Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 19 Apr 2013, 04:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
U senci velikog oca

Kneginja Ljubica, nežna majka, život posvetila vaspitavanju sinova. Milošev dom nije ličio na rezidenciju gospodara

Slika
Knez Miloš Obrenović

EVROPSKI korak Srbije nezamisliv je bez političkog i kulturnog nasleđa kneza Mihaila Obrenovića. Njegova vladalačka filozofija počivala je, mada u nerazvijenom obliku, na onome čemu danas težimo. Zalagao se za sređene institucije, dobro profilisan budžet, moderno školstvo. U spoljnoj politici se zalagao za predvodničku ulogu Srbije na Balkanu sa osloncem na Zapad, što je posebno vidljivo za druge vlade (1860-1868). Premda prosvećeni apsolutista udario je temelje današnje Akademije nauka, nacionalnog teatra, narodne ekonomije. Političke ideje i ličnu dramu ovog vladaoca osvetljava knjiga Sime C. Ćirkovića "Knjaz Mihailo Obrenović - život i politika" iz koje donosimo najzanimljivije delove.

Nekoliko godina pre Mihailovog rođenja, na Miloševom dvoru, način života bio je "vrlo prost, skroman, i jednostavan". Bilo je tu "nešto kuće", ni nalik na rezidenciju Gospodara, a vrata dvora "bila su svakom otvorena da je mogao u svako doba doći požaliti se i zamoliti se". Tada Obrenovići nisu živeli u Beogradu, koji su putopisci nazivali "poslednji grad u Evropi sa minaretima", već u srcu Šumadije, poglavito u Crnući. Tu je Miloš bio potpuni gospodar, izbegavajući tako da gleda ohole Turke.

U Miloševoj kući, sve je još bilo skromno, posve selski, daleko od svake raskoši. Milošu i Ljubici postelja je bila na patosu, a momci koji su služili Gospodara spavali su podno njihovih nogu. Ostalo je zabeleženo da "sve do 1834. godine Ljubica nije sela za sofru da jede zajedno sa mužem". To ne znači da je bila lišena uticaja na Gospodara koji je umeo da nadmudri Turke na čijim licima ne slutite "ni dobrodošlice, ni čuđenja, ni prezira".

Ta istrajna žena, kako beleže savremenici, ličila je "na kakvu kaluđericu negoli na vladajuću kneginju". Ona je Srbiji podarila dvojicu vladalaca: Milana, za koga se govorilo da je "malo utekao od idiota" i naizgled zagonetnog Mihaila, koji je "kao sjajni meteor preleteo preko srpskog neba".

Bio je utorak, 4. septembar 1823. godine, kada se u kragujevačkom "Šarenom konaku" rodio mezimac Milošev i Ljubičin, kome "nije bio suđen ni dug vek ni duga vlada". Karl Pacek podrobno opisuje detinjstvo Maljvino, kako su kneževića Mihaila od milošte zvali. Iz zapisa Karla Paceka izdvajamo opis tvrdoglavosti dečaka "kose plave kudraste, osobito lepih očiju", njegovu nesavitljivost, otpor prema stegama patrijarhalnog vaspitanja:

"...Bejaše dete zdravo, veselo, malo nestašno, umiljato, dobro, al' kad mu ko nepravde htede (učiniti), oporo do jogunstva".


SMRT KNjAŽEVE NALOŽNICE

MIHAILOVO odrastanje bilo je u senci očevog državničkog nagona da istera Turke iz Beogradske tvrđave, "poslednjeg mesta evropskog tla pod vlašću muslimana". Njemu svojstvenom bahatošću, Miloš je spustio i nevidljivu membranu prema kneginji Ljubici, predajući se opojnosti uživanja s mnogobrojnim milosnicama. To je bilo više no očigledno posle Petrijinog ubistva, kad je Ljubica izgubila svaki obzir i usmrtila lepu knjaževu naložnicu. Miloš je s Ljubicom opštio uglavnom pismima, a kratkotrajni susreti bili su više no kurtoazni.

Tako je Mihailo počeo da zida kulu samosvojnosti, kao neuveličanu sliku budućeg karaktera, a "karakter je sudbina".Dečak "glavom u visinu duguljastom", beleži Pacek, voleo je "uopšte učiti iz govora, pričanja, slušanja, nego iz knjiga čitajući".

Taj gipki dečak imao je osobiti dar za razne veštine. Njegova okretnost zasenčila je njegov duhovni korak, jer bio je izuzetan jahač, mačevalac, umeo je "gađati iz puške". Pronicljivo zapažanje K. Paceka da mu je "detinstvo fizički dobro ispunjeno, moralno pak intelektualno podosta zanemareno", zapravo je ključ njegove sudbine. Dok su evropskim dofenima (prinčevima) bile pisane posebne knjige odakle su crpli zrake mudrosti, Manjo-beg je, kao usamljeni konjanik, bio prepušten lutanju i smutnim lekcijama nedoraslih učitelja.

Uvek uz majku, od koje je "nasledio skromnost, umerenost, ozbiljnost, dugostrpljivost i postojanstvo", Mihailo se kretao u jednom zatvorenom krugu, a to stakleno zvono sprečavalo ga je da dublje proveri i ukrsti sudove o ljudima. Te odlike nedostajale su mu "u mladosti, pa i do kraja". Karl Pacek s uzdahom kaže: "Kamo sreće da je i od oca bio nasledio djejatelnost, rješitelnost, pronicateljnost, okretljivost spram obstojateljstvima, politički takt i lukavstvo i poznavanje ljudski neverstva i opačnosti".

Ma koliko je Ljubica bila nežna majka, koja se sva posvetila podizanju i vaspitanju svojih sinova, nije mogla, ograničenošću svog dara, da im usadi vrline toliko potrebne za njihovu misiju. Ova brižljiva mati, piše Mita Petrović, "stekla je kod svoje dece, bezgraničnu ljubav i poštovanje. Od sinova se svojih nije nikako rastavljala, niti ih je puštala od sebe, želeći da ih sama u srpskom duhu vaspitava, usađujući im svu plemenitost i dobrotu svoju".

LiŠen duboke i iskrene očinske ljubavi, Mihailo je bio pod punom vlašću ambiciozne, ali nepismene majke. Obojicu sinova, Miljca i Manjo-bega, Ljubica je učila mekoti u nastupu, pa prema tome nisu mogli da imaju u sebi jak pečat Miloševog karaktera: zrelost i diplomatsku veštinu neposustalog pregovarača.

No, Miljac je bio ljudska senka, tuberkulozan i nedorastao državničkom rangu. Mihailo je bio posve druge prirode, ali bez moćnih Miloševih opruga u koje su upletene i lukavost i stil obesnog gospodarenja. Manjo-beg je maštao da bude otelovljeni državnik koji "malo govori i mnogo misli". Kodža-Miloš često je ukazivao na nesrećan sklop u Mihailovoj naravi: setnu ćutljivost i dozu prevelike naivnosti.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 24 Apr 2013, 03:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Cela škola dva đaka

Punih devet godina učitelji su glačali sirove karaktere sinova gospodara Srbije. Knjaz Mihailo u Bukureštu primio berat od Nedim-paše

Slika
Ljubica Obrenović sa sinom Milanom

NEMA podrobnog zapisa kako su kneževići Milan i Mihailo prihvatili školske poduke koje im je izlagao Avram Gašparević, potonji profesor Vojne akademije. Milan je bio krotkija priroda od detinje raspusnog Mihaila, koji "nije dao na sebe", pa je K. Pacek zabeležio da je na učitelja Zorića i nožice (makaze) potezao.

Prešavši put od kanceliste kneževskog sekretarijata i pisara Sovjeta Serbskog, Gašparević je morao, u vrtlogu svakodnevnih susreta s "gospodarima", koji su uz koleno Miloševo bili, zacelo pokazati zavidnu veštinu uzdržavanja. Nešto od toga preneo je i na svoje učenike. "Krojio" ih je prema svom obličju - da nikad ne istrčavaju, da prate reakcije drugih, što je u slučaju Manjo-bega jamačno bilo teško.

Punih devet godina trajalo je mukotrpno glačanje sirovih karaktera sinova gospodara Srbije. Agilnom Gašpareviću umnogome su pomagali i Đorđe Zorić i Petar Teodorović. Ali nijedan iz tog trolista učitelja "begova" Obrenovića nije ostavio zapis o njihovom školskom kaljenju.

Dve godine pre nego što će, jedan za drugim, zasesti na presto Srbije, braća Milan i Mihailo, dobili su novog vaspitatelja - Konstantina Ranosa. Kneževići su pohađali i časove u Isajlovićevoj Višoj školi, koja je bila zametak "gimnazijalne škole", donoseći u Srbiju dah evropejskog obrasca. Pouzdani hroničar M. Petrović navodi da su kneževići "brižljivo učili, i napredovali u naukama, i redovno su polagali ispite polugodišnje, u prisustvu kneza Miloša i kneginje Ljubice".

Kao brižna majka Ljubica je čak smatrala da su kneževići preopterećeni, jer "po tri lekcije jutrom" i tri "posle podne izdavajući i pišući propise".

Iako nema onovremenih izveštaja, izvesno je da Milan ulaženjem u knjaževsko dostojanstvo "sam nije mogao vršiti nikakav posao". Mihailo je već bio daleko u Vlaškoj, zajedno sa dobrovoljno prognanim kodža-Milošem, kad su Avram Petronijević, Jevrem Obrenović i Toma Vučić-Perišić gospodarili Srbijom, "dok Porta ne potvrdi kneza Milana", koji u bunilu bolesti nije ni primetio da njegovi velikodostojnici samo čekaju njegovu smrt.


MILAN PREPUŠTEN SUDBINI

OBRENOVIĆE je mučila Milanova nesposobnost da reprodukuje i najprostije lekcije. Milanove cikluse klonulosti upečatljivo opisuje Anka Obrenović, to "brbljivo čeljade" u Obrenovića: "Oni (Milan i Mihailo) su neko vreme sedeli, ja sam misli(la) da će Bej-Milan nosom o kolena udariti, kako je pogrbavljeno sedio, i nikakvu pametnu i važnu reč izgovorio nije, nego da se čovek samo na to čudi i sažaljeva". Stanje prestolonaslednikovo nije se moglo popraviti i on je bio prepušten bolesti i sudbini. Bio je u položaju kao Turci u gradovima, gde "usled Portine zaboravnosti nisu ništa drugo nego taoci ili zarobljenici".

Zavesu nad nebom Srbije trebalo je da podigne knjaz Mihailo, koga je Namesništvo odmah, pošto se Milan upokojio, priznalo za vladaoca. Prvi državnički susret imao je u Bukureštu, gde je 21. oktobra 1839. godine iz ruku Nedim-paše primio berat na knjaževsko dostojanstvo. I odmah se uverio da ga čekaju "vrlo zapleteni" i "vrlo čkakljivi poslovi". Nije se ni pribrao, a već je osetio podozrivost oligarha, jer je, još pre dolaska u Srbiju, "pomilovao sve političke osuđenike i naredio da ih puste iz zatvora". Namesnici su zlovoljno prebacili da on još nije bio "primio kneževsku vlast, niti se zakleo, niti je bio punoletan". To je "naveštavalo skori i neizbežan prasak".

Da li zbog namesničkih prigovora, ili zbog bolesti, tek Mihailo "nije odmah krenuo za Carigrad". Knjaz je s nemalom svitom tamo stigao 26. novembra 1839. godine i "na prijem čekao skoro čitav mesec". Sultan Abdul-Medžid, koji je bio tek koji mesec stariji, primio je Mihaila u kratku audijenciju 23. decembra. Više od mesec dana knjaz srpski je čekao novi susret, što se duboko useklo u njegovo pamćenje. U oproštajnoj audijenciji 1. februara 1840. Mihailo je dobio čin mušira (maršala) i titulu svetlost.

U Srbiju je na presto dolazio mladić setnih kestenjastih očiju, kovrdžave kose koju pokriva fes i čije beloliko lice ne odaje odlučnost, već paradnu pozu, baš kao na portretu Jovana Popovića iz 1841. godine. A tamo su ga čekali neskloni ustavobranitelji.

Put Srbije je knjaz Mihailo krenuo 10. februara, preko Jedrena, Sofije, Niša, da bi u Aleksinac stigao 3. marta uveče. Tu su ga dočekali Mileta Radojković, Milisav Zdravković i Jovan Veljković. Bio je to put u znaku prividne lagodnosti, pa je u Aleksincu knjaz mirno išao na službu u crkvu, i tu predanio, da bi potom krenuo ka Beogradu. Kao da je nešto slutio, putovao je sporo.

Pre ulaska u Beograd imao je usputna odmorišta u Jagodini, Batočini, Palanci i Grockoj. I baš na poslednjem konačištu Mihailo je bio zatečen, kad ga je gospodar Jevrem zapitao - "Kakvi su to berati, za koje sada govori da su poslati Avramu i Vučiću". Zbunjeni Mihailo priznao je stricu, "da mu je pre dva dana kazao Aleksa Simić da je veliki vezir s tim beratima ovlastio Vučića i Avrama da mu budu savetnici".

To je Mihailu oduzelo poletnost, i on je snebivljivo, posle pročitanog berata (5. marta 1840), nepotrebno govorio da je još mlad i da još ničim nije zaslužio sultanovu "milost ili nagradu kakvu". Mihailo je pokušao tihim protestom da se iščupa iz tutorske zamke, ali su mu i Hozrev-paša, beogradski muhafis, i sultanov izaslanik Nedim-efendija i ruski konzul Vaščenko dali "carski savet" da će on "najbolje znati kad mu oni ne trebaju". Već prilikom Mihailovog "uvođenja u dužnost" nastao je na Kalemegdanu žagor koji se pretvorio u glasan protest protiv "beratlija".


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zakoni ljutog Vučića

Narod gotovo pobožno slušao besede Tome Vučića Perišića protiv kneza. Miloš nije žalio dukate da bi vlast povratio

Slika
Toma Vučić Perišić

MIHAILO je predosetio da Toma Vučić Perišić nije jedini protivnik dostojan respekta, već da Porta i Rusija diplomatskim mešetarenjem lome temelje njegovog krtog režima. U to se uverio kad je baron Liven s Portom utanačio da se otvore vrata povratka ustavobraniteljskih prvaka. Ponovo je knez morao u oči da gleda i Vučića i Avrama Petronijevića, oholog Ćaju, čije je "mirno i bezazorno držanje" jamčio beogradski paša. Luk njihovog povratka protegao se od kraja 1841. do marta 1842. godine. Porta je opruge zategla tvrdnjom da je "vlada kneza Mihaila štetna za njene interese". Pritom je knjaza dovela u tesnac insistiranjem da smeni ministre i da ih zameni ustavobraniteljima. Iz ruku mu je bestidno uzimala i štap i bič.

Porta je još u Carigradu otkrila Vučiću da će mu i "sama Austrija biti pri ruci", jer se "Mihailo smatrao kao rusko orudije u turskom carstvu". Držeći se carigradskih uputstava, Ilija Garašanin i Vučić oholo su pokazivali, pri svom povratku, da još jedna sila stoji uz njih. Odseli su u rezidenciji austrijskog konzula, gde ih je pohodio i zemunski general Hauer. Diplomatska podrška, kao neko zlo klupko, otkotrljala se iz Mihailovih ruku. S načinom "jednog seljačkog bukača, ili, kako se onda govorilo, burgijaša", Vučić je, nimalo snebivljivim govorima kmetovima i viđenijim ljudima, vaspostavljao put obaranju kneza Mihaila.

Narod je slušao, gotovo pobožno, Vučićeve demagoške besede "tankim glasom, i u jednom lažno snishodljivom i potuljeno prostosrdačnom tonu". On je, otvoreno u lice, bacio rukavicu knezu Mihailu "da danak mora ostati 5 talira i da ga niko ne može povećati".

Vučić je parolom o jednakosti digao Srbiju na noge. Njegov govor je slika osobenog demagoškog dara. "Seljak rušilačke energije", kakav je zasigurno bio Vučić, jednom neporecivom istinom pridobijao je one, koje inače bije cerićem i nadžakom: "Ja se ne bojim nikoga: ni Knjaza ni Soveta ni popečitelja ni mitropolita, - i niko ne treba da se boji nikoga. Mi smo svi ravni: što je Knjaz, to je i svinjar, - što svinjar, to i savetnik, - što savetnik, to i terzija, a što terzija to i sudija - što sudija, to i ja..."

Pamte se još njegove reči - "Ko ti ustraži više od pet talira poreza, uzmi pušku pa za krušku pa u levu sisu", što znači "gađaj pravo u srce". Time je Vučić ne samo odškrinuo vrata bezakonju, već i najavio jedan potonji bespoštedan obračun.


GEAČKA BUNA

Prvu vest o buni doneo je "dobegli načelnik smederevski Petar Popović". Knjaz odmah naloži "da sa vojnom eskortom pohitaju u Smederevo i načine reda". Vojnici u Grockoj susretoše odbegle pandure koji im saopštiše "da je u Smederevu buna u najvećem jeku" i da je "bezuspešno da se narod nagovaranjem i pretnjama utiša".

NeelastiČnom politikom Mihailo kao da je gubio snagu. Na kocku je, bilo je jasno, stavio svoj opstanak. Nije hteo da popusti Državnom savetu koji je jednoglasno tražio smenu njemu odanih ministara. Opet se tražilo da se "na beloj hartiji potpisuje", čime se knjazu elegantno nalagalo da prihvati zahteve ustavobranitelja. Porta, oslonjena na Austriju, Mihaila je gledala kao ruskog čoveka, pa je počela "tajno ljude na bunu spremati". Svodeći bilans svog popuštanja Mihailo je lako uočio da se protiv njega radi "sa dve strane".

Prvu udarnu oprugu držao je knjaz Miloš. Mislio je da lukavim deljenjem novca može sve brave otvoriti. Zato nije žalio da razreši kesu da bi se vratio na presto. Verovao je da njegova želja nije bila tek pusti san. Zato je sinu Milosava Resavca olako dao 15.000 dukata da pripremi teren za trijumfalni dolazak Gospodara. Ali te pare su se slile u džepove ustavobranitelja, jer je Resavac s njima bio u dosluhu.

Tako je "vlastoljubivi otac potkopavao tlo ispod nogu svoga sina". A time su ustavobranitelji dobili otvoreni put da sami jurišaju na Mihaila.

VuČić i Petronijević prkosili su Mihailu odevajući nizamsko odelo, a knjaževi ministri "bili su bezbrižni, nezauzimljivi, slabi u nadziravanju, gonjenju i uništavanju ovakvih i sličnih mahinacija". Da Austrija budno prati događaje u Srbiji potvrdio je i dolazak generala Hauera "pod izgovorom ukorićavanja Save". Mihailova policija nije bila podozriva ni onog trenutka kad je Vučić zatražio zagranični pasoš na četiri meseca, a Petronijević vrebao priliku da ode u inostranstvo. Mihailo predoseća da se nešto sprema, ali ne veruje glasovima da su "Turci dali mig za pobunu".

Vučićevi korteši već su se bili razleteli "u svoj kraj da skupljaju i oružaju narod". Dok je knjaz oklevao, svoju priliku strpljivo je iščekivao njegov ađutant Aleksandar Karađorđević, koji je "stajao daleko od svih zadevica".

Četiri dana pre no što će Vučić preći u Zemun, a odatle u vešto zakamufliranu pobunjeničku misiju, dospeo je u Beograd komisar Šekib-efendija, član turskog divana, koji je stigao "radi pregovora s knezom o otpuštanju nepoćudnih joj ministara". Engleski konzul Fonblank da bi smanjio napetost predloži Portinom emisaru "da udari srednjim putem", što je značilo da ne postavlja Vučića ni njegovu družinu.

Buna je, međutim, izvedena "po utvrđenom planu". Vučić je 17. avgusta 1842. godine prešao iz Beograda u Zemun, gde se kod "Zlatnog lava" susreo s generalom Hauerom, a potom je otišao u Pančevo. Uz pomoć turskih kaikčija stigao je u Smederevo, a odatle je produžio ka Kragujevcu, gde je stigao 20. avgusta. "Vrlo lukav u nameri da od naroda prikrije svoju pravu svrhu", Vučić je hitao u Kragujevac da se domogne topova. To se docnije pokazalo kao ugaoni kamen pobede. Svetina je verovala pretvornom Vučiću, koji je znao reći "gde kneževa dlaka, tu moja glava". On nije pridobijao sledbenike, već je stvarao geačku vojsku.

(Nastavlja se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Topovi seju paniku

IZ očevog iskustva Mihailo je znao da nema šale s Vučićem. Pod prismotru je stavio sve lađe na Dunavu i Savi da Vučiću zapreče prelaz u Srbiju

Slika
Knez Mihailo Obrenović

IZ očevog neveselog iskustva Mihailo je znao da nema šale s Vučićem. Pod prismotru je stavio sve lađe na Dunavu i Savi da Vučiću zapreče prelaz u Srbiju. U Beogradu je napravio pravo opsadno stanje, pa su jake straže neprestano špartale ulicama. Vučića je proglasio otpadnikom, zapravo odmetnikom, čak je bio odredio "veliku nagradu ko ga uhvati živa ili mrtva". No, sve je bilo kasno, jer je Ilija Novaković "pucnjavom iz topova oglasio" da kneževska artiljerija služi Vučiću, koji je počeo pozivati "ljude k sebi kao na zapovest carsku".

Praćen slabim bataljonom pešadije i eskadronom konjice, Mihailo je 19. avgusta 1842. krenuo da uguši bunu. Umesto da uzme topove u Požarevcu, on je na nagovor ministara "otišao pravo Kragujevcu", u susret katastrofi. Pokazaće se da ratni savet, održan u kući gospodar Jevremevoj, nije dobro procenio glavni pravac kneževog nastupanja.

Bila je ponoć kad je Mihailo krenuo na čelu te čudne eskorte od nekih 600 pešaka i 30 konjanika, u kojoj su bili i gospodar Jevrem i kneginja Ljubica, čime je bio "lišen svake lične inicijative u radu". Tako je unapred bio osuđen na neuspeh.

Mihailo je u srdžbi Vučićeve rebele nazivao neotačestvenicima i nebraćom, ali se ne može njemu pripisati zašto je put do Kragujevca obeležen svirepošću. Izvori ne potvrđuju da je Mihailo naredio da se Hadži Milutinu odrubi glava i stavi u torbu, i još manje da se nabije na kolac da bi se zastrašili ostali vučićevci. Ni svirepa smrt Luke Garašanina zacelo nije bila po knjaževoj zapovesti, ali je jamačno deo iskonstruisanih zlih namera spram mladog knjaza.

Nedisciplinovana svetina napravila je od kneževe vojske čudnu eskortu u kojoj je "svaki hteo da zapoveda". I prisustvo "njegove ožalošćene i uznemirene matere" i neodlučnog strica Jevrema, davalo je svemu tome ton pokislog piknika, a ne krutog vojničkog pohoda. Predstraže su nesmotreno, gotovo blagonaklono, ćaskale s vučićevcima kao da nije buna, omraza do istrebljenja.

Samo se stari demagog Vučić nije šalio u svojim namerama. Kao sušti zaverenik u svemu ovome video je surovu borbu za vlast. "Ne nadajući se boju i otporu" pukovnik Arsenije - Arsa Andrejević "izišao je pred Vučićeve ljude", u sam tabor. Njega je, kad "Vučić opali iz topova u gomilu ljudi što su bili s Arsom došli", ubio njegov pobratim Tatar Bogdan (Bogdan Đorđević) koji se "poplašio da Arsa ne uspe ubediti Vučićeve ljude da pređu knezu".

Zapovednik knjaževe vojske general Danilović, "koji je pred tim događajima iz Rusije došao", jedva je zaustavio "gomilu od bežanja". Vučić je s Metinog brda topovima posejao paniku među mihailovcima, i svojoj geačkoj vojsci doneo prvu crtu trijumfa. Vučić nije bio učeni strateg, već promućurni zaverenik koji mora da pobedi. Njegova taktička zamisao bila je prosta, ali zato efikasna. Topovima je kneževu nedisciplinovanu vojsku, iako brojniju, terao u "divlje bekstvo", a potom ih gonio "dok se nisu sasvim raspali".


ORUĐE U RUKAMA SAVETNIKA

PRIMETNO nesamostalan, knez je bio oruđe u rukama svojih savetnika, poglavito majčinim. Umesto vojničke hitrine, tromost je gospodarila Mihailovom kolonom. Prvog dana zanoćili su u Sopotu i negde kod Ripnja, usledio je sukob. Tu je Hadži Milutin Garašanin zadobio sedam rana pre no što je podlegao. Sin Luka i stari Hadži Milutin prve su žrtve knjaževog pohoda, a po nekima - njegovog nestišanog besa što ne može suzbiti bunu.

Ni težak poraz nije uverio generala Danilovića u dubinu raspada njegove vojske. Želeo je da Vučiću noću preotme topove. No "udari velika kiša", pa su kneginja Ljubica i gospodar Jevrem smatrali da je posve rizično da "soldati ostave knjaza sama na konaku". Time je u nepovrat otišla prilika da se bojna sreća preokrene. Knez je izjutra konačno shvatio da s vojskom, koja je "pošla kao na neku skupštinu, a ne da se bije", ne može poraziti visprenog i okretnog Vučića. Mihailo je u naivnoj oholosti poslao emisare Vučiću da se "na miran način poravnjaju".

TraŽio je da topove i vojsku "vrati u kasarnu na svoje mesto" i potom rasturi "vojsku od seljaka" i tako njemu omogući miran prolaz do konaka, pa da "onda počnemo u miru pregovarati". Ali Vučić je osetio da je gospodar situacije, pa osorno reče emisarima: "Kažite knjazu da i ja volim da se na lep način sporazumemo, no neka knjaz dođe ovde kod mene, pa ćemo se razgovarati".

Vučić je u tom času bio vojničina, a ne demagog i vešt opsenar. On mora da dobija bitke da bi pobedio. Knez je silom prilika pretvoren u pukog posmatrača događaja, u nežnog vojskovođu bez prave ideje.

Ponovno oglašavanje Vučićevih topova samo je povećalo razmere Mihailovog sloma "i ako se nije ni stupalo u borbu". Vučićeva đulad još jednom naprave pometnju, pa kneževi ljudi "počnu bežati kud koji znade". Posustali knez "sam sa svitom okrete put natrag Beograda", svestan da više "nije mogao računati na pobedu".

PoČelo je povlačenje koje se pretvorilo u opšti poraz. Sumorni vojnički krah nije mogao sprečiti ni prispeli stric Jovan "sa 100 konjanika i 2.500 pešaka". Jedini koji je mogao da preokrene tok stvari "bič Milošev", Jovan Mićić, neobjašnjivo je zakasnio.

Strah od Vučića bio je primetan i u Mihailovoj sviti. To se posebno uočavalo kod strašljivog gospodar Jevrema, kome su "drhtale noge na konju i mamuze udarale o zengije na nogama". Vučić topovima rasprši i vojsku gospodar Jovanovu i uzalud je kneginja Ljubica sa raspletenom kosom u prvim redovima "glasno jadikujući preklinjala vojnike da ne odstupaju". Bio je to potpuni poraz vojske, koja nije bila kuražno vođena i nije imala smeonog vođu.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vlast voždovom sinu

Aleksandar u logoru na Vračaru izvikan knezom i pored upozorenja Rusije. Miloš znao za pozadinu zavere protiv svog sina

Slika
Knez Aleksandar Karađorđević

KNEZ Miloš je za sinovljev zlosrećni pad s vlasti saznao na povratku iz Germanije, gde su se i sjajni odličnici divili njegovoj odori "od ugasito crvene boje", koja je imala gombe "od zlata ispletene". Vest je zapravo, listajući u Lincu novine, otkrio knjažev blagodejanac (stipendista) "Molerčić". Pisalo je "kako je u Srbiji buna i kako je knjaz Mihailo prebegao u Zemun". Anastas Jovanović, a on je bio taj "Molerčić", i šef Miloševe knjaževske kancelarije Jakov Živanović, odluče da prećute tu vest, "jer ga (Miloša) inače dotle neće(mo) moći snositi do Beča".

Dobro obavešteni Jovanović navodi podatak iz bečkih kuloara kako je Meternih sve učinio "da se Rusija od pokroviteljstva Srbije odgurne". Vispreni slikar uočava da su Meternihovi prsti upleteni u Mihailov pad s prestola, jer je austrijski kancelar radio u korist Miloševu. Po njemu, vlastoljubivi otac vodio je tajnu prepisku i sa Vučićem i sa Petronijevićem, pa, prema tome, znao je "svu pozadinu zavere protiv svog sina".

Umnogome prepušten samom sebi, Mihailo se uzaludno batrgao opširnim pismima dvorskim kancelarijama i oštrim protestnim notama. Carski komesar Šekib-efendija i Ćamil-paša, veštim manevrima, neutralisali su Mihailova nastojanja da spreči vaspostavljanje pune ustavobraniteljske vlasti. Na brzu ruku i bez zazora što Rusija šalje upozorenja, u logoru na Vračaru, u ime "mira tišine i poretka", izvikan je knezom Aleksandar Karađorđević, sin Karađorđev.

Vešto onemogućeni, obrenovićevci su mogli samo da prate, tog 15. maja 1843. godine, trijumf Aleksandra Karađorđevića, koji je potvrđen kao knez "u prisustvu turskog i ruskog izaslanstva". Mihailo je ovu farsu doživeo kao dvostruku uvredu. Ruski dvor ga je olako pustio niz zamućenu diplomatsku vodu, a oca mu je "Meternih u Beču za svoju politiku zadobio".

U Srbiji je na presto dolazio knez, koji je imao "čak muke s držanjem pozdravnih beseda na javnim skupovima". Nemala balkanska kriza okončana je izborom sina slavnog vožda, čiji je "duh odveć dugo tumarao po srpskim selima".

I dok je Mihailo sticao prve lekcije prožete evropskim duhom, u to vreme u Srbiji "apsane su bile pune, a mučenja strašna". Ustavobraniteljski režim želeo je da suzbije svaku klicu obrenovićevskog revolta. Da li strah od prevrata i uz to neobjašnjiva podozrivost, tek špijuna, dostavljača, bilo je "veliko množestvo".


NEPOVERLJIVI GARAŠANIN

NA jednom balu kod kneza Aleksandra, gde je "sve u šapatu" i sjaju nacifranih odora i toaleta, britanski putopisac uočio je markantnog i isušenog, šest stopa i četiri inča visokog Garašanina (oko 193 cm), koji je bio spona između starog naraštaja i Parizlija. Garašanin je bio vidno nepoverljiv prema liberalnom katolicizmu, što se vidi u formulacijama Načertanija, gde se uopšte ne pominju Hrvati, jer je u njima, iz senke, naslućivao austrijske prste.

Meternih, kao majstor diplomatije uspešne u negaciji, pomagao je Milošu da napipa kanale poluzvanične francuske politike, oličene u planovima kneza Čartoriskog. Obrenovićevski otpor 1844. godine tražio je svoj ventil. Tako je izbila čuvena Katanska buna, vidno potpomognuta spolja. Vučićev odgovor je bio surov, te ga je narod prozvao "krvopilcem srpskim".

Mihailo je imao držanje jednog obmanutog sanjara, koji voli ceremonijalni stil, aristokratski manir. On tada malo zna o Gaju i njegovim potezima da stvori Ilirsku kraljevinu koja bi obuhvatila i njegovu Srbiju. A njegovom bivšem ađutantu, ne baš pronicljivom državniku, krajem 1844. godine, Garašanin je, u naponu ambicija, podneo na odobrenje Načertanije "kao program srpske vlade za postizanje nacionalnih ciljeva".

Dok je Bizmarkov biograf Ludvig uočio da iz njegovog duha rano sazrelog junkera "izbijaju ponos, oštroumlje i izvanredna sposobnost za preziranje drugih", te markantne crte K. Pacek nije uočio kod Mihaila. Bizmark čita Šekspira i Bajrona, Mihailo je ćutljivi princ nesklon dubokim razmišljanjima.

Precizni B. Kunibert beleži da je Mihailo 1844. i 1845. "putovao po Nemačkoj, Holandiji, Belgiji, Švajcarskoj i Italiji". Tu je osetio naklonjenost dvorova, koja mu je, kao i Bizmarku, povratila toplinu "dotle usamljenog čoveka". Iako često u dodiru s ocem, razmetljivim starcem, koji je "ćudljiv mecena sklon sprdnjama", Mihailo nije zbunjen, kako neki žele da ga prikažu. On ima primese jedne ukočene i trome energije, kakva je svojstvena "tuđoj aristokratskoj sredini", ali ima gipkost sanjara.

To je lepo uočio M. J. Stoimirović precizno opisujući jedan nepoznat Mihailov portret, "iz vremena pre 1850": "Knez već ima jake brkove, bujnu kosu, začešljan na vrlo romantičarski način, malo bekenbarda, guste, sastavljene veđe. Nešto sirovo ima u lepoti čoveka koji zalazi u zrele godine, a čiji pogled zadržava bistrinu i neodlučnost jednog zanesenjaka".

Mihailo će svoj stil, a i znanje nemačkog i francuskog dovesti do perfekcije, pa će mu mnogi diplomati zavideti i na znanju i na uglađenosti svojstvenoj oholom plemiću. I kad je govorio srpski često je "mešao po koju reč nemački, kojom bi hteo da bolje kaže šta hoće".

Srbija bez Mihaila počela se miriti, a agitacije i omrazu predavati zaboravu. Vučić je odavno bio smirio svoju ubilačku strast, koja je dostigla zlokobni vrhunac u Katanskoj buni. Tada je naredio da ubiju Miloša Bogićevića, rekavši: "Hoću da se vidi da li iz Obrenovićevih ljudi teče krv". No, Vučić sve više pada u zasenak, a izrasta ličnost Garašaninova. Uspon bivšeg carinika iz Višnjice, koji se vidno evropeizovao, označio je izlazak iz senke jednog čvrstog političara, čija energičnost "neki put prelazi u brutalnost".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Viljem knežev jedinac

U banjskoj idili sa Marijom Berghaus rođen sin Vilhelm. Oslobodio oca Miloša kućnog pritvora u Zagrebu

Slika
Velimir Mihail Teodorović

KNEZ Mihailo je želeo povratak u Srbiju bez trvenja. Zapleti koji su usledili 1848, snagom ciklona zaljuljali su trošnu austrijsku državnu zgradu i iz temelja poremetili njegove planove. U tom vrenju Mihailo nije bio potpuno upućen u planove ujedinjenja „oko Srbije kao Pijemonta“ i da je Bosna postala „glavna arena srpske nacionalne aktivnosti“.

Mihailo se uzdao u obaveštenja Jakova Živanovića, jer je to bio „veliki partizan Obrenovićeve dinastije“. Smatrali su ga veštim i inteligentnim čovekom, doktorom „sviju političkih i diplomatskih šeretluka“. Bilo je to vreme kad se, kako je govorio čuveni jurist Đorđe Stojaković, austrijska monarhija „u svoje stihije rastvara“.

U Zagrebu je marta 1848. vrilo, a prva ličnost bio je Gaj, koji je pozivao na revoluciju. Dok on želi krajiškog pukovnika Jelačića proglasiti banom, u Srbiji oprezni Garašanin upozorava stanovništvo „da u miru i dobrom napretku ostane“. Pronicljivi administrator nalaže svojim činovnicima oprez zbog ubacivanja obrenovićevaca i njihovih političkih spletki.

Gajev emisar Paja Čavlović bio je u Beogradu „prvi vesnik onoga šta se zaista dogodilo u Beču 13. marta“. Sračunati Garašanin pripremio je mamac starom knezu, kome je bio potreban pažljiv i odan slušalac, a to je bio Blaznavac. Ovaj zastupnik Srbije u Beču, često je posećivao kodža-Miloša i nagovorio ga da iz Beča krene u Zagreb. Gajeva upletenost vidi se po poruci koju mu poverenik Herkalović šalje iz Kragujevca da „Miloš ne treba da iziđe živ iz Zagreba“. A beogradsku vladu uhvatio je strah i od Mihaila, koji je bio u Novom Sadu i tamo „radio protiv Karađorđevića, da bi se dokopao Beograda“.

Boravak dvojice Obrenovića nadomak srpskih granica digao je oligarhe na noge, ali se scena obračuna odigrala u Zagrebu, u kafani kod „Lovačkog roga“. Tu je Gaj kneza Miloša odmah stavio pod stražu. Afera kod „Lovačkog roga“ trajala je od 21. maja do 9. juna, što govori da je diplomatija suviše dugo vagala šta učiniti sa Milošem?

Njegov kućni pritvor imao je političku pozadinu, a ne da se „od ovog bogatuna iscedi deo njegovog novca“.

Ostaje do kraja nejasno zašto je Miloš pozajmio Jelačićevoj vladi 27.000 forinti i zašto je banu dao „jedan dijamantski prsten velike vrednosti“. Verovatno je Miloš time plaćao sopstveno izbavljenje iz Gajevog sužanjstva.


SAKRIVEN U MANASTIRU

ISPOD Mihailove prividne smirenosti, javila se žudnja da izbliza vidi Srbiju, sasvim inkognito. Prema istraživanju Jeremije M. Pavlovića to se dogodilo 1851, kad je prokrstario Srbijom „kao kaluđer, pod imenom Mihailo Obradović iz Svete Gore“. Vešto krijući svoj identitet, Mihailo je, kako to navodi J. M. Pavlović, najčešće „svraćao u manastire osobito u dane manastirskih slava, jer tada dođe u manastir mnoštvo naroda oba pola“.

Da sve to nije bila samo „spletka i intriga“, svedoči i podatak da je Mihailo došao iz Novog Sada da izbavi oca iz nemalih neprilika.

Miloš se morao izvinjavati banu zbog netaktične izjave o poklonu, a Mihailo je pokazao zavidnu diplomatsku veštinu izjavom da „Gaj nije nikakvi novacah primio“.

Miloševom aferom u Zagrebu „propala je jedna od varijanti da se revolucija sa austrijske strane prenese na tursku“.

Mihailo je neprimetno nestao iz epicentra jedne politike koja je izjalovila sve njegove nade o povratku na presto. Otišao je u banju Roič (Rogatec, Rogaška Slatina).

Pacek piše, ne baš podrobno, kako je knjaz Miloš „uapšen i opljačkan“ i da se nije „apsa kurtalisati mogao dok Knjaz Mijailo nije došao u Zagreb“.

Suzdržani hroničar života eks-kneza beleži da je Mihaila, u Roiču, gde je prisilno politički tihovao, „posluživala lepa đevojka od 17 godina, kći tamošnjeg bademeistera Maria Bergaus Slovenka Štajerkinja“. Tu se izgleda začela klica Mihailovog životnog neuspeha.

Skromnu Mariju Berghaus privukao je elegantan eks-knjaz, „zanosno otmen čovek“, evropski kavaljer. Pred njom je bio uglađeni čovek „povisoka rasta, smeđ, suvonjav, krupnih izrazitih očiju, pune kratke brade, koju je delio po sredini. Glas mu je bio krupan, a hod odmeren i elastičan“. Iz njegovih usta nije se nikad čula „banalna šala ili uvredljiva psovka“. Iz te banjske idile, rodio se 8. maja 1849. dečačić Vilhelm (Viljem). Dobrostivi Mihailo sinovljevoj „materi je kupio kuću u Roiču, snabdeo je mirazom i ona se udade za nekog udovca Schiffera i rodivši s njime više dece, umire god. 1863“.

Mihailovi kontakti s Marijom Berghaus bili su strogo zvanični, gotovo poslovni, a u prepisci je posredovao bankar Tirka.

Mihailo je bio preduzeo sve da njegov sin ne oseti očevo odsustvo. Kad je „zbog lakomislenog života porodice“ kuća u Roiču trebalo da ode na doboš, Mihailo naredi Tirki da „opet kupi kuću za njegova sina Velimira“. Kad su mu dodijala česta „piskaranja matere“, koja je uvek kuburila s novcem, Mihailo „reši da oduzme dete iz te familije“.

Opet Pacek svedoči: „Knjaz Velimira poište k sebi u Beč 1856-te god. Kad je detetu bilo 7. god. mati ga dovede i ja ga odvedem u Beograd i ja ga smestim kod Antonija kuće, gde neznajući niko, krom Antonija prebudne 4 god“. Dom Ante Radivojevića bio je Velji istinska kuća, da što pre zaboravi prethodno čemerno stanje. Gospođa Sofija je mališanu „zamenila majku, dok mu je Antin sin važio kao brat“. I Velimir će, kao i njegov otac, u potonjim događajima pokazati naglašenu crtu naivnosti.

(Nastavlja se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gorke suze verenika

Dan posle veridbe sa ćerkom Ferenca Hunjadija knez se pokajao. Otmeni princ sa Balkana platio cenu dvorske zavere

Slika
Knez Mihailo i Julija Hunjadi na venčanju

KADA je Porta odbila ultimatum specijalnog ruskog izaslanika, carskog ađutanta, admirala Menšikova, bilo je jasno da je to uvod u Krimski rat. Nekako u isto vreme kada su, 2. jula 1853, ruske trupe prešle reku Prut, Mihailo se obratio ustavobraniteljskim prvacima tonom jednog vladaoca kome još nije bilo vreme da vlada.

Mihailo je ovako govorio: „Ne tražim ja kneževsku vladu u Srbiji nagovaranjem, podmićivanjem, bunjenjem naroda i podobnim sredstvima. Neću ja preko lešina moje braće da se penjem na presto srpski“. Mihailo je nastupao s geslom „Vreme i moje pravo“. Onaj „dugački hrt“ resko je poručio da „ne jede(m) lebac zubima rusiskim“. Bilo je vidljivo da je Garašanin smetao Rusiji, a Mihailo bio prihvatljiv.

U tom vrtlogu interesa, Garašanin je platio visoku cenu. Pod pritiskom Rusije bio je otpušten s formulacijom o rastrojenom zdravlju, ali ni onaj „krakati“, kako Pera Todorović naziva Mihaila, nije dobio diplomatsku podršku. Uticajni ruski diplomata Majendorf ne baš pohvalno ocenio je njegove sposobnosti: „On je bio knjaz i zna se da i pod njegovim upravlenijem nije Srbija spokojstvo uživala.“

Mihailo je bio prisiljen da potvrdi da „neće ništa protivu mira Srbije preduzimati“ i da se udaljio u Tirol. Sve ukazuje da Rusija i Austrija zajednički povlače konce Mihailove sudbine.

Ta izgubljenost u kuloarima visoke diplomatije melanholičnog Mihaila je naprosto okovala. Možda je zato posve lakomisleno ušao u vezu sa groficom Julijom Hunjadi. Bilo je dovoljno da ta ljupka careva partnerka s balova, i skrivena metresa, jednim gestom privuče rasknjaza u svoj nepopustljivi zagrljaj. Susret je imao nečeg fatalnog, neobjašnjivog, jer kad se prenuo, Mihailo se gorko kajao.

Jedna dvorska kaćiperka, s titulom grofice, prekrila je Mihaila plaštom životnog zloduha. Nešto zbog dvorskog ranga izabranice, nešto zbog diplomatske pritešnjenosti, tek Mihailo nije mogao razvrgnuti veridbu. Iz dnevnika Emila Cvetića saznajemo kako se Mihailo „sutradan pokajao i gorko plakao kod Turkinjice“. Ona je sačuvala knjaževu maramicu kao spomen na njegovu nepromišljenost.

Malo je znano da je zapravo svita kneza Švarcenberga našla Juliji izabranika, otmenog balkanskog princa, čija je šatula bila puna dukata knjaza Miloša. To je bila mala dvorska zavera, kuloarska igrarija. Julija je, jezuitski smerno, krila da je svake godine „bila poneka prilika da se ona nađe sa Franjom Josifom, austrijskim“.


HALJINE SVE SKRIVAJU

SLOBODAN Jovanović, kao prvi moderni srpski opisivač mentaliteta, pronicljivo uočava kako je „Julija na svakoj fotografiji druga žena. Lepa žena u svakome slučaju, iako nam haljine njene epohe ne dopuštaju da nazremo da li je imala i lepo telo, ili samo lepu glavu“. Prema Mihailu veliki istorik nije imao milosrđa. Video je u njemu „nešto slabačko, neodlučno, samovoljno, samoljubivo, bolesno“.

Gotovo istovetno Katarina A. Jovanović, kćerka Anastasa Jovanovića, opisuje taj događaj i Mihailovo olako izgovoreno obećanje veridbe: „Udovica (istog) Demetra Tirke pričala je meni i mom poč. bratu Kosti, da je knjaz Mihailo sutradan posle veridbe sa groficom Julijom Hunjadi došao k njemu; ta se veridba izgleda nekako na brzu ruku i dosta nepromišljeno svršila i knjaz se, čim beše stvar svršena, trgao i pokajao, al’ beše dockan. G-đa Tirka pričala je, da je sedeći u Tirkinoj sobi na divanu, gorko se zaplakao i da je pošavši zaboravio na divanu svoju maramu, koju je ona našla svu vlažnu od suza i koju je veli, njen muž za života čuvao sa tim suzama kneževim kao svetu uspomenu“.

Mada je bio ljubimac žena, knez Mihailo „nije imao mnogo sreće sa ženama“, one su bile linija crne kobi njegovog života i politike.

Iz Najburga u Nemačkoj, Garašanin govori ne zbog omraze prema protivniku, već je to vidna crta brižnosti: „Knjaz Mihailo kanda nije pogodio sa svojom ženidbom. Ovo zato velim, jer i njegovi najverniji to ne odobravaju. On pak zadovoljan je vrlo. Nije ta frajla ni tako lepa, vele, ali je vospitana i izobražena devojka. Oni se moradu najpre venčati u nemačkoj pa posle u grčkoj crkvi. Deca će ostajati u našem zakonu“.

Uzroci te Mihailove neočekivane odluke, koju je Garašanin nepovoljno ocenio, leže umnogome u samotnom i tegobnom izgnaničkom životu, sa ruskim pasošem, a pod paskom austrijske policije. Mihailo nije imao oštrinu sumnjičavosti, kad je na jednom otmenom balu upoznao ne odveć lepu, ali privlačnu groficu Juliju Hunjadi, kćerku dvorskog komornika i osirotelog magnata Ferenca Hunjadija. Sve se to dogodilo posredovanjem grofice Esterhazi i na mig kneza Švarcenberga.

Taj zacelo nametnuti brak, kao spoj nespojivog, vukao je Mihaila na drugu stranu diplomatskog grebena, ka zagrljaju Austrije. Tu nam opet pomaže K. Pacek, koji otkriva nastojanja kodža-Miloša da spase sina od lakomislenog izbora: „Što se tiče ženidbe Knjaza Mihaila, ovako je bilo. Oko god. 1852, navalio je bio otac na njega, da se ženi, a i sam je video, da je vreme... Bio mu je izabrao u Bukureštu kćer knjaza Štirbea. Da se to izvršilo, kakva bi to docnije sledstva imalo! Miailo ne htede u tome poslušati oca, kao i drugi isti predlog za kćer barona Sine, koja je docnije umrla. Očevi nesuđeni zaručnica oboica su bili pristali“.

„Srbstva Ahil“, kako ga videše udvoričke poete, nije imao kartu za uzmak. Pred njim je bio brak sa ženom „pansionatskog rukopisa“, koja je „zadržala taj krasnopis svega svoga veka, ne dodajući mu ništa lično“. Njena bezlična oholost činila se starim Beograđanima kao „ljupkost i lepota“.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U bratstvu velike lože

Mihailo je imao čvrste veze sa slobodnim zidarimaiz Italije. Princ finih manira ponovo je boravio u Beogradu

Slika
Ilija Garašanin

BEZ izgrađenog autoriteta i nesklon salonskim obmanama, Mihailo se nije mogao odupreti Julijinim dvorskim patronima. Oni su dobro procenili da će uz Mihaila ona imati život dostojan njene titule. Nije bio bezrazložan Milošev strah "poješće sve Mađari". A to Miloševo bogatstvo u punom sjaju bilo je izloženo, onako oholo, na njegovoj zlatom i dijamantima opervaženoj odori. Taj sjaj kao da je zasenio i samo venčanje u ruskoj kapeli, na Svetog Iliju 1853, kome je kumovao ruski poslanik Majendorf.

Mihailova želja da pronađe tiho porodično utočište, aristokratskog ugleda, ostvarila se 1856. kupovinom Ivanke, dvorca s velikim imanjem. Bivše aristokratsko odmorište Grasalkovića, na Velikom žitnom ostrvu Dunava, samo 14 kilometara udaljeno od Požuna, današnje Bratislave, Mihailo je, uz očevu pomoć, kupio od tadašnjeg prodavca Jurenaka za 245.000 forinti u srebru.

Do tada su Mihailo i Julija "najviše živeli u Beču". No nije sve išlo tako lako pri kupovini Ivanke, jer je Mihailo čak krio od oca da je dao 115.000 forinti kapare, zapravo sve što je imao. Kad je Miloš čuo za sinovljevu odluku, dobio je "udaranje srca". Ali je Mihailu "nemanje svoje kuće i ognjišta" pojačavalo melanholiju. "Tumaranje iz mesta u mesto" bilo je okončano, čim je Miloš dao dukate.


SEBE LIŠILA POTOMSTVA

MINULO je pet godina od toržestvenog brakosočetanija, a Mihailo još nije dobio naslednika. Salonskom nadurenošću, Julija krije da je utezanjem struka, kako piše Pacek, sebe lišila potomstva. Voljenom Mišiju, kako Mihaila naziva u intimnoj korespondenciji, nije donela očekivanu blagost doma. Kad god bi ga Julija optužila "da je on kriv što nemaju dece", Mihailo je imao živi demanti u Velimiru. Tu ličnu nesmirenost, Mihailo pokušava prikriti beskrajnim partijama bilijara, "vežbajući oko i ruku". A izjahivanjem u prirodu tražio je samoću, jer "brak ne bi srećan".

Julija je sad bila nadomak majčinog imanja, a Mihailo više nije žurio u Beč, ugušeni epicentar evropske politike, jer "Engleska i Francuska su obuzdale Rusiju na Istoku bez austrijske pomoći". Mihailo je sada bio "zadovoljan vrlo". Gotovo neosetno puklo je, padom Sevastopolja, rusko sedlo nad Srbijom izgubivši "oreol osionosti i političke arogancije prema srpskom nacionalnom pokretu".

Marta 1858. godine Garašanin se izmirio s knezom Aleksandrom preuzevši policiju i vojsku kao "glavna zastava provincijskih činovnika". Ali, taj zakasneli potez nije mogao spasti kneza Aleksandra, dok su diplomatski krugovi žalosno stanje u Srbiji pripisivali greškama "jednoga čoveka".

Mihailo je bio do tančina upoznat koliko su narodu nesnosni i knez i njegov patron, austrijski konzul Radosavljević, koji "želi da se ratosilja svih značajnih Srba". Misija Etem-paše, koji je došao "da izvidi stvar", označila je potpun "knežev poraz", čime je bio otvoren put sazivanju Narodne skupštine. Bližio se čas da se prekine patronat austrijski, čiji je konzul čak "avansovao činovnike koji su se njemu obraćali". U narodu se govorilo "da ne vlada knez Aleksandar, nego Austrija preko svoga generalnoga konsula".

U tišini Ivanke, koja je u njemu pojačavala utisak aristokratske izdvojenosti, Mihailo je uporno osluškivao zbivanja u Srbiji. Znao je da ne može oteti primat ocu, ali je bio čvrst u uverenju da će se uskoro on pitati za mnoge stvari. A u Srbiji, koja se budila iz ustavobraniteljske letargije, buna nije dolazila u obzir, jer nije bilo istinskog kolovođe. Bilo je uočljivo da je Vučić "bio suviše star, a Garašanin suviše birokrat".

Jedan markantan pukovnik, koji je nosio "veru u moć bajoneta" nije hteo tek tako da prizna poraz izazvan burnom Svetoandrejskom skupštinom. Bio je to Blaznavac, "vrlo lep čovek u najboljim godinama kome je uniforma lepo stajala" i "čije krupne oči sevahu neobičnom vatrom". Nije uzmakao pred svetinom. Oslonjen o sablju, osorno je rekao: "Puzićeš ti preda mnom ruljo!" "...Čekaj samo da dođe knjaz Miloš", šaputala je svetina.

Uzalud je "besnio, penušio, pretio". Bivši seoski bojadžija, negdašnji Knićaninov ađutant, pitomac u Francuskoj i "proliveni spletkaroš", dočekao je Milošev povratak - pod katancem. A Mihailo se posle tog prepredenog salonskog oficira digao do visina s kojih se on zanosio i kneštvom.

Kao uvažena ličnost otmenih evropejskih krugova, Mihailo je, možda, koristio i zakulisnu podršku "ćutljivog bratstva". Sreten J. Stojković smatra da je i Mihailo bio član Velikog hrama, "ali o tome nedostaju podaci". On Mihailovu navodnu vezanost za slobodno zidarstvo gradi na činjenici "jakih intimnih veza", koje je on "imao sa talijanskim slobodnim zidarima i patriotima Macinijem i Garibaldijem".

Princ prefinjenog takta došao je ponovo u Beograd. Mihailu je baš bila potrebna kuća koja će odgovarati jednom evropejskom kavaljeru. Garašanin je prvi uočio da Mihailu neće prijati na brzinu uređena rezidencija. Jasno je razaznavao da je Mihailo bio razapet između svog evropejstva i domazluka Miloševog tipa. Bivša knjaževa kancelarija, smatrao je Garašanin, neće biti po ukusu kneginje Julije, koja mari samo za evropejski luksuz. Mihailo bi se možda i lišio raskoši, ali mu je nedostajao aristokratski pečat, napose, suptilno uređene dvornice, birani predmeti, njegova Ivanka.

Kneginja Julija je dolazila u zemlju u kojoj je meso "već znak raskoši", a sve što se prismače kao "sir, skorup, mleko slatko i kiselo, surutka i jaja", čini se "sve to veoma štedljivo". Jedini znak oholosti su obesne binjadžije, kakav je bio vlasnik "Kovačevića hana", koji bi "pojahivao konja uz ondašnje strmo brdo, docnije 'Veliko stepenište'... Tome podvigu čudili su se onda i Srbi i Turci".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 15:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Misija ohole Julije

Prva trvenja s Julijom Mihailo je morao da prikriva, jer su državni interesi tražili celog čoveka

Slika
Julija Obrenović

SILNI starac, nekad moćni Miloš, sad je bio tek delić negdašnje gromade. Hroničar beleži kako je u leto 1860. u Sokobanji celivao ruku velikom knjazu, "ruku suvu i smežuranu". Na izmaku njegove vladavine pronosili su se glasovi da će "pod knjazom Mijailom mlogo gore biti nego što je sad i da ćemo propasti". Taj utisak stvaralo je Mihailovo aristokratsko držanje, pa se zato širio strah "između pročeg, da ćemo Austrijanci postati".

Lucidni Garašanin uočio je da "u Srbiji nema politike", jer knez Mihailo iako je "imao svoje poglede i svoju volju, ipak svome starome Babu nije kvario atar". Miloševa smrt zaklopila je stranicu anahronog samodržavlja, kad se Srbijom upravljalo kao kakvom seoskom zadrugom. Zato se Beograd, u suton 14. septembra, pretvorio u jedno veliko uvo, da iz kneževe proklamacije vidi svoju budućnost.


SIN SELJAČKE KUĆE

STRANSTVUJUĆI u Beču, knjaz Mihailo "sebi nije zakraćivao i razne sportove, naročito na trkama". Kad su davani prilozi, knez Miloš bi priložio koju stotinu, a knez Mihailo bi davao i po hiljadu forinti. Tu Mihailovu olaku darežljivost, promućurni knez Miloš ovako je obrazložio: "Lako je mome sinu; on je knjaževski sin, a ja sam sin seljačke kuće".

Ustreptaloj gomili, čitanje proklamacije ličilo je na tek odškrinuta vrata novog života, stegnutog između prevrtljivog Beča i olakih reči Peterburga, a s pogledom ka Bosni i Staroj Srbiji, odakle stižu sve novi, i novi begunci. To nemalo breme političkih izazova preuzeo je na sebe uglađeni salonski čovek "sa svim osobinama evropskog autokrate".

Evropejac Mihailo već na početku svoje vladavine hteo je da bude sasvim drugačiji od Miloša. Nedodirljivost je prva odlika njegove vladavine. Kod njega se više ne ulazi onako, s ulice, on "zapoveda ministrima", on je njihov "šulmajster". On je glava parade, a ne njegovi činovnici. Kad se Živko Karabiberović, "krupan i lep čovek" predstavljao knezu, on "dođe u fraku, šeširu, rukavicama i grdnom velikom krognu". Knez ga odmeri, pa pronicljivo zaključi: "Šta će meni lord, ja oću itra čoveka".

Julija se sviti ukazuje "kao neka živa ikona". Ona uživa da nemo posmatra dvorske svečanosti. Tako o Uskrsu, deleći darove, glumi zadovoljstvo nesvakidašnjim prizorom, kako se dečica Mihailovih ministara, "protegoše po parketu grabeći šta je koje stiglo".

Prvi dirigent Mihailovog kabineta, sve ratoborniji Garašanin, smatra da "cjel ne može biti nego srušiti Tursku i rasprostraniti granice Srbije". Dok je kapućehaja Ristić prikriveni podbadač knjaževog političkog arivizma, Garašanin to čini otvoreno i s jasnim ocenama. Po njemu, "Grci se boje Bugara, a Bugari Grka i nas, Hercegovci se sumnjaju od Crne Gore, Crna Gora pak i od nas i od Hercegovaca".

Knezu nedvosmisleno ukazuje da "Bosna jedina bez svaki drugi uslovija iščekuje samo ko će pre doći da je izbavi od jarma turskog". Garašanin je time proročki najavio da će Bosna za Srbiju biti veliki ispit njene političke energije.

Prva trvenja s Julijom Mihailo je morao da prikriva, jer su državni interesi tražili celog čoveka. Bilijarski tak nije mogao da smiri njegovu sumornost što Julija stalno izbiva iz prestonice. Ozario bi ga samo dolazak njegovog "pitomca" Velje. "Studirao" ga je po nekoliko časova, "gutao ga očima", pa bi mu na rastanku dao dukat, sve u strahu da ga "maženjem ne pokvari". Mihailo je krio svoju očinsku nežnost, jer je verovao da će mu Julija konačno roditi naslednika. Svom "pitomcu" omogućio je evropejski pogled na svet naročitim vaspitanjem u pansionu "Olivier Neval y Champal kod Genfa".

Dečak je likom i stasom i naglašenom mačevalačkom veštinom podsećao na oca. A sličnost je bila vidna "i u glasu i u manirima, kao i u duševnom blagorodstvu". Uz ovog pitomog dečaka, svesnog svog položaja, uvek je bio pouzdani Toma Petković, koji mu je bio verni pratilac do poslednje ure.

Posle drame kod Čukur-česme 1862, Mihailo je morao da pruži ruku pomirenja Juliji kako bi ona otvorila vrata eropskih kabineta. Knez je Juliji poverio misiju "da Engleska pobudi Sultana da beogradski grad ustupi Srbiji". Prava svrha ovog puta bila je "da publiku englesku obavestimo i upoznamo s pravim stanjem stvari" posle turskog bombardovanja Beograda. Mihailo je računao na Julijine veze u tamošnjim aristokratskim krugovima. Stoga je promenio prvobitnu nameru da tamo putuje samo Filip Hristić, vešt u diplomatskom mešetarenju.

Ovaj neobičan diplomatski par krenuo je na put krajem januara 1863. Prenoćili su u Budimu, a potom su nastavili za Udine, gde je službovao Julijin brat, grof Koloman Hunjadi, a odatle su preko Kalea stigli u London.

Julija se obratila kraljici Viktoriji pismom u kome je izjavila želju, da je kraljica primi. Ona je to pismo potpisala prosto rečima: "Julija Knjeginja Srbije, rođena grofica Hunjadi."

Julija je dve nedelje oholo držala zategnutu žicu incidenta, jer nije želela da je prilikom audijencije prati žena otomanskog ambasadora Musurusa. Njenu aristokratsku prirodu vređala je činjenica što je Musurusova žena samo kći jednog carigradskog trgovca. U jarosti je pocepala kraljičino pismo o uslovima audijencije, s uzvikom: "Jamais de la vie! Zar mene, potomkinju grofova Hunjadija i kneginju Srbije, da žena jednog ambasadora predstavlja Kraljici Viktoriji? Ako bez toga ne može biti, onda ne idem kraljici".

Izlaz je našao sam erl Granvil. Pristao je na kompromisnu formulu "da se Julija odveze u dvor u pratnji otomanske ambasadorke", a u samoj palati da je kraljici predstavi on, lično.

Efekti posete bili su mali, gotovo nikakvi, a Srbija se nije pomerila s mesta, kao ni ocena o "pustolovnoj politici" kneza Mihaila.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 16:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Anka vlada u senci!

Kneževa sestra od strica Mihailu nudi ćerku Katarinu. Traži se evropska karta za malu Srbiju

Slika
Katarina Konstantinović

JULIJINO koketiranje s grofom Arenbergom donelo je novi raspored dvorske moći. Uticaj na Mihaila njegove sestre od strica Anke, porastao je za vreme Julijinog dvogodišnjeg izbivanja, kad se ova kobna žena "načinila domaćicom u dvoru".

"Nikada dvorski život", piše Sl. Jovanović, "nije tekao tako veselo, nikada nije bilo toliko intimnih sela i zabava, kao pod njenom upravom". Julija po svom povratku nije uspela da "potisne Anku iz dvora".

Anka je napravila od dvora središte svog arbitriranja i potpunog uplitanja u knjažev život. Ona podbada Mihaila protiv Julije i pojačava njegovu odvratnost prema toj ženi. Mihailo, koji je planuo ljubavlju poznom i neizlečivom, pretio je da će se ubiti, a samouverena Anka nagoni kćer Katarinu šamarima "da knezu piše ljubavna pisma po njenom diktatu".

U patrijarhalnoj Srbiji bilo je to "nešto gore nego skandal". Mihailo se nije obazirao što bi njegov brak s rođakom Katarinom, po crkvenim zakonima, bio bezbožno i nečuveno delo. Još izazovnije bačena rukavica sablažnjenom Beogradu bilo je Ankino izvoženje četvoropregom, kao da je Katarina "već bila kneginja". Taktom jednog magnata, evropejskog kavaljera, Mihailo krajem 1865. godine zaključuje pogodbu s Julijom, koja ne pogađa "ni najmanje u njihovu čast".

Knez je zabranio da se Julijino ime pominje i u crkvi. Anka i njena kći postale su nekrunisane gospodarice Srbije, a knez je gotovo bio njihova igračka.

Premda ophrvan ličnim problemima, knez Mihailo je tražio evropsku kartu za malu Srbiju. Na raskošni knjažev majur Ivanka, direktno iz Salcburga, sa sastanka evropskih suverena stigao je grof Julije (Đula) Andraši, koji je brže shvatio austrijske interese na Balkanu "nego što bi to mogao učiniti jedan ministar nemačke krvi". Andraši je gledao na Austriju kao na trulo drvo "koje na drugoj strani tera mlade zelene šibljike", pa se volšebno, "za kratko vreme sasvim podmladi". U Andrašijevoj pratnji je bio njegov intimus, grof Laslo Hunjadi, knežev šurak.

Anastas Jovanović, knežev pouzdanik prvog reda, ovako opisuje tajanstvenost ovog susreta: "Knjaz mi je naredio da ga dočekam (u pratnji jegera) i kod njega uvedem. On je došao oko 11 s. noću i ostao do 4 s. pred zoru i otišao. U celu (dvoru) niko nije znao niti je smeo znati za njegov dolazak, on je onda bio mađarski ministar predsednik i imao je pregovor s knjazom za neki savez Srbije s Mađarskom, ali ne u prospeh (korist) Austrije. Knjaz nije ništa opredeljeno s njime rešio, toliko sam razumeo docnije".


ČELJADE BEZ VOLJE I RAČUNA

Katarina M. Blaznavac-Bogićević (1848-27.10.1910), baš je tako uklesano na nadgrobnom spomeniku ove lakomislene žene, koja se posle pogibije Mihailove, udala za M. P. Blaznavca, a posle njegove smrti, tajno se preudala za ujaka Mihajla M. Bogićevića (1843-1899). Umrla je u Nišu i "zapamćena kao čeljade bez volje, bez zlobe i bez računa, pošto je potrošila sve što je nasledila". Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu. Tu je sahranjen i njen sin Vojislav M. Blaznavac (14. oktobar 1869-19. maj 1935), konjički pukovnik, bivši komandant kraljeve garde.

U Ivanki je avgusta 1867. Andraši zapravo mahao s Napoleonovim nuđenjem Bosne Austriji, koje je odbijeno s obrazloženjem da je ugarska lađa tako puna i "da joj treba samo još jedan teret, pa da potone". Tom, zasigurno zagonetnom razgovoru, nije prisustvovao Garašanin, iako je nekoliko dana ranije prispeo u Ivanku, odakle je koordinirao spoljnu politiku Srbije. Njemu je Mihailo bio prepustio tehniku međudržavnih sporazuma, a on je držao palicu velikih odluka. Garašaninova beleška "Moji spomeni" upečatljiva je slika podozrivosti prema Andrašijevim sunarodnicima: "Mađarska nikad neće biti iskren sajuznik Srbije. Ma kakva obećanja ona Srbiji činila i ma kakve joj sjajne izglede pred oči stavljala, svemu tome ne treba nikad verovati".

Srbija je, od Salcburga pa do Ivanke, bila karta u rukama evropskih vladalaca koji su njome trgovali prema ličnim interesima. Knez nije mogao da uspostavi državnički balans pošto ga je mučilo pitanje ženidbe. Čak je spretni luteran dr Pacek napisao jedan memoar, u koji je uneo "i svoju mržnju prema Juliji, koja nije bila mala, i svoju predanost Anki, koja je išla vrlo daleko". A pastirski smirenim tonom, i razložnošću crkvenog poglavara, mitropolit Mihailo je uzalud uveravao knjaza da ženidbom s Katarinom "oduzima sebi svu moralnu snagu" i da time u njegovu kuću "dolazi opaka moralna bolest". Ni pozivanje na narodne svetinje nije knjaza osvestilo. Mihailo se nije obazirao ni na crnilo rodoskrvnuća, ni na kanone svete majke crkve.

Tada Garašanin, dok se Srbija nalazi pred vratima rata, odlučuje da postavi pitanje naslednika prestola, jer je država "bez praktično osigurane dinastije".

Knez ljutito otpušta Garašanina, preseca najjači stub nosač državne politike. No nije očekivao da će se Rusija toliko žestiti zbog tog njegovog poteza. No, Rusi nisu toliko žalili Garašanina koliko im je smetao nespremni Blaznavac. Grofu Štakelbergu morao je Mihailo bez uvijanja reći da je taj isti Garašanin, bio i pod knezom Karađorđevićem, ali da ondašnja vojna sprema nije zadavala strah Turskoj.

"Ja sam njima pokazao put kojim treba ići", uporno je ponavljao knez. Rusija je potom više no gnevno povukla "štriklju preko Srbije", jer je izgubila jedan krak svoje uticajne politike na Balkanu. Privremeno je bio obustavljen zajam dat Srbiji za vojne pripreme. Ali nije dugo trajalo to "besnilo jakog prema slabom". Mihailovo udaljavanje od Rusije označilo je potpun slom Garašaninove koterije. Knezu je Anka sada bila jedina ispovedaonica, njegov ministarski savet u senci.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 88 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker