Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:26


Autoru Poruka
Sonatica72
Post  Tema posta: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:49
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Posmatrao je pun mesec nad gradom. Gledao je kroz otvoren prozor zvezdano nebo. U dimu cigarete video je mnogo neispunjenih želja, mnogo uzaludnih očekivanja. Ali, shvatio je da mora dalje. Život je jedan, i sami kreiramo svoje dane.
- Sine, još ne spavaš?
- Ne, hoću još malo da pišem. Spremam emisiju za sutra uveče.
- Dobro srećo, ako treba pomoć, znaš da ne spavam.
- Ne brini mama.
Izašla je iz njegove sobe, zabrinuta kao i svake noći.
Uspeo je da uradi transfer onako kako su ga učili u bolnici i posle na rehabilitaciji i rešio je da odmori. Nije imao ideja za sutrašnju emisiju. Neka bude slobodna tema. Slušaoci vole da se javljaju, traže pesme, pričaju o raznim stvarima, a već mesecima nije bilo te „slobodne teme“.
Zatvorio je oči i poželeo da spava, da odmori, svestan da često preteruje sa svojim sadašnjim mogućnostima.
Sećanja su počela da naviru, kao nabujala reka.

Beše to jesen. Ona uz mnogo kiša, ona u kojoj ljubavi umiru i u kojoj se rađa tuga. Nije bio tužan. Radio je posao koji voli, imao pored sebe devojku koju voli i život mu je izgledao kao bajka koju ništa ne može da pomuti. U toj njegovoj bajci nije bilo zlih veštica, zmajeva i aždaja koje ubijaju. Bilo je samo sreće i mnogo dobrih vila.
Jednog kišnog popodneva vraćao se sa devojkom iz susednog grada. Bilo je klizavo i pazio je. U jednom deliću sekunde, kada se okrenuo da joj nešto kaže, začuo se prasak.
Probudio se par dana kasnije u bolnici. Pored njega su bili roditelji i lekar. Saznao je kaznu. Paraliza donjih ekstremiteta. Takva je bila povreda kičme.
- Šta je sa Vesnom, gde je? – upitao je tada i ne misleći mnogo na sebe.
- Dobro je, prošla je bolje nego ti. Majka je bila očajna.

Vesna nije došla da ga vidi. Poslala je poruku da joj je žao ali da ne može da prihvati život pored nekog tako bolesnog i pored sve ljubavi koju oseća.
Pao je u depresiju. Pred njim je bilo dugo i mukotrpno ležanje, rehabilitacija, povratak u „normalan život“. Ništa od toga nije želeo. Želeo je Vesnu. Nje više nije bilo u njegovom životu.
---

Deset dana je odbijao hranu. Nije mogao da se pomiri sa činjenicom da Vesne više nema, a da njemu predstoji velika borba za povratak u život. Kakav je to život ako nikada više neće hodati, trčati, igrati fudbal sa društvom onako rekreativno, ako zimi neće moći da ide na skijanje, leti na plivanje? Dobijao je hranu preko infuzije.
Svakog dana ga je posećivao psihijatar, pored svih lekara koji su brinuli o njemu. Nije želeo da razgovara sa psihijatrom. Odbijao je i lekove. Želeo je da umre, da nestane, da ga više nema.
Nisu mu dali. Roditelji su stalno bili pored njega, ne shvatajući da želi samoću. Dolazili su i prijatelji. Sada ih više nije bilo puno kao ranije.

Bili su to dani obojeni tugom. Minuti, sati, dani su prolazili a on je bio tu. Depresivan i sam. Jedne večeri, starija medicinska sestra koja je bila dežurna te noći, došla je do njegovog kreveta sa pitanjem koje ga je iznenadilo
- Sine, vidim da se mučiš, da li smem sutra da ti dovedem unuku, treba da je vidiš?
Bio je zbunjen. Rekao je -da. Sve dok nije zaspao razmišljao je o toj devojčici, tom detetu, zašto treba da se vide, šta ta žena želi.
Tog dana zamolio je roditelje da ne dolaze. Želeo je da bude sam. Čekao je medicinsku sestru koja će dovesti unuku.
Negde popodne u sobu je ušla starija žena sa malom devojčicom. Prepoznao je medicinsku sestru.
- Vanja, pozdravi se sa Markom. Marko, ovo je Vanja.
-Ćao Marko, kako si? video je široki osmeh desetogodišnje devojčice koja nije imala ruke.
- Donela sam ti i crteže, crtam zubima. Tako i kucam na kompjuteru. Do kad ti ostaješ ovde kod bake na poslu? Hoćeš nekad da popiješ sok sa mnom i da me vodiš na tvoj posao. Joj, kako bih ja želela da radim na radiju.
Zatvorio je oči i počeo da plače. Vanja je izašla sa bakom. On je shvatio pouku te posete.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:50
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Dva dana kasnije počeo je prvo psihoterapiju, krenuo je sa lekovima. Pitao se kada će krenuti sa rehabilitacijom. Rekli su mu da bude strpljiv.
Marko je zaista želeo što pre da se oporavi i da se vrati svom poslu. On je očajavao a to dete, ta mala Vanja, rođena tako, a sve može i ne skida osmeh sa lica.
Kakav sam slabić postao. Zbog ljubavi. Oholost jedne osobe ubila je borca u meni, sve mu se to vrtelo u glavi.
Posle četiri meseca kada je psihoterapija uspešno završena, a lekove je morao da nastavi da pije, prebacili su ga u centar za rehabilitaciju. U bolnici su mu samo pomagali da sedne u krevet i jednom su ga bolničari stavili u kolica, ali nije ništa više znao, a nije imao ni snage. I mišići na rukama su atrofirali.
Počinjala je nova etapa njegovog života.
U Centar za rehabilitaciju doveli su ga otac i najbolji prijatelj. Posmatrao je zgradu i okolinu. Zgrada je bila relativno nova i moderna. Koliko je uspeo da sazna, nedavno je renovirana. Ispred zgrade je bio park, prepun cveća, drveća i klupa za sedenje. Na samom izlazu iz Centra nalazile su se trafika, apoteka i jedna prodavnica.
Otac je razgovarao sa lekarom koji ga je primio, i zajedno sa njim i jednom medicinskom sestrom došli su do sobe, na drugom spratu do koje su se popeli velikim liftom.
- Marko, ovu sobu delite sa dva vaša vršnjaka. Tako smo rasporedili pacijente, trudimo se da mladi budu u sobi sa mladima, a stariji sa svojim vršnjacima. Imate kupatilo, TV, a terapiju počinjete od sledeće nedelje.
- Ali, danas je sreda.
- Da, sutra idete na preglede, radićemo osnovne analize, u petak određujemo potrebnu terapiju. Imate i dane za odmor. Vikendom nema terapija.
- Dobro sine, video sam gde si i možda već popodne dođem sa mamom.
Posmatrao je tužno oca koji je odlazio zajedno sa lekarom. Ostao je sam sa mladom medicinskom sestrom. Pitao je gde su njegove sobne kolege. Rekla je da se uskoro vraćaju sa terapija, a do tada treba da popuni njegov karton. Rasejano je odgovarao na neka osnovna pitanja. Posmatrao je urednu sobu koja je mogla po svom izgledu da bude soba nekog hotela B kategorije.
Sestra je brzo popunila formulare i rekla mu da će prvih dana sve obroke dobijati u sobi, a da će kasnije preći, kao i ostali u trpezariju.

Nije ni pitao koliko će ostati tu. Razmišljao je o svom novom početku i u tim razmišljanjima omeo ga je smeh dvojice mladića. Obojica su sami gurala svoja kolica. Smejala su se nečemu. Pozdravili su ga i predstavili se. Bili su studenti. Jedan je završavao pravni fakultet a drugi književnost. Fino društvo.
- A zbog čega ste ovde i koliko dugo? radoznalo je pitao
- Ja sam imao saobraćajku rekao je momak koji je studirao na Pravnom. I, nadam se da ću za mesec, dva izaći. Ovde sam već šest meseci. Vreme je za povratak kući.
- A ja, tihim glasom je progovorio budući profesor književnosti..ja sam pokušao da se ubijem. Skočio sam sa prozora svoje zgrade i ludim slučajem ostao živ, ali u kolicima. Ovde sam četiri meseca i ne znam kada će me pustiti kući.
- Zašto se ovde ostaje ovako dugo? Marko je bio razočaran.
- Videćeš i sam. Nećemo na početku da ti kvarimo volju, da lomimo tvoju snagu i želju da ti bude bolje.
-Mislite da ću ponovo raditi?
- Da, ali će biti sve drugačije drugar. Ajde da ručaš, doneli ti ručak. Apsolvent na Pravnom je imao širok osmeh i širio je optimizam.
Ručao je sa njima i puno su razgovarali, i pre nego što su legli da gledaju neki sportski prenos, odigrali su i partiju remija.
- A sada deco odmor! Veštim, naučenim pokretima budući pravnik Vlada se prebacio u krevet i upalio televizor.
Nešto sporije u krevet se smestio i Dejan, momak koji je pokušao da se ubije. On je pozvonio sestrama i one su došle i Marku pomogle da se prebaci na krevet. To još nije savladao, brzo će, nadao se.
Posle pregleda i analiza odredili su i fizioterapeuta i terapije.
Za vikend su ga posetili roditelji. Zamolio ih je da dolaze samo kada su posete, da mu se ne bi smejali i novi poznanici i drugari sa posla i koleginice i prijatelji-svi su oni rešili da provedu sa njim malo vremena dok ne krene sa terapijama.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:51
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Činilo mu se da vreme brzo prolazi. Svakodnevno je imao terapije za jačanje mišića ruku, masažu nogu i vežbe koje je izvodio uz pomoć fizioterapeuta. Mislio je da se brzo oporavlja i to je bila dobra promena.
Dva puta nedeljno dolazio je psihijatar, da razgovaraju, sedeli su u jednoj od ordinacija. Ukazivao mu je na sve medicinske-zdravstvene probleme koje prati paraplegija i kojih je morao da postane svestan. Tešio ga je da je mlad i usput kontrolisao da li pije prepisanu terapiju, i na kraju jedne seanse rekao mu je- biće ti potrebni ovi lekići, videćeš.
Slično mu je rekao i momak sa kojim je delio sobu i nije znao na šta su oni to mislili. Uskoro je saznao.

Na početku drugog meseca, jednog kasnog popodneva dok su njegovi poznanici igrali jamb, odlučio je da sam uradi transfer. Nije uspeo, pao je pored kreveta. Povredio je glavu i ruku i nije osećao da li se nešto desilo njegovim nogama. Odveli su ga u sobu za previjanje, stavili gips na levoj ruci, očistili ranicu na glavi, dali mu lekove za smirenje i protiv bolova i vratili ga u krevet.
- Dve nedelje bez celokupne terapije. Fizioterapeut će raditi samo ono što može.
Marko je ponovo postao očajan. Bolela ga je ruka, bolela ga je glava.
- Zato ostajemo ovde skoro pa godinu dana. To je ono loše što smo ti spomenuli kada smo se upoznali..progovoriše maltene u glas njegovi nesuđeni prijatelji.
- Marko, sine, pa kako da padneš, što brzaš, ne može dete ništa na brzinu..njegova majka je još uvek pokušavala da se smiri dok je sedela pored njegovog kreveta i gledala ruku u gipsu.
- Mama, od svega šta me je snašlo, ovaj gips ne može da bude gori, smiri se, molim te!
Majka je počinjala da ga nervira. Zamoliće psihijatra da razgovara sa njom. Mora i ona da se navikne na novu situaciju i njegov drugačiji život. U stvari, ništa se u životu ne mora, treba da ga prihvati takvog, ako može i da prestane sa plakanjem. Od kuknjave sad nema fajde, razmišljao je.
- Sine, a šta rekoše, koliko još nosiš gips?
- Deset dana. To si me pitala i juče. Bio je nervozan. Hajde mama da menjamo temu, jel važi?
- Dobro, ali ja brinem. Znaš, zvao je neki Maksa i pitao da li može da dođe u posetu i da li ja mogu da ti donesem laptop, a ja mu rekla da dođe i da ću poneti laptop.
- O, mama, pa šta kukaš, što odmah ne kažeš. Ja sam mislio da ne znaš da napuniš bateriju na laptopu i ćutim, a nedostajao mi je. I dobro mi reče za Maksu, neka dođe, dugo se nismo videli.
- Kupila sam ti minjone, podeli sa ovom decom.
Pogledao je svoju majku i nasmejao se. Zna da ga nasmeje. Uvek kada joj je teško promeni temu i priča o banalnim stvarima.
Pričali su i o dešavanjima kod kuće, kupcima koji dolaze da gledaju stan, o placu na kome su roditelji planirali da stave montažnu kuću i prilagode je njegovim potrebama i vreme je neosetno prolazilo.
Te večeri je delio minjone sa svojim poznanicima, sada već i prijateljima i radovao se što više neće koristiti laptop budućeg studenta književnosti.
Fizioterapeut je radio sa njim samo vežbe za jačanje mišića desne ruke, radio je i masažu i neku vrstu kinezi terapije koju imaju oni sa njegovom dijagnozom. Pio je sedative, razgovarao sa psihijatrom, zamolio ga da njegovoj majci pomogne i pokušavao je sve vreme da ne misli na Vesnu i da ne planira ništa za budućnost. Planovi se pokvare u sekundi, to je saznao na veoma bolan način.
Maksa je došao bez posebne najave i sa vrata počeo da viče
- Matori, živ li si, možeš da kucaš čoveče!
- Maks, pa dobro, gde si ti -smejao se svom starom prijatelju, novinaru koji je često menjao redakcije. Mogu da kucam i bez leve ruke, ne brini. A što pitaš?
- Sale je pokrenuo neke novine, ovo su mu treće, i hoće da budu ozbiljnije. Ti si neophodan. Hoćeš da zaradiš neku paricu?
- Hoću brate, ali kako, o čemu ja odavde da pišem? O zvezdama iz Silikonske doline, novim diskotekama, košarci..muvama, tigrovima?
- Marko, o sebi. Treba da pišeš o sebi i svom problemu, o ljudima koji su ovde. Sale nudi kolumnu. Ja mu dođem kao advokat. Posetiće te sutra, ispratio je sada gospođu na aerodrom. Hoće da vidi Egipat u aprilu. Nemam pojma odakle im lova.
- OK, neka dođe. Ti prenesi da mogu da pišem. Jes da pijem lekiće ali sam u formi za pisanje. Nego, gde ti je Maja i šta ima kod tebe?
Pričali su satima, sve dok dežurna sestra nije zamolila Maksu da izađe jer moraju da zatvore kapiju Centra.
Njegove sobne kolege su bile oduševljene što će u sobi imati jednu „poznatu ličnost“.
- Kuku, ja poznat, kako neko ko povremeno čita vesti može da bude poznat i da bude zvezda medija?
Te večeri, čuo se smeh iz njihove sobe. Nisu se smejali od onog dana kada je Marko pao.
Sutradan je došao i Sale i o svemu su se dogovorili. Magazin izlazi dva puta mesečno i ima vremena da napiše tekst. To mu je odgovaralo, posebno u uslovima u kojima se nalazio.
Prošle su dve nedelje i počeo je i sa fizikalnom terapijom leve ruke

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:52
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
U septembru je želeo da ide kući. Nije još mogao. Imao je problem da nauči transfer, precenjivao je svoju snagu kako su lekari govorili. Zbog nervoze je pio tabletice, stvarno su mu bile potrebne. Pored terapija redovno je i pisao i znao je da kolumne dobro prolaze kod čitalaca. Nije pitao Saleta odakle mu sredstva da investira u novine, kada se one sve manje kupuju.Ljudi na Internetu sve mogu da pročitaju i saznaju.
Nesvesno, iz nekog sebi neobjašnjivog razloga, odlučio je da prekine saradnju sa Saletom kad izađe iz bolnice.

Vreme je letelo. Još jednom je pao, ali povrede nisu bile strašne i brzo se oporavio. Imao je jaku želju da što pre dođe kući. Novoj kući. Njegovi roditelji su, preko prijatelja advokata brzo prodali stan i sredili kuću koja se nalazila u mirnom kraju grada.
Marljivo je vežbao. Želja je bila sve jača. Uporedo sa pisanjem kolumne, pisao je i koncept svoje buduće emisije na radiju.Nikome nije pričao o tome.
Novu godinu je dočekao u sobi Centra, upoznao je mnogo ljudi tu, različitih zanimanja, godišta. Bilo je i devojaka, simpatičnih, komunikativnih, ali i tužnih, ćutljivih. Sve je bilo skoro pa u redu. Jedino što se kretao u kolicima, ali i na njih je navikao. „Iz ove se kože ne može“ znao je da kaže sebi kada počnu u glavi da mu se vrte crne misli.

U februaru su lekari odlučili da je prošao sve faze rehabilitacije. Saznao je sve o problemima koji će ga pratiti, kako treba da reaguje u nekim situacijama i kako da olakša život koji je pred njim.
Roditelji su takođe bili pripremljeni i upoznati sa paraplegijom. Lekari su dali svoj maksimum kada je u pitanju bila pomoć i nega.
Pozdravio se tog zimskog jutra sa novim sobnim poznanicima jer su stari odavno otišli kući. Pozdravio se i sa osobljem i pogled mu je lutao po holu Centra za rehabilitaciju dok su njegova majka i brat od ujaka plaćali bolničke dane na blagajni.
Došlo je vreme za nov početak. Nadao se da će biti dobar.
Dvorište je bilo pokriveno snegom, ali je odmah primetio da je veliko. Kuća je bila topla i prostrana. Tog dana su ga dočekali rođaci i prijatelji, a majka je napravila svečani ručak. Pozdravljao se i ljubio sa sestrama, braćom, tetkama, strinama i nije odmah video celu kuću.
- Radujete se kao da me ženite! pokušao je da bude bude duhovit ali je jedna tetka odmah počela da plače.
- Biće i toga tetka Seko, ne brinite, njegov kolega sa radija je prekinuo tužnu scenu.
Proveo je još par sati sa porodicom i prijateljima, a onda su oni otišli jer je radna nedelja bila u toku, a Marko je morao i da odmara.
- Da ti pomognem, ponudio se brat od tetke koji je ostao da bude kod njih par dana. Hajde da vidiš kako su tvoji skockali kuću.
Vodio ga je iz sobe u sobu, u kuhinju, kupatilo, obišao je sa njim celo prizemlje.
- Gore su još dve sobe, i kupatilo, hoćeš i to da vidiš? Brat je želeo da Marko vidi celu kuću.
- Ima vremena, gde je sada moja soba?
- Marko, bili smo tamo, nasmejao se brat. Nešto si rasejan?
- Da, hajde da idemo tamo, a mama neka skuva kafu, moramo ti i ja nešto da pričamo.
- Treba da odmaraš!
- Odmarao sam ja tamo, pusti sad, odmaraću i ovde. Potrebna mi je tvoja pomoć.
Marko je zamolio svog brata da proveri Saletovu firmu, jer je nije bilo na internetu. Sumnjao je sve vreme, i bilo je vreme da otkrije o čemu se radi i kaže „doviđenja“ Saletu.
Takođe mu je otkrio tajnu koju je krio od većine, posebno od svojih roditelja.
- Nastavljam da radim!
- Ali, kako to misliš?
- Glavni urednik je dolazio i u bolnicu i u Centar za rehabilitaciju. Znaš da je sve ravno do ulaza u zgradu, a do prvog sprata gde je radio napravili su platformu. Imaću svoju emisiju petkom uveče! Uveliko pravim koncept emisije. Svi moji sa radija su oduševljeni. Jedan vozač će besplatno da radi tu noć, da bi me vratio kući, da ne maltretiram ove iz Udruženja.
- Fenomenalno, ipak to je posao, kako ćeš izdržati i zašto se to krije?
- Ivane čoveče, imam jezik ako ne mogu da hodam. Od ponoći do tri ujutru će ići uživo emisije. Svaka je tematska, to je malo problem, ali izguraću to. Neću da vegetiram kod kuće.
- Ama zašto krijete to?
- Zato što se počinje za mesec dana, čekali su da dođem kući i već od prekosutra kreću džinglovi. Imam i novo umetničko ime. Da sam rekao mojima, hvalili bi se po komšiluku i neko bi od klinaca to saznao i vest bi prostrujala. A to nisam želeo. Pritom imam mesec dana vremena da prekinem pisanje kolumne. Još jedan tekst i ćao Sale, ali prethodno sve da proveriš. Zanima me.
Ivan je počeo da se smeje. Nije mogao da veruje odakle Marku toliko energije i volje, gde to pronalazi, u čemu, kako. Obećao je da će se raspitati o magazinu u kome se sada objavljuju kolumne, i obećao je da će ćuvati tajnu vezanu za emisiju.
- OK bato, samo mi šapni to umetničko ime, molim te, umirem od radoznalosti.
- Vilenjak. A emisija će se zvati „Noć sa Vilenjakom“. Ljubav, filmovi, knjige, problemi u društvu, tabu teme, bez cenzure, muzika i biće slobodnih večeri. I dve telefonske linije. Plus lepa plata i sve super.
- Au…Vilenjak, pa to će privući devojke care moj. Ivan se i dalje smejao.
- Videćemo. O tome još ne razmišljam.
- E Marko, stvarno si me obradovao. Ne femkaj se, vreme je i za novu ljubav.Nisi ti lud Vilenjače, lukav si, samo da znaš.
- Hajde, idi kod tetke, zove te, hoću malo da odmorim.
- Dobro, begam…
Kada je Ivan izašao iz sobe Marko je gledao šta su sve roditelji kupili, video je nove stvari i primetio je da mu je sve na dohvat ruke.
Zatvorio je oči i počeo da razmišlja o prvoj Vilenjakovoj emisiji i o tekstu kojim će završiti kolumnu.
Možda je Ivan u pravu. Možda će Vilenjak promeniti njegov život, nije dosadan ali u njemu nema onoga što pokreće svet. Nema ljubavi.
Kliknuo je na SEND a zatim uzeo telefon da zove Saleta. Javio mu se kada je telefon po treći put pozvonio. Odmah mu je rekao da je poslao poslednji tekst i da se oprostio sa čitaocima u tom tekstu. Sale je bio zbunjen. Da ne bi ulazio u veću raspravu sa njim, pričao je o tome kako ljudi treba da čitaju o vedrijoj strani života i predložio mu je da uzme neku devojku koja bi pisala o svom životu poslovne žene, supruge, majke, domaćice. Sale je bio zadovoljan idejom. Poslednji honorar će kroz par dana leći na račun, uvećan u znak zahvalnosti na lepoj saradnji.
Čime se on to bavi kad se razmeće parama, i dalje mu se to pitanje vrtelo po glavi.
—………………….

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:53
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Sledećih desetak dana radio je kod kuće fizikalnu terapiju, mama je stalno pravila neke kolače i on je molio da stane sa tim jer će se mnogo ugojiti. Sada ne može da trenira kao nekada. Nerado je pristala na to.
Vreme je prolazilo. Na radiju je slušao džingl -najavu za svoju emisiju. Lepo je urađen. Sentiš muzika u pozadini i nežan ženski glas sa odličnom dikcijom “ Uskoro sa nama Vilenjak i emisija „Noć sa Vilenjakom“.
Marka je mučilo to što se Ivan ne javlja, niti dolazi. Brinuo je da ga nije uvalio u neku nevolju.
Jednog jutra, dok je pio kafu, dobio je SMS. „Eto mene posle 2. Šta kuva tetka?“ Nasmejao se i odahnuo. „Biće sarme, samo dođi!“
Ivan je sa vrata bučno pozdravio tetku koja se obradovala što ga vidi. Morao je prvo da joj podnese izveštaj kako su njegovi kod kuće, da mu je devojka dobro, da neće još biti svadbe, i onda je poljubio i rekao joj da ide kod Marka u sobu, a da ona javi kad ručak bude bio gotov.
- Pa gde si bre, čekam te kao ozeblo sunce!
- Brate, samo što nisam angažovao BIU i CIU. Ali sam sve što sam mogao iskopirao. Gledaj..
Bilo je tu dosta papira. Sale nije bio pravi vlasnik novina već samo na Impresumu. Direktor. Iza tih novina stajala je grupa „uspešnih biznismena“ koja je kreirala šta će se sve pisati i kako. Dosta su se bavili politikom, nisu bile to novine ni nalik onima koje je Sale ranije imao.
- Dobro je što si se izvukao odatle. Ko zna šta će biti kad im uđe inspekcija.
- Znam. Imao sam čudan osećaj još u bolnici. Uplatio mi je trostruki honorar za zadnji tekst. Nije mnogo ulazio u moje razloge zbog kojih više ne želim da pišem za njega.
- E Vilenjače, sada si slobodan da radiš bez straha i pritiska!
- Ivane, ja sam Marko. Vilenjak ne postoji. Šta me zezaš bez potrebe. Ma nema šanse da se tu nešto desi, na tom poslu. Mislim, znaš već.
- Ti si čoveče ponovo u depresiji. Biće bolje kad počneš da radiš.
- Videćemo.
Ivan se malo nervirao zato što je Marko takav skeptik, što se predaje bez borbe. Za razliku od njega, on je voleo nove izazove i rizike. Dobro, Marko je sada takav, zbog svega šta ga je snašlo, ali valjda će se nešto promeniti.

Prođe tih mesec dana i to veče kada se polako spremao da krene, imao je tremu. Prošlo je puno vremena od njegovih zadnje pročitanih vesti.
- Marko, da li piješ lekove? Glavni i odgovorni ga je sačekao u zgradi.
- Ne, zašto?
- Posluži se pivom kolega, ili vinjakom. Moraš da se oslobodiš. Biće sve ok.
Na brzinu je popio dve čašice vinjaka. Popušio je tri cigarete, od nervoze. Gledao je play listu za tu noć. Telefoni su već zvonili.
Lampica se upalila i tonac je mahnuo.
“ Dobra vam noć. Ja sam Vilenjak i sa mnom ćete se družiti jednom nedeljno u ovom terminu. Tema ove emisije je bestseler o kome se priča po gradu. Sada kreće muzika, a onda razgovaramo. Telefoni za vas su..“
Dobro je. Krenula je pesma grupe Queen i on je kroz staklo video glavnog urednika koji je imao ogroman osmeh na licu. Pružao mu je veliku podršku svojim prisustvom.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:53
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Emisije su se ređale svake nedelje. Pričao je sa slušaocima o knjigama, o samoći, o nekoj novoj diskoteci o kojoj se informisao preko Interneta. Pričali su o životu, braku, razvodu, narkomaniji.
Primetio je da se stalno javlja jedna devojka koja se predstavljala kao noćna ptičica.
Sledeće nedelje planirao je da se priča o ljubavi, a one tamo o onome šta slušaoci žele.
“ Nebo je prepuno zvezda. Da li ste videli neku zvezdu padalicu i poželeli nešto? Da li još imate želja ili su one davno nestale? Dobra vam noć, ja sam Vilenjak i noćas pričamo o ljubavi i o željama. Da vas podsetim, brojevi telefona su..“
Marko je zapalio cigaretu. Išla je stara Elvisova pesma „Love me tender“ a posle nje su morale da idu reklame. Imao je vremena za cigaretu i da pogleda svoje papire. Uvode je uvek pripremao kod kuće. Razgovor sa slušaocima je kasnije tekao spontano.
- Dobra noć, ovde Ptičica, noćna, znaš me Vilenjače.
- Znam tvoj glas. Da li si zaljubljena, i šta misliš o ljubavi? Imaš li neku neispunjenu želju, ne mora da bude vezana baš za ljubav
- Vilenjače, ljubav je najčistije i najlepše ljudsko osećanje. Mislim da sam počela da se zaljubljujem, ne znam hoće li to prerasti u ljubav. I imam jednu želju
- Noćna ptičice, slažem se sa tobom. Lepo si definisala ljubav. A želja, da li želiš o njoj javno da pričaš?
- Ne, želja ne može da ode u etar. Previše je..lična, da li me razumeš?
Marko je pokušavao da je razume. Nije mogao da pravi pauze, znao je da se devojka često javlja, međutim nije znao koja je njena želja.
- Ptičice, možda će se želja ostvariti. Nikad se ne zna. A sada imam još jednu liniju, javi se kasnije, ok?
I stvarno, te večeri slušaoci su se javljali i pre muzičke numere i posle i za vreme reklamnog bloka.
Pričali su o ljubavi, o željama i snovima, o nadanjima. Većina je bila usamljena i jedina želja tih usamljenih duša bia je trunka pažnje koju nisu nalazili.
Emisija se bližila kraju, i video je tonca da mu maše. Jedna linija je bila slobodna a na drugoj je treptalo crveno dugme. Javio se.
- Ovde Ptičica, rekao si da se javim kasnije.
- Ptičice, uskoro završavamo sa emisijom. Ne želiš da pričamo u okviru emisije?
- Ne, pozvaću te posle odjavne špice, nemoj odmah da odeš iz studija.
Marko je bio malo zbunjen. Prema svim svojim slušaocima bio je jednak. Nikome nije posvećivao više ili manje pažnje. Zanimalo ga je šta to devojka želi da kaže, a ne može javno.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:54
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Onog trenutka kada je krenuo džingl za noćne vesti koje su bile poslednje te noći, telefon je pozvonio.
- Dobra noć. Jelena ovde, Noćna..
- Jelena, Marko ovde. Vilenjak. Evo, nismo više u programu.
Počeli su da pričaju. Počela je da sluša tu radio stanicu neposredno pre najave za njegovu emisiju. Ranije je nije slušala. Rekla mu je i gde živi i koliko ima godina. Nasmejao se, jer je živela u istom kraju gde i on.
- Pričaj mi o ljubavi..
- Jelena, šta da pričam? Da, slobodan sam. Trenutno. I nisam razmišljao poslednjih meseci o ljubavi. Mislim da je mnogo komplikovana stvar.
- Nije komplikovana, mi ljudi pravimo komplikacije.
- Neobična si, znaš.
- Znam. I želim da te upoznam. To je ta želja koja nije mogla u etar.
- Jelena..zaćutao je. Od nesreće nije upoznavao ljude, devojke posebno. I ono malo prijatelja i poznanika okrenulo se svom životu. Ostale su mu kolege, koleginice i jedan prijatelj-Ivan, ali on mu je bio brat.
- Marko, Vilenjače, pričaj mi..
- Ne mogu Jelena o ljubavi.
I ona je ućutala. Dala mu je broj telefona i tražila je njegov. Prvo je pitala da li želi da razmene brojeve i kada je potvrdno odgovorio izdiktirala je broj telefona i brzo su zatim završili razgovor.
- Markoni, zbunio si se skroz. Tonac se smejao.
- Želela je da joj pričam o ljubavi.
- Sviđaš joj se.
- Ne, njoj se sviđa moj glas.
- Marko, imaš pravo da se ponovo zaljubiš. Da se družiš. Da izlaziš. To si TI čoveče. Isto srce kuca u tebi. Imaš isti glas. Depresija je prošla, zar ne?
- Hajde o svemu da pričamo ovih dana. Ne mogu sada. Ide mi se kući.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:54
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Ostatak noći nije spavao. U kolima je ćutao. Kod kuće je skuvao još jednu kafu i tiho je pustio muziku. Nije želeo da budi roditelje. Razmišljao je o Noćnoj ptičici-Jeleni, o sebi. Šta je nju privlačilo? Magija jedne noći, njegov glas i ništa više.
Bio je nesiguran u sebe. Nije ni pomislio na sklapanje novog poznanstva kada je počeo da radi emisiju. Znao je svoje mogućnosti, svoja ograničenja. Kako to da kaže jednoj zdravoj devojci? Kako bi reagovala? Zašto da ponovo oseti bol kao sa Vesnom?
Mnogo pitanja ga je mučilo i san nije dolazio na oči. Svanulo je i tek onda je zaspao.
Prošlo je podne kada ga je probudio miris kafe. Prvo čega se setio kada se probudio bila je rečenica „Pričaj mi o ljubavi“..pogledao je u svoj mobilni telefon i video Jelenin broj telefona.
****
Prošle noći je memorisao taj broj i nikoga posle nije zvao, niti je gledao mobilni. Veliki brojevi su stajali na displeju, i nećkao se da li da je pozove ili da ipak sačeka. Slično je počela i veza sa Vesnom i nije želeo da pravi istu grešku. Razmišljao je i o svom hendikepu i kako bi ona reagovala da zna.
- Nemoj sve devojke da porediš sa Vesnom. Ne radi to sebi. I završavamo sada razgovor, odmah je zovi! Ivan je bio uporan.
Nemam šta da izgubim, hrabrio je samog sebe dok je Jelenin telefon zvonio.
- Daaa… Mamu tražite, zovite za pola sata, kupa se.
Javio mu se dečiji glasić. Udata je, ima dete, pa šta hoće da joj ja pričam o ljubavi…Bio je ljut na samog sebe. Napravila je od njega budalu koja odmah trči i zivka je. I hoće da prevari muža.
“ Udata je, dete se javilo, eto, poslušao sam te! “ Poslao je Ivanu SMS i još nije stigla potvrda da je SMS primljen kada je u ruci osetio vibraciju i onda čuo pesmu koja je bila melodija na njegovom telefonu. Jelena! Javio se besno
- Reci ptico!
- Marko, zašto si ljut? Malopre sam ustala i tuširala se, vidim da si zvao, ćerkica se javila.
- Zašto ja da ti pričam o ljubavi, zašto? Valjda može ON da ti priča i peva i šapuće o ljubavi.
- Marko..počela je da se smeje. Čekaj da objasnim.
- Šta da mi objašnjavaš, ćao!
Jelena je bila zbunjena. Ponovo ga je pozvala, ovog puta na fiksni. Javio se posle drugog zvona i broj mu je bio nepoznat.
- Jelena ovde, ne spuštaj slušalicu. Razvedena sam već dve godine. Ćerka živi sa mnom i sa mojom mamom. Sada očekujem da joj dođe otac, provodi vikend sa njim. Nasmejala sam se jer si odmah doneo pogrešan zaključak. I nisi hteo da saslušaš..govorila je u jednom dahu. Bojala se da će opet spustiti slušalicu.
- Izvini, nervozno sam odreagovao.
Razgovarali su nekih petnaestak minuta, ona je više pričala, on je slušao. Saznao je da mu je koleginica, ali da radi u desku jedne televizijske kuće. Dežurala je prošlu noć i zbog toga je slušala njegovu emisiju. Nije bilo puno posla noću.
Dogovorili su se da se čuju tokom večeri, ona će biti sama kod kuće, jer majka ide u posetu nekim rođacima, a ćerka vikend provodi kod oca.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:55
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Od tada su se čuli bar jednom nedeljno. I pričali su o svemu. Posle mesec i više dana, ona je ponovo pitala kad piju kafu, i odgovorio je da mogu sledećeg popodneva.
****
- Ja ću te odvesti do tog kafića, pošto ne znaš ovaj kraj. Marko zaboga, pa nisi ni izašao da vidiš naselje. I neće se desiti ništa strašno. Ne očekuj previše. Bilo bi lepo i da budete prijatelji.
Ivan ga je savetovao, a Marko je gunđao jer se u dubini duše plašio tog susreta.
Nije upoznao kraj, jer je iz bolnice došao tokom zime, a onda je išao svuda taksijem ili sa ocem kolima, nije ni imao želju da posećuje male lokalne kafiće. Znao je da je pun predrasuda i nije mogao da ih se oslobodi. „Šta ako neko počne sažaljivo da me gleda“ -to pitanje koje nije mogao da izbaci iz glave, bilo je osnov njegove usamljenosti.
Ali, mora dalje, Ivan je bio u pravu.
Došli su ispred kafića i Marko je ugledao kratko ošišanu devojku, u suknji i ravnim sandalama koja je gledala levo i desno.
“ Trenutak istine! Ivan je počeo da se šali. Srećno bato, skoro da je otpevao te reči i jednostavno je otišao.
Kafić je bio u blizini njegove kuće i mogao je sam da se vrati. Zapamtio je put. Duboko je udahnuo i onda lagano ušao u kafić.
- Jelena, ja sam Marko, Marko, Vilenjak. Skoro da je promucao ove reči.
Prišla mu je i zagrlila ga, kao da se znaju dugo godina. Videla je zbunjeno i lepo lice i odmah je znala da je to on. I znala je sada zašto je izbegavao da se upoznaju.
- Marko, ludi čoveče, pa šta si pomislio, da ću se sad okrenuti i otići?
- To mi se jednom već desilo. Bez razmišljanja je ovo izgovorio.
- Hajde da sednemo i naručimo nešto, ne možemo da budemo sa strane.
Uz picu, kafu i koka-kolu su se opustili i tog dana nisu ni osetili kada je pala noć.
- Da gledam u zvezde, možda vidim padalicu? Vesna je bila vesela.
I Marko je bio srećan. Prvi put posle nesreće izašao je u lokalni kafić i niko ga nije gledao, a Jelena je slušala celu njegovu priču i sve vreme ga je držala za ruku.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Sonatica72
Post  Tema posta: Re: Priča o Vilenjaku  |  Poslato: 11 Jun 2014, 22:55
Korisnikov avatar

Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49
Postovi: 114
Lokacija: Beograd

OffLine
Da, puno su narednih dana, meseci pričali o ljubavi i bili su oboje srećni. Upoznao je i Saru, njenu osmogodišnju devojčicu koja je obožavala da joj donosi bele čokolade. Jelena je stanovala četiri ulice dalje od njega i slobodno vreme su provodili zajedno.

Jedne večeri, dok se spremao da počne emisiju, pozvonio je telefon redakcije. Niko od slušalaca nije imao taj broj, jer su odredili druge linije za emisije.
Marko je doživeo pravo iznenađenje. Bila je to Vesna.
-------
- Halo, Vesna ovde
- Još ti pamtim glas, reci.. Marko je bio ljut, iznenađen, užasnut i goreo je od želje da sazna šta hoće od njega posle toliko vremena ćutanja i posle hladnog prekida veze.
- Ti radiš, baš sam se iznenadila kada sam prošle nedelje slušala emisiju.
- Radim Vesna, imam još pet minuta do početka emisije. Šta hoćeš?
- Pa, kako to, mislila sam da si kod kuće. Kad bih mogla da te vidim?
- Nisam flipnuo Vesna zato što sam nepokretan. Imam i jezik, brz je znaš, i zašto bismo se nas dvoje videli? Šta ti treba?
- Svratiću do redakcije sledeće nedelje. Budi malo ranije tamo. Molim te, treba mi tvoja pomoć.
- Prekidam, radi šta hoćeš, moram da idem.
Marko je bio zapanjen. Iznenadila ga je njena drskost da ga zove jer joj nešto treba.
Primetila se nervoza dok je vodio tu emisiju, i jedva je čekao da stigne kući i priča sa Jelenom. Poslao joj je poruku da imaju nešto neodložno da razgovaraju.

Jelena je te večeri bila slobodna i sačekala ga je u njegovoj sobi kada se vratio kući sa vozačem. Mala je spavala kod svoje kuće sa bakom.Njegovi roditelji su zavoleli i nju i njeno dete.
- Jelena, zamisli šta se večeras desilo..skuvala si dušo kafu, ti si moja duša i zlato znaš…pričao je u jednom dahu, srećan zbog kafe koja ga je čekala i toplog sendviča koji je Jelena spremila.
Sve je ispričao. Ona je ćutala, zapanjena isto koliko i on.
- Pa, vidi šta hoće, što da ne.
- Ali da i ti budeš tamo, kako radiš sledeće nedelje?
- Pomeriću smenu, ne brini. Pojedi sendvič dok je topao, pa da popijemo kafu. Biće ovo još jedna naša noć.
- Ostaješ srećo?
- Da, pogotovo sada neću da te ostavim samog da se nerviraš.
Ostatak noći je bio nežan i lep.

_________________
O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker