Ona se bliži tridesetoj; ona odjednom posvuda oko sebe vidi samo k***c.
Sazrevši najednom u Ženu pita se ona kako to da je svoje fundamentalne nagone do sada tako trivijalno tumačila i da je njihov uzrok vidjela u stvarima koje joj sada ne znače ništa. Ipak, čvrsto je odlučila da nikomu živom neće priznati kakva ju je hormonalna nepogoda snašla, smišljajući način kako da ovakvo svoje stanje predstavi svijetu tako da ga uzveliča, a da sebe pritom ni najmanje ne ponizi.
Sama sa sobom, u zrcalu vlastite požude i snova koji je upozoravaju na ono što potiskuje, konačno lišena svih krinki ona sebi priznaje: uistinu posvuda vidi tu napregnutu Žilu i osjeća njen duh. Pitala se što joj je činiti i kojim joj je putem najprije poći. Za početak odlučila se sastaviti na desetke patetičnih pjesama. One su, naravno, odisale kurcem, iako ih je počesto krasilo sunce nepregledna sjaja, plavetna mjesečina, zlaćana žitna polja, Semiramidini vrtovi prepuni mirisavih ruža i neslućene ljepote mistične duše. Što silnija je njezina želja prema k***u općenito bila, tim emotivnije bile su njezine pjesme; što žešće draškalo je među stegnima, tim prisnije naglašavala je toplinu vlastita srca. Poput monaha što zarobljen sjenama svoje neiživljenosti propovijeda o Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, ona se k***u obratila šarenim izrijekom i svetim hormonalnim svecima, predstavljajući ih kao spasonosne poslanike mistične joj Lilith. Iz toga uskoro je izvela čitavu filozofiju: Ženi općenito za osjećaj potpunog zadovoljstva valja činiti ono što je gonjena vlastitom požudom sama bila kadra učiniti. Pa kad je već sva u tom prokletom k***u, i kad to samoj sebi nema snage kriti, valja joj samo iznaći način kako da Žena u njoj iz te slabosti izvuče najveću moguću korist. Nije je odveć zanimalo kako taj osjećaj žive druge žene, jer je smatrala da u svojoj hormonalnoj drami nije usamljena: pozivala se na podsvijest i na brojna mistična trabunjanja, računajući kako je svaka jednom mora razumjeti.
Prethodno postavši svjesna da žena u izricanju svojih želja pred muškarcima nikada ne smije biti izravna, jer ženska čar hrani se dojmom da je neuhvatljiva, dosjeti se ona kako bi glumatanjem, ukoliko ono bude odmjereno i praćeno šeretskim osmijesima, mogla ostaviti daleko čvršći utisak nego da izravno kaže što osjeća i misli. Zato je ona smatrala nužnim da istu želju prema k***u uvije u svu silu nježnosti ne bi li svijetu ostala fina. Stoga je i njen poetski k***c bio prekriven šarenilom raznobojnih i srdačnih slika, a dojmovi joj sezali od divote noći pokraj bistrih slapova sve do mračnih demona koji joj se okome na psihu kadgod shvati da joj vrijeme prolazi. Za svoje mjesto u nizu oholih i stamenih kurčeva morala se izboriti sredstvima za kakvima žene obično posežu. Svakako će se potruditi da im skrene pozornost, jer osjećaj da im nije poželjna nikako ne bi mogla podnijeti. S kurcima nije teško - mislila je - jer njihovi vlasnici, kako je to već više puta do sada dokazano, ne mogu proniknuti u dubinu Žene, pa je stoga očito da nemaju ni razuma. A ono što nema razuma nema ni valjana duha, i stoga takvu pojavu, bez obzira što je organska i živa, Žena mora svesti na predmet, jer bolje od toga niti ne zaslužuje.
Tâ, ona je umjetnica; ona je Žena! Da! Ona traži ljubav, pa iako ne prepoznaje kad joj se ona nudi, to ne osporava njezinu logiku da nesmetano žudi za osjećajem koji je čini Ženom. Istovremeno ne zamjećuje da muškarcu za kojim toliko čezne nutka Ženu tek u povojima: onu koja samo uzima, a zauzvrat ne daje gotovo ništa. Obično, jaka je na riječima i svaku svoju požudu umije vjerno dočarati, ali kad dođe vrijeme da se potvrdi na djelu vraća se pustim riječima iza kojih se uvijek može sakriti, zavaravajući samu sebe da je žena pasivni element koji odgovara samo na poticaj aktivnog joj muškarca. Time sebe oslobađa svake odgovornosti.

Ali, s godinama je shvatila kako i pored sve svoje lilitanske filozofije što njezino ženstvo čini iznimno zrelim dojmi samo muškarce što ugađaju njezinoj površnosti. Zadovoljivši je kurcem brzo bi nestajali, pa se ostavljena na cjedilu više puta užasno razočarala, smišljajući što joj je činiti da kod muških životinja probudi obzir. S istim godinama zaboljelo ju je kad je shvatila da ona taj glupi k***c ne može toliko zamrziti, koliko on zna podcijeniti Ženu.

Prošlo je ponešto vremena. Pretpostavila je kako je u međuvremenu Ženu u sebi dovela do savršenstva. Uvidi koji su joj do tada još bili skriveni sada su joj se otkrili, i kako to već obično biva, samu sebe uspjela je prevariti da je dovoljno mudra.
Ona će sa trideset i pet postati književnicom; ona je Žena i svoje lilitanske dojmove sada smije prenijeti drugima! Samim time što je Žena ona ima sve preduvjete da postane umjetnicom, i oko toga valjano će se potruditi. Ali, kako je dostigla tu mudrost tako je izgubila svaku mjeru, te je, opterećena vlastitim iskustvima, druge žene odlučila pretvoriti u sebe, jer je sa svoga uzanog stanovišta smatrala kako je njezino rješenje najbolje za druge. Odluku koju je donijela nipošto nije smislila preko noći. Ona će sastaviti prozu u kojoj će Ženu predstaviti kao sveticu, a muškarca kao nužno sredstvo koje Ženi u tome pogoduje. Tako visoko ona se smije postaviti zato jer je još uvijek u prilici da bira, a poštenje i iskrenost na riječima ostavlja za neka buduća vremena, kad joj osim podilaženja neće preostati nijedno drugo rješenje da se umili k***u i iz njega izvuče sve što joj treba.
Debele konzervativne ženetine, što svakoga dana ručaju masno, a kao Žene toliko su propale da ih svaki k***c ćuti samo kao tragediju; dakle one, užasno su se uzbunile zbog mudrijašice što ih kani probuditi iz dubokog sna. Ni ne hoteći prodrijeti u dubok smisao njezinih riječi, smjesta su joj prigovorile da je kurvetina. Kad već budi u njima zaspalu Lillith s kojom su, misle one, već odavno raskrstile, prigovorit će one mladoj književnici da je odveć nastrana da okusi začin njihove sreće. Pogodovanje nekakvoj unutarnjoj nakaradi, za koju nije dokazano da uopće postoji, nije njima potrebno da se osjećaju kao žene. Muške zvijeri s kojima provode život vremenom su umrtvile, jedva ih zavarale da je ženama urođeno da budu kućanice, pa i kad se kadšto krišom počešu između četiri zida maštajući o pastuhu, svejedno ostaju čiste jer o njihovim skrivenim nakanama nitko ništa ne zna. Kriju svoja tajna zadovoljstva ponekad se utapajući u pekmezu od šljiva, a kad se pogledaju u ogledalo ne vide ništa loše: vizija je njihova takva da se smatraju još uvijek privlačnima, jer vide ono što jedna ženska guzica samo želi vidjeti.
Oslobođene žene, one koje su shvatile kako to Lilith u hormonalnoj buri djeluje, poricat će istinu što ih je naša junakinja na papiru sastavila, jer će ona biti toliko očita da bi ih mogla sramotno raskrinkati. U želji da pod svaku cijenu prikriju nakane što ih redovito primjenjuju na muškim glupanima one će njezinu knjigu objasniti kao - priprostu zabludu. Život ih je naučio da Žilu treba bokovima pošteno savijati ne bi li od njihovih vlasnika izvukle ono što im nitko zdrava rasuda i čiste pameti nikada ne bi dao. Njihov muškarac mora biti poseban; osim žilava k***a on mora imati još nešto, a njegova vrata za princezu moraju uvijek biti širom otvorena. Ako slučajno nije čovjek od društvenog ugleda kako da im u ostvarenju toga pogoduje? Već zarana shvativši mušku psihologiju, spoznale su da muška percepcija ima svojih određenih slabosti, te stoga iznimno njeguju svoju vanjštinu. One znaju kakvim se sve gestama moraju poslužiti ne bi li ostavile najženstvenije utiske. Povode se za time kako svaka princeza, kad podaje svoj zlatni grumen, njega mora pošteno naplatiti, bilo da im se u darovima pogoduje materijalno ili, misle one, duhovno. Kad bi išle analizirati Lillith, iskonsku Ženu, onako kako je sama autorica tumači, morale bi joj se podrugljivo nasmijati u lice. Požuda Žene njima nije cilj nego samo sredstvo, a kad pojedine od svojih mizernih ciljeva ostvare, stanu one tada pred oltar mistične božice pa je upitaju: "Što mi je sada još činiti da ti, kraljice Žena, budeš sretna, što?" No, valja znati da ne postoji nijedan cilj u čijemu ostvarenju one vide potpuno zadovoljstvo. A naša je autorica naivno pomislila da ženu mora činiti Ženom ono što nju ženom čini, ne shvaćajući kako mnoge poradi svoje manjkavosti radije umiru nezadovoljne, nego da bilo kome pruže uvid u svoje najmračnije tajne.

Sa četrdeset godina života konačno je shvatila: uludo je bacila sve riječi. Ona još uvijek posvuda vidi k***c, ali shvaća da potrebu za istim kurcem žene sasvim drugačije pojme, te da ono, što bi po njezinu mišljenju trebao biti cilj, u površnom svijetu često ovisi o besramnim, krajnje materijalnim razlozima. Čarobna Lilith iskazala joj je sve svoje mijene, pa joj se nakon svega obratila ovim riječima: Otkrila si samo dio mene, tek djelić, djelić mene.U svijetu postoji samo jedan iskonski nagon, a to je nagon za samoodržanjem. Zar da naša junakinja bude kurva da sebi to ostvari? Ni govora! Nema ti druge, jer čak i ako si najuspješnija žena na svijetu, uvijek mora postojati muškarac preko čije dobre volje si to ostvarila. Ona u to ne vjeruje, ona ima pregršt duha što je po mnogim osobinama čini posebnom; poziva se na svoj dar, na inteligentne uvide o Ženi i o njezinoj neporecivoj snazi; na moć kojom ona upravlja i na način kojim ona vlada. Ona će, ako treba, priznati da ne može bez k***a, ali svakako poriče da joj je za valjanu egzistenciju bitan muškarac. Želiš li biti slavna poluga u ovome svijetu, a da nemaš primarni dar duše, uvijek ćeš ovisiti o njima. Zato te putim da shvatiš svoju situaciju i da je iskoristiš najbolje što umiješ, kako bi iz svake od tih budala izvukla najviše što možeš. Izvrši selekciju, svakome od njih zadaj ulogu u svome životu; budi lukava i mudra, jer svakoj ženi za ostvarenje svih njezinih ciljeva potrebno je upravljati s više muških glava odjednom.
Riječi iz vlastite nutrine nije shvatila, sve dok jednom nije sasvim proniknula u sebe. Nije li se tako oduvijek ponašala prema muškarcima, a da toga nije bila ni svjesna? Nije li oduvijek prezirala muški rod zato što bez k***a nije mogla, a malo koji joj je obećavao osjećaj potpunog zadovoljstva!? Ako je i imala k***c, je li svakome naplatila ono što je trebala? Ne želeći sebi ni sada priznati koliko je proračunata, odluči ona odagnati tu spoznaju uvjerenjem kako je potpuno ispravna i da je osim dubokih osjećaja za kojima čezne ništa drugo ne zanima.

U ranim pedesetima osjeća da hormonalna bura u njoj još divlja, ali sve je manje muškaraca čiju pažnju zaokuplja. Lice joj je pomalo smežurano, osobnost joj opterećena silnim frustracijama: toliko je mladih žena koje vanjštinom plijene, da je pokraj njih muškarci jedva zamjećuju. Unatoč tome, kao nikada do sada, osjeća se finom i zrelom damom. Pogledom u zrcalo, čime samu sebe sve više zavarava, ne otkriva ona ništa loše. Dapače, samoj sebi čini se još privlačnijom, u duhu iznimno živahnom i potpuno spremnom svakom mužjaku pružiti neslućene užitke. Shvatila je da mlađi muškarci najviše cijene iskustvo, kao i način kojim ih zrela žena uvodi u strasti kakve im jedna naivna i priglupa djevojčura, prekomjerno opterećena svojom prolaznom ljepotom, ne umije pružiti.
U poznoj dobi odlučila je napisati pjesmaricu čijim je stihovima na književnom tečaju, mislila je, savršeno ovladala. Kako joj osim patetike ništa više nije preostalo, valjano se potrudila da svaka njezina riječ odzvanja svojom mudrom istinom. Pozvala se na životna razočarenja što su joj priskrbili muškarci na koje je izgubila vrijeme, pritom ne očekujući ništa manje od razumijevanja svojih muških čitatelja. Zorno je opisala suze što teku niz njezino još uvijek lijepo i očuvano lice (tako je sama napisala), veličajući misterij duše koja u takovu stanju nazire nekakav smisao. Bol što je prožima predstavila je kao nedvojbeno Zlo, kao zmiju sa dvije glave i dva lica od kojih je svako podjednako lažljivo i otrovno, te u sljedećoj zbirci pjesama, između redova, krišom, upozorila žene da ne vjeruju muškarcima, optuživši ih da imaju dvoličnu narav kakva ženama, ukoliko nisu dovoljno oprezne, jamči pad u bezdan i najcrnja moguća čuvstva.
Muškarci su pročitali obje njezine knjige, a osim onih koje su te pjesme grohotom nasmijale, valja znati - bilo je i onih koji su o njezinoj boli razmislili te ih duboko doživjeli. No, sveudilj ne shvaćajući kakvu vrst pažnje jedna sredovječna babetina treba, već prvom su se prilikom poveli za mlađim ženama čiji dar se ne očituje u mudrim stihovima, nego ga čine mladi pupovi njihovih grudi i privlačno zibanje njihovih bokova.
Čini se kako je u ovoj poznoj dobi nitko više ne može razumjeti. Zar da postane siktavom zmijom koja prezire čitav svijet? Zar da postane ista ona ljuta usidjelica koje je u knjizi optužila da su manjkave samo zato što nikada nisu znale biti Žene.

"Ne vjeruj im, nikad im ne vjeruj", poručuje ona svome jadnom ženskom posvojčetu: "Oni ne cijene Ženu jer je ne poznaju, a ako ti se kadšto i učini da te razumiju, toj varci nikada nemoj nasjesti. Oni se prema tebi ponašaju tako samo zato, da od tebe dobiju ono što žele."
"Kakva da onda budem prema njima?", upita je posvojče.
"Takva da im se uvijek činiš iskrenom i poštenom. Iza njihovih leđa budi to što jesi. Žena vlada muškarcem u onoj mjeri u kojoj uspijeva stvoriti privid. Privid sebe."
"Zašto moram postupiti baš tako?"
"Zato što od njih nikada nećeš izvući ništa ako im zarana dozvoliš da te raskrinkaju kao ženu."
Njezino posvojče desetak godina nakon toga stupi u tridesetu i odjednom posvuda oko sebe vidi samo k***c.
Sazrevši najednom u Ženu pita se ona kako to da je svoje fundamentalne nagone do sada tako trivijalno tumačila i da je njihov uzrok vidjela u stvarima koje joj sada ne znače ništa...

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.