Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 11:58


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Varošarije  |  Poslato: 18 Maj 2013, 21:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kibicfensteri u Vršcu: Pogled koji nestaje

Kibicfensteri, prozori karakteristični za Vršac, više se ne proizvode niti se ugrađuju. Mnogi pod zaštitom, ali naslednici sve manje imaju novca da održavaju dedovinu

Slika
Naslednici sve manje imaju novca da održavaju dedovinu

VRŠAC je poznat po prelepoj arhitekturi, kojoj je barok dao poseban šarm, a dobro ukomponovani elementi secesije, neogotike i klasicizma mu upotpunili izgled, pred kojim niko ne ostaje ravnodušan. Ipak, ono što je specifično za tamošnje fasade i što Vršac izdvaja od drugih gradova jesu njegovi kibicfensteri - ispupčeni prozori, koji su služili, kao što samo ime kaže, za kibicovanje, tj. izvirivanje.


Iako se ovakvi prozori mestimično mogu viđati širom Vojvodine, Vrščani se hvale da su kibicfensteri upravo njihov izum, a već po samom nazivu se lako može zaključiti da su ih prvi ugrađivali Nemci, koji su dugo činili gotovo polovinu stanovništva Vršca. To potvrđuje i činjenica da ne postoji srpski naziv za ove prozore, već samo ovaj švapski.

Slika

Kibicfenstera najviše ima u najtužnijoj ulici u gradu, Zmaj Jovinoj, koja povezuje portu pravoslavne Crkve Svetog oca Nikolaja sa gradskim grobljem. Na tom putu se mogu videti najrazličitija isturena okna, jednostavnog oblika ili oivičena stilski obrađenim drvetom - u zavisnosti od imućnosti njihovih vlasnika.
- Ovi prozori su prvenstveno pravljeni za frajlice i svojevremeno su bili nešto poput izloga za prikazivanje mladih udavača.

Devojke su tek sa 17 godina sticale pravo da se prikažu svetu na tom prozoru i da kroz njega kibicuju momke koji prolaze sokakom - priča Vesna Stankov, etnolog vršačkog muzeja.

Nije ih bez razloga Vrščanin Jovan Sterija Popović nazvao “samohvali”, jer su kibicfensteri, u stvari, predstavljali statusni simbol.

- Oblik, izgled i šara na ovim prozorima otkrivali su bogatstvo vlasnika, ali i veštinu majstora koji ih je pravio. Po tome se moglo zaključiti i gde je majstor izučio zanat, a znamo da su vršačke kalfe išle na specijalizaciju u Arad, Segedin, Peštu i Beč - dodaje Vesna Stankov.

Slika

Vrščani neguju lepotu svoje autentične arhitekture, pa je kompletno staro gradsko jezgro, koje obuhvata prostor od Kumanovske ulice do katoličke crkve i deo Ulice Feliksa Milekera do Gradskog parka, pod zaštitom države.
To znači da građani koji žive u tom potezu ne smeju da menjaju izvorni izgled svojih kuća, pa ni fasada. Ali kibicfensteri polako izumiru u ostalim delovima grada.

- Nažalost, ovih prozora je sve manje, jer ih ljudi zamenjuju aluminijumskim, iako smo tražili od vlasnika da ih čuvaju, bez obzira na to što njihove kuće nisu pod zaštitom države.

Ponekad se to dešava i na kućama u zaštićenom jezgru. Ako već moraju da ih izbijaju, onda neka bar ugrade slične drvene prozore, kako bi se donekle sačuvala autentičnost - kaže Snežana Večanski, iz pančevačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture.


Jedan od razloga zašto kibicfensteri nestaju jeste i to što naslednici nekada bogatih porodica sve manje imaju novca da održavaju svoju dedovinu.
Zato bi, vodeći se primerom pojedinih gradova u Srbiji, lokalna samouprava trebalo da osnuje fond, koji bi iz opštinskog budžeta sufinansirao održavanje kulturnih dobara u privatnom vlasništvu.

Jer, i kibicfensteri su jedan od magneta za turiste.      

Slika


ISTORIJA

KIBICFENSTERI su nastali u 18. veku, kada je došlo do pojeftinjenja stakla, kao materijala za gradnju. Prvi su ih ugrađivali bogati Nemci, ubrzo zatim su i na kućama srednje bogatih srpskih porodica ugrađivani kibicfensteri, koji su bili manje ili više istureni van ravni fasade ili ukrašeni duborezom, a oni na kojima su se i bočna krila otvarala bili su pravi primer bogatstva.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 22 Maj 2013, 15:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Trag - Oj, Karlovci, mesto moje drago

Trag - Oj, Karlovci, mesto moje drago
Сремски Карловци су право врело и велики храм српске културе, образовања и духовности. Тако је дуже од три века.
И данас се у овом месту, на обронцима Фрушке Горе, налази прва српска гимназија основана пре 222 године. Ту је и школа богословије.
Од четири цркве, три су православне а Ризница - музеј Српске православне цркве поседује више од 300 веома вредних експоната.
Многа значајна српска књижевна имена, од Вука Караџића, Бранка Радичевића, Јована Јовановића Змаја, Милоша Црњанског, па до Душка Трифуновића боравила су у Карловцима оставивши дубоке књижевне и историјске трагове.
Позната Капела мира сведочи о 1699-ој години када је овде, први пут за округлим столом склопљен Карловачки мир.
То је само део разлога због којих Срмске Карловце годишње посете десетине хиљада знатижељника и поштовалаца.
Аутор: Никола Божовић



RTS

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 17 Nov 2013, 00:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Trag: Oj, Karlovci, mesto moje drago

Sremski Karlovci su pravo vrelo i veliki hram srpske kulture, obrazovanja i duhovnosti. Tako je duže od tri veka.

Slika

I danas se u ovom mestu, na obroncima Fruške Gore, nalazi prva srpska gimnazija osnovana pre 222 godine. Tu je i škola bogoslovije.

Od četiri crkve, tri su pravoslavne a Riznica - muzej Srpske pravoslavne crkve poseduje više od 300 veoma vrednih eksponata.

Mnoga značajna srpska književna imena, od Vuka Karadžića, Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Miloša Crnjanskog, pa do Duška Trifunovića boravila su u Karlovcima ostavivši duboke književne i istorijske tragove.

Slika

Poznata Kapela mira svedoči o 1699-oj godini kada je ovde, prvi put za okruglim stolom sklopljen Karlovački mir.

To je samo deo razloga zbog kojih Srmske Karlovce godišnje posete desetine hiljada znatiželjnika i poštovalaca.



RTS

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 17 Nov 2013, 00:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Bela Crkva – banatski raj

Slika

Na svojim veštačkim jezerima nudi turistima miran odmor. Idila na mestu gde se prepliću bujna vegetacija i „evropska Sahara“.

Šarm varošice kakve je Mir-Jam rado opisivala u svojim romanima, šarenilo više hiljada vrsta cveća, čije dekoracije u privatnim dvorištima prolaznike ostavljaju bez reči, dve reke i čak sedam veštačkih jezera, zbog čega je nazivaju i „vojvođanskom Venecijom“… Sve ovo ima Bela Crkva, malo mesto na jugu Banata, ekonomski gledano jedno od najsiromašnijih u Srbiji, ali po geografskom položaju, prirodi i turističkom potencijalu – veoma bogato.

Bela Crkva je pažljivo ušuškana na mestu gde se prepliću bujna vegetacija, plodna zemlja i „evropska Sahara“ – Deliblatska peščara. Na sreću ili nažalost, u ovoj varošici vreme kao da je stalo, pa stare barokne fasade, lepo uređeni parkovi i mirne ulice odaju utisak da ste se vratili u 18. ili 19. vek. Ništa ne remeti ravničarski mir. Čak je i vazduh potpuno čist, jer u Beloj Crkvi ne postoji nijedan industrijski pogon, a ruže vetrova sa obližnjih rumunskih Karpata donose planinsku svežinu.

“Bela Crkva je ovozemaljski raj”, uverava Miroslav Miladinović, vlasnik jedne vile za izdavanje apartmana na Glavnom jezeru, koji je proputovao svet, ali je odlučio da penzionerske dane provede upravo na obali ovog jezera.


Nesumnjivo, najveća turistička atrakcija Bele Crkve su pomenuta veštačka jezera, koja su nastala decenijskim iskopavanjem šljunka sa polja između Bele Crkve i sela Vračev Gaj. Ostaci Panonskog mora i podzemne vode odmah su napunili te iskopine, pa su Belocrkvani nesvesno dobili sedam vodenih oaza, u kojima, kada je sezona u jeku, uživa više od 10.000 turista dnevno.

“Bela Crkva je postala idealno mesto za vikend-turizam. Iako je sezona zbog lošijeg vremena kasno počela, sada možemo da se pohvalimo da su nam gotovo svi smeštajni kapaciteti popunjeni do sredine septembra”, kaže Lujza Licko iz Turističke organizacije Bela Crkva.

A gostiju ima iz svih krajeva Srbije i Evrope. Uglavnom dolaze porodično, sa decom, jer plitka i topla voda i lepo uređene šljunkovite plaže na Glavnom i Vračevgajskom jezeru (jedinim uređenim kupalištima) predstavljaju idealno mesto za beg od gradske vreve.

Slika

“Svake godine dolazimo na ova jezera. Prelepo je, mirno i tiho, a vodi fali samo so da bismo imali osećaj kao da smo na moru”, šaljivo kaže Lučijan, Rumun iz okoline Temišvara, koji se u Beloj Crkvi odmara sa porodicom.

Zbog sve većeg interesovanja turista, poslednjih godina je u šumici na Glavnom jezeru niklo četrdesetak privatnih vila za izdavanje apartmana, koje su uređene po visokim standardima. Mnoge od njih gostima nude potpunu privatnost na svojim betonskim plažama.

Cene u apartmanima se kreću od 30 do 60 evra za dan, a za one sa tanjim novčanikom Bela Crkva nudi i smeštaj u kamp prikolicama i bungalovima, koji su pozicionirani na Vračevgajskom jezeru.

Slika

Od ove godine na jezerima je prvi put uvedena i spasilačka služba, a tu je i služba hitne pomoći, koja na motorima patrolira obalom. Dakle, samo je potrebno da spakujete manji kofer i da se uputite u „ovozemaljski raj“, a priroda Bele Crkve će se postarati da vas očara i natera da joj se vraćate.


mojasrbija

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 05 Mar 2015, 00:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
TO MOŽE SAMO U SRBIJI
Vršac nema nijednu reku, ali zato ima 19 mostova!


Većina ćuprija je podignuta pre dva veka. “Vijuga”, dugačka četiri kilometra, nosi vredna neimarska dela

Slika

VRŠAC, grad vina i muzeja, može da se podiči sa čak 19 mostova, iako nema reku. Većina ovih prelepih građevina, čak 14, sazidana je pre skoro dva veka preko plitkog potoka Mesić, koji u dužini od četiri kilometra vijuga kroz gradske ulice i bašte.

Iako došljaci često zadirkuju Vrščane da su dizali mostove preko praznog korita, stari vršački neimari su ozbiljno shvatali “svoju reku” i pažljivo je premošćavali tamo gde su ljudi imali potrebu da paorskim zapregama ili paradnim fijakerima pređu s jedne na drugu obalu. Pričaju ove kamene ćuprije mnoge priče - od onih o tajnim sastancima ljubavnih parova, do priča o podivljalim vodenim bujicama koje su, dešavalo se, odnosile i ljudske živote.

- Umeo je Mesić da podivlja i pričini ogromnu materijalnu, štetu. Kažu da je 1882. posle njegovog izlivanja, poginulo čak 27 ljudi, dok je vek kasnije (1956) iz istog razloga bilo srušeno stotinak kuća. Njegova nepredvidivost se, nažalost, pokazala i ovog jula, kada je usled obilnih padavina plitak potočić toliko narastao da je izašao iz dubokog korita i poplavio brojna domaćinstva - podsdeća Vesna Stankov, kustos Gradskog muzeja u Vršcu.

Dakle, prvo su iz potrebe nicali privremeni drveni i gvozdeni mostovi, a onda su ih neimari zamenili stabilnim kamenim ćuprijama, koje i danas, dva veka kasnije, imaju upotrebnu vrednost. Oni, međutim, nisu bili predviđeni da preko njih prelaze autobusi, kamioni i teške poljoprivredne mašine, jer u vreme kada su građeni ta vozila nisu ni postojala. Zato su poslednjih decenija Vrščani morali da ih ojačaju i asfaltiraju, a neke, poput onih u Ulici Bore Kostića i kod Poljoprivredne škole, zamene novim mostovima.

SEDAM ODJEDARED

O IZGRADNjI vršačkih mostova malo se zna, jer ne postoji mnogo pisanih tragova o tim neimarskim radovima. Jedino do čega su lokalni istoričari došli su zabeleške u kojima se kaže da je 1852. godine izgrađeno sedam mostova odjednom. Možda su to oni u Ulici patrijarha Rajačića, jer ih u tom paorskom kraju ima upravo toliko. A na još jednom stilski vrednom mostu u Zmaj Jovinoj ulici na kovanoj ogradi stoji tabla, koja svedoči da je on podignut 1882. godine.
- Zbog nedovoljne širine u pojedinim delovima grada preko mosta ne mogu da prođu dva automobila istovremeno, dok u paorskom kraju, iz istog razloga, vlasnici teških mašina moraju zaobilaznim putem da idu do kuća. Mostovi, inače, nisu duži od 15 metara - dodaje Vesna Stankov.

Iako među ovim mostovima ima nekoliko arhitektonski vrednih primeraka, njihova lepota ne dolazi do izražaja, jer ceo tok Mesića zapušten. Zbog nemara ljudi kroz čija domaćinstva meandrira, ovaj potok predstavlja najveći ekološki problem Vršca. Nesavesni građani ga zagađuju otpacima, pa se tu neretko mogu naći i frižideri, šporeti i zarđale školjke auta. Zato je lokalna samouprava napravila projekat uređenja korita Mesića, vrednog pola miliona evra. Sada “samo” treba nabaviti novac.

- Predviđeno je da se kompletno korito izbetonira, a da se u gradskom jezgru odmah uz vodu uredi šetalište sa klupama i kandelabrima. U takvom ambijentu i skrivena lepota vršačkih mostova će doći do izražaja, pogotovo što je i njihova rekonstrukcija obuhvaćena ovim projektom - upoznaje nas Miloš Vasić, član Opštinskog veća za ekologiju.

A mostove, dodaje on, treba čuvati, jer je ne kažu badava da su oni najvredniji produkt ljudskog uma, kada je o neimarstvu reč.

Slika

NAJLEPŠI

OD svih ćuprija u Vršcu po lepoti se izdvaja most kod Male crkve, koji je podignut krajem 19. veka i obiluje elementima secesije. On je najlepši, ali i najfrekventniji vršački most, koji moraju da pređu svi koji u taj grad dolaze iz pravca Beograda. Njegova specifičnost je i u tome što se nalazi u ulici koja ima dva imena - do mosta se zove Ulica Drugi oktobar, a od mosta Dvorska. Ali pitanje je koliko dugo će on izdržati teret savremenog saobraćaja...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 05 Mar 2015, 01:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srdačne Lale su najveći "bregovi" u ravnici

Kikinda, grad sa jednom od najlepših ulica na svetu, najočuvanijim skeletom mamuta, ljudima širokog srca i osmeha. Uz tamburaše i rakiju dudovaču, ovde je najbolje meziti belolučnu kobasicu, švargle, ovčije kiselo mleko...

Slika

Kažu da su u banatskoj ravnici najveći bregovi u stvari ljudi, jer njihovu srdačnost ne možete da "preskočite". Kikinda je možda i prototip ove legende, koju ćete proveriti ukoliko se otisnete na severoistok Vojvodine, na gotovo samu granicu sa Rumunijom. Jedna od naših najvećih ravničarskih opština, smeštena u dolini Galacke, udaljena je 110 kilometara od Novog Sada, nešto malo više od Beograda, a ukoliko iz nje krenete u Mađarsku, do severnih suseda deli vas samo sat vožnje autom. To koliko je ravna govori davno skovana izreka: "Popneš se na ludaju i vidiš Kekendu". Metafora je možda i pala u zaborav, ali ludaja kao asocijacija na lepi vojvođanski grad opstaje, jer se bundeva samo u njemu tako zove i slavi. I nije to jedino po čemu je poznat i vredan posete, jer ga mnogo atributa opravdano preporučuje.

Tamo gde se danas nalazi bilo je smešteno dobro ugarskih kraljeva, poznato kao Nađ Kekenj. Istorijsku prekretnicu predstavlja 1893. godina, kada je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Sve do 1947. u zvaničnoj upotrebi je bilo ime Velika Kikinda, koje se prevodilo kao velika pustara, a zabeleženo je dva i po veka ranije. Da je ovde bilo života još u mlađem kamenom dobu, svedoči bogata kolekcija Narodnog muzeja, u kojem se nalazi jedan od najbolje očuvanih skeleta mamuta u Evropi, star oko 500.000 godina, visok 4,7 i sa kljovama od tri metra. Od 1996. godine, kada je pronađen u pogonu fabrike cigle i crepa "Toza Marković", budi interesovanje turista, koji mogu da pogledaju i 3D film o čuvenoj mamutici Kiki, čiji rođendan se slavi svake druge subote u septembru u okviru "Mamutfesta".

Ono što Kikindu izdvaja iz proseka jeste šetnja kroz zelene tunele grada, zbog kojih je Ulica generala Drapšina dospela na 22. mesto najlepših ulica na svetu. Kikinđani su ponosni na visoke krošnje oko 400 stabala američkog koprivića, srebrnog jasena, duda i lipa, koji su uvek tako podšišani da imate osećaj kako se nalazite u najbajkovitijem vrtu ikad. Letnja vrelina se ovde najprirodnije "gasi", u bilo koje doba godine se spasava i od gradske vreve, pa je lepo i šetati i voziti bicikl. A dvotočkaš gotovo sigurno ima svaka kuća u Kikindi. Tu je i najstariji park Blandaš iz 1896. godine, u blizini rečice Galacke, koji se nalazi pod okriljem pokrajinskog Zavoda za zaštitu prirode i predstavlja omiljeno mesto za odmor i rekreaciju. Atrakciju predstavljaju i sove ušare, koje naseljavaju krošnje drveća gradskog jezgra, o kojima su novinari „Bi-Bi-Si”-ja napravili dokumentarac, znatiželjni kako je moguće da pticama toliko prija buka i vreva.

Slika

Kikinđani se s pravom ponose arhitekturom grada, počev od centralnog trga, koji se nekada zvao po Franji Josifu, zatim po kralju Petru Prvom, Titu, dok je danas poznat kao Trg srpskih dobrovoljaca. Za godinu njegovog "rođenja" se uzima 1750, jer su tada pomoriški graničari, prvi doseljenici, zaboli zastavu na mestu gde se sada uzdiže hram Svetog Nikole. Velika pešačka zona sa bujnim zelenilom i prelepim cvetnim površinama, koja je centar dešavanja, okupljanja, pa i stecište varoških abrova, prvo je što ćete uočiti kada dođete u centar. Trgom dominira Kurija, nekada zgrada Magistrata, sedište Velikokikindskog distrikta, svedok nacionalne bune 1848, suđenja Jovanu Popoviću i grupi mladih pesnika 1930, a danas sedište Narodnog muzeja, Istorijskog arhiva, Turističke organizacije opštine...

Ukoliko u ovu varoš "uplovite" vozom, izaći ćete na železničkoj stanici tipične ugarske forme iz 19. veka, kroz koju je prolazio Orjent ekspres. Ako imate pasoš, za pola sata možete da "skoknete" do Rumunije, do mesta Žombolj, i to starim šinobusom.

Slika

Ovo je definitivno grad kulture, u kojem je najstarija ustanova tog tipa Srpska čitaonica iz 1845, danas Narodna biblioteka "Jovan Popović". U Kikindi je prva pozorišna predstava odigrana davne 1796. godine, a kafana "Kod zlatnog pluga" u Dositejevoj ulici u 19. veku služila je kao scena teatra. Gostionica "Nacional" je 1950. godine ustupila mesto Narodnom pozorištu, koje sada ima već lepu i bogatu tradiciju. Još pre nego što je nikla ova zgrada, 1947. je osnovan Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine, najstariji ovog tipa u staroj Jugoslaviji, koji se svakog aprila održava u Kikindi. Ljubitelji ove umetnosti se raduju junu, kada se održava sedmodnevni Međunarodni festival malih scena.

Oni koji više uživaju u muzici, nestrpljivo čekaju kraj novembra, kada se Kikinda "njiše" u ritmu džeza i bluza, jer se tada održava međunarodni festival tog žanra, dok jul "radi" za pristalice izvorne narodne muzike, zahvaljujući Međunarodnom festivalu etno muzikologije "Fenok" i društvu organizatoru "Gusle". Na listi manifestacija koje vredi videti nalazi se i Internacionalni simpozijum skulpture velikog formata - Terra.

Slika

Kikinda jeste kulturna, ali pre svega važi za otvorenu varoš u kojoj su ljudi širokog srca i osmeha. Gostoprimstvo Lala se nadaleko čuje, kao što je čuvena banatska trpeza jedna od prvih stvari koju turisti žele da okuse. U restoranima domaće kuhinje, po vrlo pristupačnim cenama, pravo je zadovoljstvo meziti belolučnu kobasicu, švargle, dimljenu šunku i slaninu, čvarke, švapski sir, ovčije kiselo mleko, gibanicu od kiselog testa... I sve to uz tamburaše i domaće vino ili još bolje rakiju dudovaču. A ukoliko odlučite da ostanete do jutra, ne morate da brinete. U hotelima se cene prenoćišta sa doručkom kreću oko 2.000 dinara, a za odmor u privatnim smeštajima potrebno je da izdvojite manje od hiljadarke.

Oni koji veruju u posebnost kikindskog mentaliteta, obično se pozovu i na jednu opomenu iz prošlosti, zbog koje su Kikinđani, navodno, složni. Na zgradi opštinskog tornja još stoji grb i natpis iz 1774. godine. Tada je, u samoj jednoj reči - "Attendite" (Čuvajte se), dajući narodu Kikinde značajne povlastice, Marija Terezija opomenula na slogu i oprez. Ova deviza se i dalje, kažu, poštuje.

Slika

DANI LUDAJE

Od 1986. godine Kikinda je poznata po Danima ludaje, kada se, sredinom oktobra, bira najduža i najteža bundeva. Do sada je šampion u dužini bila tikva od 266 centimetra, a najteža je imala 288,3 kilograma. Omiljena kikindska svečanost protiče u spremanju ukusnih jela, a drugog dana, u okviru "Banatskog fruštuka" žene se nadmeću u pripremi krompira u čakširama, čorbe i pekmeza od ludaje...

BRAŠNO NA BEČKOM DVORU

Jedinstveni spomenik srpske arhitekture, predstavlja Suvača u Kikindi iz 1899. godine, koju obavezno posetite, jer tako nešto postoji još samo u mađarskom mestu Sarvaš. U pitanju je suvi mlin za mlevenje žitarica koji koristi živi rad, u kojem je žito bilo tako fino samleveno, da se brašno iz Kikinde pročulo do bečkog dvora.

Slika

TUCANjE JAJIMA U MOKRINU

Kikindsko selo Mokrin će uskoro, kao i svake godine na Uskrs, biti centar dešavanja, jer će se organizovati svetsko prvenstvo u tucanju farbanim jajima. Ovo naselje je proslavljeno i po Miroslavu Miki Antiću, koji je u njemu rođen.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 20 Jun 2015, 20:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Grocka: Zaštićene kuće u kojima nema nijedan ekser

Očuvane stare kuće u Grockoj ostaju dragocen spomenik narodne arhitekture. Kuće stare više od 200 godina pokazuju veštinu graditelja koji su od drvenih konstrukcija, bez ijednog eksera stvarali zdanja koja traju do danas

Slika
Rančićeva kuća

NA obodima Beograda, u prigradskom, podunavskom naselju Grocka, zakonom su posebno zaštićene kuće stare od 150 do 250 godina, u kojima su ljudi pre nas živeli nekim mirnijim, odmerenijim životom.

Vodič kroz Grocku i tajne njenih graditelja s kraja 18. i početkom 19. veka, bila nam je istoričar umetnosti Zorica Atić, stručni saradnik Centra za kulturu Grocka. Upravo ova institucija smeštena je u jednom ovakvom perfektno očuvanom zdanju - Rančićevoj kući.

Narodni neimari

- NARODNO graditeljstvo predstavlja značajan segment naše kulturne baštine, pa je tako na teritoriji Beograda Zavod za zaštitu spomenika zaštitio 48 ovakvih pojedinačnih objekata i dve prostorno kulturno-istorijske celine - objašnjava Atićeva.

- Čak 12 takvih objekata i jedna kulturno-istorijska celina nalaze se u Grockoj.

Slika

Možda današnjem posmatraču deluje neverovatno, ali ove kuće su narodni neimari pravili od trošnih materijala, ali već vekovima odolevaju zbog solidnosti gradnje. Nije ostalo zabeleženo ime građevinaca koji su pravili kuće, ali je ostalo jasno da su bili vešti u svom poslu.

- U njihovoj izgradnji nije upotrebljen nijedan ekser, ali su konstrukcije od hrastovog drveta savršeno vezivane i bez njih - dodaje naša sagovornica. - To su mesta za stanovanje sačinjena od materijala sa ovog podneblja. Nemaju oluke, ali su tu široke strehe da bi štitile od sunca i odvodile padavine da se slivaju što dalje od kuće. Kuće su bojene u belu boju, kako bi odbijale sunčeve zrake. Zidovi od slame i blata bili bi skloni gljivicama, ali je narodni graditelj to predupredio koristeći negašeni kreč koji se odlično borio sa ovim problemom. Ognjište je bilo u ulaznoj prostoriji, to je bila takozvana odžaklija, te se tako toplota širila levo i desno i grejala sve kućne odaje.

Tavanice su bile niske, ali ne zato što su naši preci bili sitne građe, već zbog racionalnog grejanja. Topao vazduh se kreće naviše, pa tako nije bilo nepotrebnih gubitaka toplote. Ulazni prostor u kuću bio bi popločan opekom, jer su se ljudi u tom delu kretali obuveni, a sobe su bile pokrivene daskama.

- Svaki detalj je bio ukrašen, na svakom stubu i ispustu nalazio se neki zarez ili šara. Neimari su imali razvijen osećaj za lepo, ali i za funkcionalnost. Nema gročanske varoške kuće koja je manja od 60 kvadratnih metara, a svaka je imala i podrum od oko 30 kvadrata. To je podrazumevalo udobnost i prostranost, ne samo za ondašnje potrebe, pre više od dva veka, već zadovoljava i današnje kriterijume. Zato spolja deluju neveliko, ali su iznutra vrlo prostrane sa funkcionalno raspoređenim prostorom. Ove kuće starije su od većine sačuvanih građevina u samom Beogradu, iako nisu građene od kamena i kvalitetnog materijala kao što je to bilo u srcu prestonice.

Slika

Naša sagovornica posebno opisuje osećaj koji ima posetilac kada kroči u neko od ovakvih zdanja.

- Svi se osećaju kao kod svoje kuće. To je neprocenjivo...

Očuvana čaršija

POPUT ostalih varoši i varošica, i Grocka je bila uređena na orijentalni način, sa čaršijom u središtu naselja. To je bila ulica duž koje su se nizali dućani. Ovde su donekle sačuvane osobine turske varošice, čije jezgro predstavlja Bulevar oslobođenja, koji je, u stvari, deo nekadašnjeg Carigradskog druma, koji je polazio iz centra Beograda. Uz njega se formiralo prvobitno naselje.

Uže jezgro gročanske varoši pod patronatom je Zavoda za zaštitu spomenika kao prostorna kulturno-istorijska celina. Tako se ovaj deo sastoji od zbijenih kuća u nizu, čija namena je uglavnom bila poslovna i stambena. To je bio karakterističan ambijent srpskih palanki 19. veka.

Tako su žitelji ovog naselja uspeli da sačuvaju pečat prošlosti, diveći se graditeljskom umeću nekadašnjih neimara, čija imena nisu dosegnula do pamćenja savremenog doba. Građevine, srećom, jesu.

Slika

VAROŠKA I SEOSKA KUĆA

U NASELjU se jasno razlikuju dve osnovne grupe starih kuća - stara varoška i seoska kuća. Varoške kuće su bliske i čine tipsku celinu, dok su seoske raznovrsnije.

- Varoška kuća sa nekoliko prostorija, podrumom, tremom i uzvišenim i istaknutim doksatom, predstavlja karakterističan tip u staroj arhitekturi varošice - objašnjava Atić. - Doksat je postavljen prema dvorištu i skriven od pogleda sa ulice, a iza visokih zidina provirivale su samo krošnje drveća i krovovi od ćeramide sa vitkim dimnjacima. Zidane su u bondručnoj konstrukciji - hrastove grede povezane su pleterom - a bile su ispunjene čatmom, odnosno mešavinom slame i blata. Pokrivene su četvoroslivnim krovom od ćeramide, širokih streha. Cilj je bio da se postignu funkcionalnost i udobnost stanovanja.


RANČIĆEVA KUĆA

VEĆ decenijama, stručnjaci iz Grocke koriste Rančićevu kuću kao ustanovu kulture. Ovo zdanje proglašeno je spomenikom od velikog značaja, a Zavod za zaštitu spomenika obnovio ju je, pa je od 1982. godine postala Zavičajni muzej, a od 2006. postala je Centar za kulturu Grocka. Ona je primer uspešne revitalizacije, jer je bila oronula i prilično propala posle smrti poslednjih vlasnika. Zbog svoje sadašnje namene živi punim plućima, a posećuju je brojni turisti i učenici.

Doksat je predstavljao izdvojenu celinu u okviru kuće, ograđenu, a otvorenu prostoriju. To je bila svojevrsna dnevna soba na otvorenom. Leti je to bio najviše korišćen prostor za kućne aktivnosti, od čišćenja graška do sedenja i druženja.


PUNE ŠKOLE

GROCKA je danas jedna od 17 beogradskih opština. Kako s ponosom ističu stanovnici ovog mesta, spada među retke sa pozitivnim prirodnim priraštajem i punim školama.

Iako su se prvi žitelji ovde pojavilii još u doba neolita, procvat jedinog gradića u beogradskom okrugu vezuje se za 19. vek i porodicu Garašanin. Prvo je Milutin od kneza Miloša dobio komad zemlje kao poklon, a on već 1830. godine ovde osniva školu.

Njegov sin Ilija ovde je napravio parni mlin, nekada najveći u Srbiji. Razvoj trgovine promenio je strukturu gročanskog stanovništva. Interesantno je da je zakon iz 1866. godine Grocku uvrstio u varošice, a u Srbiji je podela na sela i varošice vršena ne samo prema broju stanovnika, već i po njihovom zanimanju.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 13 Jan 2016, 23:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
APATIN
Miris hmelja u dunavskoj luci


Šarmantni gradić na severozapadu Bačke. Oko 75.000 turista svake godine poseti ovo vojvođansko mesto

Slika
Apatin

MIRIS Dunava, ribe i hmelja. Zvuci tambure, alaskih "divana", bačkih i ličkih naglasaka. Slika ravnice, "švapskih kuća" sa verandom, glavne ulice pretvorene u pešačku zonu, uređenog šetališta uz reku. Apatin. Gradić na severozapadu Bačke, prebivalište oko 18.000 ljudi, rečna luka, oaza nautičkog turizma, stara alaska varoš. Ne tako davno, ovo je bio i privredni centar, trgovački, zanatlijski, tekstilni... Još se u Apatinu hvale kako je bar pola carskog Beča i isto toliko Pešte sagrađeno od njihove cigle i crepa. Od starih simbola tranziciju je preživela čuvena Apatinska pivara, ponikla 1756. godine u zgradi bordo-bele fasade u Pivarskoj ulici. Kako je smeštena u samom centralnom jezgru, miris hmelja prosto lebdi nad ovim gradom, kojim su nekada vladali Kelti i Goti, pa su došli Sloveni, zagospodarili Mađari, zatim Stefan Lazarević, pokorili ga Turci, sa Arsenijem Čarnojevićem stigli Srbi, u 18. veku ga naselili Nemci, da bi posle Drugog svetskog rata oni bili iseljeni, a naseljene prve boračke porodice, mahom, iz Like. Burna istorija za pitomu vojvođansku varoš. Ali to je valjda potvrda da je oduvek bilo nečeg magnetski privlačnog u Apatinu, gradu koji je ime dobio po opatiji Katoličke biskupije, dok je prvi put zaveden u pisanom dokumentu 1011. godine. Danas deli sudbinu većine vojvođanskih mesta, živi ni lošije ni bolje od ostalih. Zna da bude i neraspoložen, letargičan... A opet, i kada ga kasna jesen i zima ogole, ni tada ne može da mu se ospori šarm koji se oseti čim se ugleda tabla "Dobrodošli u Apatin".

Da biste se odmah "utopili" u apatinsku svakodnevicu, prošetajte Ulicom Srpskih vladara, koja i dalje podseća na jedan veliki, lep korzo. Posebno je veličanstven u ovo doba godine, kada se "presvuče" u novogodišnje i božićne ruho, pa svetiljke i svetlucavi ulični ukrasi iskroje praznični ambijent. Saobraćaj je ovde zabranjen, mada pravilo ruše biciklisti, koji se uspešno provlače kroz drvorede kestena i lipe. Ovo je "žila kucavica" grada, a najviše mladosti. Do kasne jeseni, bašte kafića su otvorene i pune, bez obzira da li je radni dan i radno vreme. Gradski sat i "rasplamsala" fontana su prepoznatljiva slika Apatina, uz koju se još "docrtava" jedno od najstarijih primeraka trnovog drveta, visokog više od 15 metara, a karakterističnog za Severnu Ameriku. Veruje se da je iz Jerusalima ovde stiglo 15. avgusta 1795. godine, na dan postavljanja kamena temeljca crkve Uznesenja Marijinog. Katolički hram, tipični primer "podunavskog baroka", čuvar kipa crne Bogorodice koji su kroz istoriju masovno pohodili vernici, ostao je kao svedok nemačke kolonizacije, ali je preživelo i trnovo drvo, u koje je 1996. godine, na Svetog Iliju, udario grom. Na proleće kada ozeleni, grad zbog njega dobija sasvim nove, raskošnije dimenzije.

Slika

Turisti koji dolaze u Apatin, a prema podacima Turističke organizacije radi se o 75.000 ljudi godišnje, slažu se u jednom - da je njegova arhitektura zavodljiva. Sva ta stara, lepa zdanja odolevaju godinama i "olujama". Pogled na Gradsku kuću s početka 20. veka otkriva secesijski stil koji je pre nekoliko godina narušen u požaru, ali je zgrada autentično obnovljena. O jednoj crtici apatinske prošlosti još svedoči čuvena Margitina kuća iz 1929. godine. Za njenu dugovečnost je verovatno zaslužna "klinger" cigla, na koju su nekada mogli da računaju samo bogataši. I baš tog "kalibra" je bila porodica kojoj je pripadala, jer se bavila proizvodnjom prirodnog sirćeta, pa je svoj dom mogla da izgradi od skupe apatinske cigle, uredi ga najmodernijim nameštajem svog doba, ogreje najboljim kaljevim pećima. I sve je i dalje tu, samo što se danas naziva etno kućom.

Poglede i oduševljenje putnika namernika izazove i Sabor Svetih Apostola, pravoslavna crkva na obali Dunava, izgrađena u srpsko - vizantijskom stilu, od apatinske silikatne opeke. O prelivanju kultura i nacija u gradu koji je i danas sačuvao multietničnost, svedoče duhovni hramovi, među kojima je i Apatinska sinagoga. Ona je, doduše, 1955. godine pretvorena u Baptističku crkvu, jer su Jevreji posle Drugog svetskog rata praktično nestali sa ovog područja. Fasada iz 1885. godine je zadržala svoje lice, ali je na kamenu ploču sa Mojsijevim porukama postavljen krst. Polihromni mural na tavanici nije tipičan za judaizam i ispisan je hebrejskim pismom obrnutog redosleda, pa tekst može da se pročita jedino pomoću ogledala.

Slika

Apatinci svoj grad vole zbog Dunava. Svakog leta Apatin je domaćin Međunarodne kajak-kanu veslačke Dunavske regate - TID, čiji je start u Nemačkoj, a cilj u Rumuniji, što je prijatna "predstava" za gledanje. Uređena gradska plaža u letnjim danima se pretvara u pravu košnicu, kao i restoran "Plava ruža" koji drži košarkaš Željko Rebrača, poreklom iz ovog kraja. Mnogo je ovde alasa, pa se svakog dana pored reke, u čamcu, ispričaju neke lepe alaske priče. Apatinski ribarski esnaf više od dva veka okuplja spretne ribare ili one koji su tu da bi od najboljih krali zanat. Biser ovog kraja je specijalni prirodni rezervat "Gornje Podunavlje", koji na prostoru od 5.560 hektara, predstavlja prirodno mrestilište za oko 50 vrsta slatkovodnih riba, među kojima su autohtone vrste - šaran, štuka, smuđ, som... Ako ste turista, pa nemate svoju barku, opet možete da osetite ribarske čari, jer će vam u Udruženju sportskih ribolovaca dati dozvolu za pecanje i čamac, a vodič će vas sprovesti lepotama "Gornjeg Podunavlja", u kojem se nalazi čuveni Apatinski rit bogat ribom. A ako biste radije da lovite divljač ili posmatrate 280 vrsta ptica, opet ste na pravom mestu. Šume "Gornjeg Podunavlja" su adresa i za ove aktivnosti.

A gde je Dunav, tu su i čarde. Neke od njih, poput "Zlatne krune" i "Šarana", su uprkos godinama i decenijama, sačuvale autentičnost, ambijent u kojem se boemi dobro osećaju. I dalje su prepoznatljive po sveže pripremljenoj ribi i ribljem paprikašu, gulašima od divljači, domaćem vinu i tamburašima. Čarde su mesta u kojima se može opipati puls grada, proveriti kako diše, šta ga muči, zbog čega se raduje. A svi znaju da se početkom jula veseli zbog Apatinskih ribarskih večeri. Tih pet dana, koliko traje tradicionalna manifestacija, grad se pretvara u pravi karneval. Posetioci uživaju u predstavama kulturno-umetničkih društava, pop koncertima, lutkarskim komadima, takmičenju u pikadu... I dok Dunav teče, vodi se bitka za "Zlatni kotlić", a meštani se utrkuju čija je stara barka najbrža. Na kraju uvek pobedi šarm.

Slika


BANjA JUNAKOVIĆ

AKO budete pratili biciklističku stazu, dugu četiri kilometra, stići ćete do sada već dokazano dobre Banje Junaković, čije vode potiču sa 700 metara dubine i dostižu temperaturu od 50 stepeni, što ih svrstava u rang onih u Karlovim Varima i Harkanju. Zbog toga je ovo melem za obolele od reumatskih i ortopedskih bolesti, ali pomoć traže i parovi koji ne mogu da imaju decu. Stručne terapije, kompleks od više otvorenih, ali i zatvorenog bazena, nije jedino što banja nudi. U nju se dolazi i iz isključivo turističkih i hedonističkih razloga, što zadovoljava Staza zdravlja, uređen park, teretana i kompletan velnes program.


MODERNA MARINA

Slika


KADA je 2009. godine na Dunavu otvorena marina, sa kapacitetom od 400 čamaca, vezovima za barke u toku čitave godine, benzinskom pumpom na vodi, restoranom, nautičkim i ribolovačkim klubom, Apatin je počeo da se doživljava iz jedne nove, moderne vizure.

ČUVARI ISTORIJE

O istoriji Srba iz Like i Banije koji su ovde kolonizirani posle Drugog svetskog rata, svedoče eksponati materijalne i duhovne kulture, u Zavičajnom muzeju u Prigrevici. U julu se organizuje i Lička olimpijada, smotra starih sportova i narodnih običaja Ličana. Petrovdanski sabor u Apatinu, Grožđebal u selu Sonti, Majske svečanosti i Bele poklade u Prigrevici su takođe razlozi zbog kojih vredi posetiti apatinsku opštinu.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 15 Jan 2017, 14:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NOVI SJAJ NAJSTARIJEG KUĆERKA U SREMU Obnovljena kuća iz 18. veka u Ogaru kod Sremske Mitrovice

Simbol starog Srema, najstarija sačuvana seoska kuća u Ogaru iz 18. veka, nakon decenija propadanja potpuno je obnovljena i pretvorena u turističku atrakciju.

Slika
Pod zaštitom je države, a sad se može i posetiti

Najstariji kućerak u Sremu, u Šumarskom šoru broj 20 u malom selu Ogar nadomak Obedske bare, podignut je davnih dana u prvoj polovini 18. veka.

O njegovom postanku priča Milan Aleksić, potomak čuvene porodice Stojšić, doseljene u taj kraj u Velikoj seobi Srba 1690. godine.

- Moj daleki predak sagradio je ovu, za ono vreme ekskluzivnu, kuću, koja je jedina bila nadzemna dok su sve u selu tada bile zemunice. Tri godine su tadašnji neimari gradili ovu kuću sa tri sobe od drveta i zemlje glinuše. U to vreme to je bila velelepna kuća koja je imala prednju, takozvanu gostinjsku sobu za slavlja, srednju sobu za svakodnevni boravak porodice i zadnju spavaću - priča Milan Aleksić, koji je kuću darivao Opštini Pećinci da postane turistička atrakcija i sećanje na davno prohujale dane.

Temelj kuće postavljen je direktno na zemlju bez ukopavanja, dok su zidovi napravljeni od drva upletenih u pruće pa oblepljenih blatom. Krov je prekriven trskom sa Obedske bare.

Kuću je nasledila Milanova majka od poslednjeg muškog potomka Stojšića loze, njenog brata Aksentija, kockara i boema, koji je, po Milanovom pričanju, proćerdao imanje, ali staru porodičnu kuću nije imao srca prodati, te ju je njemu zavetovao.

- Preuzeo sam je na čuvanje, ali za njenu temeljnu obnovu para nisam imao, pa sam je poklonio Opštini Pećinci, da buduća pokolenja imaju šta da vide i nauče o svojim precima - veli Milan i dodaje da je ponosan na nov izgled čuvenog sremskog kućerka.

Slika
U vreme kada je sagrađena bila je ekskluzivna

Mada pod zaštitom države od 1999. godine, jedan od najvrednijih spomenika narodnog graditeljstva Srema nezaustavljivo je propadao pod zubom vremena, da bi njegova obnova započela pre dve godine na inicijativu i po projektima mitrovačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Sredstva za konzervatorsko-restauratorske radove tada su izdvojili Pokrajinski sekretarijat za kulturu i Opština Pećinci, a zahvaljujući Ministarstvu trgovine i turizma radovi su nastavljeni 2015. i 2016. godine.

- Uz stalan nadzor stručnjaka mitrovačkog Zavoda sprovedeni su obimni radovi na temeljima, krovnoj konstrukciji, stolariji i posebno vrednom rezbarenom drvenom zabatu. Za posetioce pravu atrakciju predstavlja otvoreno ognjište usred kuće, iznad kog je veliki dimnjak na kome se nalazi rodino gnezdo, čiji se stanari svake godine iznova vraćaju - kaže Dušanka Stanković, etnološkinja Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sremskoj Mitrovici.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošarije  |  Poslato: 27 Jan 2018, 22:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krajišnik – selo koje čuva duh Bosne u srcu Banata

Selo Krajišnik nalazi se u opštini Sečanj. Naseljeno je pretežno bosanskim stanovništvm, koje je u ovo banatsko mesto došlo 1945. godine. Od tada pa sve do dana današnjeg meštani uporno čuvaju tradiciju i običaje koji postoje u Bosni. I to, pre svega, kroz pesmu i igru, ali i kroz stare zanate, ručne radove i gastronomsku ponudu. Krajišnik je nekada bilo jedno od najnaprednijih naseljenih mesta u ovom kraju. Danas, međutim, deli sudbinu mnogih sela u Srbiji. Iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, a sve više napuštenih kuća. Ipak, oni koji su ostali da žive u Krajišniku žele da ulepšaju sliku o selu. To su pokazali i u gradskoj bašti u okviru manifestacije Banatska bajka.

Slika



Manifestacija Banatska bajka održava se od početka juna i za cilj ima da Zrenjanincima i njihovim gostima prikaže šta nude i čime su bogata naseljena mesta iz ove opštine. Osim što je lepo prihvaćena od publike, manifestacija je prikupila simpatije i stanovnika iz drugih opština Srednjeg Banata. Tako je Udruženje žena iz Krajišnika uputilo molbu organizatorima da i Krajišnici prikažu deo ponude i tradicije svog sela u gradskoj bašti, iako njihovo mesto pripada opštini Sečanj, a ne Zrenjanin.

Slika

„Krajišnik je selo u koje se nakon odlaska Nemaca 1945. godine doselilo 4000 kolonista iz Bosanske Krajine. Tačnije iz okoline Drvara, Bihaća, Bosanske krupe i manji broj porodica iz Velike Kladuše. Naše selo je do nedavno bilo jedno od najuređenijih i najnaprednijih u Vojvodini, pa i šire. O tome svedoči i zvanična povelja. Tada smo imali uspešan poljoprivredni kombinat Grmeč, koji je zapošljavao 250 radnika i imao potpuno zaokružen ciklus poljoprivredne proizvodnje. Od njive do trpeze“, počinje priču Mirjana Umićević, predsednik Udruženja žena Krajišnik.

Slika
Mirjana Umićević

„ŽELIMO DA ULEPŠAMO ŽIVOT U SELU I SAČUVAMO NAŠE OBIČAJE OD ZABORAVA“

„Međutim, nakon privatizacije selo počinje da stagnira. Mladi odlaze u gradove, selo ostaje sa sve više praznih kuća. Da slika o našem selu ne bi bila tako sumorna, neko je morao to malo da ulepša. A ko drugi nego lepša polovina Krajišnika – mi žene. Okupile smo se 27. januara ove godine i osnovale udruženje sa ciljem da se ne zaboravi naša tradicija, da se očuvaju stari zanati, običaji i ručni radovi. Da pomognemo ugroženom stanovništvu i aktiviramo žene u društvenom životu. Putujemo i dočekujemo. Družimo se i razmenjujemo iskustva. Prikazujemo svojih ruku dela. Pravimo proizvode od drenjine – likere, džemove i slatko. Koliko-toliko činimo ovaj život lepšim nego što on objektivno jeste“, dodaje naša sagovornica.

Slika


Članice Udruženja žena Krajišnik

Udruženje žena ima 25 članova.

Slika

Slika

„Imamo jako puno simpatizera. To su mlade majke koje ne mogu puno da se aktiviraju van sela. One su aktivne u selu i nadaju se da će, kada deca porastu, i one moći da idu sa nama na različite manifestacije. Inače, uvek se rado odazivaju i uvek su tu sa nama. Imamo i starije žene koje su, uprkos godinama, izuzetno aktivne u udruženju“, objašnjava Umićević.

Slika

NEMA DRUŽENJA BEZ BOSANSKE POGAČE I PITE
Najstarija i ujedno i počasni član Udruženja žena Krajišnik jeste Zora Škorić.

Slika

„Za danas sam pripremila nekoliko bosanskih specijaliteta koje smo ovde doneli. Ja sam bila zadužena za pogaču. Bez nje nema ni jednog druženja. Obavezno je nosimo kada negde idemo, a moramo da je imamo i kada nama dođu gosti. Pravljena je po receptu koji je star decenijama. Pošto ja imam preko 80 godina. I verujte mi da mi ni dan danas nije teško da zamesim pogaču. Što se tiče recepta, nema tu neke tajne. Zna se šta u pogaču ide – brašno, voda, so, mleko, puter, jaja… Važno je da testo dobro odstoji i da se odmori. Jedino tako može da se dobije ukusna pogača. A evo tu su i bakini kolači koje sam pekla…“, objašnjava Zora Škorić iz Krajišnika.

Slika

Slika

Žene iz Krajišnika potrudile su se da gosti gradske bašte probaju najrazličitije bosanske specijalitete. Tu su bili uštipci, šapice, vanilice, sir, kvašenice, kiflice, slatko i džem od drenjina… Ali, kakav bi to bosanski obrok bio bez prave bosanske pite. Tako se i ovaj specijalitet našao u gradskoj bašti u Zrenjaninu.

Slika

„Pita je prava bosanska. Kore se prave samo do vode, soli i brašna. Onda se razvlače i pune nadevima. To mogu da budu sir, krompir, meso, zelje… I skoro uvek sam ja zadužena da pravim pite. Tako sam nedavno na takmičenju u Banatskom Despotovcu osvojila prvo mesto za bosansku pitu sa krompirom. I evo tu pitu sam i danas pripremila. Verujte da i ne znam koliko sam do sada u životu pita razvukla. Ponekad mi je i dosta da to radim. Pogotovo kada je leto, ali skoro nikada ne odbijam da je pravim. Pita se lakše pravi kada je toplo, nego kada je hladno, jer se testo lepše i lakše razvlači“, kaže Mandić Mirjana iz Krajišnika.



UDRUŽENJE ŽENA KRAJIŠNIK ORGANIZUJE MANIFESTACIJU BOSANSKI LONAC
Ovoga puta ga nije bilo na manifestaciji Banatska bajka, ali bosanski lonac je, zasigurno, najspecifičnije bosansko jelo. Udruženje žena Krajišnik je zbog toga i izabralo da njihova manifestacija nosi naziv Bosanski lonac.



„Naša prva manifestacija u Krajišniku će se održati 23. septembra pri seoskoj manifestaciji Dani sela. I zove se Bosanski lonac. Nadamo se da će ona biti povod da se svake naredne godine tradicionalno okupljamo. Mi, kao domaćini, se ne takmičimo, ali ćemo spremati bosanski lonac koji ćemo poslužiti svima koji budu došli na manifestaciju. U pravi bosanski lonac idu komadi kupusa i puno, puno mesa. Kao i puno, puno drugog povrća. Bukvalno sve što imate u kući. To se sve krčka u velikom kotliću. Uz to obavezno ide proja i još nešto što je za sada tajna, a što ćemo poslužiti onima koji dođu na manifestaciju“, kaže Mirjana Umićević.

Slika

TRADICIONALNE BOSANSKE NOŠNJE DANAS NIJE LAKO PRONAĆI
Posetioci gradske bašte su mogli da vide i tradicionalne bosanske nošnje.



„Ovo što ja danas nosim je tradicionalna, stara nošnja za đevojke. Zna se kako su nekada devojke morale da izgledaju i da se oblače. Tu su jelek, vezena košulja i suknja. Verujte da je danas jako teško da se pronađe ovako nešto. Mi smo specijalno za ovu priliku tražili da nabavimo ovu nošnju. Jedva smo u tome uspeli“, kaže Marica Kljajić, članica Udruženja žena Krajišnik.

Slika
Perka Knežević i Marica Kljajić

„Danas sam obukla nošnju za staramajku. Ovo je nošnja koju sam sačuvala još od moje svekrve. Ja to redovno perem, peglam, održavam kako bih je što duže sačuvala. Jer ovo danas ne može da se nađe. Evo imamo i jednu torbu koja je stara decenijama. Ponela sam i svoju preslicu. Ja bez nje nikud ne idem. Stalno radim nešto sa vunom. Ili je ona na preslici ili štikam. Evo pravila sam i džempere, pape, torbe… Trudim se da sačuvam koliko god mogu našu tradiciju i stare zanate… Onako kako se nekada radilo. A verujte mi da je tada bilo mnogo bolje i mnogo zdravije. Nosili su se prirodni materijali, jela se zdrava hrana, kuće su se čistile samo vodom, a ne s kojekakvom hemijom, kao što je to danas… Volela bih kada bi se ta vremena vratila, da svi vidimo da je nekada bolje bilo“, kaže Perka Knežević iz Krajišnika.

Slika

KUD „JANDRIJA TOMIĆ – ĆIĆ“ POSTOJI VEĆ 40 GODINA
Nisu Bosanci poznati samo po dobrom zalogaju. Prepoznatljivi su i po njihovim specifičnim pesmama i igri. A to već decenijama neguje i čuva KUD „Jandrija Tomić – Ćić“ iz Krajišnika.



“Potreba za druženjem, dobrom pesmom i igrom karakteriše ljude iz Krajišnika. Mi to nosimo u genima. To je ono što smo doneli iz Bosne i što prenosimo s kolena na koleno generacijama. Našoj omladini nikad nije trebao povod za dobru pesmu i igru. Za to je uvek bilo vremena i mesta. Stariji i preduzimljiviji pojedinci su shvatili da se tim vedrim duhom i talentom mogu odužiti selu i odlučili su 1976. da osnuju KUD. Članove je bilo lako skupiti. Svi su bili orni i radi da se pridruže folklornoj grupi. Osim volje nisu imali skoro ništa – ni nošnju, ni instrumente, ni koreografe. Jedan od „problema“ je bio i sam naziv ovog društva. Ime je trebalo da bude zvučno, prepoznatljivo, da održava suštinu Krajišnika i onih koji ga predstavljaju. Na osnivačkoj skupštini KUD dobija ime po narodnom heroju čija porodica živi u Krajišniku – Jandriji Tomiću „Ćiću“”, objašnjavaju u ovom KUD-u.



MUŠKA PEVAČKA GRUPA NAJPOZNATIJA PO IZVOĐENJU OJKAČA
U okviru Kulturno – umetničkog društva oformljene su tri grupe. Ansambl i dve pevačke grupe – muška i ženska. Pevačke grupe su u glavnom u svojim redovima okupljali starije ljude iz sela i okoline. Njihove pesme govore o zavičaju, Bosni, radovima, o ljudima, ljubavi, običajima. Često su praćene glumom. Veliki broj tekstova pisali su sami članovi pevačkih društava družeći se i sakupljajući se jedni kod drugih van proba.

Slika

“Večeras je na manifestaciju došlo nas petoro iz muške pevačke grupe. Mi se redovno odazivamo na sve manifestacije. Učestvujemo gde god nas pozovu. Pevamo naše krajiške pesme. To su najčešće ojkače. Trudimo se da sačuvamo našu tradiciju i da prenesemo to i na mlađe. Problem je, međutim, što mlade ovo i ne zanima toliko. Zato smo u grupi samo mi stariji. Večeras smo prikazali mali deo repertoara naših pasama. KUD postoji više od 40 godina i to dovoljno pokazuje koliko smo u selu rešeni da sačuvamo sve ono što nas veže za kraj iz kojeg dolazimo tj. za Bosnu”, kaže Drago Vuković, član KUD-a “Jandrija Tomić – Ćić”.



Zbog dobrog prijema kod publike, Turistička organizacija Zrenjanina, planira da naredne godine manifestaciju Banatska bajka proširi. I da u program uključi ne samo naseljena mesta iz opštine Zrenjanin, već i iz celog Srednjeg Banata.


ilovezrenjanin

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 25 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker