|
Autoru |
Poruka |
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
OKUPAJ ROSOM
Okupaj rosom oci snene, i vatrom zvijezda celo umij. Ljubis li noc, il´ljubis mene? U tamnoj noci suma sumi. U tamnoj noci vjetrovi viju, tvoj konj je mlad i zjene mu gore. Sad neba zlatni dazdevi liju, dazdevi zlatni grud mi more. Jesi li bunar, jesi li jeka, da su ti kapci kise puni? Dize se oblak izdaleka, dunje i pahulje potiho runi. I da mi taknes budnu granu, srce bi prslo od gustoce. Prisloni uho da ti sanu usne moje rijec kao voce.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Priblizavanje proleca
...
Odlazak je nered odlazak je zanos odlazak je sumnja u sve stvari oko nas.
U nase rodjenje nalik vjetru. Kapi nas posjeduju prah nas ne voli.
Odlazak je ljubav. Odlazak je ono poslednje sto imamo. Nas zlatni kljuc Dobro je sto ga imamo.
*
Plakali smo. Dobro je da to priznamo nekome. Mozda tebi, proljece? Mozda iznova tebi dok teturamo zavicajem od ruba do ruba od pepela do sjene od zvijezde do utvare noseci ono malo vjecnosti u nama.
Jest. Ono malo vjecnosti koja pjeva.
Sofija, 1967.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Srebrni konj
Zaputiti se u dvoje iza spasonosnih bregova gdje luckasti srebrni konj nosi livade u grivi. Sunce ga zanemarilo vodenice proklele. On dasce, on zudi. On se zanosi bezdanima. U njegovim ociima vidimo svoj put, u nasim cvate njegovo plavo bespuce. Tako smo uzletjeli u vrijeme, da vise ne umijemo naci svog lica zeleni prah u mocvarama. Tako smo duboko sisli u tamu drugih da nas ni srebrni konj s crvenom grivom zudnje ne moze vise izvesti na visoravan odakle, iza spasonosnih bregova, jedna vlat dozivlje nasu pobunu.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Balada o praznom krcagu
Znam, nemam prava da uljepsavam cinjenice. Vi bolje od mene vidite taj krcag koji stoji pred svakim od vas i ceka da ga pomaknete. A vi ne dizete ruku. Dosta vam je zurbe. Svladali ste zedj i svatko bi od vas, sutra, mogao biti mac iskopan iz pijeska da dokrajci tu dugu besmislicu povijesti.
I svatko bi od vas mogao da isplovi nekud sam kad bi imao zasto, kad bi imao kamo. Svatko bi od vas mogao biti sretan, da ravnice nemaju tako hrapav glas i skripa poluga cuje se unatoc ovim dvostrukim staklima i nauljenoj osovini.
Ja nisam niciji glasnik tek hocu da vas podsjetim na onaj kisni dan kad smo sjedili sucelice. Kada smo sjedili pod starim ogledalom u vocnjaku detinjstva zgrbljeni pod zrakama koje su na nas pljustale kao zlato.
Vi ste mi tada obecali neku igru u dugo predvecerje slatke sumaglice. Ali ste me prevarili i posli ste dalje. Sada ste prosjaci i ja vam se divim jer smo iduci svatko svojim skrivenim puteljkom prispjeli ipak u istu zagasitu zajednicku baru, odmaraliste lopoca koji su obnevidjeli od svog zelenog trenutka.
Gledajte: tu zavrsava zemlja i nebo. Vecer nam poklanja preostale lastavice i nudi nam cvijece koje su dani zaboravili.
Stid nas je posegnuti za cistom vodom sa izvora u kojoj smo do jucer trazili pastrve.
A danas je svaka kap vode cisti dragulj. On nam ismice kroz prste u nezaustavljivoj lepoti.
Sada je kasno, braco, da me pitate za ovo zamrseno proljece koje nas napusta. Ono je odbjeglo s travom u narucaj brda. Sjecajmo se njegove modre isprekidane staze za prepelice, zagonetke jutra. I nemojte vise nikad sjediti ravnodusno za svojim pisacim stolom kraj praznog krcaga
oko kojeg susti prasnjavo lisce. Kraj kojeg spava leprsanje mladosti.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
DJEVICANSTVO
Taj topot i taj dim sto dolazi sve blize uci ce u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata. Sama si u kuci. Sto ces mu reci djevojko nepoznatom covjeku koji zeli umrijeti na tvojim nagim rukama, sto ces mu reci?
Sama si u praznoj napustenoj kuci koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora jednako je uvijek, blago i daleko. Cestama umorni konjanici idu.
A netko zeli da umre na tvojim tihim rukama koje nitko nije uspavao u ponocima. Netko zudi nocas da ogrli, umiruci, tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz siroku vecer: netko te je kradom sa obale zvao. Spusti niz ramena pletenice. Potrci otkrivena srca; ne boj se sto drhtis. Potrci, potrci! Ne pitaj tko jeca, ni tko u mraku prati tvoje korake.
Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuce svjetlucave koralje i zlatne kanarince. Price su se u tisinu razisle.
Ne placi: to je ljubav. Kreni kroz bespuce. Umjesto nausnica nosit’ ces uteg bola, djevojko, ako si zivot izabrala!
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Pevanje ptica u zoru
Prva je ljubav pevanje ptica u zoru najljepsi vrt zemaljski, zavicaj neznosti tijela. Iz nje proljece prsti, krilata bajka u prostoru gdje modrom slutnjom drscu nebesa nevesela.
Izabra zivot, slucajno, taj brijeg okrenut moru s dva kamena u vrijesu, u crnu so izgorjela, I tu je dusa, tek probudjena, srela dalekih grcanja zov kad kriknuse na obzoru
masline, tvrdi andjeli iznakazenih ruku, i htjedose me dati svu bijelu od latica zvjezdanih, spavacu s kog je sislo jutro. No u taj mah
preletje iznad mene sur galeb - i u luku, sto ga opisa, srebren zaleprsa strah do pecina mog srca vec patnjom obasjanih.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Epilog
Ja nikada necu biti bodljikava trava i nece me gaziti crni razbojnici. Sve sto sam nekoc ovom nebu dala vracat ce mi vrijeme u svakoj svojoj ptici. Ja nikad necu biti zgazena trava i sustat cu jasno da me razumiju djeca. Tko prodje kraj mene bit ce radostan. I zvono, stari gresnik, prestat ce da brenca.
* * *
O, kasno je sada kovati zvona za pratnju gorke sumorne svite i plesti od zutih anemona i potocnica blijedih kite.
Iz vatre gleda nas bezimena dosada duse, carolija mrtva. Samoca bjese postelja njena a nada mucitelj i zrtva.
Al ti si znala ubrati cvijet i nestati s njime, kao da rece: pustite ljubav, pustite dijete!
O, ti sto nisi ni vjecan, ni svet ljubav nam spasi, jer i ti si dijete - kad bi to znao i htio, o svijete!
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Vidrama vjerna
Htjedoh biti vjerna vodi...
Tko ne poznaje vodu, što nikad nije slobodna, vodu što uzaludno traži mir?
Htjedoh biti vjerna cesti. Ali cesta je samo početak istine. Provjeravanje konačnosti, ljubeći nepoznato.
Htjedoh biti vjerna stablima: ali stabla rastu pod paskom.
I ptice koje snivam ostavljaju me.
Sjenama što me prate i svim stvarima koje me okružuju obećah svoju dušu.
Tada pođoh vidrama. Rekoh im: vas odabrah da vam budem vjerna do smrti! Vi ste me naučile što je vjernost: strah da voda ne presahne, snaga da se odupremo njezinoj snazi.
I gledanje produženo do ušća rijeke, gdje ona odlaže svoje želje i presvlači se, da bude bezimena.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
SONET O BAJAMOVU CVIJETU
On se tek probudio, leprsavo ruzicast, u zraku koji oko njega ispreda mirisnu zamku grana, zelenila ponovo zdruzenog sa zorom u onu jarku pradomovinu cvijeca, kojoj klicem Hosana
jer je za hod pcela satkana, zanesena kao starinski prozor u sjeni modrog zvonika. Cvijet se tek rasanio. Prva ga vidje zena s bremenom na ledjima, na povratku iz maslinika.
Usporila je korak. Bilo je to leprsanje ljepote starinske, zebnjom nejakom i nujnom nalik na ruzicastih rijeci romon.
Bajamov rani cvijet je potajno vjencanje zime s proljecem. Mozda u zovu latica, necujnom, to stablo doziva dusi iscezli cvjetni tron.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
PEĆINA S IZVOROM I SVIJETOM
Jesam li sjećanje u kamenu ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici koji ne čuju godišnja doba, jer u ovoj pustari raste samo jesan bezimen cvijet posrednik između vas i mjeseca i pokazuje zalutalima tragove magarca u pijesku a žednima raspuklinu gdje se je stijena nekoć davno sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta oni koji misle da su nesretni, i drugi podjednako ubogi koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu i krenu dalje pognuvši leđa kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama i gledam sjenke kako se udaljuju uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah a druge pamtim. Oni me ispunjaju tamnom čežnjom nerazjašnjivo kao što je nejasno rastenje cvijeta na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem još više golet i još više stijena. Sjećanje koje tješi kamen i patnja koja ne može otpočinuti.
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 10 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|