Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:45


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 05 Sep 2014, 13:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sa prodajom „Varoš kapije” nestaju i poslednje stare kafane

Zaposleni u ugostiteljskom preduzeću u čijem su sastavu restorani po kojima je Beograd nekada bio prepoznatljiv strahuju od poziva za privatizaciju njihove firme koja je imala 6,5 miliona dinara dobiti u prošloj godini

Slika

Da li će i ono ma­lo sta­rih be­o­grad­skih ka­fa­na ne­sta­ti? Od ta­kvog sce­na­ri­ja stra­hu­ju za­po­sle­ni u Ugo­sti­telj­skom pred­u­ze­ću „Va­roš ka­pi­ja”. Ta fir­ma, osno­va­na 1962, da­nas je u sto­pro­cent­nom dru­štve­nom vla­sni­štvu i je­dan je od ma­lo­broj­nih ču­va­ra ču­ve­nih pre­sto­nič­kih re­sto­ra­na. Ako bu­de za­in­te­re­so­va­nih za nje­nu pri­va­ti­za­ci­ju, ogla­še­nu u jav­nom po­zi­vu za pro­da­ju 502 pred­u­ze­ća, „Znak pi­ta­nja”, „Ko­la­rac”, „Sun­ce” i dru­ga bo­em­ska sve­ti­li­šta mo­gla bi da do­bi­ju no­vog vla­sni­ka.
Upra­vo zbog to­ga stre­pe mno­gi od 127 rad­ni­ka ko­ji su već is­ku­si­li na­ka­rad­no­sti pri­va­ti­za­ci­je u ugo­sti­telj­stvu, jer su u „Va­roš ka­pi­ji” na­šli uhle­blje­nje po­što su ka­fa­ne u ko­ji­ma su do­tad ra­di­li oti­šle na do­boš. Sa­da ima­ju re­dov­ne za­ra­de, uz do­pri­no­se, zdrav­stve­no osi­gu­ra­nje, re­gres, to­pli obrok, pre­voz...

Ne ču­di sto­ga što Bo­ško Ku­zma­no­vić, ugo­sti­telj sa 36 go­di­na is­ku­stva i pred­sed­nik Uprav­nog od­bo­ra „Va­roš ka­pi­je”, ka­že: „Sra­mo­ta nas je što smo se na­šli me­đu te 502 fir­me”.

– Nad­le­žni na­vo­de da že­le da ras­te­re­te dr­žav­ni bu­džet od iz­dr­ža­va­nja fir­mi ko­je su u ne­re­še­nom sta­tu­su. Ali, mi ni di­nar sub­ven­ci­ja ne do­bi­ja­mo od dr­ža­ve, a kroz po­re­ze, do­pri­no­se i PDV da­je­mo joj naj­ma­nje šest mi­li­o­na di­na­ra me­seč­no. Ni­smo op­te­re­će­ni ni­jed­nim kre­di­tom, a u 2013. smo ima­li 6,5 mi­li­o­na di­na­ra do­bi­ti – is­ti­če Ku­zma­no­vić.
U jav­nom po­zi­vu pi­še da je gu­bi­tak „Va­roš ka­pi­je” 13,7 mi­li­o­na di­na­ra ve­ći od vi­si­ne ka­pi­ta­la. To je, ka­že Ku­zma­no­vić, mi­nus na­sle­đen iz pe­ri­o­da kad je ova fir­ma ima­la de­se­ti­ne re­sto­ra­na i pre­no­si se iz go­di­ne u go­di­nu. Ali sma­nju­je se po­zi­tiv­nim po­slo­va­njem.

– Pre ne­ko­li­ko da­na, fi­nan­sij­ska po­li­ci­ja je pet sa­ti oba­vlja­la kon­tro­lu u „Zna­ku pi­ta­nja” i ni­je usta­no­vi­la ni­jed­nu ne­pra­vil­nost – ka­že Ku­zma­no­vić.
Opa­snost od lo­še pri­va­ti­za­ci­je pre­po­zna­ta je i u ana­li­zi iz jav­nog po­zi­va, uz „mo­guć­nost da ne­sta­nu sta­ri be­o­grad­ski re­sto­ra­ni”. To se de­ša­va­lo i ka­da su ra­ni­je pro­da­va­na ugo­sti­telj­ska pred­u­ze­ća, po­put „Tri gro­zda” či­je su mno­ge ka­fa­ne za­ka­tan­če­ne, a fir­ma do­ve­de­na do ste­ča­ja.

Kao pred­no­sti „Va­roš ka­pi­je”, u ana­li­zi se na­vo­de lo­ka­ci­je re­sto­ra­na, imidž i tra­di­ci­ja, do­sled­nost u pru­ža­nju i kva­li­te­tu ugo­sti­telj­skih uslu­ga, di­fe­ren­ci­ra­nost po­nu­de i kre­dit­na ne­za­du­že­nost. Šan­se za una­pre­đe­nje po­slo­va­nja su, pre­ma istom iz­vo­ru, po­ve­ća­nje bro­ja stra­nih tu­ri­sta u Be­o­gra­du i pro­ši­re­nje noć­ne po­nu­de. Kao ne­do­sta­ci pre­po­zna­ti su objek­ti u za­ku­pu, za­sta­re­la opre­ma i ne­do­sta­tak uslo­va za do­bi­ja­nje HA­SAP stan­dar­da.

Dva i po re­sto­ra­na u vla­sni­štvu

Od se­dam re­sto­ra­na ko­ji­ma ga­zdu­je „Va­roš ka­pi­ja”, u vla­sni­štvu ovog pred­u­ze­ća su „Znak pi­ta­nja”, „Sun­ce” i po­la lo­ka­la „Na­še mo­re”. Za dru­gu po­lo­vi­nu te ka­fa­ne, kao i za „Pro­le­će”, „Zlat­no bu­ren­ce” i „Ko­la­rac”, „Va­roš ka­pi­ja” pla­ća za­kup po­slov­nim pro­sto­ri­ma op­šti­na na ko­ji­ma se na­la­ze.

Od ove go­di­ne, pod ki­ri­jom je i sed­ma ka­fa­na „Kor­zo” za ko­ju je na­pra­vljen ugo­vor o za­ku­pu s na­sled­ni­ci­ma pred­rat­nih vla­sni­ka ko­ji­ma je ne­dav­no vra­će­no zda­nje u ko­jem se na­la­zi.
Re­sto­ran „Park” – ne­ka­da ve­le­lep­no ugo­sti­telj­sko sve­ti­li­šte na uglu Pa­ri­ske i Uzun Mir­ko­ve, a po­tom ka­fa­ni­ca u Pa­ri­skoj – ne­dav­no je za­tvo­ren. „Va­roš ka­pi­ja” ni­je ima­la ra­ču­ni­cu da za­dr­ži u za­ku­pu lo­kal u zgra­di ko­ja je ta­ko­đe vra­će­na pr­vo­bit­nim vla­sni­ci­ma.

„Znak pi­ta­nja” pod – zna­kom pi­ta­nja

U jav­nom po­zi­vu ni­je pre­ci­zi­ra­no da li će even­tu­al­ni ku­pac „Va­roš ka­pi­je” ga­zdo­va­ti i „Zna­kom pi­ta­nja”. Taj re­sto­ran bio je 2004. go­di­ne „za­slu­žan” za po­ni­šta­va­nje pr­vog ogla­sa za pri­va­ti­za­ci­ju ovog ugo­sti­telj­skog lan­ca. Zda­nje u ko­jem se na­la­zi „Znak pi­ta­nja” je 1946. pro­gla­še­no za spo­me­nik kul­tu­re, pa je auk­ci­ja od­lo­že­na jer po za­ko­nu objek­ti s ta­kvim sta­tu­som ne mo­gu pre­ći u pri­vat­no vla­sni­štvo.

Iz istog raz­lo­ga, od­lu­kom Vla­de Sr­bi­je iz 2007. od­lu­če­no je da u slu­ča­ju po­nov­ne pro­da­je „Va­roš ka­pi­je”, ovaj re­sto­ran, ko­ji da­ti­ra iz 19. ve­ka, bu­de iz­u­zet iz imo­vi­ne tog pred­u­ze­ća i, sa­mim tim, od pri­va­ti­za­ci­je.

Do­dat­nu kom­pli­ka­ci­ju stva­ra i to što po­tom­ci po­ro­di­ce Pa­vlo­vić, ko­joj je pri­pa­da­lo zda­nje u Kra­lja Pe­tra, zah­te­va­ju po­vra­ćaj imo­vi­ne. U „Va­roš ka­pi­ji” ka­žu da su 1972. ku­pi­li zgra­du i to naj­ve­ćim de­lom od čla­no­va te po­ro­di­ce.

Jedino „Venecija” vaskrsla

Mnogi beogradski restorani zatvoreni su prethodnih godina od kako su iz državnih prešli u privatne ruke, a njihova matična ugostiteljska preduzeća dospela su u stečaj. Takvu sudbinu doživeli su, između ostalih, nekada poznati lanci kafana „Tri grozda”, „Voždovac”, zemunski „Central”... Koliko je značajnih boemskih svetilišta zatvoreno usled svojinske transformacije svedoči i primer „Venecije” u Zemunu, koja je pripadala „Centralu”. Zakatančena je 2013, u godini kada je obeležavala sto godina postojanja. Srećom, ovaj restoran sada radi jer je prešao u ruke preduzeća „Planum” koje njime gazduje.

Među malobrojnim izuzecima od katastrofalne privatizacije beogradskih lanaca restorana je UP „Višnjica”. Lokali ovog lanca – među kojima su „Tošin bunar”, „Ušće”, „Mornar” i drugi – i danas rade.

S druge strane, spisak trajno zatvorenih boemskih okupljališta znatno je duži, a poslednje takvo mesto u nizu je nekada čuveni restoran „Pod lipom”. Prostor u kojem je radio prodat je i odnedavno se tamo nalazi drogerija.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 05 Okt 2014, 22:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
KO JE „KUMOVAO“ NEOBIČNIM NAZIVIMA POZNATIH GRADSKIH KAFANA

Od prezimena vlasnika do imena stare ljubavi

O prvim Beogradskim kafanama pisalo se još 1740. godine. Mnoge su nosile neobične nazive, pri čemu je i „kumovanje“ najčešće bilo nesvakidašnje. Dobijale su imena po vlasnicima, po mestima i gradovima, neke po staležu, ali bilo je i poetičnih kao i imena po prirodnim pojavama.

Slika

O prvim Beogradskim kafanama pisalo se još 1740. godine. Mnoge su nosile neobične nazive, pri čemu je i „kumovanje“ najčešće bilo nesvakidašnje. Dobijale su imena po vlasnicima, po mestima i gradovima, neke po staležu, ali bilo je i poetičnih kao i imena po prirodnim pojavama. Danas kafane nose moderna imena, međutim ima i onih koji su naziv dobile po rečenicama iz knjiga, ali i po starim izgubljenim ljubavima.

Beograd je odvajkada imao kafane veoma neobičnih intenzivnih naziva, zbog čega se mnogi pitaju kako su „kumovima“ padala na pamet baš ta imena koja su plenila pažnju i privlačila goste da svrate i odmore dušu. Prve kafanice za točenje rakije nikle su u hrišćanskom delu Beograda, Varoš kapiji i Sava mali, a tek kasnije na Dorćolu. Od velikog broja nekadašnjih starih kafana, svega je nekolicina opstala, i sve one su zadržale stara imena.

Nazivi stariji od jednog veka

Čuvena Skadarlijska kafana „Tri šešira“ potiče iz 1864. godine, a nazvana je po radnji koja je proizvodila šešire. Tu su se skupljali gosti svih staleža. Zanatlije, političari, glumci, književnici, trgovci, pesnici, novinari, umetnici, a bila je drugi dom Čiča Ilije, Žanke Stokić, Bore Stankovića, Dobrice Milutinovića, Milorada Gavrilovića.
Kafana „?“ nosi naziv od 1892. godine. Zgrada je građena od 1820 do 1823. godine kao vlasništvo Nauma Ička. Knez Miloš 1825. godine zgradu poklanja svom vidaru Ećimu Tomi, koji je držao kafanu do 1878. godine. Postoje zapisi da je u periodu od 1878. do 1892. godine kafana bila vlasništvo Bogosava Ivkovića koji je kafanu nazvao „Kod pastira“ i pod tim nazivom radila je do 1892. godine. U nju su svraćali viđeniji ljudi Srbije među kojima je bio i Vuk Karadžić. Od 1892. godine vlasnik kafane je Ivan Pavlović, koji kafani daje ime „Kod Saborne crkve“. Ime je smetalo crkvi koja je digla tužbu, pa je tabla sa tim natpisom skinuta i postavljena sa „?“, a naziv je ostao do danas.
„Moskva“ je otvorena 1906. godine, kada je završena i gradnja hotela. Kafanu i hotel sagradilo je carsko rusko osiguravajuće društvo „Rosija - Fonsijer“, pa otuda i njen naziv. Inače, kafana je okupljala mnoge, a postoji anegdota da je za njenim stolovima oboreno i formirano tri ili četiri vlade.
Zvezdarska kafana „Lipov lad“ nalazila na prostoru gde danas posluje istoimeni restoran. Kako je bila na kraju grada, do Prvog svetskog rata u nju se dolazilo na izlet. Ime je dobila po debelom hladu i mirisu lipa koji se pružao u njenoj bašti.

Neke ljubavi se nikad ne zaboravljaju

Međutim i nazivi restorana novijeg doba nastajali su na jednako interesantan način. Mesto o kome mnogi Beograđani, a posebno Beograđanke danas sve češće pričaju je kafana „Ona, a ne neka druga“ u Grobljanskoj ulici u Zemunu, nedaleko od Gardoš kule. Neobičan naziv vlasnici su dali tako što su jedan dan ušli u knjižaru i, kako se prepričava, rešili da iz neke knjige žmureći izaberu rečenicu koja će biti njeno buduće ime. Prst je pao na rečenicu „Ona, a ne neka druga“ iz knjige Duška Radovića, pa je prostor klasične kafane postao vladajuća teritorija nežnijeg pola.
Kafana „Violeta, kućo stara“ u Topolskoj ulici, takođe, ima neobičan „način kumovanja“ koji je poznat većini Vračaraca. Njen naziv ima podudarnost sa replikom koju glumac Slavko Štimac izgovara u filmu Specijalno vaspitanje „Gde si Violeta, kućo stara“, ali nije po tome dobila ime. Vlasnici su prvo želeli da je nazovu „Stara kuća“ jer sam objekat potiče iz 1922. godine. Tokom radova na njenoj adaptaciji, slučajni prolaznik pitao je vlasnike šta se tu otvara i kada je čuo da će na tom mestu biti kafana, suznih očiju je pitao da li ona može da se zove Violeta. Objasnio je da bi bilo lepo da se zove tako zbog devojke u koju se zaljubio pred sam početak Drugog svetskog rata, a koja je otišla da radi kao bolničarka i koju nikada više nije video. Njegova želja na kraju je uklopljena sa željom vlasnika u postojeće ime restorana.
Još jedan restoran koji nosi neobično ime „Gradonačelnik“nalazi se u Ulici Dragoslava Jovanovića, međutim nije poznato da li to ima veze sa tim što se nalazi u blizini Gradske skupštine.
I mnoge druge beogradske kafane i restorani imaju neobična imena, ali nije poznato kako su data. Među njima su „Šta je, tu je“, „Mitologija“, „Pavle Korčagin“, „Iguana“, „Mi Da Mi“, „Trač“, „Zaplet“, „Žabar“ i druge.

Nekadašnja imena

Prvi nazivi beleže se po imenu vlasnika npr. „Kolarac“, „Jokićeva kafana“, „Cvetko“, „Aksentijeva bašta“, a iz izveštaja iz 1859. godine u Beogradu je zabeleženo 307 kafana po vlasniku. Kasnije se daju imena po mestu gde se nalaze npr. „Zeleni venac“, Čukarica“, „Dušanovac“, ali i po gradovima kao što su „Moskva“, „Pariz“, „Venecija“... S kraja 19. i početkom 20. veka javljaju se i poetična imena kafana poput „Lep izgled“, „Dva goluba“, „Tri šešira“, „Belo jagnje“, „Veseli dvori“, „Mesečina“, „Tri lista“... Period nacionalnog oslobođenja sa sobom nosi i nazive kao što su „Hercegovina“, „Jedrene“, „Moskva“, „Evropa“, „Sarajevo“, „Kraljević Marko“, „Velika Srbija“. Pojedini nazivi kafana dati su po staležu i zanimanju, a dobijale su nazive i po prirodnim pojavama kao što su „Zemljotres“, „Repata zvezda“ „Bums“.


Blic.foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 08 Okt 2014, 19:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kafana za siročad (i još neke)

Zaštitni znak beogradskog trga Terazije je hotel Kasina. Sazidan je još 1858. od kuće koja je pripadala trgovcima braći Lukić iz Velikog Sela, nadomak današnjeg Beograda. U njoj je tada bila obrazovana nekakva kasina za naročite članove, pa je po njoj i lokal dobio ime.

Slika
Kafane su oduvek bile zaštitni znak Beograda

Kada su se u Srbiji razvila partijska takmičenja, važila je za kafanu Napredne stranke. U to doba joj je sopstvenik bio Vasa Mijatović, zvani Bezobrazni Vasa, koji je ovu zgradu zaveštao Domu sirotne dece.

U sali Kasine je 1918. neko vreme zasedavala Narodna skupština Srbije, a posle je do 1920. priređivalo predstave Narodno pozorište. Drugi simbol Terazija je mnogo mlađi, i to je hotel Moskva. Nastao je na mestu kafane Velike Srbije, koju su obeležila dva prečanska pisca, Stevan Vladislav Kaćanski joj je dao ime, a profesor Stevan Sremac držao najbolja slova pred svojim kolegama.

U neposrednoj blizini je stajala nekada najčuvenija terazijska kafana Slavina. Tu je, kako svedoči komediograf Branislav Nušić, jedan od najboljih srpskih satiričara Radoje Domanović "raskošno rasipao svoje zdravlje i svoj duh trošeći ga na jednu vrlo obilnu usmenu literaturu".

Sa te strane Terazija bila je nekada i znamenita beogradska kafana Zlatan krst, koja je postojala još pre sedamdesetih godina 19. veka, ali već prvih decenija 20. veku to više nije bila gostionica, nego radionica. Kako napominje Nušić u to doba, "i danas još ispod streje nad krovom postoji zlatnim slovima natpis "Zlatan krst".

Bio je jedini natpis ćirilicom, pa ga Austrijanci za vreme okupacije nisu skinuli, jer ga nisu primetili. "Zlatan" krst je u najburnije doba novije istorije igrao znatnu ulogu. Tu, u toj kafani je 1876. nikao rodoljubivi poklič da se pomogne golorukim ustanicima u Bosni i Hercegovini; tu su se zbirali novčani prilozi za ustanike, tu upisivali dobrovoljci. Kada je Srbija zagazila u svoj prvi rat, iz "Zlatnoga krsta" kretali su dobrovoljci na Drinu, Deligrad i Javor.

Kafana profesora Vujića

Pošto je Srbija 1878. stekla nezavisnost, kafana Zlatni krst je postala postala zborište liberalne stranke proslavljenog diplomate Jovana Ristića, ali su u ovu kafanu rado zalazili i konzervativci. O tim godinama je pisao Branislav Nušić: "Držao ju je tada čuveni gazda Mihailo Jovanović, jedan od vrlo simpatičnih ljudi kojega je voleo ceo Beograd. Za njegovo vreme je bila kod Zlatnog krsta naročito čuvena kujna, te je pokojni Kosta Vujić, profesor, bio zbog toga i jedan od najčešćih gostiju te kafane". Profesor Vujić, ekscentrični predavač nemačkog jezika, ispratio je čitavu plejadu maturanata poput najvećih umova Srbije Mihaila Petrovića Alasa i Jovana Cvijića.


Vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 29 Okt 2014, 20:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
POD LUPOM: KAKO NESTAJU BEOGRADSKE KAFANE

A od novih gazda – katanac

Neki bi rekli da se boemska tradicija našla na jelovniku divlje privatizacije, inače se ne bismo pitali gde su „Šumatovac”, „Pod lipom”, „Grmeč”, „Grčka kraljica”, „Takovski grm”, „Tri lista duvana”, „Smederevo”, „Polet”, „Arilje”, „Odmor”, „Kablar”, „Domovina”, „Bosna”, „Grgeč”, „Večiti mladoženja”, „Trandafilović”, „Mala astronomija”

Slika
Jedan od predratnih ugostiteljskih dragulja srpske prestonice: kafana „Zlatno burence” (Foto: Dokumentacija „Politike”)

Da je sreće i pameti, na zdanju u kojem je beogradska kafana „Proleće” nadležni bi postavili spomen-ploču s obaveštenjem da je u ovaj restoran redovno dolazio Danilo Kiš. Ili bi, zašto da ne, u ćošku ove kafane na Topličinom vencu, jedne od malobrojnih istinskih koje su opstale u prestonici, bila postavljena skulptura velikog književnika u bronzi kako u prirodnoj veličini sedi za stolom. Em bi bilo posla za vajare, em bismo brendirali „Proleće”, koje bi tako postalo turistička atrakcija. Za nju bi onda, izvesno, bili zainteresovani i gosti iz inostranstva, jer je Kiš, uz Andrića, verovatno najpoznatiji ovdašnji pisac „napolju”.

Ali, okolnosti u današnjoj Srbiji su takve da treba proslaviti ukoliko na „Proleću”, umesto obeležja u Danilovu čast, ne osvane – katanac. I to uskoro.

Ista sudbina, strahuje se, mogla bi da zadesi i kafane „Korzo”, „Sunce”, „Naše more”, „Zlatno burence”, „Kolarac”, pa čak i „Znak pitanja”. Jer, ovih sedam svetih mesta prestoničke boemske mitologije u sastavu su Ugostiteljskog preduzeća „Varoš kapija”. A baš ta firma, trenutno u stoprocentnom društvenom vlasništvu, našla se na spisku 502 preduzeća viđena za privatizaciju ili, u suprotnom – likvidaciju. Razlog je to što Ustav Srbije ne poznaje društvenu svojinu. Mnogo je više argumenata protiv svojinske transformacije „Varoš kapije”, ali oni nisu uzeti u razmatranje.

Za početak, ovo preduzeće osnovano 1962. zapošljava 127 radnika. Mnogi od njih dospeli su u ovu firmu otkako su kafane u kojima su dotad bili zaposleni rasprodate i pozatvarane. Reč je o iskusnim, ali mahom sredovečnim i starijim ugostiteljima, za koje je pitanje da li bi ih neko angažovao ako dobiju otkaz. Oni u „Varoš kapiji” imaju redovne zarade, doprinose, zdravstveno osiguranje, regres, topli obrok, prevoz... Ova firma, uzgred, ne uzima ni dinar od države za subvencije, a kroz poreze i takse puni joj budžet sa najmanje šest miliona dinara mesečno. Istina je da imaju gubitak koji je za 13,7 miliona dinara veći od visine kapitala, ali to je minus od prethodnih godina, pa i decenija, i smanjuje se pozitivnim poslovanjem. A ono je u 2013. izmereno na 6,5 miliona dinara dobiti.

Od sjaja do stečaja

Strah zaposlenih da će eventualnom privatizacijom „Varoš kapije” biti zatvoreni restorani ako novi vlasnik proceni da neće skinuti kajmak utoliko je opravdaniji ako se imaju u vidu dosadašnje svojinske transformacije beogradskih ugostiteljskih preduzeća. Najozloglašeniji je primer „Tri grozda”, koja je 2006. kupilo preduzeće „Mozaik ketering”, vlasnika Milomira Joksimovića, zvanog Miša Omega, i Danila Kuzovića.

Oni su preuzeli firmu u čijem je sastavu bilo šezdesetak restorana. Šest godina kasnije, nad „Tri grozda” je pokrenut stečaj, a nedavno je, kako bi se namirili poverioci, osim kafana prodata i – direkcija te firme. Jedan od poslednjih preživelih restorana tog preduzeća, čuveni „Polet”, zakatančen je letos posle 63 godine postojanja. Time se ovo boemsko svetilište upisalo u kafansku knjigu umrlih, rame uz rame sa prestoničkim lokalima kao što su „Šumatovac”, „Pod lipom”, „Grmeč”, „Grčka kraljica”, „Takovski grm”, „Tri lista duvana”, „Smederevo”, „Arilje”, „Odmor”, „Kablar”, „Domovina”, „Bosna”, „Grgeč”, „Večiti mladoženja”, „Trandafilović”, „Mala astronomija”, „Ruski car”…

I niko da zucne protiv svega toga.

U pravu je stoga Marko Lovrić, novinar NIN-a, kad poredi ćutanje zbog zatvaranja kafana sa mukom zbog rasprodaje fabrika, pa piše da je „tamo gde se praktično niko ne buni zbog toga što se ne dime fabrički dimnjaci, teško očekivati da će se neko ozbiljno buniti zbog toga što se više ne dimi neki roštilj”.

Nesuđeno turističko blago

U Češkoj je to bilo malo drugačije. Svedoči o tome Aleksandar Ilić, profesor na beogradskom Filološkom fakultetu i decenijama redovni gost „Proleća”. Upravo je on sa Kišom sedeo u ovoj kafani dok su bili kolege u časopisu „Vidici”. Stolovao je Ilić ovde i sa mnogim drugim uglednicima, poput akademika Miodraga Pavlovića. Naš sagovornik bio je i ambasador SRJ i SCG u Pragu od 2001. do 2005. godine. Iz prve ruke priča kako je jedna od najčuvenijih praških kafana, smeštena kod češkog ministarstva spoljnih poslova, ponuđena za privatizaciju, a građani su je odbranili strahujući da će objekat promeniti namenu.

– Tri meseca trajali su protesti redovnih gostiju, među kojima je bilo mnogih uglednika: pisaca, vajara, slikara… Na kraju, potencijalni kupac odustao je od kupovine lokala koji je do danas sačuvan. U Evropi nikom ne bi palo na pamet da zatvara čuvene restorane. Kao što u Parizu i danas rade „Flora” i „Demago”, mesta u kojima su sedeli Hemingvej i Sartr, tako u Pragu i dalje postoji „Slavija”, pored Vltave, u koju je dolazio Masarik – ističe Ilić.

Isto tako, kafana „Hihon” u Madridu postoji od 1888, a njen društveni značaj je toliki da čak dodeljuje i – godišnju nagradu za književnost. Sva ta mesta, baš kao i beogradski „Znak pitanja”, ucrtana su u turističke mape. Čemu onda njihovo gašenje, tim pre što mogu da budu ekonomski isplativa – ne samo kao turistički potencijal već i kao posećeni objekti?

– Umesto da napravimo lanac naših nacionalnih restorana, gde će stranci moći da probaju autentične specijalitete ovog podneblja, mi ih zatvaramo, a radnike teramo na ulicu. U Austriji postoji veliki nacionalni ugostiteljski lanac „Bečka šuma” sa lokalima širom zemlje. Cene u njima su povoljne, atmosfera je prisna, a na jelovniku su kobasice, kolenice, kupus, bečka šnicla i druga jela specifična za tu zemlju. I neprestano šire posao – kaže profesor Ilić.

Ima, istini za volju, i malobrojnih primera uspešnog prelaska državnih kafana u privatne ruke. Tako lokali UP „Višnjica” – „Tošin bunar”, „Ušće”, „Ima dana”, „Mornar” i drugi – i danas rade, što dokazuje da za ovakvim mestima ima potrebe i da ona imaju klijentelu.

Tranzicija protiv tradicije

Nestajanjem kafana u sadašnjosti ujedno se briše i prošlost. Jer, boemska tradicija Beograda začeta je još u 16. veku kada je, beleži dr Vidoje Golubović, autor knjige „Mehane i kafane starog Beograda”, otvorena po svoj prilici prva kafana u Evropi. Osnovali su je Turci 1522. godine na Dorćolu. Od tada do danas ovakva mesta imaju veliki društveni značaj za istoriju Srbije. Putopisac Keper piše da su se 1740. u Beogradu kafane delile na one u kojima sede hrišćani i one u koje dolaze muslimani, opisujući jednu pod nazivom „Crni orao” na Dorćolu kao najbolju u gradu. To mesto nalazilo se na uglu današnjih ulica Kralja Petra i Dušanove. Da bi došli tamo, gosti su morali da se penju trošnim drvenim basamacima, gde ih nisu dočekivali ni stolovi ni stolice, već minderluci prekriveni ćilimima i plafon tako nizak da čovek ne može da se uspravi.

Od 19. veka i doba Obrenovića otvaraju se savremenije kafane, gde se služi piće i meso. Vidoje Golubović piše da je 1860. Nikola Hristić, tadašnji gradonačelnik Beograda, naredio da se stanovništvo u kafani može zadržavati do 11 sati uveče. U to doba kafane su najčešće nazivane mahom po svojim gazdama ili gazdama zgrade u kojima su se nalazile, poput Šiška-Lazine, Kolarca, Hadži-Maksimove, Hajdukovićeve, Žmurkove, kafane Petka baštovana, Pere Džambasa… Bilo je i drugačijih primera, poput „Zlatne rupe” na Vračaru, smeštene blizu jame, u koju su za vreme dinastičkih borbi zatvarani politički protivnici, ili „Tri šešira”, otvorene na mestu gde je ranije bila radionica šešira.

Golubović piše i da je od 1860. do Drugog svetskog rata Beograd imao gotovo hiljadu kafana. Opisujući našu prestonicu 1896. godine, britanski putopisac Vivijan navodi da je gotovo svaka druga kuća u gradu – kafana. Kako su one funkcionisale na prelazu iz 19. u 20. vek, svedoči knjiga „Kaldrma i asfalt” istoričarke Dubravke Stojanović, profesorke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nazivajući kafane „kovnicama demokratije”, autorka se poziva na Jovana Skerlića, koji je pisao kako se na ovim mestima „moglo slobodno pričati, mogli su se praviti prvi kružoci, pa političke stranke, pa i novine pisati”. Modernizacijski značaj kafana za prestonicu, Dubravka Stojanović vidi u činjenici da je u njima održan prvi beogradski bal 1827, zasijala je prva sijalica u prestonici 1880, zatim je prvi strani violinista zasvirao klasičnu muziku upravo u kafani 1894, prvi film je prikazan 1896, a 1908. u kafani je osnovana prva opera.

Boemska svetilišta bila su ispresecana društvenim i političkim granicama – znalo se gde se skupljaju političari, glumci, zanatlije… U kafane blizu suda dolazili su advokati da vrbuju klijente, a pored zgrade parlamenta nastajale su kafane koje su okupljale pripadnike različitih stranaka. Neke od njih su u izbornim noćima postajale izborni štabovi.

U isto vreme, ugostiteljski biznis cveta i s one strane reke, u Zemunu. Najveći autoritet (ne samo) kafanske istorije nekadašnjeg Taurunuma Branko Najhold navodi kako je između dva svetska rata u Zemunu bilo oko 150 kafana. U njima je mogla da se popije kabeza, klaker ili sok od maline, a najpopularnija alkoholna pića bili su bermet, koji je stizao iz Srema, španska i francuska vina. Obaveznu ponudu specijaliteta činila su vojvođanska i mađarska jela, kao što su perket i pajšl (dve vrste gulaša), ali i bečka ili pariska šnicla. Tek poneke gostionice imale su roštilj. Jelovnici su sadržali i korisne „servisne” informacije, poput one iz menija u „Beograd bašti” da se „mole gosti da sve neispravnosti od strane mladih dostave sopstveniku”. U rečene „neispravnosti” spadale su nuspojave kafanskog života, najčešće džeparoši i kradljivci. Zbog takvih je na svakom komadu escajga u kafani „Sedam graničara” – danas „Tri lađara” – bio ugraviran natpis da je viljuška ili kašika ukradena odatle.

Svedoči Najhold da su zemunski ugostitelji često pribegavali ovakvim „merama prevencije”, pa je tako sitan inventar u „Centralu” – kafani koju su tada pohodili viši činovnici i gospoda – ukrašavan grbom Štrajherovih, nemačke ribarske porodice čiji su izdanci, pošto su se doselili u Zemun, osnovali ovu kafanu, ali i čuvenu „Veneciju”, koja i dalje radi.

Zemunske zanatlije koje nisu imale radnje vrbovale su mušterije u „Belom medvedu”, a pijačari, čupači panjeva, dokeri i ribari odlazili su u birtije poput „Kod sedam čunova”, nazvane po tome što je bila tako mala da u nju sto nije mogao stane, pa se sedelo na ribarskim čunovima.

Najzad, u godini kad se obeležava vek od izbijanja Prvog svetskog rata, prisetimo se i beogradske „Zlatne morune”, u kojoj su se pre jednog stoleća okupljali pripadnici revolucionarne Mlade Bosne. Odnedavno i ovaj restoran ponovo radi. Ko zna, možda će se na ovom ili nekom sličnom mestu začeti jedna nova, mirna revolucija, u kojoj će kafane ipak ponovo preuzeti vlast u ugostiteljskom svemiru Beograda.


Politika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 30 Okt 2014, 21:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 05 Nov 2014, 18:25
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE
Seljački naziv za akademsku kafanu


Centralni gradski trg - Slaviju, nekada krasila gostionica „Kod tri seljaka“. Bircuz na periferiji, širenjem varoši postao „akademski“, zbog profesora Medicinskog fakulteta

Slika

OD Slavije ka Terazijama vekovima vodi Ulica kralja Milana (koja je često menjala ime), a nekada je na njenom samom početku bila simbolična „kapija“: dve kafane koje su obeležavale ulaz u ovu varošku saobraćajnicu. Jedna se nalazila na mestu sadašnje „Mitićeve rupe“ i nosila je ime „Rudničanin“, dok je druga bila „Kod tri seljaka“.



Različiti hroničari pamte i beleže vreme kada su ove kafane postojale, a zapisali su i da su srušene neposredno pred Drugi svetski rat. Jedan od takvih beležnika varoške istorije, Nikola Trajković, zapisuje kako su to bile neugledne kafane. Ispred „Rudničanina“ je, na primer, „bila razapeta platnena nadstrešnica, ispod koje su bili postavljeni stolovi za kojima se uvek tiskalo mnogo sveta.“

- Tačno preko puta je bila isto tako niska i neugledna kafana „Kod tri seljaka“, ali jedna nije konkurisala drugoj, jer je svaka imala svoje goste i svoje specijalitete - piše Trajković. - Ove kafane su u početku bile najobičnije seoske mehane sa prljavim dvorištima i štalama gde su smeštani konji i kola seljaka i rabadžija koji su, pre nego što je proradila železnica, dovozili hranu i ostale potrepštine za Beograd, a odatle su odnosili robu za unutrašnjost. Tako su ove kafane počele sa najsiromašnijom publikom i na krajnjoj periferiji, da bi se vremenom našle u centru grada sasvim preuređene i sa često odabranim gostima koji su rado navraćali u ove kafane zbog neobično prijatne atmosfere i odličnih specijaliteta“.

Gledajući od Terazija ka Slaviji, kafana „Tri seljaka“ nalazila se kao poslednja građevina sa desne strane u Ulici kralja Milana.

Vremena su se menjala, pa je tako i publika koja je svraćala na ovo mesto postajala sve kvalitetnija, već i samom činjenicom da je kafana prestala da bude na periferiji i u zabiti, već u sve dragocenijem delu grada. Tako se sve češće događa da kafanu „Kod tri seljaka“ Beograđani prozivaju i „akademskom“ sve više dovodeći dva naziva istog bircuza u međusobno neslaganje. Razlog je što su se ovde okupljali i profesori Medicinskog fakluteta. Istina, „Tri seljaka“ imala je i jednu zaklonjenu salu, neku vrstu velikog separea u kojem su mogli da se odvijaju zatvoreni sastanci, pa su tako ovde organizovani sastanci različitih uprava kojekakvih udruženja.

Slika

Tako, različiti putopisci koji su kročili u Beograd, ostaju sa dubokim utiskom vezanim za gradske kafane, a samo jedan od njih, Luj Žedeon, beleži kako u ovoj varoši „ima svega do preteranosti, pogotovo preteranosti kafanskog života“. Među ostalim, on pominje i „Kod tri seljaka“ kao mesto gde služe „krompir sa jagnjećinom“, kao poseban specijalitet.

O važnosti ove kafane govore i zapisi koje su svojevremeno objavile kolege iz Radio-Beograda, kada su pronašli autobiografsko štivo - „Zabeleške“ Dragoljuba Gošića. Ovaj prvak Narodnog pozorišta opisuje i scene iz kafanskog života ondašnjih bardova, pa pominje i Rašu Plaovića, tadašnjeg neprevaziđenog velikana srpske pozorišne scene.

- Na jednom drugarskom sastanku u kafani „Kod tri seljaka“ koji je priredio Raša Plaović povodom položenog diplomskog ispita na Tehnološkom fakultetu, poželeo sam mu da položi i doktorat - piše u „Zabeleškama“ Dragoljub Gošić. - On je već imao diplomu Filozofskog fakulteta. Zato sam poželeo da i mi glumci imamo jednog doktora među sobom. Većina nas bila je sa vrlo malo ili skoro bez ikakve škole, iako s mnogo dara i ljubavi za naš poziv.


Tako su kroz „Tri seljaka“ protutnjali taljigaši, prosjaci, a zatim profesori i glumci. Na kraju, ovuda je prošao i rat, čineći ovaj prostor, na početku Ulice kralja Milana, dugo vremena opustelim.
Neki kažu da, kada zatvore oči na danas večito uzburkanoj Slaviji, i sada začuju kafansku vrevu i vide rumenilo u obrazima varoških boema koji nisu mogli bez ove ulice i „Tri seljaka“.

Slika

SLEPI GUSLARI

Kada su se približavali dani vašara i crkvenih slava, u Beograd su pristizali slepci guslari sa svojim vodičima. O tome piše Trajković u knjizi „Siluete starog Beograda“ i govori kako su u ovim kafanama, koje su u početku bile vrlo siromašne, odsedali i prosjaci koji bi sa istim motivima stizali u grad.



„KRAJ SVETA“

SLAVIJA je bila „kraj sveta“ za ondašnje Beograđane, pa hroničari kažu kako su do osamdesetih godina 19. veka ovde bile široke poljane i njive, a da su na prostoru iznad potonjeg trga bili drvoredi orahovog i višnjinog drveća. Tu su pasla stada ovaca i krava, a predgrađe Beograda prvo se zvalo Simićev majur, a potom „Englezovac“, po Mekenziju koji je uredio ovaj deo grada, ali on je vredan posebne priče.

- U ta, davna vremena, nasred Slavije postojao je poveći otvoren bunar - beleži Trajković. - Bio je nasred ledine, pun nečiste vode i žabokrečine, a odmah do njega nalazio se manji, drveni most - propust - kroz koji je oticala voda posle kiša i slivala se niz tesnu i neregulisanu današnju Nemanjinu ulicu na prostran i blatnjav prostor. gde je 1884. sazidana Železnička stanica.


Novosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 19 Jul 2015, 16:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ČIJA NIJE BILA, ČIJA BITI NEĆE
7 priča o kafanama


Pojedine kultne gostionice obeležile su istoriju moderne Srbije

Slika
Hvaljena u 18. veku... Kafana „Crni orao“

1. Kod “Crnog orla” i ostalih

Kafa je u Evropu došla preko Turske, a prva kafana u Beogradu otvorena je još 1522. godine

Što se početka tiče, pouzdano se zna da se kafa, odakle god da vuče poreklo, nije pila pre 1450. Tad je počela njena upotreba u Adenu, gradu u Jemenu, a već pedesetak godina kasnije pije se i u Meki, zatim u Kairu, pa Istanbulu... Vlasti će je, uostalom kao i svaku drugu novotariju, zabranjivati, pa ukidati zabrane, ali za nekih stotinak godina kafa će se odomaćiti u muslimanskom svetu. U Evropu će doći preko Turske.

Crna vodica

Jedan mletački putopisac beleži: “Turci stalno sede i piju javno u dućanima i na drumu, kako prostaci tako i najugledniji, nekakvu crnu vodicu, vrelu koliko samo mogu da izdrže, a ona se dobija od semena kafe, a za koju kažu da ima moć da održi čoveka budnim.”

Mesta gde se kafa služi za novac, kafane, već krajem 16. veka postojala su u više naših gradova. Dr Vidoje Golubović u svojoj knjizi “Stare kafane Beograda” kaže da su još 1522. Turci u jednoj zgradi na Dorćolu otvorili kafanu i u njoj služili kafu. Sarajevo je prvu kafanu dobilo 1592. godine, London 1652, dve godine docnije Marselj, u Beču je otvorena 1683, a u Lajpcigu 1694.

Ali sam izraz “kafana” u Beogradu i Srbiji počinje da se koristi tek posle 1738. godine, kad su Turci smenili Austrijance na vlasti. Dr Golubović, kome dugujemo zahvalnost za brojne podatke iz ove oblasti, piše da se u turskim izveštajima iz 16. veka opisuju beogradski karavan-saraji i hanovi. Ovi prvi bili su svratišta, a hanovi su bili komforniji i služili su za boravak gostiju više dana.

Putopisac Keper piše da su se 1740. u Beogradu kafane delile na one u kojima sede hrišćani i one u koje dolaze muslimani, a za “Crnog orla” na Dorćolu, na uglu današnjih ulica Kralja Petra i Dušanove, kaže da je bila najbolja u gradu. Nije imala stolove, stolice ni klupe, već minderluke prekrivene ćilimima, a tavanica je bila toliko niska da gosti nisu mogli da se usprave. Zidovi su bili išarani zelenom, crvenom, modrom i narandžastom bojom, a na ulazu je bilo postavljeno nekoliko krčaga i ibrika. Kafana se nalazila na spratu zgrade koju su Austrijanci, za svog vakta, koristili za nekakve vojničke svrhe, pa je na joj bio grb - orao, koji Turci nisu dirali. Otuda i ime...

Bilijar i karte

Tokom druge polovine 18. veka u Beogradu je bilo najmanje 20 kafana, a one u koje su odlazili hrišćani držali su Grci i Cincari. Jedna od najstarijih bila je Hećim Tomina, koja se nalazila preko puta Saborne crkve, a očuvana je do danas. Po dolasku Srba na vlast, u vreme Miloša Obrenovića, u kafane ulaze novotarije sa Zapada, u prvom redu bilijar. Baš Hećim Toma reklamirao je svoj “dobar bilijar s malim i velikim kuglama”. Vlasnici kafana želeli su da im se dozvoli da se u njihovim lokalima može i kartati, ali se tome usprotivio knez Miloš naredivši “da oni koji hoće da se kartaju idu u Zemun, pa neka se tamo kartaju, a u Serbiji to da im se nikako ne dopusti”.

Knez Miloš je odmah po dolasku na vlast uveo porez za mehandžije i obavezu dobijanja dozvole za rad. Malo kasnije, propisom je razdvojio mehane od kafana. U ovim prvim mogli su da se dobiju prenoćište i hrana, dok se u kafanama služilo samo piće. Zabava je mogla da počne...

Slika

Slika


2. “Čija nije bila, čija biti neće”

I poezija se javila u izboru imena, piše Branislav Nušić. Uz “?”, najoriginalniji lokal nije ni imao naziv već samo ova dva ispisana stiha

Krajem 19. i početkom 20. veka kafane doživljavaju procvat. Prema nekim istraživačima, tada u Beogradu na pedeset stanovnika radi po jedna “ustanova” ovog tipa. Na Pozorišnom trgu, današnjem Trgu republike, bilo je 16 kafana, a u Poenkareovoj ulici, sada Makedonskoj, od 40 kuća - 17 je bilo kafana ili gostionica. Na Terazijama 11, u Skadarliji sedam, na Slaviji devet, u Dubrovačkoj ulici, u donjem delu, 16 kafana i gostionica!

Dva papagaja

Branislav Nušić u jednom svom opsežnom tekstu o kafanama u Beogradu kaže da su prve kafane nosile imena po gazdama zgrade ili po gazdama radnje, i da “drugih imena i nazvanja nije bilo”. Pa nabraja: “Hadži-Maksimova”, “Uroševa”, “Šiškova”, “Hajdukovićeva”, “Panđelova”, “Petka Baštovana”, “Pere Džambasa”, “Žmurkova”, “Alekse Žandara”, “Vitorova pivnica”, “Germanova bašta”...

“Drugi način na koji su prve kafane dobijale naziv”, piše Nušić, “bila je kakva oznaka ili predmet koji se u blizini njihovoj nalazio i uočljivo izdvajao... Tako je dobila ime i kafana kod ‘Dva papagaja’. Tu je, u jednoj maloj kućici, stanovao neki starac koji je imao dva mala zelena papagaja i s njima je zalazio na vašare i crkvene slave, te su izvlačili one ceduljice u kojima je ispisana sudbina. On je kavez sa ovim tičicama držao uvek nad vratima svoje sobice u koju se s ulice ulazilo, te su se deca zbirala i zabavljala gledajući zelene tice. Na taj način oni su postali popularni i čitav kraj se njima označio...”

Srbi iz Vojvodine, koji su, posle 1848. i bune za svoja nacionalna prava, češće počeli da dolaze u Beograd, doneli su sa sobom običaj koji je već bio pustio korene u Evropi da se kafanama smišljaju posebna imena. I to, naravno, “nacionalno svesna”. Beograd je tako imao kafane koje su se zvale “Knez Mihailo prestolonaslednik”, “Srpski kralj”, “Ruski car”, “Grčka kraljica”, “Rumunski kralj”, “Češka kruna” i slične.

Taj “rodoljubivi talas” doneo je i kafane “Obilić”, “Carica Milica”, “Devet Jugovića”, ali i “Takovski ustanak”, “Nezavisna Srbija”, “Topola”, “Balkanski savez” i još dosta sličnih.

Poezija i strana imena

S druge strane, Srbija se okretala Evropi, pa se to odražavalo i na kafanskim firmama. Otuda lokali “Atina”, “Zlatan Prag”, “Odesa”, “Njujork”, “Berlin”, “London”, “Mali Pariz”, “Amerika”, “Transval”, “Britanija “... One kafane koje su u nazivu imale domaće gradove i krajeve, to su dugovale poreklu svojih gazda: “Makedonija”, “Hercegovina”, “Valjevo”, “Borča”, “Kragujevac”, “Užice”... Nezavisno od ovih struja, kaže Nušić, “javila se poezija u izboru imena”: “Lepi izgled”, “Košutica”, “Bela mačka”, “Zeleni venac”, “Poslednji groš”, “Mladi Arapin”, “Lepa Katarina”, “Sablja dimiskija”, “Složna braća”, “Zlatan konj”, “Dve bule”, “Tri lafa”, “Sedam Švaba”... Ova poslednja imala je podrugljiv crtež iznad ulaza: sedmorica Švaba “hrabro” napadaju - jednog zeca! Posle Prvog svetskog rata nastala je prava manija za stranim imenima, naročito u centru Beograda. Tako su nikli “Union”, “Splendid”, “Ekscelzior”, “Luksor”, “Palas”...

Ali svakako je najoriginalniji naziv, uz onaj “?”, imala kafana na čijoj su firmi, umesto naziva, stajali stihovi:„Čija bila nije, čija biti neće“.
KRALJ, CAR I KRUNA

Srbi iz Vojvodine doneli su običaj da se kafanama smišljaju posebna imena. I to, naravno, nacionalno svesna. Tako je Beograd dobio kafane koje su se zvale “Knez Mihailo prestolonaslednik”, “Srpski kralj”, “Ruski car”, “Grčka kraljica”, “Rumunski kralj”, “Češka kruna” i slične

3. Blud u kafani

Knjaz Miloš naredio je davljenje prostitutki, ali već 1871. prostitucija je legalizovana, a radnice bordela bile su jednom nedeljno sprovođene do lekara

Nikola Hristić, gradonačelnik Beograda sredinom 19. veka, ograničio je 1860. radno vreme kafana do 11 sati uveče, a kafedžije je obavezao da svako veče upale fenjer pred svojom radnjom.

Manakova kuća greha

Pre njega još, osetivši potrebu da i tu oblast javnog života, vazda povezanu s kafanama, uredi zakonom, knez Miloš Obrenović naredio je da se sve prostitutke podave. U knjaževskom aktu pisalo je crno na belo da se “te nesrećnice dave bacanjem u Savu”. Istu kaznu odrezao je i podvodačicama, takozvanim “pezama”. Dr Vidoje Golubović navodi da su tako stradale mnoge Vlahinje, Grkinje, Ciganke, Jevrejke, Levantinke, kao i da nema podataka da su se Srpkinje (tada!) bavile najstarijim zanatom.

Ovo, naravno, nije sprečilo nered i prostituciju u kafanama. Od davljenja u Savi brzo se odustalo, a prešlo se na novčane globe, bičevanje i izgon iz grada.

Prvi dokumenti o prostituciji u Beogradu potiču iz 19. veka. Za razliku od kafe, koja je došla sa Istoka, prostitutke su nam došle sa suprotne strane, iz Austrije. Prvi kupleraji otvoreni su u Zemunu, u Ribarskoj ulici, a kad je ovaj “zanat” prenet u Beograd, njegove poslenice (i poslenici - bilo je i muških), naselile su se na Dorćolu u Vidinskoj i Ulici Cara Dušana, a zatim i u drugim varoškim kvartovima. Bordela je najviše bilo u Savamali, a današnja galerija “Manakova kuća” bila je jedna od poznatijih kuća greha.

Cena za klasičnu uslugu prostitutke kretala se od pet do 15 groša. Poređenja radi, za jedan groš moglo se kupiti litar rakije, ili deset jaja, ili pile, ili nešto više od kilograma brašna.

Javni rad bluda

Kao i drugde u svetu, polne bolesti bile su dodatak na cenu. Da bi se stalo na put narastajućoj epidemiji tripera, gonoreje i sifilisa, prostitucija je legalizovana. “Ministar vnutrenih dela” krajem 1871. po knjaževini razaslao je akt pod naslovom “Javni rad bluda i bludionica”.

U to vreme su jednom nedeljno zvanične prostitutke bile sprovođene u pratnji pandura na lekarski pregled - vizitaciju, a ta je povorka uveseljavala mušku mladež i skandalizovala njihove majke. Prema nekim statistikama, na kraju 19. veka u Beogradu je bilo 130 zvaničnih prostitutki.

Legalna prostitucija ukinuta je u vreme Šestojanuarske diktature 1929. godine aktom predsednika vlade generala Petra Živkovića, za kojeg se, uzgred rečeno, znalo da je homoseksualac. A kad smo već kod toga, pomenimo da su Turci muške prostitutke zvali adžuvan ili đojlen, odnosno “milosnik”. Za ovakve usluge Srbi su skovali izraz “pantelizam”, po nekom Panteliji Vukadinoviću, koji je nalazio i podvodio mlade muškarce. Nušić u svom spisu o kafanama pominje kafanu ispod Kalemegdana sa savske strane. Prvo se zvala “Deligrad”, docnije “Podrinje”, a zatim “Milojevića kafana”. U svoje doba, kaže, “ta je kafana važila kao najzgodniji sastanak ljubavnih parova. Naši su Beograđani radi takvih sastanaka najradije prelazili u Zemun, ali kad bi ‘ispustili’ lađu, da ne bi gubili vreme, svratili bi kod ‘Podrinja’ i uzimali sobu na dan, a ne bi se ni pun sat bavili u njoj. To je u početku bivalo možda i slučajno, a zatim je to postala redovna stvar, te je kafana stekla taj renome.”

ĐOJLEN I PANTELIZAM

Turci su muške prostitutke zvali adžuvan ili đojlen, odnosno “milosnik”. Za ovakve usluge Srbi su skovali izraz “pantelizam”, po nekom Panteliji Vukadinoviću, koji je nalazio i podvodio mlade muškarce

Slika

4. Prva bioskopska predstava

U kafanama su zasijale prve sijalice, pojavili se prvi fotografi i prve pokretne slike

Istorija srpskih kafana je istorija modernizacije Srbije. Prvo pivo, doneto 1834. iz Zemuna, točilo se u “Manojlovoj bašti” na Zelenom vencu, a deceniju kasnije u jednoj kafani, Dunanovićevoj, otpočeo je rad i prvi dagerotipista - preteča fotografa - Josif Kapileri. U “Proleću”, kasnije nazvanom “Hamburg”, 1881. zasijala je prva sijalica u Beogradu, a slučaj je udesio da se baš na tom mestu, u Masarikovoj ulici, danas nalazi zgrada “Elektrodistribucije”. Prvi telefon u Srbiji zazvonio je dve godine kasnije, takođe u beogradskoj kafani - u “Tri lista duvana”, dok je prvi sajam knjiga održan 1893. u “Kolarcu”, kafani koja se nalazila na današnjem Trgu republike.

Kraljevska ulaznica

A samo šest meseci nakon što su braća Limijer u Francuskoj priredila prvu bioskopsku predstavu na svetu, jedan njihov agent na proputovanju iz Beča u Carigrad zadržao se u Beogradu i 25. maja 1896. prikazao Srbima “žive slike”. Prvo u jednom privatnom stanu, a potom u kafani “Zlatni krst”.

O ovome su već narednog dana pisale “Male novine” Pere Todorovića: “Kinematograf. Od danas će u gostionici kod ‘Zlatnog krsta’ na Terazijama g. Ogist i Luj Limijer iz Liona (Francuske) prikazivati najveći i skoro neverovatni uspeh u fotografiji. To je takozvano oživljeno fotografisanje pomoću kinematografa. Tu će se moći videti snimci stvorova i predmeta u najrazličitijim kretanjima, videće se pokret kako dete igra; pokreti koje čini železnički voz kad ide, i to je sve tako živo predstavljeno da se čini kao da gledate stvarnost a ne fotografije. Beograđani ne treba da propuste ovu priliku da vide ovaj doista najveći uspeh, a ulazna je cena za osobu jedan dinar. Početak je svakog dana u četiri sati popodne i traje do devet uveče, a nedeljom i praznikom ima prikazivanja i prepodne.” U kafanu “Zlatni krst” zbog filma je došao i kralj Aleksandar Obrenović s majkom Natalijom, koji su ulaznicu platili kraljevski - 300 francuskih franaka!

Prvi zvučni film

U martu naredne godine jedan drugi Francuz, Andre Kar, duže od mesec dana držao je bioskop u kafani “Hajduk Veljko” i tom prilikom na filmskoj traci zabeležio nekoliko prizora iz Beograda. Ranu istoriju filma u Beogradu, međutim, najviše je obeležio “Bulevar”, kafana koju je držao Đorđe Pašona. Braća Janja i Đorđe Pašona, Cincari, u Beograd su došli iz Makedonije. Znali su da prave likere i druga žestoka pića, pa su zajednički otvorili radnju za njihovu proizvodnju i stekli pozamašan imetak. Docnije su se podelili, pa je Janja nastavio da vodi likerdžijski posao, a Đorđe je podigao gostionicu “Bulevar” na uglu Makedonske i Ulice Braće Jugovića. Tu je danas bioskop “Balkan”.

U “Bulevaru” su filmovi prikazivani od 1899, kad su tu gostovala dva putujuća bioskopa - jedan je samo reklamiran kao “sinematograf”, dok je drugi nosio naziv “amerikanski bioskop”. Tokom 1907. i 1908. tu je radio stalni bioskop izvesnog Pavla Tice, a 1909. u “Bulevaru” počinje s radom prva opera u Beogradu. U kafani koja se od tada naziva “Opera” prikazan je 1910. hronomegafon - ozvučeni film francuske firme “Gomon”.

FILM I ZVUK

U “Bulevaru”, kafani na uglu Makedonske i Braće Jugovića, filmovi su prikazivani od 1899, kad su tu gostovali “sinematograf” i “amerikanski bioskop”. U toj kafani samo sa nazivom “Opera” prikazan je 1910. hronomegafon - ozvučeni film francuske firme “Gomon”.

Slika

5. Kako su ćevapčići osvojili Beograd

Leskovčanin koji je držao kafanu “Rajić” na današnjem Studentskom trgu prvi je počeo da pravi i prodaje ćevapčiće u svom ugostiteljskom objektu

Iako islam zabranjuje alkohol, janičari su u kafanama u Beogradu koje su oni držali uz kafu služili i vino. A u Savamali i okolnim ulicama u kafanama je već 1826. bilo alkoholnih pića.

Jeftina kuhinja

Gde je pića, tu je i pijanaca, pa je knez Miloš 1838, uz zabranu igranja karata, pijančenja i larmanja u mehanama i kafanama, morao da donese i zabranu služenja pića pijanim gostima.

Samo tri decenije kasnije kafane će postati mesta gde se jede.

Tako se na uglu Knez Mihailove i Vuka Karadžića, kod Akademije nauka, nalazila nekad kafana “Rusija”, ali je pod tim imenom niko nije znao. Ona se, kaže Nušić, “zvala po gazdi ‘Jamandija’ i bila je znamenita sa svoje neobično jeftine kujne, tako da se tu hranila sva sirotinja univerzitetska, kao i mladi trgovački pomoćnici iz čaršije”.

Najčešće su ovakve kafane, namenjene siromašnijoj klijenteli, na jelovniku imale narodna jela: papazjaniju, čorbast pasulj sa suvim svinjskim rebrima, klot gulaš i svinjski i pileći pilav...

Obavezan inventar većih kafana činili su klasični kasapski panjevi, na kojima se sekirom čerečilo pečeno prase i jagnje, velike i pocrnele tepsije, u kojima su se krčkali škembići, i čađavi tiganji, u kojima su se, u crnoj masti, na ulici, pržile mekike...

Branislavu Nušiću dugujemo i pouzdane podatke o tome kako su ćevapčići ušli u beogradske kafane.

Tamo gde se danas nalazi park na Studentskom trgu nekada je bila Velika pijaca, a oko nje su bile načičkane kafane.

Između ostalog, i “Rajić”, lokal u prizemlju nekakve kućerine, koji se dičio velikom limenom tablom na kojoj je dosta verno bio namalan Tanasko Rajić pored topa.

Unosan posao

Kafana “Rajić” nije se u početku razlikovala od drugih. U nju su navraćali kupci umorni od šetnje iza tezgi i prodavci kad im dodija stajanje pored robe.

Ali šezdesetih godina 19. veka njihov gazda, Leskovčanin, počeo je da pravi i prodaje ćevapčiće. Odmah su naišli na lep prijem, a “Rajić” je izašao na dobar glas. Ubrzo su oko pijace nikle i druge ćevabdžinice. A koliko je to bio unosan posao i koliko je potražnja za ćevapčićima bila velika, svedoči i podatak da je izvesni Živko Ćevabdžija posao toliko razvio da je od ćevapčića nazidao crkvu u svome rodnom mestu!

Ovaj specijalitet od mlevenog mesa zadržao je popularnost do današanjih dana. Vratimo se Nušiću i njegovom spisu nastalom tridesetih godina prošlog veka:

“Gore od Maribora, gde je nekad bilo meze samo mala crvena rotkvica, pa sve dole do Đevđelije, gde je carovala kao meze pastrma od kozetine; i otud od Jadrana, gde su gospodarile kao meze masline i sušene sarage, pa sve do timočkih strana, gde se kačkavalj mezetio uz svako piće - zagospodarili su danas ćevapčići i postali narodno meze podjednako drago svim Srbima, Hrvatima i Slovencima.

I kao što se nekada govorilo: ‘Gde je slava, tu je i Srbin’, tako bi se danas slobodno moglo reći: ‘Gde su ćevapčići, tu su Jugosloveni!’”
ĆEVAPČIĆI I JUGOSLOVENI

“Od Maribora do Ðevđelije i od Jadrana do timočkih strana - zagospodarili su danas ćevapčići i postali narodno meze podjednako drago svima Srbima, Hrvatima i Slovencima. I kao što se nekada govorilo: ‘Gde je slava, tu je i Srbin’, tako bi se danas slobodno moglo reći: ‘Gde su ćevapčići, tu su Jugosloveni!’”, piše Branislav Nušić.

6. Stranci u dimu

Gosti iz drugih zemalja često su veoma različito videli kafane, pa dok su jednima bile odlično mesto za skupljanje informacija, drugi su ih videli kao mesto s morbidnim jelima

Kad je u junu Beograd pohodila svetska pop diva Ledi Gaga, sve naše novine smatrale su da je važno da objave da je odbila da proba ćevapčiće!

Slavni gosti

Istini za volju, po onoj staroj da nije vest kad pas ujede čoveka nego čovek psa, ovo i jeste bilo za objavljivanje. Jer svi prestonički gosti pre nje smatrali su da treba da se oduševe ćevapčićima. Od Žozefine Beker, preko Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor, do Pirsa Brosnana, svi oni odlazili su u Skadarliju, gde su im nuđeni proja, sir, ćevapčići i domaća rakija. I svima je na kraju bilo postavljeno isto pitanje: “Da li da vam se dopadaju srpske kafane?”

Stranci, međutim, kad se udalje od domaćina, imaju malo drugačiju sliku o kafanama kroz koje su ih vodili.

Obaveštajci za stolovima

Zahvaljujući knjizi “Na granicama Orijenta” Sanje Lazarević Radak, možemo da citiramo zapis Dejvida Futmana, britanskog diplomate, koji je neposredno pre stupanja na dužnost u Srbiji bio službenik špijunske MI6:

“Koja čaša više sasvim je dovoljna da se ovi Balkanci raspričaju, a u tim dugim, naizgled besmislenim razgovorima krije se obilje korisnih političkih informacija.

Putnik sa malo više radoznalosti, ako se potrudi da ostane trezan u pijanom balkanskom ambijentu, mogao bi da sazna mnogo toga: koliko Srbi vole ili mrze Engleze, koliko i šta duguju Rusiji i Rusija njima, šta komunisti misle o monarhistima i obrnuto, poštuju li se kralj i otadžbina, da li se o njima pričaju vicevi, jesu li studenti revolucionarni element srpskog društva, ili je to samo još jedan mit... Saznaće i kakav je standard stanovništva i hoće li uskoro početi novi rat, da li će neko od vladara biti ubijen, ili je to samo predrasuda o Balkancima da su im politička ubistva hobi.

Ležerni, svakodnevni ambijent srpske kafane u stvari je mesto na kojem se vode ozbiljne i žestoke političke polemike i, da u tom ambijentu nema alkohola, kafana bi u pogledu ozbiljnosti rasprava o stvarnom stanju zemlje i odlukama od kojih zavisi njena budućnost bila daleko ozbiljnija institucija od srpskog parlamenta.”

Prasiće poistovetio sa bebama

A britanski novinar i prevodilac Lavet Filding Edvards u svom putopisu iz 1939. pisao je da je bio zapanjen “morbidnim jelima izvrsnog ukusa”, kakvi su škembići i pečeno prase, “koje deluje kao beba na ražnju”, ali i iznenađen što je u kafanama bilo hrane “po svačijem ukusu i za svačiji džep”.

Srbi u kafanu dolaze svakodnevno, beleži američki novinar Dadli Hitkot.

Skoro svaki Srbin može sebi da priušti jutarnju kafu ili rakiju, kaže on, i dodaje da se rakijom “na rubu Evrope obično otvaraju oči”. Sretao je, kaže, “mlade Srbe, studente sa šalovima i šeširima koji su pušili lule i pili pivo. Naišao bi i na ponekog oficira sa suprugom i na ruske emigrante. Konobari su neprekidno odnosili prazne i donosili pune čaše vina i piva.

U atmosferi koja je gušila duvanskim dimom lica se nisu mogla razaznati. Sve što se čulo bili su povici konobarima, poneki artikulisani zvuk i neprekidni smeh”.
OZBILJNIJA OD SKUPŠTINE

“Ležerni, svakodnevni ambijent srpske kafane jeste mesto na kojem se vode ozbiljne političke polemike i, da u tom ambijentu nema alkohola, kafana bi u pogledu ozbiljnosti rasprava bila daleko ozbiljnija institucija od srpskog parlamenta”, pisao je Dejvid Futman, britanski diplomata i agent MI6.

Slika

Slika

7. Da li kafane nestaju

Razni ljudi pišu da kafane nestaju, i to već skoro ceo vek, ali se one i večito vraćaju. Na ovaj ili onaj način

Svakako najprecizniji - i najprilježniji! - hroničar beogradskih kafana bio je Bogdan Tirnanić.

Kolenice i batine

Evo kako je on pisao: “Celonoćne kafane bile su pedesetih godina smeštene prvo oko pijace Zeleni venac (‘Triglav’, ‘Lovćen’, ‘Kragujevac’) i među njima je najveću slavu uživala ‘Majevica’ na uglu ulica Balkanske i Narodnog fronta. Danas je tu nekakva krojačka radionica i malo ko zna za nekad slavni lokal s bubnjarom i garantovanim batinama na jelovniku. Batine nisu bile uobičajene u ‘Taboru’ na Kalenićevoj pijaci, kafani koja je posle rušenja (druga polovina šezdesetih) postala moneta za potkusurivanje u svakoj beogradskoj operaciji ‘nostalgija’; valjda je tome uzrok to što je ona, više nego drugi slični bircuzi, bila stecište kafanskih muzikanata koji su, stižući pred jutro sa šihte, donosili nešto od duha prave boemije iz tada već prohujalih vremena. Ili je to bio samo folklor, koji su stvarali i potpirivali poznati novinari, takozvani ‘slobodni reporteri’, večni putopisci na tragu sopstvene (kafanske) svakidašnjice. Tek kad je ‘Majevica’ zatvorena a ‘Tabor’ srušen, dolazi velika epoha ‘Zmajka’. Dotični Zmajko bio je ugostitelj posebnog kova - mogao je da radi samo noću.

U prvo vreme ‘Šansa’ je primala jedva desetak gostiju i prodavala najviše par barenih kolenica za noć, no ,kako se stvar pročula, posao je polako počeo da se širi i danas je ‘Poslednja’ ogroman, ‘svetski’ lokal, u kome postoji neiscrpan broj mogućnosti da izgubite glavu i pored stalnog prisustva odreda milicije. Jedina vam je uteha što se to obično događa drugima...”

Slavni gosti

Otkad postoje kafane, od tada traju i žalopojke “da kafane više nisu ono što su nekad bile”!

Zatvaranje jedne od njih, zbog lošeg poslovanja, ili odlaska gazde na robiju, povod je novinarima da se raspišu kako, eto, “nestaje čitav jedan svet”.

Tu skoro, mladi novinar NIN-a Marko Lovrić piše: “Nije čudno što je skorojevićki srpski kapitalizam upropastio kultne kafane kao što je upropastio i ‘kultne fabrike’. Čudno je što niko na to nije reagovao. Ali tamo gde se niko ne buni što se ne dime fabrički dimnjaci teško da će se buniti što se više ne dimi neki roštilj.”

Stara priča

Nema u ovim redovima ničeg što bilo koji pošten čovek ne bi potpisao. Ali kvaka je u tome da je ovo stara priča. Pre osamdeset godina u istu žicu udarao je i Nušić: “Dok su mondenski etablismani sa egzotičnim imenima ‘Ekscelzior’, ‘Palas’, ‘Luksor’ i ‘Splendid’ suzbili iz centra naše prestonice naše stare kafanice kod ‘Žmurka’, ‘Mecovalije’ i ‘Dardanela’, mi smo se, stari Beograđani, i mirili s onim što novi život i novo doba mora sobom doneti. Brisali su se tragovi jedan po jedan; rušila se jedna po jedna kafana u kojoj smo mladost proveli, a često možda i mladost sahranili i mi smo pobožno skidali kapu i šaptali rezignirano za pokojnikom kojega su kraj nas proneli: Bog da joj dušu prosti!”

Ovim se gore hoće reći da kafane večito nestaju - i da se večito vraćaju. Na ovaj ili onaj način.
POSLEDNJA ŠANSA

“U prvo vreme ‘Šansa’ je primala jedva desetak gostiju i prodavala najviše par barenih kolenica za noć, no, kako se stvar pročula, posao je polako počeo da se širi i danas je ‘Poslednja’ ogroman, ‘svetski’ lokal, u kome postoji neiscrpan broj mogućnosti da izgubite glavu i pored stalnog prisustva odreda milicije. Jedina vam je uteha što se to obično događa drugima...”, piše Bogdan Tirnanić.


kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 01 Jul 2016, 01:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kafana Crni konj nalazila se u neposrednoj blizini Saborne crkve.

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 01 Jul 2016, 02:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kafana "Crni konj", Pop Lukina ulica

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 02 Jul 2016, 17:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Bircuz "Kičevo" i noćne tuče

Varoške kafane i savamalska okupljališta nisu uvek bili poznati po prijatnom ambijentu. Stari Beograđani ovo mesto prozvali i "Krvava kafana", a srušeno je u isto vreme kada i restoran "Kod Zemunskog mosta", naslednik birtije "Bosfor"

Slika

ROMANTIČNE priče o beogradskim boemskim vremenima dugo će još, poput izmaglice, kliziti gradskim ulicama, ali nisu svi bircuzi bili na dobrom glasu.

Postojala su i ona, mračna mesta, u kojima bi putnika prolaznika sačekali preki pogled i zla namera. Nikada kafana nije bila samo dobro ili samo loše mesto. Uvek se u njoj svijalo i jedno i drugo.

Sumorno prenoćište

Tako je u šturim zapisima ostalo sećanje na kafanu "Kičevo" koja je postradala početkom tridesetih godina. Građevina, nastala još tokom prve polovine 19. veka morala je da bude srušena kada su polagani temelji Mostu kralja Aleksandra, koji i danas postoje. Most je srušen u Drugom svetskom ratu, ali su temelji ostali do danas da nose na sebi Brankov most.


ORIJENTACIJA
Kako bismo potpuno uvideli na kojem mestu su se nalazile ove kafane, pomogao nam je Dragan Perić, iskusni hroničar starog Beograda, i autor nekoliko knjiga sa temama koje se bore da sugrađani ne zaborave kako je prestoni grad nekada disao i trajao. - Pilon mosta koji i danas postoji "legao je" tačno na mesto gde je nekada bilo "Kičevo" - objašnjava Perić. - Bosfor je bio bliže stepenicama koje, odmah pored mosta vode uzbrdo ka Kosančićevom vencu. Tako, legendarni tramvaj "dvojka" svakodnevno prolazi "u mimohodu" pored mesta gde je nekada birtaški život grada bio među najburnijima.
Baš na tom mestu, u Savamali, nekada je bila kafana o kojoj pripovedamo. Beograd se tada svio na desnoj savskoj obali, pa je ovo bilo mesto gde bi dolazili putnici namernici ili oni koji možda i ne znaju mračnu stranu grada.

Tek nekoliko stotina metara odatle nalazila se Đumrukana, odnosno carinarnica, zdanje kroz koje su morali da prođu svi koji bi pristigli u grad ili bi izlazili iz njega, jer je Beograd bio pogranična varoš. Dabome, najveći deo transporta, što robe, a što putnika bio je obavljan brodovima, pa je gradski život u noćnim satima jedino tinjao među onima koji čekaju lađe da bi otišli na put, ili, opet, nekoga ko treba da stigne. Brodovi bi neretko kasnili, redovi vožnje bili su neuredni, i eto razloga zašto su postojale kafanice gde bi putnici, a zajedno sa njima i secikese mogli da provedu neko vreme na skrovitom mestu.

Skromne beleške vezane za "Kičevo" samo ovlaš pominju kako je tokom kratkog vremena ova neugledna zgrada nosila i "titulu" hotela, jer je, očigledno, bila utočište za one koji nisu imali novca kako bi platili bolji konak.

Pandurska podrška

U policijskim beleškama ostalo je zapisano i kako su ovde česte bile tuče i kavge, pa su panduri često morali da svraćaju u "Kičevo", ne bi li kako-tako održali večito krhki red i mir. Neretko su ovaj bircuz Beograđani zvali i "Krvavom kafanom", a zbog tako slikovitog opisa razlog nije potrebno posebno objašnjavati.

Slika

Svako predanje o gradu koje nije upotpunjeno preciznim dokumentima ume da preraste u priču koja preuveličava stvarnu ulogu nekog mesta, pa tako i za "Kičevo" stoji predanje kako su, prilikom rušenja zdanja, 1938. godine, pronađeni mnogobrojni ukradeni predmeti, pa čak i kosti nekih nesrećnika koji su tu stradali.

KOMŠILUK "KOD ZEMUNSKOG MOSTA"

Slika

U blizini "Kičeva" nalazila se i kafana "Kod Zemunskog mosta" koja nije bila dugovečna pod ovim imenom. Njen prvobitni naziv bio je "Bosfor".
U srcu Pozorišnog trga, a današnjeg Trga republike nekada je stajala legendarna kafana "Dardaneli", pa je "Bosfor" bio sasvim prirodna "dopuna" među nazivima i obeležjima gradskog kafanskog folklora.

"Dardaneli" su bili na mestu sadašnjeg Narodnog muzeja.

Sa savske strane, nešto bliže obali reke stari snimci govore kako se tu ugnezdio "Bosfor", koji su voleli tadašnji Savamalci, ali je most ipak zahtevao širi prostor i prilaze, tako da preimenovana kafana "Kod Zemunskog mosta" nije bila dugog veka.


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 87 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker