Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:30


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Beogradske urbane legende  |  Poslato: 25 Maj 2012, 17:55
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Nekadasnja Jugoslavija. Beograd, 1979. godina. Dok je tadasnji predsednik Josip Broz Tito bio na Kubi resavajuci politicka pitanja, na beogradskim ulicama pojavio se misteriozni decko u ukradenom belom porseu. Vozio je ulicama po centru grada, neverovatnim brzinama od po 200 kilometara na sat, jurcao u suprotnom smeru, prolazio kroz crveno svetlo, a da pri tom nikog nije povredio. Svake veceri, policija je pokusavala na sve moguce nacine da ga uhvati, ali svaki put je bilo bezuspesno. Sva paznja tadasnjeg veoma organizovanog drustva bila je usresredjena na njega, Vladu Vlasiljevica, kojeg su Beogradjani nazvali Fantom. Svake noci, pre nego sto bi seo za volan ukradenog luksuznog vozila, Vlada se javljao u program Radija „Studio B“ i najavljivao kuda ce te veceri protutnjati u belom porseu. Deset veceri zaredom. Hiljade ljudi bi se potom okupljalo po centru grada i nestrpljivo cekalo da vidi Fantoma sa beogradskih ulica. Svi su pricali samo o njemu. Postao je heroj grada. Njegove vratolomne voznje bile su prvi buntovnicki dogadjaj u Beogradu. Prkos rezimu. Od tada se, kako pricaju mnogi ocevici Vladinih voznji, „nesto“ u nasem glavnom gradu promenilo…

Slika

Vlada Vasiljevic je kroz suber pobegao iz CZ-a. Tri dana kasnije se sam vratio u zatvor. Rekao je da je morao da obavi jos jednu nocnu voznju, da policajci ne misle da su ga pobedili. Za kaznu je dobio 30 dana u samici. Posle toga Fantom je bio zatvorenik bez mane. Pusten je ranije iz zatvora - zbog primernog vladanja. Izasao je na slobodu, ali je stradao u jednoj staroj Ladi, kada je sleteo sa druma kod Pozarevca. Okoncao je zivot onako kako je i ziveo - za volanom...


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beogradske urbane legende  |  Poslato: 04 Jun 2013, 02:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Urbane legende – aleja upamćenih

Čovek od čelika, beogradski fantom, Mile Rizik, saobraćajac baletkih pokreta, prevoznik klavira… samo su deo prestoničke mitologije o kojima se priča iz genereacije u generaciju

Slika
Jovan Bulj

Mnogi od njih postaju još za života legende u mitologiji Beograda. Čak i ako nisu najbolji u onome čime se bave, sigurno su među najpoznatijim sugrađanima.

Broj onih koji su ih poznavali rapidno poraste kada umru. Svi naprasno tvrde da su ih znali, da su se družili s njima, popili koju više u njihovom društvu... Oni su – urbane legende.

O nekima od njih pisale su se reportaže, snimani filmovi, a pojedini su, shodno savremenom dobu, postajali zvezde „Jutjuba” i „Fejsbuka”.

Njihovi životopisi često su nadgrađeni „pouzdanim kazivanjima iz prve ruke” koja, idući od usta do usta po kafanama, autobusima i ulicama, dostignu razmere predanja i bajki.

O ovim ličnostima svašta se pričalo, o ponekima i pevalo. To je, uostalom, slučaj sa svim mitološkim bićima.

Dragoljub Aleksić, akrobata i režiser

„Čovek od čelika” rođen je 1910. i postao je verovatno prva opštepoznata urbana legenda Beograda. Proslavio se između dva svetska rata svojom akrobatskom trupom koja je nastupala širom Jugoslavije i Evrope.

Na ulicama Beograda savijao je zubima metalne šipke, visio držeći u zubima uže povezano sa avionom koji je nadletao Kalemegdan, hodao i vozio bicikl preko konopca zategnutog između zgrada... Njegovi javni nastupi uvek su bili besplatni.

Bio je tvorac prvog srpskog zvučnog filma „Nevinost bez zaštite”, u kome je i glumio. Snimio ga je 1941. godine, u toku okupacije. Ovacije publike u toku projekcije nadjačavale su ton u susednom bioskopu u kojem su Nemci puštali „svoje” filmove.

Imao je problema sa posleratnim vlastima, koje su ga optužile za kolaboraciju i pozajmljivanje filmske opreme od okupatora. U oba procesa je oslobođen. Umro je 1985, u domu za stare u Beogradu, u siromaštvu.

Vlada Vasiljević, beogradski fantom

Proslavio se u nekoliko letnjih noći 1979. godine, kada je u ukradenom „poršeu” – tada jedinom u Beogradu – oduzimao dah prolaznicima i zadavao muke miliciji vratolomnim vožnjama po centru grada.

Svoje akcije najavljivao je na radiju, a radoznali Beograđani sjatili bi se uveče na Slaviji da gledaju ovaj prvi „rijaliti šou” u SFRJ, u kojem je Vasiljević uspevao da utekne od trošnih plavih „zastava” sa rotacionim svetlima. Organi reda stali su mu na put zasedom uz pomoć autobusa javnog prevoza.

U filmu o fantomu iz 2009. navodi se da je odslužio dve godine zatvora. Deset dana po puštanju na slobodu smrtno je stradao posle saobraćajne nesreće u kojoj nije bilo svedoka. Povredama je podlegao u 32. godini. Njegov dosije nikad nije pronađen.

Mile Rizik, vozač GSP-a

Na sajtu „Urbane legende” piše da je vozio na nekoliko linija, ali je nemoguće utvrditi na kojim jer niko nije stizao da uoči broj autobusa. Otud je stekao i nadimak Rizik, jer je bilo hazardno voziti se s njim. Pričalo se još dok je bio živ da je od Karaburme do Kumodraža stizao za 35 minuta radnim danom, a da je pravac Mirijevo 4 – Trg Republike savladavao za svega 11 minuta.

Govori se i da se jednom, na početnoj stanici busa koji je trebalo da vozi, Mile infiltrirao među putnike i ostavio kabinu praznu. Vreme je prolazilo. Ljude u vozilu uhvatila je nervoza, počeli su da psuju šofera kojeg nije bilo...

Mile je tada ustao i viknuo: „Gde je, bre, ovaj vozač? Sad ću ja da vozim!” Seo je na mesto vozača pred usplahirenim putnicima koji su ga molili da ne čini to. Rizik je, nasmejan, seo u kabinu, zatvorio vrata busa i dao gas...

Jednom je, vele, suspendovan jer je izašao u susret zgodnoj dami koja je žurila na posao, jurio je prema njenom odredištu i preskakao stanice na kojima je trebalo da izađu ostali putnici.

Jovan Bulj, saobraćajac

Da je kojim slučajem zaustavio Rizika zbog prebrze vožnje, verovatno bi mu pokret rukom da stane izveo kao u baletu. Ovaj policajac bio je velika zvezda Beograda sedamdesetih godina 20. veka. Regulisao je saobraćaj u centru grada gracioznim pokretima, napravivši umetnost od nekoliko dosadnih komandi kojima se pri pokazivanju pravaca vozačima služe njegove kolege.

Na raskrsnicama prestonice i pešaci su zastajali da gledaju njegovu koreografiju, čije je osnove savladao kao bivši glumac amaterskog teatra. Na vrhuncu slave bio je pozvan da svoj talenat pokaže na londonskom Okdsford stritu, a gostovao je i u drugim evropskim metropolama.

Na svetskom prvenstvu u gracioznom regulisanju saobraćaja osvojio je treće mesto. Prevremeno je penzionisan 1980, posle čega je radio kao prodavac u trafici i čuvar parkinga. Umro je 2010. u 72. godini.

Ostoja Vukašinović, prevoznik klavira

Mnoga glasila izvestila su početkom februara o smrti Ostoje Vukašinovića. Nekoliko godina pre toga, postao je prava medijska senzacija. Svi su pravili reportaže o njemu, baš kao i „Politikin” nedeljni dodatak „Magazin”. Za sve je zaslužan oglas jednostavnog teksta „Klavire prevozi Ostoja”, kojim je Vukašinović oblepio prestoničke autobuse, ulice, trgove...

Sažeta poruka privukla je novinare, zahvaljujući kojima su otkriveni mnogi zanimljivi detalji o ovom svestranom čoveku. Do 71. godine života, više od pola veka, Vukašinović je prevozio klavire, a rekord je oborio kada je u danu „uselio” 60 komada ovih instrumenata u muzičku radnju, koji su pristigli šleperima iz Subotice.

Klavire je, prema sopstvenim rečima, nosio Vuku Jeremiću, Miri Adanji-Polak, Slavku Štimcu, Bokiju Miloševiću... Stekao je sledbenike i na „Fejsbuku”, jer je njegova fan stranica za dve godine postojanja skupila više od 7.000 obožavalaca.

Lokalne legende

Osim glavnih, postoje i lokalne urbane legende, vezane za pojedine krajeve grada. U takve spada Dušan Ivković – Džigi Bau (1938–2009). U njegovom decenijskom utočištu – kafani „Tašmajdan”, alijas „Kod Toze Grka” – kažu da je bio drugi profesionalni bokser u Jugoslaviji, posle Ivana Prebega.

Tri godine se borio po ringovima u Austriji, dok mu menadžer nije naredio da preda jedan meč. Džigi ga je nokautirao i spakovao se za Beograd. „Riblja čorba” posvetila mu je jednu pesmu.

Tu je i Stole Piksi, frulaš i ulični zabavljač iz Knez Mihailove, za kojeg na sajtu „Vukajlija” piše da „njegov unikatni performans uključuje sviranje frule sa podignutom nogom i provlačenje ruke ispod nje”. Ne treba izostaviti ni muzičke „zvezde ,Jutjuba’” poput Travolte iz Borče Grede.

Čudo(vište) neviđeno

Ima Beograd i urbanu legendu koja nije čovek. Šta je – ne zna se, jer je niko nije ni video. „Zna se” samo da živi na dnu Savskog jezera. Lokalni pecaroši „osnovano” sumnjaju da je reč o ogromnom somu, dužine bar tri metra, kojem je druga polovina tela – od sredine ka repu – bele boje. Dakle, polubeli som.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beogradske urbane legende  |  Poslato: 22 Sep 2016, 19:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
URBANE LEGENDE BEOGRADA

Diskoteka kod Laze Šećera

Ono što je Njujorku bio čuveni „Studio 54“ u Beogradu je čitavu deceniju ranije bila diskoteka „Kod Laze Šećera“.

Slika
Radno vreme: Diskoteka je radila od pola sedam do jedan iza ponoći

Otvorena u podrumu Doma Jevrema Grujića, srpskog ministra i političara iz 19. veka, tik do Ateljea 212, bila je prva diskoteka na potezu od Trsta do Vladivostoka.

Lazar Šećerović, Grujićev direktan potomak, jedan je od nekoliko ljudi zaslužnih za pokretanje diskoteke i čovek po kome je dobila ime.

Te 1967. godine u Evropi diskoteke su imali samo Pariz, London i Milano, a ideja da je dobije i Beograd potekla je od Beograđanina Saše Nikolića, koji je studirao u Parizu.

Slika
Osnivač: Lazar Šećerović

- Njegovu ideju prihvatili su moj brat Milan Šećerović i drug Brana Samardžić, a kako je otvaranje privatnog lokala u to vreme bila nemoguća misija, Nikolićev otac, koji je radio na košarkaškom igralištu Crvena zvezda, pomogao nam je i diskoteku registrovao kao Društveni klub Košarkaškog kluba Crvena zvezda. Nije imala ime, ali je ubrzo prozvana „Kod Laze Šećera”, jer sam ja bio taj koji je dovodio glavno društvo i pravio atmosferu - priča Šećerović.

Diskoteka je vrlo brzo izazvala veliko interesovanje.

Slika
Laza Šećer nekada je bio glavni za dobar štimung

- Ona je demokratizovala zabavu. Devojke su sada mogle da dođu same, sa drugaricom i sestrom, da igraju i da se lepo provedu. Nije morao da ih prati dečko ili brat. Prvi put se nije plesalo u paru. Bila je to prava revolucija - dodaje Šećerović.

Slika
Kultno mesto: Dom Jevrema Grujića

Na otvaranju je bio kulturni krem Beograda - Mira Trailović, Jovan Ćirilov, Ivan Tabaković, Dušan Matić...

- U diskoteci su lansirani modni trendovi i slušale su se najnovije ploče snimljene u Londonu i Parizu. Kada sam u junu otišao u London, melodije koje su kod nas svirale tamo još nisu stigle, ili su tek

Studenti u obezbeđenju

U obezbeđenju diskoteke su bili studenti prava od kojih je, kako tvrdi Šećerović, jedan postao sudija Vrhovnog suda, a drugi državni tužilac.



Štampa je ovo mesto od početka gromoglasno napadala da „širi negativni uticaj zapada i kvari naprednu socijalističku omladinu”.

postajale popularne, poput čuvene grupe „Prokol Harum” i numere „Noći u belom satenu”. Imali smo prve disk-džokeje, i svako veče je bio parti na kome se đuskalo. Pravili smo mini modne revije i izložbe mladih umetnika - kaže Šećerović.

Radno vreme je bilo čedno, od pola sedam do jedan iza ponoći. Ulaz se simbolično naplaćivao, postojale su i članske karte.

- Ipak je presija vlasti i štampe koja je pisala da se tu kvari omladina bila neizdrživa i posle godinu dana smo zatvorili diskoteku. Ali kada bi u Beogradu boravile svetske zvezde, intelektualna i kulturna elita, ovde bismo za njih pravili privatne partije - napominje naš sagovornik.

Mediji i diskoteka

Tih šezdesetih godina 20. veka u medijima se o širio glas o diskoteci kao „subverzivnom, buržujskom leglu naše omladine inficirane Zapadom”. Novine su jednom prilikom prenele vest da su „službenici Sekretarijata unutrašnjih poslova” videli da se jedan par u diskoteci „Kod Laze Šećera” - ljubi.

Gošće diskoteke su bile najšarmantnije i najzgodnije beogradske devojke i najpoznatiji beogradski šmekeri. Mnogi su se tu upoznali, i evo već su više od 40 godina ostali u braku.

„To je sedište CIA!”

Stanari zgrade na broju 15 bunili su se zbog rada diskoteke, pisali žalbe... a na goste sipali vodu iz kofa i bacali đubre! Opština je organizovala i sastanak na kojem se raspravljalo o diskoteci. U zapisniku sa sastanka stoji i da „američka špijunska organizacija CIA ima u prostorijama kluba svoje sedište”...


Kako se Antoan zaljubio u Lokicu

Slika
Članska karta Lokice Stefanović

Gosti kod Laze Šećera bili su mnogi slavni: Šarl Aznavur, Antoan, Omar Šarif, Mariza Berenson, Alen Delon, Pako Raban, Pjer Karden, Džuli Kristi...

- Francuski pevač Antoan celo veče nije skidao pogled sa Lokice Stefanović, a posle je na haubi automobila u snegu na francuskom napisao „Volim te“ - seća se Laza.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beogradske urbane legende  |  Poslato: 07 Okt 2016, 23:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nezaboravne BG legende: Zoran Radmilović bio baba-sera, Kaporu tražili bogatstvo zbog Italijanke

Beograd, poput istinskih metropola, ima mnoštvo neobičnih i legendi i misterija, a kako su Beograd uvek više bili njegovi ljudi, mnogi su još za života i postali deo prestoničke mitologije o kojima se priča iz generacije u generaciju. Posebnosti glavnog grada možda i najviše doprinose urbane legende koje se i danas mogu čuti u kafanama.

– Rista Jovanović bio je prema urbanoj legendi najveći gospodin i boem Beograda s početka prošlog veka. Pa koja je to, čak i holivudska zvezda, imala privilegiju kao gospodin Rista da su mu u kultnoj kafani „Takovski grm“, u centru Beograda, konobari za omiljenim stolom – ugradili fijoku, da tamo drži novine, naočare i neke svoje sitnice – kaže Nebojša Vuković, novinar koji je zabeležio jedinstvene bisere gradske usmene književnosti modernog doba.

Kralj komedije kao baba-sera

Beogradske legende

Slika
Zoran Radmilović, Foto: Privatna arhiva

Jedna od popularnijih urbanih legendi je i da je kralj komedije Zoran Radmilović lično bio umešan u nestanak Dobričinog prstena, koji je trebalo da mu bude dodeljen te večeri. Među njegovim boljim dogodovštinama je i odbijanje titule počasnog i doživotnog upravnika „Srpske kafane“.

– Neće to moći, nisam ja za te počasne funkcije - branio se Zoki uz zagovetan smešak.

- Pa ti si nama i više nego počasni gost, pa smo mislili - vajkali su se predlagači iz uprave.

- Ma, neću ja to. Hoću da polako napredujem u službi. Prvo ću da radim kao baba-sera ispred ulaza u klozet, da krenem da radim nešto konkretno za ovu kuću! - odvali on, ostavljajući ih zapanjene i otvorenih usta.

Sutradan, kad su svi već zaboravili na ovaj predlog, Radmilović je već zauzeo stolicu i sto pored ulaza u toalet i revnosno naplaćivao korišćenje istog. A često se čuo i njegov strogi glas korisnicima pomenutih usluga... Urbana legenda tvrdi da je pazar na šanku i onaj kod nove baba-sere bio otprilike približan, što je naravno nezamisliv podatak u bilo kom obliku ugostiteljstva - piše Vuković u knjizi „Urbane legende“.

Pavle Vuisić dublirao - samog sebe

Beogradske legende

Slika
Pavle Vuisić, Foto: Jutjub

Vuković podseća i da je za Pavla Vuisića Orson Vels priznao da mu zavidi, te kako mu je posle „Bitke na Neretvi“ poklonio šubaru sa kojom je glumio lik četničkog vojvode.

- Na nekom snimanju Paja predloži režiseru da njegovi drugari nešto odrade, statiraju, da zarade neki dinar. Posebno je režiseru zapalo za oko da jedan od njih veoma i likom i stasom podseća na samog Vuisića pa ga i predloži da mu bude dubler. Baš taj, Pajin dubler je bio i tip koga su uvažavali za šefa stola. Počelo snimanje, Paja se dobro osećao jer je cela njegova ekipa dobila neke sitne zadačiće oko filma. Inače, sedeli su sa strane za nekim svojim improvizovanim stolom, malo cirkali i pričali, za svoj groš. U jednom trenutku režiser pozva i onog dublera da u nekoj klizavoj sceni izdublira Paju, ali to beše u trenutku dok je baš taj društvu pričao neku podužu priču. Zato se autoritativno on obrati Paji: „Ajde, skoči, vidi šta treba, pa odradi to!?!“ Bez grimase ili sličnog gesta Paja ustade od stola i ode da izdublira sam sebe jer nije smatrao da je normalno da šefa stola prekida u sred zanimljive priče – beleži Vuković.

Kaporu tražili 200.000 dolara zbog italijanske lepotice

Beogradske legende

Slika
Beogradske legende, Foto: N. Kojadinović

Zanimljiva je priča Mome Kapora koji je odabrao lik prelepe dame za naslovnu stranu novog romana. Izdavač je pristao da stavi baš fotografiju koju je Kapor odabrao, ali... Na jednom prijemu, piscu je prišao nepoznat čovek i upitao: „Oprostite, što ću Vas pitati, da nemate slučajno nekih 200.000 dolara da mi uplatite na račun?“. Gospodin se nije šalio, bio je art direktor jedne velike italijanske agencije koja je imala ugovor sa manekenkom čiji se lik neovlašćeno našao na koricama romana.

„Koliko ste kilograma teški?“, nastavio je te večeri da zbunjuje prisutne. Pošto je čuo Kaporov odgovor, dodao je: „E pa, gospon Momo, baš toliko ste izgleda kilograma i srećni. Nećemo vas tužiti, jer je naša modna zvezda zapretila da će okončati ugovor sa nama ako tužimo njenog omiljenog pisca“, piše u „Urbanim legendama“.

Šekijev semafor

Beogradske legende

Slika
Dragoslav Šekularac, Foto: M. Metlaš

Bolje upućeni Beograđani su semafor kod Londona na čije je crveno svetlo, kako piše Vuković, jedino i eventualno mogla da prođe kolona vozila sa predsednikom Titom i svitom, zvali Šekijev semafor. To je mesto, naime, za Dragoslava Šekularca izgleda bio neviđen izazov.

- Morao je, izgleda da mu doaka i mesecima je, kažu, planirao i kako da to uradi. Urbana legenda tvrdi, ali baš i ne objašnjava detaljno šta je to Šeki ranije šapnuo dežurnom policijskom brkajliji da ovaj uveče oko osam sati uradi ono što će već uraditi. Ali svakako, uveče oko osam, kad je šetača bilo najviše, Šeki je sa devojkom stigao ispred pešačkog prelaza i semafora kod Londona. I tada, na čudo neviđeno, policajac je stao ispred pešačkog prelaza i zaustavio vozila kad im se upravo upalilo zeleno za prolaz i glasno rekao ’Izvolite druže Šeki, pređite sa drugaricom na drugu stranu!’. Iza i ispred njih ostadoše desetine zgranutih očevidaca ovog do tada neviđenog incidenta u centru Beograda – beleži Vuković.


24satars

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 78 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker