Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:29


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 19 Jul 2012, 05:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dete iz kopriva

Iseljavanje Nikšića teklo je preko Bosne, Severne Dalmacije, Like i Banije, čak do Slovenačkih alpa. Miloševa ljuba rodila pretka Koprivica

Slika
Miloš Obrenović

ISELJAVANJE Nikšića teklo je preko Bosne, Severne Dalmacije, Like i Banije, čak do Slovenačkih alpa. Mnogo njih se zadržalo na tromeđi tri zemlje, koja je tada bila u sastavu Turskog carstva. Na bosanskoj strani je manastir Hrmanj, koji je jedno vreme bio vladičanska rezidencija. Među kaluđerima manastira bio je i jedan Nikšić.
Za cele grupe rodova na Tromeđi, sa slavom Sveti Luka, očuvalo se predanje da su “nekako jedno pa se razrodilo”. Na Bosanskom Grahovu ima Bilbina dolina, u kojoj su naseljeni Bilbije sa očuvanim predanjem da su od Nikše.
Odatle su se raseljavali po svoj Bosanskoj krajini. Vrlo su borbeni. Mnogo ih je u prvim redovima u svim ustaničkim pokretima, u politici i privredi. Iz njihovog roda je bilo više istaknutih vođa u Krajiškom ustanku (1875-1878). I majka Gavrila Principa je iz tog borbenog roda. Sa Bilbijama su jedno i Blagojevići na Zmijanju pod Kočića glavicom.
Na Banjanima u staroj Hercegovini, živi bratstvo Koprivice sa slavom Svetog Nikole. Odatle, od svoje bratstvene matice, raseljavali su se po Bosni i Šumadiji. Izraziti su Dinarci, rasno krepak i lep soj ljudi, a sinovi njihovih odiva, udatih u druge rodove, ističu se na sve načine. Po bratstvenom predanju, njihovog pretka rodila je ljuba Miloša Obilića Jela, kćer kosovskog cara Lazara!
Pop Stjepo Trifković, dok je službovao u Blažuju kod Sarajeva, našao je kod Koprivica iznad Sarajevskog polja staru rukopisnu knjigu u kojoj je opisana svađa sestara, Obilićeve i Brankovićeve ljube:
“Posle Kosovske bitke, kad je Miloš poginuo, njegovu ženu Jelu zarobi ban Sandalj iz Ključa u Gacku i uzme je sebi za ženu. Ubrzo počne da je tuče i zlostavlja, ljubomoran na Miloša, a Jela pod takvim pritiskom jednom reče banu da zaista više voli Miloša mrtva nego njega živa. Potom umakne iz dvora i krene u Banjane, gde usput rodi muško dete, zavije ga u svoju haljinu i ostavi u koprivama. Naiđe tu na čobane i zamoli ih da dete uzmu i sačuvaju ga, jer će im valjati.
Čobani uzmu dete i predaju ga ženi u selu Banjanima, koja se tih dana porodila, ali joj je dete umrlo, da ga odhrani i vaspita. Kad je dete odraslo nazovu ga Koprivica, po koprivi u kojoj je nađen, jer mu pravog prezimena nisu znali.
Danas je ta porodica umnožena, a po kazivanju starih Koprivica, uvek je među njima bilo ljudi koji znaju da čitaju i pišu. Zato je do danas sačuvano mnogo starih, rukom pisanih knjiga. Takvo je “Skazanije žitija kneza Lazara”, pisano 1540. godine na 150 listova i u sasvim malom formatu. Pisana je starosrpski, bez tačke i zapete, a prenesena je iz Hercegovine i sačuvana u kući Miće Koprivice.
Poznati sakupljač narodnih pesama i porodičnih predanja Andrija Luburić, osvrnuo se i na poreklo Koprivica u svom štampanom radu “Orlovići i njihova uloga u crnogorskom badnjem večeru 1710. godine”:
“Obrenovići (Miloš, Jovan i Jevrem) su po raširenom predanju poreklom iz Banjana u Hercegovini. Njihovi preci od čuvene hercegovačke porodice Koprivica, prešli su u Šumadiju oko 1705. godine. Prema narodnom predanju Koprivice vode poreklo od Nikole sina Sandalja Hranića i Jele Balšićke, ćerke kneza Lazara, koju u narodnim pesmama i predanjima nazivaju “Miloševa Jela”.
Po jednom kazivanju, koje je zabeležio dr Jovan Erdeljanović (“Bratonožići”), Obrenovići su poreklom iz Bratonožića od tamošnjeg bratstva Progonovića i njihovi su se preci krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog veka preselili u Srbiju”.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 16 Okt 2012, 18:26
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Darovi od cara

MRNjAVČEVIĆI su poznata srednjovekovna porodica, opevana u celom ciklusu narodnih pesama. Od Mrnjavčevića je kralj Vukašin, otac Kralja Marka, u narodnim pesmama opevanog Kraljevića Marka, o kome postoji obimna literatura.

Slika
Car Dušan

Vizantijski istoričar Halkokondila navodi da je na dvoru cara Dušana jedan od braće Mrnjavčevića bio peharnik, a drugi konjušar.
Poznati istoričar Jiriček u “Istoriji Srba” navodi predanja o poreklu Mrnjavčevića: “Kazivanje dubrovačkih hroničara oko 1600. nalik je na skasku. Po Orbiniju, otac ove braće bio bi neki siromašan vlastelin Mrnjava iz Livna, koji je posle živeo kod Blagaja na Neretvi, pa ga je car Stefan pozvao sebi na dvor. Na ove hercegovačke skaske nadovezuje se poznata hronika Manastira Zografa na Svetoj Gori po kojoj Vukašin vodi poreklo iz sela Opanaka kod Omiša”.
Međutim, narodna predanja o poreklu braće Mrnjavčevića i o njihovim roditeljima, žive u narodu u bezbroj varijanti, a zapisivali su ih skupljači narodnog blaga i narodnih umotvorina.
Vuk Karadžić je zapisao u svom Rječniku: Mrnjavčeva gradina je u selu Lovreću, između Sinja i Imotskog. Pripoveda se da se tu rodio otac Kraljevića Marka. Ja sam u Tršiću slušao da je Vukašin došao odnekuda iza Mostara grada iz sela Opanaka, a kod Mrnjavčeve gradine i sad ima selo Opanci”.
U Kalendaru “Vojvođanin” iz 1857. štampana je narodna priča po kojoj je srpski car Dušan imao “neopisivo mršavu i ružnu sestru”, te zamoli brata cara da joj dopusti da ide u svet, samo da nije na očima u carskom dvoru. Car joj dopusti uz uslov da se nigde ne kazuje da je carska kćer i za nju se više nije čulo ni gde je ni kako je.
Posle nekoliko godina zaželi car Dušan Silni da obiđe svoje ogromno carstvo i tako dođe u Dalmaciju u selo Grbljane, a pre toga poruči knezu Grbljanskom da ga čeka na večeru. Taj knez je imao pastira, maleckog Mrnju i služavku po imenu Gruba. Nekoliko godina pre carevog dolaska, knez je ovo dvoje sastavio i venčao, a Bog im blagoslovi brak sa troje muške dece.
Gruba je odmenila kneginju i zgotovila večeru, a kad je car sutradan poželeo da vidi i daruje kuvaricu, kneginja nije htela da je pokaže zbog ružnoće, već je dovela troje njene lepe dečice. Car ih je darovao i izjavio želju da ih povede u carski dvor da se tamo vaspitaju. Majci to teško padne, ali se ipak uteši, znajući da ih svome bratu predaje.
Mrnja čuje da je car njegovu decu uzeo te izađe na put sa budžom u ruci i zaište da ih vrati. Car ga je odbijao, govoreći da će njegovu decu srećnom učiniti i da će mu oni prvi do kolena biti, ali Mrnja nije popuštao. Uhvati cara za noge i pokuša da ga skine s konja, a pratilac potegne buzdovan i ubije Mrnju.
Deca Vukašin, Gojko i Uglješa videše svoga mrtvog oca. Car je bio njihov ujak, ali je za tu tajnu samo Gruba znala.
Kasnije kneginja rodi muško dete, koje u svetom krštenju dobije ima Lazar. Kad je dete poodraslo, pošalju ga knez i kneginja u carski dvor. U isto vreme i carica Dušanova Jelena rodi carevića Uroša Petog, prestolonaslednika Dušanovog.
U “Beogradskim novinama” iz 1896. izašla je legenda iz Grblja: “Sestra cara Dušana Mrnja služila je kod kneza u Grblju i udala se za slugu Drnju. Za pokoj duše Drnjine, koji je po carevi nalogu pogubljen, podignut je o carevom trošku manastir Podlastva, koji slavi Svetu Bogorodicu, a nalazi se u vrh Mrčeva Polja u Grblju”.
(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 01 Apr 2013, 13:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vezir darivao

PRIČA o Grubi i njenom mužu Mrnji, ocu Mrnjavčevića, menja se od kraja do kraja uglavnom u sitnijim detaljima. Sokolovići tvrde da su od kralja Vladislava

Slika
Mehmed-paša Sokolović

PRIČA o Grubi i njenom mužu Mrnji, ocu Mrnjavčevića, menja se od kraja do kraja uglavnom u sitnijim detaljima, ali se u svakoj završava sa presudnom ulogom cara Dušana.
Prema zapisu Milana Đ. Milićevića u “Kneževini Srbiji” (1876), Gruba više nije htela da se vraća mužu i car joj sagradi crkvu Ježevicu u Potočanima, gde je kao kaluđerica živela do smrti i tu je pokopana.
Predanje iz šumadijskog Levča pominje Grdu i Mrlju, koji su lepo živeli sa tri sina Vukašinom, Uglješom i Gojkom. Car Dušan je jednom, prilikom obilaska carevine, tražio da mu dovedu ženu, koja je vešto zgotovila ručak i kad je poznao svoju sestru, izljubi se s njom.
“Tu je zamoli da mu oprosti što je s dvora oterao. Grda mu oprosti i on se s njom, Mrljom i njihovom decom odmah vrati u dvor, gde su pored njega carski uživali. Tu na dvoru svoga ujaka odrasli su sestrići Vukašin, Uglješa i Gojko, ali su bili neblagodarni. Kad su odrasli i ojačali, oni su ujaku svakojake smetnje činili, pa su mu na kraju i sina ubili, pa se sami zacarili”.
Slična su predanja iz okoline Niša, iz Otočke krajine u Hrvatskoj, gde je careva sestra stigla do Dubrovnika i odatle se sa porodicom vratila na dvor.
Đeneral Jovan Mišković u Godišnjaku Nikole Čupića pominje selo Potočane u kome se Grubana udala za Stanojevog slugu Mrnju. Kad je Dušan došao na konak u Potočane, Grubana mu spremi večeru “mast iz kostiju jagnjećih nogu”, koje je car veoma voleo.
Kad su Grubanu izveli pred njega, Dušan poznade svoju sestru. Reče joj da bira za muža koga hoće od njegovih velmoža, ali ona nije htela od svoga Mrnje.
“Car da bi ga se kurtalisao, da ga ne sramoti, naredi te ga ubiju na Selištu u Bečevici. Grubana počne kukati i proklinjati cara, a on je smirivao rečima:
“Ćuti, podići ću mu crkvu za spomen da je ni u Beču nema”. Otuda ime selu Bečevica, a tako je postala i Mrnjina crkva, kako je narod u okolini zove”.
Crkvu Bečevicu pominje i Cvijićev saradnik dr Mihailo Dragić u svom radu “Gruža”:
“Kad su bili na današnjem Selištu, car dozvoli sestri da sklopi ruke oko vrata jednome iz njegove svite, koga hoće za muža. No ona sklopi ruke oko svoga ružnog muža Mrlje.
Onda se car naljuti i naredi da se Mrlja ubije. Kad su mu sinovi odrasli, potraže grob svog oca i na tom mestu podignu crkvu Bečevicu, zato što se sa svih strana videla (izbečila)”.
U Bjelopavlićima se među kućama u Ćuriocu (Kosovi Lug) pominje livada koja nosi ime Mrnje. Odatle su prema predanju Mrnjavčevići, koji su se odatle preselili u Skadar.
U zapisima se čak pominje mogućnost da su Sokolovići od potomaka kralja Vladislava, koji je sebi podigao zadužbinu manastir Mileševu, gde je bio sahranjen. Sve je isto, samo su islamizovanjem promenjena imena.
Predanje o kćeri i zetu vezira Sokolovića, zapisao je dr Safetbeg Bašagić, ali, nažalost, nije naveo izvor:
“Pripoveda se da je Sinan-beg bio veoma ružan i crn u licu. Kad je Mehmed-paša (Sokolović) Visoki postao veliki vezir, pozvao je Sinan-bega i sestru da ga posete u Carigradu. Jednom da je iskuša, reče sestri u četiri oka: kako si mogla izabrati onog crnog ugursuza za muža? Nego, ja ću tebi dati koga god hoćeš od stambulskih lala i paša”.
Sve što je od oka i plemena prošeta ispred nje, a Sinan-beg poslednji. Mudra Sokolovićka baci jabuku na njega i objasni: “U mojim očima nema nijedan pristaliji i vredniji za me od moga Sinana”.
To se Mehmedu veoma dopadne, pa je bogato darova i opremi sa Sinanom u Hercegovinu. Sinan-beg je sagradio lepu džamiju u Čajniču, gde je i pokopan sa ženom”.
(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 01 Apr 2013, 13:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nemanjin biskup

U predanjima se pominje Đurđe Mrnjavčević, praunuk Vukašinova brata Gojka, od koga su i Kuči, prema dr Jovanu Erdeljanoviću. Ivan Tomko Mrnjavčić znao svoje poreklo

Slika
Sveti Stevan

KARAKTER Mrnje, oca Vukašinovog, najjače je izražen u umetničkoj priči nekoga J.P.R. u ”Bosanskoj vili” 1894. godine. On je po romantičarskoj pripovedačkoj modi, na osnovu raznih varijanti legendi o roditeljima braće Mrnjavčevića, zapisao da se otac Vukašinov, a deda Marka Kraljevića zove Mrnja Čojčurak. Tu se prepliću legende o poreklu kosovskog cara Lazara, a pominje se i da je Vukašin ubio carevog sina, nejakog Uroša, zato što je Dušan dao pogubiti Vukašinovog oca Mrnju.
U predanjima se pominje Đurđe Mrnjavčević, praunuk Vukašinova brata Gojka, od koga su i Kuči, prema dr Jovanu Erdeljanoviću. Istovremeno, istoričar Ljuba Kovačević smatra da su ti Mrnjavčevići od Gojka Balšića, praunuka kćeri kralja Vukašina.
Pominje se porodica Mrnjavci na Lovreću kod Imotskog, koji ponosno govore da vuku lozu od Kraljevića Marka, a žive rastavljeni u tri, četiri komšiluka. Stari grad iznad njih zovu Prilip, u kojem se Marko rodio i u kojem danas pokazuju deo grada koji zovu Kraljevića Dvori, a malo dalje Kraljevića Skakala.
Cvijićevi saradnici su ostavili puno tragova. Tako Savo Nakićenović u svom radu ”Boka” pominje Gojkoviće u selu Mokrinje, sa slavom Sveti Đurađ, sa opaskom da su sa Kosova i da potiču od Gojka Mrnjavčevića.
Pop Stjepo Trifković u radu ”Sarajevsko polje” navodi za porodicu Kuljanin, koji slave Svetog Đorđa, da im je starina od Kolašina, gde su se zvali Mrnjavci ili Mrnjavčevići. Pošto su najpre stali kod Pašinice kule, prozvali su ih Kuljani.
Proto Petar Rađenović u knjizi ”Knešpolje i Novska Krajina”, navodi da su porodice Kos i Goga zajedničkog porekla, sa slavom Sveti Đurađ, a davno su se naselili sa Kosova, gde su se zvali Štrpci ili Mrnjavčevići. Kad su utekli s Kosova, najpre su doselili u Dubicu i živeli neko vreme pod Švabom, a kad je Una postala međa, nisu hteli da beže, već im je više prijalo da ostanu pod Turcima. Kad su Turci počeli više da se naseljavaju u Dubicu, njih proteraju u selo Čelebince.
Postoji i druga varijanta, zapisana od trgovca Jova Kosa, koji tvrdi da su se s Kosova najpre doselili na Zmijanje više Banjaluke. Tu ih prozovu Kosovima, Kosovcima, a ranije su se zvali Mrnjavčevići. U Pervanu ”jako osnaže narodom” pa se jedan ogranak otrgne i doseli u okolinu Dubice. ”Čuo sam u Međeđi i zabeležio da su se i Goge zvali Kosovi”, kaže trgovac.
U priči o Mrnjavčevićima ipak najbolje svedoče činjenice. Tako je biskup bosanski Ivan Tomko Mrnjavčić izvodio svoje poreklo od Mrnjavčevića i Nemanjića. U bakrorezu oko njegove slike pominju se Niš, Zvornik i Fojnica, ali i Kamengrad, svakako onaj u Bosanskoj krajini kod Sanskog Mosta.
Jedan ogranak rodova sa slavom Sveti Stevan Arhiđakon i sa predanjem da su od Skadra, od plemena Mrnjavčića, pod prezimenom Mlađen naselio se u blizinu Kamengrada. Takođe, grupa rodova u Gerzovu su, po sačuvanom predanju od Skadra, od plemena Mrnjavčića i svi slave Svetog Stevana Arhiđakona.
Rodovi u plemenu Kučima, koji su po predanju Mrnjavčići, slave Svetog Dimitrija kao svoju glavnu slavu, a svi ”prislužuju” letnjem Svetom Stevanu. Vidi se jasno kult Svetog Stevana, s tom razlikom da gerzovački Mrnjavčići slave Svetog Stevana po Božiću, a kučki Mrnjavčići ”prislužuju” letnjem svecu.
Sve u svemu, kad bi se strogo kritički analizirale sve varijante legendi o roditeljima braće Mrnjavčevića, naišlo bi se na praizvor sa izvesnim uticajem Biblije na formiranje mitova.
Nastaviće se


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 01 Dec 2016, 21:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Megdan za cara

Pod vrhom Durmitora u Drobnjacima, žive Kosovčići, bratstvo koje slavi Svetog Savu. Oni su se kasnije iseljavali po svoj Bosni i Hercegovini i Šumadiji. Vučur oružjem zaslužio zemlju u Gackom polju

Slika
Kosovčići su krenuli sa Durmitora

POD vrhom Durmitora u Drobnjacima, žive Kosovčići, bratstvo koje slavi Svetog Savu. Oni su se kasnije iseljavali po svoj Bosni i Hercegovini i Šumadiji, a u selu Samoboru kod Gacka ima ogranak Kosovčića, odakle su stizali do Vojvodine.
Najviše podataka o njihovoj starini sabrao je Andrija Luburić i ponudio ih u svojoj knjizi ”Drobnjaci pleme u Hercegovini”. Tu su naučno dve vrlo značajne legende o precima Kosovčića - o Grlici, udovici vojvode Musića Stevana, koji je poginuo na Kosovu i o Vučuru, potomku Grličinu, kako je delio megdan za cara i od njega dobio spahiluk.
U legendi o Grlici govori se o dva brata Kosovčića, naočitom vojvodi drobnjačkom Đurjanu, koji je učestvovao u kosovskom boju i neuglednom Joku. Da bi oženio Joka, makar i udovicom, ali visokog roda Nemanjićkog, Đurjan se posluži prevarom. On reče Grlici da je Joko visok i lep, u svemu nalik na njega i ona pristane.
Dok se svadba spremala, ona je ”razgledala po ljudima”, neće li spaziti koga nalik na vojvodu Đurjana. Pošto takvog nije videla, svrati u jednu kolibicu gde je postariji čovek kuvao meso za svadbare i jeo hleb umočen u čorbu. Grlica upita da li zna za koga je došla, a Joko odgovori iskreno i bezazleno: ”Nešto mi se meta, taman za mene starca omakalca.”
Grlica shvati da je prevarena, pa sa svom pratnjom krenu natrag. Celo pleme izađe pred nju i stanu je kumiti da ih ne sramoti. To mesto se i danas zove Kumine bukve. Grlica posle mnogo preklinjanja pristane da se venča za Joka pod uslovom da svi aminuju ono što rekne pred venčanje: ”Dao Bog, sve ono što se rodilo od Joka Omakala bilo kao vojvoda Đurjan, a ono što se rodilo od Đurjana, bilo kao Joko.”
Svi Drobnjaci to aminuju. I doista, sinovi Grličini i Jokovi bace se na vojvodu i na njih pređe drobnjačko vojvodstvo i prozovu ih Omakalovići.
Predanje se nastavlja legendom o Vučurevom megdanu ili načinu kako su Samoborani dobili zemlju.
Vojvodstvo je docnije prešlo sa Đurjana na potomke Jokove i Grličine. Jedan njihov praunuk bio je vojvoda Đurica, oženjen sestrom Ivana Crnojevića. Njihov sin bio je Vučur, a za njegova vremena Drobnjaci potpadnu pod Turke. Oni su mu dali neku vrstu autonomije, a Drobnjaci im obećaju da će davati vojničku pomoć kad god bude trebalo.
Vučur, prapraunuk Grličin, išao je sa Drobnjacima čak u Malu Aziju da se bori za slutanov račun. Jedan Arapin zvao je sultana na megdan i ovaj obeća bogate darove onome ko ga pogubi. Arapin je imao nekakvo vatreno kolo s kojim poplaši protivnikova konja i vazda pobedi na megdanu. Vučur se javi da će da zameni sultana i izabere konja koji se ničega nije plašio, a od oružja ponese i nekakvu ćuskiju.
Kad Arapin baci vatreno kolo, Vučurov konj ostade miran, a Vučur ćuskijom prebije vatreno kolo i poseče Arapina. Sultan zaogrne Vučura velikom čohom ”abom” i otuda se potomci prozovu Abazovići. Na pitanje sultanovo, čime želi da ga nagradi, on zatraži toliko zemlje koliko može za dan da pređe na konju. Sultan mu učini po želji i on odabere zemlju u Gackom polju.
Vučurov sin Marko naseli se u Samobor i popravi porušenu crkvu posvećenu svetom Arhađelu, pa je posveti Svetom Savi, kao svojoj porodičnoj slavi. Od četiri Markova sina nastala su četiri bratstva: Slijepčevići, Starovići, Popovići i Davidovići. Još ih ima u Samoboru, ali i po Bosni i Hercegovini, Šumadiji i Vojvodini. Od njih su u Sarajevu dve najstarije i najuglednije srpske porodice Despići i Jeftanovići, od kojih je Gligorije vođa borbe Srba u Bosni.
(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 01 Dec 2016, 22:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mudrost seljaka

Sasvim je razumljiva ponositost celog bratstva Kosovčić, zbog toga što su visokog porekla od Grlice, udovice kosovskog junaka. Potomci Grličini s mnogo duhovnih radosti

Slika
Sveti Sava

SASVIM je razumljiva ponositost celog bratstva Kosovčić - i onog ogranka koji je ostao u matici drobnjačkoj pod Durmitorom i kod iseljenih u Samoboru - zbog toga što su visokog porekla od Grlice, udovice kosovskog junaka, koju je po opštem mišljenju rodila Nemanjića odiva.
Kad se svestrano posmatraju osobine Kosovčića Samoborana, jasno može da se zapazi veliki uticaj legende o Grlici, Nemanjića odivi, na formiranje njihovih osobina. Ponosni su samim tim što su starinom Kosovčići i što im je Sveti Sava nasledna porodična slava.
Kod Samoborana, koji su svi potomstvo Vučura, praunuka Grličina, zapaža se težnja pismenosti i opštoj prosvećenosti, nasleđivanoj iz duboke starine. Nema manjeg sela sa toliko pismenih i školovanih ljudi, među kojima su i univerzitetski profesori.
Rus Grigorije Petrov, koji je ispred Društva “Prosvjeta” putovao po svoj Bosni i Hercegovini i držao vrlo posećena i uspela predavanja, zadesio se jednom na svečanosti u Samoboru kod Gacka, gde su čak i mesni sveštenik i učitelj bili potomci Grličini. Posle te svečanosti, sačuvano je Petrovo pismo, štampano u listu “Narod” (Sarajevo), pod naslovom “Seoski primeri”: “Putujem sada po Hercegovini radi držanja predavanja. Došao sam u Samobor - Gacko. Desilo se da je u taj dan u Samoboru bila svečanost, povodom osvećenja nove zgrade za čitaonicu, predavanja i drugo. Selo Samobor je malo, hercegovački siromašno, ali je zgrada lepa i prilično velika, sazidana rukama seljaka.
“Prilikom svečanosti bilo je više od 120 ljudi. Svi su bili jaki, visoki, lepi i svi su imali inteligentna lica. Ja sam u mome životu video stotinu svakojakih govora, zborova, u Evropi, Aziji i Americi. I moram da kažem da sam prvi put u životu video toliko kulturnih lica na seljačkom zboru. Pri kraju svečanosti su govorili sveštenik i mladi seoski učitelj. Retka i srećna pojava! Obojica su deca Samobora.
“Glavno je ovo: Ja sam čuo stotine reči velikih govornika, ministara, naučenjaka i političara, ali ovakve govore seoskog sveštenika i mladog narodnog učitelja, ja sam čuo prvi put. To je dokaz velike narodne mudrosti Hercegovaca. I ja sam srećan što sam tog 5. oktobra bio u Samoboru. Iz zgrade u malom selu, ja sam izašao sa osećajem duhovne radosti, kao da sam izašao iz Luvra u Parizu!”
Ovakvih predanja i legendi o poreklu grupe dinarskih plemena koja vode svoju starinu od Nemanjića bilo je puno, možda i zato što je gubitkom državne samostalnosti bilo neophodno održati kontinuitet istorijske državne misli. Iz fantastičnih predanja, strogo naučnom analizom, izvesno je da može da se odvoji i deo istorijske istine.

ŽENSKA LINIJA

MNOGO puta je ukazano da su glavni akteri Sarajevskog atentata, prestolonaslednik Franc Ferdinand i Gavrilo Princip, potomci Nemanjića po ženskoj liniji. Austrijski prestolonaslednik Franc Ferdinand, ubijen u Sarajevu 1914. godine, bio je potomak u 17. kolenu kneza Lazara i kneginje Milice Hrebeljanović, a izvesno je da je kneginja Milica od roda Nemanjića, čukununuka kralja Vukana Nemanjića. Prema rodoslovnoj tablici Vukanovića, koju je sačinio Ilarion Ruvarac, kralj Vukan Nemanjić imao je četiri sina, Đurađa, Stefana, Dmitra i Zavida, i ćerku Jevrosimu (Evrosinu). Jevrosima je bila udata za bana Vladimira (Ilijana). Imali su sina Nikšu. Vojvoda Nikša je imao brojno potomstvo, od koga je nastalo pleme Nikšići. Potomci vojvode Nikše su Bilbije, a od tog roda je majka Gavrila Principa, atentatora u Sarajevu.

Kraj


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 18 Mar 2017, 02:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija zaboravila svog prvog kralja

Nadležni zasad bez pravog plana obeležavanja 800. godišnjice krunisanja Stefana Prvovenčanog. Država formalno rođena 1217. dobivši međunarodno priznanje

Slika
ZNAČAJ Simboli vladara iz dinastije Nemanjića danas krase državni grb Srbije - dvoglavi orao, ocila, ljiljani / Foto B. Subašić / VLADAR Stefan Prvovenčani

SIMBOLI vladara iz dinastije Nemanjića danas krase državni grb Srbije - dvoglavi orao, ocila, ljiljani... Kraljevina nije zaboravljena u srpskom narodu, ali prvi kralj - jeste. Godina jubileja - 800 godina od krunisanja Stefana Prvovenčanog - počela je bez ikakvog pomena o ovom značajnom događaju. Kako stvari stoje, proći će bez dostojne državne proslave i primerenog obeležavanja dana kada se Raška zvanično upisala na mapu srednjovekovnih država.

Iskustvo srpskog naroda prožeto je zaboravljanjem. Ceo minuli vek, pod uticajem što unutrašnjih, što spoljnih faktora, razgrađivan je nacionalni identitet. Elitu koja bi brinula o identitetu i vrednostima - nemamo.

Ove ocene sociologa i istoričara možda bi mogle ponajbolje da objasne kako je Srbija, između ostalog, zagubila i jedan od najznačajnijh datuma u svojoj istoriji - krunisanje Stefana Nemanjića Prvovenčanog. U manastiru Žiča 1217. godine drugorođeni sin župana Stefana Nemanje i stariji Rastkov brat proglašen je za kralja Raške. Krunu je dobio od pape Honorija Trećeg, a Srbija je tako prvi put u istoriji dobila međunarodno priznanje.

Da su ovo sve razlozi zbog kojih bi Srbija trebalo da na poseban način obeleži ovako važnu godišnjicu, smatra profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu vizantolog Radivoj Radić.

- Godina 1217. izuzetno je važna za Srbiju, to je na neki način vreme njenog formalnog rađanja - ukazuje Radić. - Naravno da su Srbi i ranije imali kraljeve, ali oni su bili vezani samo za jednu oblast - Duklju. Stefana Prvovenčanog izdvaja činjenica da je imao neku vrstu univerzalne titule na prostoru tadašnje Srbije. Kruna iz Vatikana u to vreme nije bila mala stvar, budući da je sa sobom nosila formalno i praktično priznanje države i njenog vladara.

ISTORIJA kaže da je Stefan Nemanja uspeo da objedini srpske zemlje Rašku, Duklju, Travuniju i Zahumlje, a za srednjovekovnu Srbiju to je bio početak dvovekovnog uspona i konačnog stvaranja velike i moćne evropske države koja će svoj vrhunac doseći stvaranjem Dušanovog carstva.

Slika

* SVEDOČANSTVO U manastiru Žiča 1217. drugorođeni sin župana Stefana Nemanje i stariji Rastkov brat proglašen je za kralja Raške / Foto Sofija Babović

Koliki je to uspeh bio, gledano iz današnje perspektive, pojašnjava istoričar Čedomir Antić:

- Uzdizanje jedne zemlje u rang kraljevine u skladu sa svim ondašnjim pravilima značilo je što i danas, recimo, ulazak istovremeno u Ujedinjene nacije i Evropsku uniju.

Ovako veliki događaj, međutim, promiče današnjoj Srbiji. A vredan je pomena i proslave. U Vladi Srbije i Predsedništvu rečeno nam je da zasada takvih planova nemaju. Jedino Srpska akademija nauka i umetnosti planira da održi skroman naučni skup posvećen ovom vladaru. Iako će njihov događaj proći bez ceremonija, fanfara i televizijskog prenosa, u najuglednijoj naučnoj instituciji tvrde da kralja Stefana nisu zaboravili.

- Akademija će ovaj jubilej obeležiti na sebi primeren način - naučnom tribinom posvećenom delu i vremenu ovog vladara - objašnjava potpredsednik SANU Ljubomir Maksimović. - Skup je zakazan za oktobar, a biće pozvani naši najugledniji vizantolozi, pravnici, istoričari...


VLADAR BEZ SPOMENIKA

SRBI su verovatno jedini narod koji je u kolektivnom sećanju potisnuo prvokrunisanog vladara. Kralj Stefan tako nema nijedan spomenik, niti dostojno spomen-obeležje u Srbiji. Nasuprot nama, mađarski kralj Stefan (Ištvan) ima kultni status u mađarskom narodu, a i Bugari izuzetno drže do Simeona Velikog, osnivača bugarskog carstva. Ivan Grozni, prvi ruski car, na isti način živa je figura sećanja njegovog naroda.
U tišini akademskih skupova prethodnih godina, uostalom, obeležen je niz godišnjica rođenja i smrti izuzetno važnih ličnosti. Setimo se Njegoša, Milankovića, Daviča...

Da li su Stefan Prvovenčani i njegovo krunisanje potisnuti zbog krune koju je dobio od rimskog pape, ili je po sredi samo nemar i zaborav? Stručnjaci kažu da ima i jednog i drugog. Istoričari, pak, ukazuju na to da se tadašnji pogled na katoličanstvo i pravoslavlje u velikoj meri razlikovao od kasnijeg, naročito današnjeg shvatanja.

- Početkom 13. veka antagonizam još nije tako dubok, posebno u zemljama tzv. Vizantijskog komonvelta - pojašnjava istoričar Čedomir Antić. - Religija je postala “vododelnica nacija”, kako je govorio veliki istoričar Milorad Ekmečić, tek stotinama godina kasnije, u 19. veku. Srednjovekovna Srbija bila je naseljena stanovništvom koje nije bilo isključivo pravoslavno. Celokupno primorje i stotinama kilometara u zaleđu preovladavali su katolici. U srednjovekovnoj Evropi postojala je hijerarhija država. Kada jedan narod prihvati hrišćanstvo postaje i deo hrišćanskog sveta.

I sociolog Ljubiša Despotović smatra da i država i crkva prelaze preko ovog datuma zato što je kruna stigla sa nezgodnog mesta - iz Rima.

- Time bi hipotetički mogla da se dovede u pitanje pravoslavna orijentacija Srba - kaže Despotović za naš list. - Ali, zaboravlja se da je u vreme Stefana Prvovenčanog 40 odsto stanovništva Srbije pripadalo rimokatolicizmu. Osim toga, raskol između pravoslavne i katoličke crkve u to doba nije imao tako velike posledice kao kasnije.

Despotović kao važan razlog navodi i geopolitiku svetosavlja:

- Krunisanje je podržao i Sveti Sava, čak je i činodejstvovao. On je pokušao da balansira između dva hrišćanska centra - Carigrada i Rima. Želeo je da se izbori za emancipaciju crkve, nacije, države i kulture.

Inače, Sveti Sava se borio da njegov stariji brat Stefan Nemanja dobije krunu. O tome Domentijan piše:

“Arhiepiskop Sava je poslao episkopa Metodija u Rim kod pape sa molbom da mu pošalje blagoslov od svetih apostola i od samoga blagoslovenu krunu, da kruniše svoga brata na kraljevstvo po prvom otačastvu kraljevstva njihova”.

Bio je to veliki politički uspeh za Srbiju, i priznanje njenog suvereniteta.

Gotovo istovremeno, arhimandrit Sava uspeo je da od nikejskog patrijarha dobija samostalnu crkvu - arhiepiskopiju, čime je srpska crkva izdvojena iz Ohridske arhiepiskopije.

Nakon krunisanja Stefana Nemanje i dobijanja autokefalnosti srpske crkve, svi naši vladari krunisani su kao srpski pravoslavni kraljevi.

Slika
Stefan Nemanja predaje sa blagoslovom vladu srbsku sinu svom Stefanu Prvovenčanom, Atanas Jovanović (Foto: Wikimedia Commons)


VLASTIMIROVIĆI I VOJISLAVLjEVIĆI

I PRE Stefana Nemanjića, Srbija je imala svoje vladare. Vlastimirovići su prva srpska dinastija koja je vladala sredinom 9. veka. Njih nasleđuju Vojislavljevići, među kojima je najpoznatiji kralj Bodin, koji je stolovao u Duklji (današnjoj Crnoj Gori), koja je tada bila srpska država.

- Srpski narod je u vreme Nemanjića prošao veliki uspon i imao složenu i u većoj meri poznatu istoriju od povesti prethodnih stoleća. Ipak, nečastan je i nepravedan stav većeg dela naših savremenih elita koje su potpuno zapostavile srpske državne tradicije Vojislavljevića i Vlastimirovića - objašnjava Čedomir Antić.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 29 Apr 2017, 00:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ISTORIJA SRBIJE- STEFAN NEMANJA: VELIKI ŽUPAN, PA SVETAC

7 PRIČA O NEMANJIĆIMA (1): Evo kako je došlo do uspona i pada srpske srednjovekovne države

Slika



Osnivač srpske vladarske dinastije utemeljio je srpsku državu i pravoslavlje uveo kao državnu veru


Stefan Nemanja je osnivač dinastije Nemanjića. Rođen je 1114. (ili 1118) u Ribnici kod Podgorice. Njegov otac Zavida zbog dinastičkih sukoba sklonio se iz Raške, pa mu se u Ribnici rodio najmlađi sin i tu su ga krstili latinski sveštenici. Po povratku u Rašku, Nemanju je miropomazao i pravoslavni sveštenik.

Okrunjen ili ovenčan

Nemanja i njegovi potomci na prestolu dodavali su ispred svog ličnog imena ime Stefan - kao titulu. Grčka reč „stefanos“ znači „kruna, venac, čast, nagrada“, pa tako „Stefan“ može da se prevede kao „okrunjen, ovenčan“...

Posle Zavidine smrti i deobe države s braćom, Nemanji su zapale teritorije oko Podgorice, Ibra i Rasine do Morave. Nemanja je vodio ogorčenu borbu za samostalnost Srbije. Na početku je bio u vazalnom odnosu prema Vizantiji i caru Manojlu I Komnenu, a posle njegove smrti sklopio je savez sa Ugrima i od Vizantije oteo teritorije između Zapadne i Velike Morave, Kosovo, severnu Metohiju i Zetu (današnja Crna Gora), pa ih priključio Raškoj.

Posle raspada saveza sa Ugrima i Bugarima, Srbi su 1190. od Vizantije poraženi na Moravi i bili prinuđeni da sklope mir s njom. Mirovni ugovor je osnažen ženidbom Nemanjinog sina Stefana Nemanjića sa sinovicom vizantijskog cara. A kad je Stefanov tast došao na presto, Nemanja je 1196, na zahtev Vizantije, sazvao državni sabor i povukao se s vlasti. Imao je 86 godina.

Vlast i titulu velikog župana Raške predao je srednjem sinu Stefanu; najstarijem Vukanu je ostavio na upravu Zetu, južnu Dalmaciju i Hercegovinu), deo Metohije i Toplicu, s tim da je podređen Stefanu. Najmlađi sin Rastko tada je već bio monah pod imenom Sava.

Nemanja i njegova supruga Ana su se sutradan posle sabora i povlačenja sa vlasti zamonašili u Crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu i tom prilikom uzeli monaška imena Simeon i Anastasija. Prvu godinu svog monaškog života Simeon je proveo u manastiru Studenici, da bi se u novembru 1197. pridružio svom najmlađem sinu monahu Savi na Svetoj gori. Tamo je, zajedno sa njim, 1198. oživeo zapusteli manastir Hilandar „za primanje ljudi od srpskog naroda koji se odaju monaškom životu“, a 13. februara 1199. godine, star i već bolestan, umro je.

Pomirenje nad moštima

Njegova dela su velika: utemeljio je srpsku državu i pravoslavlje uveo kao državnu veru. Oslanjao se na Crkvu, kojoj je davao velike povlastice i posede, a i sam je gradio neke od danas najznačajnijih manastira: Studenicu, Đurđeve stupove, Svetog Nikolu kod Kuršumlije i Hilandar.

Zbog opasnosti da Latini napadnu Svetu goru, odnosno Hilandar, i želje samog Simeona da mu telo počiva u rodnom kraju, Sava je u pratnji hilandarskih monaha, 1208. ili 1209. godine, mošti svoga oca preneo u Studenicu. Nad njima su se izmirila dva starija Savina brata, Stefan i Vukan, koji su se ranije svađali zbog vlasti. Srpska pravoslavna crkva Simeona je proglasila za sveca i slavi ga 26. februara.

ČUDOTVORNA LOZA

U Hilandaru postoji vinova loza Svetog Simeona Mirotočivog, koja je iznikla iz groba sveca, probila kroz zid crkve i već preko 800 godina rađa grožđe. Veruje se da je čudotvorna i da pomaže roditeljima bez dece da dobiju potomstvo.





kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 29 Apr 2017, 01:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
KAKO JE DOŠLO DO USPONA I PADA SRPSKE SREDNJOVEKOVNE DRŽAVE

7 PRIČA O NEMANJIĆIMA (2) Stefan Prvovenčani: Dva puta krunisan

Slika

Srbija je za vreme njegove vladavine stekla dve velike tekovine: postala je kraljevina i dobila je samostalnu crkvenu organizaciju

Stefan Nemanjić, nazvan Prvovenčani, bio je sin velikog župana Stefana Nemanje. Imao je starijeg brata Vukana, vladara Zete, i mlađeg Rastka, potonjeg Svetog Savu, osnivača autonomne Srpske arhiepiskopije.

Dva braka

Na Državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu 1196. godine Stefan Nemanja se odrekao prestola u korist sina Stefana. Ovo nasleđivanje krune preko reda izazvalo je desetogodišnji građanski rat. Sukob je okončan 1205. uz posredovanje mlađeg brata Save, kada su Stefan i Vukan potpisali sporazum po kom Stefan postaje veliki župan, a Vukan udeoni knez „jugozapadne Srbije“.

Stefan Prvovenčani bio je u braku sa Evdokijom, sinovicom vizantijskog cara. Ali kad su krstaši osvojili Carigrad, Stefanu je taj brak prestao da bude politički važan, pa je Evdokiju oterao - zbog navodne šuge. Oženio se drugi put Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda koji je bio strateg napada na Carigrad.

Kada je njegovoj državi zapretila opasnost od saveza katoličkih vojski Latinskog carstva i Ugarske, Stefan Nemanjić obratio se za podršku papi i zamolio ga da ga kruniše za kralja. Jedan specijalan papin izaslanik, koji je preko Splita došao u Srbiju, doneo je krunu za Stefana i krunisao ga 1217. njome. Bio je to njegov veliki uspeh. Srbija je tako stekla pun suverenitet.

Slika

Ali takav politički zaokret nije bio dobro primljen u zemlji, u kojoj je pravoslavlje već bilo čvrsto ukorenjeno. Istoričar Vladimir Ćorović piše: „Protiv Stevana se naročito diže njegov brat Sava, dotadašnji mu verni saradnik, glavni predstavnik pravoslavlja. Sava nije hteo da izaziva borbe u zemlji, nego je napustio Studenicu u Srbiji i otišao u Svetu goru.“

Ubrzo su se, međutim, političke i vojne okolnosti promenile, i Stefan Nemanjić opet se okrenuo staroj veri. Miri se s bratom Savom, koji se, da bi osigurao poziciju pravoslavlja, prihvata organizovanja srpske crkve. Lično putuje u Nikeju, gde je od cara i patrijarha izdejstvovao dozvolu da uspostavi autokefalnu, odnosno samostalnu srpsku crkvu. U Srbiju se vratio sa svetom relikvijom - delom desnice Svetog Jovana Krstitelja, kojom su se posvećivali vizantijski carevi za vreme krunisanja. U Žiči je 1221. njome prvo blagoslovio Stefana Nemanjića, a onda mu je na glavu stavio kraljevsku krunu, dar nikejskog cara. Kao prvokrunisani među Nemanjićima, naziva se Prvovenčani...

Žitije Svetog Simeona

Imao je četiri sina, među njima buduće kraljeve Radoslava, Vladislava i Uroša I, zatim Predislava, budućeg srpskog arhiepiskopa Savu II, i kćerku Komninu, dok pojedini izvori navode da je imao još jednu ćerku pod imenom Renijera. Opisao je život svoga oca u „Žitiju svetog Simeona“. U izvorima datum smrti kralja Stefana Prvovenčanog je različit: navodi se 24. septembar 1223, zatim 1224. i 1228.




LEGENDA O SVECU

U Žitiju svetitelja Save piše da je Stefan Prvovenčani, kad se teško razboleo, poručio svom bratu Savi da mu dođe. Na putu od manastira Žiče prema Rasu, Savi je javljeno da mu je brat umro. Sava ga oživi i zamonaši, i ovaj izdahne pod monaškim imenom Simon. Telo mu je sahranjeno je u Studenici, preko puta grobnice Svetog Simeona, njegovog oca. Crkva ga proslavlja 7. oktobra.


kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 29 Apr 2017, 01:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PREDSTAVLJAMO KAKO JE DOŠLO DO USPONA I PADA SRPSKE SREDNJOVEKOVNE DRŽAVE

7 PRIČA O NEMANJIĆIMA (3) Sveti Sava: Otac srpske crkve

Slika

Bio je srpski princ, monah, književnik, diplomata i prvi arhiepiskop autokefalne, samostalne, srpske pravoslvne crkve

Rastko Nemanjić, rođen oko 1174. u Rasu, bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog.

Obnova manastira

Kao petnaestogodišnjak dobio je od oca na upravu Zahumlje. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu Goru, a Stefan Nemanja, sluteći gde mu je sin otišao, poslao je poteru koja ga je, kad je stigla, našla već zamonašenog pod imenom Sava. Kasnije se i sam Stefan Nemanja zamonašio i dobio ime Simeon, pa su zajedno podigli manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj Gori.

Sveti Sava poznat je po svom zadužbinarstvu - na Svetoj Gori obnovio je ili pomogao manastire Vatoped, Ivirion, Veliku Lavru i crkvu u Kareji. Ktitor je još tri svetogorska manastira, a veliki prilog dao je i carigradskom manastiru Svete Bogorodice Evergetide i solunskom Filokalu. Po povratku u Srbiju sa Svete Gore 1206. pod njegovim rukovodstvom živopisana je Bogorodičina crkva u Studenici, podigao je Crkvu Svetih apostola u Peći, učestvovao je u podizanju Mileševe, ali je njegovo najznačajnije graditeljsko delo manastir Žiča, prvo središte Srpske arhiepiskopije.

Da bi ojačao položaj pravoslavlja u zemljama kojima je vladao njegov brat Stefan Prvovenčani, Sava se prihvatio organizovanja samostalne srpske crkve.

U to vreme srpska crkva bila je podređena Ohridskoj arhiepiskopiji i imala je samo tri episkopije (Rašku, Lipljansku i Prizrensku), u kojima su vladike bili Grci. U Vaseljenskoj patrijaršiji u Nikeji Sava je 6. decembra 1219. izdejstvovao autokefalnost srpske crkve. Raška episkopija postala je arhiepiskopija, a Sava je rukopoložen za prvog srpskog arhiepiskopa.

Na povratku, Sava se zadržao u Solunu, gde je preveo izabrane građanske i crkvene propise vizantijske države. Ova „Zakonopravila“ predstavljaju prvi srpski pravni akt pisan na narodu razumljivom jeziku. Sastavio je i pravila i uputstva za monaški i isposnički život u Kareji, Hilandaru i Studenici.

Sava se vratio u Srbiju 1220. Prvo se sastao s bratom Stefanom, zatim je posetio Studenicu da bi se poklonio očevom grobu, da bi na kraju otišao u Žiču, koja je određena za središte nove Srpske arhiepiskopije. Uspostavio je osam novih episkopija, a za episkope je postavio svoje učenike, od kojih su neki bili upravo stigli iz Hilandara. Odredio je još jednu grupu svojih učenika da misionare po zemlji i uspostavljaju hrišćanske zakone o braku, kao i da iskorenjuju neznaboštvo. Svi episkopi dobili su po jedan prepis „Zakonopravila“, a novoizgrađeni manastiri imanja, njive, šume, vinograde, pašnjake i voćnjake...

Smrt u Bugarskoj

Sa položaja arhiepiskopa povukao se 1234. i za naslednika je postavio svog učenika Arsenija. Potom se uputio na hodočašće u Svetu zemlju. Na povratku, dve godine kasnije, smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Mošti mu je u manastir Mileševu naredne godine preneo sinovac, kralj Vladislav.


NAJVEĆI HRAM

U tursko vreme narod je u velikom broju hodočastio zbog mošti svetog Save u Mileševi. Vladika Nikolaj piše: „Bojeći se da se iz toga mesta ne digne buna na Turke, Sinan-paša Beogradski naredi, te se mošti Savine prenesu u Beograd, i tu spale, na Vračaru, 27. aprila 1594.“ Na mestu gde je bila lomača podignut je Hram Svetog Save, najveći pravoslavni hram na Balkanu i po površini i zapremini najveća pravoslavna crkva na svetu.


kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 93 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker