Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:04


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pakleni udar Hitlera

Mladi kralj sa Avale poslednji put posmatrao glavni grad u plamenu. Simović nije verovao da će Nemci napasti Jugoslaviju

Slika
Beograd posle bombardovanja

Stupivši na presto kao sedamnaestogišnji mladić, kralj Petar je snažno osećao odgovornost, ali je uviđao i svu svoju nepripremljenost da je ponese na plećima. Nije bio dovoljno upoznat sa svim pojedinostima unutrašnje i spoljne politike, niti je bio u mogućnosti da broji tanane niti od kojih je satkan splet okolnosti, koji će odrediti sudbinu zemlje. Te okolnosti su mu nametnule ulogu da ne može raspolagati svojom ličnošću, niti sam odlučivati o svojim postupcima. Nije mogao da računa ni sa blizinom svoje majke i braće, iako je to žarko želeo.

U to vreme kraljica Marija živela je povučeno u vili u blizini Londona, gde se oporavljala od ozbiljne bolesti. Dopisniku jednog londonskog lista izjavila je: „Moji planovi zavise u prvom redu od buduće politike Jugoslavije i od stanja moga zdravlja.“ Iz Forin ofisa su predložili kraljici Mariji da se u Beograd pošalje Perot, koji je bio kraljev vaspitač, ali je ona odgovorila da to ne bilo ni od kakve pomoći njenom sinu: „U svakom slučaju, bar zasad, bilo bi mudro ništa ne preduzimati da g. Perot ode kralju Petru, jer bi svaki preterani pritisak u ovom trenutku, mislim, bio greška.“ Poslanik Subotić je i sam posetio kraljicu Mariju i uverio se da nije dobrog zdravlja i da je u nemogućnosti da putuje. Kraljica ne želi da izgleda kao da neće da se vrati, ovo tim pre što uviđa koliko bi njeno prisustvo u zemlji bilo od pomoći kralju Petru, ali to njeno zdravlje ne bi izdržalo.

Još po stupanju na presto, kralj Petar se najpre interesovao za to da li je već naređena mobilizacija. Đeneral Simović mu je odgovorio odrečno izgovarajući se kako ne bi trebalo da pokažemo da strahujemo od rata, niti da na taj način samo provociramo Nemce. U narodu se već govorilo da će biti rata i pojedine porodice počele su da napuštaju svoje domove. Vlada je na to reagovala tako što je zabranila svaki odlazak iz svog rodnog mesta. Kada je najzad, 4. aprila, otpočela tiha mobilizacija vojske, Simović je još izražavao nadu da će Nemci poštovati neutralnost i nije verovao u informacije, do kojih je došao i kralj, da će za dva dana uslediti njihov napad na Jugoslaviju. A kada je već otpočelo prvo bombardovanje Beograda 6. aprila, Simović je opet imao preča posla - prisustvovao je venčanju svoje ćerke u crkvi na Topčideru.


PUT U NEIZVESNOST

Pošto je vlada već donela odluku da se ide u Grčku, Kralj je pitao patrijarha Gavrila za savet da li da napusti zemlju. Na brzu ruku pripremljena je služba Božja, na kojoj je patrijarh Gavrilo održao molitvu za život mladog kralja i blagoslovio ga pred put, pun neizvesnosti.

Situacija u zemlji bila je haotična: nije mogla biti završena mobilizacija, niti koncentracija trupa. Nemački avioni su već u prvom naletu uništili jedan deo aviona jugoslovenskog vazduhoplovstva i pre njihovog uzletanja, a oštećenjem zgrada Radio-stanice i Glavne pošte prekinute su glavne komunikacije. Članovi vlade su se tog prvog dana bombardovanja Beograda povukli na Avalu i odatle je kralj Petar poslednji put posmatrao prestonicu, koja je gorela, dok se iz gradskih ruševina dizao prema nebu visok stub dima. Računa se da je u prvim bombardovanjima poginulo oko 17.000 Beograđana. U tom neravnopravnom ratu bilo je primera velike hrabrosti i neustrašivosti s kojom su se borili jugoslovenski piloti u vaduhu ili vojnici na zemlji, često (zbog nedovoljne opremljenosti) i u okršajima „prsa u prsa“.

Kralj, predsednik vlade i pojedini ministri prebacili su se u Banju Koviljaču, a ostali ministri stigli su vozom u Užice. U Sevojnu je Maček 7. aprila podneo ostavku na mesto potpredsednika i za svog zamenika u vladi odredio Jurija Krnjevića, koji je do tada boravio u inostranstvu. Vođa HSS jasno je procenio da Hrvati ne pružaju otpor nemačkom agresoru (više od 90 odsto hrvatskih oficira napustilo je borbu ili dezertiralo) i otišao u Zagreb, da bi 10. aprila pozvao hrvatski narod da prihvate novu ustašku vlast. Nemačke snage su 12. aprila po podne ušle u Beograd. Vlada je iz Sevojna stigla na Pale kod Sarajeva, gde je 13. aprila održala poslednju sednicu.

Prema izveštaju predsednika Simovića, situacija je teška, ali ne i kritična. Ipak, posle sednice podneo je kralju ostavku na položaj načelnika Vrhovne komande i za to mesto predložio armijskog đenerala Danila Kalafatovića. Njemu je naredio da zatraži primirje s Nemcima „kako bi se dobilo u vremenu i olakšala situacija vojske“. Nemci su, međutim, odbili da razgovaraju o primirju i đeneral Kalafatović je morao da pristane na ponuđene uslove primirja, odnosno kapitulacije. U zgradi bivšeg čehoslovačkog Poslanstva u Beogradu, 17. aprila, delegacija na čelu sa đeneralom Kalafatovićem potpisala je akt o bezuslovnoj kapitulaciji jugoslovenske vojske. Na osnovu ovog ponižavajućeg čina, 18. aprila obustavljene su vojne operacije između zaraćenih strana na svim frontovima u zemlji. Simović je to tumačio kao „kapitulaciju na bojnom polju, kao vojnički, a ne politički akt“.

Za sve to vreme kralj Petar nije imao nikakvu direktnu vezu sa Vrhovnom komandom, osim sa đeneralom Milanom Nedićem, komandantom Grupe armija na Jugu, koja je u dolini Strumice pružala snažan otpor Nemcima. U seljakanju sa vladom, iz mesta u mesto, pratila ga je četa Dvorske žandarmerije, pod komandom Jezdimira Dangića. Kralj se kratko zadržao u Han Pijesku, a odatle je, sa svojom pratnjom, 12. aprila, stigao u manastir Ostrog, gde je zatekao patrijarha Gavrila. Umoran i iznuren slabom hranom, zbog velikog uskršnjeg posta, zadržao se kratko u manastiru Ostrog. Ovde je ministar Dvora Knežević zamolio patrijarha Gavrila za dozvolu da kralj dobije za obrok mleko, što je on i odobrio.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Podla izdaja Hrvata

Zbog neverstva Hrvata dalji otpor neprijatelju postao nemoguć. Čerčil izražava divljenje hrabroj borbi Srba

Slika
Vojska Kraljevine Jugoslavije

Kralj Petar napustio je zemlju 14. aprila 1941. godine, avionom, a sledećeg dana krenuli su za njim i članovi Vlade. U Atini, gde je bilo njihovo prvo pribežište, priređen im je svečan doček, uz najviše državne počasti, a kralja Petra primio je u kurtoaznu posetu grčki kralj Đorđe. Ovim gestom, prijateljska Grčka simbolično je manifestovala uverenje o opstanku jugoslovenske države i pored njenog očiglednog vojnog sloma. Izražavanje ovakve solidarnosti Grka proizilazilo je iz njihovog strahovanja da bi i oni mogli doživeti istu sudbinu.

Jugoslovenska vlada u izbeglištu, i posle odlaska iz zemlje i vojne kapitulacije, nastavila je da se ponaša kao jedini zakoniti organ Kraljevine Jugoslavije. Ovakav stav zasnivao se na nekoliko faktičkih i formalnih činjenica: i dalje je na snazi Ustav iz 1931. godine, koji dopušta mogućnost kralju i Vladi da se nalaze u inostranstvu; kralj i Vlada su se izjasnili za nastavak rata; međunarodna doktrina odbacuje da privremeni vojni pobednik komada državne teritorije.

Predsedniku vlade Simoviću i ministru Ninčiću prva briga je bila da opravdaju neočekivani i brzi vojni poraz upravo britanskoj vladi, od koje su očekivali podršku za održavanje državnog kotinuiteta svoje zemlje i pored vojne kapitulacije. Već 16. aprila posetili su britanskog ambasadora u Atini Palareta, kome je Ninčić objašnjavao da je dalji otpor vojske postao nemoguć usled "neverstva Hrvata" i da su kralj i članovi vlade napustili zemlju, pošto su ovlastili đenerala Kalafatovića da potpiše "primirje"; želja je jugoslovenske vlade da se, zajedno sa kraljem, što je pre moguće, nastani negde drugde. Pri prolasku kroz Kairo oni su nešto slično govorili i tamošnjem britanskom ambasadoru Lampsonu.

Na putu za Jerusalim kralj Petar i njegovi ministri zadržali su se u Aleksandriji. Kako je izvestio tamošnji britanski konzul Vilson, oni su razloge za poraz, na prvom mestu, nalazili u izdaji prethodne vlade, koja je ostavila Jugoslaviji samo nekoliko dana da se pripremi za nemački napad, a na drugom mestu u odmetanju hrvatskih pukova, koji su izdajnički otvorili put Nemcima i poubijali srpske oficire. Kralj Petar je još izjavio da pomišlja da ode u Kanadu i Sjedinjene Američke Države da bi prikupio jezgro slobodne jugoslovenske vojske.

Od 19. aprila 1941. godine kralj Petar i njegova vlada imali su svoje trajnije stanište na Srednjem istoku. Ovde su bi locirani i delovi jugoslovenske vojske, izbegle iz zemlje, posebno iz redova vazduhoplovstva i mornarice. U Jerusalimu je bio improvizovan kraljev dvor, dok su članovi Vlade bili smešteni u italijanskom manastiru malteškog reda, Tantuiru, desetak kilometara od Jerusalima.

Sa Srednjeg istoka uspostavljena je čvršća veza sa britanskom vladom od koje se očekivalo i zvanično međunarodno priznanje kao legitimne vlade Jugoslovena. Iz Londona su stizale ohrabrujuće poruke Jugoslovenima. Uputio ih je sam Čerčil, koji je izrazio svoje divljenje za njihiv "hrabri otpor" neprijatelju, pohvalivši, na prvom mestu, Srbe, koje zna kao saveznike iz Prvog svetskog rata. Idn je 23. aprila u Donjem domu zvanično izjavio da britanska vlada ima "čvrstu nameru da obnovi punu nezavisnost Jugoslavije. U međuvremenu, jugoslovenska vlada može računati u najvećoj mogućoj meri na pomoć Vlade Njegovog veličanstva radi nastavljanja borbe protiv zajednčkog neprijatelja.

Sličnu poruku u Jerusalim uputila je i američka administracija, koja je istovremeno osudila komadanje Jugoslavije. Posle ovoga, kralj Petar je u izjavi jednoj američkoj novinskoj agenciji izrazio uverenost u mogućnost obnove nezavisnosti i tertorijalnog integriteta svoje zemlje "uz pomoć saveznika".


LIDERI U EGZILU

U EMIGRACIJI su se našli, zajedno sa kraljem, predstavnici najvažnijih stranaka Srbije, Hrvatske i Slovenije. Bili su to uglavnom vremešni lideri. Bez države koju su predstavljali, bez uticaja svojih pristalica, a suočeni sa životom izbeglica, u rešavanju teških problema nastalih u ratu, držali su se dosta kruto, ukopani iza svojih stranačkih busija i nacionalnih doktrina.

Pod predsedništvom kralja Petra vlada u Jerusalimu donela je 17. maja važnu odluku o nasleđu prestola, pitanju koje nije bilo jasno definisano u postojećem ustavu. Prema pismenom predlogu samog kralja Petra, dok ne bude imao potomaka, pravo nasleđa prestola prelazi na njegovu braću, kraljevića Tomislava, odnosno kraljevića Andreju. Ministarski savet je prihvatio taj predlog na temelju člana 116 Ustava, kojim se menja dotadašnji član 38 tog Ustava. Na toj sednici Vlade doneta je i odluka kojom se knez Pavle isključuje iz Kraljevskog doma i otada prestaje biti njegov član.

U ovo vreme Sovjetski Savez je bila jedina velika sila koja je odlučila da jednostrano prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom, obrazlažući to da posle vojne kapitulacije, ona kao država više ne postoji. Na taj korak se odlučila pod pritiskom Berlina, a u želji da ne kvari dotadašnje odnose sa Nemačkom. Diplomatski odnos obnavljeni su tek u julu 1941, kada se Sovjetski Savez našao u ratnom stanju sa silama Osovine.

Moskva tada nije mogla da prenebregne činjenicu da izbeglička vlada već uživa međunarodni status legitimnog predstavnika ustavnog kontinuiteta Kraljevine Jugoslavije. Usledila je, zatim, i izjava sovjetskog ambasadora u Londonu Majskog da će se njegova vlada zauzeti za obnovu nezavisnosti Jugoslavije. Pri jugoslovenskom dvoru u Londonu imenovan je stalni ruski poslanik Bogomolov, a u Moskvu je poslat Stanoje Simić kao novi poslanik Kraljevine Jugoslavije.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nisam stranac u Londonu

Vinston Čerčil ostavio veoma povoljan utisak na mladog kralja. Dolazim među vas kao prijatelj, pa čak i rođak

Slika
Kralj Petar i Vinston Čerčil

JOŠ dok se nalazio u Jerusalimu, kralj Petar se ponajviše zalagao da se on i njegova vlada trajno nastane u Kanadi imajući u vidu, pre svega, potrebu prikupljanja dobrovoljaca za vojsku. Onog trenutka kada je obavešten da se kralj Petar obratio kanadskoj vladi da ode u Kanadu i da mu je to odobreno, državni sekretar Idn čitavu je stvar brzo presekao: "Zašto Kanada? Svi ima da dođu ovamo". Za dolazak u London Vlade i kralja Petra urgirala je njegova majka, kraljica Marija.

Pošto je, najzad, iz Londona upućena poruka da kralj, u pratnji ministara, preko Kaira napusti Srednji istok, vlada u Jerusalimu je 25. maja donela odluku da sedište vlade bude u Londonu. Tamo će biti stalno deset ministara. Ostali članovi Vlade trebalo je da idu, delom u Kanadu, a delom u Ameriku sa zadatkom propagande za prikupljanje dobrovoljaca. Deo vojne sile ostaće na Srednjem istoku (jedna vazduhoplovna grupa sa oko 30 pilota i mornarički odred); drugi deo, oko 50 pilota i 150 oficira i podoficira suvozemne vojske odlaze u Kanadu kao instruktori za obuku dobrovoljaca. Kralj Petar sa jednim delom članova Vlade stigao je u London 21. juna, dok su preostali ministri krenuli za Ameriku i Kanadu.

Srdačan prijem i boravak prvih dana u Londonu učinili su da se mladi kralj osećao kao da je u prijateljskoj zemlji, u poseti rođacima. On je takav osećaj izrazio u obraćanju Britancima preko londonskog radija, 28. juna: Dolazim među vas ne kao stranac u izgnanstvu, već kao prijatelj, pa čak i rođak, jer je moja majka u srodstvu sa vašom kraljevskom porodicom. Za njega će britanski kralj Džordž uvek biti "Ujak Beti", kako mu se nezvanično i obraćao. I britanska kraljevska porodica učinila je sličan gest, kada je 6. septembra povodom Petrovog 18. rođendana, organizovala u katedrali Svetog Pavla veličanstvenu službu zahvalnosti, obeležavajući na taj način punoletstvo jugoslovenskog kralja.


HTEO U PILOTE

KRALJ Petar je još imao ambicija da vežba za pilota u britanskom ratnom vazduhoplovstvu, s ciljem da se kasnije pridruži jugoslovenskim vazdušnim snagama. Ni jugoslovenska, ni britanska vlada nisu bile sklone toj ideji, uglavnom iz bezbednosnih razloga. Njega, ipak, stara ljubav prema pilotiranju nije napuštala, pa se, pri jednom studentskom klubu u Kembridžu, obučavao u letenju.

Posle posete Bakingemskoj palati, kralj Petar je proveo vikend sa britanskom kraljevskom porodicom u njihovom zamku Vindzor. Zatim je britanski premijer Vinston Čerčil zvanično posetio jugoslovensku ambasadu, a kralj Petar uzvratio je posetu Čerčilu u Dauning stritu broj 10. Britanski premijer osetio je potrebu da izrazi žaljenje što nije bio u mogućnosti da više pomogne Jugoslovenima. Rekao je, čak, kako je ponosan što mu je saveznik tako hrabar narod.

Čerčilova elokvencija sa poetskim efektima u govoru i njegov dinamizam ostavili su veoma povoljan utisak na kralja Petra. U razgovorima u Dauning stritu 10 predsednik Simović i ministar Ninčić pravdali su se zbog nespremnosti jugoslovenske vojske da pruži ozbiljniji otpor agresoru, uglavnom svaljujući krivicu na prethodnu vladu. Čerčil je zatim govorio o potrebi da jugoslovenska vlada, "mada se nalazi izvan državne teritorije, ima sve atribute državne suverene nezavisne vlasti, a naročito da ima vojnu silu".

Pored ustavnih obaveza prema svojoj vladi, mladi kralj je imao ambicije da u Londonu nastavi svoje prekinuto obrazovanje. O tome su se predstavnici jugoslovenske i britanske vlade morali konsultovati i sa kraljicom Marijom. Ona se nastanila na svom imanju u Grandsdenu, u Bedforskoj grofoviji, gde je kupila kuću, jednostavnog spoljnog izgleda, ali iznutra uređena sa dosta umetničkog smisla i engleske udobnosti. Od kako je pre dve godine došla iz zemlje, pobolevala je posle teške operacije žuči. Teško je hodala bez štapa. O svojoj bolesti pričala je otvoreno supruzi poslanika Subotića: Teško mi je da koračam. Kad bi neko i najmanje lupio o pod, imala sam osećaj kao da me neko vrelom iglom bode u tabane, pa se taj bol produži kroz celo telo - do mozga. Pa sad ovaj rat. Lekar me je jednom zatekao skoro u komi.

Četrdesetogodšnja kraljica Marija prilagodila se stanju svoga zdravlja. Umesto lova u koji je nekada sa strašću odlazila, bavila se sada slikanjem minijatura, gajenjem povrća u svom vrtu i nadziranjem školovanja svoja dva sina Tomislava i Andreje u jednom britanskom koledžu. Jedino se nije odricala svoje ranije strasti: pušila je jednu cigaretu za drugom. Dolaskom najstarijeg sina kralja Petra otrgla se od svoje usamljenosti, kao da je živnula.

Kad se postavilo pitanje kraljevog daljeg školovanja, državni sekretar za Indiju Emeri, inače, prijatelj Srba još sa Solunskog fronta, izvestio je Idna da jugoslovenski ministri predlažu da kralj Petar provede jedno ili dva tromesečja na Vojnoj akademiji, a zatim da nastavi studije na Kembridžu, tim pre što je ovaj univerzitetski centar blizu Grandsdena. Posle dužeg razgovora sa kraljicom Marijom, ona se složila da kralj Petar posećuje privremeni tečaj na univerzitetu Kembridž, od kojeg njena kuća nije mnogo daleko.

Jugoslovenska vlada je odlučila da kralj već u školskoj 1941/1942. počne da studira ekonomiju i mećunarodno pravo u Kembridžu. U koledžu je živeo kao i drugi studenti: boravio je bez svojih ađutanata, a na raspolaganju mu je bio jedan bicikl. Istina, kralja je diskretno pratio jedan detektiv, a u pripravnosti je bio i automobil, u slučaju potrebe da iz Kembridža dođe u London, zbog sednice vlade, zakazanih audijencija ili drugih obaveza. O tome ga je redovno obaveštavao ministar Dvora Radoje Knežević, koji ga je posećivao jednom ili dva puta nedeljno.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Konak u Beloj kući

Predsednik Ruzvelt dočekao mladog kralja sa najvišim počastima. Nosim pozdrave ratnika iz dalekih gora, rekao je u Kongresu kralj Petar

Slika
Kralj Petar i predsednik Ruzvelt

U proleće 1942. jugoslovenska vlada je otpočela pripreme za kraljevu posetu Americi, u vreme kada su njeni odnosi sa britanskim zvaničnicima bili dosta zategnuti. Zbog podrške Britanaca pobunjenim oficirima u Kairskoj aferi i kampanje koju su oni vodili protiv Ninčića i njegove trenutne politike približavanja Rusima, među Jugoslovenima je ponovo oživela ideja da bi kralj i celokupna vlada mogli da se presele iz Londona u Vašington. Ninčićevo zvanično saopštenje da će kralj Petar u junu otputovati u Ameriku, uz dobijene informacije, s druge strane, da bi kralj tamo mogao da uspostavi svoju vladu, izazvalo je uznemirenje u Forin ofisu.

Kraljeva poseta Americi započeta je 24. juna prijemom u Beloj kući, koji mu je veoma toplo priredio predsednik Ruzvelt. Dočekan je sa najvišim državnim počastima, koje su čak prevazilazile zvaničan protokol. (Jedna od tih velikih počasti bila je i ta da je visokom gostu dodeljeno da prvog dana prenoći u Beloj kući u sobi u kojoj je spavao bivši predsednik Linkoln). Obraćajući se kralju Petru veoma dirljivim rečima, predsednik Ruzvelt je rekao kako je još kao mlad čovek sa velikim interesovanjem i dubokim osećanjem čitao o petstogodišnjoj borbi srpskog naroda za nacionalno oslobođenje i uspostavljanje svoje suverenosti. Sledeći tu časnu tradiciju Vaših predaka, Vi ste u kritičnom trenutku, zajedno sa Vašim narodom, izabrali put koji su oni uvek sledili, put pravde i odbrane slobode. I tako ste stupili na stranu onih koji se bore za iste krajnje ciljeve, i to u trenutku kada je ta strana bila u teškom položaju, prinuđena na povlačenje.

Kralj Petar se zahvalio predsedniku Ruzveltu i američkom narodu na razumevanju i moralnoj podršci, koji pokazuju prema borbi i stradanjima njegovog naroda. Štampa je dala ovoj poseti veliki publicitet pišući sa simpatijama i predstavljajući je kao centralni politički događaj. U razgovorima u četiri oka, koji je američki predsednik imao sa kraljem Petrom odao je priznanje "njegovim hrabrim borcima" i obećao pomoć četničkoj gerili.

Veoma nadahnuto, sa dubokim emocijama, kralj je govorio poslanicima američkog Kongresa, rekavši da to telo predstavlja ne samo volju američkog naroda nego i pobornika i zaštitnika ideja i principa "za koje se svi mi borimo". Nastavio je ovim rečima: Obrtom okrutne sudbine, ja nikada nisam bio u mogućnosti da se obratim predstavnicima moga naroda. Nekoliko dana od početka moje vladavine ceo moj narod i institucije bili su izloženi nemilosrdnom uništenju okrutnom invazijom. Stotine i hiljade naših ljudi već je ubijeno u borbi ili su hladnokrvno masakrirani. Mnogi od onih koji nisu ubijeni ili zarobljeni od Nemaca, Italijana, Bugara i Mađara, nastavili su da se bore pod nesavladivim vođstvom mog prvog vojnika i vernog prijatelja đenerala Draže Mihailovića... Od tih ćutljivih ratnika iz dalekih gora ja donosim drugarske pozdrave narodu Sjedinjenih Država.


SUSRET SA TESLOM

Za vreme boravka u Njujorku, ostvarila se i kraljeva želja da vidi velikog naučnika srpskog porekla Nikolu Teslu: posetio ga je 8. jula u hotelu "Nenj Yorker", gde je Tesla provodio svoje poslednje dane života. Iz tog susreta sačuvana je i zajednička fotografija, koju je načinio kraljev fotograf. Predviđena je i kraljeva poseta Kolumbija univerzitetu, gde se nalazila soba Mihajla Pupina, pretvorena u muzej.

Tokom posete kraljeva aktivnost je bila najviše usredsređena na obraćanje američkim zvaničnicima i javnosti u zahtevima za pružanje pomoći pokretu đenerala Mihailovića. U svim tim istupima, govoreći na engleskom, isticao je borbu četničkog pokreta, kao i svoje zalaganje za demokratsko uređenje zemlje posle rata. U posebnom pismu predsedniku Ruzveltu detaljno je izložio stradanja koja njegov narod u zemlji podnosi, spomenuvši i zločine Pavelićevih ustaša, apelujući još jednom za davanje veće pomoći četničkom pokretu. Sve ovo nisu dobro primili jedino hrvatski članovi jugoslovenske vlade, kao i hrvatski iseljenički krugovi u Americi.

Prema Fotićevom izveštaju, organizacija Hrvatske bratske zajednice nije odgovorila na poziv i njeni predstavnici nisu došli na prijem koji je kralj priredio. Svoje nezadovoljstvo izrazili su i ministri Krnjević i Šutej i, u tom smislu, uputili su iz Londona poruku Šubašiću. Ovaj je odmah promenio svoje raspoloženje žaleći se da je, kao predstavnik Hrvata, u vreme kraljeve posete "zapostavljen". Na konstataciju poslanika Fotića da je obavezno prisutan u jugoslovenskoj delegaciji pri svim prijemima koji se u Americi kralju priređuju, kao i na onim koje je kralj priredio za američke zvaničnike, Šubašić je priznao da je od Krnjevića i Šuteja primio poruku da nastoji da se u svim Kraljevim govorima uz Dražu pomene i Maček. O toj stvari kralj Petar se, u svom obraćanju američkom kongresu, izrazio na ovaj način: Mi ćemo suditi naše građane, ne po njihovim političkim pogledima, niti po rasnim i verskim vezama, već po njihovom držanju prema sadašnjoj borbi. Ko god se bude borio s nama, podeliće s nama blagoslove pobede.

Sa ovog skupa izostali su predstavnici grupe oko "Amerikanskog srbobrana", koji su posebno posetili kralja. Taj susret je bio nešto intimniji: pošto su mu uručili komplete izdanja svoga lista i zlatnu povelju, slikali su se se zajedno sa kraljem.

Veliki prijem, u hotelu "Valdorf Astorija", sa hiljadu zvanica, priredio je kralju gradonačelnik Njujorka La Gvardija. Obratio mu se na srpskom jeziku, pošto je kao američki konzul ranije službovao u Trstu i otuda upoznao Jugoslaviju. Usledio je zatim kraljev put u Kanadu, prijem kod predsednika kanadske vlade Makenzi Kinga, govor u Kongresu u Otavi, veliki prijem u guvernerskom dvorcu za dve hiljade zvanica.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 00:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ženidba posle rata!

Čerčil savetovao mladom kralju da venčanje odgodi do povratka u zemlju. Spreman sam da idem u Jugoslaviju da se borim

Slika
Kralj Petar polaže zakletvu

TOKOM 1942. i 1943. godine jedno lično pitanje kralja Petra zaokupljalo je pažnju srpskih ministara. Sve je počelo 21. aprila 1942. godine, kada je kralj na jednom prijemu upoznao grčku princezu Aleksandru, kćerku grčke princeze Aspazije. Devojka je bila prijatne spoljašnosti, veoma simpatičnog ponašanja, što je osvojilo jugoslovenskog kralja. Posle tog prvog susreta, nastavili su da se viđaju i vremenom se razvila ljubav između dvoje mladih. Princeza se zatim, preselila u Kembridž, navodno radi pohađanja jednog tečaja za bolničarke, a stvarno da bi bila bliža svom izabraniku, koji je već počeo da mašta o ženidbi.

Posle nešto više od mesec dana njihovog poznanstva, kralj Petar se, sa dozvolom svoje majke kraljice Marije, obratio odbeglom grčkom kralju Đorđu za dozvolu da stupi u brak sa princezom Aleksandrom, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Iznenađeni takvim obrtom, srpski ministri su bili mišljenja da se kralj ne sme ženiti usred rata, u vreme kada srpski narod preživljava najstrašnije dane u svojoj istoriji, kada je cela zemlja ogrezla u krvi i kada skoro da i nema srpske kuće koja nije zavijena u crno. Ako bi to učinio, smatraće se da kralj ne saoseća sa svojim narodom, a to može ozbiljno naškoditi njegovoj popularnosti. Kraljica Marija, koja je u početku odobravala vezu svoga sina sa grčkom princezom, i sama se kasnije usprotivila sklapanju braka.

Britanski zvaničnici nisu imali razumevanja za stav srpskih ministara. Rezonovali su da se čovek može ženiti i u ratu isto kao i u miru, a svadba se ne mora smatrati veseljem, koje ne bi trebalo priređivati usled žalosti. To nije pokolebalo Jovanovićevu vladu da 18. jula 1942. objavi saopštenje u kome se kaže da se pitanje braka kralja Petra neće postavljati do kraja rata, dokle god njegov narod, izložen surovim stradanjima, ne povrati slobodu i nezavisnost. Mislilo se da je time pitanje kraljeve ženidbe skinuto s dnevnog reda.

U proleĆe 1943. godine, pod uticajem devojčine majke, princeze Aspazije, ponovo se pokreće pitanje braka. Verujući da je položaj saveznika tada povoljniji na svim frontovima i da se, možda, bliži kraj rata, kralj Petar je pripremio memoar u kome je izložio argumente u korist svoje ženidbe. Oni su se, uglavnom, svodili na to da je, radi učvršćenja dinastije, u ovim burnim i teškim vremenima potrebno da on, kao kralj što pre dobije naslednika.


ZLODELA USTAŠA

ZA razliku od britanskih državnika, američka administracija je dosta dugo izražavala sumnju u mogućnost zajedničkog života Srba i Hrvata u jednoj državi. Dva neprijatna događaja - napad Japana na Perl Harbor i objavljivanje rata Pavelićeve NDH Americi uzburkali su javno mnjenje u ovoj velikoj zemlji. U preispitivanju odnosa u bivšoj Jugoslaviji vesti o masovnim zločinima ustaša nad srpskim civilima imale su veliki značaj. Oni su uticali, pre svega, jače diferenciranje između srpskih i hrvatskih iseljenika u Americi i Kanadi, ali i na zauzimanje opreznog stava Bele kuće prema jugoslovenskom pitanju.

Kralj se lično 31. marta obratio premijeru Čerčilu podužim pismom u kome je izložio svoju želju da sklopi brak sa princezom Aleksandrom, s kojom je u vezi već godinu dana:... Osećam da moram, što je pre moguće, posle venčanja, da idem na Srednji istok, ili kuda i gde Vi nalazite da mogu doprineti ujedinjenju svog naroda, koji je rastrgan građanskim ratom... Spreman sam da idem u Jugoslaviju, ako se bude smatralo da je to najbolje, da bih bio sa svojim narodom i borio se rame iz rame s njim. Samo na taj način mogu uzeti učešća u njegovom oslobođenju.

Pre nego što je odgovorio, Čerčil se konsultovao u Forin ofisu i pošto je od njega dobio potvrdu da jugoslovenska vlada ne odobrava venčanje "zbog nekog starog srpskog običaja da ne može da bude venčanja dok je zemlja u ratu", on je zamolio kralja Petra da pričeka dok ne stigne odgovor od đenerala Mihailovića. A što se tiče Kraljeve želje da se borbeno angažuje na frontu, Čerčil se saglasio sa njegovim odlaskom na Srednji istok, jer smatra da bi to bio izvor ohrabrenja za njegovu vojsku i narod, ali nije odobrio predlog da ide u Jugoslaviju i bude sa svojim narodom: Učinićete mu (narodu) daleko veću uslugu čekajući povoljnu priliku da biste se vratili kada kucne čas slobođenja.

Dugo očekivani telegram od đenerala Mihailovića stigao je 13. avgusta i Kralj je bio ushićen njegovom sadržinom. Naime, ministar vojni javio je kako je, preko svojih komandanata, ispitao raspoloženje naroda u Istočnom Pomoravlju, u oblastima Kopaonika, Sandžaka, Hercegovine i Dalmacije, kao i mišljenje Crkve i beogradskih krugova i "svuda naišao na pozitivan odziv".

Ohrabren ovim telegramom Kralj se obratio britanskom premijeru, zatraživši podršku da se venčanje obavi u novembru po njegovom povratku sa planiranog puta na Srednji istok. Čerčil je i ovog puta konsultovao Idna, koji mu je bez dvoumljenja odgovorio da bi "za Kralja bilo mudrije da pričeka da se vrati u Jugoslaviju, no da bi venčanjem, na brzu ruku, stavio na kocku svoj ne mnogo siguran položaj". Osim toga, ne može se smatrati da je Mihailovićeva poruka, kojom se daje blagoslov venčanju, pouzdana jer on stvarno nije u mogućnosti da govori u ime vascele Srbije, kada se zna da je Nedićev stav prema venčanju negativan, a da se i ne govori o raspoloženju partizana prema kralju.

Čerčil se ovoga puta složio sa svojim državnim sekretarom i obavestio kralja Petra da bude strpljiv i sačeka oslobođenje zemlje.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 00:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Propao povratak kući

Britanska tajna služba sprečila povratak mladog kralja u Srbiju. Tragična sudbina pilota Slobodana Ninkovića

Slika

PILOTIRANJE je bilo jedna od strasti kralja Petra. Vežbao je najpre na svom avionu, dobijenom od predsednika Ruzvelta. Instruktori su mu bili major vazduhoplovstva Dimitrije Kneselac i jedan Englez. Kada je, najzad, završio obuku i dobio značku letača „krilca“, kralj je sa olakšanjem uzviknuo: „Sad mogu sam leteti... Mogu i u otadžbinu da odletim!“ Iako je plan o odlasku u zemlju čuvan u strogoj tajnosti, pre svega od Engleza, Kralj je o toj mogućnosti otvoreno govorio pred svojim ađutantima imajući u njih puno poverenje.

Prvi put je preda mnom spomenut odlazak u zemlju bez odobrenja Engleza - seća se ađutant Radojčić - kada mi je Kralj dao da pročitam telegram dobijen iz Lisabona od Radoja Kneževića. Ako se dobro sećam pisalo je: ’U ovim teškim danima, Vaše Veličanstvo, ne mislite na Vašu ženidbu, nego iskoristite prvu priliku, koja Vam se pruža i idite u zemlju. To je jedino što može doneti preokret u našu korist uz pomoć generala Mihailovića’. Kasnije, takođe u decembru, Kralj je spominjao da će uraditi nešto što niko od njegovih predaka nije učinio. A onda, pojavio se potporučnik Ninković, koji je naprosto postao Kraljev miljenik. Nešto su se sašaptavali, dogovarali...

Potporučnik Slobodan Ninković svojim fizičkim izgledom i odvažnošću predstavljao je neobičnu pojavu: visok preko dva metra i težak preko sto kilograma, razlikovao se od drugih pilota, obično nižih rastom i nežnije fizičke konstitucije. Vaspitan u oficirskoj porodici, školovan u Vojnoj akademiji, bio je veoma hrabar i preduzimljiv. Uspeo je da pobegne iz zarobljeničkog logora i otada je pokazivao veliku samouverenost. Tim svojim odlikama stekao je veliko poverenje kralja, kod koga je odlazio bez najave na razgovore „u četiri oka“, obično noću.

Tok izvođenja plana o odlasku u Jugoslaviju opisao je podrobno Kralj u memoarima: „Tajno smo prikupili onoliko oružja i materijala koliko je bilo mogućno, zajedno sa kompletnom radio-stanicom, i sve ostavili u mojoj kući u Kairu. Napravili smo plan da taj materijal odnesemo u Jugoslaviju u jednom ’ukradenom’ avionu. Bacili smo oko na jedan stari ’halifaks’, korišćen za obuku na aerodromu „La Maz“, s kojim smo nameravali da izvršimo sletanje ’na sreću’ u Srbiju. Da bih se spremao za ovaj podvig, trenirao sam koliko god sam češće mogao prinudno sletanje sa teškim bombarderima. Najzad, utvrđen je bio i datum. Odlučili smo da pođemo u tri časa ujutro, da bismo nadleteli Jugoslaviju posle zore. Ako vreme bude povoljno, sletanje po danu biće lakše. Bili smo se odlučili da rizikujemo mogućnost da nas napadnu nemački lovci“.

U poslednjem trenutku, pred sam polazak, plan se morao izmeniti, pošto je jednog od učesnika u letu saslušao komandant avijacije potpukovnik Škrivanić, koji je otkrio šta je bilo u toku izvođenja ove operacije. Shvativši da je učinjena neka indiskrecija - nastavlja Kralj - izvršili smo izmenu plana u poslednjem momentu: bilo je zaključeno da ja neću poleteti sa prvim avionom, koji će svakako otići kod Mihailovića, već ću ga slediti u drugoj ekspediciji sa članovima moje vlade.

Prvim avionom leteo je potporučnik Ninković, koji je sa dvojicom Engleza stigao ukradenim avionom u Bari, ali je ovde uhapšen. Na saslušanju, o cilju svoga leta izjavio je da ide u vrlo važnu misiju i da nosi lične poruke Nj. V. Kralja generalu Mihailoviću. Ta važna poruka bila je šifrovana.

Dok je u Bariju još vođena istraga i iz Kaira traženi podaci da li neko od jugoslovenske komande zna o putu potporučnika Ninkovića i da li mu je kralj Petar dao kakvu poruku za đenerala Mihailovića, Ninković je sa dvojicom britanskih oficira uspeo da pobegne iz zatvora i sa njima, ukradenim avionom, odleti preko Jadrana za Jugoslaviju. Šta se dogodilo sa njihovom sudbinom, istraga nije utvrdila.

Završetak te priče čitamo u kraljevim memoarima: Nikad ih više nisam video. /. Telegram koji sam poslao Mihailoviću ’via Istambul’ da bih mu najavio dolazak svojih prijatelja, morao je izazvati kod njega veliko razočaranje./. Posle misterioznog nestanka ovog aviona, odlučio sam se teška srca da napustim ovaj plan... Da i ne govorim o nadzoru koji je nada mnom vršilo odeljenje /engleske/ vojne policije, mereći svaki moj pokret i gest.

Očigledno, istraga koju je sprovela britanska agencija Intellegence Service o slučaju Ninković upućivala je na vezu sa kraljem Petrom, pa su ga stoga stavili pod prismotru i nadzor. Čitav slučaj morao je biti zataškan, jer bi bilo besmisleno optužiti jednog suverenog vladara „za krađu aviona“. Ali sam kraljev pokušaj da ode u zemlju bio je za Britance drastičan primer da on neće slediti njihovu politiku. Da bi se na kralja Petra mogao vršiti uticaj, u skladu sa tekućom britanskom politikom, trebalo ga je dovesti u London.

Tako se dogodilo da oni koji su kralja oterali na Srednji istok, sa namerom da tamo ostane do povratka u zemlju, sada su naprasno tražili njegov hitni povratak. Trebalo je za to naći neki nepolitički razlog, a rešenje pitanja Kraljeve ženidbe pokazalo se kao pogodan mamac.


ODANOST KRALjU

Posle uspostavljanja direktnih veza za Dražom Mihailovićem, vlada u Kairu dobijala je povoljne vesti o monarhističkom raspoloženju naroda u zemlji. U izjavi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta koju je 19. decembra 1943. godine Mihailović dostavio Kairu tvrdilo se: da su svi Srbi, svi jugoslovenski orijentisani Hrvati, koji čine većinu hrvatskog naroda i svi Slovenci odani narodnoj dinastiji Karađorđevića... Priznaju jedinog Vrhovnog Komandanta Nj.V. Kranja Petra II, i samo onu vladu koju on postavlja.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 00:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Venčanje bez kraljice

Skromnoj svadbi svog sina Petra nije prisustvovala kraljica Marija. Genaral Živković tražio da se Kralj odrekne prestola

Slika
Kralj Petar i princeza Aleksandra

POŠTO je iz Londona stigao neočekivani poziv da se vrati u Englesku, kralj Petar je, sa članovima Purićeve vlade, napusto Kairo i preko Gibraltara stigao u London 11. marta 1944. godine. Po dolasku, posetio je najpre majku, kraljicu Mariju, koja nije promenila svoj stav protivljenja ženidbi svoga sina. Pošto je već zakazan dan kraljevog venčanja, predsednik Purić obavestio je đenerala Mihailovića o uglednim gostima, koji će tom svečanom činu prisustvovati (izuzev kraljice Marije, „zbog bolesti“) i zatražio njegovu podršku:

„Molim Vas saopštite ovo jugoslovenskoj vojsci u zemlji i objavite narodu. Neka bi Bog dao da ovaj čin ojača još više našeg mladog Kralja u najstrašnijoj borbi kroz koju naš narod prolazi, a u kojoj Kralj pokazuje sve odlike hrabrosti i mudrosti svojih predaka.“

Venčanje kralja Petra i grčke princeze Aleksandre obavljeno je 20. marta 1944. godine. Bila je to skromna svečanost u dvorskoj rezidenciji u hotelu „Kleridž“ uz prisustvo dvadesetak vrlo uglednih zvanica, među kojima su bili engleski kralj Džordž, premijer Čerčil, državni sekretar Idn, kao i izaslanik đenerala Mihailovića, major Lukačević.

Kraljevi se obično žene vodeći računa, pre svega, o državnim i dinastičkim interesima. Brak sklopljen između kralja Petra i grčke princeze Aleksandre nije bio takav. Otkada su se upoznali, oni su žudeli da ozakone svoju vezu, ali su se, skoro pune dve godine, tome protivili političari smatrajući da u ratnim uslovima venčanje (čak i veridba) nije u duhu tradicije srpskog naroda, da može da naškodi kraljevom ugledu, a time i državnim interesima. A kralj Petar je povezivao svoju ženidbu upravo sa željom da ide na front.

Kada se tako dugo o nečemu stvara fama, ona vremenom postaje dogma o kojoj se ne sme ogrešiti. Kraljevo venčanje nepovoljno je primljeno, pre svega, u srpskoj zajednici u Kairu, naročito među starijim ficirima, koji su kritikovali svoga vrhovnog komandanta što je, ne vodeći računa savetima odgovornih ljudi iz svoje okoline i svoje majke, sledio zov srca. Jedan od najoštrijih kritičara bio je đeneral Petar Živković, koji je, čak, govorio da, u interesu zemlje, kralj Petar treba da se odrekne prestola.

S tim u vezu dovodio se i postupak kraljice Marije, koja se ogradila od nepopularnog koraka svoga sina odbijajući da prisustvuje njegovom venčanju. Smatralo se da je, na taj način, ostavila otvorena vrata „da se kroz njih popne na presto“ mlađi sin Tomislav. Izveštavajući o svemu tome, predstavnik britanske tajne slube išao je toliko daleko da je poručivao da se „radi njegove lične bezbednosti Kralj zasad ne vraća na Srednji Istok“.

Iako je svoje venčanje doživljavao kao dugo očekivani srećan događaj, kralj nije imao vremena da se tome raduje. Njegovo raspoloženje najviše su remetili kampanja koje je tada vođena protiv đenerala Mihailovića i pritisak britanske vlade da se odrekne tog svog jedinog oslonca u zemlji.

Neposredno posle razgovora sa Čerčilom, obratio se Ruzveltu podužim pismom moleći ga da utiče na britanskog premijera. Požalio se kako se od njega traži da ubuduće Jugoslavija nema vladu, nego samo savet od tri člana, koji bi započeo razgovore sa Titom, a potom, da se tom savetu prepusti uprava u zemlji. Detaljno mu je preneo svoj ragovor sa Čerčilom zadržavajući se posebno na spornim pitanjima. Kralj je izneo čvrsto uverenje da ni on, ni njegova vlada ne mogu napustiti Mihailovića, jer bi to značilo izneveriti narod, koji se već tri godine bori pod vrlo teškim uslovima, bez ikakve pomoći. On sam postao bi izdajnik prema svome narodu i vojsci, čiji je vrhovni komandant. Prihvatanje takve odgovornosti za njega lično bilo bi ravno političkom samoubistvu:

„Moj narod i moja vojska u zemlji očekuju od kralja, ili da dođem tamo i borim se sa njima, ili da ostanem u inostranstvu da bih branio narod, u najmanju ruku sa isto onoliko hrabrosti s koliko se narod bori u zemlji.“ Kralj je tražio od Ruzvelta da mu objasni savezničku politiku prema Jugoslaviji: „Mi ne možemo verovati da bi bilo ko, ni u Moskvi, ni u Teheranu, mogao odlučivati o budućnosti Jugoslavije bez konsultovanja sa nama. /. Zato vas molim, gospodine Predsedniče, da intervenišete u rešavanju pitanja Jugoslavije, ako ne celog Balkana, da to bude stvar zajedničke rasprave, između nas, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Rusije, pod njihovom zajedničkom garancijom.“

Odgovor američkog predsednika došao je sa zakašnjenjem od mesec dana i predstavljao je ljubazno i biranim rečuma opravdavanje Čerčilovih zahteva. I Ruzvelt smatra da postojeća Purićeva vlada nije baš kvalifikovana da iznađe rešenja za sve izazove pred kojima se nalaze Jugosloveni. Upravo stoga, on misli da Mihailovića trebalo osloboditi svih političkih obaveza i omogućiti mu da se koncentriše na vojne probleme. I predsednik smatra da su partizani mnogo značajniji pokret otpora, koji uživa veću podršku naroda, nego šo je Kraljevska vlada spremna da prizna. Završio je svoj odgovor kralju Petru obeshrabrujućom porukom: „Molim Vas da prihvatite njegov /Čerčilov/ savet kao da je moj.“


SAVEZNICI BOMBARDUJU

U međuvremenu, pritisak je pojačan i u samoj Srbiji: Beograd su bombardovali anglo-američki avioni 16. aprila, na dan Uskrsa, sutradan i još ukupno 13 puta do ulaska sovjetskih trupa u Srbiju; tokom aprila bombardovani su još: Nikšić, Podgorica, Niš, Leskovac, Knin. Naredbu da se bombarduju Beograd i drugi srpski gradovi mogao je izdati Čerčil, a on je to učinio, svakako, sa znanjem, a po nekima, i „na traženje maršala Tita“.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 00:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Broz Čerčilov junak

Govor kralja Petra u kome poziva naciju da se pridruži Titu režirali Englezi. Osećam da izneveravam svoje najbolje prijatelje

Slika
Kralj Petar i Nikola Tesla

PonaŠanje Tita prema britanskim državnicima bilo je potpuno u skladu sa njegovim ukorenjenim boljševičkim vaspitanjem. Već posle sporazuma sa Šubašićem na Visu, Tito je objašnjavao Molotovu, kao da se pravda, da nema štete ako se sa obrazovanjem neke zajedničke jugoslovenske vlade što više oteže, "jer ćemo mi dobiti samo na vremenu za učvršćenje naših pozicija u Srbiji". Uveravao je sovjetsku vladu da on ništa ne veruje zapadnim saveznicima, jer misli da im je sporazum koji je on sklopio sa Šubašićem na Visu potreban da ojačaju kraljeve pozicije, "da dovuku kralja u zemlju još pre svršetka rata i da, pomoću Ustava, zavlada u Jugoslaviji, odnosno barem u Srbiji". On to neće dozvoliti i zato pridaje veliku važnost približavanju Crvene armije Balkanu.

Sovjetsku pomoć Tito je zatražio na najmerodavnijem mestu obraćajući se pismom samom Staljinu: "Biće nam potrebna najveća Vaša pomoć da bismo mogli što prije rešiti problem Srbije, koji je za nas vrlo važan, jer od toga zavisi konačan uspjeh u stvaranju demokratske federativne Jugoslavije. Po mome mišljenju - pisao je Tito Staljinu - najjača podrška u svakom pogledu bila bi u tome ako bi Crvena armija nadirala preko Karpata i Rumunije u pravcu juga. Takav plan osujetio bi mnoge planove na Balkanu od strane onih koji žele da pomoću razdora učvrste svoje pozicije."

Ostvarivanju Titovih zamisli umnogome su doprineli i sami britanski državnici time što su svu političku, materijalnu i pomoć u oružju pružili Titu. Štaviše, oni su bili svesni činjenice da će Tito britansko oružje koristiti da u građanskom ratu potuče svoje političke protivnike, posebno u Srbiji i da zavlada celom zemljom. Posle pregovora Tita i Šubašića na Visu, državni sekretar Idn, nezadovoljan što u tim pregovorima nije bilo reči o onom pokretu u kome se Srbi ponajvše bore, pisao je:

"Budući da u toj stvari ne postoji nikakav sporazum između Tita i Šubašića, izgleda da to nagoveštava gušenje četničkog pokreta silom oružja, a to je ono što mi mislimo sprečiti, ako budemo mogli." U tome se mogao uveriti i sam Čerčil posle razgovora sa Titom u Kazerti. Sa osećanjem griže savesti pisao je Idnu: "Bilo bi dobro da se setimo kolika će odgovornost ležati na nama kad se završi rat, kad Tito bude imao sve oružje i mogućnost da podjarmi ostali deo zemlje, oružjem koje je dobio od nas... On će imati oružje, a ostatak zemlje biće u njegovoj milosti i nemilosti."


TITO UMESTO DRAŽE
ODSTRANjIVANjE đenerala Mihailovića iz jugoslovenske vlade Čerčil je smatrao političkim prelomom koji će olakšati saradnju sa Titom. Obraćajući se, tim povodom, poslanicima Donjeg doma, on je ipak priznao da ne zna šta će se dogoditi sa delom Jugoslavije koji kontrolišu Srbi, pošto će Mihailović i bez oslonca na vladu zadržati uticaj na srpsko stanovništvo.

I pored osvedočenja šta se sve može dogoditi sa Srbima kad Tito silom oružja bude uspostavio diktaturu u celoj zemlji, britanski zvaničnici držali su se svoje pragmatične "zajedničke" politike sa Sovjetima. Staljin, pri nadiranju prema Balkanu nije štedeo živote miliona svojih vojnika, dok je Čerčil, uz izdašnu materijalnu pomoć i pomoć u opremi i oružju, nastojao da izbegne veće žrtvovanje svojih vojnika.

Nastavljeni su i pritisci na kralja Petra. Pod izgovorom izbegavanja građanskog rata, tražilo se od njega da se na radiju obrati Srbima, Hrvatima i Slovencima sa apelom da se pridruže "narodnooslobodilačkoj vojsci". Šubašićeva vlada je 24. avgusta pripremila ukaz kralju na potpis, kojim se stavlja van snage ukaz od 10. juna 1942. o Vrhovnoj komandi u zemlji, čime se dezavuisalo postavljenje đenerala Mihailovića, kao načelnika te komande.

Kralj Petar je ubeđivan da će, ako ne prihvati da uputi ovakav poziv, Rusi koji se približavaju Beogradu napasti Dražu Mihailovića kao neprijatelja. Kralj navodi opasnost od razbuktavanja građanskog rata kao razlog koji ga je prisilio da preispita nastavak svoje podrške isključivo Mihailoviću i da prihvati neko kompromisno rešenje:

"Raspravljali smo o mnogim skicama govora, koji ću održati, i sve sam učinio da ga sastavim tako da moj apel bude u korist svih oslobodilačkih pokreta, ali su i britanska i jugoslovenska vlada insistirale da naglasak bude isključivo na Titu. Posle tri sastanka sa Čerčilom po ovom predmetu, jedino što sam mogao da učinim bilo je da snizim ton kojim ću predstaviti Tita kao usamljenog heroja, da ne kažem ni reč o Mihailoviću, kao i da skratim osnovnu verziju govora. Osećao sam se da izneveravam svoje najbolje prijatelje i da potpuno priznajem grupu koja je suprotstavljena monarhiji i svim demokratskim načelima. Seme diktature već je bilo posejano. Bio sam nemoćan da bilo šta učinim."

Uz sve to, najveći uticaj imao je razvoj događaja na frontu, zapravo napredovanje Crvene armije na Balkanu. Početkom septembra ruske trupe su izbile na bugarsko-rumunsku ranicu i za desetak dana već su doprle do jugoslovenske granice na Dunavu. Tu u blizini Kladova 12. septembra 1944. godine susrele su se ruska i partizanska jedinica. U svetlosti tih događaja, tog istog dana kralj Petar je u svom obraćanju na londonskom radiju pozvao Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pridruže naronooslobodilačkoj vojsci pod vođstvom maršala Tita.

Iako je Čerčil tražio osudu đenerala Mihailovća, što bi navodno, uticalo na četnike da priđu Titu, kralj je odlučno odbio da se u govoru to i spomene. Samo je u jednoj rečenici osudio sve one koji, zloupotrebljavajući njegovo ime i ovlašćenje krune, pokušavaju da ostvare saradnju sa neprijateljem, što, u ovom teškom vremenu, izaziva neslogu u narodu i koristi jedino neprijatelju.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 00:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Narod zbunjen govorom

Najteži udar naneo nam je naš kralj u čije smo se ime zaklinjali. Mi za kralja, kralj za Tita, šta će biti Bog te pita

Slika
Kralj Petar sa članovima vlade

KRALjEV govor na radiju izazvao je različite reakcije među srpskim političarima u emigraciji, kao i u zemlji. Grol je samo prokomentarisao da je moralo tako biti, ali da je samo trebalo objasniti okolnosti pod kojima je taj govor održan. Grupa srpskih političara oko Slobodana Jovanovića setila se u poslednjem trenutku da uputi zakasnelu poruku Mihailoviću: da je kucnuo čas da se ceo narod ima dići na oružje. Morate da izjavite da ste spremni da obustavite bratoubilačku borbu i da ostavljate sve rasprave za posle rata. Jovanović je, zatim, posetio člana britanske vlade, Emerija i zatražio pomoć, ali je ovaj video jedinu mogućnost da bi Englezi, možda, mogli da Mihailovića izvuku iz zemlje i time mu spasu glavu.

Kraljevo obraćanje narodu 12. septembra Mihailović je primio dosta bolno. Nije imao nerava da Kraljev govor sasluša, a kad su mu saopštili njegovu sadržinu, dugo je sedeo sam, nepomičan, bez ikakve reakcije. Više od mesec dana kasnije pisao je Konstantnu Fotiću kako je Kraljev govor predstavljao "strahovit udarac": Naročito se on odrazio na kolebljive vojne starešine u izvesnom broju, ali na narod Kraljev govor je ostavio obratno dejstvo. Narod je počeo da gunđa protiv Kralja i dinastije, protesti su padali na sve strane i to javno. Slično je pisao i Živku Topaloviću:

Najteži i najstrašniji udar naneo nam je Kralj, čijim smo se imenom zaklinjali. Bog i narod neka mu sude. Ove Mihailovićeve izjave nalazimo kod Topalovića u "Knjizi o Draži", objavljenoj posle rata. Kao vojnik, Mihailović je sve nedaće primio dosta smireno, sa nadom da sve ipak nije izgubljeno. Svakako mu je najteže bilo saznanje da su mu sin Branko i kćerka Gordana prišli partizanima i govore po selima protiv njega. Otuda je i za Kraljev postupak imao razumevanja, kada je saznao kakvim je sve pritiscima on bio izložen.

Javite Kralju da popravi svoje držanje - pisao je nešto kasnije - Mi činimo sve da se Kraljev položaj popravi, ali biće uzaludno, ako sam Kralj to ne učini odmah. U narodu je zbunjenost Kraljevim govorom izražena u polušaljivom tonu ovim stihovima: Mi za Kralja, Kralj za Tita, Šta će biti Bog te pita.

Efekti kraljevog govora brzo su relativizovani, jer ono što je rečeno nije zadovoljilo, onoga kome je namenjeno, Tita. U prethodnim dogovorima on je tražio da pisanje nacrta proklamacije bude stvar same jugoslovenske vlade, odnosno Šubašića; zatim je postavljao razne uslove u pogledu njenog sadržaja: da kralj naredi pripadnicima Kraljevske vojske da se pridruže partizanskoj vojsci, a ako to ne učine, biće demobilisani i poslati u izbegličke logore, štaviše, neće im se dozvoliti da se posle rata vrate u zemlju. Načelno, nema ništa protiv da oni koji se pridruže partizanima nose kraljevske oznake, kokarde, ali on smatra da bi se kokarda mogla smatrati provokacijom, koja bi mogla da izazove incidente.

Tito je, takođe, zahtevao da operacije snaga Kraljevske mornarice budu pod njegovom "direktnom komandom". Pošto ništa od svega toga nije ušlo u proklamaciju, Tito je, jednostavno, ignorisao kraljevo istupanje na radiju. Nedelju dana iza toga, on je tajno napustio Vis, ostavivši stražare ispred svog prebivališta, da bi, bar za neko vreme, prikrio svoj odlazak. Ruskim avionom odleteo je za Krajovu, gde je razgovarao sa tamošnjim predstavnicima komande sovjetskih trupa o uslovima zajedničkih operacija u Jugoslaviji, a zatim je, 21. septembra, otputovao u Moskvu.


PETAR MALI

U RASPRAVI o unutrašnjim jugoslovenskim pitanjima, Staljin je izjavio da on nema ništa protiv kralja Petra i stvarno bi mu želeo pomoći, mada Tito smatra da se kralj Petar toliko poistovećuje sa Srbima, da bi Hrvati i Slovenci odbili sarađivati. Staljin takođe ima utisak da je kralj Petar "nedelotvoran". Čerčil je onda primetio da je on mlad, tek ima 21. godinu, a kada je Staljin odvratio kako je Petar Veliki sa 17 godina vladao Rusijom, Idn je dobacio da se razgovara o "Petru Malom".

Razgovori Staljin-Tito ticali su se operacija sovjetskih trupa u Jugoslaviji, pitanja odnosa prema jugoslovenskoj vladi i kralju. Staljin, s kojim se, inače, prvi put susreo, uveravao ga je da treba da vrati kralja Petra na presto: Ne morate ga primiti za sva vremena. Privremeno, pa mu posle udarite, u zgodnom trenutku, nož u leđa. Tito se tome protivio i zauzeo čvrst stav da su za njega svi buržoaski političari u Srbiji "izdajnici i podlaci", a dinastija Karađorđević "omražena u narodu". A za Engleze je rekao da bi im, ukoliko bi se silom iskrcali u Jugoslaviju, pružio "odlučan otpor", što se Staljinu najviše svidelo.

Britanske zvaničnike uznemirili su Titov potajni odlazak sa Visa i njegovi razgovori u Moskvi, o čemu su tek kasnije saznali. Sa osećanjem nemoći da utiču na takav tok događaja, koji se odvijaju bez njihove kontrole, našli su jedino rešenje da ispitaju kakav je stav Sovjeta. Glavna pitanja u raspravi na sastanku sovjetskih i britanskih državnika bila su podela interesnih sfera u Juoslaviji i na Balkanu.

U zvaničnom saopštenju o razgovorima najviših predstavnika Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, u Moskvi od 8. do 18. oktobra 1944. godine, kaže se da su se dve vlade saglasile da u Jugoslaviji "sprovode zajedničku politiku u cilju okupljanja svih snaga protiv Nemaca, koji se povlače, i rešavanja unutrašnjih jugoslovenskih teškoća objedinjavanjem jugoslovenske Kraljevske vlade i narodnooslobodilačkog pokreta. Jugoslovenskom narodu, nakon rata, priznaće se neotuđivo pravo da odluči o svom budućem ustavnom uređenju.20

Po svom povratku iz Moskve, Čerčil je obavestio kralja Petra o rezultatima razgovora sa Staljinom, predstavljajući ih kao veoma povoljne za njegovu zemlju. Spomenuo je kao najvažnije da pitanje monarhije nije rešeno, već je predloženo da se odluka donese na referendumu posle rata.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 22 Sep 2015, 01:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tron princu Tomislavu

U vreme crkvenog raskola bilo je ideja da se kralj primora na ostavku. Razdor kraljevske porodice izazvali komunisti

Slika
Braća Karađorđevići sa majkom

SLUŽEĆI se autoritetom patrijarha Germana, komunističkom režimu uspelo je da izazove nesuglasice u Kraljevskom domu. U javnosti je pozornost izazvala aktivnost princa Tomislava Karađorđevića, koji se svrstao u pobornike održavanja jedinstva SPC i sa sobom povukao i prestolonaslednika Aleksandra. U jesen 1965. princ Tomislav je otvoreno pružio podršku episkopu Firmilijanu, prisustvujući na nekoliko crkvenih skupova. Iako na tim skupovima nigde nije bilo reči protiv kralja Petra, suprotan stav princa Tomislava od svoga brata, koji je tada podržavao raskol, otvaralo je pitanje jedinstva u Kraljevskom domu.

Na aktivnost princa Tomislava prvi su reagovali episkop Dionisije i predsednik Srpskog nacionalnog odbora, Stevan Trivunac, koji su mu skrenuli pažnju da svojim opredeljenjem na suprotnu stranu u crkvenom pitanju, "predstavlja javno i otvoreno cepanje dinastije". Zatim je objavljeno saopštenje iz Kraljeve kancelarije, koje je potpisao đeneral Todor Milićević. U njemu se konstatuje da su istupanja princa Tomislava za očuvanje jedinstva Crkve "u očiglednoj suprotnosti sa zvaničnim stavom i politikom inagurisanim od strane Njegovog Veličanstva Kralja" i upozorava da bi kralj na osnovu Porodičnog pravilnika Kraljevskog doma mogao odrediti odgovarajuće mere, "kako bi se ista istupanja u budućnosti otklonila".

Najzad, princu Tomislavu je 14. decembra 1965. upućeno pismo sa potpisom samog kralja Petra, u kome se, pored ostalog kaže: Tragične odluke Sv. Arhijerejskog Sabora od maja 1963. godine ozbiljno su poremetile, ako ne i potpuno prekinule našu bratsku saradnju na državnim i narodnim poslovima, koju sam Ja smatrao dragocenom /. I za Tebe, kao i za druge dobronamerne i neobaveštene emigrante, moglo je da smatra, da ste u toku prvih nekoliko meseci od napred spomenutih odluka bili u zabludi u tome: da li je ili ne u pitanju jedan novi manevar komunističkog režima u zemlji, da upotrebi Srpsku pravoslavnu crkvu za razbijanje nacionalne emigracije i uništenje monarhije i privrženost našega naroda za nju, jer su svi dosadašnji pokušaji sa amnestijama i drugim trikovima ostali bezuspešni. Od momenta kada se uvidelo da je to jedna sinhronizovana akcija komunističkog režima protiv naše SPC, nijedan emigrant, a pogotovo Ti, dragi Tomislave, kao član Kraljevskog doma, ne možeš da se pravdaš zabludom ili neznanjem, da posredi nije čista komunistička akcija.

Kralj dalje u pismu svome bratu, napominje da o tome postoji dokumentacija, brojni originalni dokumenti iz arhiva Patrijaršije u Beogradu, objavljeni u jednoj knjizi, kao i izveštaj Potkomiteta Senata SAD. Sadržina spomenutih dokumenata - stoji dalje u pismu kalja Petra - morala bi da uveri i najnevernijeg Tomu, da je posredi komunistički poduhvat, čiji je krajnji cilj, ne samo Srpska pravoslavna crkva, već i Moj i Tvoj Kraljevski dom Karađorđevića, upravo njihovo konačno uništenje.


BRATSKI ODNOSI

U LETO 1967, za vreme svog boravka u Njujorku, princ Tomislav se telefonom javio svome starijem bratu. Razgovor je bio prisan i iz toga se moglo zaključiti da i dalje gaje bratske odnose. Posle toga, on je izjavio jednom britanskom listu: Nema rascepa među nama...Rekao bih da ima ljudi, koji bi želeli da vide razdor među nama.

Princ Tomislav ubrzo je uputio odgovor svome bratu, kralju Petru, zamerajući mu da ga neopravdano optužuje da nanosi štetu dinastiji Karađorđevića, što je za njega uvredljivo. On odbacuje uslove, koje mu je kralj postavio, ukazujući da je Pravilnik, "dok je Kralj u izgnanstvu neprimenljiv."

Princ Tomislav upućuje kritike svome bratu da je preuzeo ulogu i pojavljuje se kao "poglavar" jedne emigrantske crkvene organizacije, što je u suprotnosti važećem Ustavu. Na kraju princ Tomislav traži od svoga brata da ne objavljuje ovo njegovo pismo, jer ćeš onda "Ti otkriti da u Domu Karađorđevića postoji spor. Onda ćeš Ti, na likovanje današnjih komunističkih jugoslovenskih vlastodržaca, otežavati povraćaj monarhije u Jugoslaviji i pomoći produživanje komunističke vladavine."

Posle ovakvog prilično oštrog odgovora svome bratu, može se postaviti i pitanje da li tu ima još nečeg osim povređene sujete jednog princa. Na jednom mestu u svojim, memoarima, on priznaje kako je "vešto ubačena jabuka razdora u redove srpske emigracije u Americi", ali za to krivi episkopa Dionisija, koji je navodno išao naruku komunističkom režimu u Jugoslaviji. Međutim, još pri kraju 1944. godine u Londonu je bilo uticajnih ljudi, koji su razmatrali mogućnost da se kralj Petar prinudi na ostavku u korist prestolonaslednika Tomislava; o tome je upoznata i kraljica Marija i ona se toj zamisli nije protivila.

PoČetkom pedesetih godina, prema nekim podacima, vođena je "sistematska kampanja", s ciljem da se na presto dovede princ Tomislav. Kao organizator te kampanje spominje se Radoje Knežević (bivši ministar Dvora), inače urednik lista "Glas kanadskih

Srba". Taj list je, u vreme crkvenog raskola, o tome otvoreno pisao, ističući svog kandidata ovim rečima:

U žilama kraljevića Tomislava struji krv neustrašivog Karađorđa. To je onda, navelo i kralja Petra, podstaknutog verovatno od svojih pristalica, da u pismu svome bratu ukaže, koliko bi borba oko prestola bila štetna, navodeći za to primer iz srpske istorije: Ja iskreno verujem da te ne rukovode ambicije Vukana sina Nemanjina. Međutim, one koji Ti sleduješ, javno o tome govore, da su Ti tu ulogu odredili. Savetuje ga da izvuče pouku iz ovog razdoblja srpske istorije, da bi mogao sagledati kuda te vode, šta žele da sa Tobom postignu nesavesni i nevaljali, koji Ti se predstavljaju Tvojim i prijateljima našega Kraljevskog doma.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 57 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker