Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:36


Autoru Poruka
Truth and Pain
Post  Tema posta: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 01 Feb 2013, 14:33
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 04 Jul 2012, 21:49
Postovi: 946

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (1): Nenadano postao najmlađi monarh Evrope

Kraljica Marija, supruga jugoslovenskog kralja Aleksandra, bila je na Bledu u danima kad se očekivalo da se porodi. Nije to bio sasvim regularan porođaj, s obzirom na to da se očekivao naslednik krune, dečak koji bi trebalo da osigura stabilnost dinastije Karađorđevića i mlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

srbijaforum
Petar Drugi Karađorđević prima saučešće oficira

Na Bledu je sve bilo pripravno za porođaj kraljice, ali se kralj Aleksandar naprečac odlučio da Mariju prebaci u Beograd, navodno, zbog toga što mu je neko došapnuo da Srbima nikako ne bi godilo da se kralj rodi van Srbije. Iako je transport žene u poodmakloj trudnoći bio i rizičan potez, kralj je bio nepopustljiv. Tako se i dogodilo da se poslednji jugoslovenski kralj rodi u prestonici 6. septembra 1923. godine.


Kako to obično biva na evropskim dvorovima, budući kralj bio je odmah okružen guvernantama, a kraljica Marija je insistirala da vaspitači dečaka podižu po engleskim kraljevskim pravilima. Otac, kralj Aleksandar se u to vreme bavio obnovom zemlje koja je bila razorena u Prvom svetskom ratu, a i nova kraljevina je od prvih dana pokazala unutrašnje probleme, političke sile koje su od prvog dana pretile razbijanjem države.



Ipak, kralj Aleksandar je nalazio vremena da se pozabavi sinom kojeg je, opet po kraljevskoj tradiciji usmeravao na vojnu karijeru, te je simbolično sina još na krštenju u oktobru 1923. godine upisao u redove Pete čete, Drugog bataljona, Šestog pešadijskog puka koji je nosio njegovo ime. Želeći da sinu, budućem kralju koji je i rođen u novonastaloj državi, polako krene da gradi kult ličnosti, kralj Aleksandar je Petra prestolonaslednika postavio i za starešinu Jugoslovenskog sokolskog saveza, a povodom sedmog rođendana Petra Drugog, na vojnoj paradi na Banjici, kralj Aleksandar je proslavljene srpske pukovske zastave zamenio jugoslovenskim.



Kraljevski par s tek rođenim prestolonaslednikom

Mladi Petar nije, razume se, mogao imati regularno školovanje. On je svoje obrazovanje počeo sa šest godina, kada se sa roditeljima preselio u novoizgrađenu rezidenciju na Dedinju. Tamo je imao posebnu učionicu i svog prvog ličnog učitelja, profesora Tihomira Kostića koji je svakodnevno iz grada dolazio na Dedinje kako bi podučavao budućeg kralja. Na kraju osnovnog školovanja, časovima prestolonaslednika prisustvovao je i kralj Aleksandar, te je lično ispitivao sina na završnim ispitima.

Kada je došlo vreme da se krene na novi nivo školovanja, kraljica Marija je želela da Petar obrazovanje stekne u Engleskoj. Kralj Aleksandar je to prihvatio, mada nije bio srećan zbog te ideje, te nije propuštao priliku da kaže kako "ne želi da mu dete postane Englez". U tom sukobu supružnika rešenje je nađeno u kompromisu, te je Petar upućen u Veliku Britaniju na tek godinu dana školovanja. Izbor je pao na pripremnu Sendrojd školu u Kobemu, te je prestolonaslednik 18. septembra 1934. godine krenuo sa svojim vaspitačem Sesilom Perotom u Englesku. Na put je mladi prestolonaslednik krenuo automobilom, a otac, kralj Aleksandar ga je pratio u svojoj limuzini sve do granice s Austrijom, pozdravivši se s njime uobičajeno srdačno. U tom trenutku ni kralj Aleksandar, niti mladi prestolonaslednik nisu ni slutili da će pozdrav na granici biti poslednji trenutak u kojem se vide.


Petra su dobro prihvatili u Engleskoj. Prosleđen je u elitno odeljenje za bolje učenike, ali je u nastavi proveo samo 12 dana. Njegov život se zauvek promenio 9. oktobra 1934. godine. Tog jutra ga je probudio vaspitač i rekao mu da se mora odmah obući i spremiti za put.

Uverenje o nasledniku

Prema kraljevskim protokolima, porođaju kraljice Marije morali su da prisustvuju predstavnici vlade i Skupštine koji su odmah pošto je tim lekara potpisao izveštaj da je u 02.55 sati rođeno zdravo muško dete, morali da stave potpis na "uverenje" da je kraljica rodila dečaka. Posle toga, širom države je topovskim udarima slavljeno rođenje prestolonaslednika, a u dvor su počeli da stižu darovi. Mali Petar je kršten 21. oktobra u Dvorskoj kapeli, u prisustvu princa Alberta kao zastupnika kuma, britanskog kralja Džordža. Krštenje je vodio patrijarh srpski Dimitrije, osveštanom vodom iz glavnih reka Jugoslavije.


Sahrana kralja Aleksandra: Petar Drugi pored majke i strica, kneza Pavla

Tek pošto se rasanio i pripremio, mladi Petar je ispred sebe ugledao tadašnjeg jugoslovenskog ambasadora pri Ujedinjenom Kraljevstvu Đorđa Đurića. Tek je ambasador odlučio da dečaku kaže šta se dogodilo:


"Dogodila se užasna stvar! Ubili su našeg kralja! Vi ste sada naša nova nada".


Petar Drugi Karađorđević je sa navršenih tek 11 godina postao najmlađi monarh Evrope. On sasvim sigurno nije mogao ni da pojmi okolnosti u njegovom životu, nasilnu smrt oca, a kamoli teret prestola koji je sada bio na njemu.


U međuvremenu je i Jugoslavija bila u panici. Tuga za ubijenim kraljem i slutnja još crnjih vremena koja dolaze osećali su se na svakom koraku, u svim delovima zemlje. Odmah su pokrenute velike pripreme za prenos tela kralja iz Marseja, ali kraljica Marija nije dopustila sinu ubijenog kralja niti da putuje u Marsej na ceremoniju ispraćaja tela, niti da vidi telo mrtvog oca.


U Beogradu je odmah organizovano vanredno zasedanje Narodne skupštine i Senata, kako je to Ustavom i bilo propisano, te su se 11. oktobra, samo dva dana posle ubistva kralja Aleksandra, novom kralju zakleli svi poslanici, ministri, senatori, članovi tročlanog namesništva na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem.


Dan kasnije, 12. oktobra u Beograd stiže maloletni Petar u pratnji kraljice Marije i kneza Arsena, oca Pavla Karađorđevića. Na glavnoj železničkoj stanici dočekalo ih je mnogo naroda koji je tiho pratio kraljevski kovčeg koji bio izložen u velikoj sali Starog dvora. S obe strane kovčega stajali su gardisti, pognutih glava i s oborenim puškama, nepomični kao kipovi, dok su se suze slivale niz njihove obraze. U Jugoslaviji je odmah proglašena polugodišnja žalost, počev od 9. oktobra 1934. pa sve dok 9. aprila 1935. godine.

Hici VMRO

Atentat u Marseju na kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića se odigrao u utorak, 9. oktobra 1934. godine, prilikom njegove zvanične posete Francuskoj, u Marseju, na trgu Berzamski, u 16.20 časova.
Atentator, Vlado Černozemski, poreklom Bugarin, pripadnik Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (skraćeno VMRO), usmrtio je kralja Aleksandra sa četiri metka, a jednim je lakše ranio francuskog ministra inostranih poslova Luja Bartua, koji je usled neadekvatne medicinske pomoći iskrvario i umro.
Oko atentata su sarađivali ustaše i VMRO, koji nisu želeli da Hrvati i Makedonci (koji su smatrani Bugarima) žive pod srpskom dominacijom, posebno nakon zavođenja šestojanuarske diktature i donošenja oktroisanog ustava, već su se zalagali za stvaranje nezavisnih država Makedonije i Hrvatske. U atentat su bile umešane i pojedine strane sile, u prvom redu Musolinijeva Italija, koja je imala teritorijalne pretenzije ka Jugoslaviji, odnosno njenoj Jadranskoj obali.
Slično kao što se Sarajevski atentat u Srbiji doživljava kao herojsko delo, a na zapadu kao teroristički čin, tako se i Marsejski atentat u Srbiji doživljava kao teroristički čin, a u Bugarskoj kao herojski.



Vesti online

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=b04ShbtaNnc


Vrh
Truth and Pain
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 01 Feb 2013, 14:38
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 04 Jul 2012, 21:49
Postovi: 946

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (2): Osporavanje namesnika

Kao da je slutio svoju skoru sudbinu, kralj Aleksandar Prvi Karađorđević je 5. januara 1934. godine, dok je boravio na Bledu, sastavio svojeručni testament u kojem je naveo da, u slučaju smrti kralja , namesništvo predvodi njegov brat od strica, knez Pavle Karađorđević.

srbijaforum
Tročlano namesništvo po kraljevoj želji vodio je knez Pavle Karađorđević

Inače, članom 42. Ustava Kraljevine Jugoslavije je i predviđeno da državu u maloletnosti suverena vodi namesništvo, ali ko će to poimence biti odlučuje sam kralj za života.


Tako je i Aleksandar Prvi, pored kneza Pavla kao namesnike naveo još doktora Radenka Stankovića, lekara kardiologa, osnivača i profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu i ministra prosvete u kraljevoj vladi. Za trećeg namesnika je određen Ivo Perović, pomoćnik ministra unutrašnjih dela, bivši veliki župan Splitske oblasti i ban Savske banovine.

Kako su to zakoni nalagali, tekst testamenta objavljen je u službenom glasilu zajedno s protokolom utanačenim na sednici vlade o prihvatanju poslednje volje kralja. Međutim, Aleksandrov testament nije prihvaćen bez trzavica u vladi. Istina, sve se držalo iza dobro zatvorenih vrata, kako u javnost ne bi procurela sporenja, ali pojedini ministri nisu mogli da veruju kad su čuli imena i burno se protivili.

Zaljubljenik u umetnost

Knez Pavle rođen je u Petrogradu, u carskoj Rusiji, 27. aprila 1893. godine, kao sin kneza Arsena, brata kralja Petra Prvog, strica kralja Aleksandra i majke Aurore Demidov di San Donato. Pavlovi roditelji su se razveli kad mu je bilo jedva tri godine. Knez Arsen je poslao svoga sina kod brata sa molbom da o njemu vodi brigu i knez Petar, koji je tada živeo u Ženevi i prihvatio je svoga sinovca kao svoje dete.


Kad je 1903. godine knez Petar postao kralj Srbije, knežević Pavle je sa deset godina produžio školovanje u Drugoj beogradskoj gimnaziji, gde je i maturirao. Posle toga nastavio je školovanje na Oksfordskom univerzitetu, gde je studirao savremenu istoriju i umetnost. Studije na Oksfordu nastavio je posle Prvog svetskog rata i završio 1921, sa diplomom istoričara umetnosti.


Knez se zaljubio i zaprosio grčku princezu Olgu, ćerku princa Nikole od Grčke i Danske i velike kneginje Jelene Vladimirovne, koja je vodila poreklo od ruske carske porodice Romanov. Svečanost sklapanja braka održana je neposredno posle krštenje prestolonaslednika Petra, 21. oktobra 1923. godine.


srbijaforum
Kralj Aleksandar Prvi sa suprugom Marijom i sinovima Petrom, Andrejom i Tomislavom

Rasprava je bila na momente mučna, a najogorčeniji izborom imena namesnika navodno je bio predsednik vlade Nikola Uzunović koji je čak tražio obaranje testamenta i predlagao da se potom od Skupštine zatraži da iz svojih redova izabere tri kraljeva namesnika. U celu raspravu se umešao knez Pavle protiveći se ideji da se menja volja kralja, a stranu mu je držao i vazduhoplovni đeneral Petar Živković.


"To je poslednja volja kralja Aleksandra, koja se bezuslovno mora poštovati. Mi nismo ovde pozvani da dajemo savete, niti da kritikujemo poslednju volju kralja Aleksandra, nego smo se sastali da čujemo i saslušamo testament, koji moramo izvršiti", rekao je đeneral Živković.

Ispostavilo se da je predsedniku vlade Uzunoviću sporno samo ime namesnika Stankovića. Sam knez Pavle je kasnije posvedočio da je Uzunović štaviše želeo da spali testament, ali ga je Pavle razuverio u svrsishodnosti rekavši mu da postoji i drugi primerak koji se nalazi kod kraljice Marije.


Okolnosti u kojima knez Pavle preuzima namesništvo bile su teške, ali njegovo imenovanje niko ozbiljno nije osporavao. U krugovima Karađorđevića vladalo je uverenje da je on jedini sposoban da vodi državu, tim pre što se brat kralja Aleksandra, Đorđe, nalazio u duševnoj bolnici, dok je Pavlov otac, knez Arsen bio već jako star.


U dvorskim krugovima se kao mogući namesnik pominjala i kraljica Marija, ali Aleksandar nijednog trenutka to nije smatrao dobrim rešenjem i insistirao je na svojim namesničkim imenovanjima. U motivima kralja Aleksandra da odabere baš kneza Pavla za vođenje namesništva nisu bili samo rođački, već proizilaze i činjenice da je Aleksandar bio jako blizak Pavlu, da je najviše voleo da se sa njime druži, da uživa u kneževoj blagoj naravi, prefinjenom obrazovanju, a često su im društvo pravili vajar i arhitekta Ivan Meštrović i pesnik Jovan Dučić.

Odluku da napiše testament kralj Aleksandar je doneo posle neuspelog atentata na njega u Zagrebu 1933. godine. Tada su pripadnici Ustaškog pokreta Petar Oreb, Josip Begović i Ivan Herenčić pokušali da dođu glave kralju, ali nisu uspeli. Ipak, onaj u Marseju je bio koban za jugoslovenskog kralja.


Posle sahrane oca, mladi kralj Petar Drugi vreme je provodio uglavnom dalje se školujući na dvoru. Ustajao je rano, a školski dan s pauzama završavao oko devet uveče. Redovno je putovao na Oplenac gde mu je u kripti zadužbine Karađorđevića otac i sahranjen, a gotovo svakodnevno je bio i kod kneza Pavla na ručku ili popodnevnom čaju, a povremeno je putovao i u Miločer u Crnoj Gori gde mu je boravila majka Marija koja je u to vreme završavala letnjikovac. Držeći se čvrsto svih uspomena na oca, mladi Petar je odlučio da se i u dvoru preseli u očevu sobu, spavao u njegovom krevetu. Odlazio bi svakog dana u radni kabinet oca, sedeo pomalo za velikim pisaćim stolom.

Pri dvoru na Dedinju, u posebnoj kućici, samo za njega otvorena je privatna škola. Direktor ove škole i u isto vreme njegov guverner bio je profesor Jeremija Živanović, koji je odredio i nastavnike za pojedine predmete u ubrzanom sistemu školovanja mladog kralja. Učio je francuski, engleski i nemački jezik, istoriju i druge predmete.
Završio je malu maturu u leto 1937. godine, a svetkovina povodom dodeljivanja diplome upriličena je u Velikoj sali Starog dvora, 28. juna 1938. Ceremoniji su prisustvovali svi viđeniji uglednici Jugoslavije, uključujući i namesnike na čelu s knezom Pavlom. Ipak, upadljivo je bilo odsustvo kraljice Marije.



Ordonans salutira malom kralju Petru Drugom


Lična oporuka kralja Aleksandra

"Za privatno imanje maloletne moje dece određujem za staratelja Nj. K. V. kneza Pavla. Namesnicima (svima) odrediti po 5o.ooo. din. mesečno - iz civiliste. Knez Pavle pored toga i ostali članovi Kraljevskog doma, primaće doživotno apanaže koje su dosad primali - iz civiliste. Odrediti Zečeviću pristojnu penziju. Moj sprovod da bude skroman - čisto vojnički - bez stranaca.
Aleksandar".


Testament kralja Aleksandra Prvog

Rađeno 5. januara 1934. na Bledu
"Po slobodnoj volji i svome najboljem uverenju da ovim služim najbolje interesima moje mile Otadžbine Kraljevine Jugoslavije, moga dragog naroda kao i mog Kraljevskog doma. Ja, na osnovu člana 42. Ustava Kraljevine Jugoslavije, određujem da za slučaj da naslednik prestola iz uzroka nabrojanih u čl. 41. Ustava ne može da vrši kraljevsku vlast -namesničku vlast vrše:


1. Nj. K. V. knez Pavle Karađorđević
2. Dr Radenko Stanković, senator i ministar prosvete
3. Dr Ivo Perović, ban Savske banovine.


Kao zamenika kneza Pavla određujem: Arm. đenerala Vojislava Tomića, komandanta Beograda.
Kao zamenika za dr Radenka Stankovića određujem: Jovu Banjanina, senatora. Kao zamenika dr Perovića određujem: dr Zeca, senatora.


Ovaj akt napisao sam i potpisao svojeručno u dva originalna primerka od kojih će jedan čuvati Nj. V. kraljica, a drugi predsednik min. Saveta. Ova dva primerka ovog akta kovertovana su i zapečaćena su mojim pečatom.
Aleksandar".


Vesti online,foto izbor moderatora

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=b04ShbtaNnc


Vrh
Truth and Pain
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 01 Feb 2013, 14:44
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 04 Jul 2012, 21:49
Postovi: 946

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (3): Umetnik na političkoj vatri

s
Kneginja Olga i knez Pavle sa mladim Petrom Drugim i princezom Jelisavetom u Belom dvoru

Kralj Aleksandar je nesporno imao veliko poverenje u brata od strica Pavla, ali je činjenica da Pavle u mnogo čemu nije dobro razumeo unutrašnje političke prilike jer ga to i nije interesovalo. On je voleo umetnost i njoj se gotovo u celosti posvetio, a kako je bio izrazito stidljiv, povučen, on nije u narodu uživao neki poseban autoritet.

I sam dvor je pogrešio što makar od imenovanja Pavla za namesnika nije krenuo da u javnosti gradi autoritet Pavla, što će, kasnije se videlo, biti velika prepreka u razumevanju vršioca dužnosti vladara sa građanima.



Knez Pavle Karađorđević u Jugoslaviji nije imao nikakvu važnu ulogu u političkom životu, veoma mnogo vremena je provodio na putovanjima po inostranstvu, vodio je Crveni krst i Aeroklub, sakupljao slike za muzejsku kolekciju. Politika ga uopšte nije interesovala i tek malo pre preuzimanja dužnosti proizveden je u čin gardijskog potpukovnika, što svedoči i o tome koliko ga ni vojna karijera nije zanimala. Pavle se toliko razlikovao od Aleksandra da je njegovo imenovanje za mnoge bilo iznenađenje.


Aleksandar je bio žustar, dinamičan čovek, svadljiv ako je potrebno, dok je Pavle bio tih, nasmejan, povučen u sebe i nespreman da se sa bilo kime svađa, ili da povisi ton. Ipak, ministar Dvora Milan Antić se Pavla sećao i kao zlopamtila. Govorio je da je on vrlo dobro pamtio šta ko govori i znao je da odreaguje, ali nikad naglo. Nikad vikom.

Takve osobine su učinile da mnogi kneza Pavla dožive kao nesigurnog vođu, kao čoveka kojem nedostaje i znanje i iskustvo, ali i unutrašnja snaga da iznese posao koji mu je poveren. Svojih nedostataka bio je svestan i sam knez Pavle, pa je često znao da se požali svom prijatelji Ivanu Meštroviću na druge namesnike koje nije mogao da podnese. Govorio mu je i "kako bi najviše voleo da pobegne i sve ostavi, kako ga u Beogradu svi mrze, kako su neiskreni, da mu se prosto sve zgadilo". Kada bi se našao u teškoj situaciji da rešava složene međunarodne probleme, padao bi u depresiju i govorio kako bi voleo da nije živ.


U takvoj atmosferi je Pavla dočekao i zahtev Hitlera da Jugoslavija priđe Trojnom paktu sila Osovine i ogroman otpor u Srbiji takvom činu. Znao je knez namesnik da vojska nešto priprema. Štaviše, Pavle je dobio otvoreno upozorenje vođe pučista, vazduhoplovnog đenerala Simovića da bi "avijacija u slučaju potpisivanja pakta mogla čak i da bombarduje Dedinje".

Vlada na sve to nije reagovala i knez Pavle je 26. marta, uveče, krenuo vozom na svoj uobičajeni boravak na Brdo kod Kranja. Putovao je sam, bez kneginje Olge i dece, što navodi na misao da nije slutio šta se može dogoditi u Beogradu. Usledio je puč, izveden u noći 27. marta i pučisti su za samo jedan sat zauzeli glavne vladine institucije, uhapsili predsednika vlade Dragišu Cvetkovića i ministre.


s
Knez Pavle Karađorđević

Maloletnog kralja Petra Drugog je o događajima protekle noći obavestio sobar 27. marta u šest sati ujutro. Uplašen i iznenađen, Petar ubrzo shvata da je praktično zarobljen u dvoru. Tada od njega ministar vojni, đeneral Petar Pešić traži da gardijska jedinica koja je čuvala dvorski kompleks pruži otpor i suprotstavi se pučistima, te mladi kralj odlazi u Štab Garde na Banjici gde su mu vojnici izrazili lojalnost. Odmah su topovi okrenuti prema gradu.


U međuvremenu je u zgradi Ministarstva vojnog vođa puča general Simović pročitao sastav novog kabineta na čijem je čelu bio, te je vlada odmah donela odluku kojom se mladi Petar Drugi proglašava punoletnim, pet meseci pre nego što bi kralj zaista postao punoletan.


Prvi dokument te vlade bio je Kraljev proglas o stupanju na presto. Tekst proglasa, po svemu sudeći, izdiktirao je Slobodan Jovanović, mada se o njegovo autorstvo otimaju Radoje Knežević, koji će kasnije biti imenovan za ministra Dvora, i đeneral Simović.

Tekst objave narodu na Dedinje su zajedno odneli major Živan Knežević i major Lazar Janjić s namerom da nagovore Petra da ga potpiše i pročita na radiju tog jutra. Međutim, Garda nije propustila izaslanike pučista, te je dokument ostao nepotpisan, a nije bilo ni kraljevog govora na radiju, dok major Knežević nije želeo krvoproliće i odmah se vratio kod đenerala Simovića.


Došlo je do improvizovanja, pa je oko devet sati tog jutra 27. marta kapetan Jakov Jovović na radiju pročitao tekst proklamacije o kraljevom preuzimanju vlasti. Knez Pavle je odmah vraćen s puta u Beograd, gde je s namesnicima primoran na ostavku i iste večeri otpremljen u izgnanstvo u Grčku.


s
Kralj uoči preuzimanja trona

Kada je uvođen u kancelariju u kojoj je sedeo đeneral Simović, sad već kao predsednik vlade, Pavla su za podlakticu držali oficiri.


"Majore, zaboga! Za time zaista nema potrebe!", rekao je đeneral Simović.
"Neka, neka. Mislim sam da će biti i gore", uzvratio je Pavle.


Namesnici Stanković i Perović su već bili u sali i sva trojica su postavljena prekoputa Simovića, dok im je u kožnoj futroli stavljen dvorski memorandum na kojem je trebalo da potpišu ostavke.


Bez protesta su to sva trojica učinila i knez Pavle je odmah zatražio od predsednika vlade Simovića da mu dozvoli dovoljno vremena da se spakuje. Pre odlaska iz zemlje kraljevskim vozom koji je za te potrebe već stajao spreman na železničkoj stanici, Pavle je zamolio i da mu se dopusti da još jednom vidi mladog kralja.
Đeneral Simović mu to odobrava.


I na Dedinju je raslo uznemirenje. Kralj Petar je čuo proklamaciju, emitovanu u njegovo ime više puta preko radija, i shvatio da je prevrat već izveden i da je vojska uzela stvar u svoje ruke. Zatim mu je rečeno da vojska polako opkoljava dvor na Dedinju.


Situacija se smirila odlukom Pavla da mirno odstupi i ne izda naređenje gardistima ili Dunavskoj diviziji da krene u oružani obračun s pučistima. Dan kasnije je služena svečana liturgija u Sabornoj crkvi, a novi ministri su pred patrijarhom podneli zakletvu kralju. Zatim je Petar Drugi obišao grad i video na ulicama mnogo sveta koji kliče njegovo ime.

Skromni knez

Pavle Karađorđević je pre imenovanja u namesništvo živeo sa porodicom dosta skromno u jednoj vili na Topčideru, od apanaže koju je dobijao od dvora. Često je putovao u inostranstvo i bio gost na dvorovima mnogih kraljevskih porodica s kojima je bio u rodbinskim vezama. Družeći se i živeći sa prinčevima i kraljevima, kod njega se prirodno javljala težnja da u svemu dostigne njihov nivo i živi njihovim životima.



s
General Simović je kralja proglasio punoletnim


Poslednji pozdrav

Odmah pošto je potpisao ostavku, knez Pavle je otišao u Beli dvor i od upravnika kompleksa tražio da mu donese iz blagajne svu gotovinu, kao i dokumentaciju o kupovini imanja na Brdu kod Kranja u Sloveniji.
U dvorskom kompleksu u tom trenutku bio je i kralj Petar Drugi. On je odlučio da priđe stricu i pomogne mu u pakovanju, a zatim je primio na sastanak i novog predsednika vlade, pučistu đenerala Simovića.


Mladi Petar je od Simovića samo zatražio da se njegova majka, kraljica Marija odmah vrati u zemlju iz Londona, te da se knezu Pavlu ništa ne dogodi, kao i da mu se i dalje isplaćuje kraljevska državna apanaža. Simović je bez reči sve prihvatio i tek u 22 sata kralj Petar Drugi pristaje da potpiše proklamaciju o preuzimanju trona, o prihvatanju ostavke namesnika i imenovanja novih ministara koji su se već zakleli kralju.


Vesti online

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=b04ShbtaNnc


Vrh
Truth and Pain
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 01 Feb 2013, 14:50
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 04 Jul 2012, 21:49
Postovi: 946

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (4): Kralj u bekstvu

Posle prevrata u kojem je svrgnuto Namesništvo i jugoslovenska vlada, pučisti su znali da će Hitlerov odgovor biti napad, kako se i dogodilo 6. aprila 1941. Nacionalno heterogena jugoslovenska vojska nije bila ni motivisana, ni obučena niti opremljena za borbu sa strašnom nemačkom armijom i posle 11 dana armija je kapitulirala, a Jugoslavija praktično nestala.

srbijaforum
Petar II Karađorđević i knez Pavle

Zbunjen munjevitim događajima u istoriji, mladi kralj Petar Drugi sa Avale je mogao samo da gleda kako gori prestoni Beograd. Od trenutka kada je dekretom proglašen punoletnim, mladi kralj se interesovao kod generala da li je već naređena mobilizacija, na šta mu đeneral Dušan Simović odgovara odrično jer "bi takav potez mogao da provocira Nemce i da ne treba pokazivati da strahujemo od rata".

Njega niko objektivno ne može kriviti za ono što se zemlji dogodilo, čak ni za to što je verovao đeneralu Simoviću koji ga je posle puča uveravao da Hitler neće napasti Jugoslaviju. Kao dečak on nije mogao da razume komplikovane političke odnose u Jugoslaviji, a još manje složene prilike u međunarodnoj zajednici, niti nemoć vojske za odbranu.

O iskustvu se svakako ne može govoriti. Da stvar bude još teža po njega, Petar nije imao ni na koga da se osloni za savet. Njemu bliski knez Pavle je bio proteran iz zemlje, majka i braća Andrej i Tomislav su takođe bili daleko. Kraljica Marija je tiho živela u okolini Londona gde se oporavljala posle bolesti.

Simovićeva vlada ipak je naredila mobilizaciju 4. aprila 1941. godine, ali je tada već bilo prekasno i ubrzo je u strogoj tajnosti doneta odluka da vlada ide u Grčku. Dok kod Simovića nije bilo dileme da li je ta odluka ispravna, mladi Petar Drugi nije bio tako siguran. U nedostatku bližih savetnika, on traži razgovor s patrijarhom Gavrilom Dožićem kojeg pita smatra li mudrom odluku da on napusti zemlju. Patrijarh se složio da i kralj treba da ode.


srbijaforum
Patrijarh Gavrilo

Članovi vlade su se tog prvog dana bombardovanja Beograda povukli na Avalu i odatle je kralj Petar poslednji put posmatrao prestonicu, koja je gorela, dok se iz gradskih ruševina dizao prema nebu visok stub dima.


U haotičnom povlačenju vlada i ministri se prebacuju u Banju Koviljaču, a deo ministara odlazi vozom za Užice. Tu se konačno vlada i doslovce raspada, jer je u Sevojnu potpredsednik vlade Vladko Maček 7. aprila podneo ostavku i za svog zastupnika imenovao Juraja Krnjevića koji je dotad službovao u inostranstvu. Maček se odmah vraća u Zagreb gde posle proglašenja nezavisne Hrvatske odlazi u zarobljeništvo ustaša.


Nemačka armija je 12. aprila po podne ušle u Beograd. Vlada je iz Sevojna stigla na Pale kod Sarajeva, gde je 13. aprila održala svoju poslednju sednicu. U tom trenutku se konačno slomio i moral đenerala Simovića koji kralju podnosi pisanu ostavku na položaj načelnika Vrhovne komande i za to mesto predlaže đenerala Danila Kalafatovića kojem je kao predsednik vlade dao punomoćje da potpiše "primirje" s Nemcima, a sve kako bi se navodno dobilo na vremenu za konsolidaciju vojske. Ali, kada je Kalafatović stigao na razgovor s Nemcima, u ambasadi Čehoslovačke u Beogradu, čuo je samo da Nemci nemaju nameru da pregovaraju o bilo kakvom primirju, već da se od njega očekuje da potpiše bezuslovnu kapitulaciju.


srbijaforum
General Dušan Simović (1942.)

To se i dogodilo 17. aprila, a pored Kalafatovića potpis na kapitulaciju stavio je i bivši ministar spoljnih poslova Aleksandar Cincar-Marković. Na osnovu ovog ponižavajućeg čina, 18. aprila obustavljene su vojne operacije između zaraćenih strana na svim frontovima u zemlji što je Simović tumačio kao "kapitulaciju na bojnom polju, kao vojnički, a ne politički akt".

srbijaforum
Beograd april 1941.

Dok se zemlja vojno i politički raspadala, treba reći, kralj nije imamo nikakvu vezu sa Vrhovnom komandom, osim s đeneralom Milanom Nedićem. komandantom Grupa armija Jug, koja je u dolini Strumice još pružala otpor Nemcima.


U svom tom seljakanju s vladom iz jednog prinudnog smeštaja u drugi, kralja Petra Drugog pratila je Žandarmerija dvora kojom je komandovao Jezdimir Dangić. Kralj je s pratnjom stigao u Han Pijesak 12. aprila, da bi potom otišao do manastira Ostrog gde se ponovo sreće s patrijarhom Gavrilom.


Kralj Petar s pratnjom je napustio Jugoslaviju 14. aprila 1941. godine, avionom s aerodroma u Nikšiću, a sledećeg dana krenuli su za njim i članovi vlade. Prvo odredište bila im je Atina i tamo su imali izuzetno srdačan doček uz počasti kakve pripadaju državnicima. Grci su se prosto pravili kao da Jugoslavija postoji, a ne da je raskomadana čim su prve gusenice nemačkih tenkova zaorale okupiranu zemlju.

Dok su Grci živeli u iluziji da Jugoslavija postoji, jednake iluzije imala je i kraljevska vlada koja se ponašala kao da još bilo čime osim sobom upravlja. Ministri su sebe smatrali jedinim pravno priznatim organom vlasti, kako je to istinski i bilo prema slovu Ustava iz 1931. godine kojim je dozvoljeno kralju i ministrima da budu i u inostranstvu i da upravljaju zemljom.


Premijer Dušan Simović i ministar inostranih dela su, praktično odmah po dolasku u Atinu, jurnuli u britansku ambasadu kako bi Englezima objasnili zbog čega je jugoslovenska vojska doživela tako brzi poraz, a upravo taj njihov korak ukazuje i na to ko je zaista stajao iza puča 27. marta. Posle kratkog zadržavanja u Atini, vlada se s kraljem seli u Kairo, a zatim kralj kreće put Jerusalima. Negde u to vreme Petar Drugi počinje da govori ministrima da namerava da ode u Kanadu ili SAD kako bi bi tamo eventualno prikupio zdravo jezgro jugoslovenske armije i pripremio ih za borbeni povratak u zemlju sa saveznicima.


Od 19. aprila 1941, kralj Petar i vlada imali su svoje trajnije stanište na Srednjem istoku. U Jerusalimu, koji je tada još pod britanskom upravom, bio je improvizovan kraljev dvor, dok su ministri bili smešteni u italijanskom manastiru malteškog reda, Tantuiru, desetak kilometara od Jerusalima.


Poruke Londona

Iz Londona su posredstvom Radio Londona stizale Jugoslovenima optimistične vesti. Lično je Čerčil isticao kako se divi "hrabrom otporu neprijatelju, posebno kod Srba koje je znao kao verne saveznike iz Prvog svetskog rata".
Ministar spoljnih poslova Ujedinjenog Kraljevstva Entoni Idn je 23. aprila u Donjem domu zvanično izjavio da britanska vlada ima "čvrstu nameru da obnovi punu nezavisnost Jugoslavije. U međuvremenu, jugoslovenska vlada može računati u najvećoj mogućoj meri na pomoć vlade Njegovog veličanstva radi nastavljanja borbe protiv zajednčkog neprijatelja".

Pitanje naslednika i otkaz Pavlu

Kralj Petar Drugi je 17. maja 1941. lično predsedavao sednicom vlade na kojoj je doneta odluka o nasleđu prestola. Ovo pitanje nije bilo precizno definisano važećim Ustavom i kralj je dao predlog da, dok on ne dobije potomke, pravo nasleđa prestola prelazi na njegovu braću, i to Tomislava u prvom naslednom redu i Andreja u drugom. Na toj sednici vlade doneta je i odluka kojom se knez Pavle isključuje iz Kraljevskog doma i otada prestaje biti njegov član!

Sovjetski manevri

Jugoslavija je de fakto prestala da postoji, ali to nije zasmetalo Sovjetskom Savezu da u to vreme bude prva svetska sila koja će prekinuti diplomatske odnose s Jugoslavijom. Objašnjenje Moskve je bilo da posle vojne kapitulacije ta država zapravo više ne postoji. Zapravo je ovo bio diplomatski napor Moskve učinjen pod pritiskom Berlina, a sve kako se ne bi kvarili odnosi s Nemačkom sa kojom je SSSR imao još na snazi važeći sporazum Ribentrop-Molotov.
Kako je ubrzo Hitler napao i Sovjete, vlada u Moskvi je odlučila u julu 1941. godine da ponovo obnovi odnose sa Kraljevinom Jugoslavijom.
Pri jugoslovenskom dvoru u Londonu imenovan je stalni ruski poslanik Bogomolov, a u Moskvu je poslat Stanoje Simić kao novi poslanik Kraljevine Jugoslavije.


Vesti online,foto izbor moderatora

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=b04ShbtaNnc


Vrh
Truth and Pain
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 01 Feb 2013, 14:56
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 04 Jul 2012, 21:49
Postovi: 946

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (5): Ženidba usred rata

Kraljica Marija želela je što pre da se mladi kralj i vlada prebace u London, te je za tu stvar urgirala u britanskoj vladi. Tek kada je vlada Vinstona Čerčila dopustila prebacivanje, vlada i kralj 25. maja 1941. godine donose odluku da se vlada prebaci u prestonicu Velike Britanije. Kralj Petar Drugi sa jednim delom ministarskog kabineta stigao je u London 21. juna gde je dočekan najsrdačnije moguće.

srbijaforum
GOST U BELOJ KUĆI: Kralj Petar Drugi i predsednik Ruzvelt

Kralju je to godilo i na radiju 28. juna šalje poruku Britancima da se "u zemlji ne oseća kao stranac, te da će za njega "britanski kralj Džordž uvek biti 'Ujak Berti', kako mu se nezvanično i obraćao".


Petar je još imao ambicija da vežba za pilota u britanskom ratnom vazduhoplovstvu, u nadi da će se kasnije pridružiti ratnom vazduhoplovstvu Jugoslavije, ali su ga od te ideje jednakom strašću odvratili i jugoslovenski ministri i britanski domaćini.


srbijaforum
Susret s Nikolom Teslom

Posle posete Bakingemskoj palati, kralj Petar je proveo vikend sa britanskom kraljevskom porodicom u njihovom zamku Vindzor. Zatim je britanski premijer Vinston Čerčil zvanično posetio jugoslovensku ambasadu, a kralj Petar uzvratio je posetu Čerčilu u Dauning stritu broj 10.


Pored ustavnih obaveza prema svojoj vladi, mladi kralj je imao ambicije da u Londonu nastavi svoje prekinuto obrazovanje. O tome su se predstavnici jugoslovenske i britanske vlade morali konsultovati i sa kraljicom Marijom. Ona je živela na imanju u Grandsdenu, u Bedforskoj grofoviji, gde je kupila jednostavnu kuću. U saradnji s britanskim vlastima i posle silnog ubeđivanja s kraljicom Marijom, odlučeno je da kralj nastavi školovanje na Kembridžu pošto prethodno provede dva meseca na Vojnoj akademiji.


Napokon je vlada donela odluku da kralj Petar Drugi u narednoj školskoj godini, onoj koja će se završiti 1942. počne da studira ekonomiju i međunarodno pravo na Kembridžu. U internatu je živeo kao i drugi studenti, bez posluge, ađutanata, a na raspolaganju za kretanje kampusom je imao samo jedan bicikl. Razume se, britanska vlada je morala da ga ima na oku, pa su agenti s diskretne udaljenosti gledali mladog kralja.


srbijaforum
RANA ŽENIDBA: Venčanje Petra Drugog i grčke princeze Aleksandre

Vlada je u međuvremenu počela da priprema posetu kralja Sjedinjenim Državama, a u to vreme je bilo i vrlo ozbiljnih predloga da bi cela vlada zapravo trebalo da se preseli u SAD. Posle nekoliko meseci priprema, kralj je posetio Vašington 24. juna 1942. i u Beloj kući ga je tada dočekao predsednik Frenklin Delano Ruzvelt. Kako i dolikuje državnicima, kralj je dočakan uz sve pripadajuće počasti, a protokol je u korist kralja prekršen i kad je Ruzvelt zamolio mladića da prenoći u Beloj kući, što nije bio običaj od Amerikanaca.


"Vi ste u kritičnom trenutku, zajedno sa Vašim narodom, izabrali put koji su oni uvek sledili, put pravde i odbrane slobode. I tako ste stupili na stranu onih koji se bore za iste krajnje ciljeve, i to u trenutku kada je ta strana bila u teškom položaju, prinuđena na povlačenje" rekao je Ruzvelt mladom kralju.


Petar je dobio priliku i da se obrati Kongresu:


"Obrtom okrutne sudbine, ja nikada nisam bio u mogućnosti da se obratim predstavnicima moga naroda. Nekoliko dana od početka moje vladavine ceo moj narod i institucije bili su izloženi nemilosrdnom uništenju okrutnom invazijom. Stotine i hiljade naših ljudi već je ubijeno u borbi ili su hladnokrvno masakrirani. Mnogi od onih koji nisu ubijeni ili zarobljeni od Nemaca, Italijana, Bugara i Mađara, nastavili su da se bore pod nesavladivim vođstvom mog prvog vojnika i vernog prijatelja đenerala Draže Mihailovića. Od tih ćutljivih ratnika iz dalekih gora ja donosim drugarske pozdrave narodu Sjedinjenih Država".

Suština diplomatske ofanzive kralja u SAD je bila pomoć koju je trebalo poslati vojnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom generalštabnog pukovnika Dragoljuba Mihailovića koji je uspeo da u Srbiji prikupi ozbiljne snage od razbijene jugoslovenske vojske i organizuje gerilske jedinice.

U posebnom pismu koje je poslao predsedniku SAD Ruzveltu, kralj Petar Drugi se požalio na strašne patnje srpskog naroda pod ustaškim režimom Ante Pavelića. Ovaj potez kralja su posebno teško primili članovi vlade iz redova hrvatskog naroda, ali i hrvatska emigracija u SAD, pa tako, recimo, organizacija Hrvatske bratske zajednice nije odgovorila na poziv kralja i njeni predstavnici nisu došli na prijem koji je Petar Drugi priredio. Svoje nezadovoljstvo izrazili su i ministri Krnjević i Šutej iz Hrvatske seljačke stanke Vladka Mačeka i, u tom smislu, uputili su iz Londona poruku banu Hrvatske Ivanu Šubašiću.

Veliki prijem, u hotelu Valdorf Astorija, sa hiljadu zvanica, priredio je kralju i gradonačelnik Njujorka La Gvardija. Obratio mu se na srpskom jeziku, pošto je kao američki konzul ranije službovao u Trstu i otuda upoznao pomalo Jugoslaviju. Usledio je zatim kraljev put u Kanadu, prijem kod predsednika kanadske vlade Makenzi Kinga, govor u Kongresu u Otavi, veliki prijem u guvernerskom dvorcu za dve hiljade zvanica.

Pre puta u Vašington, 21. aprila 1942. kralj Petar Drugi je na jednom prijemu upoznao grčku princezu Aleksandru, kćerku grčke princeze Aspazije. Vrlo brzo su se zaljubili, princeza se seli u Kembridž i kralj već počinje da mašta o ženidbi. Nisu još stigli ministri ni da se priberu, a kralj Petar Drugi s dopuštenjem majke obraća grčkom kralju Đorđu s molbom da se venča s Aleksandrom. Ministri su bili besni. Smatrali su da je ružno da se kralj ženi, dok mu narod u otadžbini gine, kad se zemlja raspala, što sve ostavlja sliku o suverenu koji nimalo ne saoseća s podanicima. Da ministri imaju pravo kralju pažnju skreće i kraljica Marija.

Vlada na čijem je čelu sada bio Slobodan Jovanović je, u nastojanju da zapreči put kralju u ženidbi 18. jula 1942. izdaje saopštenje u kojem se kaže da se "pitanje braka kralja Petra neće postavljati do kraja rata, dokle god njegov narod, izložen surovim stradanjima, ne povrati slobodu i nezavisnost". Slobodan Jovanović je, štaviše, jednom prilikom rekao i da će "se pečenje služiti na svadbi, za stolom postavljenom za daću stradalom narodu".

U proleće 1943. godine, pod uticajem devojčine majke, princeze Aspazije, ponovo Petar počinje da govori o ženidbi. Britanci su imali razumevanje za kraljev argument da to čini "radi učvršćenja dinastije, u ovim burnim i teškim vremenima potrebno da on, kao kralj što pre dobije naslednika".



Venčanje bez kraljice

Venčanje kralja Petra Drugog i grčke princeze Aleksandre obavljeno je 20. marta 1944. na skromnoj svečanosti u dvorskoj rezidenciji u hotelu Kleridž uz prisustvo dvadesetak vrlo uglednih zvanica, među kojima su bili engleski kralj Džordž i premijer Čerčil. Kraljica Marija se ogradila od nepopularnog koraka svoga sina odbijajući da prisustvuje njegovom venčanju. Smatralo se da je, na taj način, ostavila otvorena vrata "da se kroz njih popne na presto" mlađi sin Tomislav.

Želja da vidi Nikolu Teslu

Tokom boravka u Njujorku, kralj je izrazio želju da mu se upriliči da vidi velikog naučnika Nikolu Teslu koji je živeo u tom gradu. Susret je i organizovan 8. jula u hotelu Njujorker u kojem će Tesla iduće godine i umreti. O susretu svedoči i fotografija koju je načinio dvorski fotograf, a posle sastanka kralj Petar odlazi u posetu Univerzitetu Kolumbija gde je soba drugog srpskog naučnika Mihajla Pupina pretvorena u mali muzej.

Plan za put u otadžbinu

Kralj jednog dana u decembru 1942. dobija telegram iz Lisabona u kojem ga oficiri vojske upozoravaju da mu nije pametno da misli o ženidbi, već da iskoristi priliku da se vrati u zemlju.


"To je jedino što može doneti preokret u našu korist uz pomoć generala Mihailovića".
Plan o odlasku u Jugoslaviju opisao je detaljno kralj u memoarima: "Napravili smo plan da ratni materijal odnesemo u Jugoslaviju u jednom ukradenom avionu. Bacili smo oko na jedan stari halifaks. Da bih se spremao za ovaj podvig, trenirao sam koliko god sam češće mogao prinudno sletanje sa teškim bombarderima.
U poslednjem trenutku, pred sam polazak, plan se morao izmeniti pod nejasnim okolnostima, ali se veruje da je put sprečila britanska tajna služba


Vesti online,foto izbor moderatora

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=b04ShbtaNnc


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 20 Apr 2013, 11:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (6): Svi pod komandu Tita

Bog i narod će suditi kralju - poručio je Draža Mihailović kad je čuo govor o ujedinjenju vojske pod komunistima.

Slika

Promene političkih okolnosti dovele su u jednom trenutku do odluke sila koje su se borile protiv Hitlera, da sve karte na jugoslovenskom frontu bace na partizane Josipa Briza Tita, što je automatski značilo da se niz vodu pušta sad već đeneral Draža Mihailović koji je proizveden u ministra vojnog. U tu svrhu je Petar Drugi morao da održi govor na radiju u kojem je pozvao vojsku da se stavi pod komandu Tita.



Kraljev govor na radiju izazvao je različite reakcije među srpskim političarima u emigraciji. Grupa srpskih političara oko Slobodana Jovanovića setila se u poslednjem trenutku da uputi zakasnelu poruku Mihailoviću: da je kucnuo čas da se ceo narod ima dići na oružje. Morate da izjavite da ste spremni da obustavite bratoubilačku borbu i da ostavljate sve rasprave za posle rata.


Kraljevo obraćanje narodu 12. septembra 1944. Mihailović je primio dosta bolno. Nije imao nerava da kraljev govor sasluša, a kad su mu saopštili njegovu sadržinu, dugo je sedeo sam, bez ikakve reakcije.




"Najteži i najstrašniji udar naneo nam je kralj, čijim smo se imenom zaklinjali. Bog i narod neka mu sude" pisao je kasnije Mihailović.



Govor Petra Drugog je naljutio i Tita, iako mu je formalno išao u prilog. Naime, komunisti su tražili da tekst govora kralja napiše vlada, odnosno Ivan Šubašić, a postojao je i čitav niz uslova da partizani stanu iza toga.


Slika
Draža Mihailović

Tito je tražio i da kralj nedvosmisleno naredi četnicima da se stave pod komandu komunista ili da, ako to ne žele da učine, odmah budu demobilisani, da polože oružje, te da će posle rata biti poslati u izbegličke logore, a da im nikada neće biti dopušteno da se vrate u Jugoslaviju. Tito je napravio i mali "ustupak", pa je četnicima koji bi prišli njegovoj vojsci dopustio da ratuju sa simbolima kraljevske armije, kokardama i činovima.



Uveliko se u međunarodnim krugovima vodila debata o sudbini Jugoslavije, pa je tako sovjetski lider Staljin u nekoliko navrata ponovio da on nema ništa protiv kralja Petra, ali da je on nedelotvoran vođa, da ga Hrvati i Slovenci ne doživljavaju svojim kraljem. Na to je Čerčil dodao da je kralj premlad, da ima samo 21 godinu i da će se teško nositi sa izazovima porušene zemlje. Ipak, pred kraj rata je Staljin više potencijala video u kralju od samog Čerčila, pa poručuje Titu da monarhu treba dopustiti da se vrati u zemlju.



"Ne morate ga primiti za sva vremena. Privremeno, pa mu posle udarite, u zgodnom trenutku, nož u leđa".


Tito nije hteo ni da čuje, podsećajući da je njegova borba i klasna, da su Karađorđevići omraženi u narodu, da su svi buržoaski političari izdajnici.


Slika
Princ Tomislav Karađorđević

Po svom povratku iz Moskve, Čerčil je obavestio kralja Petra o rezultatima razgovora sa Staljinom, predstavljajući ih kao veoma povoljne za Jugoslaviju. Spomenuo je kao najvažnije da pitanje monarhije nije rešeno, već je predloženo da se odluka donese na referendumu posle rata. Na referendumu je doneta odlučna odluka - Jugoslavija postaje republika, a kralju i svim Karađorđevićima se zabranjuje povratak u zemlju, oduzimaju im se građanska prava i imovina.



Knez Pavle Karađorđević je zbog podrške Trojnom paktu osuđen u odsustvu za veleizdaju. Da bi se položaj monarhije što više otežao, verovatno pod uticajem komunističke tajne službe, u vrhu Srpske pravoslavne crkve dolazi do raskola. U javnosti je posebnu pažnju izazvala aktivnost princa Tomislava Karađorđevića, koji se svrstao u pobornike održavanja jedinstva SPC i sa sobom povukao i prestolonaslednika Aleksandra.


U jesen 1965. princ Tomislav je pružio podršku episkopu Firmilijanu, prisustvujući na nekoliko crkvenih skupova. Iako na tim skupovima nigde nije bilo reči protiv kralja Petra, suprotan stav princa Tomislava od svoga brata, koji je tada podržavao raskol, otvaralo je pitanje jedinstva u Kraljevskom domu.



Kako bi se, koliko-toliko rešio nesporazum između braće, kralj Petar Drugi piše bratu Tomislavu pismo 14. decembra 1965. godine u kojem između ostalog navodi:

"Tragične odluke Svetog Arhijerejskog Sabora od maja 1963. godine ozbiljno su poremetile, ako ne i potpuno prekinule našu bratsku saradnju na državnim i narodnim poslovima, koju sam Ja smatrao dragocenom.

Kraljev govor



Poziv kralja Petra II na pristupanje Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije 12. septembra 1944:


"U ovim sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog Saveza stoje na našoj granici s jedne strane, a američke i britanske s druge strane, kada je dan naše slobode u punom svanuću, pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedinite i pristupite Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom, ... tom našom narodnom vojskom, koja je jednodušno priznata, podržavana i pomagana od naših velikih saveznika, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država Amerike.


Svi oni, koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred istorijom. Ovom mojom porukom vama, odlučno osuđujem zloupotrebu imena kralja i autoriteta krune, kojom se pokušavala opravdati saradnja sa neprijateljem i izazvati razdor među borbenim narodom u najtežim časovima njegove istorije, koristeći time samo neprijatelju.

Potucanje



Kralj Petar je iz Engleske prešao u SAD sredinom šezdesetih, kada mu je od strane ravnogoraca obećano da će dobiti dvor u Njujorku, u kome će živeti kao monarh. Bob Vujović, tadašnji predsednik crkveno-školske opštine u Njujorku, imao je ideju da kupi kuću na kojoj bi pisalo "Ovde stanuje Kralj Petar II." Ništa od tog obećanja nije bilo, jer su se i oko toga ravnogorci i ljotićevci posvađali, pa je kralj Petar bio prinuđen da ide od grada do grada i živi od emigrantske milostinje. Imao je jednu firmu, ali ona nije uspešno poslovala.




I za Tebe, kao i za druge dobronamerne i neobaveštene emigrante, moglo je da se smatra, da ste u toku prvih nekoliko meseci od napred spomenutih odluka bili u zabludi u tome da li je ili ne u pitanju jedan novi manevar komunističkog režima u zemlji, da upotrebi Srpsku pravoslavnu crkvu za razbijanje nacionalne emigracije i uništenje monarhije i privrženost našega naroda za nju, jer su svi dosadašnji pokušaji sa amnestijama i drugim trikovima ostali bezuspešni. Od momenta kada se uvidelo da je to jedna sinhronizovana akcija komunističkog režima protiv naše SPC, nijedan emigrant, a pogotovo Ti, dragi Tomislave, kao član Kraljevskog doma, ne možeš da se pravdaš zabludom ili neznanjem, da posredi nije čista komunistička akcija."


Braća su izgladila odnose u leto 1967. godine kada je za vreme boravka u Njujorku princ Tomislav telefonom pozvao brata. Razgovarali su dugo i prisno. Ipak, uskoro je usledio i pisani odgovor princa Tomislava bratu, kralju Petru u kojem mu zamera na optužbama koje nanose štetu dinastiji Karađorđevića. Bratu kralju je zamereno i to što je praktično preuzeo ulogu i pojavljuje se kao "poglavar" jedne emigrantske crkvene organizacije, što je u suprotnosti važećem Ustavu. Na kraju princ Tomislav traži od svoga brata da ne objavljuje ovo njegovo pismo, jer ćeš onda "Ti otkriti da u Domu Karađorđevića postoji spor. Onda ćeš Ti, na likovanje današnjih komunističkih jugoslovenskih vlastodržaca, otežavati povraćaj monarhije u Jugoslaviju i pomoći produživanje komunističke vladavine."


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 20 Apr 2013, 11:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (7): Ukidanje monarhije

Sporazumom Tito-Šubašić Saveznici su definitivno predali Jugoslaviju komunistima, iako je raniji dogovor na relaciji britanskog i sovjetskog ministra spoljnih poslova Idn-Molotov bio da podela interesnih sfera u Jugoslaviji bude 50 naprema 50.

Slika
Petar II Karađorđević sa sinom i suprugom


Ovo najbolje ilustruje anegdota u kojoj Entoni Idn zabrinuto objašnjava Čerčilu da će podrškom Titu, u Jugoslaviji biti uveden komunizam. Čerčil ga je upitao: "Da li vi planirate da živite u Jugoslaviji?"


"Ne", odgovorio je Idn.


"E, pa ne planiram ni ja, i stoga se to nas ne treba ticati" - zaključio je Čerčil.
Evo još jednog primera koji ilustruje Englesku "pragmatičnost". Nakon Majskog prevrata 1903. i ubistva poslednjeg obrenovićevskog vladara, engleska kraljevska kuća je optuživala dinastiju Karađorđević za taj zločin. Zato kraljevi Petar I i Aleksandar nikada nisu primljeni na engleski dvor jer se to objašnjavalo solidarnošću sa jednom krunisanom glavom koja je ubijena. Međutim, to nije sprečavalo kraljicu Elizabetu Drugu (čiji je otac kum kralja Petra Drugog) da primi marta 1953 (takođe i 1978. u Bakingemskoj palati) u Londonu Josipa Broza Tita, čoveka koji je ukinuo monarhiju u jednoj savezničkoj zemlji.



Slika
Podržali Tita i komuniste: Staljin i Čerčil



Formalno 29. novembra 1945. monarhija je ukinuta bez referenduma,a ukazom Predsedništva Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ, od 8. marta 1947. godine porodici Karađorđević je oduzeto državljanstvo i konfiskovana celokupna imovina. Kralj Petar Drugi je decenijama prikazivan kao izdajnik koji je pobegao u inostranstvo sa "tonama" zlata. Jednopartijska istoriografija ga je napadala, osporavala i klevetala čitavih šest decenija. Prava istina tek poslednje decenije izlazi na videlo, a istorija će dati svoj konačan sud o poslednjem jugoslovenskom monarhu.

Tomislava za kralja

Prema nekim tvrdnjama, početkom pedesetih godina prošlog veka vođena je tajna i intenzivna kampanja da se princ Tomislav karađorđević dovede na presto, te da je iza celog plana stajao Radoje Knežević, bivši ministar dvora koji je tad bio emigrant u Kanadi. Uređujući lokalni glasnik srpskih emigranata, između ostalog je doneo:
"U žilama kraljevića Tomislava struji krv neustrašivog Karađorđa.



To je onda, navelo i kralja Petra, podstaknutog verovatno od svojih pristalica, da u pismu svome bratu ukaže, koliko bi borba oko prestola bila štetna, navodeći za to primer iz srpske istorije: Ja iskreno verujem da te ne rukovode ambicije Vukana, sina Nemanjina. Međutim, oni koji Ti sleduješ, javno o tome govore, da su Ti tu ulogu odredili. Savetuje ga da izvuče pouku iz ovog razdoblja srpske istorije, da bi mogao sagledati kuda te vode, šta žele da sa Tobom postignu nesavesni i nevaljali, koji Ti se predstavljaju Tvojim i prijateljima našega Kraljevskog doma."



Samo jedan primer koji ilustruje neistinost kvalifikacija Petra Drugog - "Kralja bez zemlje". Šezdeset godina se pričalo da je kralj pobegao iz zemlje sa basnoslovnom količinom zlata. Istina je sledeća - Kraljevina Jugoslavija je marta 1941. imala 84,5 tona monetarnog zlata, od toga u zemlji 10,7 tona, a u inostranstvu 52,869 tona, a 20 tona je pred rasprodato u devize. Od 10,7 tona u zemlji izneto je ukupno 674 kilograma, i to vlada 385 kilograma i generalitet 289 kilograma.


Slika
Zbogom monarhiji: Proglađenje FNRJ 29. novembra 1945. godine

Nakon oslobođenja, tadašnja FNRJ je dobila 49 tona zlata. Kada tom broju dodamo 15,649 tona isplaćenih Americi zbog nacionalizovanja imovine njenih državljana 1948. i 20 tona prodatih u devize, dolazimo do razlike od samo 100 kg zlata, koji su bili pokradeni prilikom transporta u Crnoj Gori tokom Aprilskog rata. Treba istaći i to da je novac za kasnije kraljevo lečenje prikupljan u krugovima naših ljudi u SAD jer je on do kraja života imao finansijskih poteškoća.

Jugoslovenska podela

Sudbina kralja zapravo je zapečaćena još u oktobru 1944. jer u isto vreme kad su antifašistički pokreti bili spremni da preuzmu vlast, Čerčil i Staljin dogovorili su se o posleratnoj podeli sfera uticaja u jugoistočnoj Evropi: Grčka će pasti pod britansku kontrolu; ostale zemlje će, sa izuzetkom Jugoslavije, za koju je nagodba bila 50 prema 50, biti prepuštene Sovjetskom Savezu.



Mnogi autori genezu stavova Saveznika prema zbivanjima u Jugoslaviji objašnjavaju pre svega političkim motivima. Oni su na kraju i igrali značajnu ulogu. Međutim, u ovom periodu, od leta 1943. do leta 1944, još je bila dominantna koncepcija da je osnovni cilj da se vojno porazi Nemačka, da treba raditi sve što je moguće da joj se nanese što veća šteta, dok je sve drugo od sekundarnog značaja. Politička teorija geneze savezničkog stava prema Jugoslaviji zasniva se takođe na netačnoj pretpostavci o zanemarljivo malom značaju zbivanja u Jugoslaviji na rat kao celinu.
Teheranska konferencija održana je u glavnom gradu Irana od 29. novembra do 1. decembra 1943. godine i na njoj su se sastali Čerčil, Staljin i Ruzvelt, to jest "velika trojica".

Odbacivanje Draže

Od bitnijih zaključaka ove konferencije treba istaknuti prvenstveno odluku da se partizanima u Jugoslaviji pruži potpuna podrška, kako vojna tako i politička, putem slanja velikog broja vojnih komandosa u Jugoslaviju i slično. Takođe je odlučeno da će se težiti obnovi nezavisnosti i opsegu nekadašnje Jugoslavije.

Sin britanski oficir

Po završetku rata, komunistički režim koji je preuzeo vlast u Beogradu, je sprečio povratak Kralja Petra u zemlju. On i kraljica Aleksandra živeli su u izgnanstvu u raznim zemljama. Prestolonaslednik Aleksandar Drugi rodio se 1945. godine, a školovao se Le Rozeju u Švajcarskoj, Kalverovoj vojnoj akademiji u SAD, Gordonstaunu u Škotskoj i Milfildu u Engleskoj.



Potom je stupio u britansku kraljevsku Vojnu akademiju. Godine 1966. proizveden je u oficira Britanske armije gde je došao do čina kapetana. Njegovo vojno službovanje odvelo ga je na Bliski istok, Italiju i Zapadnu Nemačku. Od kada je napustio vojnu službu, prestolonaslednik Aleksandar posvetio se poslovnoj karijeri.




Ova konferencija je poremetila i planove izbegličke vlade Kraljevine Jugoslavije na čelu sa Purićem u Londonu, koja je dotad i uživala delimičnu podršku britanske vlade. Međutim, nakon Teheranske konferencije, britanska vlada je otkazala podršku Draži Mihailoviću. Čerčil je to nastojao rešiti sa kompromisom sa Titom, tražeći da Tito prihvati odbeglog jugoslovenskog kralja Petra Drugog nazad u zemlju, a da će Britanija zauzvrat otkazati suradnju sa Mihailovićem. Međutim, Tito na ovaj kompromis nije pristao, a Mihailović je ipak izgubio podršku Londona.


Nakon ove konferencije doći će do značajnije suradnje i dopisivanja između Tita i Čerčila, što će na koncu rezultirati time da će pod britanskim pritiskom, predsednik izbegličke vlade u Londonu biti smenjen a na njegovo mesto će biti imenovan Ivan Šubašić, koji će ostvariti delimično uspešnu saradnju sa Titom i potpisati dva sporazuma Tito-Šubašić.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 25 Apr 2013, 22:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (8): Petar pada u postelju

Nije poznato da je kralj Petar Drugi od detinjstva bolovao često. Svi njegovi zdravstveni kartoni kazivali su da je mladi kralj savršeno zdrav, što je i razumljivo s obzirom na njegovu mladost. Prvi put se kraljeva bolest pominje 1965. godine kada je trebalo da mu bude uručena Velika povelja slobode.

Slika
Prvi znaci da je kralj teško bolestan pojavili su se 1965. godine

Znaci su se pojavili i objavljeno je da kralj neće prisustvovati svečanosti "zbog bolesti". Godinu dana kasnije u Libertvilu nije prisustvovao crkvenom saboru, već je poslao svog izaslanika Dragoljuba Vurdelja iz Trsta.

Već je počelo da se šuška da kralj vrlo ozbiljno nije dobro, ali je 1967. godine izgledalo kao da se oporavio. Učestvovao je u manifestacijama crkve, 20. maja je bio na završnoj svečanosti obeležavanja četvrt veka otkako je pukovnik Draža Mihailović digao ravnogorce na ustanak.
 
Petar Drugi je u udruženju "Draža Mihailović" održao dugačak govor gde nije samo slavio Dražu, već je i kritikovao pojedine hrvatske političare, srpsku emigraciju i uopšte ideje koje su ukazivale na težnje stvaranja nacionalnih država na tlu Jugoslavije. On je smatrao da tako važne odluke ne smeju donositi političari svako na svoju ruku, već se mora konsultovati narod.

Pritisnut teškim okolnostima, od smrti oca, izgnanstva, rane ženidbe i sukoba s majkom, ukidanjem monarhije u Jugoslaviji i crkvenim raskolom u čijem je centru neminovno bio, razumljivo je zašto je kralj bio narušenog zdravlja. Važan deo toga činio je neuredan život koji je vodio i konačno je oboleo od dijabetesa.
 
Oprečni izveštaji

Kako je sve tačno počelo u javnosti je više puta osporavano, s obzirom na to da su ljudi iz njegovog najbližeg okruženja davali kontradiktorne informacije. Jedan od izvora bio je đeneral Todor Milićević koji je vodio kraljevu kancelariju, a drugi kraljica Aleksandra. Prema poznatim podacima, početkom jula 1967. godine kralj se vratio sa puta iz Njujorka i neko vreme sasvim normalno obavljao svoje poslove.
 
U komi

Prema lekarskim izveštajima, kralj je u jednom trenutku pao u komu, ali se ne zna tačno kada. Tek u lekarskom izveštaju od 27. jula lekar konstatuje da je kralj Petar "pre desetak dana izašao iz kome, a svest mu se potpuno povratila". Ipak, lekari su i dalje insistirali na potpunoj izolaciji, miru i uskraćivanju bilo kome da poseti obolelog kralja. Izuzetak je, naravno, bila najuža porodica.
Britansku televizijsku ekipu primio je u svojoj kući 5. jula 1967, ali je istog dana kraljica Aleksandra izvestila šefa njegove kancelarije Milićevića da se kralj ne oseća dobro, a njegovo zdravstveno stanje nazvala je "katastrofalnim". Kralj je puno pio i dijabetes, kao i ciroza jetre nastupili su kao posledica koja će ga stajati života.

Ipak, dan kasnije, posle dugog odmora kralj kao da se oporavio, te je prema kazivanju đenerala Milićevića bio "veseo, normalan i vedrog duha". Međutim, već 10. jula, tokom redovnog referisanja, kralj se požalio svom šefu kancelarije da se nikako ne oseća dobro. Još dva dana kasnije, šef kancelarije Milićević je primio poziv kraljice Aleksandre koja ga je izvestila da je kralj veoma loše i da je prihvatio da ga otpreme u kliniku.

Kada je đeneral Milićević zatražio da poseti kralja, kraljica Aleksandra je odbila da mu predoči informaciju gde je ovaj smešten. "Ja sam kraljica i preuzimam sve poslove koje je kralj vodio", bio je njen kratak odgovor.
 
Slika
Kralj Petar pred kraj života nije bio u dobrim odnosima s kraljicom Aleksandrom

"Ako je vaš suprug, on je i naš kralj i moram da znam, jer sam odgovoran pred narodom. U protivnom, ja ću sazvati Krunski savet, kako je to Ustavom utvrđeno", odgovorio je đeneral Milićević, ali je Aleksandra bila nepopustljiva. Ipak se raščulo da je kralj smešten u privatnoj klinici za nervne bolesti "Sveti Luka" u Nici.
 
Tek posle ogromnog pritiska emigracije, načelnik klinike pristaje da objavi bilten o zdravstvenom stanju kralja Petra Drugog Karađorđevića, pa tako 15. jula navodi da je kralj u bolnicu primljen radi tretmana od samo nekoliko dana, ali je već 19. jula usledio novi izveštaj u kojem dr Pol Kos navodi da je "stanje njegovog veličanstva u početku bilo krajnje ozbiljno, ali da je opasnost po život prošla". Ipak, kralj nije primao posete i lekari su insistirali na potpunoj izolaciji.

Dani su prolazili i 25. jula lekari još tvrde da kralj nije u stanju da obavlja ni minimalne dužnosti, niti da prima posete, već da mora ostati u potpunoj bolničkoj izolaciji. Ipak, Petar Drugi je potpisao iz postelje dva pisma na francuskom jeziku. Prvo je bilo upućeno đeneralu Milićeviću, šefu kancelarije kralja, a drugo dr Barišiću, savetniku kralja. U njima ih Petar Drugi obaveštava da ih razrešava dotadašnjih položaja, optužujući ih pritom da su ga loše savetovali tokom crkvenog raskola.

Dolazi do ozbiljnih sukoba kraljeve porodice i đenerala Milićevića, koji odbija da preda deo dokumenata jer nije verovao da je kraljev potpis bio autentičan, kao i da, ako je kralj bilo šta potpisao, to učinio pri punoj svesti. Očajan zbog situacije, đeneral Milićević se obraća i knezu Pavlu za pomoć obaveštavajući ga da je kraljica Aleksandra kralja smestila u duševnu bolnicu kako bi ona mogla da završi neke poslove u svoju, a ne državnu korist.
 
Saopštenje

Za to vreme, lekari objavljuju novi bilten o kraljevom zdravstvenom stanju. Konačno, kralj se sam pismom oglasio 10. avgusta želeći da demantuje glasine o njegovom stanju i okolnostima pod kojima ga je kraljica smestila u kliniku.
 
Bez rođendanskog slavlja

Novi portparol kralja, advokat Bler iz Monte Karla, obavestio je javnost da kralj zbog lečenja dijabetesa prvi put neće moći da učestvuje u proslavi rođendana, svog 44.
"Njegovi zemljaci moraju da se zadovolje kraljevim i kraljičinim fotografijama, koje će im biti poslate."
Kada se malo oporavio, kralj je došao u London i uoči božićnih praznika pozvao svu emigraciju na jedinstvo, moleći ih da sve svoje međusobne zađevice otklone praštanjem. Zatim je, početkom 1968. iznenada, bez ikakvog objašnjenja, otputovao u Ameriku.
"Po lekarskom savetu pristali smo 12. jula o. g. da za izvesno vreme stupimo na kliniku 'Sv. Luke' radi lečenja šećerne bolesti od koje se podozrevalo da patim. Početno lečenje, kome smo bili podvrgnuti, proizvelo je stanje besvesnosti, koje je nastupilo u petak 14. jula, i iz koga smo se povratili idućeg ponedeljka, 17. jula. Posle toga, brigom dr Pola Kose, našeg lekara, naše stanje se brzo popravilo, tako da je u sredu, 19. jula, naš lekar mogao da objavi da je svaka ozbiljna opasnost otklonjena.
 
U toku narednog perioda odmora i lečenja, odlučili smo da izvršimo izvesne odluke, koje smo bili doneli neko vreme pre početka naše bolesti. Mi želimo da potvrdimo da su te odluke donete tek posle duže ozbiljne procene svih činjenica i da je naša čvrsta namera da ih održimo u važnosti."

Petar Drugi je bolnicu napustio 19. avgusta i odmah pozvao na razgovor svog sad već bivšeg ađutanta đenerala Milićevića. Kada je ovaj ušao u kraljev dom, pred njim se našla Aleksandra koja je viknula na đenerala da mora odmah predati svu arhivu i tom prilikom je udarila Milićevića. Ovaj je uspeo da se suzdrži, ušao je kod kralja i sa njim razgovarao jedva nekoliko minuta. Kasnije je đeneral Milićević ispričao da mu je kralj delovao potpuno odsutno i da mu je samo vrlo slabim glasom rekao: "Đenerale, predajte arhivu."


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 26 Apr 2013, 01:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (9): Odlazak u mukama

Kralja je na samrtnoj postelji negovala Milici Anđelković znana kao Mici Lou, supruga lekara koji je operisao Petra Drugog.

Slika
JEDINA DO KRAJA BILA UZ KRALJA: Mici Lou i Petar Drugi

Uprkos pogoršanju zdravlja, kralj je odlučio da još jednom proputuje Sjedinjenim Državama srećući se sa što je moguće više sunarodnika. To, međutim, nije moglo dugo da traje i sad mu je već trebala stalna nega. U početku je uz Petra Drugog bio doktor Uroš Stefanović i dr Frenk Lou čija je supruga Mici Lou prihvatajući da lično bude kraljeva negovateljica postala veoma bliska s monarhom. Verovao joj je bez rezerve.
 
U februaru 1970. obrazovan je i poseban Odbor za staranje o lečenju kralja Petra, na čijem je čelu bio Petar Salata iz Los Anđelesa, inače predsednik crkveno-školske opštine u jednom delu ovog grada na zapadnoj američkoj obali. Taj odbor je redovno izdavao biltene o stanju kraljevog zdravlja, a ono je bilo sve lošije.
 
Ubrzo u Los Anđeles stižu prinčevi Tomislav i Andrej Karađorđević koji nisu bili u dobrim odnosima s neposrednim okruženjem kralja. Nisu želeli ni da im dvor plati putne troškove, niti hotel. Ipak, sastali su se s predsednikom Odbora koji se brinuo o kralju Petrom Salatom i Mici Lou. Tema tog mračnog sastanka bila je sahrana kralja, tačnije, odgovor na pitanje gde će počivati poslednji kralj Jugoslavije. Isprva je verzija na stolu bila ona koja predviđa da kralj bude prenet u Vindzor, na groblje britanske kraljevske porodice na kojem je devet godina ranije sahranjena kraljeva majka Marija.
 
Slika
ODBOR ZA BRIGU O KRALJU: Petar Salata (u sredini)
 

"Može kroz dva sata, dva dana, dve nedelje, ili dva meseca da umre. Lekari se čude da je još živ" bio je utisak princa Tomislava Karađorđevića posle posete SAD. Taj susret je ujedno bio i poslednji put da su se videli kralj Petar i njegov mlađi brat Tomislav.

Jedina osoba koja je zaista sve vreme bila uz kralja i negovala ga u njegovim poslednjim danima bila je Mici Lou, Srpkinji Milici Anđelković, poreklom iz Vrnjačke Banje, koja se, došavši u Los Anđeles, udala za filipinskog lekara Frenka Loua, posle čega odlučuje da amerikanizuje ime i uzme muževljevo prezime.
Tek posle posete bratu i videvši Mici Lou s kakvom pažnjom se stara o njemu, princ Tomislav Karađorđević je shvatio koliko je ta žena bitna u životu jugoslovenskog kralja. Po povratku u London, odlučio je da joj napiše pismo kako bi se zahvalio.
 
Slika
Opšta klinika u Denveru
 

"U tih nekoliko trenutaka osetio sam duboku i odanu ljubav, koju pokazujete prema mome bratu u njegovim najtežim časovima života. Niko nije pružio toliko mnogo Petru, kao što vi pružate njemu u ovom trenutku, a takođe vaš suprug, pružajući mu svu svoju lekarsku pomoć. Vi koji ste učinili toliko dobro za Petra u ovo nekoliko poslednjih meseci, morate poznavati njega čak bolje od nas, porodice, koji smo tako daleko i bez dodira".
 
Petar Drugi je rapidno propadao, ali još nije gubio nadu u ozdravljenje. Premaštali su ga s klinike na kliniku iako mu je već ponestajalo novca za tako skupe tretmane. Do sredine 1970. je od svog advokata Ostina Smita tražio da se isplati 27,000 dolara za bolničke troškove, ali novca već nije bilo jer ga je uzela kraljica Aleksandra.
 
Kolaps
 
Tokom proleća 1970. godine, kralj je bio smešten u bolnici "Džon Vosli", u Los Anđelesu. Tada je Mici Lou obavestila princa Tomislava i prestolonaslednika Aleksandra da se kralj nalazi u teškom zdravstvenom stanju i oni su u aprilu došli da ga posete. Stigavši u Los Anđeles odseli su u hotelu i čekali više dana da kralj izađe iz kome.

Kraljica bez kraljevstva
 
Kraljica Aleksandra od Jugoslavije, majka princa Aleksandra prestolonaslednika i supruga kralja Petra Drugog, nikada nije kročila na tlo Jugoslavije, zemlje čiji je bila monarh. Razvela se od kralja Petra Drugog i umrla je u Ist Saseksu, u Velikoj Britaniji, 30. januara 1993. godine. Sahranjena je u kraljevskoj grobnici u Atini.

Bez abdikacije
 
U novembru 1945. monarhija je ukinuta bez referenduma, a Jugoslavija se preobrazila u republiku. Kralj Petar Drugi nikada nije abdicirao iako se tvrdilo da postoje dva sporna dokumenta, jedan od 27. aprila i drugi od 8. juna 1945. koji ukazuju na abdikaciju, a što je navodno bio povod da se republika proglasi 29. novembra. Josip Broz Tito je kralju Petru ukinuo apanažu u leto 1945. godine, čime je zadao prvi udarac njegovom inače nepopularnom braku.

Usledio je sledeći bilten Odbora za staranje o kraljevom zdravlju:

"Kralj je teško oboleo od ciroze jetre i bubrega, telesno je veoma iscrpljen, ali nije duševno slomljen. Nj. V. kralj preko Odbora zahvaljuje svim organizacijama, listovima i pojedincima, koji prate tok njegovog lečenja i mole se Bogu za njegovo zdravlje."

Kralj Petar Drugi Karađorđević je preminuo u 47. godini života, 3. novembra 1970. godine, u opštoj bolnici u Denveru, u koju je bio primljen 7. oktobra, pod lažnim imenom Petar Petrović. U formalnom izveštaju o smrti od 12. novembra 1970. godine navodi se da je kralj umro jer mu je srce stalo kao posledica teške upale pluća.
Uzroci koji su ga doveli u bezizlazno stanje su: oštećenje mozga duže od tri meseca, hronična ciroza jetre duža od šest meseci. Kao drugi značajan i neposredan uzrok smrti navodi se neuspela transplantacija jetre. Smrt je nastupila u 9 časova i 50 minuta pre podne, deset minuta po prestanku rada srca. Lekarsku analizu potpisao je lekar Džems Anderson, a dokumentacija navodi i da je obavljena autopsija.

Kralj Petar Drugi Karađorđević je jedini monarh koji je živeo, preminuo i sahranjen u Sjedninjenim Američkim Državama. Bio je cenjen u Vašingtonu, rado viđen gost američkih predsedenika kako tokom, tako i posle Drugog svetskog rata. Bio je čest gost kod emigrantskih uglednika, posebno kod četničkog vojvode Momčila Đujića, ali i u porodici biznismena Petra Gajića i njegove žene Vere.
 
Jedna od najvrednijih stvari u privatnoj zbirci Vere i Petra Gajića bili su pasoš, pidžama, lična pisma, kao i tepih kralja Petra Drugog Karađorđevića, koji su im ostali posle smrti monarha. Gajići su lečili kralja, negovali ga u svom domu i čuvali njegove stvari. Njihova kuća je proglašena za Muzej u pustinji i procenjena na 90 miliona dolara. Neko je, posle smrti Vere Gajić, međutim, uzeo pasoš kralja Petra Drugog Karađorđevića i prodao ga lokalnim antikvarima. A samozvane grčke časne sestre su uzele ostale stvari i odnele ih u Milvoki.

U bolnici u Denveru kralja Petra Drugog negovali su negovali su i brat Andrej Karađorđević, pukovnik Nikola Stepanović, porodica Gajić i Mici Lou, supruga doktora Loua, koji ga je operisao. Nažalost, presađena jetra nije prihvaćena i kralj Petar Drugi je preminuo. Bio je to tužan kraj jugoslovenskog monarha, izgnanika koji je bio suočen s mržnjom komunista, ali i dela srpske emigracije.  Prema sopstvenoj želji sahranjen je u manastiru Sveti Sava u Libertivilu u Sjedinjenim Državama.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 26 Apr 2013, 01:13
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (10): Šta krije testament

Prenošenje posmrtnih ostataka kralja Petara Drugog prošlo je neobično tiho. Razlog tome zvanično nije poznat, ali je u javnost dospela priča da su Karađorđevići računali na nezadovoljstvo dela emigracije u Sjedinjenim Državama.

Slika
Kralj Petar II Karađorđević sa svojim sinom prestolonaslednikom Aleksandrom

Sve je obavljeno brzo, diskretno.
Povodom spekulacija u javnosti, posebno u srpskom rasejanju, iz Kancelarije prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića je saopšteno da su "ekshumacija i prenos posmrtnih ostataka kralja Petra Drugog obavljeni u potpunosti u skladu sa zakonima države Ilinois u SAD, uz savetovanje advokata Tomasa J. Karačića iz Čikaga, kao i da je njegov sin, kao jedini naslednik, imao valjano i puno ovlašćenje da pokrene i sprovede ovaj postupak".
 
U saopštenju se još dodaje da su sa ekshumacijom i prenosom tela kralja Petra Drugog bili upoznati i saglasni Eparhija srednjozapadnoamerička SPC i ambasadori SAD u Srbiji i Srbije u Vašingtonu. Takođe se ističe i da je "kralj Petar Drugi bio šef jedne od država saveznica iz Drugog svetskog rata, tako da će sve te države imati priliku da pošalju svoje zvanične kraljevske, državne i vojne predstavnike na kraljevu zvaničnu sahranu na Oplencu".
 
Slika
Grob kralja Petra Drugog u manastiru Svetog Save u Libertivilu
 

Pitanje prenošenja kralja Petra Drugog na Oplenac pokrenuto je zapravo u jesen 2012. godina kada je princeza Jelisaveta Karađorđević uspela da iz Švajcarske prenese posmrtne ostatke svog oca, kneza Pavla Karađorđevića. Ali, kod kralja Petra je na izvestan način aktivirana stara priča o tome da on sam nije želeo da bude na pokopan na Oplencu, već je izričito zahtevao da mu večna kuća bude u manastiru Sveti Sava u Libertivilu kod Čikaga. Na ovoj tezi insistira Eva Marija Karađorđević, nekada poznata kao Mici Lou, bivša supruga lekara koji je i operisao kralja Petra, a kasnije supruga princa Andreja Karađorđevića.

Kralj Petar Drugi ostavio je testament u kome je izričito naveo: "Uprkos ma kakvim drugim željama moje porodice, moja je želja da budem sahranjen u manastiru slobodne Srpske pravoslavne crkve u Libertivilu".

Izvršilac testamenta je gospođa Mici Lou, koja će se ubrzo posle kraljeve smrti udati za princa Andreja i postati princeza Eva Marija Karađorđević. Porodica i Krunski savet, međutim, nikada nisu prihvatili ni testament ni princezu Evu. I pored dva sudska spora, na kojima je potvrđeno da je kraljev potpis na testamentu autentičan, članovi porodice tvrde da je testament falsifikovan.
 
Slika
Prenošenje kovčega iz Libertivila
 

Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević je i u obraćanju novinarima, a i u govoru u kapeli nakon služenja opela više puta naglasio da je njegov otac kralj Petar uvek kada je bio sa njim govorio o svojoj želji da se vrati kući. Za testament po kome je počivši kralj navodno tražio da ni u kojoj varijanti ne bude sahranjen u Srbiji, već u manastiru Sveti Sava u Libertivilu on kaže da nije validan jer je sačinjen nekoliko dana posle operacije koju je imao.
 
"Po američkom zakonu, dokument koji se potpiše 30 dana nakon  veće operacije nije važeći. Mnogi su radili protiv mog oca, to neću zaboraviti, ali im opraštam", rekao je prestolonaslednik. Mnoga svedočenja koja su ostavili najistaknutiji politički emigranti tog vremena govore u prilog sumnjama da nešto nije u redu sa testamentom.
 
Princ Tomislav je o tim danima ostavio zapis: "Ja sam uvek stavljao do znanja, naročito kada sam osetio da je Petar pri kraju života, da treba da bude sahranjen uz našu mamu u Engleskoj. Za svaki slučaj poslao sam pismo kraljici Elizabeti u vrlo neutralnom tonu. Napisao sam sledeće: 'Bio sam kod brata i mislim da neće preživeti ovu bolest. Imamo problem jer ne znamo gde da ga sahranimo'. Kraljica je lično, svojom rukom odgovorila: 'On mora da bude sahranjen pored vaše mame. Ja sam naredila preko ministarstava za spoljnu i unutrašnju politiku da se to omogući'."
 
Jedini Karađorđević koji je prisustvovao kraljevoj sahrani bio je njegov mlađi brat Andrej, a ostatak porodice je sedam dana kasnije u Londonu održao pomen. Govorio je i njegov sin, danas prestolonaslednik Aleksandar. U jednom delu govora rekao je da ga jugoslovenska kruna uopšte ne zanima i taj deo govora nije ostao nezapamćen, mada to s aspekta poštovanja volje kralja Petra Drugog nije toliko važno.
 
Ko je Mici Lou?
 
Slika

Milica Anđelković je rođena 1927. godine u Vrnjačkoj Banji. Otac Milan bio je poznati banjski pekar. Supruga Evica mu je pomagala u poslu. Pred rat su se razveli. Deca, Milica i sin Milutin, ostali su sa majkom. Ona se posle udala za jednog banjskog kafedžiju. Otac Milan je otišao u rat i bio zarobljen. Milica je, sećaju se Vrnjačani, bila vrlo otresita i vragolasta. Mnogi su samo zbog nje svraćali u kafanu njenog očuha, gde mu je ona pomagala u radu. Neki kažu da je Milica 1944. godine otišla na rad u Nemačku preko njihove organizacije TOT. Ona tvrdi da je pobegla od komunista i da bi tamo pronašla oca koji je bio u zarobljeništvu.
 
Posle kapitulacije Nemačke zaposlila se kod Amerikanaca, u Unri, u sektoru za transport. Uspela je da pronađe i oca Milana i da ga ubedi da se ne vrati u Jugoslaviju. Rekla mu je da namerava da se domogne Amerike, a kad se sredi, da i on dođe pa da tamo otvore restoran. U Americi se obrela 1950. godine, u Long Biču u Kaliforniji. Zaposlila se kao knjigovođa u jednoj fabrici nameštaja. Imala je sreću da uvek bude u dobrom društvu, jednom prilikom je pozvana na zabavu tamošnjeg Rotari kluba.
 
Tako je mlada Vrnjačanka upoznala američkog lekara kineskog porekla Frenka Loua. On je bio član toga kluba, poticao je iz čuvene kineske porodice a i ujak mu je dugo bio kineski ambasador u Americi. Prijateljstvo između lepe Milice i kineskog lekara preraslo je u ljubav, a ubrzo i u brak. Milica Anđelković je 1953. godine postala - gospođa Mici Lou. Suprug Frenk, koji je dotle imao svoju ordinaciju, ubrzo je otvorio bolnicu a supruga Mici mu je vodila finansije i administrativne poslove. Mici je Frenku rodila dva sina. Obojica su danas lekari.

I kad je ono 1954. godine kralj Petar Drugi prvi put došao iz Evrope u Ameriku, u Los Anđeles, Mici Lou je žarko poželela da ga upozna i da mu se nađe na usluzi. Njen deda je bio u ličnoj telesnoj pratnji kralja Petra Prvog i regenta Aleksandra Karađorđevića. Posle smrti kralja Petra, Mici Lou se udala za princa Andreja s kojim je živela u Kaliforniji sve do majske noći 1991. godine kada je princ Andrej nađen mrtav u svom kadilaku u garaži svoje firme, kompanije za promet nekretninama u kojoj je radio kao agent. Lekari su ustanovili da je "smrt nastupila istog dana oko dva časa zbog trovanja gasovima".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 82 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker