Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 05:40


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 20 Feb 2013, 22:30
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prizren, zaboravljeni grad (1): Srpski Jerusalim bez Srba

Grad cara Dušana, srpska prestonica, srpski Jerusalim, kako još zovu Prizren, odavno je izgubljen za Srbe. U samom gradu živi 17 Srba i svi se snalaze kako znaju i umeju. Oni koji nisu želeli da odu žive kao u srednjem veku i pate od procedure, kako im je to srpska vlast objasnila.

Slika
Prizren - grad cara Dušana u kome sada žive samo 17 Srba

* Prizrenka Evica Đorđević, žena heroj koja je doživela da je kidnapuje i maltretira OVK, ali nije mrdnula iz rodnog grada. Sa Jevanđeljem kao jedinim oružjem odlučila je da se u Prizrenu porodi i da u stanu sa blindiranim vratima, nedaleko od rodne kuće, podiže ćerku Milicu. Samohrana majka za državu Srbiju ne ispunjava uslove da bude "u sistemu", odnosno da prima finansijsku pomoć namenjenu Srbima koji žive i rade na Kosovu.





Ukinuta joj je socijalna pomoć, jer država smatra da su svi Srbi otišli iz Prizrena. Ovu porodicu nedavno je ugostio premijer Srbije Ivica Dačić, a Evica je koliko je mogla objasnila tešku finansijsku situaciju i dobila objašnjenje da je to "procedura".


- Od kada su mi 2004. ukinuli minimalac, obraćala sam se za pomoć, ali nikakvog odgovora nema. Od silnih stresova, ne daj bože, da mi bar spomenik urade kada je konačno dobijem. Apsolutno ništa ne dobijamo Milica i ja, iako nam je posvećena tolika medijska pažnja od dana kada sam se porodila. Živimo od milostinje, ljudi dobre volje koji nas se sete i pošalju nam nešto - priča Evica. Srpska pravoslavna crkva pomaže koliko može. Jedini izvor prihoda je nešto malo penzije od deda Adama, koji živi sa njima, i 55 evra koje dobija od kosovske vlade.



Slika

Evica Đorđević

- Evo neki dan sam otišla po taj novac, a tražili mi kosovsku ličnu kartu, pa u izvodu državljanstva upisali - kosovsko. A jedan mi još i preti, kaže: "Znam tebe! Ti si ona što je pričala Ivici Dačiću kako ti je teško." A ja se razmišljam, eeej, kroz kakve sam sve traume prošla i šta njega briga šta i kako sam pričala. Nisam htela da se raspravljam i da komplikujem stvari, jer se ovde sve za tili čas ispolitizuje.


* U međama carskog grada džiglja sedam prizrenskih božurova. Milica, Emilija, Doroteja, Matija, Mateja i dva Mihajla su mališani hrabrih roditelja koji su se osmelili da ih u uslovima bez lekara, vrtića i druge dece podignu u selu kod Prizrena. Nažalost, da oni postoje u istorijski najvažnijem gradu Kosova, za kojim i srcem i dušom u javnosti pate mnogi političari, retko ko zna. Ti Srbi kao da su ostali nevidljivi. Naročito oni koji su ostali u samom gradu. Kao da su platili cenu zato što nikada nisu želeli da napuste Prizren.



Slika
Crkva Svetog Đorđa u Prizrenu

Selo Novake ukupno ima 30 ljudi, od toga su dve porodice sa decom, dok ostale većinom broje po jednog i to starijeg člana. Tridesetogodišnjak Branimir Gligorijević sa osam godina mlađom suprugom Milicom nastanio se sa roditeljima u stričevoj kući i radi kao sanitetski tehničar i vozač Hitne pomoći u Prizrenu. Ima platu od oko 40.000 dinara.


- Živim od plate i malo poljoprivrede što imamo na selu. Socijalu, niti dečji dodatak ne primam, jer mi je prosek plate visok. Ali, kako ljudi žive, nemam pravo da se žalim. A da li je život normalan, pod stalnim strahom i strepnjom, to su druge teme. A imam i "veliki problem" jer mi je supruga Crnogorka. Pred porođaj Milica je imala komplikacije i ležala je u Gračanici gde je trebalo da se porodi, ali su mi tražili 1.400 evra da bi je porodili. Oni kažu ne mogu bez para, jer ona nema državljanstvo, a ja nisam imao te pare, pa sam je odvezao u Crnu Goru da se porodi. Onda muka za prijavljivanje deteta. Srećom uspeo sam, bar vakcine da prima - vajka se Branimir, u svom kraju poznat kao Mirča.



Slika
Branimir Gligorijević sa porodicom



* On se s poluosmehom nada da će mu srpska vlast nekako pomoći, makar oko državljanstva. Dok Milica čuva decu i čeka na red za državljanstvo, koji se čeka i duže od predviđene tri godine, službenik kancelarije za povratak Spasa Andrijević ima mnogo manje optimizma.


- Ovde u opštini Prizren u kancelariji u kojoj ja radim nemaju dovoljno razumevanja da zadrže porodice koje imaju decu. I kao da više rade na iseljenju, da su za to plaćeni, nego za povratak srpske zajednice. To mogu da govorim kao službenik za povratak pri opštini Prizren. A problemi sa kojima se Srbi u Prizrenu susreću se, dodaje, rešavaju od slučaja do slučaja. Za nekoga je dovoljno da šadrvana popije vode i javi se našoj kancelariji i odmah mu se kuća gradi, dok su drugim povratnicima sva vrata zamandaljena.



Slika
Spasa Andrijević

- Kao njen službenik nisam zadovoljan ni radom kancelarije, ni povratkom, jer se neki prijavljuju kao povratnici i kada se kuća napravi, napuste je ili prodaju. Bilo bi sramota da kažem da pomoć Srbije nije i te kako prisutna. Da nije pomoći Srbije, ne bi možda bilo nijednog Srbina. Imamo pomoć koordinacionog centra, ko je zaposlen u društvenim firmama ima uvećan minimalac. Dobijamo pomoć Crvenog krsta Srbije, a ne mogu da zapostavim i pomoć pojedinih ministarstava - kaže Spasa Andrijević.


Brojimo se na prste

Posle bombardovanja 1999. godine, u selu Novake 2003. godine obnovljeno je 65 kuća u koje se tada vratilo 57 srpskih porodica. Posle pogroma albanskih ekstremista, marta 2004. godine, 36 porodica je napustilo selo, a preostale porodice se polako osipaju.


- Ako se od 2003. godine nije vratio nijedan Srbin, onda je to znak da od opstanka nema ništa. Sve što živimo je od danas do sutra, pa kako ko umre, tako se zatvara kuća. I ja sam ovde zbog posla, inače ne bih želeo da živim neprestano u strahu. Kada si sam, jedna je priča, ali kada imaš ženu i decu, onda je to strah. I lako je biti Srbin i u Srbiji, i u Mitrovici, i u Gračanici, ali je teško biti Srbin tamo gde se brojimo na prste - kaže Branimir Gligorijević.



Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu  |  Poslato: 20 Feb 2013, 22:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prizren, zaboravljeni grad (2): Život bez naroda

Sve ovo vam je uništeno više od Vukovara, kaže Spasa Andrijević rukom upirući pred ulazom u prizrensko selo Novake, pravom linijom među njive bez tragova kuća.

Slika
Branimir Dejković ispred iznajmljene kuće




- Do 1999. godine selo je bilo u izgradnji. Sve kuće su bile nove, a možda je sve ukupno pet porodica imalo plac u Srbiji. U školi je bilo oko 120 đaka od prvog razreda osnovne škole. Bile su četiri prodavnice, a sada nema ni škole, ni ambulante, a do prodavnice mora se u Prizren - priča Spasa.




Spasa Andrijević je deda troje srpske dece Emilije, Doroteje i Mihajla, za čiju se budućnost u tom selu bori zajedno sa ćerkom Milicom i zetom Miloradom Dejkovićem. Dejkovići su najveća srpska porodica u opštini Prizren, verovatno i najveselija. Plavokosa Emilija od četiri godine, nenaviknuta na goste, sramežljivo se podvukla među mamine noge. Godinu dana mlađa gavranokosa Doroteja upletenih repića smelo puzi oko stola ispitujući teren. Mihajlo od sedam meseci nije puno mario. U kolevci je možda i primetio da se nešto čudno dešava, ali ga je najviše interesovao crveni balon. Nešto kasnije, dve sestrice su pokazivale deo kolekcije igračaka, ali nisu bile raspoložene za priču.


- One se malo prave važne. Nisu navikle na gužvu, pa sada malo izvode - kaže 33-godišnji Milorad, rodom iz gnjilanskog sela Šilova, koji je posle 1999. novi život pokušao da započne u Prokuplju, Nišu, Novom Pazaru, ali je preko Gnjilana došao do prizrenskog sela Novake.




Porodilište na sat i po

Milica Dejković porodila se u Gračanici. Iako je sat i po vremena vožnje daleko, to je ipak najbliže mesto. U Gnjilanu, odakle je njen suprug, takođe nema porodilišta. Sva srpska deca u tom kraju rađaju se u Gračanici ili češće u Nišu ili Vranju.




Milica, iako joj je samo 26 godina, stena je mlade porodice, o kojoj se stara po čitav dan. Već sklanja Emiliju, zakuvava kafu i sipa sok. Milica sebe naziva vaspitačicom bez struke.


- Navikla sam se na ovakav život. A kada radiš sve s ljubavlju ne može da bude teško, samo je mnogo dosadno bez ljudi. Istina da u kući imam obaveze i malu bebu, ali mi nedostaje da sa nekim popričam. One su same. Od dosade ne znaju šta da rade, ne pomažu ni igračke, ni sveske, ni crtaći. Samo se međusobno diraju i svađaju. Kada se unervoze obučem ih i izvedem napolje, ali i tamo su same. Već uveliko jedna drugoj pričaju: "Ti si moja drugarica, nisi mi sestra."


Za decu je ipak najteže, slaže se i tata Milorad. Veselje i igra svedeni su na dnevni boravak dvosobnog kućerka i to je to. U selu Novake ukupno živi oko 30 ljudi. Osim porodice Dejković, ovde živi i mlada porodica Mirčete Gligorijevića. Milica o budućnosti ne bi da priča.


- Ne smem, pravo da vam kažem. Ne verujem da će biti škole za decu, čim nisu došli ni kuću da nam naprave - bojažljivo će Milica.



Slika
Usamljenički život: Porodica Dejković




Milorad radi u Bogosloviji u Prizrenu, gde putuje svaki dan. Kao glava porodice ima mnogo briga nad glavom i gotovo nikakvu nadu da će je pokriti krovom. Za petočlanu srpsku porodica usred opštine gde Srba nema ni za lek, očigledno nema dovoljno razumevanja, a izgleda ni volje, pa tako ispadaju iz standarda za dodelu kuća jer se ne vraćaju u mesto porekla. Meštani kažu da ima i onih koji su se prijavljivali za kuću, pa zatim prokockali šansu, očigledno tuđu!




Kuće i poverenje

- Kada se pomene 1999. godina i odlazak Srba meni se kosa ježi. Sve se može popraviti, te ruševine, bez obzira na to koliko smo mi znoja prolili za te kuće, međutim teško je izgraditi međuljudske odnose i poverenje vratiti na godine pre rata, ali verujem da će vreme učiniti svoje - kaže Spasa Andrijević.


- Od 2011. godine porodicu smo preselili u Novake i ovde smo u iznajmljenoj kući. A materijalna situacija je svuda loša, pogotovu na ovim našim prostorima. Dobijamo pomoć za decu, neku crkavicu od socijalnog, ali danas je život dosta skup, tako da to zadovoljava najosnovnije. Nešto sami u selu proizvodimo, sezonsko voće i povrće preko leta i ono što može da se sačuva za zimu - priča Milorad.
A prava muka je i stići do lekara, zlu ne trebalo.


- Trudimo se da sačuvamo koliko god možemo i da se lečimo prirodnim putem. Najbliži zdravstveni centar je u Brezovici i Gračanici i tamo idemo ako nam je potrebno, pogotovu je sada važno za Mihajla.


Porodicu Dejković od avgusta 2011. godine nijednom nije obišla lokalna kancelarija za zajednice.


- Život u ovom mestu je dosta težak, jer nema puno naroda. I to je možda najveći problem. Narod je i te kako bitan za jedan normalan život. Deca nemaju svoje društvo, nemaju gde da izađu, nemaju nikakvu zanimaciju. Nemaju nikakve uslove ovde, a tek treba da odrastaju, da se razvijaju. Sa nama su u kući po ceo dan i kada god negde krenemo, moramo svi zajedno - kaže Milorad.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 20 Feb 2013, 23:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prizren, zaboravljeni grad (3): I kad psuješ, ne valja

Od Prizrena uzbrdo pored manastira Svetih arhangela magla se polako spušta putem pored Rečana i Sredske, koja je sredačkoj župi i nadenula ime. Niz put čudnovati prizori oronulih fasada, polomljenih zidova koji tužno vise poslednjim ostacima armature privezani jedni na druge.

Slika
Veselin i Stana Todorović

Usred tog fasadnog svedočanstva o domaćinstvima bez domaćina, štrči ni manje ni više nego Bela kuća, manja replika vašingtonskog originala koja nije središte državnosti, već restoran. Kada je magla ostala za točkovima automobila, stigosmo u selo Mušnikovo koje pritoka prizrenske Bistrice lomi na dva dela, uzbrdo i nizbrdo. Baš sa tog račvanja u centru sela, gde iz mnogobrojnih kuća nije dopirao niti jedan glas, šum televizora ili dečje graje, pogledom smo tražili krov iz kojeg kulja dim i vrata na koja bismo pokucali za pomoć. Čitavih 15 kilometara od Prizrena baš za maler niti jedna živa duša nije nam naišla u susret.




Od sirovog kamena nabijena uska trasa vodila je do pravoslavne crkve Sv. Nikole, podignute u drugoj polovini 16. veka i oko nje ograđenog groblja. Preko plota je i dobro poznata tipska povratnička kuća od 40-ak kvadrata u kojoj živi porodica Kujundžić. Kroz prozore nije čkiljilo svetlo, sa odžaka se nije vijorio dim, debela drvena vrata bila su muški zamandaljena. Na obližnjoj prodavnici, za iznenađenje, na srpskom jeziku je pisalo da ne radi.


Uporno kucanje na ogromna plava vrata, o čiji su dovratak bili okačeni đurđevdanski venčići bila je poslednja nada. Shvativši da ipak nećemo odustati, otvorio je 68-godišnji Veselin Todorović, tvrd pregovarač i već umoran od novinara preko kojih uporno šalje poruke za pomoć, ali niko na njih da se odazove. Uz tacnicu punu mladog dimljenog sira, čudo od ruku njegove supruge Stane, ustanovilo se da je Vesko glavni borac za srpska pitanja u Sredačkoj župi, i čovek koji se iz petnih žila trudi da zadrži 42 preostalih Srba u Mušnikovu. U Mušnikovu živi samo dvoje dece, petogodišnji Mihajlo i dve godine mlađi Mateja.




Dobre komšije

- Kod mene se dobro živi. Nemam problema sa komšijama. Niti me diraju, niti od nas neko dira njih. Svuda smo rado primljeni. Kod nas ništa nije porušeno. Niko nikoga ne dira. Obaveštenja na srpskom, jer ovde ima muslimana. Idemo kod njih i oni dolaze kod nas. I baš je čudo da niste zatekli nikoga kod nas u gostima - kaže deda Vesko, čija su deca otišla za boljim životom, pa svoju baku Stanu čuva kao oči u glavi. - Nju ne sme niko da pipne. Samo da znate, najjači sam u selo. I ovako, a i fizički.



Struja plaćena

- Vodu imamo uvek i to je naš stari vodovod koji smo sami izgradili, mada je dotrajao, ali to je vrlo lepa voda sa Šar planine. Struje imamo jer je plaćamo. Nismo prekidali plaćanje i oko toga sam bio samouveren - nema državu da koristiš, a da ne platiš. Tako da nemamo nikakve probleme, a kada nestane struje kod nas, nestaje svugde - kaže Veselin Todorović.


- Kujundžići nikakvu pomoć nisu dobili, a samo ta dva deteta imamo ovde. Pošto lekara nemamo, odnosno imamo jednog lekara penzionera koji je penziju stekao odavno, a najbliža apoteka nam je u Štrpcu ili ko ima para da privatno plati u Rečanju, Kujundžići su morali da odvedu decu u Jagodinu kod lekara. Prvo je Mateja dugo imao visoku temperaturu, a zatim i Mihajlo koji je morao da leži u bolnici. Zato sada nisu ovde - veli deda Vesko, pogledom na pola oka merkajući ima li ikakve vajde od njegovih sagovornika.


Otac Srđan Kujundžić radi u Domu zdravlja kao čistač, a majka Branislava je domaćica.


- Evo, kažete moj sir je lep. Ali ja imam kravu, a oni nemaju uslova za kravu. Nemaju ni štalu, ni podrum, a koliko znam nemaju nikakvu pomoć, čak ni dečji dodatak. Al šta ćeš kada nema bolje. Oni su izbegli iz Prizrena, pa su živeli u Vranju, Jagodini i među prvima se vratili 2002. godine. I sada više od deset godina ovako. Za decu je baš teško, ali trudićemo se na sve načine da im obezbedimo da idu u školu - kaže Todorović, podsećajući da je najbliža učionica za dva mališana 30 kilometara dalje u Štrpcu, do koga prevozi kombi tri puta dnevno.


Porodica Kujundžić vadi prosek godina srpskoj populaciji Mušnikova i očigledno je velika nada i motiv ostalih meštana.


- Pre rata ovde je živelo oko 500 ljudi, posle rata ostalo je nas 96, a sada ima 42. Mnogo je naroda izumrlo. Staro je stanovništvo. A da li će opstati? Hoće sigurno! Oni koji stare će lepo uzeti penziju i vratiće se na ognjište da uživaju. Onaj ko ovde ima kuću, imanje, zemljište, pa što ne bi došao... A mladi da se vrate, neće. Ovde nema uslova za život, nema zaposlenja. Nema ni za Albance, a kamoli za Srbe.


Pomoći od države Srbije se i dalje nada:


- Ako daju hvala, ako ne daju - opet hvala. I kad bih psovao, opet ne bi valjalo.


Nestanak sela

Prizrensko naselje Mušnikovo pominje se u zapisima iz 1465. godine, kada se pominju Srbi priložnici iz "Mučnikova". Selo je 1947. godine imalo 99 kuća. Od toga su 94 bile srpske kuće.



Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 20 Feb 2013, 23:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prizren, zaboravljeni grad (4): Milica među svecima

Jedini srpski đak prvak u Prizrenu ide na nastavu u crkvi Svetog Đorđa, a košarku igra u dnevnoj sobi.

Slika
Crkva Svetog Đorđa



Prvak Milica Đorđević ranije se vratila iz škole koju pohađa u crkvi Svetog Đorđa u srcu Prizrena, gde je jedini đak. Ispred šestospratnice u kojoj živi izašla je kao i obično uz pratnju mame Evice i 82-godišnjeg dede Adama Mujovića, 83-godišnjeg starca koga je baš ta mala sedmogodišnjakinja vratila pravoslavlju i danas mu daje snagu.





Neki drugi školarci sa četvrtastim torbama na leđima baš tada su se vraćali kući prolazeći pored nasmejane Milice velikih zelenih očiju. Kao nigde na svetu, deca se nisu ni pogledala. Devojčica u roze jaknici za njih je paralelni svet. Ili to tako misle njihovi roditelji?





Živahna Milica je jedino dete među 17 prizrenskih Srba. Nikada nije izašla iz vidokruga mame i dede, pa čak i kada ide u školu, gde je obavezno posle časova čekaju. Školu obožava, ali bi volela da ima i drugaricu u školskoj klupi.



- Omiljeni predmet mi je veronauka, pa matematika, a i srpski jezik i likovna kultura. U stvari, sve mi je omiljeno. Volim da idem u školu. Volim i da crtam kod kuće, a najviše volim da crtam svetitelje - veselo priča Milica koja bi ponekad, priznaje, radije da crta nego da odmah piše domaći. Nedavno je nacrtala Isusa Hrista i poklonila crtež patrijarhu Irineju kada je posetio Prizren. Vladika Atanasije je na dar dobio crtež Svetog Nikole, a mitropolit Amfilohije Belog anđela.



Razdragana Milica je čila i vesela kao i sva deca, više nego što bi roditelji voleli. Ali, njena mama ima više razumevanja jer van međa malenog stana Milica ima malo slobode. Ona najviše voli da igra košarku, a i za to su potrebni drugari.



- Baš volim da vežbam. Igram košarku u stanu. Zakače mi za vrata koš i onda ja bacam loptu. Naravno da sam najbolja - objašnjava Milica koju majka gleda kao oči u glavi. Pričala je kako voli i plivanje, i sa posebnim oduševljenjem kako je na Zlatiboru

jahala magarca koji je nosio poklone deci.



Zbog svega što je preživela njena mama Evica i danas vuče strahove.



- Sada nema toliko smetnji od takozvanih komšija koji su namerno stalno vikali i pravili probleme dok je bila beba, a neki i špijuniraju šta govorimo. Zidovi su tanki, sve se čuje. Ceo život sam u ovom komšiluku i ovde sam doživela najteže trenutke, da ne mogu da opišem šta se sada desilo. Srbi su odavde odlazili u crnini, a nemiri i dalje traju. Ja čuvam kućni prag, nema bežanja. Pričamo "Srbi, srpsko Kosovo" i treba se dokazati na delu - priča Evica.



Adamova vera


Mala Milica bila je motiv da Adam Mujović uzme pravoslavlje, priča mama Evica.


- Ona ga je održala sve ove godine i daje mu snagu. Njegovi su bili Srbi i njegovo porodično prezime je Kadrijević. On se vratio pradedovskoj veri i svojim korenima.



Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 27 Mar 2013, 17:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
KiM: Nastavlja se otimačina srpske imovine

Otimanje srpske imovine na Kosovu i Metohiji ne prestaje od 1999. godine do danas - Albanci sa Kosova do srpskih kuća i imanja najčešće dolaze prevarom, a međunarodna zajednica ćuti.

Albanci imovinu uknjiže na svoje ime na osnovu lažnih kupoprodajnih ugovora i punomoćja, te tako postaju vlasnici. Da bi vratili imovinu Srbi su prinuđeni na duge, iscrpljujuće i neizvesne sudske sporove pred kosovskim sudovima, javlja Radio-televizija Srbije (RTS).

Slika
Foto: Ilustracija



Nekretninama na Kosovu i Metohiji trguju čak i preminule osobe, a krađom identiteta i posedujući falsifikovane lične karte prevaranti prodaju srpske kuće, zemlju, stanove. Služe se i zloupotrebom punomoćja koje im daju prijatelji ili rođaci, pa umesto da štite, najčešće prodaju imovinu.



Advokat Slaviša Vukosavljević kaže da ljudi uglavnom kasno saznaju da su ostali bez imovine, da se ono što se do juče vodilo na njima ili na nekom pretku danas vodi na trećem licu koje niti znaju niti su mu ikada dali punomoćje.



I nadležni kažu da ovakve prevare nisu od juče, problem datira od juna 1999. godine, s dolaskom međunarodnih snaga i odlaskom Srba. Načelnik Kosovskog upravnog okruga Vladeta Kostić smatra da bi upravo zajednica srpskih opština riješila to pitanje, ali zajednica sa "izvršnim ovlašćenjima u sudstvu i policiji".



"Ta zajednica srpskih opština imala bi i ovlašćenja što se tiče urbanističkog plana, onda bismo imali uvid i u katastarske liste i do ovakvih problema ne bi dolazilo, a uspeli bismo i institucionalno da ispravimo ove greške i probleme ljudi s kojima se sada susreću", kaže Kostić.



Sa Kosova i Metohije posle 1999. godine izbeglo je više od 30.000 srpskih porodica, a vrednost imovine, koju su tamo ostavile procenjuje se na najmanje četiri milijarde dolara.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 30 Mar 2013, 15:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Imovina na Kosovu (1): Radnici oteti, fabrike na doboš

Vrednost imovine na Kosovu i Metohiji na koju Srbija polaže pravo procenjuje se na više od 200 milijardi dolara. Prema podacima Republičkog geodetskog zavoda, u državnom vlasništvu je 319.256 hektara, odnosno 29 odsto ukupnog zemljišta na KiM, dok u društvenu svojinu spada 57.666 hektara, odnosno 14 procenata.

Slika

Termoelektrana Obilić



U Direkciji za imovinu Srbije piše da država ima 1.240.992 kvadratna metra službenih zgrada, 145.202 kvadratna metra poslovnih zgrada, 24.688 kvadratnih metara stambenih zgrada, 3.973 kvadratna metra objekata za posebne namene i još 753.915 kvadratnih metara drugih građevinskih objekata: restorana, odmarališta, sportskih objekata, sa ukupnom procenjenom vrednošću od 220 miliona evra.








Procenjena vrednost javnih preduzeća na KiM

* Površinski kopovi Kosovo Obilić - 577.538.086 evra.
* Termoelektrane Kosovo Obilić (A, B i toplana) - 1.500.000,00 dolara.
* Elektroistok Obilić (mreža dalekovoda i releja) - 166.000.000 evra
Elektrokosmet Priština (mreža dalekovoda i trafo-stanica) - 420.000.000 evra
* Ibar Zubin Potok (hidroelektrana i akumulacija Gazivode) - EPS nije dostavio procenu vrednosti


Tako stoje stvari na papiru, a u realnosti Kosovska agencija za privatizaciju prodala je dobar deo tih kompanije. Sve ovo bogatstvo je godinama tavorilo, a onda je počela prodaja komad po komad. Vlasti u Beogradu su nekoliko puta pokušale da intervencijom u Ujedinjenim nacijama, dopisima Unmiku i Euleksu stopiraju prodaju, ali dugoročno u tome nisu uspele.




* Poslednji pokušaj Kancelarije za Kosovo i Metohiju, koja se obratila Ustavnom sudu Srbije da oceni ustavnost privatizacija na celoj teritoriji pokrajine, u kojoj faktički i ne može da zaustavi prodaju, jeste samo labudova pesma. Njihov glavni argument za stopiranje je Rezolucija Ujedinjenih nacija 1244. Ali, štos je u tome što je Srbija u tom mišljenju usamljena, jer za vlast u Beogradu najvažnija misija na Kosovu - Unmik, koja u praksi ne osporava privatizaciju na Kosovu. Pred sud Beograd ne može, jer se pred Međunarodnim sudom pravde vode sporovi samo među državama, a za eventualnu arbitražu bio bi potreban pristanak i Beograda i Prištine.



Slika
Imovina Telekoma na Kosmetu

- Kancelarija za Kosovo i Metohiju priprema nekoliko radnih grupa koje će se baviti pitanjem privatizacije i strategijom za osporavanje privatizacije na KiM. Među njima će biti i predstavnici advokatskih kuća, privrede i državnih organa - kaže Igor Popović, rukovodilac grupe za pravosuđe pri Kancelariji za Kosovo i Metohiju.


* Nakon 9. juna 1999. godine, preduzeća na KiM, osim onih u severnom delu i srpskim enklavama, preuzeli su pripadnici OVK-a, koji su uspostavili svoje poslovodne organe. Srbi i nealbanci su uglavnom pobegli u raseljeništvo ili su kidnapovani i ubijani ukoliko su pokušavali da ostanu na svojim radnim mestima. Najveći teret pretrpeli su radnici EPS-a, gde je oteto 80 radnika - kažu u Kancelariji za Kosovo i Metohiju.



Fond za razvoj

Posredstvom jugoslovenskog Fonda za kreditiranje bržeg razvoja nedovoljno razvijenih područja i autonomnih pokrajina, u periodu 1966-1990. na Kosovo je usmereno oko 4,37 milijardi dolara, iz Srbije oko 1,75 milijardi dolara. Iz Fonda za podsticanje razvoja SAP Kosova u toku 1990. i 1991. prikupljena su sredstva u iznosu od 150,5 miliona dolara.


* U Privrednoj komori Srbije kažu da je do sada Kosovska agencija za privatizaciju prodala 1.358 srpskih firmi, čija je vrednost procenjena na više od 1,5 milijardi dolara.
- Do sada prodate kompanije otišle su za manje od 300 miliona evra, što govori da je imovina prodavana u bescenje - kažu u PKS.


Redom su prodati kosturi fabrika i kombinata, prazni lokali i kancelarije koje su ostale na mestima gde više nema Srba, fabrike čije kapije godinama niko ne otvara. Međutim, sada su u 56. krugu privatizacije na Kosovu, na red došla preduzeća u srpskim sredinama, poput Brezovice i Trepče, čiju vrednost stručnjaci PKS procenjuju na oko dve milijarde evra.


* Imovina Železnica Srbije na KiM, koja između ostalog sadrži 55 objekata, 330 km pruga, 33 železničke stanice, 19 dizel-lokomotiva, 15 dizel motornih vozova, 570 teretnih i 45 putničkih vagona, procenjuje se na više od 206 miliona evra. PTT Srbija do juna 1999. imalo je 129 objekata, a trenutno pod kontrolom ima 27. NIS Petrol-Jugopetrol je do 1999. godine u svom vlasništvu imao 31 objekat na Kosovu, čak 25 benzinskih pumpi, pet stovarišta nafte i naftnih derivata, poslovni prostor u Prištini i zemljište u Podujevu, čija je procenjena vrednost 15.4078.320 evra.


Slika
Pokradena imovina železnice u južnoj srpskoj pokrajini



* Imovina preduzeća Telekom Srbija a.d. Beograd u kome je država vlasnik 58,11 kapitala, procenjuje se na području Kosovske Mitrovice na 11,5 miliona evra, a na području Prištine imovina koja je van kontrole kompanije na oko 24 miliona evra. Priština je 2010. pokušala da privatizuje tu kompaniju, sada pod nazivom Pošte i telekomunikacije Kosova (PTK), ali se Telekom Srbija tada oglasio u "Fajnenšel tajmsu" obavestivši da je reč o otetoj imovini i da će preduzeti sve pravne mere ukoliko se obavi bilo kakva transakcija.






Rezerve lignita na području KiM (71 odsto rezervi Srbije)

Ukupna vrednost - 14,7 milijardi tona (5. na svetu)
* Kosovski basen - geološke rezerve 11,5 milijardi tona, eksploatacione rezerve 8,8 milijardi tona
* Metohijski basen - geološke rezerve 2,7 milijardi tona, eksploatacione rezerve 1,5 milijardi tona
* Drenički basen - geološke rezerve tek treba istražiti, eksploatacione rezerve 500 miliona tona


Dok PTK uporno traži kupca, među kojima se spominje i libanska kompanija M1 International Limited u vlasništvu Najib Mikatija, libanskog premijera, tamošnja Unija nezavisnih sindikata Kosova izvela je radnike na ulice nezadovoljna dosadašnjim tokom privatizacije društvenih i javnih preduzeća i tražeći stopiranje prodaje PTK. Protestu je prethodila peticija koju je potpisalo više od 60.000 građana.


* Srbija plaća i spoljni dug nastao zajmom za ulaganje u preduzeća na KiM od oko 1,2 milijarde dolara. Otpisom oko 500 miliona dolara na ime potraživanja Pariskog i Londonskog kluba poverilaca, otplatom 130 miliona dolara iz budžeta i otpisom duga Svetske banke, stanje tog duga sada je oko 630 miliona dolara. U pregovorima sa Prištinom u Briselu ta tema imovine Srbije nikako da dospe u prvi plan. Dok Beograd traži fabrike, rudnike, poljoprivredna dobra i drugu imovinu u koju je Srbija decenijama ulagala, čak 376 objekata u kojima je Srbija većinski ili stoprocentni vlasnik, Priština ne želi da ustupi.



* Zamenica kosovskog premijera Edita Tahiri izašla je sa idejom da se srpskoj strani predloži da se osnuje jedna komercijalna kompanija koja bi za račun Kosovske energetske korporacije fakturisala i naplaćivala potrošnju električne energije na severu Kosova, a takav sporazum bi sadržao i klauzulu po kojoj bi Srbija "prestala da se ilegalno uključuje u transmisioni sistem na Kosovu i da nadoknadi štetu koja je nastala dosadašnjim nezakonitim korišćenjem transmisionih linija".


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 01 Apr 2013, 21:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Imovina na Kosovu (2): Firme pod lažnim imenom

Na dobošu Kosovske agencije za privatizaciju sada su društvena preduzeća i poljoprivredna imanja u mestima na KiM gde žive Srbi. Kupci su uglavnom Albanci, što može uticati na iseljavanje Srba, ocenjuje Igor Popović, rukovodilac grupe za pravosuđe pri Kancelariji za Kosovo i Metohiju.

Slika
Selo Novake
 
Između ostalog prodaje se zemljoradnička zadruga Ratar u Lapljem Selu kraj Gračanice, koja ima oko 600 hektara zemlje, vrednosti oko 300 miliona evra. Prodaju se i 102 hektara zemlje u Novakama u opštini Prizren, 55 hektara i 95 ari u Kosovu Polju, kao i 24 ara Tekstilnog kombinata iz Gnjilana u selu Koretište. Kancelarija za Kosovo i Metohiju se tim povodom u avgustu obratila šefu Unmika Faridu Zarifu, ali je on slegnuo ramenima.
 
Hektari šuma
Prema podacima iz 2012. godine Srbijašume na Kosovu i Metohiji su upravljale sa 335.050,45 hektara zemljišta sa ukupnom drvnom zapreminom od 22.792.012 m3. Srpskoj pravoslavnoj crkvi je u postupcima denacionalizacije vraćeno 3.618 hektara na KiM koji su bili u posedu JP Srbijašume.
- Pozvali smo ih da upotrebe svoja ovlašćenja i stopiraju dalju prodaju društvene i državne imovine, baš u enklavama. Rekli smo da, ako nemaju mogućnosti da reaguju, da će Srbija intervenisati u UN da im se to omogući. U septembru je stigao odgovor u kome se kaže da se nakon rekonfiguracije misije oni ne bave tim pitanjem, kada je reč o zahtevu da se stopira privatizacija u srpskim sredinama, oni nemaju nadležnost nad tako nečim. U pismu su i napisali da je privatizacija opravdana - kaže Popović.

Sa takvim "leđima" prodaju je nikako ili teško moguće zaustaviti. Kada je reč o pravima radnika u prodatim preduzećima, Popović tvrdi da su Srbi diskriminisani.
 
Slika
Fabrika Lola u Leposaviću

- Srbi su proterani i nisu mogli biti na radnim mestima kada je oglašena privatizacija. Oni su diskriminisani iako su imali pravo na deonice. Prvo, mnogima su ostale radne knjižice u firmama jer su bili primorani da odu, a kada su došli po njih, zapisano im je da ne rade od 1999. godine, iako oni objektivno nisu mogli da dolaze na posao jer im je bezbednost ugrožena.
 
- Dalje, mnogi radnici nisu mogli ni da se jave da zatraže svoja prava jer su imena firmi menjana. I kada se oglasi prodaja, oni ni ne znaju da je to preduzeće u kome su radili.

Da li je moguće da Srbija radnicima finansijski pomogne da otkupe ta preduzeća, kako bi ih sačuvala, ili je to neprihvatljiv potez, ostaje velika dilema.
 
Euleks pere ruke

- Nismo se obratili Evropskoj uniji za pomoć. Euleksu smo se obraćali da stopiraju privatizaciju u srpskim sredinama, ali oni su odgovorili da to nije u njihovoj nadležnosti. Kada kažete da postoje i Euleksove sudije koji bi mogli da stopiraju privatizaciju, oni će vam odgovoriti da rad njihovih sudija nije u nadležnosti Euleksa, već da oni samo asistiraju kosovskim sudovima u radu - kaže Popović.
- Možda strateški to nije loša ideja, ali sva ta imovina ima vlasnika, a to je preduzeće iz Srbije. Ne možete vi da date nekome imovinu recimo "Lole" u Zubinom Potoku, Lešku ili Vitini... Ne sporim da u nekim slučajevima može da se pomogne radnicima. Srbija se protivi toj privatizaciji kao država i za takav potez bi bio potreban širi konsenzus.
Igor Popović podseća da su samo u prva dva kruga privatizacije objavljena imena kupaca preduzeća, ali da se sada oni vode pod šifrom.

- Dakle, svesni su toga da se kupuje tuđe i da je posao pravno nezakonski.
Osim toga, Kosovska agencija za privatizaciju oglasila je otkup stanova koji su pripadali srpskim, odnosno jugoslovenskim kompanijama, iako su ti građani već jednom otkupili svoj krov nad glavom.
 
Slika
Kupoprodaja tuđeg: Igor Popović
 
- Više od 90 odsto njih je već otkupilo te stanove od Direkcije za imovinu Srbije. Ovo što se radi je evidentno kršenje ljudskih prava - kaže Igor Popović.
Iako je privatna svojina u civilizovanom svetu svetinja, u ovoj situaciji građani su u problemu kome da se žale. Jedini izlaz je da se tuži Kosovska agencija za privatizaciju. Kancelarija za Kosovo i Metohiju u tome je spremna da pomogne.

- U tom slučaju građani bi trebalo da se žale da su stanove već otkupili. Kao pravnik mislim da bi trebalo da se obrate Kosovskoj agenciji za privatizaciju da kažu da osporavaju njenu nadležnost i da traže svoja prava, a kada dobiju negativan odgovor, da podnesu tužbu posebnoj komori vrhovnog suda Kosova. Kancelarija može da im pomogne preko sistema besplatne pravne pomoći, odnosno da obezbedi advokate koji će zastupati njihova prava.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 01 Apr 2013, 21:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Imovina na Kosovu (3): Kosovu zgrade, Srbiji dugovi

Privredna komora Kosova i Metohije već godinama upućuje na probleme privatizacije koju sprovode vlasti u Prištini. Aleksandar Trajković, stručni saradnik pri Privrednoj komori Kosova i Metohije, kaže da je dosad najveći broj firmi prodat.

Slika
Nakaradna rasprodaja: Aleksandar Trajković

- Ostala su samo neka mala preduzeća i velike kompanije kao što su Pošta, Telekom i Trepča. Sve što su mogli, prodali su tom nakaradnom privatizacijom - tvrdi Trajković. - Ostala je Trepča, ogranak "Lole" iz Leška, Pošta...
 
Nedavno je upućen poziv za privatizaciju objekata Jugobanke iz Kosovske Mitrovice, koji se nalaze i u severnom i u južnom delu grada. Neki lokali u severnom delu Kosovske Mitrovice su prodati i vlasnici su ušli u posed, a postoje neki koje ne mogu da prodaju. Dakle, kada je reč o preduzećima čija je imovina na severu KiM, situacija je dosta šarena. A od prodaje jedne firme ne žive ni dan.

Čak 90 odsto preduzeća, kaže naš sagovornik, kupuje se zbog imovine. Grubo rečeno, Srbiji ostaju dugovi, a drugi ubiraju profit.
 
Novi Ustav briše prava
Kosovska agencija za privatizaciju ne dovodi u pitanje svoj posao. "Vesti" su uputile pitanja Agenciji povodom poziva na otkup stanova u društvenom vlasništvu, koje su građani Srbije već jednom otkupili od Direkcije za imovinu Srbije. Agencija se pozvala na "član 159 Ustava Republike Kosovo".
 
Slika
Zgrada Jugobanke
 
- Sva društvena preduzeća koja su u potpunosti ili delimično bila pod društvenim vlasništvom, pre stupanja na snagu ovog Ustava će se privatizovati bez ikakvih odlaganja, u saglasnosti sa zakonom i sav interes imovine i preduzeća u društvenom vlasništvu na Kosovu će biti u vlasništvu Republike Kosovo - usledio je odgovor.

Kao što je poznato, Kosovska agencija za privatizaciju je osnovana Zakonom odobrenim od Skupštine Kosova. Član 5 Zakona o Agenciji određuje da "Agencija ima autoritet da upravlja preduzećima u društvenom vlasništvu, kao i njihovom imovinom, bez obzira na to da li se nalaze unutar teritorije Republike Kosovo ili izvan nje".
 
- Ti kupci su oslobođeni svih dugovanja i radnika. Kupuju gole fabrike, zemljište i rade sa njim šta hoće, jer su oslobođeni svih balasta - kaže Trajković.

Srbi koju su radili u tim firmama, preko lokalnih advokata pokušavaju da ostvare svoja prava i dobiju bar neku nadoknadu od prodaje, ali od tog posla nema ništa.

- Imam u porodici primer rođake koja je radila u predionici u Prištini pune 22 godine do 1999. Predionica se tri godine prodavala, a radnici su podneli sva tražena dokumenta: lične karte, kopije radnih knjižica, ali ništa nije uzeto u obzir. I tako su ostali kratkih rukava.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 01 Apr 2013, 21:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Imovina na Kosovu (4): Srbiji dužni milijardu evra

Andrea Lorenco Kapusela je sedeo tri godine u odboru Kosovske agencije za privatizaciju i nekoliko puta se usprotivio prodaji preduzeća verujući da je u pitanju nameštena prodaja.

Slika
Spoljni dug Kosova plaća Srbija: Andrea Lorenco Kapusela
 
- Bojim se da su neke kompanije prodate za veštački napravljene niske cene - kaže Kapusela. - Korupcija unutar Agencije za privatizaciju obično je imala ovu formu.
Italijan koji je na Kosovu bio i direktor ekonomskog odeljenja Međunarodne civilne kancelarije, smatra da pošto Srbija za većinu privatizovanih kompanija na KiM otplaćuje dug stranim kreditorima, Priština treba da preuzme dug i isplati Beogradu nadoknadu, koja sve ukupno premašuje milijardu evra. To je predviđeno i Ahtisarijevim planom, koji je kostur kosovske nezavisnosti.
 
Pravna čaura
- Unmik je osnovao Kosovsku poverilačku agenciju (KPA) pod okriljem Rezolucije 1244, koja se nakon proglašenja nezavisnosti transformiše u Kosovsku agenciju za privatizaciju, koja se smatra naslednikom Kosovske poverilačke agencije i sva sredstva radnici i fondovi, i sva preduzeća pod njenom upravom su sada pod njenom kontrolom. Unmik formalno ne priznaje novu agenciju i smatra da stara i dalje postoji, iako više ne radi. Dakle, to je pravna čaura - objašnjava Andrea Kapusela, bivši član Kosovske agencije za privatizaciju.
- Sve kompanije su prodavane na aukcijama, a kosovski zakon kaže da one moraju biti otvorene, konkurentne i transparentne. Odbor Agencije mora da odobri prodaju, a mi smo prethodno dobijali obrazložene procene pretpostavljene tržišne cene, pa bi je upoređivali sa cenom ostvarenom na aukciji. U nekoliko slučajeva većina odbora prihvatila je cenu protivno mojim primedbama.
 
- Generalno verujem da su kompanije uglavnom prodate po fer cenama, ali to zasnivam na pretpostavci da su aukcije bile zaista konkurentne i da je analiza cena koja nam je dostavljena bila tačna. Verujem da je bilo i manipulacija, jer smo se nekoliko puta kolege i ja usprotivili dostavljenoj proceni vrednosti koja je bila očigledno netačna. Ali nismo bili spremni za dobro pripremljene manipulacije, pa su neke kompanije prodate za veštački niske cene - kaže Kapusela.

Kada je sumnjao na korupciju, tvrdi da je glasao protiv ili slao dokumentaciju Euleksu.
- Nikada nisam video direktne dokaze o korupciji, u smislu plaćanja mita, ali nekoliko pokazatelja me je dovelo do zaključka da ona postoji i da je široko rasprostranjena. Javno sam govorio o primeru kada je zemljište poklonjeno jednom privatnom univerzitetu, kao i kada je vraćan depozit investitoru koji nije platio cenu za kompaniju koju je kupio.
 
Tačijev miljenik

Slika
Beg sa sastanka: Slobodan Petrović (desno)

Kapusela je nezadovoljan i radom predstavnika kosovskih Srba u Agenciji za privatizaciju, za koje kaže da nisu bili od preterane koristi.

- U odboru je bio Slobodan Petrović, lider Samostalne liberalne stranke, i on je povremeno učestvovao na sastancima. Dolazio bi na dva od tri sastanka, a onda bi odlazio na pola ili ostajao čak i manje. Govorio je uopšteno i glasao kao i predsednik upravnog odbora, koji je de fakto predstavljao vladajuću partiju na Kosovu - DPK.
 
Ne sećam se da je bilo kada zauzeo stav u ime srpskih interesa, iako ne mislim da je Agencija radila protiv interesa kosovskih Srba. Problem je u tome što Petrović nije ponudio nikakav koristan doprinos Odboru. Njegova uloga u Odboru je upravo ogledalo Samostalne liberalne stranke u vladi Kosova, lojalniji su premijeru Kosova nego pojedine frakcije u stranci Hašima Tačija.
 
Na pitanje da li su interesi Srba bili zaštićeni prilikom prodaje preduzeća, on priča da to zavisi od toga - šta su interesi Srba.

- Ako se veruje da ta javna preduzeća pripadaju Srbiji, onda svaka prodaja oštećuje srpske poreske obveznike, osim ako Srbija ne dobije sav prihod od takve prodaje. Ali to je pitanje je neraskidivo povezano sa pitanjem statusa Kosova. Po zakonu, Agencija plaća 20 odsto od prodajne cene radnicima kompanije. Spiskovi radnika koji imaju pravo na takve isplate donose odbori u kojima se nalaze i Srbi. Radnici mogu da ospore spisak pred sudom, ako smatraju da su nepravedno izostavljeni. Da li su spiskovi pravljeni sa primesom antisrpske pristrasnosti, ne mogu da kažem. Ali, naravno, kosovski Srbi radnici imaju manju mogućnost da podignu glas, organizuju proteste ili dobiju podršku sindikata.

Srbija polaže pravo na većinu kompanija koje su privatizovane. Da li će Beograd ostvariti to pravo, Kapusela smatra da u potpunosti zavisi od politike.

- Sve što je Srbija mogla da uradi jeste da polaže pravo na prihod od privatizacije, ali ako je osnov za to Rezolucija 1244, problem je u tome što po Rezoluciji novac ide Unmiku, a ne Srbiji. Kada je reč o spoljnom dugu Srbije koji se odnosi na Kosovo, Ahtisarijev plan kaže da Priština treba da preuzme taj dug. Takođe, Priština treba da da Beogradu i nadoknadu za ono što je već platila, a nema mogućnost da ubira porez na Kosovu i to nadoknadi.
 
- Sve ukupno, dug i nadoknada Srbiji su oko milijardu evra, ako ne i više. Isplata Kosova Srbiji bi, prema Ahtisarijevom planu, podrazumevala i priznanje. Ipak, postoje načini da se izbegne priznanje, kao što sam rekao, deo duga Srbije je prenesen na Kosovo, u transakciji koja je bila javna.
 
- I Kosovo i Srbija su u lošem ekonomskom stanju. Ali Kosovo dobija mnogo više inostrane pomoći od Srbije. Loša ekonomska situacija podsrekuje nestabilnost na Balkanu. Prema tome, imalo bi smisla da taj novac bude prebačen Srbiji, jer Kosovo može da računa da međunarodna zajednica preuzme deo njihovog računa: transfer će dati neke kiseonik Srbiji bez gušenja Kosova. Prilično sam iznenađen da ništa na ovom frontu nije urađeno od 2009. godine.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi na Kosovu i Metohiji  |  Poslato: 25 Apr 2013, 17:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zatočeni u svom selu

Malobrojni Srbi iz Gornje brnjice i dalje svakodnevno strepe za vlastitu bezbednost. U 20 kuća životari pedesetak ljudi koje, nažalost, nema ko da zaštiti

Slika
Seoska crkva u Gornjoj brnjici



PRIŠTINA - Iako se nalaze na svega nekoliko kilometara, Srbi iz Gornje Brnjice kažu da su sada beskonačno daleko od grada na koji su nekada bili oslonjeni, u kojem su se školovali, radili, lečili, prodavali svoje proizvode, izlazili u provod i druženje... U novim okolnostima, međutim, u Prištinu odlaze samo kada moraju - sa strahom da li će ih Albanci prepoznati i šta im se sve može desiti. Zato, valjda, u selu od pedesetak srpskih domaćinstava, koliko ih je bilo nastanjeno do pre 13 godina, danas u 20 zgrada živi svega pedesetak, uglavnom starijih ljudi!

- Nekada je Gornja Brnjica bila puna omladine, ali su gotovo svi otišli u potrazi za poslom ili boljim uslovima života. I, ne krivim ih, jer nije lako izdrži ovu izolaciju i život pun neizvesnosti - kaže S. M. (65), koji ne želi da mu se u novinama pojave ni ime, ni fotografija.

Dok razgovaramo na sablasno praznoj seoskoj ulici, objašnjava da su meštani uglavnom zatvoreni u kuće i - mada poslednjih meseci nije bilo napada - još strepe od onoga što se ranije događalo...

LEGENDA O 10 GROBOVA

MEŠTANI tvrde da Crkva svetog Petra i Pavla datira još iz vremena pre Kosovskog boja i uvereni su da kraj hrama, u deset identičnih grobova sa velikim kamenim pločama i krstovima, počiva legendarnih devet Jugovića i njihov otac Jug Bogdan. Iako zvaničnih potvrda za ove navode nema, glavni adut im je blizina Gazimestana... Inače, tragove proteklih vremena u ovom selu naveliko briše neplanska gradnja Albanaca koji su, tokom proteklih 13 godina, u Gornjoj Brnjici i oko nje sagradili stotine velelepnih kuća!

- Osim seoske prodavnice i ambulante, drugih ustanova nemamo. Četvorogodišnja škola, koja je nekada imala po 20 i više đaka, sada je zatvorena jer dece nema ni za jedan razred. Jedina dva osnovca do škole u Donjoj Brnjici, kao i troje srednjoškolaca koji idu u Gračanicu, prevozi školski kombi. On je, inače, i ostalima jedini prevoz, zato što ovde nije lako imati ni privatni automobil. Jer, meštani uglavnom žive od minimalne novčane pomoći koju dobijaju kao radnici nekadašnjih preduzeća, eventualno od penzija, a posla nema ni za nekoliko mladića koji su završili školovanje, pa i oni razmišljaju o odlasku - zaključuje sagovornik „Novosti“.

Objašnjavajući da im je bezbednost posebno ugrožena vikendom, kada Albanci dolaze u nekoliko restorana iznad sela, Vesna Đorđević, medicinska sestra u lokalnoj ambulanti, ističe kako im najteže pada nedostatak slobode, čak i ako nigde nisu naumili da odu...

- Suprug i ja bili smo prinuđeni da napustimo svoju kuću na kraju sela, pa sada zarad bezbednosti živimo u domaćinstvu mojih roditelja, jer je okruženo Srbima. Inače, svi još pamtimo kidnapovanje dvojice meštana, koji su potom i ubijeni, te događaj ispred seoske prodavnice, kada su četvorica meštana ranjena. Nažalost, svesni smo kako nema ko da nas zaštiti - zaključuje Vesna.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 29 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker