznao je i Veru Stojić koja mu je do smrti ostala blizak prijatelji i saradnik. Bez ikakve pompe i isticanja, Vera je našla najbolji način da, kako bi to rekla Isidora Sekulić, služi delu jednog pisca za koga je bila uverena da je velik.
Istraživači tvrde da je Vera Stojić jednako tretirala Andrića i u mladosti i u poznoj starosti, a oni najupućeniji ističu da ga je do smrti volela na najnesebičniji način, ali da ga nikada do kraja nije imala samo za sebe. Već početkom 1920. godine Andrić je započeo svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Kao veoma nadaren, sposoban i svestran mladić, ubrzo je postavljen za vicekonzula u Gracu, a budući da nije završio fakultet, zaprećeno mu je otkazom u Ministarstvu spoljnih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Gracu, a već u junu sledeće godine tamo je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Time je stekao pravo da se vrati u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge. Nedugo posle poslovnog uspeha, suočio se s ogromnim gubitkom, kada je krajem 1925. godine saznao da mu je preminula njegova voljena majka. Ljubav i odanost koju je gajio prema njoj, opisao je i u delu Ex Ponto.

Slika

"Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvesnost, dok sediš kraj male svetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas. Ti bdiš i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: Isuse, zar su nama za suze data deca naša..." Ipak, na njenom grobu prema sinovljevim uputstvima uklesane su škrte reči: "Svojoj dobroj majci, njezin Ivan", dok je na spomeniku poočima iz Višegrada, kojem je takođe podigao grobni kamen, bio izričito jasan: "On beše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u večnom miru. I živi svetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana!" U pismu svom životnom mentoru i spasitelju, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. javio je za tetkinu smrt i opisao stanje u kome se zbog toga našao:
"Preboleo sam grip, anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice, to jest poslednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome."



Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marselju. Potom je karijeru nastavio u Generalnom konzulatu u Parizu, a zatim je otišao u Brisel, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. objavljena je i njegova druga knjiga pripovedaka u izdanju Srpske književne zadruge u kojoj su se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampala Anikina vremena. U martu 1933. vratio se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova, a 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvršćene u Antologiju novije hrvatske lirike.

Slika

"Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama, takva se osnovna vrednovanja ne menjaju", objasnio je Andrić.U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živeo u hotelu Ekscelzior, intezivno pišući pripovetke Olujaci, esej Razgovor s Gojom, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova Njegoš kao tragični junak kosovske misli i prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema. Ovo delo godinama je stvaralo misteriozno pitanje: Ko je ona koje nema? Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Njegovo iskustvo, vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih lepotica i razbuktavalo se sa svetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marselja, Graca, Trsta, Ženeve.
Uprkos tome, veoma često žalio se na usamljenost, zdravstvene tegobe i probleme vezane za svoju diplomatsku karijeru. U njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da li su neke dame gajile nežna osećanja prema njemu. Kao pravi džentlmen, postarao se da ona odmah po prispeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić, koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa. Među njima bila je i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.


Ponovo je nestabilnost na polju intimnosti rezultirala uspehom na poslu pa je njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživela vrhunac. Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Baš tu se 19. aprila, zbog predaje akreditiva, susreo sa kancelarom Rajha – Adolfom Hitlerom. Nakon što su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić je intervenisao kod tamošnjih vlasti i tako spasao mnoge zarobljenike. Ipak, u rano proleće 1941. on je, zbog neslaganja sa nadležnima u Beogradu, ponudio svoju ostavku: "Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja".

Njegov predlog nije prihvaćen, zbog čega je 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvovao potpisivanju protokola o pristupanju Trojnom paktu, ali je on poništen dva dana kasnije zbog vojnog puča i demonstracija u Beogradu, čija je parola bila: Bolje rat nego pakt. Bolje grob nego rob. Andrić je navodno sa svih fotografija koje svedoče o ovom događaju retuširan u vreme komunizma. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, on je sa osobljem poslanstva napustio Berlin, ali za razliku od ostalih, odbio je ponudu nemačkih vlasti da ode u bezbednu Švajcarsku, već je izabrao povratak u okupirani Beograd. Po dolasku je penzionisan, ali odbio je da prima penziju. Živeo je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, pisao je prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončao je i roman Na Drini ćuprija. Oba dela objavio je u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata. Materijalno ga nikada nije opterećivalo.

Slika

"Pošto tetak i tetka nisu imali dece, odlučili su da me posine. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasledstvo kuću u Višegradu i to je, verujte, jedino dobro koje sam od nekoga nasledio u toku svog dugog života. Posle rata, kuću u Višegradu poklonio sam tamošnjoj opštini u korist izgradnje Doma kulture. A kućicu za odmor u Herceg Novom, koju je, u stvari, moja Milica gradila, poklonio sam ženinoj sestri. Pa i stan u kojem živim je Miličin, a ne moj. U poslednje vreme nude mi da pređem u veći stan ili da uzmem posebnu kućicu, ali ja sam to tvrdo odbio. Rekao sam: Bolje je meni ovde, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu s onom narodnom: Nova štala, a stara stoka", napisao je slavni književnik po čijim se rečima, ponašanju ili delima nikada nije moglo naslutiti o kakvom je geniju reč.


Prve posleratne godine postao je predsednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom periodu vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima i često putovao kao član različitih delegacija. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tada je štampano i njegovo delo Prokleta avlija.

Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo čestim putovanjima bežao od nje, još češće joj se vraćao družeći se s njom i njenim suprugom. Njih dvoje najverovatnije su se upoznali pre nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na Andrićev zahtev, koji je tada bio ambasador. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos oni su zadržali od 1939. pa sve do Nenadove smrti 1957. godine.

Slika

Andrić je i svoje kapitalno delo Na Drini ćuprija, kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevodioca u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo. Nikada se nije saznalo kada su Milica i Ivo shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja.
Od časa kada je postala udovica, on joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i pre toga stalno razmenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da njegova voljena Milica bude slobodna kako bi se njome oženio. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina supruga. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu "Ništa ne biva pre nego što treba da bude".

Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo saopštila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuča, a oni su im bili i kumovi 7. septembra 1958. kada su sklopili brak intimnim činom kao potvrdom velike, mada grešne ljubavi, ali i čaršijskih tračarenja. Nakon venčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen-muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više nego ljubav.

Slika

Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija niti junakinja nekog njegovog dela. Doduše, bila mu je najdraži – prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima. Mnogo vremena Andrić je proveo u pozorištu i zbog svoje žene – pozorišne slikarke, a i kao član umetničkih saveta beogradskih teatara. Ali, nije cenio pozorište i poziv glumca smatrajući da je reč o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije pominjao kao teatarsku umetnicu nego kao slikarku u pozorištu. Zajedno s njom proslavio je i vest da je dobio Nobelovu nagradu 26. oktobra 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana. Tom prilikom kamere su za večnost zabeležile trenutak kada je sa Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevskoplavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stokholmu gde se održavala ceremonija uručenja nagrade.


Posle ovog trijumfa, započela je njihova duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će indirektno biti uzrok njene smrti jer su lekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do poslednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lepo, a potpisivao sa Grli te nežno tvoj Ivo Mandarin odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje delili. Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao da svoje društvene aktivnosti svede na minimum, mnogo je čitao i malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo, zbog čega je često boravio u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet je napustio jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mirotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.

U Aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu, 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Ive Andrića, napravljena od zemlje donesene iz piščevog bosanskog zavičaja. Na predviđeno Miličino grobno mesto položeni su posmrtni ostaci Rodoljuba Čolakovića u skladu s narodnom mudrošću: Čovek snuje, a Bog određuje!


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 04 Jan 2017, 21:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ljubavne tajne srpskih klasika

Nepoznati i malo poznati detalji iz života velikana naše književnosti. Priča da je između Isidore Sekulić i Ive Andrića postojalo više od prijateljstva do danas je ostala obavijena velom tajne

Slika

ČESTO su životi pisaca zanimljiviji i uzbudljiviji od njihovih knjiga i doživljaja njihovih junaka. Srpskoj javnosti ostali su gotovo potpuno nepoznati mnogi događaji iz života naših klasika. Mnogi malo poznati ili nepoznati detalji iz života privlačili su više pažnje čitalaca od romana, drama ili pesama. Oni su danas srpski klasici, i istorija književnosti glanca njihove biste, a bili su živi ljudi, imali svoje "male tajne".

PRIČA da je između Isidore Sekulić i Ive Andrića postojalo nešto više od prijateljstva ostala je obavijena velom tajne do današnjih dana. O Andriću je bilo dosta izmišljenih priča i tračeva, ali neka opipljiva dokumenta govore da ova storija sa Isidorom ne pripada jednoj od njih. Po svedočenju Nade Mirković, supruge dr Nikole Mirkovića, autora jedne od najznačajnijih studije o Andriću, između dva svetska rata, Ivo je još dok je živeo u Zagrebu, najpre bio zapao za oko, a po dolasku 1919. u Beograd, postao i velika ljubav Isidore Sekulić. Svedočenje gospođe Mirković može se uzeti kao vrlo pouzdano s obzirom na to da je sam Andrić bio čest gost u njihovoj kući. U zaostavštini našeg jedinog nobelovca pronađeno je i jedno Isidorino pismo, kao i dve njene razglednice. Najsimptomatičnije je pismo koje mu je uputio Ivo Vojnović iz Nice 12. oktobra 1919. godine. U njemu iskusni dubrovački gospar pita mlađeg kolegu: "Šta je sa Sekulićevom? Jedna mi gospođa piše, tj. pita me: Da li si mi što pisao o njoj i tebi?! Nemam pojma! Kakav ti je to rebus?" Od samog Andrića razrešenje rebusa nikad nije dato. Ako ova slatka ljubavna tajna i ne može da se dešifruje, postoje mnoge stvari iz života ovog velikana koje se sa pouzdanom sigurnošću mogu utvrditi, a gotovo su nepoznate. Jedna od njih je i ta da je u ranim godinama bio veoma zainteresovan i vezan za pozorište. Kao srednjoškolac imao je svoju pozorišnu trupu za koju je sam pripremao repertoar. Dramatizovao je i režirao jednu pripovetku tada poznatog pisca Milana Đ. Milićevića. Kako je sam govorio, to je bio njegov "prvi pozorišno-literarni rad". U tom komadu igrao je i jednu od glavnih uloga, ali se u tom glumačkom prvencu nije baš proslavio. U Zagrebu se 1917. sprijateljio sa poznatim dramskim piscem Ivom Vojnovićem i znamenitim glumcem Ivom Raićem. Njih dvojica su dugo zajedno planirali da u Splitu otvore jedno "drugačije pozorište". Do toga iz nepoznatih razloga nikada nije došlo.


Slika
Isidora Sekulić


POZORIŠTE je po svemu sudeći bilo tiha patnja i još jednom velikanu naše književnosti. Danas se gotovo i ne zna da se pesnički bard Jovan Dučić bavio i dramskom literaturom. Interesantno je da se ovaj podatak ne spominje ni u jednom posleratnom izdanju Dučićevih sabranih dela, kao ni u piščevim biografijama i bibliografijama. Dve njegove drame, međutim, izvedene su u izuzetnim prilikama. Prva pod nazivom "Osloboditelj", bila je posvećena kralju Petru I Karađorđeviću i izvedena je po okončanju Prvog svetskog rata na londonskoj pozornici. Povodom krunisanja Petra Mrkonjića u Narodnom pozorištu u Beogradu 8. septembra 1904. prikazane su Dučićeve istorijske slike u jednom činu "Krunisanje Dušanovo", "Sablja besmrtnog vožda Karađorđa" i "Apoteoza Karađorđu". Nijedno od ovih Dučićevih dramskih ostvarenje nije štampano i gubi im se svaki trag.

OSTALO je nepoznato, kad smo već kod Karađorđevića, da je kralj Aleksandar bio uspešan prevodilac Maksima Gorkog. Literarne tvorevine Gorkog u Srbiji su bile poznate i prevođene samo nekoliko godina nakon njihovog nastanka. Prvi prevod Gorkog na naš jezik bila je njegova "Pesma o sokolu" koju je preveo i objavio 1900. Nikola Nikolajević. Tu istu pesmu mnogo uspešnije, preveo je, bolje reći prepevao i kralj Aleksandar ali je taj njegov prevod objavljen tek posle njegove smrti 1935. godine u "Kalendaru" Kola srpskih sestara. Najlepše madalačke godine kralj Aleksandar je proveo u Rusiji i sasvim je prirodno što odlično poznavao ruski jezik. Međutim, ostaće velika nedoumica zašto se pored toliko velikih ruskih pesnika odlučio da prevede Gorkog, već tada poznatog radničkog borca i proleterskog pisca.

MNOGE malo poznate ili nepoznate detalje iz života srpskih pisaca ovekovečio je Dragoljub Vlatković u knjizi "Čitanka tajni". On nam otkriva da je najveća ljubav oca moderne srpske pripovetke Laze K. Lazarevića, bila Srpkinja, a ne Švabica. Njegova životna ljubav zvala se Jelica Milinović i bila je kći oficira poreklom iz Ćuprije.

Kao student Velike škole u Beogradu Lazarević je živeo u blizini Saborne crkve i tu je sreo komšinicu Jelicu i zaljubio se na prvi pogled. Njen osmeh i njene oči pratiće ga do kraja života. Ni odlazak na studije u Berlin nije ništa izmenio. Ni ljubav sa poznatom Švabicom Anom Gutjar nije pomogla da zaboravi devojčurak iz beogradske bašte.

BORA BIO ZALjUBLjEN U UJNU

Slika

DRAGOLjUB Vlatković u knjizi "Čitanka tajni" piše i o prvoj ljubavi Bore Stankovića. On tvrdi da je ova ljubav ostala tajna jer je bila "nečista", "rodoskrvna". Naime, pisac koji je opevao Vranje i jug Srbije, bio je zaljubljen u svoju ujnu Nušu. Ta "incestuozna ljubav je bila polazna tačka mnogih njegovih dela, a sama Nuša se javlja kao junakinja njegovih pripovedaka i romana".

"Stankovićeva ujna Nuša bila je živa i temperamentna žena. Svojom senzualnošću i senzibilnošću zračila je oko sebe", piše Vlatković.

O ovoj Borinoj tajnoj ljubavi svedočenja su ostavili Petar Milenković, njegov prijatelj iz tog vremena, i jedna zaboravljena književnica iz Vranja, Vuka Pop-Mladenova, koja je velikog pisca lično poznavala.

- Jelica Milinović može se prepoznati u mnogim njegovim dovršenim i nedovršenim pripovetkama - tvrdi Vlatković. - Među njima su i pripovetke "Vetar" i "Verter". Lazarević Jelicu opisuje i u priči o Vučku letivetru ("On zna sve") i u pripoveci "Na bunaru".

ZA VOJISLAVA Ilića, pesnika koji je udario temelj moderne srpske poezije, ne može se reći da ga je sreća pratila u životu. Doživljavao je brodolom za brodolomom. Od bolesti u mladosti, do političkih progona i porodičnih tragedija... pa i velikih ljubavnih jada. Ali ti ljubavni jadi su, po svemu sudeći, obogatili njegovu poeziju.

Već u "Molitvi", njegovim prvim stihovima o ljubavi, spominje se tajanstvena gospođica Zorka. Ta Zorka koja je obeležila pesnikovu mladost bila je mlada beogradska glumica Zorka Todosić. Ali u toj prvoj ljubavi Iliću je bilo suđeno da doživi tugu. Zorka Todosić je posle Milke Grgurove i Vele Nigrinove bila najveće ime beogradskog pozorišta. Bila je ćerka glumačkog para Ljubice i Dimitrija Kolarovića. Ponesena "daskama koje život znače" nije se osvrtala na zaljubljenog pesnika. Ali on nju nije zaboravljao, junakinja njegovog speva "Ribar" dobila je ime po njoj. A pesnik će čak i prvoj ćerki, koju je dobio u braku sa Tijanom Jakšić, kćerkom Đure Jakšića, dati njeno ime.

Laza Lazarević


U svom kratkom životu, umro je u 34. godini, doživeće još jednu nesrećnu ljubav. Godinama po njegovoj smrti, po Beogradu se prepričavao skandal koji se desio između njega i Mileve Jakšić, najmlađeg deteta Vojislavljevog "pesničkog i kafanskog brata" Đure Jakšića, koja je usput bila i njegova svastika.

RETKI hroničari su zabeležili "da je imala svega 10 godina kada joj je 1878. umro otac, a posle su se ređale sahrane za sahranom, braće, sestre, majke. Mileva Jakšić je postala učiteljica. Odlično je crtala, obožavala je poeziju, i jednog pesnika. I to, ni manje ni više nego muža svoje starije i već umrle sestre. Takva ljubav je u njeno doba bila sablažnjiva. Ali se Levica, kako su je još zvali, predala proslavljenom pesniku svom dušom i devojačkim ugledom, a pesnik joj nije ostao dužan. Istom, žarkom ljubavlju zavoleo je Vojislav Ilić i nju, po volji svoje sudbe klete".

Njihova veza nije dugo trajala. Ilić je spas od ljubavnog jada pronašao u boemskom životu koji mu je dokrajčio zdravlje.

VLADIKA Rade Petrović bio je u mnogo čemu neobičan i izuzetan čovek. Bio je više rođen za svetovni život nego da bude sveštenik i vladar. Ljuba Nenadović, koji je boravio u Italiji u isto vreme kad i Njegoš, svedočio je da su se oko crnogorskog vladike otimale najviđenije i najotmenije dame. Njegovoj privlačnosti nije mogla da odoli ni lepa i čuvena Milica Stojadinović Srpkinja, a ni on njoj, jer je govorio: "Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!"

Profesor Andra Gavrilović, biograf znamenitih Srba, negde 1928. godine u Beogradu, na predavanju o Njegošu, prvi put javno je spomenuo jednu "njegovu ljubavnu iskru". Otkrio je da je nepoznata lepotica iz Perasta odgovorila na ljubav najvećeg srpskog pesnika. On je tvrdio da je vladika list papira, na kome su bili zapisana njegova ljubavna osećanja, nosio stalno ispod svešteničke mantije, tik uz srce. Bio je to jedini trag njegovog greha. Međutim, kada je za to saznao njegov sekretar, list je odmah spaljen, a vladika Rade je nad pepelom zaplakao.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 17 Jan 2017, 22:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sudbinski susret pesnika Liza Bagrjana i Rade Drainac (1)

Poslednje misli posvećene Lizi

Drainac i u samrtnom času misli na ljubav Elisavete Bagrjan

Slika

"Glas javnosti" će u narednim brojevima objaviti dokumentarnu novelu "Sudbinski susret", bugarskih književnika Blage Dimitrove i Jordana Vasileva, koja govori o ljubavi dva velika pesnika: Bugarke Elisavete Bagrjane i Srbina Rada Drainca. Ova novela, zabranjena za izdavanje u komunističkoj Bugarskoj 1975. godine, sadrži do sada nepoznate činjenice iz života velikih i neobičnih pesnika.

Jedne večeri nam je profesor Dinekov ispričao ovu storiju, gotovo apsolutno neprimerenu našem antiromantičnom veku:
Bio je decembar 1955. godine. Jedno od periodičnih razvedravanja u odnosima dve susedne zemlje - Bugarske i Jugoslavije. Realizovane su razmene delegacija pisaca. Kod nas dođoše Dušan Kostić i Mirko Božić, a u isto vreme bili smo poslati tamo Emil Markov i ja. Prve laste približavanja posle duge zime neprijateljstava i uzajamnih optužbi. Jugoslovenski pisci su se iskreno radovali "bratimljenju" braće.

Bugarski ambasador u Beogradu je priredio koktel u ambasadi u našu čast. Atmosfera je bila veoma srdačna, intimna.

Amanet i molba

U jednom momentu mi priđe stariji čovek i predstavi se: Jakovljević. Mislim da se tako zvao. Upita me:
-Izvinite, da li dobro poznajete Bagrjanu?
-Da, lično je znam.
-Da li biste joj mogli nešta predati?
-Razume se.

Izdvojili smo se u stranu i on mi poveri sledeće:
- Odavno tražim priliku da ispunim jedno obećanje, koje sam dao svom umirućem prijatelju. Ne znam dali ću nekada imati priliku da posetim Bugarsku i sretnem se sa njom, a treba da joj predam poslednje reči jednog pokojnika. Više od decenije me muči ova teška obaveza nemogućnošću realizacije. Bio sam veoma blizak sa pesnikom Radom Draincem. Godine 1943. bio je teško bolestan, polulegalan. Polako se gasio u jednoj bolnici razjedan tuberkulozom. Pred smrt mi je rekao:
-Ako preživiš nađi načina da predaš Lizi Bagrjani, da su moje poslednje misli bile upućene njoj.

Srpski pisac setno nastavi:
-Umro je na mojim rukama s njenim imenom na usnama. Plašio sam se da mi se nešta ne desi pre nego ispunim njegovu poslednju želju. Sada mogu biti spokojan...

Jedno od nas dvoje je bilo svedok svečanog trenutka kada glasnik iz Beograda uzbuđenim glasom prenese Bagrjani poslednje reči Rada Drainca.

Liza, kao uvek, ostade mirna, ćutljiva. Dugo je gledala u jednu tačku pred sobom, nekako neobično zbunjena.

Nakon nekog vremena, pri jednom od retkih naleta intimnog poveravanja kod nje, ona reče:
-Iznenadilo me je. Prihvatala sam njegova osećanja s nekom spontanom sumnjom: poetske egzaltacije... Otići će i zaboraviti te lične izmišljotine...

Prisećam se njene pesme "Pesnik", pisane u godinama njihovog susreta, 1930-1931.

I uvek takav-nepopravljiv, avanturista i lutalica-
sa široko otvorenim nezasitim očima, odlaziš.
Danima i mesecima bez glasa se gubiš
i vratićeš se opet neke hladne mrazovite zime
da se kuneš, kako me strasno i bezumno voliš.
...Opijen svojim čudesnim rečima,
verujući i sam, povešćeš i sebe i mene
preko pola nadahnutog bezumlja
ka nekakvim nepostojećim seljenjima...
O, reči, neostvarene egzaltacije poete
Koje će sutra, na put krećući, i sam zaboraviti!

Sedmi juli 1968. godine je bio možda najtopliji dan toga leta. Posle noćne bure-munje i kiša pred zoru.

- Danas je početak pravog leta - dočeka nas Liza tog popodneva u vedrom raspoloženju, posle zamornog sunčanja i kupanja. Još od ulaza nas povede ka široko otvorenim vratima balkona.

- Zvala sam mnoge da gledaju. Valjda je još tako!
Jedna crta, deleći more od horizonta do horizonta na dve polovine, svetlu i tamnu, privlači pogled.

Događa se i u životu tako-nekakav iznenadni susret deli sve pređašnje od sadašnjeg, polovi čoveka. U biografiji i u životu Bagrjane postoji više takvih događaja-prekretnica. Ona još gleda prema moru, govoreći bez nostalgije o uspomeni, ali sa pritajenim uzbuđenjem:
"I tada je bio početak leta. Došli smo, Drainac i ja, tu, na more i mislili smo da ostanemo u Varni duže... desetak dana, ali ostali smo samo tri."

Da upališ pogledom, kao večernjača zasjao,
na horizontu beličastu crtu.

Ona poče priču o jednoj od najinteresantnijih ličnosti s kojom je bila bliska. To ime Rade Drainac je nepoznato kod nas, ali za literarnu omladinu Jugoslavije poslednjih decenija ono je barjak. Drainac je ljubimac i primer pesnicima koji se upinju da preobraze stih prema dinamici vremena. Zgasnuo 1943. godine, taj čovek ostavlja svojim životom i svojom smrću zagonetku, a svojim stihom - zaveštanje da se u poeziji mora tragati beskompromisno.

Galantni kavaljer

"Rade Drainac je došao u Sofiju tek otvorenom avionskom linijom Sofija-Beograd, kao dopisnik nekoliko srpskih listova. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja - pisaca. Na mestu današnje kafane "Bambuka" (Bambus) bila je kafana "Sofija". Furnadžiev i Karalijčev su odlazili tamo. I oni nas upoznaše. Stolova je bilo i na trotoaru. On se često družio sa njima. Voleo je čašicu. Pre podne, uveče - po kafanama. Tanak, sam je govorio, poput hrta. I u bedrima je bio uzan. Nosila su se strukirana odela. Bio je mlad, visok, ali imao je i ono, čisto srpsko - galantan, slobodan, kavaljer.

Među našim piscima se nisam osećala ženom već piscem među piscima, na ravnoj, drugarskoj nozi."


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 17 Jan 2017, 22:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sudbinski susret pesnika Liza Bagrjana i Rade Drainac (2)

Poetski san od krvi i mesa

Lizin ideal muškarca bio je blistavi tuđinac

Slika

Početak maja 1930. u Sofiji. Cvetovi rascvetalih kestenova u Gradskom parku su poput upaljenih belih kandelabara (da se poslužim Lizinim omiljenim likom). Ona kreće na sastanak sa svojom nemirnom poetskom sudbinom. Predosećajući neko iznenađenje, obukla je svetle, jarke prolećne boje. I sama je sva prolećna u rumenilu nestrpljenja. Kolege su joj poslale intrigantnu vest, da je u Sofiju doletela retka ptica - jedan pesnik iz daleke, veoma daleke zemlje: susedne Jugoslavije, odakle već desetinama godina niko ne dolazi i kuda niko ne ide.

Garniture stolova i stolica od trske, postavljene na trotoaru pred kafanom "Sofija", preko puta Narodnog pozorišta, oko podneva su pune slobodnih intelektualaca, posmatrača gradske gužve i vreve. Za jednim stolom su pesnici. Čuju se smeh i žustar razgovor u slovenskom žargonu. Furnadžiev odmerava ispod oka, ispitivačkim pogledom, ekspanzivnog srpskog gosta.

Uvek je kasnila

Dečko Uzunov meri okom slikara njegovo karakterno mlado lice, ispunjeno besanicama i lutanjima sa voljno isturenom donjom vilicom: dobija se jedna snažna crta od čela do brade, koja odaje neobuzdanu ustremljenost. Angel Karalijčev sa dobronamernim, praštajućim osmehom sluša blagoglagoljiva i logoroična utrkivanja pesnika. Asen Razcvetnikov sa dečjom ljubopitljivošću guta boemsku rečitost i gestove gosta. Kritičar Georgi Canev pomaže uzajamnom razumevanju svojim poznavanjem slovenskih jezika, dobijenim na Sofijskom i Pariskom univerzitetu.

Imaju dovoljno vremena dok ona dođe da ispričaju jedni drugima već obajatile novosti, da čuju prvi imena svoje sabraće s ove i one strane granice, a takođe i da se duže zadrže na tom magnetski privlačnom imenu Bagrjana. Oči lutalice-bandita, kako je sam sebe nazivao u svojim pesmama, planule su nemirnim sjajem.

Naši lukavci, kucajući se s njim, puste po koju bombicu: "žena-oganj", "koliko samo muškaraca ludi za njom", "talenat i ženska neodoljivost" i dolivaju uz konjak višeznačno prećutkivanje ponečeg nagoveštenog, od čega se još više uskovitlava uobrazilja gosta.

On je već sav u iščekivanju, unapred zaljubljen, omamljen čudom njenog postojanja ovde, na Balkanu, gde je žena još sagnuta nad koritom svakodnevice. Zar će zaista videti svoj poetski san od krvi i mesa?

Liza, kao uvek, kasni. Ali zakašnjenje je dobro proračunato kako se ne bi propustio tako štedar i nesebičan dar slučaja. Trenutak je kad već gube nadu da će ona doći, osvrću se, pitaju se zabrinuto gde je, zašto, kako... i odjednom...

Njeno pojavljivanje izaziva efekat sunčevih erupcija. Visoka, tanka figura, koja prosto lebdi a ne hoda. Lice - sasvim neočekivano: očne školjke nagoveštavaju beduinske karavane, izražene jagodice pamte mongolske i tatarske vetrove. Sva živahna, zadihana, od žurbe ili od uzbuđenja, ona pruža gostu lagano ruku, gleda ga pravo u oči svojim poput vina tamnim očima, kako bi ga prvim pogledom opila. Ali sunčev udar se vraća nazad.

"Imao je veoma lepe, velike, svetle oči. Uopšte, moj san je bio istinski sjajan muškarac, "tuđinac, blistavi kan".

Voleo Francusku

A Dečko Uzunov još i danas pamti:
- Liza je obično mirna, prisebna. Samo sam je jednom video izbačenu iz njenog spokoja, sva usplamtela od ljubavi: bilo je to kad nam je došao onaj Srbin, pesnik Rade Drainac.

"Za mene ipak nije bio toliko interesantan kao muškarac već kao lik pesnika, kakvog tada nije bilo. Pesnika drugačije forme i formacije. On je i u Srbiji bio "bela vrana". Ustvari, ljubavi nije bilo - nije bilo vremena, već jedan poetski uzlet u novi oblik stvaralaštva. Bio je to samo jedan romantični zanos. Kasnije, u razgovoru udvoje, Drainac mi je ispričao svoj život, svoju sudbinu."

A Liza nama onako, kako joj ga je on ispričao: "Rođen je u Šumadiji, u malom gradiću ili selu. Pravo i žurnalistiku je studirao u Beogradu. Išao je u Francusku i bio zaljubljen u nju. Izgleda fakultet nije završio. Kao da nije imao dece. Njegova žena Makedonka nije htela u Beograd. On bi s vremena na vreme skoknuo do Skoplja. Ništa loše nije govorio o svojoj ženi, kako to obično čine muževi, da bi se dodvorili. Imao je skandalozne storije. Neobuzdan, boem, nije ga briga šta će reći ljudi. Noćni život, neuredan, puši i pije noćima."

"Shvatili smo da smo nas dvoje samostalni, nezavisni. Bilo mi je interesantno da sam s njim, ali ne zadugo. Bilo je neke sentimentalne atmosfere, ali ne kao privrženost, tada mi se činila površnom. Nikada nisam mislila o njemu kao o stalnoj vezi. Više je to bilo na poetskoj osnovi, jer smo tu bili interesantni jedno drugom."

Dva deteta

"Njegove knjige su bile moderne, kod nas neviđene- "Bandit ili pesnik", "Voz odlazi". Njegovi stihovi su ostavili snažan utisak na mene svojim novatorstvom. Stih mu je bio slobodan. Odvažni, čak cinični likovi, i to je bilo čisto srpsko. Čitao mi ih je i ja sam ih čitala."
"Tada je bio sasvim kratko u Sofiji, ali posle je dolazio još dva-tri puta."

U Sofiji ih prate zlobni i podsmešljivi pogledi.
Da nestanu- kuda, kuda? ... Uskaču u tramvaj za Knjaževo. Ne mogu prestati da se dive jedno drugom: dva deteta opijena zanosnom igrom - poezijom. Gusar ugleda krajičkom oka nekakvu birtiju s baštom. Povlači svoju saputnicu za ruku. Iskaču iz tramvaja kad je već u pokretu. Oboje su navikli na takve skokove - iz jednog voza u drugi, s jedne obale na drugu, iz jednog života u drugi.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 57 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker