Заволим, тако, једну девојку. Било је то крајем седамдесетих и почетком осамдесетих. Кад волиш, увек желиш нечим да је обрадујеш. Налазиш разлоге да јој нешто поклониш, да је негде одвезеш колима, у неку варош, или неку природу, где никад није била. Славиш месец дана везе, па три, па четири и по... Увек неки поклон. Не мора да буде ништа скупо, плоча, књига, цвеће, мајица која јој се слаже са тикама, леп брускиш, платнене патике у лепој морнарскоплавој боји... И онда дође време за њен рођендан, још месец, месец и по... Слушали смо на Радио Београду 202, или Радио Пингвину, сад ми се све помешало, и времена и станице, емисију Момчила Капора, који је увек умео да доведе занимљивог госта, углавном свог пријатеља... Једно вече слушамо... гост је Енес Кишевић, рођен у Босанској Крупи, а глумац и песник у Загребу. Прича мирно, топло, чита своје песме, прича о томе како их је писао, и прича како воли своју жену, Београђанку, и своја два сина Срђа и Мака (волео је песника Мака Диздара). Лежимо тако загрљени и ћутке слушамо... Енес чита песму И ништа те, као, не боли. Још није завршио песму, а ја осетим влагу на свом врату, њене сузе. Пољубим. Емисија се заврши, устанемо и одемо у град. То вече као да јој је у очима стално измаглица лебдила. Прође неколико дана. Седим, поподне, на послу и размишљам... Узмем телефонски именик, листам, Кишевић, Енес, Лојенов прилаз, број 2, Загреб... Мало постојим и окренем телефонски број. Јави се старији женски глас: Госпон нису дома... биће око седам ура... позовите слободно. Позовем. Енес се јави. Представим се и кажем му да смо слушали емисију, и да бих својој љубави желео да приуштим текст песме И ништа те, као, не боли исписан руком аутора, да јој поклоним за рођендан, јер јој се песма изузетно допала. У његовом гласу осетих радост, није био блазирани надобудни књижевник, већ је очигледно писао јер му је то била потреба, усуд... Обећа ми да ће то урадити и послати ми поштом. Није прошло много, приспе пакетић са књигом, лист папира истргнут из његове свеске, са мастилом исписаном аутографом песме, а на посебном листу посвета нашој љубави. Позвао сам га поново, захвалио се и понудио накнаду за цену књиге, што је он одбио, рекавши да смо му својом љубављу част учинили... После сам купио још једну исту књигу, да је обоје имамо. Прошле су године. Одавно нисмо заједно. И даље смо искрени пријатељи. Понекад се видимо на кафи... Размишљам, било је то лепо време. Узмеш именик, телефоном (фиксним) позовеш песника, глумца, било кога, љубазно поразговараш. Пошаље ти писмо поштом. Остају физичке успомене, листови папира, књиге. Опипаш то, прелисташ.... Сад можеш да га лајкујеш, да његове песме скидаш са интернета и чуваш их у фолдеру...
Дан је као сунчан Ти си, као весео Пролазиш, као, не виде те
Свима је јако лијепо Свима је, као добро Свима је, као лудо..
И ти си, као сретан!
Живи се, као у миру Птице су, као слободне Будућност, као на длану
Савјест је, као чиста И сунце је, као јасно О срце, као пјевај
Сви, као брину о свима Сватко је пријатељ, као Свима је као стало до тебе И до свијета...
И дан, као оде И ти се, као смијешиш И ништа те, као не боли....
И НИШТА ТЕ, КАО НЕ БОЛИ
(Енес је у овој књизи наслове исписивао испод песме, као неку врсту закључка, резимеа)
Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01 Postovi: 7882 Lokacija: Marakana, Sever
Naposletku... ti si dobro znala... ko sam ja otkud sad te suze, moja mila? rekla si, da se za tocak brsljan... ne hvata zalud izguzvana svila.
To je tako... ne pravi od tuge nauku mami svetlo... na sledecem bregu okopnice moj otisak... na tvom jastuku... jos kako kao jezuska u snegu
Razbicu gitaru... crn je mrak ispunjava odavno se svoje pesme... bojim pomera u meni neke gene Dunava pa ja... tecem... i kad stojim
Ali opet... da l' bi ikad... bila moja ti? da sam vojnik, u armiji ljudi? rekla si... da bas ne umem novce brojati i da je nista... sve sto nudim
Naposletku... ti si navek znala da sam... svirac brosic sto se tesko pribada da me moze oduvati, najblazi nemirac da cu u po' reci stati... da se necu osvrtati... nikada.
Redjas po vitrini fini... porculanski svet al' ja sam figurica... bez ziga pazi! to je bajka sto ti pada na pamet fali ti bas, ovaj cigan? ne, duso
Tek u jesen... otkriju se... boje krosanja sve su slicne, u leto zeleno naposletku... ti si dobro znala... ko sam ja cemu suze... lepa zeno?
Draga moja, ti si navek znala... da sam pajac moj je sesir satra... pomicna usne... tice-rugalice... a u oku... tajac da sam kaput, sa dva lica... da sam Gospo'n propalica... obicna.
Naposletku... ti si navek znala da sam svirac da je nebo... moja livada da me moze oduvati... najblazi, nemirac da cu u po' reci... stati. da se necu osvrtati... nikada.
Da cu... u po reci... stati... da se... necu... osvrtati... nikada.
Da li si mogla da zaboravis da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala, i da se neizmerna radost iz tvoje ruke u moju, s mojih usana na tvoje prelila, i da je tvoja kosa plava citavo jedno kratko proljece ogrtac srece mojoj ljubavi bila, i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjevan, sada siv i umoran, bez ljubavnih oluja i nasih malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo vrijeme brise i srce zaboravlja; ali casovi srece ostaju, njihov je sjaj u nama.
O tebi necu govoriti ljudima. Necu im reci da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima dana ovih ostao trag.
Necu im reci da li iz osame, zedji, umora, ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo; niti srce nase da li nas je radi nas ili radi drugih kadgod bolelo.
Necu im reci kakav je sklad oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno; ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude - ili nam je bilo svejedno.
Necu im reci da li je zivot ili od smrti strah spajao nase ruke; ni da li zvuke smeha voleli smo vise od suma suza.
Necu im reci ni jedan slog jedini, sta je moglo, ni da li je moglo nesto, da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek; ni da li je otrov ili lek ovo sto je doslo onome sto je bilo.
Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja u meni vecito: da li opija toplo kao sume nase s proleca; ili tiha i tuzna cuti u meni recito. O, nikome necu reci da li se radosna ili boleca pesma dogadja u meni.
Ja vise volim da precutane odemo ona i ja tamo gde istom svetloscu sja i zora i noc i dan; tamo gde su podjednako tople i sreca i bol ziva; tamo gde je od istog vecnog tkiva i covek i njegov san.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam kad si ovjesila moj prvi crtež na hladnjak i odmah sam poželjela nacrtati još jedan.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam da si nahranila napuštenu macu i naučila sam da trebam biti dobra prema životinjama.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam kako mi pripremaš najdraži kolač i naučila sam da male stvari u životu mogu biti posebne.
Kad si mislila da ne gledam, čula sam tvoju molitvu i znala sam da postoji Bog kojemu se mogu pomoliti i naučila sam vjerovati.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam kako pripremaš obrok i nosiš ga bolesnoj prijateljici, i naučila sam da si svi moramo međusobno pomagati.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam kako brineš o našoj kući i svima nama, i naučila sam da moramo brinuti o onome što nam je dano.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam kako izvršavaš svoje obaveze i onda kad se ne osjećaš dobro, i naučila sam da trebam biti odgovorna kad odrastem.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam suze u tvojim očima, i naučila sam da smo ponekad povrijeđeni i da je u redu plakati.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam da ti je stalo, i shvatila sam da mogu biti što god poželim.
Kad si mislila da ne gledam, naučila sam većinu životnih lekcija koje su mi potrebne da bih postala potpuna osoba.
Kad si mislila da ne gledam, vidjela sam te i poželjela ti reći: Hvala ti za sve.
Mary Rita Schilke Korzan
_________________ Plesala bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno tamo gdje nitko ne bi plesao na vrhu Hendrixovog mosta i to mi ne bi bilo dosta...
Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio A zatim otišao Na vrhovima prstiju Ne narušivši svoj savršeni ples
Zaboravio me položiti na krevet I ostavio me da stojim Svezana čvrsto Na putu Sa srcem zarobljenim kao i prije S očima nalik Na njihov odraz u vodi još čist
Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta Oko mene Zaboravio sklopit moje oči gladne I dopustio im tu pustu strast
Gledam tvoje krupne oči zaljubljene, Gdje sja vatra — ko zna — grješna ili sveta. Svejedno ljubiš li drugog ili mene: Ti ljubiš nevino kao cvijet što cvjeta.
Ljubav bi ti moja bila zatočenje, U tvom bezgraničnom, granica i meta; Takva, vječna ženo, kroz život i mrenje U slavi instinkta ti si samo sveta.
Ti si sat od kojeg nebo zarumeni, Simbol veći nego bol ljudski što grca; I ti si božanstvu bliža nego meni: Više zakon svijeta, nego zakon srca...
Djevojčici reći Volim te! To je, zaista teško. Ja, na primjer, Uvijek kad sam pokušao, Ukočio sam se Kao snješko.
Mladen Kušec
_________________ Plesala bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno tamo gdje nitko ne bi plesao na vrhu Hendrixovog mosta i to mi ne bi bilo dosta...
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 185 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu