Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:42


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 19 Feb 2013, 00:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (1): Opasna romantika

Istoričari još istražuju šta je navelo srpske pobednike u Prvom svetskom ratu da unište svoju državu i stvore onu koju je pre 70 godina diplomata Jovan Dučić nazvao fatamorganom.

Slika
Fatamorgana odvela u katastrofu: Jovan Dučić

Veliki srpski pesnik Jovan Dučić izrekao je pre tačno sedamdeset godina misao, koju su neki njegovi vidoviti savremenici ocenili kao epohalnu.
 
Boraveći u izbeglištvu, u gradu Geri u Sjedinjenim Američkim Državama, duboko potresen vestima iz otadžbine koje su govorile da hrvatske ustaše vrše pokolj nad Srbima i razočaran u političku elitu Kraljevine Jugoslavije, kao i u samu jugoslovensku državu, mudri Hercegovac je rekao:
 
"Jugoslovenstvo nije poniklo ni iz kakvih pozitivnih osnova, nego iz jednog apsolutnog nesporazuma; produkt je jednog naročitog poremećaja svih zdravih načela za život, jedna romantika koja je postavljena nasuprot realne politike i jedna fatamorgana koja je odvela u katastrofu državu Srbiju, jedino realnu u tom nezdravom snu o nemogućem i neprirodnom."
 
Prsti Katoličke crkve
 
Duboko žaleći što je Kraljevina Srbija, jedina realna i perspektivna država, izbrisana 1918. sa političke karte Evrope da bi ustupila mesto fatamorgičnoj i problematičnoj Jugoslaviji, Dučić je okrivio ne samo srpske i jugoslovenske političare, nego i bivšu hrvatsku braću.
 
On je nedvosmisleno rekao da upozorenja koja su stizala, istina, od malobrojnih srpskih intelektualaca, ali i od mnogobrojnih istorijskih činjenica, nisu uticala na odlučujuće političke faktore u Srbiji da opreznije prihvate ideju o "bratstvu jugoslovenskih naroda".
 
Slika
Ukazivao na pogubne posledice države s Hrvatima: Milovan Milovanović

Najozbiljnije upozorenje je još pre Prvog svetskog rata uputio srpskoj javnosti Milovan Milovanović, jedan od najbriljantnijih srpskih intelektualaca.
 
Napisao je brošuru pod naslovom "Srbi i Hrvati" u kojoj je upozorio srpsku javnost na mnoge probleme koji opterećuju srpsko-hrvatske odnose.
 
Iznoseći brojne istorijske činjenice, Milovanović je u ovoj maloj knjižici istakao da su "Srbi i Hrvati kroz čitav srednji vek, sve dok tuđinska najezda nije uništila njihovu državnu samostalnost, imali svoje posebne države, koje među sobom nisu imale nikakvog bližeg dodira.
 
Po samoj sili prilika... Srbi i Hrvati su se postepeno sve više razilazili i odeljivali jedni od drugih."
 
Ukazujući da je do zbližavanja srpskog i hrvatskog naroda došlo tek polovinom 19. veka kada se pojavio Ilirski pokret i kada je postignut dogovor o zajedničkom jeziku, Milovanović ističe da je taj "period nacionalne sloge" kratko trajao, jer se u srpsko-hrvatske odnose umešala katolička crkva.
 
Srpski prvak
 
Milovan Milovanović je predstavljao najkompetentniju ličnosti koja je mogla da proceni "istorijsku validnost" ideje o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je posedovao ne samo naučno znanje - bio je doktor Pariskog univerziteta i profesor državnog i međunarodnog prava na Velikoj školi u Beogradu - nego je imao i veliko političko iskustvo. Bio je jedan od prvaka Radikalne stranke, srpski poslanik u Bukureštu i Rimu, a kasnije ministar inostranih poslova i predsednik srpske vlade.
 
"Katolička je crkva stala razvijati svoju živu i dosta uspešnu propagandu na Balkanskome poluostrvu. Vršenje toga propagandnog posla moralo je u prvom redu pasti u deo hrvatskome sveštenstvu koje je najbolje poznavalo balkanske Slovene i koje im je bilo najbliže i po svojem jeziku i po običajima.
 
Pod takvim prilikama Hrvati koji su dobili ulogu vršilaca katoličkog misionarstva među Južnim Slovenima, poneli su se zamišlju da bi se svi Južni Sloveni mogli prikupiti u jednu političku i narodnu celinu, kojoj bi oni, Hrvati, bili centar. Iza verskoga misionarstva došle su postupno hrvatske pretenzije na političkim i nacionalnim osnovama."
 
Milovanović je upozorio da hrvatske nacionalne ambicije sve više poprimaju šovinistički karakter, jer "Hrvati ne dozvoljavaju da se Srbi u Hrvatskoj smatraju sastavnim delom srpskog naroda... Po hrvatskoj zamisli, Srbi u Hrvatskoj imali bi zaboraviti na svoje krvne veze sa Srbima izvan granica Hrvatske...
 
Od njih se traži... da kao hrvatski državljani ne gledaju ni na koju stranu preko granica svoje "hrvatske" Otadžbine, ili da gledaju tamo onako kako gleda hrvatska državna politika, da prema tome i sa srpskim državama i u opšte sa srpstvom održavaju onakve odnose, kakve bude utvrdila Hrvatska."

Mada je kao realan političar uviđao da bi i za Hrvate i za Srbe bilo korisnije da iz ekonomskih razloga stvore zajedničku državu, Milovanović je za razliku od vatrenih pobornika jugoslovenstva ukazivao na sve one probleme koji bi mogli biti fatalni, ne samo za buduću jugoslovensku zajednicu, nego i za srpski narod koji je već imao svoju matičnu državu.
 
Zato na kraju svoje brošure Milovanović zaključuje: "Prema stanju u kojemu se danas nalaze Srbi i Hrvati sporno je pitanje da li bi stvaranje srpsko-hrvatske narodne zajednice, donelo koristan rezultat. Pitanje je utoliko teže i sudbonosnije za nas Srbe, što... mi imamo državu i imamo sve potrebne uslove za samostalan narodni život. Nema sumnje da bi te pogodnosti priključenjem Hrvata uz srpsku narodnost postale potpunije, da bi garancije za budućnost i srpsku i hrvatsku tim samim znatno narasle, da tuđinskim uticajem nije izazvan hrvatski separatizam, koji preti da razori srpsko-hrvatsku narodnu zajednicu."

Upozorenja koja je pre donošenja odluke o stvaranju Jugoslavije uputio srpskoj javnosti iskusni i dobronamerni dr Milovan Milovanović, ostala su, nažalost, bez odjeka.
 
Osim opravdane skepse koju je u vezi sa srpsko-hrvatskim ujedinjenjem izrazio ugledni intelektualac i političar Milovan Milovanović, iz Hrvatske su pred izbijanje Prvog svetskog rata počele da stižu uznemiravajuće vesti koje su ukazivale da se Srbi u Hrvatskoj sumnjiče za političku nepodobnost i da im se pripisuju razni oblici antidržavne delatnosti. U tom cilju je montiran veleizdajnički proces protiv veće grupe Srba u Zagrebu.
 
Državni javni tužilac je, naime, podigao optužnicu protiv grupe Srba na osnovu neargumentovanih i krajnje sumnjivih dokaza iznetih u jednoj brošuri-pamfletu pod nazivom "Finale", koju je napisao neki Đorđe Nastić, za koga se kasnije ispostavilo da je agent-provokator, pripadnik austrougarske vojne obaveštajne službe.
 
U brošuri se tvrdilo "da Srbi pripremaju revoluciju i da im je cilj da slovenske narode u Austro-Ugarskoj pripoje Srbiji".
 
Uzroci nesporazuma
 
Slika
Josip Frank

Pravi razlozi za otpočinjanje ove sudske lakrdije nisu ležali u iskonstruisanim dokazima, iznetim u pomenutoj brošuri, nego su uzroci bili mnogo dublji.
 
Naime, Beč je pripremao aneksiju, pripajanje Bosne i Hercegovine Austrougarskoj i pred svetskom javnošću trebalo je Srbe prikazati kao remetilački faktor na Balkanu.
 
Politička atmosfera u kojoj je 3. marta 1909. godine otpočela sudska rasprava bila je krajnje nepovoljna: ugledni Srbi su hapšeni i proganjani, zabranjivala se upotreba ćirilice, zatvarane srpske škole.
 
Na čelu antisrpske propagande stajao je Josip Frank, čelnik Hrvatske čiste stranke prava i veliki srbomrzac, Jevrejin koji se pokatoličio.
 
I Matoš protiv Srba
 
Slika
Antun Gustav Matoš

U besomučnu kampanju protiv srpskog naroda u Hrvatskoj uključio se i poznati književnik Antun Gustav Matoš, čovek koji je dugi niz godina živeo u Beogradu i bio veoma lepo primljen u literarnim i društvenim krugovima srpske prestonice.
 
On je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj nazivaju "Hrvati pravoslavne vjere", i u vezi sa tim napisao u frankovačkom listu "Hrvatsko pravo" jedan tekst u kojem je rekao da je "sasvim prirodno da se (Srbi) na zemljištu hrvatskom trebaju smatrati Hrvatima".

Mnogi hrvatski ideolozi i političari uporno su ponavljali tezu da između Srba i Hrvata postoje nepremostive civilizacijske razlike i da je zbog toga zajedništvo među njima nemoguće.
 
Jedan od njih Ivo Kršnjavi, profesor Zagrebačkog univerziteta je pisao: "Duboki uzroci nesporazuma između Srba i Hrvata isti su oni koji prouzrokovaše raskol Istoka i Zapada, isti koji rascjepiše Rimsko carstvo i kršćansku crkvu".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 19 Feb 2013, 02:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (2): Evropa spasava Srbe

"Veleizdajnički" proces u Zagrebu je na optuženičku klupu stavio 53 istaknuta Srbina iz Hrvatske, a tužilac je svojim zahtevima zapanjio svu naprednu javnost.

Slika
ŽRTVENA JAGNJAD: Valerijan i Adam Pribićević sa optuženim Srbima za "veleizdaju"
 

Ocenjujući ponašanje vlasti, a naročito postupke tadašnjeg hrvatskog bana Pavla Rauha u vreme najintenzivnije antisrpske propagande, ugledni istoričar i akademik Vasilije Krestić je utvrdio. "Da Srba (u Hrvatskoj) nije bilo oko 700.000, Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti. Sama pomisao na fizičko uništenje Srba, kao i rasprava koju je Rauh vodio o tome sa svojim istomišljenicima najbolje svedoči o protivsrpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko tadašnjeg hrvatskog bana i Josipa Franka. Zadojeni bolesnom mržnjom, oni su bili na pragu genocidnih zlodela".
 
Masarik diže glas
 
Slika
Tomaš Masarik

U takvom političkom ambijentu otpočeo je 1909. tzv. Veleizdajnički proces u Zagrebu. Na optuženičku klupu izvedena su 53 pripadnika srpskog naroda na čelu sa Adamom i Valerijanom Pribićevićem, rođenom braćom uglednog srpskog političara iz Hrvatske Svetozara Pribićevića. Optužba protiv okrivljenih, kako iznosi Krestić, "bila je više politički pamflet, nego pravni akt", a državni tužilac je tvrdio da se "u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, te Bosni i Hercegovini, propagira i uzgaja misao velikosrpske države, a onda da se podignućem sveopće revolucije u ovim zemljama i, uz vojenu snagu Kraljevine Srbije i Kneževine Crne Gore, ove kraljevine i zemlje otrgnu od Austrougarske monarhije i prisajedine Kraljevini Srbiji i tako stvori jedna srpska država pod žezlom kralja Srbije Petra Prvog Karađorđevića".
 
Državni tužilac je na kraju svog dugog izlaganja zatražio da se svi otpuženi osude na smrt vešanjem. Javnost je bila zapanjena, a Tomaš Masarik, ugledni univerzitetski profesor i političar, potonji predsednik Čehoslovačke, koji je sa velikom pažnjom patio ceo tok suđenja bio je zgranut takvim "monstruoznim zahtevom tužioca". On je digao na noge političke i naučne krugove, ne samo u Austrougarskoj, nego i van nje.
 
Upotrebio je svoj naučni autoritet, ali i položaj poslanika u Austrougarskom parlamentu i sa skupštinske govornice obratio se celoj Evropi: optužio je sudske vlasti u Austrougarskoj, odnosno Hrvatskoj, i pred javnost izneo celu pozadinu ovog slučaja. U završnoj reči je rekao:
 
"Ja se nadam da neće biti ni jednog poslanika, ni jedne stranke u ovoj kući koji će glasati makar indirektno za ovu političku i kulturnu sramotu, za ovaj takozvani Veleizdajnički proces".
 
Njegove reči naišle su na odjek u mnogim naučnim i političkim centrima širom starog kontinenta. Zbog oštrih protesta evropske javnosti Sudsko veće u Zagrebu nije prihvatilo zahtev državnog tužioca nego je optuženima izreklo vremenske kazne. Ali, ni ovakva presuda nije ostala na snazi, jer je austrougarski car Franja Josif bio prinuđen da zbog "velike galame u svetu" sve optužene pomiluje. Desetak godina posle upozorenja Milovana Milovanovića da je rizično ujedinjenje jugoslovenskih naroda i šest godina posle veleizdajničkog procesa u Zagrebu gde su Srbi označeni kao remetilački faktor na Balkanu, u srpskoj skupštini je izglasana Niška deklaracija, koja poziva na ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. U novijoj srpskoj istoriji ne postoji nijedan politički dokument koji je imao tako kratak sadržaj, a tako sudbonosne posledice po srpski narod.
 
Deklaraciju je, na predlog srpske vlade, na čijem se čelu tada nalazio Nikola Pašić, izglasala Narodna skupština 7. decembra 1914. u jeku jedne od najsudbonosnijih ratnih operacija za vreme Prvog svetskog rata, Kolubarske bitke. Još dok se nije znao ishod ove bitke u kojoj se rešavalo pitanje opstanka srpskog naroda, političari okupljeni u Nišu doneli su odluku koja je označila nastanak Kraljevine Jugoslavije i nestanak sa političke scene Kraljevine Srbije.
 
Noseći pasus dokumenta o kome je reč glasi: "Vlada Kraljevine Srbije smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja, koje je, u trenucima, kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca".
 
Slika
POBIO BI SVE SRBE U HRVATSKOJ: Ban Pavle Rauh

Istoričari još tragaju za odgovorom na pitanje, šta je navelo srpsku vladu, kao i najuglednije srpske političare i javne radnike da, u trenutku kada se još nije znalo za sudbinu Srbije, razmišljaju o stvaranju Jugoslavije, koju je veliki pesnik Jovan Dučić, baš zbog njenog problematičnog nastanka, nazvao "državom fatamorganom".
 
Iako pouzdano ne znamo zašto je tako brzo doneta odluka o stvaranju nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), danas dobro znamo kako je ona stvarana. Iz istorijskih dokumenata se vidi da zbog veoma kratkog vremena - jer je od objave rata prošlo nepunih pet meseci - srpska vlada, koja je u ratnim okolnostima zasedala u Nišu, nije bila u mogućnosti da pripremi ozbiljnije obrazloženje predloga o potrebi stvaranja nove države, Jugoslavije.

Osim toga, kako tvrdi istoričar Andrej Mitrović "nametnuti oružani sukob zatekao je Srbiju bez potrebnih političkih i programskih osnova" na kojima bi se mogla graditi nova država. I zaista, srpska vlada, predlažući narodnim poslanicima usvajanje Niške deklaracije, pred njih nije iznela nikakav materijal, odnosno elaborat u kojem bi se dala celovita analiza političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih razloga za predloženo ujedinjenje.
 
Što je još čudnije, vladin predlog, koji se sa današnjeg stanovništva može smatrati kao jedan od najsudbonosnijih u srpskoj istoriji, narodni poslanici su prihvatili jednoglasno i bez diskusije. U pripremi ovog istorijskog skupštinskog zasedanja i izradi Niške deklaracije učestvovalo je više srpskih političara i uglednih intelektualaca, među kojima su bili Nikola Pašić, koji je koordinirao pripreme za skupštinsko zasedanje, kao i Jovan Cvijić, Slobodan Jovanović, Aleksandar Belić i drugi.
 
Fatalni previdi

Opredeljujući se za stvaranje Jugoslavije, srpski političari su prevideli nekoliko činjenica koje su se pokazale kao fatalne za novu državu. To se pre svega odnosi na konfesionalne razlike između budućih članica jugoslovenske zajednice, kao i protivljenje većine hrvatskog naroda da se osnuje zajednička država sa Srbima. O nepoznavanju prilika u pogledu verskih odnosa između budućih članica nove države, svedoči istaknuti istoričar i akademik Milorad Ekmečić, koji kaže da "u Evropi nije postojao primer da su katolici i pravoslavni živeli zajedno u jednoj harmoničnoj demokratskoj državi.
 
Gde god su zajedno živeli, ujedinjavala ih je nevolja autokratskih režima nad njima, kao u Rusiji i Turskoj". Posle usvajanja Niške deklaracije počelo je ubrzano stvaranje nove države na Balkanu, Kraljevine Jugoslavije. Tome je doprinelo i formiranje Jugoslovenskog odbora, kao i održavanje Krfske, Ženevske, Londonske i drugih političkih skupova. 
 
Supilova iskrenost
 
Srpske političare nije, izgleda, zabrinjavalo ni saznanje da je želja za ujedinjenjem sa Srbijom bila prisutna samo u određenim intelektualnim krugovima u Hrvatskoj i da njihovo oduševljenje za novu slovensku državu nije delila većina hrvatskog naroda. Na to ukazuje razgovor ruskog poslanika u Srbiji grofa Grigorija Trubeckog i Frana Supila, hrvatskog političara, prilikom njegovog boravka u Nišu, početkom 1915. godine. Na pitanje Trubeckog da li je hrvatski narod za državno jedinstvo sa Srbijom, Supilo je odgovorio: "Današnja generacija u većini nije..."

Pašićev mig
 
Iz pronađenih istorijskih izvora vidi se da je tekst Niške deklaracije formulisao Milorad Drašković. On je ubijen 1921. godine, kao ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije u Delnicama, u Hrvatskoj. Deklaraciju je poslanicima pročitao Nikola Pašić, što je bio, verovatno, razlog da je ovaj dokumenat jednoglasno prihvaćen. 


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 19 Feb 2013, 03:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (3): Troimena greška

Još pre usvajanja Niške deklaracije 7. decembra 1914, kojom je ozvaničena težnja najuglednijih srpskih političara i intelektualaca da se stvori zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, predsednik srpske vlade Nikola Pašić je preduzeo niz mera kojima je hteo da udari temelje te nove državne tvorevine, na ruševinama Kraljevine Srbije.

Slika
OFICIRSKI DOM U NIŠU: Usvajanje Niške deklaracije 7.decembra 1914. godine
 
Pašiću je bilo jako stalo da se u evropskim krugovima, a naročito među državama Antante, Rusije, Francuske i Engleske, stvori utisak da su Srbi, Hrvati i Slovenci koji žive u Austrougarskoj spremni da se posle završetka Prvog svetskog rata ujedine sa "svojom braćom u Srbiji." Zato je pokrenuo akciju za okupljanje predstavnika ova tri naroda, koji su po izbijanju rata emigrirali u neke evropske zemlje, kako bi od njih bilo stvoreno političko telo koje bi "reprezentovalo južnoslovenske narode u Austrougarskoj."
 
Sumnjivi Jugosloveni
 
Slika
Nikola Pašić

Tako je već 30. juna 1915. u Parizu osnovan Jugoslovenski odbor koji je trebalo da u savezničkim zemljama propagira ciljeve iz Niške deklaracije, t.j. da se zalaže za ujedinjenje "jednog troimenog naroda", kako je to Pašić voleo da kaže. U Jugoslovenskom odboru Hrvate su, između ostalih, predstavljali Ante Trumbić, narodni zastupnik iz Splita, Frane Supilo, novinar i publicista iz Rijeke, i Ivan Meštrović, vajar iz Drniša, dok je najpoznatiji Srbin iz Bosne i Hercegovine u odboru bio Nikola Stojanović, advokat iz Sarajeva, a najpoznatiji Slovenac Niko Župančič, etnolog iz Ljubljane.
 
Članovi Jugoslovenskog odbora nisu bili pravi reprezenti svojih naroda, jer u sredinama iz kojih su poticali nisu uživali ugled kakav je trebalo da imaju ljudi koji odlučuju o tako krupnim pitanjima kao što je ujedinjenje naroda koji do tada nikada nisu živeli u zajedničkoj državi. Ante Trumbić, predsednik Jugoslovenskog odbora, bio je lokalni političar iz Splita, t.j. poslanik u Dalmatinskom saboru i gotovo nepoznata ličnost u Zagrebu. Frane Supilo je bio najviše poznat po tome što je često menjao stranke i politička uverenja, dok je Ivan Meštrović uživao ugled samo kao umetnik.
 
Pašić je lako prešao preko činjenica da su Trumbić i Supilo ranije pripadali Prvaškoj stranci Ante Starčevića, bili članovi jedne partije kojoj nisu bili strani genocidni metodi u rešavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj. Među hrvatskim političkim vođama koji su uživali ugled u narodu, a koji se nisu priključili Jugoslovenskom odboru, jedni su bili za očuvanje Habzburške monarhije i za ostanak hrvatskog naroda u njoj, uz izvesne državne reforme, a drugi su priželjkivali raspad Austrougarske, ali nisu želeli stvaranje Jugoslavije, nego nezavisne Hrvatske. Ali, i hrvatski predstavnici koji su bili u Jugoslovenskom odboru i na rečima se zalagali za zajedničku državu, to nisu činili iskreno. Trumbić, iako predsednik Odbora, često je sa nepoverenjem primao Pašićeve sugestije u pogledu rada na jugoslovenskoj stvari. On je prihvatao Jugoslaviju samo pod uslovom da u nju uđu i Slovenci, jer se bojao da bi bez njih bio veoma mali broj katolika u državi.
 
Najzagriženiji Hrvat bio je Frane Supilo, koji je zbog protivljenja navodnom srpskom pravoslavnom ekskluzivizmu, t.j. hegemonizmu napustio Jugoslovenski odbor već početkom 1916. godine. U njemu se ponovo probudila ideologija Ante Starčevića koju je ranije zastupao, i rodio se katolički klerikalizam za koji je verovao "da može spasiti Hrvate." On je javno izjavljivao "da je katoličanstvo najkulturnija vjera na svijetu", i da je to jedna "tako kolosalna kulturna i humanitarna institucija, da joj se nikakva druga vjera niti iz daleka približiti ne može i prema kojoj je čitav ortodoksizam (pravoslavlje) jedna blijeda slika". Zato je Trumbić smatrao da narodi koji bi trebalo da čine Jugoslaviju neće moći da žive zajedno.
 
Dva najkrupnija nacionalna cilja, koja su bila duboko ukorenjena u svesti srpskog naroda i zapisana krupnim slovima u gotovo svim programsko-političkim dokumentima iz 19. veka - oslobođenje i ujedinjenje srpske braće, koji su živeli u austrougarskom i turskom ropstvu, kao i izlazak Srbije na more - mogla su lako da budu ostvarena u toku Prvog svetskog rata. Kraljevina Srbija je u ratnom sukobu sa Nemačkom i Austrougarskom podnela najveće žrtve, a njena vojska dala neprocenjiv doprinos savezničkoj pobedi. Najrealnija šansa da Srbija dobije svoju morsku obalu ukazala se već na početku rata.
 
Tri države Antante su uviđale da Srbiji mora da se omogući izlaz na more, pa se samo postavljalo pitanje koliki deo obale joj dati. Rusija, čije se mišljenje uvažavalo u Engleskoj i Francuskoj, zahtevala je od svojih saveznika da se Kraljevini Srbiji da cela dalmatinska obala. Ministar inostranih poslova Rusije Sergej Sazonov, u želji da evropsku javnost upozna sa ratnim ciljevima svoje zemlje, u intervju petrogradskom dopisniku italijanskog lista "Korijere dela sera", objavljenom 30. decembra 1914, rekao je da "srpska nacija ima pravo na političko ujedinjenje i izlaz na more, kao i drugi srećniji narodi Evrope.
 
Ubuduće u srpsku kraljevinu treba da uđu: cela Bosna i Hercegovina i cela Dalmacija". Ova borba Sazonova urodila je plodom, pa su 26. aprila 1915. predstavnici Rusije, Engleske i Francuske potpisali Londonski ugovor, prema kome su Srbija i Crna Gora dobile polovinu Dalmatinske obale. Srbiji i Crnoj Gori pripala je "cela obala od Kap Planke (odnosno od rta Ploče u blizini Trogira), do reke Drim (Albanija) sa lukama Splitom, Dubrovnikom, Kotorom, Barom, Ulcinjem i San Đovani di Medua (u Albaniji), kao i ostrva Veliki i Mali Drevnik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep".
 
Čudno ponašanje
 
Slika
Ivan Meštrović

Začuđujuća je, međutim, bila reakcija vodećih političara u Srbiji na Londonski ugovor. Premijer Nikola Pašić je zapretio ostavkom, a regent Aleksandar Karađorđević je rekao ruskom poslaniku u Srbiji knezu Grigoriju Nikolajeviču Trubeckom da je mislio da "Rusija neće dozvoliti da se slovensko stanovništvo iz ruku Austrije predaje Italiji", reagujući na taj način na odredbe Londonskog ugovora prema kojem je deo Dalmacije, naseljen većinskim hrvatskim življem pripojen Italiji.
 
Za ovako čudno ponašanje Pašića i regenta Aleksandra, kao i drugih srpskih političara i intelektualaca, postoji objašnjenje: oni su posle usvajanja Niške deklaracije, umesto tradicionalnih srpskih nacionalnih ciljeva iz 19. veka, prihvatili novi politički pravac kojim su proklamovali ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca i stvaranje jugoslovenske države.
 
Slično su se ponašali određeni politički faktori u Srbiji i u pogledu nekih drugih teritorija u Austrougarskoj, čijim bi priključenjem Srbiji bilo omogućeno da se srpski narod objedini u jednoj nacionalnoj državnoj zajednici, kao što su to učinili Nemci i Italijani još u 19. veku. Kada su Rusija, Engleska i Francuska zatražile od srpske vlade da se Bugarskoj ustupi deo Makedonije na osnovu srpsko-bugarskog ugovora iz 1912, kako bi se ova država privukla na stranu Antante, a da se kao nadoknada za ovaj ustupak Srbiji dodele teritorije na zapadnom delu Balkana, ponovo se pobunio Pašić. Ruski poslanik Trubecki je, naime, u avgustu 1915. uručio Pašiću memorandum šefa ruske diplomatije, koji je bio usaglašen sa stavovima engleskog i francuskog ministarstva inostranih poslova, i na osnovu koga se Srbiji kao nadoknada za deo Makedonije dodeljuje: Bosna i Hercegovina, Slavonija, Srem sa Zemunom, Bačka i deo Banata, naseljen Srbima. 
 
Engleza na čelo Hrvata
 
Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke, govorio je: "Moramo biti i ostati u (Habzburškoj) carevini i sporazumno sa Bečom i Peštom osigurati u njoj bolji narodni život i svaki narodni napredak." Drugi ugledni lider iz Zagreba Ivan Lorković bio je protivnik Austrougarske, ali je govorio da "oni u Hrvatskoj žele nezavisnost sa jednim engleskim princom na čelu svoje države".

Deca dve kulture
 
U jednom pismu iz septembra 1916. Ante Trumbić je protiv jugoslovenstva izneo i ovo mišljenje: "Mi, Srbi, Hrvati i Slovenci smo đeca dvaju svjetova kulture, civilizacije i religije, čijem strahovitom utjecaju mogu da se otrgnu samo posebno disponirani i snažni duhovi, a nikada neće moći većina prosječne inteligencije, najmanje pak većina prostoga puka".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 28 Feb 2013, 20:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (4): Šestorica u ime miliona

Umesto da se obraduje širokogrudosti saveznika oko teritorijalnih ustupaka Srbiji, predsednik srpske vlade Nikola Pašić je bio krajnje nezadovoljan. Iznenađenom ruskom poslaniku Trubeckom prigovorio je da u memorandumu primećuje odsustvo garancija za Hrvatsku i zapitao ga zašto se ne spominju krajevi gde žive Slovenci.

Slika
Učesnici Krfske konferencije
 
Istoričar Nikola Popović konstatuje: "Na ruske i savezničke predloge da prepusti Bugarskoj deo Makedonije, po ugovoru iz 1912. godine, a da zauzvrat dobije Bosnu i Hercegovinu, severnu Albaniju i izlaz na Jadransko more, Srbija je redovno odgovarala negativno. To se kosilo s njenim ratnim ciljem - ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca koji je ona postavila i želela da u celini realizuje". Pašić je pozvao polovinom 1917. na Krf radi "radnog dogovora" jedan broj članova Jugoslovenskog odbora iz Londona, koji su formalno predstavljali Srbe, Hrvate i Slovence iz Austrougarske. U Grčku su stigla dva Hrvata, jedan Slovenac i jedan Srbin iz Bosne i Hercegovine, a tu su im se priključila još dva Hrvata. Tako je nekoliko miliona Južnih Slovena iz Habzburške monarhije predstavljalo samo šest ljudi, koji su bili uglavnom advokati i lokalni političari iz Dalmacije i Istre.

Sumnjivi potpisi
 
Slika
Jugoslovenski odbor u Londonu 1916. godine
 

Na čelu ove grupe iz Jugoslovenskog odbora bio je Ante Trumbić, advokat iz Splita i narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru. Kraljevinu Srbiju je predstavljala cela srpska vlada sa Pašićem. Mada zamišljen kao radni sastanak, ovaj susret srpskih i jugoslovenskih predstavnika pretvorio se u istorijsku Krfsku konferenciju. Konferencija je trajala od 15. juna do 27. jula 1917. godine.
 
Održano je bezbroj sednica o mnogim pitanjima vezanim za stvaranje nove jugoslovenske države, koja je trebalo da se zvanično proglasi posle rata. Na kraju je objavljena Krfska deklaracija koju su potpisali Nikola Pašić i Ante Trumbić i u kojoj se između ostalog kaže da su se "autorizovani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a zvaće se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca".
 
Hrvati priznali cara
 
Uoči usvajanja Krfske deklaracije, a posle ustoličenja novog austrougarskog vladara Karla Devetog, Hrvatski sabor 9. marta 1917. usvojio je velikom većinom glasova tzv. Adresu, zahvalnicu novom suverenu u kojoj stoji da su "narodi monarhije u ratu razvili veliku snagu za održanje i osiguranje prijestola i otadžbine i da Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije traži ujedinjenje hrvatskog naroda u okviru (Habzburške) monarhije i u okviru ugarsko-hrvatske zajednice".

Jugoslovenski klub
 
U vreme dok je Hrvatski sabor priznavao vlast Habzburga, 1917. godine je i slovenački klerikalni političar Anton Korošec osnovao u Beču Jugoslovenski klub kao pandan Jugoslovenskom odboru u Londonu, da bi pokazao da većina Južnih Slovena u Austrougarskoj ne želi zajednicu sa Kraljevinom Srbijom, nego sa Austrougarskom.
 
Pašić se na Krfskoj deklaraciji potpisao kao predsednik demokratski izabrane vlade, ali potpis Ante Trumbića izaziva sumnju, jer se postavlja pitanje da li je Jugoslovenski odbor, čiji je on bio predsednik, legitimni predstavnik srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda u Austrougarskoj - da li predsednik jednog političkog tela, koje nije izabrano voljom naroda, može odlučivati u ime tog naroda o ujedinjenju u jednu državu. Ubrzo se ispostavilo da pravi predstavnici hrvatskog i slovenačkog naroda - narodni poslanici u Hrvatskom saboru u Zagrebu i Bečkom parlamentu - ne samo da nisu bili za ujedinjenje svojih naroda za Srbijom, nego su izričito zahtevali da Srbi, Hrvati i Slovenci iz Austrougarske ubuduće žive isključivo u Habzburškoj monarhiji.
 
Na zasedanju Bečkog parlamenta, održanom 30. maja 1917. usvojen je velikom većinom glasova predlog tzv. "Majske deklaracije", koji su podnela 33 hrvatska i slovenačka poslanika, a u kojoj se kaže: "Potpisani narodni zastupnici udruženi u Jugoslovenskom klubu izjavljuju: da na temelju nacionalnog principa i hrvatskog državnog prava zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja (Austrougarske) monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno, a na demokratskoj osnovi sazdano državno tijelo, pod žezlom habzburške dinastije".
 
U želji da se Krfska deklaracija prikaže kao dokument koji izražava volju srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda da se ujedini u jugoslovensku državu, njen pandan, Majska deklaracija je i u Kraljevini Jugoslaviji i u SFRJ grubo falsifikovana. Naime, posle završetka Prvog svetskog rata u javnosti se iznosio podatak da su južnoslovenski poslanici u Bečkom parlamentu zahtevali ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu, ali je prećutkivano da su zajedničku državu želeli u okviru Austrougarske, a ne Kraljevine Jugoslavije. Da se "bratstvo i jedinstvo" jugoslovenskih naroda gradilo na grubom falsifikatu, morao da prizna čak i uvaženi hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojoj "Enciklopediji".

Poznavaoci političkih prilika su tvrdili da su jasan pokazatelj za kasnije probleme koji su potresali Kraljevinu Jugoslaviju bili međunacionalni odnosi u Srpskom dobrovoljačkom korpusu, koji je formiran u leto 1916. u Rusiji. Istoričar Dragoslav Janković utvrđuje da su "dobrovoljci bili barometar pravog raspoloženja hrvatskog i slovenačkog naroda u prvom kolektivnom susretu sa srpskim narodom u toku Prvog svetskog rata." Svi problemi koji su opterećivali odnose Srba, Hrvata i Slovenaca mogli su da se uoče u ovoj jedinici. Svi koji su imali i malo političkog sluha mogli su iz ponašanja vojnika i oficira, pripadnika ova tri naroda izvući korisne pouke za budućnost, ali to, nažalost, nisu učinili.

Slika
 
Politički stavovi Hrvata i Slovenaca koji su do nedavno bili austrougarski vojnici, zatim ruski zarobljenici, da bi najzad dobili status srpskih dobrovoljaca, podudarali su se sa mišljenjem predstavnika ova dva naroda u Jugoslovenskom odboru u Londonu, koji je formalno zastupao interese Južnih Slovena iz Austrougarske. A stavovi hrvatskih i slovenačkih političara u ovom odboru bili su različiti od stavova srpske vlade u pogledu ciljeva i zadataka Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Dok su vlada i vrhovna komanda na Krfu smatrali da su dobrovoljci neophodni za popunu desetkovane srpske vojske uoči operacija na Solunskom frontu, hrvatskim predstavnicima u Odboru je formiranje ovog Korpusa trebalo da pokaže spremnost hrvatskog i slovenačkog naroda da napusti svoje dotadašnje pokrovitelje, Habzburšku monarhiju i Nemačko carstvo i da se priključi silama Antante, čija je pobeda bila na vidiku.
 
Ante Trumbić nije krio svoje mišljenje. On je 19. aprila 1917. uputio pismo predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću u kojem mu je otvoreno saopštio: "Ne žalimo žrtve našeg (hrvatskog) naroda u ovome ratu za našu zajedničku stvar... ali želimo, da te žrtve budu iskorišćene, što je više moguće, za naš politički cilj, jer se krv u ratu ne prolijeva zato da se ratuje, nego zato da se postigne cilj, kome su žrtve namjenjene".

Dobrovoljci iz Amerike

Veliko razočaranje je nastalo kada se nisu ispunila Trumbićeva obećanja da će se "na hiljade Hrvata i Slovenaca", koji su kao iseljenici živeli u Americi i Kanadi prijaviti u srpske dobrovoljačke jedinice. Na Krf je naime, iz Amerike stiglo samo 200 Hrvata i još manje Slovenaca, dok je u prvom transportu bilo više od 4.000 Srba. Uverenje ili iluzija Nikole Pašića da su "Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod sa tri imena" i da imaju jedan zavičaj, bilo je ozbiljno uzdrmano kada mu je Trumbić pismeno saopštio razloge zašto se Hrvati nisu odazvali u dovoljnom broju:
 
"Shvatite da je kod srpskih elemenata izvan otadžbine mnogo lakše imati uspjeha kada se radi za pomoć Srbiji, jer već samo ime dovoljno je da im objasni stvar i pobudi oduševljenje za nju, ali to nije dovoljno za rad kod Hrvata i Slovenaca, osobito kod nas, kojima, kad ih se zove u dobrovoljce, treba uliti uvjerenje da se ne radi samo o zasebnoj srpskoj stvari, već i o njihovoj i da se borba, u koju ih se zove, vodi za oslobođenje i njihovog zavičaja, jednako kao i onoga njihove srpske braće". 


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 28 Feb 2013, 21:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (5): Država za prvu pomoć

Srpski dobrovoljački korpus je konačno formiran, uz veliku podršku ruskog cara Nikole Drugog, ali su "slovenska katolička braća" ispoljila su nepoverenje i netrpeljivost prema srpskim oficirima i vojnicima.

Mada je u Korpusu bilo 90 odsto Srba, novi dobrovoljci su zahtevali da se ova jedinica više ne zove srpska nego jugoslovenska. 

Slika
STIGLI I OSLOBODIOCI: Zagrepčani pozdravljaju pobedničku srpsku vojsku 1918. godine
 


 Pobuna Stojana Protića
 
Pred kraj Prvog svetskog rata, kada se već znalo ko je pobednik, a ko poraženi, Ante Trumbić, predsednik Jugoslovenskog odbora, tada sa sedištem u Londonu, rezolutno je zahtevao da se ovaj odbor proglasi za "međunarodno priznati organ koji ima ovlašćenje da predstavlja Slovence, Hrvate i Srbe koji žive u Austrougarskoj".
 
Kraljevina Srbija više nije bila potrebna Trumbiću kao na početku rata, kada je njegov istomišljenik Frane Supilo izjavljivao pred Pašićem u maju 1915. u Nišu da "Srbija mora da bude onaj državotvorni faktor koji će sabirati i slijevati Južne Slovene, jer je ona dokazala da je dorasla ovakvoj misiji." Tri i po godine kasnije, 4. oktobra 1918. Trumbić je rekao predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću prilikom njegovog boravka u Parizu da nova međunarodna situacija više ne dozvoljava da Srbija posmatra jugoslovenske narode u Austrougarskoj kao objekat njenih ratnih ciljeva, već ih mora uzimati kao "ravnopravne činioce koji imaju izvor svoga prava bez obzira da li postoji Srbija".
 
Slika
Stojan Protić

Nikola Pašić je počeo da uviđa na kakve sve prepreke nailazi njegova jugoslovenska ideja. Da bi zbližio, kako je mislio, heterogene elemente buduće države - Srpsku vladu, Narodno vijeće iz Zagreba, Jugoslovenski odbor iz Londona i srpsku opoziciju sa Krfa - on je prihvatio da se od 6. do 9. novembra 1918. održi konferencija u Ženevi, na kojoj je trebalo raspraviti sva sporna pitanja.
 
Kada je došao u hotel Kontinental, gde se konferencija održavala, zatekao je 12 političara iz Zagreba, Ljubljane i Krfa. Srpsku vladu je ovde predstavljao sam Pašić, a srpsku opoziciju Milorad Drašković, bivši ministar, dok je u ime Narodnog vjeća iz Zagreba na ovom skupu uzeo učešće Anton Korošec, a u ime Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić. Dobivši nalog od regenta Aleksandra Karađorđevića da prizna Narodno vijeće, Pašić je predložio da se obrazuje koaliciona vlada Kraljevine Srbije, u koju bi ušli i predstavnici slovenačkog, hrvatskog i srpskog naroda iz Austrougarske.
 
Trumbić je odbio taj predlog, izjavivši da srpska vlada može da predstavlja samo Srbe iz Srbije a ne i jugoslovenske narode, uključujući i Srbe, u Austrougarskoj. On je zahtevao da se do saziva jugoslovenske ustavotvorne skupštine koja bi trebalo da donese konačnu odluku o "obliku zajedničke države", Narodno vjeće iz Zagreba prizna kao suvereni i međunarodno priznat organ koji će na svojoj teritoriji vršiti vlast, kao što srpska vlada vrši vlast na teritoriji tek oslobođene Srbije.
 
Radi koordinacije zajedničkih poslova Trumbić je predložio zaključak, a konferencija usvojila, da se obrazuje zajedničko ministarstvo, vrsta savezne vlade koja bi imala ingerencije u oblasti spoljne politike, vojske, finansija, saobraćaja i drugog. Sve bi
Da se ne mešamo
 
Hrvatski i slovenački dobrovoljci iz 4. puka Druge dobrovoljačke divizije uputili su "ultimatum" komandantu Korpusa generalu Mihajlu Živkoviću, zahtevajući sledeće: da se odvoje hrvatski i slovenački vojnici od srpskih i da se formiraju zasebni pukovi sa istonacionalnim oficirima; da se ne mešaju katolici i pravoslavni; da se Korpus nikako ne smatra vojskom pravoslavne Srbije već zasebnom jugoslovenskom revolucionarnom vojskom. Neke zahteve srpska vlada je, nažalost, usvojila po hitnom postupku.
se na ovom završilo da Pašiću sa Krfa nije stigao telegram od Stojana Protića, koji ga je zastupao u odsustvu.
 
U tom pismu Protić oštro protestuje protiv zaključaka Ženevske konferencije, i zbog toga podnosi ostavku celog ministarskog saveta. Protić kaže: "Ono što gospoda sada ističu i žele, to je jedna nakarada od Ministarstva (zajedničko ministarstvo) kakvog nigde nikad nije bilo; to je izraz nepoverenja i Vama lično, i Srbiji koja nije zaslužila takvo postupanje; to je nešto što nikad ne biva među ljudima koji istinski hoće narodno jedinstvo".
 
Protić je, naime, bio jedan od malo političara u Srbiji koji su još pre ujedinjenja i stvaranja jugoslovenske države uočili separatističke tendencije nekih hrvatskih političara. U telegramu koji je 12. novembra 1918. poslao Jovanu Jovanoviću, srpskom poslaniku u Londonu, Protić kaže da, ako hrvatski političari odustanu od Krfske deklaracije, "to će biti velika šteta, koju ćemo duboko žaliti, ali onda ćemo ići svaki svojim putem: Srbi sa Srbima, a Hrvati i Slovenci sa Hrvatima i Slovencima.
 
Istina, u Parizu i Ženevi pokušalo se da se srpski narod iz Bosne i Hercegovine, Srema i Slavonije, Dalmacije i Like, Bačke, Banata i Baranje odvoje od Srbije pa da se s njima napravi front prema Srbiji. Ali, mi se nadamo da su ti pokušaji osuđeni na propast". Pod Protićevim pritiskom Pašić je obavestio učesnike Ženevske konferencije da srpska vlada ne usvaja zaključke ovog skupa i da on kao predsednik te vlade mora da podnese ostavku.
 
Slika
Pukovnik Dušan Simović

Međutim, nije prošlo ni mesec dana od kraja Ženevske konvencije, a u Beogradu su otpočele pripreme za proglašenje nove države. Prema tvrđenju nekih istoričara, do tog je došlo zbog paničnog straha političkih prvaka u Zagrebu i Ljubljani da će se posle poraza Nemačke i Habzburške monarhije Hrvatska i Slovenija naći među gubitnicima, prema kojima će se države pobednice, a naročito Italija odnositi kao prema ratnom plenu, čije teritorije treba prisvojiti. Hrvatski istoričar Petar Strčić to bez uvijanja priznaje: "Upravo brzi italijanski prodor na frontu... u trenucima neočekivanoga i prebrzog raspada stoljetne Habzburške monarhije, presudno utjecao na ubrzanje odluke... da se odmah krene na put ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, te da se bez uvijeta prihvati stvaranje karađorđevićevske jugoslovenske monarhije."
 
U Hrvatskoj i Sloveniji je, u stvari, počelo ozbiljnije da se razmišljati o ujedinjenju ova dva naroda sa narodom u Srbiji tek posle proboja Solunskog fronta 14. septembra 1918, kada je postalo očigledno da Austrougarska i Nemačka gube rat, a sa njima i Hrvatska i Slovenija kao delovi ovih carevina, koji bi takođe mogli da plate ratnu štetu.
 
U takvim okolnostima u Zagrebu je formirano političko telo koje je oprezno počelo da se distancira od Beča i Berlina. Zato je u Narodnom vjeću bilo sve više onih koji su uviđali da bi se hrvatski i slovenački narod mogao spasiti od "teških ratnih posljedica" samo ako bi se ujedinio sa pobedničkom Srbijom. U jednoj poslanici Narodnog vjeća stoji: "Mi nećemo biti pobjeđeni i morati platiti ratne troškove... nego ćemo u bratstvu sa Srbijom dospjeti među pobjeditelje."

Srpske trupe u Zagrebu

Prema tvrđenju istoričara Branislava Gligorijevića, najveći utisak na članove Narodnog vjeća učinio je govor pukovnika Dušana Simovića, koji je u Zagreb stigao 13. novembra 1918. sa srpskim trupama kao izaslanik srpske Vrhovne komande.
 
On je članovima Narodnog vijeća rekao: "Srbiji, po pravu oružja, a na osnovu ugovora o primirju... koji je potpisao vojvoda Mišić kao opunomoćenik komandanta savezničke vojske na Solunskom frontu, đenerala Franša d Eperea, pripada sledeća teritorija: Banat, Bačka, Baranja, Srem i Slavonija, cela Bosna i Hercegovina, kao i Dalmacija do rta Planke (kod Splita).
 
Van te teritorije vi se možete opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom, ili da formirati zasebnu državu." Narodno vjeće je 24. novembra 1918. donelo odluku da se "Hrvatski i slovenački narod ujedini sa Kraljevinom Srbijom" i da se u Beograd uputi delegacija od 28 članova koja će 1. decembra u Krsmanovićevoj kući na Terazijama potpisati akt o ujedinjenju.
 
I pravaši uz Srbiju
 
Čak su i prvaci Hrvatske strane prava, u kojoj se decenijama "negovala mržnja prema Srbima" u jesen 1918. počeli da podržavju "ujedinjenje tri bratska naroda." Šef stranke dr Ante Pavelić, inače zubar (to nije zloglasni poglavnik Pavelić) u nastojanju da ubedi pučanstvo u potrebu ujedinjenja sa Srbijom, kao prioritetnim hrvatskim interesom u postojećim okolnostima, objavio je 16. novembra 1918. članak u zagrebačkom listu "Hrvatska država" i rekao: "Čak kad Srbija ne bi htjela sjedinjenje, mi bi Hrvati i Slovenci morali to uporno zahtijevati, ponajviše u našem interesu". 


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 01 Mar 2013, 02:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (6): Englezi žele veliku Srbiju

Ideja o stvaranju nove države na Balkanskom poluostrvu koja bi nosila naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju su za vreme Prvog svetskog rata zdušno podržavali srpski političari na čelu sa tadašnjim predsednikom vlade Nikolom Pašićem, nije blagonaklono prihvaćena, ne samo u Rusiji, nego ni u nekim zapadnim zemljama, pre svega u Engleskoj i Italiji.

Slika
DOMOBRANSKA VRAŽIJA DIVIZIJA: Hrvati, austrijski vojnici na ratnoj razglednici
 
Razlog za ovo je sledeći: u Londonu nisu smatrali Austro-Ugarsku za svog glavnog neprijatelja u ovom ratu nego Nemačku, čija je ekspanzionistička politika ugrožavala engleske interese na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji.
Brana za Nemačku
 
Slika
TRGOVINA BALKANOM: Edvard Grej
 
Najčvršća brana za glavni plan nemačke spoljne politike, prodor na Istok, mogao je biti, po mišljenju engleskih političara, obnovljeni Balkanski savez iz 1912. u kojem bi se ponovo na okupu našle Srbija, Grčka, Rumunija i Bugarska. Najveće probleme u pogledu obnove balkanskog vojnog bloka stvarala je, međutim, Bugarska jer se kolebala između dve zaraćene strane, sila Antante, Rusije, Engleske i Francuske i Trojnog saveza, Nemačke, Austrougarske i Italije.
 
Da bi pridobili Bugarsku za Antantu i Balkanski savez, engleski političari su bili spremni da Sofiji ponude najveće teritorijalne ustupke, i to na tuđ račun. Nudili su delove Makedonije, koji su bili sporni posle Prvog balkanskog rata, a koje je držala Srbija. Kako bi od Beograda dobili pristanak, Englezi su bili voljni ne samo da obnove ratom opustošenu Srbiju, nego da joj daju status "velike Srbije".
 
To pokazuje sadržaj memoranduma koji je u januaru 1915. engleski ministar inostranih poslova Edvard Grej uputio ruskoj vladi, i kaže: "Ako srpska vlada garantuje Bugarskoj delove Makedonije, srpske aspiracije za velikom Srbijom, uključujući deo jadranske obale, biće zadovoljene." Ovaj memorandum demantuje tvrdnje zlonamernih zapadnih političara i novinara da je pojam "velika Srbija" bio odomaćen u Beogradu.

Konkretizujući svoj predlog o velikoj Srbiji, Grej je 13. avgusta 1915. uputio i memorandum predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću. U njemu je izneo kakvi se ustupci nude Srbiji ukoliko se jedan deo Makedonije ustupi Bugarskoj. To su: "Bosna i Hercegovina, Slavonija, Srem sa Zemunom, Bačka i jadranska obala od rta

Spas za Hrvate
 
Ocenu čina jugoslovenskog ujedinjenja, koju mnogi istoričari smatraju najobjektivnijom, dao je Jovan Banjanin, član Jugoslovenskog odbora i jedan od najistaknutijih neimara Jugoslavije. On je rekao: "Da smo mi (iz Hrvatske) godine 1918. izašli pred Evropu sa tezom o tri različita naroda i tri individualnosti, Srbija bi dobila velike kompenzacije i bila bi Velika Srbija, a Hrvati i Slovenci bi bili smatrani kao neprijateljski narodi u sastavu pobeđene Austro-Ugarske... Da nije bilo jugoslovenske misli, Hrvati bi 1918. godine doživeli najveću nesreću i nepopravljivu katastrofu - bili bi podeljeni između Italije, Austrije, Mađarske i Srbije. Te se istine ne mogu ničim pobiti."
Planke (nedaleko od Splita) na severu do tačke 10 km. južno od Cavtata, kao i ostrva (Veliki i Mali Drenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan, Koločep i Pelješac)". Sudbina srpskih krajeva u Banatu "biće rešena mirovnim ugovorom, ukoliko Rumunija ne uđe u rat na strani saveznika", istič Grej.
 
On je još nekoliko puta isticao da ambicije Londona nisu stvaranje Jugoslavije, nego velike Srbije. U pismu jednom od najvećih zagovornika Jugoslavije, engleskom istoričaru Setonu Vatsonu, Grej kaže da će Srbija u slučaju savezničke pobede ujediniti sve okolne srpske teritorije i osigurati širok izlaz na Jadransko more. "Tako će nastati velika i potpuno nezavisna i suverena Srbija", kaže Grej. Povodom ovakvog Grejevog stava istoričar i akademik Dragoljub Živojinović kaže: "Po svom obimu i političkim implikacijama Grejov predlog predstavljao je korak dalekosežan po značaju i posledicama.
 
Pre svega, on je potpunije nego do tada predstavljao britansku koncepciju i istovremeno davao podršku ideji Velike Srbije. Predlog je predviđao ujedinjenje sa Srbijom svih onih krajeva Austro-Ugarske u kojima je srpski etnički živalj sačinjavao većinu ili bar određeni procenat stanovništva... U slučaju jadranske obale preovladalo je Grejovo uverenje da Srbija treba da dobije ekonomski pristup na more." Italija je u međuvremenu napustila Trojni savez i priključila se silama Antante.

Slika
PROTIV JUGOSLAVIJE: Sergej Sazonov

 Protivila se stvaranju Jugoslavije, a zalagala za očuvanje Kraljevine Srbije. Takav stav je izašao iz straha da bi osnivanje nove države na jugoistoku Evrope u kojoj bi se zajedno našli Srbi, Hrvati i Slovenci, ugrozilo interese Rima i njegove pretenzije na Istru, kvarnerska ostrva i deo Dalmacije.
 
Italijanski ministar inostranih poslova Sidnej Sonino je 4. avgusta 1915. zamolio ruskog poslanika u Rimu Aleksandra Girsa da Rusija poverljivo saopšti srpskoj vladi da je u jednom članu tajnog Londonskog ugovora predviđeno da Srbija dobije na Jadranskom moru, između ostalog, Split i Dubrovnik, i da se Italija tome ne protivi. Niška deklaracija koju je 7. decembra 1914. usvojila srpska skupština i u kojoj se isticalo da su prioritetni ratni ciljevi Srbije oslobođenje Hrvata, Slovenaca i Srba koji žive u Austrougarskoj i ujedinjenje sa njima, nije naišla na povoljan prijem kod saveznika, u Rusiji, Engleskoj i Francuskoj.
 
Istoričar Dragoljub Živojinović čak tvrdi da su ove velike sile odbile da prihvate Deklaraciju. Svaka od ovih zemalja imala je za to posebne razloge. U carskoj Rusiji, koja je bila najverniji saveznik Srbije i u kojoj je pravoslavlje poprimilo oblik državne ideologije, nisu mogli da shvate da se u Beogradu tako olako prihvata ideja o stvaranju države u kojoj bi trebalo da zajedno žive narodi koji su delile ozbiljne konfesionalne razlike.
 
Jedan od najuticajnijih ruskih političara, Sergej Dimitrijevič Sazonov, koji je za vreme rata obavljao dužnost ministra inostranih poslova, a pre toga bio ruski poslanik u Rimu i dobro poznavao prozelitističku politiku Vatikana, energično se suprotstavljao stvaranju države u kojoj bi zajednički živeli pravoslavci i katolici.
 
Predsednik srpske vlade Nikola Pašić, u to vreme jedan od najvatrenijih zagovornika srpsko-hrvatsko-slovenačkog ujedinjenja, saznao je iz diplomatskih krugova u Nišu, gde su na početku rata bile smeštene srpske državne ustanove, da Sazonov koji je imao veliki uticaj na ruskog cara Nikolu Drugog uporno odbija mogućnost stvaranja jedne pravoslavno-katoličke države na balkanskom prostoru.
Vrlo uznemiren, Pašić je telegrafisao srpskom poslaniku u Petrogradu Miroslavu Spalajkoviću i zahtevao od njega da proveri vesti koje su kolale po Nišu, kao i da zamoli ruskog ministra inostranih poslova za objašnjenje. Spalajković je postupio po nalogu predsednika vlade i 7. aprila 1915. bio primljen kod Sazonova.
Strah za pravoslavlje

Ruski ministar mu je izneo svoju nevericu u mogućnost srećnog života Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničkoj državi i tom prilikom naglasio da Rusija nastoji da posle završetka rata Srbija bude jedna snažna i teritorijalno uvećana država koja će imati širok izlaz na Jadransko more. "Srbija će dobiti najveću teritoriju i znatan deo primorja, jer je podnela najveće žrtve i učinila najveće usluge (saveznicima)", rekao je tom prilikom Sazonov.
 
Srpski poslanik je iste večeri poslao u Beograd šifrovani telegram, i izneo sledeće: "Vidi se da Sazonov ne smatra za sada ostvarljiv naš program potpunog ujedinjenja Srba, Slovenaca i Hrvata i zbog toga se ne oduševljava njime." Spalajković je mislio da je uzrok ovakvom stavu ratna situacija: "Katolički zapadni Sloveni su daleko od Rusije i za nju nemaju mnogo interesa, dodajući da ti Sloveni u ovom ratu nisu ništa učinili" (za saveznike). Kao "potajan razlog" takvom gledištu, Spalajković misli da bi to mogao biti strah "da Srbija sa katoličkim elementom od nekoliko miliona ne izgubi svoj raniji karakter u kome je pravoslavlje bilo glavni faktor".  
 
Francuski sekundanti
 
Pošto je o stvaranju Jugoslavije skeptično raspoloženje posle Engleske i Italije zavladalo i u Francuskoj, predsednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić je u svom dnevniku 11. septembra 1915. zapisao "da se Rusija i Italija protive stvaranju jugoslovenske države, a da im u tome Francuska i Engleska sekundiraju".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 01 Mar 2013, 20:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (7): Amerika kroji Evropu

Američki predsednik Vudro Vilson se isprva zalagao za obnovu Austrougarske koja bi omogućila svim narodima u njoj, pa prema tome i Hrvatima i Slovencima, da uživaju autonomna prava.

Slika

Frane Supilo, član Jugoslovenskog odbora je na sastanku, koji je održan 24. juna 1915. u Londonu, obavestio prisutne da se "ruska vlada protivi ujedinjenju katoličkih Hrvata i Slovenaca s pravoslavnim Srbima".
 
Odluka vlade Sjedinjenih Američkih Država da se početkom 1917. umeša u rat u Evropi i pomogne silama Antante da pobedi svoje neprijatelje, dočekana je sa velikim optimizmom u Londonu, Parizu i Petrogradu.
 
U zemljama Atante se opravdano smatralo da će velika ekonomska i vojna moć Amerike doprineti da se što pre okonča krvoproliće u Prvom svetskom ratu.
 
I srpska vlada na Krfu je očekivala da moćna Amerika materijalno pomogne njenu vojsku koja se pripremala za završne operacije na Solunskom frontu.
 
Vilsonova poruka
 
Mada je Amerika bila daleko od ratnog požara na Balkanu, njeni politički i vojni krugovi bili su veoma dobro upoznati sa ulogom male Srbije u ovom ratu i žrtvama koje je ona podnela.
 
Srpski političari su očekivali da Amerika pruži ne samo finansijsku, nego i političku podršku radi ostvarenja ratnih ciljeva Srbije. Zbog toga je predsednik vlade Nikola Pašić obavestio američkog otpravnika poslova na Krfu Percifala Dodža da bi Ministarski savet želeo da uputi u SAD jednu državnu misiju koja bi upoznala političke krugove i javnost te zemlje sa ratnim zadacima Srbije.
 
Ubrzo je iz Vašingtona stigao odgovor "da će američka vlada biti srećna da primi misiju Srbije kao svog gosta". Ovako srdačan odgovor nametnuo je Pašiću obavezu da izabere što reprezentativniju delegaciju koja će "dostojno predstavljati srpski narod u SAD".
 
U Ameriku je otputovala "srpska intelektualna i vojna elita" kako je izvestila štampa. U delegaciji su bili ugledni teolog Nikolaj Velimirović, potonji vladika, Sima Lozanić, rektor Beogradskog univerziteta, Milenko Vesnić, srpski poslanik u Parizu i general Mihajlo Rašić.
 
Slika
SRPSKA MISIJA U VAŠINGTONU: Simo Lozanić, Milenko Vesnić i general Mihajlo Rašić (drugi, treći i četvrti sleva u prvom redu)
 
Delegacija je stigla u SAD 20. decembra 1917. i boravila u ovoj zemlji do polovine februara 1918. godine. Srpske goste je primio i predsednik SAD Vudro Vilson.
 
Upravo u vreme boravka srpske delegacije, u Vašingtonu je pripreman tekst čuvene "Poruke predsednika Vilsona Američkom kongresu u 14 tačaka", u kojoj se iznosila vizija svetskog mira posle završetka Prvog svetskog rata.
 
U jednoj od tih tačaka spominjala se Srbija, kao i Crna Gora. Doslovni tekst tačke 11 je glasio: "Okupirane teritorije Srbije i Crne Gore moraju se obnoviti, a Srbiji se mora obezbediti slobodan i siguran prilaz moru."
 
Lični savetnik američkog predsednika pukovnik Edvard Hauz pozvao je u predsednički kabinet šefa srpske delegacije Milenka Vesnića i zamolio ga da pogleda tačku 11 ove poruke koja se odnosila na Srbiju i da stavi eventualne primedbe, ukazujući na taj način veliko poverenje srpskoj delegaciji.
 
Na veliko iznenađenje pukovnika Hauza, Vesnić, inače veliki zagovornik jugoslovenske ideje, stavio je primedbu da bi u ovoj Poruci trebalo spomenuti jedan od glavnih ratnih ciljeva Srbije: ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu. Kada je predsednik Vilson 8. januara 1918. pročitao svoju Poruku pred Američkim kongresom, Vesnić je bio vidno razočaran, jer njegova primedba nije prihvaćena.
 
Srpski poslanik u Vašingtonu Ljuba Mihajlović je o ovom hitno obavestio srpsku vladu na Krfu, naglašavajući da konzervativni američki političari teško shvataju potrebe jugoslovenskog ujedinjenja i da je "predsednik Vilson u tom pogledu personifikacija američkog javnog mnjenja kojem je potrebno vreme da pravilno shvati naše težnje".
 
Nespominjanje "jugoslovenskog ujedinjenja" u Poruci američkog predsednika nije, međutim, proisticalo iz konzervativnih shvatanja, nego iz želje američke vlade da se u ovom ratu prema Kraljevini Srbiji ponaša kao prema savezniku, s obzirom na to da su sa njom uspostavljeni diplomatski odnosi još u 19. veku.
 
Razočaranje u poruku američkog predsednika izrazili su i hrvatski i slovenački političari u Jugoslovenskom odboru u Londonu. Oni su bili "iznenađeni i frustrirani" Vilsonovim zalaganjem za očuvanje Austrougarske.
 
Slika
NARODIMA POD BEČOM OBEĆAO AUTONOMIJU: Vudro Vilson

Takav stav američkog predsednika bio je, naime, iznet u tački 10 ove Poruke, koja je glasila:
 
"Narodima Austrougarske biće obezbeđena i zajamčena najšira mogućnost za autonomni razvitak."
 
Iz ovoga se vidi da se predsednik Vilson nije zalagao za razaranje Austrougarske, nego samo za njenu rekonstrukciju koja bi omogućila svim narodima Habzburške monarhije, pa prema tome i Hrvatima i Slovencima, da uživaju autonomna prava.
 
Predsednik Jugoslovenskog odbora dr Ante Trumbić je posle Vilsonovog govora u Američkom kongresu posumnjao da je uopšte moguće stvoriti Jugoslaviju, jer se ona mogla "sagraditi samo na ruševinama Austrougarske".
 
Ovakvo depresivno raspoloženje među zagovornicima jugoslovenskog ujedinjenja proizilazilo je iz nepoznavanja suštine američke spoljne politike, koja je bila veoma pragmatična i uvažavala samo trenutne okolnosti.
 
A trenutne okolnosti bile su sledeće: politički krugovi u Americi su smatrali da je moguće razbiti ratni savez Nemačke i Austrougarske i pacifikovati Habzburšku monarhiju. Zato su u Beč slati signali da ratni cilj SAD nije razbijanje dunavske monarhije nego "njena obnova i napredak".
 
Glavar izvan države
 
U vreme razgovora ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Sazonova i srpskog poslanika Miroslava Spalajkovića o stvaranju Jugoslavije, u Rusiji je boravio hrvatski novinar, političar i član Jugoslovenskog odbora u Londonu Frane Supilo. I on je primetio "čvrst pravoslavni bedem u Rusiji".
 
U pokušaju da ubedi kneza Jusupova, jednog od najuticajnijih predstavnika ruske aristokratije, da 5.000.000 Hrvata i Slovenaca žele da se ujedine sa Srbima, od njega je dobio sledeći odgovor: "Sva je nesreća u tome što su tih vaših pet miliona - katolici. Da su pravoslavni, kako bi sve to drukčije išlo. Vi slušate papu, dakle, glavara izvan države."
 
Razočarani Supilo
 
Frane Supilo je uspeo da dođe do ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Sazonova, ali mu je ovaj otvoreno izneo razloge zbog kojih ne uvažava ideju ujedinjenja "jednog naroda sa tri imena".
 
Razočaran, hrvatski političar je iz Petrograda uputio 11. aprila 1915. telegram Nikoli Pašiću u kojem je rekao da mu je Sazonov izrazio "sumnju u uspeh naših zajedničkih ideala", te je kategorički naglasio, "da će Srbija dobiti lepu odštetu i doći na more, ali da je naš jugoslovenski program neostvariv. On ne veruje u njegovo postignuće, jer se Rusija toliko ne može angažovati".
 
Prema mišljenju Supila, "Sazonov ne želi to ujedinjenje zbog verskih razlika između Srba, Hrvata i Slovenaca."
 
U toku većeg dela Prvog svetskog rata u političkim krugovima Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država preovladavalo je, dakle, mišljenje da je moguće odvojiti Austrougarsku od Nemačke i time razbiti jedinstvo centralnih sila.
 
Slika
BRITANIJA NAJVERNIJA AMERICI: Dejvid Lojd Džordž

Predsednik SAD Vudro Vilson i engleski premijer Lojd Džordž su u svojim javnim nastupima obećali Beču da će Austrougarska, ukoliko se odvoji od Nemačke, biti sačuvana i posle završetka rata obnovljena.
 
Predsednik Vilson je zvanični stav vlade SAD u tom pogledu izneo u svojoj čuvenoj poruci američkom kongresu.
 
Lojd Džordž je prilikom obrazloženja politike britanske vlade pred sindikalnim prvacima u Londonu, januara 1918. godine, rekao:
 
"Ne borimo se zato da uništimo Austrougarsku. Saglasni smo sa predsednikom Vilsonom da rasparčavanje Austrougarske nije naš ratni cilj."
 
Čvrstu odlučnost da se Austrougarska sačuva posle završetka rata, Lojd Džordž i Vilson su ispoljavali sve do leta 1918. godine, a onda je došlo do naglog obrta u njihovim pogledima na budućnost Habzburške monarhije.
 
Uloga cara Karla
 
Presudnu ulogu u naglom obrtu ratne i političke situacije, kako su zaključili mnogi istoričari, odigrao je austrougarski car Karl, koji je na prestolu zamenio Franca Jozefa.
 
Zaplašen od mogućih socijalnih nemira u svojoj zemlji, zbog sve većih nestašica hrane, on je u jednom trenutku zaželeo da se hitno sklopi mir između zaraćenih strana.
 
Radi ostvarenja ove želje počeo je da traga za ličnošću koja bi mogla da trajno stupi u kontakt sa državnicima sila Antante i da sa njima, mimo znanja Nemačke, povede mirovne pregovore. Učinilo mu se da bi najpogodnija ličnost za obavljanje ovog delikatnog zadatka mogao biti brat njegove supruge, carice Zite, princ Sikst Burbonski, inače belgijski oficir, koji je zbog nemačke okupacije Belgije živeo u Parizu.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 08 Mar 2013, 08:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (8): Bečke sluge nepoželjne

Dobivši poverljivu ulogu mirovnog pregovarača, belgijski princ Sikst Burbonski je početkom februara 1917. od francuskog ministra Jula Kambona zatražio da iznese uslove pod kojima bi sile Antante obustavile ratna dejstva i sklopile ugovor o miru.

Slika
ZA DOM SPREMNI: Car Karlo 1917. u poseti 42. domobranskoj diviziji
 

Ubrzo je dobio odgovor sa sledećim uslovima: "Vraćanje Francuskoj njenih oblasti Alzas i Loren, koje su Nemci prisvojili za vreme Prusko-francuskog rata 1871. godine, zatim obnova Belgije, kao i dodela Rusiji Dardanela i Carigrada i, najzad, oslobođenje Srbije i njen izlazak na more." Upoznavši se sa ovakvim stavom Londona, Pariza i Petrograda, car Karlo je odgovorio da prihvata sve uslove osim onog koji se odnosio na Srbiju. U odgovoru je izneo da je njegova namera da se posle završetka rata obrazuje jedna balkanska država od Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Albanije, u kojoj na vlasti ne bi bila dinastija Karađorđevića, nego jedan od habzburških prinčeva.
 
Pošto ga je Burbonski uverio da taj uslov sile Antante neće prihvatiti, car Karlo je popustio i 24. marta 1917. uputio pismo predsedniku Francuske republike Rejmonu Poenkareu, obećavši da će kod nemačkog cara Vilhelma Drugog svim silama "podržati francuski zahtev za vraćanje Alzasa i Lorena, kao i oslobođenje Belgije" a da će sa svoje strane pristati da "Srbija ponovo postane nezavisna država i dobije izlazak na more".

Austrougarska na kolenima

Slika

Austrougarski ministar inostranih poslova grof Otokar Černin je jednog trenutka posumnjao da car Vilhelm možda nije doznao za tajne pregovore koje Austrougarska vodi sa silama Antante i zbog toga je na jednom skupu u Beču izjavio da su mirovni pregovori zaista vođeni, ali na zahtev Francuske i Engleske. Ova Černinova izjava je toliko ogorčila predsednika Francuske vlade Žorža Klemansoa da je izdao saopštenje u kojem je na dosta nediplomatski način nazvao šefa austrougarske diplomatije "običnim lažovom".
 
Kao najubojitiji argument za svoju tvrdnju, objavio je originalno pismo koje je car Karlo poslao predsedniku Poenkareu u martu 1917. Kada je za ovo saznao, nemački car je bio ne samo duboko razočaran u svog vernog saveznika i prijatelja Karla Habzburškog, nego je uputio ozbiljne pretnje Beču. Da bi otklonio posledice ovoga slučaja austrougarski car je 12. maja 1918. godine otputovao u Nemačku i pred carem Vilhelmom se "duboko pokajao". Da bi uverio Vilhelma u svoja iskrena osećanja, Karlo je potpisao obavezu da će "neopozivo vezati sudbinu svoje monarhije za Nemačku, bez obzira na uspeh ili neuspeh nemačkog oružja".
 
Slika
BEČKI PREGOVARAČ: Princ Sikst Burbonski

Mnogi istoričari su smatrali da su odlazak habzburškog cara u Nemačkoj i stavljanje potpisa na obavezu o vernosti bili presudni za ishod Prvog svetskog rata, jer su Amerika i Velika Britanija posle ovoga radikalno promenili svoju politiku prema Beču, uvereni da je svako njihovo nastojanje da Austrougarsku odvoje od Nemačke - uzaludno. Ratni ciljevi Vašingtona i Londona su hitno bili izmenjeni i sada su glasili: Austrougarska se mora baciti na kolena i teritorijalno raskomadati.

Pobornicima jugoslovenskog ujedinjenja je promena engleske i američke politike ulila nadu da su sada uklonjene sve međunarodne prepreke u pogledu stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašenje ove nove države na Balkanu, koje je pompezno upriličeno 1. decembra 1918. godine u maloj jednospratnoj kući trgovca Alekse Krsmanovića na Terazijama - nije blagonaklono primljeno među ratnim saveznicima Srbije.
 
Jedan od razloga za odbojan stav ratnih saveznika Srbije bio je u sledećem: ove države su za vreme Prvog svetskog rata znale samo za Kraljevinu Srbiju i Kraljevinu Crnu Goru, čiji su se vojnici borili protiv zajedničkog neprijatelja, Nemačke i Austrougarske. Srpski narod saveznici smatraju za prijateljski, a ostala dva naroda koja su činila Jugoslaviju, Hrvati i Slovenci, tretirani su kao neprijatelji, jer su se njihovi zemljaci kao vojnici Austrougarske monarhije borili protiv sile Antante. Uz ovo treba dodati i odbojan stav Italije, koja je pretendovala na Istru i deo Dalmacije, radi čega je stanovnike ovih teritorija (pretežno Hrvate i Slovence) svrstala među svoje i "savezničke neprijatelje".
 
Samo Srbija priznata
 
Najbolju ocenu stava savezničkih zemalja prema novoj jugoslovenskoj državi i narodima koji su je činili dao je istoričar Branislav Gligorijević, koji kaže: "Time što su postali Jugosloveni, Hrvati i Slovenci nisu mogli automatski da budu smatrani kao prijateljski narodi i saveznici. Svet je i dalje znao samo za Kraljevinu Srbiju i saveznici su priznavali samo tu državu, dok su Hrvati i Slovenci za njih bili podanici jedne poražene države, protiv koje su se oni borili."

Razočarani saveznici
 
Na zahtev predsednika Jugoslovenske vlade Stojana Protića da novu kraljevinu priznaju vlade Amerike, Engleske, Francuske, Italije i drugih zemalja, u francuskom ministarstvu inostranih poslova, koje je pripremalo Mirovnu konferenciju u Parizu, formulisan je ovakav odgovor: "Savezničke vlade, primivši do znanja učinjenu im notifikaciju o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića, prisiljene su da jave srpskoj vladi da ne mogu priznati političku promenu izvršenu uoči Kongresa mira, koji je jedino pozvan da odluči o konačnoj sudbini teritorija i stvaranju novih država".

I pored nepovoljnog stava zemalja Antante prema novoj jugoslovenskoj državi, vlada u Beogradu je donela odluku da na Mirovnu konferenciju u Parizu, koja je zakazana za 18. januar 1919. godine pošalje državnu delegaciju koja će predstavljati Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Da bi se pred međunarodnom javnošću demonstriralo "jugoslovensko zajedništvo", ova delegacija je sastavljena na "paritetnoj osnovi". Nju su činili Nikola Pašić, bivši predsednik srpske vlade, kao šef delegacije i Milenko Vesnić, poslanik u Parizu kao srpski predstavnici, Ante Trumbić, novi jugoslovenski ministar inostranih poslova i Josip Smodlaka, bivši dalmatinski poslanik u Bečkom parlamentu kao hrvatski predstavnici i Ivan Žolger, profesor univerziteta i bivši ministar u Austrougarskoj vladi kao slovenački predstavnik.

I pored truda vladajućih krugova u Beogradu da u Pariz pošalju najuglednije predstavnike sva tri naroda, učesnici Mirovne konferencije ovu delegaciju nisu uzimali kao jugoslovensku, nego kao srpsku, jer su diplomatske odnose imali samo sa Kraljevinom Srbijom. Takav saveznički stav ispoljen je i u odnosu na Antu Trumbića. Trumbić je, naime, po dolasku u Pariz svojim kolegama uputio notifikaciju u kojoj je izneo da na Ministarskoj konferenciji učestvuje kao ministar inostranih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Šefovi diplomatija savezničkih zemalja su ljubazno odgovorili Trumbiću, izrazivši svoje zadovoljstvo što će moći da kontaktiraju i sarađuju sa njim, ali su odgovor adresirali ovako:
 
"Njegovoj ekselenciji Anti Trumbiću, ministru inostranih poslova Kraljevine Srbije". Trumbić je bio ogorčen na ovakav gest svojih kolega, jer kao Hrvat, nije želeo da nosi titulu srpskog ministra. Mnogo teži slučaj se desio sa Ivanom  Žolgerom. Predsednik italijanske vlade Vitorio Orlando odbio je da komunicira sa njim izjavivši "da on ne želi da razgovara sa delegacijom u kojoj sedi jedan ministar bivšeg austrougarskog cara Karla".

Samarićanski stavovi

Do ovako nemilih scena je dolazilo prvenstveno zbog toga jer je većina hrvatskih i slovenačkih političara smatralo da je ulaskom njihovih naroda u jugoslovensku zajednicu njihova ratna prošlost zaboravljena. Ako su tu prošlost hteli da zaborave neki srpski političari, radi građenja "tolerantnih međunacionalnih odnosa" u Kraljevini SHS, takav samarićanski stav nije se mogao očekivati od predstavnika velikih sila. U to se uverio i Ante Trumbić, koji je na insistiranje da se Hrvati tretiraju kao i Srbi, odnosno da im se prizna status ratnih saveznika, od predsednika Francuske Republike Žorža Klemensoa dobio sledeći odgovor:
 
"Mi smo obavezni da vodimo računa samo o tome da je Srbija od prvog dana bila na strani Antante i da je podnela neizmerne žrtve, a da je Hrvatska bila angažovana protiv nas, s one strane barikade. Sve što Srbija ima, stekla je svojom krvlju, hrvatska krv više se prolivala na drugoj strani. Ovo je vrlo neprijatna konstatacija koju moram da Vam saopštim." 


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 30 Apr 2013, 20:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jugoslavija na ruševinama Srbije (9): Stena o vratu Srbije

Slika
MIROVNJACI SVODE RAČUNE: Klemanso i Vilson 1918. u Parizu
 

Cena koju je srpski narod morao da plati ujedinjujući se u zajedničku državu sa Hrvatima i Slovencima bila je previsoka i u političkom i u ekonomskom pogledu. To se ispoljilo već u prvim danima nove jugoslovenske države, prilikom održavanja Mirovne konferencije koja je 1919. i 1920. zasedala u Parizu. Političke posledice su se iskazale već u nepoverljivom stavu učesnika ove konferencije prema članovima jugoslovenske delegacije, koji su predstavljali novu državu, već obrazovanu 1. decembra 1918. godine.
 
Predsedavajući Mirovne konferencije i bivši predsednik Francuske republike Žorž Klemanso otvoreno je rekao: "Buknuo je veliki rat, jedna se jugoslovenska država (Srbija) borila na našoj strani i sada žanje slavu i čast, koju joj istorija ne može poreći. Nasuprot tome, vidimo Jugoslovene (Hrvate i Slovence), koji su se u redovima austrijske vojske, sve do poslednjeg časa borili protiv nas."
 
Paprena cena
 
Slika
Aleksandar Karađorđević

Srpski političari koji su se zdušno zalagali za stvaranje Kraljevine SHS bili su preneraženi kada su uvideli kolika je i ekonomska cena ujedinjenja.
 
Pripremajući se za Mirovnu konferenciju, na kojoj je trebalo da se odlučuje i o visini ratne odštete državama pobednicama, jugoslovenski eksperti su sačinili detaljan elaborat u kome su izneli sledeće podatke: Srbija je u ratu izgubila preko milion ljudi (svaki četvrti stanovnik bio je mrtav); iz rata je izašlo 264.000 invalida i ratne siročadi; 70 odsto privrede bilo je uništeno, a železnički saobraćaj potpuno razoren.
 
Ukupna ratna šteta iznosila je 13 milijardi francuskih franaka u zlatu. Članovi delegacije, koju je predvodio bivši predsednik srpske vlade Nikola Pašić, očekivali su da će zahtev za isplatu ratne štete biti povoljno i brzo rešen. Čekalo ih je ogromno razočaranje. Učesnici konferencije bili su spremni da priznaju ratnu štetu Srbiji zbog ljudskih žrtava i razaranja, ali su zahtevali da Hrvatska i Slovenija plate ratnu štetu jer su bili na strani Austrougarske. Regent Aleksandar Karađorđević je dao izjavu francuskoj novinskoj agenciji Havas u kojoj je rekao "da ne treba zahtevati od naroda novog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca da potpiše obaveze, koje su iznete u poslednjem trenutku, te da se pitanje o ratnoj šteti treba da reši pravednije za nas".
 
Pravednije rešenje, prema njemu, bilo je da Hrvatska i Slovenija ne plate ratnu štetu. Za takvu opciju su se zalagali i članovi jugoslovenske delegacije, a naročito ministar inostranih poslova dr Ante Trumbić, koji je smatrao da bi bilo politički štetno i nepopularno da Hrvati i Slovenci plate ratnu štetu "svojoj braći Srbima, sa kojima su se tek ujedinili". Predstavnici velikih sila prihvatili su zahtev jugoslovenskog regenta da se Hrvatima i Slovencima oprosti "ratno dugovanje", ali je Srbija time bila oštećena za nekoliko milijardi francuskih franaka u zlatu. Iako su otpisali ratnu štetu "srpskoj zapadnoj braći" saveznici to nisu hteli da učine sa državnim dugovima Austrougarske.
 
Oni su zahtevali da sve oblasti koje su se posle završetka Prvog svetskog rata izdvojile iz Habzburške monarhije, a to znači i Hrvatska i Slovenija, plate ove dugove. Finansijsko opterećenje koje je po ovom osnovu palo na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca iznosilo je 3 milijarde dinara. Da bi paradoks bio veći, srpski narod je morao da otplati austrougarske državne zajmove, koji su, između ostalog, podignuti i radi nabavke oružja i municije sa kojima je 1914. godine napadnuta Srbija.
 
Slika
NOVA BRAĆA: Trumbić i Pašić (prvi i drugi sleva) u Parizu
 

Velika finansijska opterećenja koja je Jugoslavija trpela opraštajući štetu i preuzimajući državne dugove svoje "zapadne braće" istoričar Branislav Gligorijević je okarakterisao kao "kamen o vratu Srbije". A taj kamen nije bio tako mali: prema tvrđenju dr Velizara Jankovića, finansijskog eksperta Jugoslovenske delegacije u Parizu, od 13 milijardi francuskih franaka, koliko je iznosila ratna šteta Srbije, nova jugoslovenska država, posle velikodušnih opraštanja "braći" mogla je da očekuje samo 500 miliona franaka.
 
Najinteresantnije, ali sa istorijskog stanovišta najkrupnije pitanje je: šta je Pašića i regenta navelo da se upuste u stvaranje jedne državne u kojoj je trebalo da žive tri naroda koji su razdvajale duboke istorijske, kulturne i verske razlike. Kao najkrupniji razlog za ujedinjenje obojica su navodili potrebu da se zajedno sa Hrvatima i Slovencima stvori jedna veća i snažnija država, nego što je Srbija, koja će sa svojih 12 miliona stanovnika biti čvrst bedem u slučaju ponovne germanske ekspanzije u pravcu Balkana. Iskustvo iz Drugog svetskog rata, a naročito prilikom nemačkog napada na Jugoslaviju u aprilu 1941. godine, pokazuje, međutim, da većina Hrvata, ne samo da nije ojačala bedem protiv germanske najezde, nego je svojom izdajom tu prepreku uklonili pred neprijateljem. Kao drugi ozbiljan razlog za stvaranje zajedničke države istican je sledeći argument:
 
Samo u granicama Jugoslavije, Srbi mogu biti okupljeni i živeti u jednoj državi. Tu tvrdnju su kasnije doveli u pitanje neki demografski stručnjaci, među njima i Stevan Moljević, ideolog pokreta Draže Mihailovića, koji je sačinio jednu geografsku kartu, iz koje se vidi da se uz manju razmenu stanovništva mogla stvoriti Srbija u etničkim granicama, i da je iz tih razloga stvaranje Jugoslavije bilo nepotrebno. Prema tvrđenju češke istoričarke Milade Paulove, politički stavovi Nikole Pašića posle Oktobarske revolucije znatno su se promenili. On je sve manje bio jugoslovenski orijentisan a sve više počeo da zagovara srpsku opciju. To potvrđuje i njegov najbliži saradnik Jovan Jovanović Pižon.
 
On kaže: "Predsednik srpske vlade davao je izjave i diplomatski radio na oslobođenju i ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca, ali nije bio ubeđen da je to i moguće i da je uopšte izvodljivo. Što god se rat više bližio kraju, to je njegovo osećanje bivalo jače." Na osnovu uvida u mnoge istorijske izvore može se doneti poražavajući zaključak: srpski političari, na čelu sa Pašićem i regentom, nisu imali ni jasnu viziju, ni razrađenu koncepciju u stvaranju jugoslovenske države. To je, između ostalih, tvrdio i ugledni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i ministar u radikalskoj vladi dr Lazar Marković.

 
Neuzvraćena ljubav

Regent Aleksandar Karađorđević se pred kraj Prvog svetskog rata toliko zaneo jugoslovenskom idejom da je smatrao da se prilikom stvaranja Jugoslavije neće nailaziti na krupnije teškoće. Dan pre proglašenja ujedinjenja, odnosno 30. novembra 1918, budući kralj Aleksandar je na upozorenje nekih srpskih političara iz Hrvatske "da su Hrvati i Slovenci u golemoj većini za republiku, a ne za monarhiju, između ostaloga i zato što su kralj i regent Srbijanci i pravoslavne vere", odgovorio sledeće:
 
"Ja podjednako volim i Slovence, i Hrvate i Srbe." Ta ljubav, izgleda, nije bila uzajamna: kada je 1921. godine dospela otplata državnog duga Kraljevine Srbije Francuskoj, koji je učinjen u toku Prvog svetskog rata, dr Ante Trumbić je postavio sledeće pitanje: "Da li se te obaveze odnose i na Hrvate i Slovence, pošto oni tada nisu živeli u Kraljevini Srbiji?" 
 
Iskustvo i polet
 
Nikola Pašić je u trenutku stvaranja "jugoslovenskog embriona" imao preko 70 godina i bio već umoran političar, ali je od svih ostalih posedovao najviše znanja u vođenju državnih poslova, dok je regent Aleksandar sa 25 godina bio mladalački poletan, ali bez dovoljno državničkog i političkog iskustva. Za Pašića bi se moglo reći da je na početku bio zagrejani Jugosloven, ali se u procesu rađanja nove države počeo hladiti, dok je regent Aleksandar 1914. godine, kao vrhovni komandant vojske bio i fizički i politički odsutan iz Niša u kojem se "krojila karta Jugoslavije", ali se u toku rata naglo počeo zagrevati za jugoslovensku ideju.

Srbi zatvaraju oči
 
Ruski poslanik pri srpskom dvoru za vreme Prvog svetskog rata knez Grigorije Nikolajevič Trubecki je u svojim memoarima konstatovao: "Srpske težnje o ujedinjenju Južnih Slovena, zapravo težnje o prisajedinjenju Hrvatske Srbiji, bile su, u stvari, veoma neodređene po pitanju koji bi oblik trebalo da ima buduća nova, jedinstvena država. Skloni optimizmu, Srbi su zatvarali oči pred teškoćama, ne želeći da vide duboke razlike između sebe i Hrvata. Međutim, te razlike nahodile su se u svim vidovima života oba naroda."


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jugoslavija na ruševinama Srbije  |  Poslato: 06 Mar 2017, 16:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krvavi epilog razbijanja Jugoslavije

Koje su bile posledice ustanka Komunističke partije protiv režima 1929. godine. Partija pozvala Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce na oružanu borbu

Slika
Kralj Aleksandar I proglašava Kraljevinu Jugoslaviju 3. oktobra 1929.

GOTOVO svaki pokušaj da se pojedini nerazjašnjeni ili potisnuti događaji iz naše prošlosti preispitaju nailaze na osudu pojedinaca, ili čak nekih centara moći, koji se bave potkivanjem paučine. Na taj način oni zapravo samo oživljavaju neke izbledele slike "vunenih vremena", u kojima se često dešavalo da neki od dežurnih prodavaca magle javno napadaju knjigu, pozorišnu predstavu, film ili likovnu izložbu, a da to nisu pročitali i videli. Tako novi dokumenti, koji bacaju neke nove poglede na određena istorijska događanja, za njih ništa ne znače.

Najverovatnije zbog takve atmosfere mnoga dešavanja, naročito iz novije političke prošlosti, ostaju nerazjašnjena ili tek ovlaš dodirnuta. U te nedovoljno rasvetljene detalje svakako spada i poziv Komunističke partije Jugoslavije 1929. godine na opšti ustanak.

KOMPLIKOVANI politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, od samog njenog formiranja, uslovljeni otvorenim separatizmom hvatskih stranaka, doveli su do krvavog raspleta u Skupštini. Naime, 20. juna 1928, jedna veoma burna sednica Narodne skupštine je eskalirala tokom nastupa radikalskog poslanika Tome Popovića, koji je sa govornice zapretio:

"Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži sa vređanjem, ja vam jemčim da će njegova glava pasti. Ja vam gospodo to kažem i od toga ne bežim! Ja vam to jamčim!"

Tomu Popovića je za govornicom zamenio Puniša Račić, takođe radikalski poslanik iz Crne Gore, koji je, pošto je pozdravio držanje poslanika Popovića, i sam zapretio:

"I gospodo, kao Srbin i narodni poslanik prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem, da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva..."

Na to je poslanik Svetozar Pribićević dobacio: "Hoćete da se u Londonu čuje da se ovde preti oružjem!"

I poslanik HSS-a Ivan Pernar doviknuo je Račiću: "Opljačkao si begove!"


Slika
Policijsko svedočanstvo o pogibiji sedam sekretara SKOJ-a

U opštem metežu koji je nastao, Račić vadi pištolj i prvo puca u Pernara, ranivši ga. Zatim je pokušao da ubije Radića i Pribićevića, koji su sedeli jedan iza drugog, ali je umesto njih ubio Đuru Basaričeka i ranio Stjepana Granđu. Potom je Račić ranio Radića u stomak i ubio njegovog sinovca Pavla Radića.

POSLE atentata na Radića i zavođenja Šestojanuarske dikatature, vođstvo Komunističke partije Jugoslavije, odnosno ondašnji sekretar Jovan Mališić, poziva članstvo na ustanak.

Događaj u Skupštini komunisti su shvatili kao slabost "velikosrpske buržoazije", i uputili direktivu članstvu za "oružani ustanak". Njihovi ciljevi nisu više bili svrgavanje buržoazije klasnom borbom, već rušenje Jugoslavije i njeno rasparčavanje na nekoliko nacionalnih država. Upućivani su pozivi narodima Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije da oružjem ostvare nacionalnu samostalnost.

U pozivu Hrvatima se kaže "kucnuo je čas da u otvorenoj borbi protiv beogradskih vlastodržaca izvojujete svoju slobodu i svoju državnu samostalnost". Mnogi se odazivaju pozivu partije. Skoro cela 1929. godina je obeležena serijom oružanih okršaja komunista i policije.


AVANTURISTIČKI VOĐA
NA četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu, u novembru 1928, na kome je udaren temelj razbijanja i raslojavanja srpskog naroda, Jovan Mališić (Martinović) izabran je za generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Posle kongresa, veći deo rukovodstva KPJ odlazi na rad u zemlju. Među njima je i Mališić, koji održava ilegalne sastanke rukovodstva u Zagrebu, i širom Jugoslavije. Mališiću se gubi svaki trag u velikim Staljinovim čistkama. A Josip Broz je u njegovoj karakteristici napisao: "U zemlji bio vrlo odvažan, ali je ostavljao dojam da je avanturist i pokazivao tendencije da bude vođa".
Partijski linijaši su uzalud pokušavali da pokrenu masovni bunt izolovanim uličnim gerilskim akcijama.

Posledice su desetine ubijenih komunisti i skojevaca, među njima i Mališićev zamenik Đuro Đaković i sedam sekretara SKOJ-a, dok su se punili zatvori širom Jugoslavije. Strah od širenja crvene ideje iz Kremlja sili kralja i njegovo okruženje, uz punu podršku buržoaskih krugova iz Zagreba i Ljubljane, na oštre odmazde policije.

PO NALOGU Komunističke partije, ili bolje reći Kominterne, pripreman je puč u 45. pešadijskom puku u Mariboru. Njihova ideja je bila da preuzmu vlast u ovom gradu. U Bihaću pada grupa od četrdesetak članova partije, među kojima je bio i čuveni književnik Oskar Davičo. Oni su pripremali prepad na garnizon, kako bi se domogli što veće količine oružja.

I crnogorski komunisti, ali zajedno sa federalistima, takođe su počeli da pripremaju "oružani ustanak". Naravno, za takvu priliku oružje im je doturila "bratska Italija". Glavni strateg ove avanturističke zamisli bio je Adolf Muk sa idejom da Crnu Goru direktno pripoji Sovjetskom Savezu. O ovoj crnogorskoj avanturi beogradsko "Vreme" prenelo je tekst dopisnika londonskog "Morning posta", napisanog prema izveštaju Evgenija Žukova - "Komunistička akcija u Jugoslaviji".

U ostvarenju svoje politike razbijanja Jugoslavije, Kominterna je podržavala i podsticala sve nacionalne organizacije i grupe na Balkanu koje su se služile terorom i takvom aktivnošću mogle da izazovu šire sukobe među državama na evropskom prostoru. U Beču je organizovana i grupa jugoslovenskih komunista, kao "vojna ćelija". Njome je rukovodio Mustafa Golubić, nekada pripadnik zavereničke organizacije Crna ruka, za koga se sumnjalo da se godinama bavi konspirativnim radom, između ostalog, i planiranjem atentata na kralja Aleksandra.

Marjan Stilinović, istaknuti član KP Jugoslavije od njenog osnivanja, a posleratni glavni urednik "Borbe", ambasador i savezni poslanik, bio je član Mustafine grupe. On je zapisao da je gotovo svaki sastanak počinjao Mustafinim rečima:

"Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslovenske revolucionarne politike i drugog rešenja i izlaza nema, i ne može da bude".

Na zahtev jugoslovenskih vlasti, Golubić je sredinom dvadesetih godina prošlog veka proteran iz Beča.

SEDAM godina pre masakra u Skupštini, na Vidovdan, 28. juna 1921. godine, Beograd je proslavljao ujedinjenje Južnih Slovena pod krunom Karađorđevića. Aleksandar je toga dana i zvanično postao kralj - "po milosti Božjoj i volji narodnoj". Zvone zvona na svim crkvama, blago sunce obasjava prestonicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na sve strane muzika, pesme, narod u svečanom ruhu preplavio ulice.

Iz Novog dvora pojavljuje se automobil u kome sedi 34-godišnji regent Aleksandar Karađorđević u oficirskoj gardijskoj uniformi. Automobil lagano vozi prema Sabornoj crkvi gde će biti održano blagodarenje. Kape lete uvis, cveće se baca pod točkove "pakarda" u kome sedi Karađorđević. Njegovo lice je ozbiljno, i tek poneki osmeh sine kao otpozdrav na oduševljenje svoga naroda u kojem uživa i koje oseća svim čulima.

Slika
Jovan Mališić, Đuro Đaković

Automobil iz sporedne ulice skreće prema glavnoj. U tom času, jedan čovek istrčava iz mase i prisutni vide neki predmet kako leti prema "pakardu" i pada iza automobila. Vidi se plamen i dim, ali zbog žagora skoro da niko nije čuo eksploziju. Konjanik Kraljevske garde pada teško ranjen. Još neka lica iz pratnje i okupljenih građana bivaju lakše ranjena. Atentator pokušava da pobegne. Mladić, po zanimanju kovač, uspeva da ga dohvati i čvrsto ga steže, dok ovaj uzvikuje: "Živela svetska revolucija! Kralj mora umreti!"

Neko ga udara u lice. Narod bi da ga linčuje. Stvorio se veliki metež. Žandarmi i policajci stižu i odvode ga. Na saslušanju atentator kaže da mu je ime Spasoje Stejić, da je po ubeđenju komunista. Priznaje da nikada nije video svoga šefa naredbodavca, ali zna da taj živi u Austriji, odakle često dolazi da bi rukovodio partijom. Stejić još izjavljuje da mu je poznato da je odluka o smaknuću kralja doneta u Moskvi.

POSLE atentata, u Beogradu nastao je rascep u rukovodstvu KP Jugoslavije. Sima Marković, njen predsednik, nije bio pobornik terorističkih metoda. Moša Pijade zastupa tvrdu liniju Kominterne, on je za odlučnu borbu putem terora. Preko njega stiže naredba da se kralj ubije na Vidovdan. Stejić nije uspeo, i posle ovoga rascep u KP se produbljuje. Kralj je ostao nepovređen i prisustvovao je blagodarenju. Vlada na čijem je čelu bio Milenko Vesnić je zabranila rad KP Jugoslavije.

Ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića, dok se nalazio na lečenju od grudne bolesti, ubiće 21. jula 1921. u selu Delnice komunistički aktivista iz Bosne Alija Alijagić. Atentat na Milorada Draškovića bio je povod za donošenje Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 57 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker