Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:48


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 25 Maj 2012, 15:45
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
КНЕЗ МИЛОШ (1780-1860) И КНЕГИЊА ЉУБИЦА (1785-1843)

Лаку ноћ, Мала Госпођо

Господар све ово гледа са стране. У Петрију, па у Љубицу. Да ли га ово заиста забавља? „Шта могу, Љубице, кад ти Бог није дао?...” „Тако?” Рука јој сама креће ка оном клину, о којем виси Милошев пиштољ. Крај представе, господару! Завеса пада. „Пиштољ Милошев, рука Љубичина. Да видимо: хоће ли слагати?” Била је на сахрани. Све је гледала, скривена, до гуше у блату. Осам месеци касније, родила је сина. Михаило. Лепо име. Значи: Богу сличан. А на ногама Петријиним, кад су је сахранили, биле су папуче. Жуте

Пише: Милена З. Богавац


Slika

Претходне ноћи је сањала Кума. Дошао јој је у сан, носећи своју главу у рукама. Рекао је: „Поздрави мужа.” Пробудила се од сопственог вриска, пре свитања. Милошева страна постеље је празна. Додирује беле, везене плахте. Хладне су, господар није спавао овде. Устаје. Обува жуте папуче уредно сложене поред постеље. Уплиће косу у пунђу, умива лице млаком водом из бокала. А онда, чује кораке. Женски кикот, удах-издах, шапат, пред вратима. Ослушкује. Опрезно прилази. Судара се са својим мужем. Он стаје, препречи јој пут, и она остане тако, ту, испред њега. Не миче се. Крајичком ока, преко његовог рамена, угледа бело-плаву хаљину. Угледа босо женско стопало, како замиче у мрак.
Љубица стеже усне. Милош је гледа. Она ћути.
„Шта је?” пита је. „Зашто ћутиш?”
„Не ћутим”, промрмља себи у браду, крене напред, али он је задржи.
„Зашто ћутиш?”
„Ако проговорим, господару, ако сад проговорим...” помисли. Али не каже ништа. Оставља ту мисао недовршену, у глави. И док излази из собе, у којој њен муж није спавао, стиже је као прекор његово:
„Само ти ћути!”
Иза лошег сна, дан је почео горе. Покушава да скупи расуте мисли, покушава да мисли на обичне ствари, на платно у својим рукама, на пример, шије па пара, и тако у круг. Ништа јој не иде. А и не осећа се добро. Јутрос јој је, после оне сцене, припала мука. Мука јој је и сада.
По кући се мотају девојке, послују, причају, певуше, месе хлеб... Једна је примети како са платном у руци одсутно седи и гледа у небо: већ је подне. Девојка стаје пред њу уз наклон: „Треба ли помоћ, госпо?” Лице јој не види добро, јер је гледала у Сунце.
Зато је пита: „Која си ти?”
„Анка”, одговори девојка. Кнегиња посматра њену хаљину, белу, црвеним извезену... То није та. „Анка. А где је Петрија?”
„Петрија још није изашла, господарице”, девојка не скрива осмех. И пре него што стигне да нареди да је позову, иза својих леђа чује познати глас.
 „Ево ме”, каже Петрија. Каже се: „Eво ме, господарице”, помисли, али не каже ништа. Ћути, а онда се пита колико још може да ћути.
„Петрија, иди на’рани свиње!”
Девојка шири своје плаве очи: „Ја?”
Љубица устаје: „А зашто не ти, Петрија?”
Ова се дрско насмеши. Покупи своју бело-плаву хаљину, климне главом уместо наклона, а затим оде у задње двориште. Кнегиња је испрати погледом... Како је само постала дрска, та мала. Зову је Мала Госпођа. Звони јој још у ушима оно њено зачуђено: „Ја?” Ти, наравно, у кога гледам! Ко да је она боља од других, Боже сачувај. Додуше, лепо пева... Па шта?! А и уме да чита и пише. Добро, за то јој свака част... Сећа се Љубица како је прошлог месеца причала с Караџићем, када је дошао да моли за новац, што му недостаје да доврши превод Светог Писма.
„Немам више и не могу ти дати. Народ нема шта да једе, Вуче!”
А Петрија? Мота се туда, служи, нити је ико гледа, нит’ је ко шта пита, стане одједном са стране, па каже:
„Вера је за душу народа ‘рана. Свето Писмо превести, значи душу гладном народу нар’анити...” Мудрица!
И шта је друго могла Љубица, после тога? Дала му је новац. На. Ево, узми. Кад је одлазио, видела је како љуби Петрију у руку. Слушкињу у руку, као владику, Боже опрости! О, чуда! И шта ће жени да чита букве? А њен муж, Књаз Милош, који се тој вештини Петријиној толико диви, ни сам је никад није изучио. Мисли на нешто друго, молим те мисли на нешто друго...

ПАПУЧЕ ЗА ДРУГИ СВЕТ

Јуче је овде била Круна, јетрва Љубичина, жена Јевремова, да каже како ниже Рудника има Циганка што сваку травку зна. Чудна је, кажу да је вештица. Неће са сваким да говори, али... „Кога је од ватре лечила, тога се ватра као од воде клони.” Дошла је да предложи Љубици да неког пошаљу по ту жену, не би ли малом Милану пронашла лек. Јадно дете! Тек што прездрави, опет се сручи у постељу... „Послаћу неког, још данас, Круно.” Тако је рекла. Док ју је испраћала до капије, Круна је стегла под руку: „Свашта се прича по народу, Љубо. Смири ту малу, ако Бога знаш. Син ти је нејак, болешљив, јединац, а муж ти од тебе чини спрдњу.” И чим се овога сети, опет јој буде мука. Није послала никог. Јетрви је рекла да сутра дође опет. Рудник није далеко. „Што не би ти и ја, Круно, пошле саме? Чекаћу те, кад падне Сунце.” А Сунце никако да падне.
Покушава да мисли на обичне ствари, на било шта, ништа, ни на шта, на нешто друго, било шта друго. На платно у својим рукама, на пример. Нешто није у реду? Ништа није у реду. Није њој, Љубици, муж ни раније био веран. Изашла је она на крај и са Радојком, и са Станом, и с којекаквим цурама што их је код ње слао, „да им нађе какав посао”, па „да јој помогну у кући док се работа на суду не сврши”. Све то она зна. Али, ово... Ово је нешто друго. „Мала Госпођа”. Да ти се смучи.
Врти јој се у глави... Ово, ово је нешто друго. Покушава да смисли шта није било у реду. Од прошле Вукове посете, до данас, нешто је изостало. Нешто, нешто, нешто... Нешто није у реду. Нешто је превидела. Како и не би када је сва... сва је расејана, све јој је, баш све, у глави мутно. Покушава да мисли на обичне ствари. На платно у својим рукама, на пример... Нешто је изостало... Убоде се на иглу и цикне... Ово је нешто друго. Погледа свој прст. Види крв. Остаје тако и гледа капљицу крви. Црвена флека на белом платну. Одједном, помисли да зна. Мисли, мисли, мисли, рачуна... То је!
Требало би да одмори. Отићи ће у своју собу, лећи и тамо сачекати Круну. И онда, одлази у своју собу. Леже у постељу, и поглед јој пада на пиштољ Милошев, окачен о клин.
Кад су се волели, последњи пут, рек’о је: „Љубице, роди ми сина.” Било је нешто чудно у њему, у том његовом: „Роди ми сина.” Било је нешто сабласно, и уплашила се, стварно јесте. „Мој син није мртав, Крњо.” Тако је рекла: Крњо. Баш намерно. Баш тако. Од тад је није ни пипнуо... Сада лежи исто, као и тада. Гледа у његов пиштољ, који виси о клину. Опет јој је зло... Мути јој се у глави, устаје и истрчава из куће.
Жуте папуче остају уредно сложене на поду.
Повраћа. Умива се. И опет повраћа. Опет се умива, а затим креће назад у собу. На вратима стаје, укопана. Петрија седи на рубу њене постеље. Завлачи своје стопало, у Љубичину папучу. Разгледа како јој папуча стоји, смешка се, па обува и другу.
„Шта то радиш, Петрија?”
Реченица пара тишину, као пуцањ, као гром. Из ведра неба.
„Опрости”, каже девојка. Брзо се изува, спушта поглед, сва румена у лицу. Каква мучна ситуација.
„Опрости”, понавља постиђено. „Не знам шта ми је било.”
Крене на врата, али Кнегиња стане испред ње.
„Чекај, девојко. У очи ме гледај. Тако.” Стоји пред њом. Очи у очи. Саме. Нигде сведока. Никад до сада нису се нашле овако близу, и Петрија наједном помисли како је нешто у Љубичиним очима подсећа на мајку. Глупа помисао. Зна да је глупа, па је склони са стране.
„Јесу ли ти таман, Петрија?” Девојка ћути.
„Јесу ли ти таман моје папуче, чујеш?” „Јесу”, прошапће.

ВРТЛОЗИ И КРИВИЦЕ

Крива је. Није крива што их је обула, крива је што су јој таман. Љубица се смеши, а онда, одједном, питање: „Какав је чо’ек био твој муж, Петрија?”
„Мој муж?” Хтела би да је слаже, толико би хтела да је слаже, али... нешто у Љубичином погледу, нешто строго, гордо, а опет топло, нешто што подсећа на њену мајку, мада то не уме да објасни, то нешто, шта и зашто... Хтела би, тако би хтела да слаже, па, ипак, изговара истину: „Никакав.” И већ се каје. Проба да ублажи: „Нејак. Ко дечак.” Пита се зашто је ово рекла. Могла је да каже било шта друго, могла је да ћути, тако је, Петрија, само ти ћути! И хоће. Ћутаће. То је одлучила.
„Као твој син. Болешљив. Мршав.” Умукни, Петрија! „Нисмо ни две године живели, кад се изврнуо. Јадничак.”
„Бог да му душу прости”, каже Љубица. „Ниси га волела.”
То није питање, то је закључак. Нико је, дакле, ништа не пита. Не мора ништа да одговори, па опет... Петрија до сада није примећивала ово код Кнегиње. Тон, начин на који гледа, дубоко, озбиљно, као икона. Жели да слаже, толико жели, и нема разлога да јој се правда. Жели да ћути, па ипак говори: „Моји су били сироти људи. Нико ме није ни питао. Нисам могла да бирам.” Љубица ово разуме.
Саосећа, мада њени нису били сироти људи, и мада ова девојка овде није њена пријатељица. „Змијо”, помисли. „Је л’ треба зато да те жалим? Да ти опростим што спаваш с мојом мужем, јер ниси могла да бираш.” Која уопште може да бира? То не постоји. Није могла ни она. На леђима има белег. Обележена турским пророчанством. Није јој било ни петнаест година, када су дошли да је одведу. Код паше. У харем. Да је удају, да је потурче. То тамно, као облак, та флека на њеним леђима, према некаквом предсказању значило је како ће једном знати за великог господара. Није могла да бира. У харем, или за Крња. Сумњив избор. Никакав избор. Пита се шта би одлучила Петрија. Шта би Петрија, на њеном месту?
Није се она, Љубица Вукосановић, од оца Радосава и мајке Маре, удала за Кнеза. Он је њен белег, крст на њеним леђима, њена срећа и њена несрећа. Није га бирала. Он јој је дошао, неизбежан. Као судбина. Како то објаснити овој девојци овде? Кад би се стварно потрудила, изабрала најтеже речи, саму би себе повредила много више него њу. Зато ћути. Загледа Петрију. Замишља руке свог мужа на њеним раменима и ту слику, зачудо, прихвата веома лако. Равнодушно. Муж јој ни раније није био веран, али ово, ово је нешто друго.
„Колико ти је година, Петрија?” „Двадесет. И једна”, каже. Љубица помисли: „Шта то радиш, дете? Бежи, сад, док можеш, шта ће ти то?”
 „Млада си”, каже јој. „Лепа. Требало би уредити да се поново удаш. Не брини, ја ћу се за то заложити код Господара.” Ово је стварно превише. Чак и за Петрију. Зашто се прави да не зна? Па, цео град је зове Малом Госпођом. Чак је и у цркву одлазила са Кнезом. Уосталом, зар она није млађа и лепша и паметнија од ове жене овде, па нек’ му је и стопут венчана? И баш кад удахне ваздух да јој све то саспе у лице, улази Анка: „Господарице, дошла је ваша јетрва. Каже да вас позовем.”
Петрија с трема посматра Круну и Љубицу, како се пењу на кола. Љута је. Љута? Слаба реч... Чим скрену за прву кривину, она ће право код господара. Тако је! Иде право код Кнеза. Какве год послове има, нека их одложи, с овим се не може чекати. Све ће му рећи, све у лице, све, све, од речи до речи тако. У глави смишља говор, дорађује, труди се, бира најтеже речи. Све ће му рећи, па нек’ је отера. Нека је уда за другог, нека је убије – више неће да ћути. Неће друга да му буде, хоће све. СВЕ! Занима је, јако је занима израз на његовом лицу. Рећи ће: ради са мном шта ти је воља, ал’ њу да зовем „господарице” нећу! Није ти мушко родила здраво! Твој брат и она његова жена већ виде свог сина, у твојој столици. Жена ти све против тебе ради, отерај је, још данас, а ја се кунем да ћу њену децу пазити као своју! Није је брига шта ће с њом бити, она га воли. Во-ли. Да, тако ће рећи. Рећи ће: „Волим те, више од себе, никада ти се нисам противила, али овако даље не могу! Отерај је!” Виче. ... „Полако, Петрија. Успори. Тако. ‘Оди. Лепа си када се љутиш...”

ТО МАЛО СУДБИНЕ НА ДЛАНУ

Циганка узима Љубичин длан, Љубица извуче руку. Жена се гласно насмеје. Права вештица. Лепа је. Као грех. „Нисмо због тога дошле”, каже јој Круна, „него да питамо знаш ли како да излечимо дечака. Већ пола године има ватру. Колико тражиш? Само реци. Даћемо ти све!”
Циганка гледа у Љубицу, па у Круну. Пита: „Је л’ ти то син?”
„Није мој син”, одговори Круна. Љубица ћути. Лице је сакрила марамом, али је Циганка изгледа зна. „Твој син, госпођо”, каже, „биће велики. Богу сличан.” Љубица заборавља на своју мараму, погледа Циганку, откривши лице: „Хоће ли оздравити?” Циганка је добро погледа, а затим спусти поглед у прашину. Не говори ништа. „Хоће ли оздравити?!” Тренутак траје бескрајно дуго. „Ја ти не могу помоћи.”
Кнегиња остаје слеђена. Циганка узима њену руку, она стоји, немоћна, непомична, не покушава да се брани. На кратко погледа Љубичин длан, затим јој спусти руку на трбух. Гледају се у очи. „Твој син”, каже јој. Очи јој црне. Као поноћ. Чује се гром.
„Пробуди се!” Ништа. Круна је хвата за раме. „Љубо, буди се! Скоро смо тамо. Хајде, душо. Шта си то сањала?”
Отвара очи. Срце јој удара тако, да јој се чини како читава кола одскакују, у ритму њеног пулса. „Нећу да идем код те жене!” каже. „Нећу!” виче.
„Шта ти је, Љубо?”
Она зна шта јој је. Зна шта је било, и шта ће бити.
„Окрећи кола, идемо назад!” нареди.
„Не буди луда”, виче јој Круна.
„Нисам луда, идемо назад. Почеће олуја!”
Круна се загледа у небо. Каква олуја? „Бог с тобом, Љубице. Нема ни облачка. Погледај!” „Нећу. Окрећи. Назад!”
Никад је није видела овакву. За све ове године, никада није видела јетрву у овом стању. Брине је. Све је то брине. Кочијаш окреће кола... Љубица ћути. И Круна ћути. Свака у својим мислима... Напокон стижу. Кнегиња трчи до куће.
„Шта је то, Петрија?”пита улазећи у собу.
„Спремам постељу”, каже Мала Госпођа.
„За кога спремаш постељу?”
Господар све ово гледа са стране. Као да се не догађа стварно. Као у позоришту код Јоакима Вујића. Сцена набијена, да све пршти. Луде жене!
Петрија се не повлачи.
„За себе, и господара.”
„Где ћу ја спавати?”
Петрија слегне раменима: „Фала Богу, велика је кућа.”
Господар све ово гледа са стране. У Петрију, па у Љубицу. Да ли га ово заиста забавља?
„Шта могу, Љубице, кад ти Бог није дао...”
„Тако?”Рука јој сама креће ка оном клину, о којем виси Милошев пиштољ. Крај представе, господару! Завеса пада.
„Пиштољ Милошев, рука Љубичина. Да видимо, хоће ли слагати?”
БУМ! Велико бум. Онда тишина.
„Лаку ноћ, Мала Госпођо.” (Прави наслов за драму код Јоакима.)
Трчи низ двориште, ка капији. Одједном - почиње киша.
Била је на сахрани. Све је гледала, скривена, до гуше у блату. Падало је, и падало, и то је добро, помислила је... Киша сакрива сузе. Патетично? О томе није размишљала. Ако и јесте, није ни знала ту реч.
„Знам шта сам урадила. Искрено се кајем. Но, ако би мојем господару у којем случају требала крв, хоћу је за њега добровољно дати. Несрећа је моја што сам женског рода и слабог расуђенија, па сам тако увредила свога господара.”
Осам месеци касније, родила је сина. Михаило. Лепо име. Значи: Богу сличан.

А на ногама Петријиним, кад су је сахранили, биле су папуче. Жуте.


nrevija


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 01 Jun 2012, 16:16
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Марко Краљевић у љубавном троуглу

ворци записа, разуђеног жанра старе српске књижевности, оставили су белешке о најразличитијим догађајима, личним душевним стањима и природним појавама. За разлику од химнографских и хагиографских дела где теме из брачног живота, неверства и других породичних дешавања нису могле бити укључене хроничари који су бележили догађаје из средњовековља често су могли да пренесу импресију у виду кратке белешке о најразноврснијим догађајима, од смена на престолу и ратова до брачних ломова, пљачки и заточеништва неког не нарочито истакнутог појединца. Дијак Добре је тако забележио у једном запису вест о љубавној авантури краља Марка…

Slika
Портрет краља Марка, део фреске на јужном зиду Цркве Светог Димитрија у Марковом манастиру код Скопља, настала 1376. или 1377. године.

У српским средњовековним рукописима сачуван је велики број записа, од којих се многи састоје искључиво од конвенционалних формула, општих места, па тако дају углавном само сведочанство о рукопису и његовом творцу, без асоцијација на неко друго дешавање. Ипак записи могу да садрже и вести у потпуности некарактеристичне за друге врсте наративних извора а запис дијака Добре свакако се убраја у ову врсту записа. Запис је забалежен у једном рукописном минеју који се налази у библиотеци манастира Хлудова, јединовјечерској монашкој заједници недалеко од Москве (рукопис број 164) а запис је објавио још Љубомир Стојановић у својој монументалној збирци Стари српски записи и натписи (књига прва, број 59). Преписујући једну богослужбену књигу дијак је осетио потребу да забележи догађај из приватног живота краља Марка, који је сигурно на њега оставио снажан утисак јер се одлучио да тим догађајем а не годином датује свој рад на књизи. Сама белешка о догађају уроњена је у низ конвенционалних израза монашке фразеологије:

Писа се ова књига у Поречи, у селу званом Калуђерац, у дане благовернога краља Марка, када даде Тодору, Гргурову жену Хлапену, а узе жену своју првовенчану Јелену, Хлапенову кћер. У то време писах попу Тодору на Калуђерици рада тоста сазету, ја многогрешни и недостојни и иза свих последњи, недостојни нарећи се раб Христу Добре дијак, Рабов син, од Маргарита попа Станков брат, а којем ми је гроб отачаство, а земља мати, прах прва одежда, црви вечни гости. Зато, ако и будем сагрешио где, било у некој црти, било што гоборих с другом, а или што се бејах напио, молим вам се, ја Добре дијак, недостојан раб Христа Бога, но огњу вечноме раб, братијо мала и велика, прочитавајући појте, а не куните, но радије помињите писца ове књиге и родитеље његове, а вас ће Христос. О кунући клет је, а онај ко благосиља благословен је. Почините руке од дела, а очи од суза и ум од мисли.

Овај запис сажето је коментарисао још Константин Јиречек. Он је објаснио како је дијак простодушно забележио да је Марко предао Тодору, Гргурову жену и очито своју љубавницу, великашу Хлапену а назад узео своју жену Јелену, Хлапенову ћерку. Како историчар књижевности Јован Деретић објашњава Марко се у овом љубавном троуглу нашао између две жене, супруге Јелене и љубавнице Тодоре. Марково враћање жене кући и уступање љубавнице тасту сигурно је имало великог одјека чим га је дијак добре искористио као хронолошку одредницу. Јован Деретић запажа да је овај догађај за дијака имао сличан значај какав инок Исаија придаје Маричкој бици чим верује да ће будући читалац не према години него према Марковој љубавној афери моћи да одреди када је дијак радио на књизи. Светлана Томин сматра да овај запис омогућава да се разуме Марков карактер а не његова владарска делатност, док Милан Кашанин овај запис тумачи као вест из свакодневних дешавања оновременог друштва и више него забаван документ за разумевање психологије средњовековног властелина, посебно краља Марка. Што се тиче личности Маркове жене Јелене, о њој се јако мало зна, а традицију коју преноси Мавро Орбин о њеном протеривању због распусног живота и доцнијој удаји за Балшу Балшића коме је наводно предала Костур, Никола Банашевић одбације као потпуно неверодостојно историјско сведочанство. Интересантно је да је број вести из брачног живота српских средњовкеовних владара јако мали и да су тешко налазиле места у најрепрезентативнијој групи дела старе српске књижевности — култним списима. Јиречек бележи да је женски део двора потпуно занемарен у српским средњовековним списима, а оно мало вести о породичним приликама српских владара потиче углавном од грчких писаца. На пример, брачне проблеме једног српског владара, краља Радослава, забележио је Теодосије у житију светог Саве.

Нису познати директни спомени овог догађаја у народној традицији. Ипак може се рећи да је и у њој Марко приказан као сложена и контроверзна личност, са широким дијапазоном моралних осцилација. У својој студији о Марку Краљевићу као личности народне традиције Јован Деретић указује на скоро, у моралном погледу, противречне улоге и особине које му се приписују. Ипак запис дијака Добре посматран у односу на друго сведочанство о историјском краљу Марку забележено у Житију Стефана Лазаревића Констатина Филозофа, где се Марко приказује као витез спреман на самопожртвовање и који нерадо служи као вазал османског султана, указује на сложену личност историјског краља Марка, која се само делимично може наслутити у светлу савремених извора.


istorijskabiblioteka


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 03 Jun 2012, 23:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
КРАЉ СТЕФАН ДЕЧАНСКИ И КРАЉИЦА ТЕОДОРА

Као ножем у млеко

Slika

У тај је вир све своје повукла. У том је виру своју љубав, своје стрпљење, трпљење, сву своју скромност удавила. Испливао је Душан. Њен млађи син. Олуја њене душе. У њему сав њен скривани гнев. Чист пркос и огромна снага. Да се људи не стиди и Бога не плаши. Да на свог оца не личи. Читав свет да покори и пред своје ноге простре. Таквог га је родила. Направила. Силног. Против света и против Стефана – богобојажљивог, остављеног, вечито тужног и увек изиграног, за све с овог света изгубљеног, свог господина мужа. Сада је поново могла да покуша да га воли. На његов тих и постојан начин. Лепо, лако и некако узгред

Пише: Милена З. Богавац


То с Тобом, Теодоро, могла је бити сама срећа. Срећа сама. Дар Божји име ти значи, све с тобом могло је бити дар, од Бога вишњег. Али... Није он. Није он, Стефан, могао да види срећу.
Од свих најтужнији, власник све невоље, краљ тужног, невољног, невољеног, Стефан, није могао то да види. Очи су му, тамне, дубоке, увек у свему гледале мрак. Очи су му, Теодоро, биле провалија. Бездно. Тмина. И ти си, кротка, увек сама, само склизнула доле... Тамо. Где никад ништа присно... Где никад ништа топло, од Бога просто, ко чиста љубав даровано, није се срушило, никада није. Никада ништа просто. Опрости, Теодоро!
„Ко није умео бити сужњем, умети неће да буде Краљ.” Том га је реченицом, отац испратио, по први пут. Мајке се не сећа. „Краљевима нису потребне мајке. Очеви су им потребни мање. Ко није оцу одрубио главу или бар круну с главе – тај није знао како да постане Краљ.” Затим следи смех.
Тим му је смехом, отац његов, Стефан Урош Други Милутин, одговорио на питање: ко ми је мајка?
„Нико, сине мој. Краљевима нису потребне мајке.”
„Ко ме је родио, Благочастиви?”
„Моја сагрешења. Према ближњима, пред Вишњим. Ја сам те родио. Да би ми дошао главе, сине. Да би својим смртним грехом откупио моју смрт.”
Сувише. Не мисли! Одбиј! Склони! Мисао та нека никад не слети, никад за твоје огромне очи, никад у твоје црне, не! ... Отерај је као птицу. Сову. Ону што не спава. Што ноћу лови а дању слути, хучи, најављује скору смрт.
Волео би да може.
Волео би да је могао да има више времена са својим оцем. Волео би да су могли још који пут о томе, сами. Волео би да га тог дана његов помало отац, а више краљ, није од себе послао. Далеко. Од свега блиског. Од себе, заправо. Само од себе. Краљ Стефан Урош Други Милутин отерао је најстаријег сина од себе. Све друго, сви други били су небитни. Дечак, Стефан Урош Трећи, чупав, мусав, таман, очију као угаљ – црни угаљ, какав рудари Саси ваде са дна ждрела земље, из пакленог огња; очију тамних; крило гаврана, ноћ – тај дечак је само њега имао. Само је њега, свог оца, волео у присуству само једног сведока.
„Господе, Боже?!...”
Тако је отишао. С тим питањем. Мали, храбри Стефан. У земљу страну и чудну. Сумњивих обичаја, променљивих граница, вере још сумњивије. Јесте. Тамо је био. Прогнан, проклет, далек од свега познатог, драгог, блиског. Близу необичним људима. На двору којим влада сурови Ногај, избријан, оштар, преплашен као бритва, гладак, љигав, ужасан и смешан татарски кан.

СЕЋАЊЕ НА НЕПОЗНАТО

Slika

Прошле су године. Да је имао мајку, заборавио би матерњи језик. Да је имао оца, заборавио би његове речи. Да је имао дом, јахао би ка њему брз као муња. Али, Стефан се свега сећа. И штеди свог црног, ситног а снажног коња. Никуда не жури.
Нико га никуд не зове. Одлази себи у госте, тамо га нико други не чека. Краљевић Стефан и његова пратња полако јашу ка Западу. Залази Сунце. Доле, негде дубоко, чује се како жубори река. Мала. Поток. Поточић. Брз и дрзак, бистар. У свом звонком жуборењу постојан, као сећање. На људе, земљу, језик и мајчинску љубав, коју не познаје. Одакле извире сећање на све оно што не познајеш?!
Тако малена река, помисли, а тако дрско брза и бистра. Бистрица, даје јој у себи име. Бистра – бистрија – многобистра – Бистрица. Игра се речима, српским, што му жуборе бистро у грлу. Осећа бујицу. Лед му се под брадом отапа, пролеће, речи ће потећи. Речи на матерњем Стефана Уроша Трећег без мајке, однеће све. Преплавиће и опрати године ропства на татарском двору, превалиће даљину и спојити, као што река спаја извор и ушће. Леп поглед, одавде...
Ово је добро место, помисли Стефан. Узвишено, равно и травно. Лежи на највишем, сачињено сваким дрвећем, многогранато и многоплодно, а одасвуд теку најслађе воде и извиру велики извори. Боголепо, многочудно. Овде ће провести ноћ. И ту, на том месту, очију широм, Стефан слуша жуборење Бистрице у свом грлу. Стефан лежи, гледа у тамно, звездано.
Не спава. На очи му се, црне и сјајне, ко пролећно небо над његовом главом – на којој тек помало, тек, тек мало, ко трава испод снега, тек, ето толико косе расте – на очи му се црне и сјајне, ко пролећно небо, спустио сан. Није спавао. Сањао је. Будан. Светог.
Кажу да је сан лажа. Кажу: Бог је једина истина.
Стефан је Светог сањао будан.
Није сањао.
Јутро. Као ножем у млеко. Бљесак. Краљевић још увек не спава. Први му се ужарен Сунчев зрак зарива у зеницу. То боли!
– Краљевићу, зар сте још будни?
– Које је ово место? пита.
– Ово је место звано Дечане. Област хвостанска... Чујете? Пева кос. Код куће смо. Скоро сасвим код куће. Док се Сунце попне, већ ћемо бити у Неродимљу. Кад сенке на друму нестану, стићи ћемо на двор Вашег оца.

ОЧИ ЗА ДРУГИ СВЕТ

Slika

Јутро. Као ножем у млеко. То просто боли. Опрости, Теодоро!
То с тобом, Теодоро, могло је бити сама радост. Радост сама. А једина сама ипак си остала ти. Није он. Није он, Стефан, могао да те види. Очи су му, тамне, дубоке, увек гледале у неки други свет. Очи су му, Теодоро, биле рупа у небу. Сјај. Бљесак. Као када се први сунчев зрак одбије о сребро. Крст. И ти си, нежна, увек добра, само нестала, горе... Тамо. Где никад ништа јасно. Где никад ништа мило, човеку драго, као жена – као, тек, тек ето толико: жена, није залутало, никада није. Никада ништа смешно. Смеши се, Теодоро!
И смешила се. Увек се смешила. Кад год би, макар на трен, укрстила поглед с погледом свога мужа. Покушавала је.
Била је страсна, па хладна. Блиска, па онда далека. Храбра, па сасвим преплашена. Верна њему, верна једино Богу. Покушала је све. Господе, Боже! ... А онда је, напокон, одустала. Када је Душиц, њихов старији син, још дечак, испустио душу, она је и без своје остала. Када је стало његово срце, њено се сломило. Куцало је, уистину, брже и дубље него пре, али је било напукло. Кроз те је пукотине отекла и сва она љубав за њеног мужа. Стефана Уроша Трећег Далеког. Стефана Трећег Јадног. Стефана Трећег Прогнаног. Слепог. Мусавог. Нејаког. Није га више волела. Он, његов син, њено тело, смрт, ропства и сјај, плакања, смех, све је постало исто. Стопило се у исто. У мрак.
Још се само чинила кротком. Само се чинила драгом. Смешила се, кријући иза осмеха бес. Огроман. Оштар. Гласан. Свепродирући, свепрождирући. Као кад заријеш зубе у усну, осетиш укус сопствене крви, као у сну када удараш, удараш а твоје руке немају снаге, као када се земља тресе, када се сручи киша, кад гласно плачеш, кад ти се тело кида и када уместо речи из твојих уста излећу крици. Као страшне ноћне птице. Као кад мирна површина реке негде дубоко скрива вир.
У тај је вир Теодора све своје повукла. У том је виру своју љубав, своје стрпљење, трпљење, сву своју скромност удавила. Испливао је Душан. Њен млађи син. Олуја њене душе. У њему сав њен скривани гнев. Чист пркос и огромна снага. Да се људи не стиди и Бога не плаши. Да на свог оца не личи. Читав свет да покори и пред своје ноге простре. Таквог га је родила. Направила. Силног. Против света и против Стефана – богобојажљивог, остављеног, вечито тужног и увек изиграног, за све с овог света изгубљеног, свог господина мужа. Сада је поново могла да покуша да га воли. На његов тих и постојан начин. Лепо и лако и некако узгред. Између невоље и несреће. Злог и горег. Тако да њена љубав за њега буде невидљива.

ОНО МАЊЕ СУРОВО ОД ЉУБАВИ

Slika

И смешила се. Још се смешила када га гледа, кријући сузе које Стефан, као ни њен осмех, сунчев сјај, пркосно лице свог сина, није могао да види.
Зашто у очи, око моје? Зашто не ниже? Право у груди. У срце право. Зашто у очи, Оче?
Волео би да може. Волео да може то да га пита.
Волео да може да га воли, онако, као оног дана, далеког дана, јединог дана када су разговарали, он и Милутин, као отац и син. Стефан Урош Други и Трећи, на дан растанка, кад му је уместо руке понудио вечити рат. Сурова правила игре. „Ко није оцу одрубио главу или бар круну с главе...” Чудна љубавна прича... „Да би својим смртним грехом, откупио моју смрт.” Волео би да не мора. Да му се вид очињи изгубљен никада не врати. Волео би да не види... Па ипак, њене очи су сјајне. Хаљина коју носи је плава и Стефан, ослепљен, то ипак некако зна. Волео би да не зна. Да нико не зна његову тајну. Да нико не зна то да он зна...
То с тобом, Теодоро, нема никакве везе. Све то са тобом могло је бити љубав, али... Није он. Није он, Стефан, могао никог да воли. Волети значи убити. Згазити. Задавити. Поразити. Протерати. Отерати. Одрубити. Наредити. Ослепети. Ужареним ленгеном право у зеницу... Као ножем у млеко. Као када се земља тресе, када се сручи киша, кад гласно плачеш, кад ти се тело кида и када уместо речи из твојих уста излећу крици. Као страшне ноћне птице. Волети значи ловити у мраку и слутити скору смрт. Остати постојан као сећање на оно које не познајеш. Сањати будан. Не сањати. Превалити даљину и спојити.
То није просто. Опрости, Теодоро!
Све то са тобом другим би именом назвао. Многолепим. Богочудним. Добролепим. Мање суровим. Јер све је, Теодоро, мање сурово него љубав.


***
Моћ недореченог
Краљ Стефан Урош Трећи Немањић (владао 1321-1331), познат под именом Стефан Дечански, једна је од најтрагичнијих фигура српске историје. Његов отац, краљ Милутин, наредио је да га ослепе, а син цар Душан Силни досудио му је смрт дављењем. Историчари не знају поуздано ко му је била мајка. Према једној верзији, рођен је у Милутиновом браку са бугарском принцезом Аном Тертер, према другој родила га је ћерка севастокатора Јована Анђела. Буран љубавни живот Стефановог оца Милутина оставља простора за многа нагађања, па поједини извори као Стефанову мајку наводе Јелену, Српкињу властелинског порекла. Велики део свог живота, Стефан Дечански провео је у изгнанству. Одрастао је међу Татарима, као талац на двору кана Ногаја, а након што се вратио и подигао буну против оца (1308), ослепљеног су га послали у Цариград, код цара Андроника, Милутиновог таста и оца његове последње супруге, краљице Симониде.
Након очеве смрти, Стефан се вратио у Србију и устоличио као краљ, победивши бројне претенденте на Милутинов престо. Недуго пре тога – верује се да је то чудотворно дело светог Николе – повраћен му је вид. Григорије Цамблак, учени монах, писац Житија Стефана Дечанског, наводи како је овај светитељ и владар имао приказања светог Николе у свим важним тренуцима овоземаљског живота.
Стефанова задужбина, манастир Високи Дечани на Косову, право је ремек-дело средњовековне уметности. Енглески путописац Ивенс назива их „најплеменитијом грађевином на Балканском полуострву”, а Милан Кашанин „круном нашег црквеног градитељства”. По својој славној задужбини, владар је добио и име: Стефан Дечански.
Као младић, Стефан Дечански био је ожењен бугарском принцезом Теодором Смилец. О овој жени не зна се много, иако је била мајка првог српског цара, Душана Силног. У браку са Дечанским, родила је и сина Душица, који је преминуо у Цариграду, за време њиховог изгнанства.
После смрти краљице Теодоре, Стефан Дечански оженио се Маријом Палеолог, ћерком Филипа Таренског, рођаком цара Андроника.
Сматра се да је овај брак склопљен из строго политичких разлога, па је интересантан податак да је млађа ћерка Стефана Дечанског и Марије Палеолог добила име Теодора.
То је историја. Све остало су, овде, питања белетристике.


nacionalnarevija


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 04 Jun 2012, 10:06
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (1)

Harem

Sve ljubavi srpskih vladara


Slika

Državna i politička sudbina Srbije u prošlosti često je bila u senci ljubavnih afera njenih vladara. Ni bivša Jugoslavija nije bila izuzetak. Od srpskih kraljeva, preko komunističkih maršala, do poslednjeg pogrebnika ove zajednice Slobodana Miloševića, ređale su se afere u kojima su aktivno učestvovale i venčane žene i ljubavnice, dajući svoj doprinos večnim balkanskim prevratima, koalicijama i trijumviratima.
"Tabloid" objavljuje najzanimljivije delove iz knjige dokumenata o ovoj temi, pod naslovom "Sve ljubavi srpskih vladara", kako bi čitaocima bilo jasnije u kojoj meri su intrige, prevare, tajne i javne ljubavi ovdašnjih vodećih državnika bile odlučujuće za promenu toka istorije i sudbinu čitavih generacija.



Voždova Jelena - miris svog i tuđeg cveća

Viševekovni život Srba s Turcima ostavio je za sobom mnoge posledice. Nauka ih nije posebno proučavala, pa o mnogim karakternim pojavama kod Srba u 19. i 20. veku nemamo uvek pouzdanu predstavu, kao ni iznijansiranu analizu ličnih i kolektivnih crta i osobina, i istaknutih pojedinaca i celog naroda.
Veoma je teško, možda i nemoguće, utvrditi koliko je turske krvi ostalo u srpskoj krvi, odnosno koliko smo genetskih osobina nasledili od Turaka. Jednostavno rečeno, koliko se Srbin 19. veka razlikovao od Srbina 15. stoleća?
Mnogi ratovi, vojni pohodi, ugušenje buna, potere za hajducima, odlasci fedualaca na spahiluke i teferiče prouzrokovali su često turska nasilja nad srpskim svetom. Poznavaoci doba uoči srpske revolucije tvrde da je narod u Srbiji bio gotovo podivljao. Ko bi poverovao da su naši preci iz tog doba "bili visokomoralni ljudi, ljuto bi se prevario."

U vreme kada je Đorđe Petrović stasao za ženidbu materijalno stanje Petrovića nešto se popravilo. O njegovoj ženidbi Jelenom Jovanović iz Maslešova u predanju ima dosta neistine. Porodična tradicija zna da je Petar prosio Jelenu za Đorđa, ali je bio odbijen, a razlog tome moglo je biti samo njihovo porodično siromaštvo. Jelenini roditelj bili su imućniji od Đorđevih, mada je priča o njenom ocu kao jaseničkom knezu malo verovatna. Ono što nije mogao da ostvari načinom koji su običaji propisivali Đorđe je ostvario otmicom. Zapažena je već tada njegova pokretljivost - pomalo je i hajdukovao - pa je ugrabio priliku i Jelenu "iz Jagnjila oteo i odveo doma, kada je jednom došla s kotlovima na vodu". To se moglo desiti u jesen 1785, a najkasnije s proleća 1786. godine.
Jedan od češćih vidova turskog nasilja bila su silovanja žena i devojaka, koje su potom ostajale trudne i rađale decu. Bila je to uobičajena pojava ne samo kod nas nego kod svih naroda koje su Turci pokorili. Bez namere da se u ovaj delikatan i složen problem posebno upuštamo, usuđujemo se da ukažemo na nekoliko zanimljivih slučajeva.

Od posebnog je značaja jedna zabeleška Vuka Karadžića o Karađorđu, njegovoj porodici i zagoričkom čitluk-sahibiji. Vuku je kazivao Topolac Đorđe Milojević da je jednog dana došao Turčin na svoj čitluk i tek oženjenog Karađorđa poslao da mu kupuje jarčeve. Udaljivši budućeg vožda od kuće, ovim rečima se obratio Karađorđevoj majci: "E Marice! I ti se sačuva od mene, i kćeri sačuva, ali snaju nećeš sačuvati."
Pa joj pruži dukat: "Na uzmi to, pa Jelena doveče da spava sa mnom."
Karađorđe se u međuvremenu vratio. Kada je čuo čitluk-sahibijine reči, hteo je odmah puškom da ga ubije, ali ga je majka u tome sprečila.
Kada je Turčin posvršavao svoje poslove, ona mu je rekla, ispraćajući ga njegom domu: "Dok mlada omiriše svoje cveće, pak će onda i tuđe."
Ovim umirujućim rečima majka je privremeno spasavala sina i snaju. Da bi sprečio Turčina u nameri da ostvari pravo prve bračne noći, Đorđe se odluči na bekstvo iz Srbije s celom porodicom i grupom seljana. Posledica bekstva je Đorđevo ubistvo oca Petra.
Spahija nije mirovao iako je znao za oceubistvo i porodično sklanjanje Petrovića u Srem, pa je u Zemunu pozvao Maricu na dogovor. U Zemunskoj parlatoriji jedan Turčin i jedna Srpkinja vodili su zanimljiv razgovor. Uporni Turčin uzalud je molio Maricu da se Petrovići vrate u zavičaj. Zaštićena, jer je bila na teritoriji druge države i time ohrabrena, ona je Mula Huseinu nabrojala sva zla koja je počinila i na kraju je dodala: "Naterao si me te sam žene birala i tebi podvodila."
Ovaj primer naveli smo kao primer kada Turčin, i pored svih uloženih napora, nije ostvario svoju želju da spava s voždovom majkom, sestrama i ženom, ali jeste s drugim Srpkinjama.

Turci su, naročito iz većih mesta kao što su bili Beograd, Užice i drugi gradovi, često pravili izlete u unutrašnjost i neretko činili pokore. Milovan Vidaković dao je u svojoj autobiografiji lep opis jednog takvog turskog upada u sela pod Kosmajem. Narod se pred obesnim Turcima i razigranim konjima sklanjao po lugovima i šumama. U sličnom pohodu Turci su oteli u selu Rogači sestru Janka Katića i odveli je u Beograd, gde je živela sa jednim Turčinom. Nije nam poznata sudbina njene i njenih potomaka posle pada Beograda u srpske ruke. Takvih primera, nesumnjivo, bilo je više.
Memoaristi s početka 19. veka beleže više primera turskog bezakonja nad Srpkinjama. "U Božurnji Adži Osman načinio čardak sproću vodenice na bregu, pa gleda kako žene zavaćuju vodu i peru se, pa koju oće zove i radi šta je teo s njima", kazuje Gaja Vodeničarević.
Topolski handžija Ibrahim preoteo je ženu Jevti Vodeničareviću i prisilio ga da živi više u šumi nego u svojoj kući. Malo mu je bilo što mu je oteo ženu, već ga je prozvao međedom, dok Jevti jednom prilikom, pri oranju sopstvene njive, nije dodijalo, pa digne oritak da hadžiji razbije glavu, ali ga seljani u tome spreče. Bio je to primer rešenosti da se konačno stane na put turskim nasiljima nad srpskim svetom, ženskim i muškim. Ubrzo potom izbila je srpska revolucija kao jedan od odgovora na tu vrstu turskog zuluma.

Karađorđe se isticao u junaštvu, ali ne i u ljubavnim avanturama. Milan Đ. Miličević je preterivao kada je navodio kao njegovu manu "slabost prema ženskoj lepoti". Samo još Bartalomeo Kunibert beleži da je vožd bio strastven prema ženama, makar onoliko koliko i prema piću. Tokom prve vladavine kneza Miloša često im se udvarao, iako su mnoge bile udate. Nažalost, nije zapisan nijedan primer koji bi kod današnjeg čitaoca, naviklog samo na voždove tuče s Turcima, izazivao simpatije i poneki osmeh.

Vožd je bio znatno umereniji u ljubavnim avanturama u odnosu na svoje vojvode i komandante. Poznata je samo jedna njegova ljubavna veza.
Mariji iz Brusnice bilo je suđeno da bude poturčena uoči Prvog srpskog ustanka. Živela je u Beogradu od nekih turskih harema, i to do oslobođenja 1806. godine. U opštem grabežu srpskih starešina za bulama, nekim slučajem, zapala je za oko Karađorđu i postala mu ljubavnica. Nije poznato zašto je odabrao baš tu Turkinju, čije islamizovano ime nije zapisano. Karađorđe je sa njom provodio retke vesele dane više od godinu i po. (Vuk Karadžić kazuje da je ova voždova ljubavna avantura bila "u početku bune", tj. 1804. godine, ali nam se ovo drugo kazivanje čini tačnijim.)
Marija je bila, očigledno, statista čvrsta i izdržljiva žena, pošto ju je vožd odmah obukao u muško ruho, zadenuo je za pas oružje, svrstao je među svoje momke i dao joj zastavu. Učestvovala je u nekim bitkama. Da bi je sakrio od svoje supruge Jelene i od svojih vojnika, on joj je, osim garderobe, dao i muško ime Marjan.

Kada je Jelena saznala za Mariju (odnosno Marjana), odlučila je da se ubistvom oslobodi suparnice. Nagovorila je i potplatila voždovog samoživog momka Pavla Cukića, koji je bez ustezanja ubio voždovu milosnicu sredinom 1808. godine i s razlogom se odmah odmetnuo u hajduke. Karađorđe "naplakavši se sit za Marijom", naredio je da pogube Cukića, ali on se spasao kazne. Moljen od supruge i prijatelja, vožd mu je oprostio i ponovo ga primio u momaštvo.
Slične pojave u njegovom životu više nije bilo, ili ih savremenici nisu zabeležili.
Voždova žena Jelena živela je skromno i povučeno. Boravila je isključivo u Topoli, baveći se kućevnim poslovima. Nema nikakvih nagoveštaja da se bilo kad mešala u voždove političke i državne poslove tokom celog Prvog ustanka. Budući da je Karađorđe, zauzet brojnim obavezama, pre svih vojničkim i državnim, retko boravio kod kuće, Jelena je najčešće bila u kući domaćina i domaćice.
Voždu su u Topoli dolazili mnogi gosti. U njegovom domu održavani su važni sastanci. O narodnim svetkovinama, posebno o slavi, svetom Klimentu. U Topoli i u njegovoj kući je uvek bilo mnogo gostiju. Jelena je morala sve njih da opslužuje, uz pomoć neke od svojih komšinica, budući da u izvorima nema pomena da je imala posebnu poslugu.

Čest gost bio im je ruski diplomatski agent Konstantin Konstatinović Rodofinikin. Njeno gostoprimstvo ušlo je u narodnu poeziju. Kada se iz boja na Varvarinu vraćao voždov barjaktar Tanasko Rajić, spazivši ga sa pendžera Jelena je istrčala pred njega:
"Skide njega sa konja Kulaša,
Odvede ga na tananu kulu
Vida njemu rane i previja
Zalaže ga lebom i jestivom
I poji ga rumenijem vinom."

Jelena je rađala voždu decu, podizala ih i brinula se o njima. Vožd i ona imali su sedmoro dece, tri sina i četiri kćeri: Simu, Savu, Saru, Polu, Stamenku, Aleksu i Aleksandra. Majku su nadživela četiri deteta.
Posle propasti Prvog ustanka, Jelena je delila voždovu sudbinu. Do kraja 1814. godine boravila je u Sremskoj Mitrovici, potom se preselila u Rusiju. U Besarabiji, u Kišinjevu i Hotinu, živela je do 1831. godine, kada se uputila u Srbiju. Knez Miloš nije joj dozvolio ulazak u zemlju, pa je s decom, bez ruske pomoći, provodila teške dane u Vlaškoj. Tek dolaskom na vlast kneza Mihaila, Jelena se posle 26 godina provedenih u izbeglištvu, krajem 1839. godine vratila u otadžbinu. Njen sin Aleksandar dobio je službu aprila 1840. godine, a Jelena penziju od 1.500 talira godišnje.
Živela je u Beogradu, povremeno odlazeći u Topolu. Knez Mihailo i kneginja Ljubica ukazivali su svojoj kumi pažnju i poštovanje. Umrla je u Beogradu, u dubokoj starosti 9. februara 1842. godine i sahranjena u Topoli, pored vožda. Kneginja Ljubica prisustvovala je pogrebu i pratila njen kovčeg do Topole.
Sačuvan je samo jedan njen portret i retki opisi očevidaca. Kada se 1813. godine sklonila u austrijski kontumac u Zemunu, opisana je kao voždova supruga, pravoslavne vere, visoka stasa, lica duguljasta, očiju smeđih, usta i nosa pravilnih.

Vojvoda i harem

Ljubavni životi Karađorđevih vojvoda bili su zanimljiviji. Za mnoge od njih može se reći da su "više ljubili ženski rod nego svoju ženu."
Trebalo bi naglasiti da ondašnja i sadašnja shvatanja bračne veze i ljubavnih odnosa nisu ista. Moral Karađorđevog i Miloševog pokolenja bio je nizak prema današnjim pojmovima. Živeći dugo u turskom ropstvu, Srbi su poprimili mnoge osobine svojih gospodara. Jedna od njih je i mnogoženstvo, a uporedo sa njim i bračna neverstva. Razvrata je bilo više nego što bi mogao čitalac da pretpostavi.
Pominjani Pavle Cukić, neiskazani junak i krvopija, za koga ništa na ovom svetu nije bilo grehota, godinama je živeo sa dve žene. Na isti način živela je druga istaknuta ustanička ličnost, poznati slikar Petar Nikolajević Moler.

Sudbina

Hajduk Veljko ženio se dva puta. Prva žena Marija bila je nezadovoljna muževljevim hajdučkim načinom života i svađala se sa njim zbog njegovih momaka, koje je dovodio u kuću i tražio da ih služi. Jednog dana odrekla je da ih dvori. Srdit, vojvoda joj reče:
"To su moja braća, s kojima sam dobio čest islavu, i sve što imam; ako li nećeš, ja ću te 'oćerati, pa uzeti drugu ženu."
Ovom pretnjom je nije zaplašio:
"Dok je živ Karađorđije, i moj brat, Stanoje Glavaš, nećeš ti mene oćerati."
Rasrđen njenim protivljenjem i nepokornošću pred bivšim hajducima, a sad već istaknutim starešinama, Veljko je oterao u materinu.
Godine 1809, kada su Turci osvojili Istočnu Srbiju sve do Morave, Marija je prebegla iz Jagodine u Beograd, a Veljko sa svojom družinom sklonio se u Poreč. Tu je sreo devojku Stanu, poreklom iz Hercegovine, koja je došla da se tuži Milenku Stojkoviću na bećare koji su joj oteli darove i haljine u rodnom Sikolu. Pre nego što ju je Milenko zapazio i uselio u svoj harem, ona je omamila Veljka koji je i odvede u svoj konak" kao da mu sluša gospođu i više je nikad ne pusti od sebe, nego je preobuče u varoške aljine i stane živeti sa njom kao sa ženom."
(nastavak u sledećem broju)


magazintabloid,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 30 Sep 2012, 06:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (2)

Državna i politička sudbina Srbije u prošlosti često je bila u senci ljubavnih afera njenih vladara.

Slika

Ima sačuvanih podataka o ljubavima kneza Miloša, njegovih činovnika i narodnih starešina. Zanimljivo je da se većina ovih veza završila neuspešno, a poneke i tragično. U ovoj knjizi osvrćemo se na neke od njih, uzimajući u obzir najobičnije ljude, narodne prvake, pa i samog kneza.
Jovan Markov iz Najdaša, Vlaške regimente, iz Ćesarije, preselio se u Srbiju s jeseni 1818. godine. Jedan izvor beleži da je bio udovac s dva deteta, a drugi da je bio bećar. Nastanio se u selu Doljašnici, Pečke kneževine. U istom selu živela je žena, čije ime požarevački obornez Marko Teodorović nije hteo ni da zapiše, sa svojim mužem Matejom, rodom iz iste regimente.
Izvori ne beleže kako je uspostavljena veza između ove udate žene i Jovana, osim što nju nazivaju "kovarna" i "lestna žena". Njihova ljubavna romansa trajala je šest meseci i vredno je istaći njihovo uverenje da nisu hteli "od svakog ljubav svoju da krije". Nemamo podataka kakva je to veza bila, ali znamo da je Matejeva žena bila "nezadovoljna s tim što supruga svojega u supružestvu vara", pa je odlučila da sa njim što pre raskine i da sa svojim ljubavnikom započne nov život.
Upustivši se u strasnu vezu sa svojim ljubavnikom, ona je istovremeno smislila način kako da se oslobodi svog muža. Izvor iz koga smo crpli ove podatke ne govori ništa o tome da su između nje i supruga postojale razmirice bilo koje vrste. Ona je, ipak, pozvala jednog dana svog ljubavnika i predložila mu da ubije Mateju. Da bi ga pridobila i ubedila da izvrši zločin, ona se "zakune nebom i zemljom da ako on to učini, hoće ona njegova sasvim biti i da ga hoće večito ljubiti". Požarevački obor-knez, koji je o svemu ovome obaveštavao kneza Miloša, isticao je da ona nije mogla da nađe bolju priliku za zločinačko delo od zaljubljenog ljubavnika. Nije ga mnogo ubeđivala, brzo je pristao.
Potom je Jovan dozvao Mateju i zamolio ga da zajedno pođu u Ćesariju, da otud prevedu njegovu ženu i decu. Ne sumnjajući ni u šta, pošao je sa Jovanom "preko". Zaustavili su se na Dunavu, u Vilovu, selu Golubačke knežine, da na seoskom guvnu užinaju. Jovan tad ugrabi priliku te pripremljenom batinom mlatne Mateju po glavi. Obesan, udarao ga je više puta, izdrobivši mu glavu na najstrašniji način koji može da se zamisli. Mrtvog Mateju zatrpao je u salmu i pošao je ljubavnici da je "obraduje" vešću.
"Božestvo pred kim ništa skriveno ne ostaje" pomoglo je da se slučaj otkrije i razreši. Seljani su brzo pronašli mrtvo telo i odmah izvestili seoskog i kežinskog kneza. Namah organizovana potera uhvatila je ubicu u putu ka ljubavnici, svezala ga i odvela u Požarevac, gde ga je predala obor-knezu Marku Todoroviću. Potom je i njegova ljubavnica uhvaćena, dovedena u Požarevac i bačena u gvožđe.
Budući da nije bio nadležan za tako težak slučaj, požarevački obor-knez odmah je obavestio kneza Miloša i zatražio uputstvo šta da radi. Ipak, usudio se da naglasi da je ubica "smrt na svaki način zaslužio". Za njegovu ljubavnicu ništa nije prejudicirao, ali je ubicu žigosao tvrdeći da takva žena ne bi bila ni njemu verna i da bi prvom prilikom isto ponovila. On se još pitao da li je pametnije ubicu pogubiti na mestu zločina "da bi se narod takovi dela u budušće sačuvao", ili će ga poslati knezu.
Šta se s ovim ljubavni parom potom desilo nije poznato, ali može se pretpostaviti da ih je knez lišio života.
Jedna poznija beogradska ljubavna avantura okončana je s lakšim posledicama. Rista Diamandi iz Sreza doselio se u Beograd da bi se bavio trgovinom, ali ženu i decu ostavio je "na vilajetu". Tih dana umro je u Beogradu njegov zemljak Anđelaći, ostavivši za sobom mladu i lepu ženu Anu. Beli udovac i mlada udovica zagledaju se i zavole, požudno i strasno. Ljubavnici zatraže dozvolu za ženidbu, ali budu odbijeni jer se u malenom Beogradu saznalo da je Rista ostavio porodicu u Srezu. Rista ni novcem nije uspeo da potkupi sudije, pa se "kolenopriklono" obratio knezu pismom za dozvolu da može oženiti lepu Anu. I dok je strpljivo očekivao kneževu milost, nestrpljiva udovica pobegne u harem nekog beogradskog Turčina. Uporni ljubavnik čak dva puta izvlačio je svoju ljubavnicu iz turskog harema, nemilice trošeći na nju, i zbog nje, stečeni novac.

Knez nije dozvolio Risti da se ponovo ženi naredivši beogradskim vlastima da "otcepe" 50 batina. Uporni i nestrpljivi Rista, čim se pridigao od zadobijenih batina, po drugi put je iščupao Anu iz harema, potplatio palilulskog popa Đorđa, koji ga je venčao s mladom udovicom u jednoj krčmi. Kum im je bio jedan putnik namernik, a stari svat - mehandžika Stanica.
Beogradski sud je odmah saznao za nezakonito venčanje i priveo je verenike i svatove. Najgore su prošli mladoženja Rista i pop Đorđe, pošto su bačeni u aps. Tad je knez Miloš bio milostiviji, pa je Ristu oslobodio zatvora, a mitropolit popa. Svi su opet bili na slobodi, samo je Rista ostao neoženjen Anom. A koliko je još trajala njihova ljubavna avantura nema podataka u izvorima. Očigledno je da je Rista bio spreman na sve da bi privezao bračnim nitima lepu Anu, ali nju je zanimao koliko mladoženja, toliko, ako ne i više, njegov novac.
U brakorazvodnim parnicama, do kojih je najčešće dolazilo zbog ženskog ili muškog neverstva, žene su prolazile mnogo gore od muževa. Evo jednog primera.
Snaha Marinka iz Kumodraža izneverila je svog muža, ali se iz izvora ne vidi zašto je to uradila. Očigledno je da je za to imala valjan povod, budući da je Konzistorija razvela ovaj brak i da je dozvolila mužu da se ponovo oženi, a ženi da se ponovo uda. Ostarelom i uglednom domaćinu Marinku nikako nije bilo jasno kako je moguće da su oboje krivi, ili kako je on govorio, da niko nije kriv! Prvom prilikom požalio se knezu Milošu na neuobičajnu kaluđersku pravdu, a ovaj je pozvao mitropolita i naredio da se žena ne može udavati dok ne popravi svoje vladanje.
Posle godinu dana čedna života ona je zatražila od mitropolita dozvolu da se ponovo može udati, ali on je ne dozvoli novo brakosačetanije. Uporna u svojoj nameri ona se požali sekretaru Konzistorije Vasiliju Laziću, a on se ovim rečima obratio mitropolitu: "Verujem, Vaše visokopreosveštenstvo, da je ona velika i teška grešnica, ali se pokajala i moli Vas da joj pomognete u povratku sa grešnog puta. Vi barem znate da je to najbolji način da bludnica nestane. Vi znate dobro i da je sam Hristos praštao kajućim se bludnicama. Pa još i nešto više. Vi znate i da su Marija Magdalena i Marija Egipatska bile velike bludnice - pa su se pokajale i došle u red svetiteljki". Posle ovog tumačenja smilovali su se i mitropolit i knez i ona se još jednom udala.
Radi potpunije predstave o vremenu u kome se odigravaju opisani događaji, iznosimo podatak o životu u Beogradu, u ovo vreme još tursko-srpskoj varoši, u kojoj je vlast beogradskog vezira bila neograničena, dok se srpska tek uspostavljala. Umesto pomirljivog Marašli ali-paše, došao je 1821. godine za vezira preduzimljiviji i okrutniji Abdurahman-paša. Njegova čvrsta ruka brzo se osetila, jer je vezir želeo sve da vidi i sve da zna, pa je preobučen obilazio beogradsku varoš i kafane, slušao šta se govori i gledao šta se radi. Prva mera koju je preduzeo bila je da očisti grad od sumnjivih žena!
Povesnik je dugo i uporno tragao za beležnicom čokešinskog đakona Todora Mojića. Bio je uveren da je đakon znao sve o boju na Čokešini, čak i pojedinosti samo koje dobar posmatrač može da zapazi. Povesnik je odlazio u manastir Čokešinu, raspitivao se kod tamošnjih seljaka, pažljivo je posmatrao mesto bitke, pronašao je nadgrobne spomenike braće Nedić i njihovih saboraca i marljivo je zapisivao što mu se učinilo vrednim. Uveren da je izgubljen rukopis đakona Mojića, odlučio je da odustane od daljeg traganja. U njegovom poslu to i ne bi bilo neobično, budući da su zauvek nestala mnoga dokumenta iz vremena Prvog srpskog ustanka. Preci su izumrli, potomci su iskazali nemarnost prema delima svojih predaka, dokumenta su propala, tama je prikrila mnoge događaje.
Saznanje da je đakonova rukopisna knjižica objavljena u lokalnim novinama, i to u trenutku kad je poverovao da je njegov trud bio uzaludan, radovala ga je i koliko činjenica da se neko pre nešto više od jednog stoleća zanima za isti problem. Između đakona Todora Mojića i istorika bilo je više posrednika, koji su, prepisujući rukopis, otrgli od zaborava njegova kazivanja. Ali, nisu svi posrednici bili blagodarni prema budućim povesnicima.
O Todoru Mojiću se zna da je rođen 1781. godine, da ga je krstio Hadži Ruvim dok je bio sveštenik manastira Čokešine i da je kasnije bio latov (karantinski činovnik). Njegov otac doselio se iz Slatine u Čokešinu i tu je umro 1800. godine, ostavivši maloletnog Todora i Jelicu. Hadži Konstantin, iguman manastira Čokešina, prihvatio je Todora i naučio ga da čita i piše. Zahvaljujući tom njegovom trudu poznate su neke pojedinosti o čokešinskim junacima, kao i sudbina čokešinskog igumana.
Kada je povesnik saznao da je sveštenik Jakov Čupić preneo u radu "Manastir Čokešina" tekst rukopisa Todora Mojića, bio je siguran da će u knjii o "Voždu Karađorđeviću" verno predstaviti bitku na Čokešini, jedan od najvećih srpskih poraza u prvoj ustaničkoj godini...
Dugo je Hadži Konstantin bio iguman manastira Čokešina... Zanimljivo je ono što se ispreda o smrti igumana. Povesnik je našao u nekim zapisima da je iguman umro vraćajući se iz Kragujevca nakon sastanka sa knezom Milošem. Zašto je iguman umro na prečac "u putu"? Zašto je stradao posle kneževog poziva? Zašto hroničar nije ništa zapisao o njegovoj smrti, a jeste o pogibiji čokešinskih boraca?
No, povesnik je uočio skraćenje teksta hroničara koje se upravo odnosi na zagonetnu smrt igumana. Ceo odeljak prenosimo doslovno:
"Hadžija dobio pismo od Knjaza Miloša da ide u Kragujevac. Baš na Teodorovu Subotu otide, tamo ga uštroji Krdžo ciganin što je kteo da spava sa ženom Molera Gligorije. On je donet na Cveti, tu noć pade veliki mraz, sve uzebe. - Ovaj Hadžija umre na pravdi Boga 1926. godine. - Hadćija je umro 18. Meseca marta 1826. godine na putu."
Povesnik je saznao da se Molerova žena zvala Ruža i da je tog proleća napustila dom. Neko je video Ružu kada je na obližnjem brodu zagazila u Drinu, ali pripovedač nije bio siguran da se domogla bosanske obale.



Veseliji život
O ljubavnim aferama za vreme vladavine kneza Miloša sačuvano je više podataka, a mi skrećemo pažnju čitalaca samo na slučaj Đorđa Protića i njegove supruge Leposave. Kao i knez Miloš, i Đorđe Protić je rado trčao za suknjama, i posle kneza uživao ugled najvećeg ženskaroša. Leposavi nije promaklo muževljevo neverstvo, te i ona poče da se odaje veselijem životu, naročito kada joj je muž odsustvovao, odlazeći u državne misije u Jedren, Carigrad, ili neku varoš u zemlji. U kneževoj okolini, uvek spremnoj na šale i pošalice, tada se čulo kako će Lepa moći "slobodnije da vetri".

Izgubio glavu

Sačuvano je nešto podataka i o ljubavi kćeri kneza Miloša Savke i njegovog pisara Lazara Popovskog.
Jelisaveta - Savka se pre udaje, kao šesnaestogodišnja devojčica, zaljubila u lepog prečanskog kicoša, dvadesetpetogodišnjeg Aleksu Popovskog, sekretara kneza Miloša. Darovit, vredan i učen, Popovski je bio omiljena kneževa ličnost, koga je zvao sinom. Kada mu se zamerio, knez ga je vratio Jevremu, kod koga je i počeo kao pisar. Potom ga je pozvao i smestio u beogradski dvor, dobro isprebijao, pa ponovo uzeo za sekretara (1829).
U jesen 1830. godine, knez je u Kragujevcu uhvatio Savkino ljubavno pismo upućeno iz Požarevca njegovom sekretaru. Aleksa Simić tvrdi da je Popovski: "imao ljubov s malđom kćerju knjaza Miloša, Savkom", na šta nas upućuje i tragika ovog događaja. Knez je odmah poslao u Požarevac po Popovskog dva svoja momka, Peketu i Šarengaću, s naredbom da ga u putu ubiju. U Svilajncu su ga noževima isekli i zakopali u neko trnje, uzevši s njega haljine, sat i novce. Nije poznato koliko je Aleksina smrt pogodila Jelisavetu, ali pretpostavljamo da je gubitak gizdavog ljubavnika plaćala patnjom.


magazintabloid,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 08 Okt 2012, 15:17
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (3)

Iz burnih veza u bračnu krizu

Slika

U trećem nastavku "Tabloidovog" feljtona o ljubavima i neverstvima srpskih (a kasnije i jugoslovenskih) vladara, u prvom planu je Knez Mihailo, ljubitelj lepih žena i evropskih dvorova. Njegova lutanja i pronalaženja u privatnom životu bila su često predmet rasprava sa ocem. Sa sestrom od strica Jekaterinom, koja je verovatno bila njegova prva "učiteljica života", Mihailo je bio u rodoskrvnoj vezi koja je bila brzo prekinuta, isto kao i Jekaterinina trudnoća. Ovaj detalj je koristan istoriografima kad se osporavaju mišljenja da Knez Mihailo "nije mogao" imati dece.

Mihailo je drugi sin kneza Miloša i kneginje Ljubice, rođen u Kragujevcu 16. septembra 1823. godine, u Šarenom Konaku. Rastao je pored majke, udaljen od oca, s kojim se susretao retko, u vreme praznika, što je ostavilo traga na njegovu ličnost i na odnose sa ženama. Boravio je u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu, gde je sticao nesistematsko i nepotpuno obrazovanje od domaćih učitelja. Potom ga je Francuz Ranos podučavao stranim jezicima, naročito francuskim, koji je dobro savladao, što se može uzeti kao krajnji domet u obrazovanju budućeg vladara.
Knez Miloš je imao nameru da školuje sinove u inostranstvu, ali u tom pogledu nije otišao dalje od planova.
Nijedan naš vladar nije kao knez Mihailo bio tako blizak majci, koju je od milošte zvao Naka. "Od nje je nasledio skromnost, umerenost, ozbiljnost, dugostrpljivost, postojanstvo." Sasvim drugačije ponašao se prema majci knez, odnosno kralj Milan.
Kada je knez Miloš abdicirao (1839), odveo je sa sobom u Vlašku sina Mihaila, ali je on ubrzo posle smrti brata Milana vraćen u Srbiju, uzdignut na presto i miropomazan. Knez Mihailo dva puta je vladao Kneževinom Srbijom (1839. do 1842. i od 1860. do 1868). Njegovu prvu vladavinu karakteriše nesigurnost, nestabilnost i teška borba s ustavobraniteljskom opozicijom. To nemirno vreme završilo se Vučićevom bunom (1842) i proterivanjem Obrenovića iz Srbije.
Eksknez Mihailo živeo je u Zemunu i Banatu sve do smrti svoje majke, kneginje Ljubice (1843), i učvršćenja ustavobraniteljskog režima izborom Aleksandra Karađorđevića za kneza. Karol Pacek, koji je stalno bio uz kneza, ističe da je posle majčine smrti promenio narav i ćud, od veselog mladića postao je melanholik (bitna crta njegovog karaktera). Od tada je bio nepoverljiv i znao da sakrije svoje misli i namere, ali nije umeo da se pretvara i nikoga nije favorizovao.
Uveren da je povratak na presto nemoguć, otišao je kod oca u Beč i tu se nastanio za stalno. Dva izgnana kneza, otac i sin, proveli su više zajedničkih dana u inostranstvu nego u otadžbini. Boravak (1839) u Vlaškoj i predstojeći dani emigrantskog iskušenja zbližili su ih delimično i zato što više nisu bili suparnici na prestolu. Oni su složno radili da Obrenovići ponovo postanu kneževi, saglasni da prednost pripada starijem, ali ne isključujući ni drugu mogućnost. Na tome su najviše radili u vreme revolucije 1848/49. godine, ali njihov napor pokazao se uzaludnim.
Očevo bogatstvo omogućilo je Mihailu da provede veći deo emigrantskog života u Beču, a preostali u putovanjima po evropskim državama. Poznanstva s mnogim vladarima i istaknutim ličnostima iz javnog života Evrope znatno su uticala na upotpunjavanje njegovog obrazovanja i oblikovanje političkih, nacionalnih i kulturnih pogleda.
Ne treba gubiti iz vida da je knez Mihailo ostao bez prestola u 19-oj, da se vratio u Srbiju kad je navršavao 35-u, a da se ponovo uzdigao na tron u 37-oj godini. Umesto sistematskog školovanja, otac i sin odlučili su se za upoznavanje Evrope i njenog društva. Mihailo je pošao na put 1844. i za dve godine obišao je nemačke države Holandiju, Belgiju, Švajcarsku, italijanske države i Grčku. Vratio se u Beč i posle kraćeg zadržavanja nastavio je put po Češkoj i nekim nemačkim mestima (1846/47). Zimu 1847/48. godine proveo je u Poljskoj i Rusiji. U Petrogradu je bio gost ruskog cara. Godine 1849. i 1859. proveo je u Francuskoj i Engleskoj. Povremeno je još boravio u Vlaškoj.
O prvim ljubavnim iskustvima kneza Mihaila malo se zna. Nema traga u izvorima ni o tome koja devojka mu je bila simpatija dok je bio knez (1839-1842), kao sedamnaestogodišnji, osamnaestogodišnji i devetnaestogodišnji mladić. Nema pomena o tome da li bi, kada i - kojom trebalo oženiti vladara, jer su svi bili zauzeti politikom, u vreme nemira i ubrzanih događaja.
Ophrvan brigom o majci, povratkom na presto i potom višegodišnjim putovanjem, knez Mihailo nije imao vremena za dokolicu, pa se njegov intimni život svodio na povremene flertove, a možda i na neku ozbiljniju ljubav koja je povesniku ostala nepoznata. Bez majke, s ocem koji deci nije nikada posvećivao pažnju, još uvek mlad, bio je dugo ličnost bez samopouzdanja i inicijative, što je ostavilo traga na njegovom intimnom životu.
Prvi pouzdani podatak o njegovim odnosima sa ženama prešao je granicu srodstva. Zapis o tome lapidaran je: "Knez Mihajlo je zavoleo Katicu, Jevremovu ćerku, koja od njega zatrudni, pobaci i umre." Reč je o Jekatarini, zvanoj Katici, šestoj kćeri po redosledu rođenja Jevrema i Tomanije, kneževog strica i strine. Jekatarina, inače Mihailova sestra od strica, bila je mlađa od njega nepune tri godine. Pošto se zna da je umrla u Beču 6. avgusta 1848, to je mogla da zatrudni negde u novembru 1847. godine, pre Mihailovog odlaska u Poljsku i Rusiju?
Ništa pouzdanije o ovoj rodoskrvnoj vezi se ne zna, ali budući da je Mihailo, s povremenim prekidima i boravcima u Beču, bio stalno na putovanju, može se pretpostaviti da je veza bila kratkotrajna i tragična. Kada je umrla, mlada i lepa, knez Mihailo nije boravio u Beču.
Kada je izbila Revolucija u Beču 1848. godine, kneževi Miloš i Mihailo pokušali su da iskoriste nemire u Evropi da se vrate na presto u Srbiju. Knez Miloš pošao je prvi preko Zagreba, ali je u njemu bio uhapšen i uz velike napore uspeo je da se oslobodi, plativši Ljudevitu Gaju poveću sumu novca. Knez Mihailo, ostavivši bremenitu Jekatarinu, stigao je u Novi Sad sredinom maja, ali je, pod pritiskom srpske vlade, morao da napusti Vojvodinu i ode u Zagreb. Sa oslobođenim ocem uputio se u Grac, zadržavši se kraće vreme u Ljubljani.
Kneževima se nije išlo u nemirni Beč i oni su odlučili da se razdvoje. Knez Miloš je otputovao u Inzburk, a knez Mihailo u banju Roič (Rogošku Slatinu). Dok je uzimao kupke posluživala ga je lepa devojka od 17 godina, kći tamošnjeg bademajstora, Marija Berghaus, Slovenka Štajerkinja, zapisao je Karol Pacek.
Nije nam sačuvan opis Marije, pa malo znamo o njenoj lepoti i ličnosti. Elegantni dvadesetpetogodišnji knez, osam godina stariji od Marije, već tada je bio "zanosan otmen čovek". Uz Mariju je bio uglađeni kavaljer "povisokog rasta", smeđ, suvonjav, krupnih izrazitih očiju, pune kratke brade, koju je delio po sredini. Glas mu je bio krupan, a hod odmeren i elastičan".
Knez Mihailo proveo je skoro celo leto u Rogaškoj Slatini u društvu sa mladom Marijom. Iz te ljubavne romanse rođen je Viljem (Velimir) 20. maja 1849. godine. Pre odlaska iz slatine zatražio je od oca malo novca za trošak. Starac mu je poslao 2.000 forinti i prekoreo ga je da mnogo troši. Mladog i uzavrelog ljubavnim čarima sina zaboleo je očev prekor i on mu je vratio novac i u jednom podužem pismu obrazložio mu je tadašnji način života, trudeći se da dokaže da "nije raspikuća" kao Jevremov Miloš, kome otac neprestano plaća dugove. Iz pisma saznajemo da se Mihailo zadovoljavao sa onoliko novca koliko je dobijao od oca. Tada je prvi put zatražio veću sumu, ali se zbog toga pokajao.
Odnosi između oca i sina brzo su izglađeni, pa je Mihailo mogao da Mariji i sinu kupi kuću u Roiču i da ljubavnicu snabde mirazom. Očigledno, to je bio samo jedan njegov ljubavni izlet, jer je uskoro dozvolio Mariji da se uda za nekog udovca, s kojim je imala više dece. Marija je umrla 1863. godine.
Kad su u pitanju žene, knez Mihailo ni u čemu nije delio poglede i ponašanje svog, u ljubavnim avanturama iskusnog oca. Iako je Miloš vršio pritisak na Mihaila da se oženi kćerkom kneza Štirbeja iz Bukurešta, Mihailo nije begenisao mladu Štirbejku. Nije se Mihailu dopadala ni kći barona Sine, poznatog bečkog bankara. U ovom slučaju mladi knez kao da je predosetio jer je devojka ubrzo umrla mlada. Mihaila je srce vuklo na drugu stranu.
Njegovog srca izabranica bila je jedna Nemica plemićkog porekla. Nije poznato u kakvim je odnosima bio sa njom, ali se zna da je veza dugo trajala, da je knez Mihailo bio zaljubljen i da je nameravo da se njome oženi: "Devojka je vrlo lepa i od velike familije", zabeležio je Milivoje Petrović Blaznacev. Iako je knez Miloš blagoslovio sinovljevu želju, posle ustezanja jer je devojka bila Šokica, devojčin otac usprotivio se udaji svoje kćeri za proteranog pravoslavnog kneza.
Mladi knez se tokom drugog boravka u Beču u svojstvu ceremonijal majstora na dvoru Kolmana Hunjadija ponovo zaljubljuje. Bila je to Julija Hunjadi, po majci rodom iz slavne plemićke porodice Ziči. O početnim danima ljubavi Mihala i Julije malo se zna, ali je poznato da je grofica Aperaksin Esterhazi mnogo doprinela uspostavljanju ove veze i njenom prerastanju u brak. Mihailo je tražio očevu saglasnost i on mu je ubrzo dao blagoslov. Knez je zaprosio Juliju maja 1853. godine, a venčali su se iste godine na Svetog Iliju, kada su sačinili bračni ugovor.
Bračni par je živeo u Beču, ali kao svi imućniji oni nisu voleli da provode leta u prestonici, pa su poželeli da kupe imanje i kuću u nekom lepom izletištu. Oni su odlučili da kupe imanje u Ivanki, dva sata udaljenoj od Požuna, a na samom gvozdenom putu. Tamo su ostali do povratka u Srbiju 1859. godine.
O intimnim odnosima kneza Mihaila i kneginje Julije malo se zna. Nežnost, pažnja i radost zapažaju se iz njihove prepiske prvih godina braka, a potom jedan odmeren, hladan i bezosećajan odnos. U početku bliski, zatim sasvim udaljeni jedno od drugog. Istoriografija nije odgonetnula uzrok zahlađenja njihovih odnosa, koji su potom, posle otkrića Julijaninog neverstva, zapali u bezizlaznu bračnu krizu.



Bez dece

Knez Mihailo je mogao da ima decu. Bremenita Jekatarina je dokaz. No, da li je potom, usled neke zasad nepoznate bolesti, Mihailo bio lišen plodnosti, nije utvrđeno. Govorkalo se da je srpski vladar "bio bolestan od neke bolesti koja je Juliju udaljila od njega i bila povod za njihove prve lične rasprave i nesuglasice u promašenom braku". Sasvim je pouzdano da Julija nije mogla da rađa. Da je bila neplodna govori činjenica da ni u drugom braku, sa Karlom Arenbergom, nije imala decu.


magazintabloid,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 11 Okt 2012, 23:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (4)

Kralj Milan pokorno podat milovanju


Slika


O ljubavima i ljubavnim slabostima srpskog kralja Milana treba govoriti poznajući njegovo vaspitanje. Naime, ovaj Obrenović je takoreći odrastao bez roditelja, vaspitavali su ga u Parizu i Beogradu prilično različite ličnosti. Po nagovoru jednog ministra propušio je u šesnaestoj godini. Tadašnji namesnici podveli su maloletnom Milanu dve žene po službenoj dužnosti, od kojih sa prvom "nije bilo ništa", a sa drugom sve.



O kralju Milanu izrečena su kontroverzna mišljenja, savremenika i istoričara. Jedni su ga hvalili, drugi su ga preterano kudili. Sud istoriografije o našem prvom kralju posle Kosova, kako se onda govorilo, sasvim je nepovoljan.
Milan Obrenović rođen je u Manasiji (Vlaška), 22. avgusta 1854. godine. Nije dugo bio sa roditeljima, ocem Milošem i majkom Marijom. Majka Marija bila je jedna od najlepših žena vlaške aristokratije, čuvena po svojoj ljupkosti i živom duhu, a otac Miloš glasio je za razmaženog jedinca i osobu nenaviklu na obaveze. Milošev i Marijin brak postao je nemoguć, i posle rađanja Milana ubrzo su se razveli. Iako je tek nakon porođaja stupila u ljubavne odnose sa knezom Aleksandrom Kuzom, protivnici dinastije Obrenović izmislili su da je otac budućeg srpskog kralja bio rumunski knez. Stojan Protić, istaknuti radikalni prvak, napisao je u "Samoupravi" tekst u kojem je tvrdio da je Milan zapravo - Kuzić, a ne - Obrenović. Ovu nesuvislu tvrdnju osporio je još Slobodan Jovanović: "Po mnogim svojim osobinama on je čist Obrenović".
Brigu o Milanu vodila je majka, jer mu je otac Miloš rano umro, a zatim kneževi Miloš i Mihailo. Kada je imao devet godina, srpski vladar uzeo ga je od majke i poslao na školovanje u Pariz, kod profesora Hieta. Tek 1867. upisan je u jedan pariski licej. Iako nije uživao zvanje prestolonaslednika, već naredne godine stupio je na presto, posle ubistva kneza Mihaila. Na njegovom vaspitanju radilo se više za vreme Drugog namesništva (1868-1872). Odrastao gotovo bez roditelja, vaspitan u Parizu i Beogradu, kljukan raznim zanimanjima, on je u pogledu "moralnog vaspitanja" ostavljen sam sebi. Propušio je u šesnaestoj godini po savetu jednog ministra.
Za vladavine Milana Obrenovića Srbija je stekla nezavisnost (1878) i postala kraljevina (1882) s parlamentarnim uređenjem, na osnovu Ustava iz 1888, jednim od najdemokratskijih ustava u Evropi 19. veka. Dakle, Milan Obrenović je bio knez od 1868, a kralj od 1882. godine.
Milan Obrenović bio je najlepši srpski vladar. Stasit, lepih i pravilnih crta lica, živih očiju ("oči svoje majke kokete"), ali sa uvučenom i tankom gornjom usnom i isturenom bradom, što mu je, u vreme srdžbe, davalo lik ćudljiva vladara. Kada je umro u Beču 1901, doktor Paltauf, profesor univerziteta koji je balsamovao telo Obrenovića, izjavio je da "nikada nije video plastičnijeg i pravilnijeg razvijenoga tela. Kralj Milan bio bi, veli, savršen model za najlepšu mermernu statuu".
Život kralja Milana bio je buran, kao i kneza Miloša. Mnogi politički događaji i učestale ljubavne avanture smenjivale su se neverovatnom brzinom.
Savremenici su zapazili da je kralj Milan bio u ljubavi sentimentalan. Vladan Đorđević, kraljev lični lekar, primetio je: "Milan beše skoro do bojažljivosti uzdržljiv prema ženama, ali gde je video samo malo toplije osećanje prema sebi, tamo je onda celom dušom ostajao uhvaćen". Živ i bujna temperamenta, kralj Milan upuštao se u ljubavne veze sa puno strasti.

Karakteristično za ovog Obrenovića jeste da se svaka iole ozbiljnija veza brzo pretvarala u veliku ljubav, koja se mogla završiti brakom. Time je često sebe i druge dovodio u nemala iskušenja.
Milan Obrenović brzo se zagrevao za žene i tada je bio spreman da za njih sve učini. U ljubavi je bio kratkog daha i brzo bi se istutnjao i naglo zahladneo. Tokom svog kratkotrajnog života on nije imao nijednu trajnu ljubav. Lep, razvijen, sentimentalan, nasrtljiv i slatkorečiv, uz to još i vladar, Milan je imao uspeha kod žena. Još onda se govorilo da je malo ljudi koji su voleli ženski rod kao on. Da je kojim slučajem živeo u srednjem veku, piše Vladimir Ćorović s blagom dozom podsmeha, bio bi jedan od boljih primera za "Dekamerona".
O ljubavnom životu kralja Milana ostale su mnoge istinite i neistinite priče koje su ga pratile od mladosti pa do groba. Lukavi i prepredeni Blaznavac, prikriveni pretendent na srpski presto, posredstvom lekara Mašina pustio je lažni glas da je knez hermafrodit. Uz takvog namesnika i budućeg predsednika vlade, Obrenoviću nije bilo lako.
Bilo je uobičajeno u uglednijim beogradskim porodicama, pa i kod Obrenovića, da njihove sinove upoznaju sa ljubavnom veštinom iskusnije gospođe, koje bi za trud dobile pristojnu nadoknadu. Porodica i namesnici trudili su se da osamnestogodišnjem knezu privedu gospođu prikladnu tom činu. Ne zna se ime te gospođe, ali se zna da je do ovog čina došlo decembra 1872. godine i da je proba bila neuspešna. Kalaj je zapisao u "Dnevniku" da knez do tada "nije dodirnuo nijednu ženu".
Namesnicima nije bilo svejedno s kojim će osobama mladi knez stupati u ljubavne odnose. One su morale biti potpuno bezopasne žene, koje ne bi koristile svoj uticaj na kneza i usmerile ga protiv namesnika i ministara. Dakle, knez Milan nije sam pronašao svoju prvu ljubav; namesnici i porodica su mu priveli prvu ženu koja ga je uvodila u carstvo ljubavi. Bila je to osoba koja je imala da mu posluži samo za prvi trenutak, za prva ljubavna iskustva. Potom je privedena pukovnica B. da i ona "posveti mladog kneza Milana u ljubavne funkcije". To je već bilo dovoljno za početak.

Pouzdano se zna samo za nekoliko kneževih ljubavnih veza pre stupanja u brak. Pera Todorović navodi da je knez imao dve milosnice, ali je ostavio podatke samo o jednoj. I Slobodan Jovanović piše o drugoj kneževoj ljubavi pre ženidbe, ali ni on ne navodi njeno ime, već kaže da je to bilo (1873) u vreme Ristićevog pada i samo zapisuje da je reč o "ženi jednog beogradskog advokata". Kao i svaki početnik, umesto da skriva, on je o ovoj vezi toliko razglasio da je danima hranio skandaloznu hroniku prestonice. Kada je u dvoru organizovao "garden parti", njegova metresa pojavila se na balkonu s ružom u ruci, izigravajući kneginju. "Knez je piljio u nju blaženo; njegovi gosti posmatrali su taj prizor ispod oka, i tumačili ga na svoj način". Iako kneževo "šegrtovanje" nije dugo trajalo, i to je bilo dovoljno da vladar i njegova ljubavnica budu predmet učestalih sablažnjivih razgovora beogradskih znatiželjnika.
Prva izabranica Milanova srca bila je Leposava Novaković, udova Dimitrija Novakovića, a kći Nikole Stefanovića. Mlađani knez upoznao je Leposavu na jednom dvorskom balu. "Ona sama bila je lepa, ne vrlo bistra, beskrajno lenja", piše Slobodan Jovanović. Mlada i koketna, sa zanosnim crnim očima, Leposava je ostala udovica u doba u kojem su žene najlepše. Još je iz vremena Vuka Karadžića ostala priča o mladim udovicama kao najboljim ljubavnicama.
Ljubavna veza između kneza i Leposave trajala je nešto više od pola godine, od jeseni 1874. do proleća 1875. Savremenici su zapisali da su se uzajamno i iskreno voleli. Viđali su se i susretali u Beogradu i Pešti.
Iskusnija od kneza, zanosna i čulna, brzo je osvojila i slomila jedno srce još neotporno na ženske čari. Milan se toliko zaljubio da je Lepi ponudio brak, bez dogovora sa ministrima, koji su već počeli da brinu o njegovoj ženidbi. Leposava je bila otresita žena, koja je znala od početka da ne može da bude srpska kneginja. Ona je volela Milana, a ne kneza Milana. Kada je Milan čuo da ministri glasno razmišljaju o njegovoj ženidbi, postao je nervozan! "Mladi knez se telesno pokorno podavao iskrenom milovanju mlade i nežne žene" i, na njeno malo iznenađenje, ponudio joj je brak. Bio je spreman i presto da napusti zbog nje.

"Šta da ostaviš? Šta da napustiš? Presto i krunu? To se nikada ne ostavlja, knjaže moj", iskreno ga je uveravala ljubavnica.
Uzaludno je bilo njegovo pravdanje: "Ja nisam tražio ni krunu, ni presto. Uzeli su me iz Pariza i doveli amo".
Naposletku su se morali rastati. Leposava mu je obećala da će se povući u prisenak, u zaborav, i da će živeti od uspomena i radovati se njegovim uspesima. Međutim, obećanje nije uspela da održi, a ni knez nije bio ravnodušan prema njoj i posle ženidbe sa Natalijom. Kada je saznao da njegov brat od tetke, Aleksandar Konstatinović, sin Ankin a brat Katarinin, učestalo posećuje njegovu bivšu ljubavnicu, toliko se naljutio da ga je umalo uhapsio. Aleksandar je morao da prekine svoje posete Leposavi i time je odobrovoljio kneza.

Ženski deo beogradske čaršije pratio je sa posebnom pažnjom ljubavne avanture poslednje dvojice Obrenovića. Raspričane, neka više, a neka manje, beogradske gospođe stvarale su javno mnjenje i ponekad su znatno uticale na neke događaje. "Neke gospe torokuše", kako se izjasnio jedan savremenik, "tek udatoj kneginji Nataliji ispričale su kneževu ljubavnu aferu s Leposavom, kazale su joj gde stanuje i uverili da se knez i dalje s njom sastaje. Kneginji je smetalo što je, prilikom izlazaka s mužem iz dvora i odlazaka u Topčider, prolazila pored Leposavine kuće, dok je ona uvek nakinđurena visila na prozoru "i gledala ih drskim pogledom". Kneginja je zatražila od kneza da ukloni Leposavu iz Topčiderske ulice "jer ne može trpeti da joj jedna nevaljalica prkosi". Bivša kneževa ljubavnica morala je da potraži novi kvartir, tamo gde nisu prolazila dvorska kola. Time je prestala svaka veza s Leposavom.
Leposavu su zbog veze sa knezom zvali madam Pompadur. Ona je bila dovoljno mudra da sačuva čitav svežanj kneževih ljubavnih pisama i da njega i srpsku vladu ucenjuje prodajom tih pisama jednoj zainteresovanoj državi. Mašući kneževim ljubavnim pismima, dugo je uživala stalnu rentu, koja joj je redovno isplaćivana. I dok je bogati deda Miloš sam podmirivao svoje odslužene ljubavnice, siromašnijem unuku u pomoć je priskočila država.

Austrougarski konzul Benjamin Kalaj pažljivo je pratio kneza Milana i sve što je s njim bilo u posrednoj ili neposrednoj vezi. Otuda pleni pažnju njegovo saznanje da je knez Milan bio u velikom prijateljstvu s Aleksandrom Konstatinovićem i Simkom Germani, vanbračnom kćeri Anke Konstatinović, njegove tetke. O Milanu i Simki ostavio je samo dva podatka, iz kojih se nesumnjivo vidi da su veoma kratko bili u ljubavnim odnosima. On za Simku piše 27. oktobra 1874. sledeće: "Možda je sad već i kneževa ljubavnica". Nepunih mesec dana kasnije je zapisao: "Kažu još da je knezu dosadila Simka, koja mu je bila dragana, i sad hoće da se upusti sa Kaljevićkom, a Simku hoće da uda za Piroćanca".

O ovoj kneževoj rodoskrvnoj avanturi ili se nije znalo, ili se brižljivo prikrivala. Simka i Milan bili su u četvrtom stepenu srodstva, dakle veoma bliski rođaci.
Nije se tačno znalo zašto je Simka napustila Beograd i preselila se u Rumuniju na svoje porodično dobro. Stojimirović je pretpostavljao da je ona utekla iz Srbije zbog flerta s Milanom Bogićevićem. Bio bi to jedan sasvim bezazlen razlog u odnosu na rodoskrvnu vezu sa srpskim knezom. Za sada, može se samo pretpostaviti da je pod pritiskom porodice, pre svega babe Tomanije, došlo do prekida te nerazumne kneževe ljubavne avanture i da je Simka jednostavno udaljena iz Srbije, u koju se više nikada nije vraćala. Po svemu sudeći, baba Tomanija, najstariji član vladalačkog doma, kojoj je bila poznata rodoskrvna veza kneza Mihaila s Jekatarinom, svojom kćeri, i Katarinom, svojom unukom, poučena prethodnim zlim iskustvima, sprečila je tu avanturu. Bog jedini zna kako se osećala staromodna baka gledajući ljubavne odnošaje svojih najbližih, okončavane sa tragičnim posledicama.



magazintabloid,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 23 Okt 2012, 07:23
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (5)

Namesnici žene kralja

Slika

Od velike ljubavi do velike mržnje, tvrdoglavi, nepopustljivi, to bi bio najprostiji opis Milana i Natalije, srpskog kneževskog para, čiji će kasniji život biti obeležen ljubavnim avanturama i traumatičnim rastankom. Njihov sin Aleksandar Obrenović, koji će 1903. godine biti ubijen u takozvanom majskom prevratu zajedno sa svojom izabranicom, Dragom Mašin, odrastao je u atmosferi roditeljskog raskola. Možda u toj okolnosti treba tražiti razloge njegove emocionalne nezrelosti koju su kasnije skupo platili i on i njegovi podanici.

O Milanovoj ženidbi namesnici su počeli da razmišljaju dosta rano, čim je knez zašao u osamnaestu godinu. U tu svrhu trebalo je da posluži kneževa poseta ruskom caru u Livadiji (1871), gde je lepo primljen i ugošćen. U carskom dvoru organizovan je bal i knez je trebalo da odigra sa carevom kćeri, ali se ispostavilo da on ne zna da igra. Bila je to prva značajna posledica kneževog lošeg i nepotpunog odgoja i loš predznak za rusko aristokratsko društvo. Čim se vratio u Srbiju, knez je počeo da uzima časove igranja kod Milovukovih. Savremenici su primetili da je od tada postao veoma ozbiljan.
Ruski car je potom obdario kneza Milana ordenom Belog orla.
Od posete caru Livadiji govorilo se da namesnici, posebno Jovan Ristić, pripremaju teren za ženidbu kneza Milana nekom od ruskih princeza. Pogledi su pali na Veru, kćer ruskog velikog kneza Konstantina, s kojom je knez mogao da se upozna u Livadiji.
Veliki knez Konstantin izjavio je da bi voleo da vidi kneza Milana u Petrogradu. Vlada je planirala da vladar u jesen 1872. godine poseti skoro sve evropske dvorove i, na kraju, po želji velikog kneza Konstantina, boravi dva meseca u Petrogradu da bi se upoznao s kneginjom Verom.
Ubrzo se ispostavilo da kneževoj ženidbi s ruskom princezom stoji na putu nepremostiva prepreka, o kojoj je knez Gorčakov obavestio našeg diplomatskog predstavnika "da ne može ruska princeza poći za vazalnog kneza". Pored ovog neprikosnovenog principa, kog se ruska porodica dosledno držala, postojao je još jedan, o kojem je veliki knez Konstantin vodio računa, a reč je o tome "da nijedan srpski vladar nije završio svoju vladavinu prirodnim putem".
Iako je očigledno da se o kneževoj ženidbi kneginjom Verom razmišljalo u carskoj porodici, Ignjatijev je, na zahtev Gorčakova, kazivao u Carigradu velikom veziru da u Rusiji nikada nisu pomišljali na ovaj brak. Vest o neuspelim pregovorima izazvala je potištenost kod srpskih političara i, naravno, kod mladog kneza.
Srpska vlada time nije bila sasvim obeshrabrena, već je nastavila da traži novu priliku za kneževu ženidbu, i to opet u Rusiji. Kao potencijalna zaručnica pominjala se velika kneginja Helena, kći velikog kneza Maklenburga. I vlada Jovana Marinovića (1873-1874) trudila se da oženi kneza ruskom princezom. Kalaj je saznao i zapisao u svom dnevniku: "Knez bi jako voleo da se oženi, i to da uzme kakvu rusku kneginju pa makar i ne bila član vladarske kuće, samo da je bogata." Obrenović je proleća 1875. godine uputio Marinovića u rusku prestonicu da konačno izvidi kakvi su izgledi za njegovu ženidbu. Srpskog državnika primili su car i carica i kazali mu da "ne nalaze za sada nikakvu priliku za kneževu ženidbu u Rusiji". Utehe radi, carica je obećala da će srpskom knezu biti venčana kuma. Time je okončano pitanje kneževe ženidbe ruskom princezom.
Kneževa ženidba nekom strankinjom i dalje je zaokupljala pažnju srpskih državnika. U jedno su bili sasvim sigurni: iz carskih i kraljevskih porodica ne mogu dobiti mladu za vazalnog kneza. U vreme kneževog boravka u Parizu, u jesen 1874. godine tražila se za vladara neka povoljna prilika iz kakve ugledne francuske aristokratske kuće. Knez se u francuskoj prestonici susreo i s ćerkom rumunskog ministra Struze. "Veoma je lepa devojka, ali je Milan uvideo da nije dovoljno obrazovana, a nije ni dovoljno bogata, pa tako od ženidbe nije bilo ništa."
Iako još mlad, knez je uveliko trošio poveće sume novca na razne potrebe, a već se pomalo kockao i na kartama. Otuda je kod njega tako rano bila ispoljenja želja za bogatom mladom udavačom.

Posle neuspele potrage za ruskom princezom i nekoliko ljubavnih veza, od kojih je jedna bila rodoskrvna, nestrpljivi knez Milan je na prečac odlučio da se oženi Natalijom Keško. Njen otac je bio ruski pukovnik Jovan Keško, sa lepim posedom u Besarabiji, a majka Rumunka, orođena s mnogim poznatim moldavskim porodicama. Ako i nije bila ruska princeza, Natalija je upola bila Ruskinja, što je delimično zadovoljilo ambicije balkanskog vazalnog kneza.
Ženidba Natalijom Keško nije bila uopšte pripremana. Stojimirović pretpostavlja da je Marija, kneževa majka, savetovala sinu da uzme Nataliju za ženu. Knez je u društvu svog bogatog brata od tetke Aleksandra Konstatinovića pošao u Beč. Aleksandrova namera je bila da se upozna sa Natalijom, a ne Milanova. Knez je bio hitriji od svog rođaka i čim je video Nataliju, uobičajeno za njega, odmah se zaljubio i brže-bolje, možda i zbog suparništva svog rođaka, isprosio je. Uverena da joj je sudbina namenila ulogu kraljice, prema proročanstvu jedne Ciganke Natalija je sva srećna odmah pristala, spremna da mu da i srce i dušu.
"Sanjala sam čaroban san i bila sam vrlo zaljubljena u svog verenika", iako su se viđali samo deset dana. Sve se odigravalo na prečac, kao u kakvom ljubavnom romanu. Knez je srpske državnike stavio pred svršen čin, obavestivši ih o proševini jednim telegramom.
Knez Milan se verio sa Natalijom u Beču, a venčali su se u Sabornoj crkvi u Beogradu 17. oktobra 1875. godine. Pre toga je Natalija samo jedan dan u Beogradu, na proputovanju iz Beča za Rumuniju. Beograđani su sa oduševljenjem dočekali kneževu verenicu, pet godina mlađu od kneza. I njoj je Đura Daničić davao časove srpskog jezika.

Svadba nije organizovana na kneževskom nivou zbog ustanka u Bosni i Hercegovini i predstojećeg rata s Turskom. Pristalice rata s Turskom prebacivali su knezu da više voli Nataliju nego "bataliju". U kneževom dvoru okupila se mladoženjina najbliža rodbina, a zvanice su došle pravo u crkvu. Svečani prijem za zvanice bio je u dvoru posle podneva. "Tako se svrši svečanost, koja bi u drugim prilikama i u drugom vremenu, daleko sjajnija i radosnija bila. Srbija tako dobi kneginju, koja je mila i ljupka", zapisao je jedan od hroničara.

Sam čin venčanja pratilo je loše znamenje. Kada su svatovi pošli iz dvora u crkvu, dan je bio sunčan i lep. Svadbenu povorku na putu od dvora do crkve zasipali su sunčevi zraci, a Beograđani su je sa oduševljenjem pozdravljali. Tokom obrednog venčanja, u crkvi nad prestonicom su se nadvili crni i gusti oblaci. Potmula grmljavina u daljini i tama koja se spustila na beogradske krovove dočekali su mladence dok su izlazili iz crkve. Knez i kneginja seli su u svoju svadbenu kočiju, ali dva belca nisu htela ni da se maknu sa mesta. Čitavih deset minuta kočijaši i nekoliko policajaca nisu uspeli da nateraju kneževe belce da pokrenu kočiju. U nimalo prijateljskom "ubeđivanju" belaca uspelo se toliko da su se u jednom trenutku konji propeli i umalo preturili kočiju sa mladencima.
Radoznali Beograđani okupljeni ispred Saborne crkve i počasna kneževa garda sa zaprepašćenjem su posmatrali nemio prizor. Kao što se dešava u takvim slučajevima, prisutni su među sobom šaptali: "O, ovo je loše znamenje! Izgleda da brak neće biti srećan!"
Čim su se konji umilostivili, povorka je pošla u dvor. Iz crnih i niskih oblaka sručio se jak pljusak. Mrak je za trenutak "pokrio" grad, a u dvoru su jedni druge jedva prepoznavali. Knez i kneginja bili su vidno uznemireni.

Knez Milan i kneginja Natalija bili su druga bratučad, veoma bliski rođaci. Mitropolit Mihailo, koji se uporno protivio knez Mihailovoj ženidbi Katarinom, kao i mnogi srpski političari, nije znao za tu rodbinsku vezu. Njihovo srodstvo pripada šestom kolenu, a takve brakove dozvoljavala je Pravoslavna crkva.
Dakle, roditelji kneza Milana i kneginje Natalije bili su deca od dve rođene sestre.

Prvi period braka kneza i kneginje sav je prožet supružničkom ljubavlju. Srbi su bili zadovoljni svojom kneginjom, a posebno mirom koji je donela knezu. Ljuba Kaljević, u to vreme veoma blizak dvoru, ostavio je opis njegovih iskrenih osećanja. "Knez Milan voleo je svoju lepu i mladu ženicu, a i ona njega u tolikoj meri da su meni često izgledali kao deca, koja ne umeju da sakriju svoja osećanja. Kako je bio snažan, on je katkad davao izraze svojoj ljubavi time što je dizao kneginju na ruke i trčao, noseći je tako, iz sobe u sobu, pa je naposletku sa jednim dobrim poljupcem spustio na kakav divan ili fotelju. Da ih ne bi uznemirivali ili ženirali dvorjani, oni su često doručkovali (u podne) "en tet a tet", na jednom malom stolu u njenom salonu, zadirkivali se, šalili, a pokoji put i posvađali, samo da se posle mogu miriti onako kako se mire zaljubljeni supružnici. Ja sam dva puta bio na tim intimnim doručcima i video svojim očima ovo što rekoh... Preda mnom se kneginja nije nikada požalila na Milana, ni on na nju... Kad sam docnije slušao njihove optužbe, u kojima je kiptila mržnja i njenu groznu karakteristiku Milanovih poroka, ja sam se u čudu pitao: da li su ovo oni isti supruzi čijoj sam sreći nekada zavideo!"
Dvor Obrenovića bio je ispunjen retkim trenucima topline, koji su Milanu nedostajali od rođenja. Milan Đ. Milićević je posle jednog prijema kod kralja i kraljice u dvoru zapisao: "Oboje mladi, oboje zdravi, oboje lepi, oboje lepo nakićeni - divan par ljudi."

Sačuvane slike i fotografije, kao i opisi savremenika, rečit su svedok da su Milan i Natalija bili naš najlepši vladarski par. Laza Kostić je zapazio kneginjine žive oči, rumene obraze, nabrekle grudi, koralne usne s bisernim zubima, jednu damu rascvetale ženstvenosti. Za Čedu Mijatovića ona je bila najinteresantnija žena koju je ikada upoznao. "Bila je veoma lepa, sa velikim, tamno smeđim, baršunastim i izražajnijim očima. Izrazito istočnjački tip lepotice."
Natalija je bila svesna svoje lepote, pa je u jednom rukopisu zapisala da je "mlada boginja". Osim samozaljubljenosti, ona je bila prekomerno ponosna i hladna, a to ju je znatno udaljavalo od temperamenta i preterano čulna kralja. Od trenutka kada je saznala za muževljeva neverstva, Natalija je Milanu inadžijski uskraćivala bračna zadovoljstva.
(nastaviće se)


magazintabloid,fotoizboradministratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 24 Okt 2012, 21:50
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (6)

Dinastija sa jednim naslednikom

Slika

U neposrednoj vezi sa sukobima vladara i njihovih supruga iz kuće Obrenović jeste i pitanje rađanja dece. Bez obzira na knez Miloševu nezapamćenu plodnost, dinastija je uvek visila na tananoj žici, s prestolonaslednikom ili bez njega. Knez Milan je dobio dva sina, ali jedan od njih, Sergej, živeo je svega pet dana. Sahranjen je u crkvi Svetog Marka u Beogradu i tu i danas počiva.
Mnogi prijatelji dinastije davali su savete knezu i kneginji da nastave s rađanjem dece. Jedan od njih bio je liberal i pesnik Laza Kostić. Godinu dana posle smrti Sergeja (1879.), posetio je Beograd i u razgovoru s dvorskim lekarom Vladanom Đorđevićem iskazao svoju zabrinutost što dinastija "visi" na jednom detetu. Dvorski lekar mu je saopštio da kneginja "ima preuske karlične kosti" i da neko vreme mora biti pošteđena rađanja.
Saveti su urodili plodom. Kneginja je ostala trudna u proleće 1880, ali nije mogla da iznese trudnoću, o čemu predsednik vlade Jovan Ristić obaveštava svog pašenoga Filipa Hrstića: "Kneginja je pobacila dete od dva i po meseca, ono je htelo biti muško, kao što sam se i sam uverio videvši ga. Ovo je i žalost i šteta. Da nam svakog meseca rađa po jednog sina, ne bi nam bilo mnogo, a ovo se svake godine kida baš onde gde je najtanje..."

Sukob oko imena

Među prvim nesporazumima kneza i kneginje bilo je davanje imena deci. Knez Milan nameravao je da prvom detetu, prestolonasledniku, da ime Miloš, obnavljajući tako ime svog dede i rodonačelnika dinastije i, naravno, svog oca. Kneginja je bila odsudno protivna i prosto je prisilila kneza da detetu da ime Aleksandar, po ugledu na ruskog cara. Kneginjin uticaj bio je presudan i kod davanja imena drugom detetu, Sergeju. Kneginja je odnela prevagu nad knezom u pogledu davanja imena deci i u oba slučaja Rusi su joj bili uzor.
U odnosima kneza i kneginje pitanje davanja imena deci nije beznačajno. Kakvo će ime nositi prestolonaslednik, budući vladar, nije nevažno i s dinastijskog stanovišta je bitno. Kneginjina upornost i tvrdoglavost ovde su se drastično ispoljile. Knez je u tom pogledu bio popustljiv.


magazintabloid,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljubavi srpskih vladara  |  Poslato: 24 Okt 2012, 21:51
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su srpski vladari ljubili i varali, i kakve su bile posledice njihovih strasti (7)

KRALJEVE DAME IZ PEŠTE I BEČA

Slika

Srbijanski vladari ženili su se devojkama iz Srbije, da bi ovu tradiciju prekinuo knez Mihailo, a nastavio knez Milan. Oba crnogorska vladara imala su za supruge Srpkinje. Kralj Aleksandar nije pošao očevim stopama, već se vratio tradiciji pradede.

Da bi bal u Beogradu uspeo, u njegovom organizovanju morale su da učestvuju sve tri stranke, inače bi, između ostalog, usled bojkota bilo koje stranke, nedostajale igračice. Ukoliko bi liberali bojkotovali bal, devet igračica iz kuće Avakumović ne bi se pojavile, pa bi već to remetilo ravnomernost igračkog skupa

Brižljivi istraživači vladareve privatnosti utvrdili su da je mladi kralj Aleksandar kao osamnaestogodišnjak izgubio "venac nevinosti" 1894.
--------------

Kralj Aleksandar i kraljica Draga, ne samo po narušavanju nove ili povratku staroj tradiciji, bili su neobičan vladarski par.
Aleksandar je imao 13 godina kada je postao kralj Srbije. Njegovi roditelji bili su razvedeni i u neprestanoj svađi, ponajmanje kraljevskoj. Oboje su iz različitih razloga živeli u inostranstvu, povremeno boraveći u Beogradu. Ostavljali su maloletnog sina u Konaku i Novom dvoru sasvim usamljenog, bez roditeljske nege i ljubavi, bez vršnjaka, u društvu dvorske posluge, činovnika i vaspitača. Prvo njenim odlaskom, a zatim i proterivanjem kraljice Natalije iz Srbije, beogradski dvor je opusteo, pa se dete-kralj osećalo napušteno i prepušteno brizi onih koji nisu bili u stanju da mu nadoknade roditeljsku ljubav.
Bez topline koju bi mu dao ženski svet, dvor je ličio na muški haremluk uniformisanih brkatih srpskih oficira, guvernera i starih namesnika. Kralj Aleksandar proveo je četiri godine svog razvoja u tihoj i turobnoj dvorskoj atmosferi, kao siroče pored žive majke i oca. Njegov vaspitač Alber Male kaže da je bio zarobljenik u dvorskoj tvrđavi, kojem je ponajviše nedostajala majka. Usamljeni vladar pisao je znatno kasnije Dragi Mašin, sa kojom se tek upoznao (1895): "Gledajte da sklonite mamu da što pre dođe ovde te da nam ovo mrtvilo oživite." Stoga je pojmljivo što je dete-kralj bilo srećno kada bi mu se i guverner osmehnuo. Lišen druženja sa decom, uvek u društvu starijih, koji su pred kraljem izigravali stožere i ozbiljnije ljude nego što jesu, čime su izmamili iz dečje duše izjavu da "mrzi ljude od načela", kao što je mrzeo, poput mnogih vršnjaka, da se slika i šiša. Sa jedne od brojnih svedočanstava na dvoru, jedan savremenik ga je opisao: "Vrlo je lepo izgledao taj mladi kralj u uniformi artiljerijskog pukovnika, vrlo strogoj, sa Takovskim krstom oko vrata i znacima stranih ordena među kojima i Legije časti."
Roditelji su ponajviše odgovorni za njegovo vaspitanje i razvoj, kao i za presudan momenat u njegovom životu - ženidbu. Kada je saznao da su mu se roditelji izmirili, poslao je ocu telegram i zamolio ga da poljubi mamu, a "Pester lojd" preneo je kraljevu izjavu da je to najlepši dan u njegovom životu. Niko, naravno, nije ni slutio da je njegova majka "najnesrećnija među ženama", kako se sama izrazila u jednom pismu, pristala na izmirenje svesna svoj uzvišene žrtve, podnete zbog toga da bi olakšala život svom nesrećnom sinu.
Iako još mlad i nesamostalan, znao je da je nužno uzvratiti majci na njenoj pažnji. Kada je kraljica Natalija boravila u Carigradu, sin joj je poručio po pukovniku Simonoviću: „ Rećićete mami da je volim, da je grlim od sveg srca, a ukoliko mi ona ne dođe u posetu, poćiću ja njoj", uputivši, potom, sultanu telegram zahvalnosti što joj je ukazao počasti.

NAJTRAPAVIJI IGRAČ SVOJE KRALJEVINE

Obuzimala su ga sasvim drugačija osećanja pri učestalim svađama roditelja, koje su postale predmet evropskih intriga. O jednoj takvoj svađi (1898.), o kojoj je Evropljane obaveštavao "Pester lojd", kraljeva ljubavnica Draga pisala je Aleksandru: "Od sveg srca te žalim, Šeri moj, i pravo da ti kažem, jako se bojim da od ovog ne proiziđe neko zlo. Bog milostivi neka ti bude u pomoći, i neka otkloni sve što bi ti moglo škoditi."
Kralj Aleksandar brzo se i fizički i umno razvijao. Ne previše živahan, visok a lepuškast, sa malo razvijenijim majčinim kukovima, umiljat, blag i, što je za vladara jedne nemirne zemlje bilo potrebno, bistar, oštrouman i inteligentan. Imao je slabe nerve nasleđene od oca, upornost nasleđenu od majke i dar za humor, koji je nedostajao njegovim roditeljima. Alber Male bio je iznenađen koliko je dete-kralj bilo sposobno da gospodari sobom. Državni udar izvršen 1893. Godine, kada se proglasio punoletnim, uz očevu pomoć, najbolja je potvrda ovom zapažanju. Mladi kralj imao je i „mahna", kako je pisao Slobodan Jovanović - bio je oblaporan, nemaran, neuredan, lukav, jogunast, surov, nepoverljiv, prevrtljiv i moralno neosetljiv. Suviše ili nedovoljno za jednog vladara u zemlji u kojoj je stranački duh bio svemoćan, a individualizam nedokučiv. Verovalo se da će kralj Aleksandar, kada stekne nešto iskustva, "postati intiligentni vladalac".
Bilo je naravno, i zabava, na dvoru u Beogradu, ali manje nego u vreme kneginje i kraljice Natalije. Namesnici oba vladara, kralja Milana i kralja Aleksandra, nisu se potrudili da ih nauče da igraju. Svemoćni Ristić čak je optuživao kraljicu Nataliju da je iskvarila Srbiju, odnosno da je od Dvora u Beogradu napravila Versaj, uvodeći okretne igre. Da bi bal u Beogradu uspeo, u njegovom organizovanju morale su da učestvuju sve tri stranke, inače bi, između ostalog, usled bojkota bilo koje stranke, nedostajale igračice. Ukoliko bi liberali bojkotovali bal, devet igračica iz kuće Avakumović ne bi se pojavile, pa bi već to remetilo ravnomernost igračkog skupa. Na jednom od priređenih balova, zapisao je marljivi Male, pojavila se jedna "debela kuma čija su ramena i prsa kipela iznad bluze, ispunjene da prsne!. Kralj, slab igrač kao i otac, uz to još i nemuzikalan, upustio se u igru s punačkom gospođicom, "vrlo razdragan bujnim ramenima porumenelim od zadovoljstva što su primećena". Ovakvih zabava je bilo tako malo da je mladi kralj, već zainteresovan za ženski svet, zadovolji svoje mladalačke snove, još udaljenog od običnog, a kamoli od poodmaklog flerta. I kasnije, kada bude igrao sa Dragom, na dvorskim zabavama, kralj Aleksandar biće "najtrapaviji igrač svoje Kraljevine".
Devojke koje su dolazile na balove u Dvor, Gradsku kasinu i Džokej klub, mamile su pažnju stranaca svojom obrazovanošću i lepotom, pa ih je Male opisao pariskim prijateljima: "Ovde one jedva čekaju da ćaskaju, i to čine na sebi svojstven način: dva puta ženstvenije i, ako je moguće, dva puta radoznalije, koketnije, vragolastije, nasmejanije nego što to čine Francuskinje". Obožavaju da ih zabavljaju, da im se kažu vragolije, da se tu umeša i neki kompliment o tome kako govore francuski - na to su naročito osetljive, mnogo osetljivije nego kad im hvalite toaletu. One pre svega obožavaju da brbljaju. Kaže se da za Parižanku predstavlja čistilište ako nema s kim da razgovara. Za Srpkinju to bi bio pakao".
Brižljivi istraživači vladareve privatnosti utvrdili su da je mladi kralj kao osamnaestogodišnjak izgubio "venac nevinosti" (1894). Pretpostavlja se da je zbog jačeg oblika fimoze iskazivao nezainteresovanost za ljubav, verovatno već posle prvih seksualnih neuspeha, koji su ostavili mesumnjiv trag na njegov potonji emotivni život. Iskusni otac pokušao je, u prestonici Francuske, 1895, da ga približi lepim Parižankama, koje bi ga uvele u tajne vođenja ljubavi, i bio je zaprepašćen saznanjem koliko je njegov Saša "neosetljiv na na uticaj najšarmantnijih žena na svetu". Svima je bilo jasno, ne samo roditeljima već i osobama u Beogradu koje su brinule o vladaru, da se nešto mora preduzeti, pa su dovođene u Konak Orijent ekspresom žene iz Beča i Pešte, da bi ga oslobodile straha i "obučile" u ljubavi. Od jedne je navukao polnu bolest, pa je dvorski lekar zbog toga otpušten, pod izgovorom da je karađorđevićevac. Najpozantija takva kraljeva veza bila je gospođa Roza Benke, koja je nekoliko meseci živela u prestonici Srbije, da bi, kad zatreba, obavljala ovaj delikatan posao. Kad je kralj, potom, posvetio svu pažnju Dragi, ucenjivala ga je velikom svotom novca objavljivanjem vladarevih pisama u peštanskoj štampi.

ŽENIDBA KRALJA SA DRAGOM MAŠIN

Ljubavni život kralja Aleksandra tek je bio započet i ne baš uspešno, da bi se završio sa Dragom Mašin, jer nije poznato da je imao ljubavnicu dok je sa njom živeo.
Ženidba kralja Aleksandra nije bila čin obične istorije, već značajan politički događaj, pa su o njoj razmišljali i radili ne samo roditelji već i srpski državnici. Majka je želela da ga oženi nekom ruskom princezom, ali su Rusi i nju i Ristića savetovali da potraže mladu na Cetinjskom dvoru, a kasnije i među nemačkim princezama. Sibila od Hesena, grčka pronceza Marija, crnogorska kneginja Ksenija, Aleksandra Šamburg-Lipe, ceo je spisak nesuđenih nevesta, pa se može reći da je kralj Aleksandar, kao i njegov otac, bio neuspeli prosac evropskih princeza. Trapavo i neosmišljeno vođenje prosidbe prekiinuo je mladoženja, ponet bijaričkom vezom i ljubavlju koju mu je već više godina pružala dvorska dama Draga Mašin.
Draga je rođena 23. septembra 1866. godine u Gornjem Milanovcu u istaknutoj porodici Lunjevica. Prvi put se udala za petnaest godina starijeg Svetozara Mašina, 1883. U braku je bila nepune tri godine, pa se kao udovica posvetila prevođenju i književnosti, bez većih ambicija i bez zapaženijih rezultata.
Svi su preterivali kad su pisali o velikom moralnom posrnuću Drage u vreme udovištva. Dobro obavešteni Stojimirović dao je uravnotženiju predstavu o njoj i njenoj porodici: "Ceo Beograd zna da je Draga Mašin kao udovica stanovala sa svojom sestrama i braćom, da je primana u najbolje kuće..., kao što se zna i to da su njome hteli da žene ugledni ljudi, koji su bacili oko na tu izobraženu ženu bez miraza, premda su znali da je nerotkinja, da je opterećena velikom porodicom koju pomaže i da je neobično gorda na svoje lunjevičko i čarapićko poreklo, kao i na srodstvo sa Obrenovićima i Vukomanovićima." Prema istraživanjima Ane Stolić, objavljenim u knjizi Kraljica Draga, Beograd 2000, Draga je u periodu udovištva "imala samo jednu sentimentalnu avanturu", koju je želela da pretvori u brak, ali u tome nije uspela. Reč je o jednom francuskom inženjeru zaposlenom u orijentalnim železnicama. Sve ostale priče su nedokazive i predstavljaju odocnela dovijanja, čiji cilj je bio da obezvrede Dragu i spreče njen brak sa kraljem Aleksandrom. Tako je ministar unutrašnjih poslova Đorđe Genčić mahao sa spiskom od dvanaest njenih navodnih ljubavnika, a povređeni kraljev otac na samrti kazivao Vladanu Đorđeviću njihova imena, među njima vredan je pomena samo Kosta Taušanović, istaknuti radikalski prvak, u čiji dom je češće odlazila kao "radikalska udovica" a ne kao ljubavnica.
Nije jednostavno proniknuti u razloge zbog kojih je izbegavala ponovnu udaju, ali se veruje da su je na to navodile loše uspomene na prvog muža i nesrećni brak na prvog muža i nesrećni brak sestre Hristine. Najverovatnije je da nije naišla na želejnu osobu, pošto se zna d aje u šali govorila da bi se udala samo za Bogdana Popovića, Milenka Vesnića i Miku Popovića, ljude od ugleda, što se može uzeti kao njeno žensko sudbinsko predosećanje.
Sudbina Drage Mašin, u neku ruku i samih Obrenovića, bila je predodređena njenim stupanjem u službu kao dvorske gospođe kraljice Natalije 1891. U vreme rastanka s mužem i proterivanja iz Srbije, kraljica Natalija nikada ne bi uzela u službu osobu sumnjivog ponašanja i nemoralne prošlosti. "Ja sam u njeno poštenje više verovala nego u svoje sopstveno", pisala je kraljica jednom prijatelju. Položaj dvorske dame bio je spas za lepu, inteligentnu i nesrećnu udovicu. Zvanje dvorske gospođe donosilo joj je ugled i počast.
Prihvatanjem dužnosti dvorske gospođe, život Drage Mašin sasvim se izmenio. najveći deo vremena provela je u Francuskoj, u Bijaricu, gde se kraljica Natalija smestila i gde će se odigrati mnogi sudbobosni događaji za Obrenoviće. Kraljica je živela u iznajmljenoj kući, da bi potom 1893, kupila vilu, kojoj je dala sinovljevo ime-"Sašino", koje i danas postoji, da je makar time podseća na sina kralja, od kojeg su je odvojili netrpeljivi muž i bezosećajni političari.
nastaviće se

Bekstvo od čaršije

Život uz kraljicu Nataliju nije uvek bio lak i lep, ali bekstvo od budne beogradske čaršije na francusku obalu, prijalo joj je i donelo joj mir i spokojstvo, jer je, u isto vreme, rešila i svoje materijalne probleme.
Svakodnevni boravak pored kraljice zahtevao je od dvadesetpetogodišnje Drage da uskladi svoje držanje prema zahtevima ovog malog mesta, pa joj je Natalija obezbedila učitelja francuskog jezika i "lepih manira". Povučena i uzdržana, ostavljala je poseban utisak i u Bijaricu i u Beogradu - "odlične gospođe koja se inteligencijom izdvajala". U Francuskoj je upoznala mnoge ugledne ljude, među njima i popularnog književnika Pjera Lotija, što je predstavljalo zadovoljstvo za jednu srpsku spisateljicu čiji su članci mogli da nađu mesta samo u ženskom časopisu "Domaćica".


magazintabloid,foto izbor adminstratora


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 70 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker