Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:24


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 09 Dec 2012, 15:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Žena laje, a pas nosi papuče

Beogradsku čaršiju je pre stotinak godina najbolje umeo da razgali Ben Akiba, iza koga se krio Branislav Nušić, komediograf i novinar poznat po tome da je umeo svemu da se podsmehne.

Slika

Tako su se i po bircuzima i u salonima boljih kuća prepričavale njegove čuvene opaske o braku.

Zajednicu muškarca i žene video je on kao večito ratovanje u kome je tzv. slabiji pol gotovo uvek pobednik, pa je do danas ostalo Nušićevo zapažanje da je "brak retka istorijska pojava kod koje se osvajač potčinjava pobeđenom". Istom autoru se pripisivala i mudrost da je samo žena u stanju da ni iz čega napravi tri stvari: salatu, šešir i - svađu.

U to doba, Nušić je sarađivao sa humorističko-satiričnim listovima u Srbiji koji su se doslovno otimali za publiku i tiraž narodnim šalama, ne ustručavajući se da zađu ni u škakljive i nezgodne teme kao što je ljubav, i to ne samo ona sa burmom, nego i predbračna, pa i vanbračna.

Slika

Tako su jedan otac i majka imali sina jedinca koga nikako nisu mogli da ožene. Nalazio je momak devojke koje mu se sviđaju, ali se ne sviđaju roditeljima. On hteo lepu ženu, a njegov ostareli roditelj hoće bogatu snaju. Najzad im sin odbrusi: "Ne mogu ja da nađem devojku koja će svima nama da odgovara"! Otac ga je poučio:

"More, sine, lako ćeš naći onu koja odgovara, nego nađi ti neku koja ćuti i sluša"!
Ni devojkama nije bilo lako. Dobrog zeta nanjušio je stari Piroćanac kad mu je supruga saopštila: "Sad prođo' pored kafanu, kad unutra naša ćerka Radica sedi u krilo na onog raspopa Dragana. On isterao sve iz kafanu i ugasio svetlo"! A otac, umesto da pojuri u kafanu, ostade da sedi na mestu, zagladi brkove i zapanjenoj majci rastumači: "Će bidne dobar zet. Em ne pije, em štedi struju, em će slomi samo jednu stolicu"!
Jedan ženik došao u proševinu, pa mu otac devojčin objašnjava: "Moja najmlađa kći nosi 15. 000 kruna, srednja 30.000, a najstarija 45.000..." Prosac je upitao: "Nemate neku još stariju"?

Događalo se u ta, starija vremena, da se mladi dogovaraju daleko od očiju roditelja, pa tako momak Momčilo pita svoju buduću: "Zar nije prekrasna ova noć"? "Jeste, samo je mnogo mračna", odgovori ona, a on je upita: "Što? Da te nije stra'?" Devojka je odgovorila: "Nije zato, već što pola sata miluješ travu".

Sazdana od inata

Kolika je ljubav iskusnih supružnika govori i slučaj kada se jedna beogradska supruga utopila u Savi. Dok su je svi tražili nizvodno, muž krenuo uz vodu: on je najbolje znao da mu je žena sva sazdana od inata.

Pogrešan čovek

Neke žene tek posle venčanja shvate da su prevarile, pa, kada ih pitaju zašto nose burmu na pogrešnom prstu, one odgovaraju: "Zato što sam se udala za pogrešnog čoveka". I neki muževi umeju da se potuže zbog pogrešnog izbora, pa je jedan takav u šetnji došao sa svojom boljom polovinom do onog mesta gde su se prvi put videli, pa je primetio: "Vidiš, mila moja, ovo je ono mesto gde pre tri godine tebe nikako nije trebalo da sretnem"!
Prepričavalo se i kako su se dvoje mladih sastajali krišom od roditelja, pa je ljubav otišla dotle, da su morali pred oltar. Kako je to bilo još u vreme Turaka, mladencima je zapao jedan nepismeni pop. Znao je on da je mladoženja bogat, pa je otegao pevanije u nedogled, ili, što bi se danas reklo, za sve pare. Kad je služba došla do "Isaije likuj!" popu se pripušilo, pa ne može da izdrži. Kaže on mladima: "Ajde, deco, zavrtite se oko astala, sad ću ja da se vrnem".
Objasnio on njima kako da se okreću, pa izašao iz crkve, umotao cigaretu i počeo žudno da odbija dimove. Dim po dim, i pop zaboravi na venčanje. Kad se najzad vrati, zateče mladence oznojene kako još optrčavaju astal. Upitao ih je: "Zavrteste li se, bre, deco"? Odgovorili su mu: "Zavrtesmo se, oče". "Koliko puta"? "Sedam puta". Sveštenik ih je posavetovao: "E, mnogo je. Ajde sad da se odvrnete četiri puta, pa je gotovo"!

Jedan stari alas iz Orešca blizu Grocke je svojevremeno zapazio: "Muž može lako da razazna kad je već prošlo proleće njegovog braka: kad pas počne da mu donosi papuče, a žena da laje..." Njegov vršnjak i kolega stao je na žensku stranu, pa je utvrdio: "U braku je muškaraca remorker, a žena lađa: remorker se samo dimi, a lađa nosi čitav teret".
Nekada se govorilo: "Pijanci su radost ovog sveta: krčmari ih vole, al ne za svog zeta". Kada se muž zadrži u kafani, žena ga sačeka pa sikne: "Kog si đavola opet tako dockan došao?", a on bi se pravdao: "Pa da me niko ne vidi!" Još se jednom zgodilo da je muž zaglavio u bircuzu, pa žena uzela da prašti: "Opet si pijan! Treba da te je sramota... Da se pod zemlju sakriješ"! "E, daj mi onda ključeve od vinskog podruma", spremno je odgovorio muž. Jedan uviđavni muž je otišao i do lekara da mu traži neki prašak za spavanje. "A šta vam je?", pita ga lekar. "Ama, meni ništa, ali moja žena ne može da zaspi dok sam ja u kafani. A kad dođem, ne može ni jedno od nas"!

Ima zapisano i kako je jedan muž odgovorio kada su ga pitali kako se slaže sa svojom ženom: "Odlično. Kad ona viče, ja ćutim". Na pitanje "A kad ti vičeš", odgovorio je: "Onda je ona u komšiluku"...


Vesti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 15 Dec 2012, 19:50
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ONO NAŠE, ŠTO NEKAD BEJAŠE

Guske šetaju Beogradom

Slika
Karađorđeva ulica

Srce nove Savamale činile su ulice Bosanska, Sarajevska i Karađorđeva, načičkane starim kafanicama kao što su Čokot, Deligrad, Kragujevac, Venecija, Liman, Bosna, Kičevo, Bosfor, Zlatna lađa, Kraljević Marko, Tri ključa. U takvom komšiluku otvorio je 1874. godine Miloš Dimitrijević, po zanimanju frizer, toplo i hladno kupatilo.

Ladno kupatilo

Ladno kupatilo je kafana u ulici koja vodi u tada jedino kupatilo na Savi, zapisao je hroničar beogradskog života Branislav Nušić. "To je bilo znamenito kupatilo Miloša frizera. Pred kafanom Ladno kupatilo zaustavili bi se gosti posle kupanja, te bi tu mezetisali ribe pržene na roštilju, i zalili to rashlađenim vinom. Zlatna lađa je kafana u Ulici Kraljevića Marka. Tu je duže vremena bio kvart savamalski, a danas je tu Dom maloletnika. Odmah iznad Zlatne lađe, nalazi se i sad kafana 'Kraljević Marko' nad kojom je nekada bila interesantna firma na kojoj je bio prikazan dvoboj Kraljevića Marka i Arapina."

U malim, poprečnim savamalskim ulicama zaostale su stare kuće, naherene sa stotinu partaja, štala, sa bunarima i česmama na sredini dvorišta oko kojih je ogromna bara sa dugošijastim guskama i govorljivim ženama koje peru veš. Jedan stari Savamalac se, opisujući svoj kraj još pre više od pola veka, sećao tih davnih, predratnih vremena: "Sa sirotinjom prešla je ovamo i ona falanga starih gazdarica, žena 'u srpski', udovica sitnih činovnika, starih prečanki koje su prodavale svoje vinograde pa, kupivši nameštaj, počele izdavati đacima i trgovačkim pomoćnicima stanove 'za samca' . One su zauzele one jednolike i bezbrojne kućerke u dnu duguljastih avlija punih blata, slame i konjskog đubreta, avlija koje su sve vodile ka danas lepom bulevaru između železničke stanice i hotela Bristol. Ko se od starih stanovnika ovoga kraja ne seća onih velikih razglavljenih kapija koje su vodile u dvorište sa partajama? Kroz njih se decenijama prolazilo kao kroz kakav trgovački pasaž, slobodno i bez zazora od veša koji se sušio u dvorištu, ili devojaka koje su bose, i u starim suknjama, tresle jastuke. I mnogobrojne taljige pune robe svakog su časa češale zidove ovih kuća i kapija žureći da tako prečicom izbiju na Železničku stanicu. Nije bilo retko da se vidi da tuda lagano i umorno prolaze užičke kiridžije sa svojim dobroćudnim i izdržljivim konjićima na čijim se repovima još videlo suvoborsko i kolubarsko blato. Za njima je dugo ostajao u dvorištima miris pršute i užičkog kajmaka koji je dražio prazne stomake študenata."


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 23 Dec 2012, 21:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Мода у Београду пре сто година: Судар две Србије по београдским улицама

Мустре бечке на београдској калдрми

ФРУ-ФРУ И ОСИН

Slika

Дугим сукњама са шлепом чистиле су прашину са улице, бориле се са кошавом која им скида шешире и ломи сунцобране, са мужевима и очевима који их грде због расипности, али београдске даме из 19. века нису одустајале од свог сна – упорно су се облачиле по „европејској” моди!

Slika

Током друге половине 19. века у Београду су се сударали животи старе паланке и новог модерног града. С једне стране стајале су чаршије са занатским дућанима, махале с уским сокацима, куће с баштама и пијаце, а с друге почеци индустрије, вишеспратне зграде, широки булевари, модерне продавнице…
Два света често су могла да се виде и у истој улици, где су се наспрам „господских” зграда од цигле налазиле климаве уџерице од набоја. Богата грађанска класа, која је желела да источњаци утицај преко ноћи замени за европски, упоредо са градњом, мењала је и намештај, храну, обичаје, забаву, одећу, моду…
Нису се обазирали на опомене неких угледних особа да се не треба слепо поводити за „швабуријом и немачкарима”, већ да треба чувати српско наслеђе. Појединци који нису желели да их прогласе за „мустре бечке”, како се подругљиво говорило, али ни да заостају у друштву, налазили су средње решење. На улици су носили „европејску” одећу, у кући народну; једну собу опремали су увозним намештајем, огледалима и сервисима, а у другој остављали миндерлук – дугачак отоман са јастуцима, софру – низак округао сто за којим се једе и ћилиме.

Париски шик

Средином 19. века само мањина Београђана, коју су чинили имућни људи, чиновници и школска омладина, носила је европску одећу. За узоре су узимали странце који су долазили у град, Србе „из прека” и Србе који су се школовали у иностранству.
Остали људи облачили су грађански костим, који је додуше потекао од раскошне турске одеће, али је због измена и слободног уклапања боја и материјала, прихваћен као домаћи.
Од материјала најрадије су користили свилу, чоју и баршун, а од боја трулу вишњу, циглу, „дункл зелену”, крем, какао, „жандарско плаву”. Мушкарци су уз чакшире потурлије (горе широке, доле уске уз ногу) носили кошуље, прслуке, капуте украшене терзијским везом и гајтанима, на глави фес са кићанком, а жене фистан – дугу хаљину, либаде – жакет уз тело, плетене чарапе, папуче, на глави тепелук – плитку капу украшену златним или сребрним везом и нискама бисера или дуката.
До праћења моде највише се држало у дворским круговима, у породицама министара, официра, правника, новинара, лекара, као и добростојећих гостионичара, фотографа и апотекара. Међу женама прва је Анка Обреновић, господар Јевремова кћи, са одушевљењем прихватила бечку и париску моду и стекла надимак „Анка помодарка”, а затим су је следиле остале суграђанке.
Све редом почеле су да говоре како либаде везене златом скупо коштају и да због уштеде треба прећи на европску одећу. Њихови изговори победили су тврдње да српски костим дуго траје, да не подлеже честим променама и да у себи чува злато, као део породичног мираза.
Највећи помодари одлазили су у Беч, Пешту и Париз да купе најновије моделе, док су се други снабдевали у Београду, у трговинама или код кројача који су шили према страним журналима. У Кнез Михаиловој улици до 1869. године већ су постајале најлепше пословно стамбене зграде и у њима модерне продавнице: „Код Паризлије”, „Каваљер моде”, „Код париског шика”, „Лувр”…
Ту су се налазиле добре и скупе ствари, а што се ишло даље од центра постојала је већа могућност да се пазари лошија, „бофл” роба. Одећа је могла да се изнајми, рецимо у Васиној улици „Код две лепе девојке”. Досетљивији су бродом одлазили у Земун или Панчево, где су лепе ствари куповали знатно повољније.

Дечаци попут принца

Центар града уједно је постао и позорница, на коју је излазио сав свет који је желео да некога види и да буде виђен. Мушкарци су се окупљали у кафанама, где су могли да сазнају новости и разговарају о дневним догађајима, уметности, политици, науци…
За разлику од њих жене су се држале дома и комшилука, једино су понекад одлазиле на посела. Чак и тада гледале су да се не врате „доцкан”, јер се сматрало да после пет сати поподне улицом ходају „само бећаруше, никако озбиљне жене”.

Slika

Ово мишљење мењало се полако али сигурно, што се видело и по увођењу првог отвореног шеталишта, које се налазило у садашњој Улици кнеза Милоша. Тај корзо доживљавао је процват од 1880–1890. године, у доба краљице Наталије, која се иначе веома занимала за моду и носила свилу, чипку, накит, брилијанте. На променаду се долазило од четири до шест по подне: упарађене особе су шетале, једне другима одмеравале одећу, критиковале, оговарале…
Општој живости понекад је доприносило и свирање музичара, такозване банде. Још веће такмичење, али у вечерњим тоалетама и накиту, наступало је на сјајним дворским баловима, па се у штампи 1882. године појавио фељтон „Деморализација – претерана мода и раскош стварају пропаст”.
А како су изгледали модерни Београђани? Мушкарци су носили тамнија одела, беле кошуље, прслуке, рукавице, штап, филцане шешире, у свечаним приликама цилиндре. Ако је неко ишао гологлав улицом, сматрало се да је крајње непристојан, чак и луд!
Даме су након кринолина, званих „жичани кавези”, прихватиле хаљине са турниром, подупирачем који се носио на „месту где леђа губе своје пристојно име”. Нису се обазирале на подсмешљиве коментаре и карикатуре у новинама, које су их приказивале као кентауре, патке и ћурке. Радовале су се материјалима као што су кашмир, мохер, сомот, сатен, свила, а посебно каро и пругастим шарама.
Када је турнир изашао из моде сукње су постале уске као рукавице, па се дешавало да жене везују ноге тракама или ланцима, како би се у њих увукле. Спас су донеле звонасте „глокн” сукње, које су се носиле са жипонима од тафта и које су због шушкања при ходу добиле назив „фру-фру”.
Међутим, пошто се појавио захтев за струком „као у осе”, тело је морало да се сапиње мидером. Тај стезник правио се чак и у дечијој величини, јер су мајке облачиле кћерке као своје умањене копије.
Дечаци су у модирању боље пролазили: носили су морнарско „матроско” одело, по узору на петогодишњег принца од Велса, будућег Едварда VII, који је тако одевен путовао краљевском јахтом у Ирску.

Мода опасна по живот

Крајем 19. века жене су освојиле веће слободе у друштву, па су у живот уводиле дане примања, журеве, излете у Топчидер и бање, „балове у слободи” („кермесе”), одласке у отмене кафане…
Омиљени су постали и изласци у позориште, на гала вечерње забаве, пријеме, маскенбале (а од 1906. године и на редовне биоскопске представе ). За све прилике требало је обезбедити гардеробу, јер се према њој одређивао и углед у друштву. У освит новог доба шеталиште се преселило у Кнез Михаилову улицу, као и на Велики Калемегдан, где су даме закупљивале столице и у хладовини дрвећа чашћавале се ванилицама, пуслицама, хладним шербетом и сладоледом.
Док су једна другој загледале одећу израђену по „најновијим фазонима”, чудиле су се зашто краљица Драга жели да врати „народни дух” у моду и наручује хаљине по узору на средњевековне властелинке?

Slika

У исто време на Малом Калемегдану одржавао се сличан провод, обогаћен вашарском атмосфером, где је уживао „мали свет” – шегрти, калфе, служавке, вешерке, тотице…
И они су се, границама својих могућности, „давали на моду”: одећу су шили, плели, изнајмљивали, куповали као половну или шверцовану. Српски грађански костим преселио се у унутрашњост, нарочито код жена варошких занатлија и бакалина, али и код сељанки које су га чувале за празнике, венчања и сахране.
Крајем 19. и почетком 20. века у првим домаћим модним часописима („Домаћица”, „Српкиња”, „Женски свет”) излазили су „савети за укусно одевање женскиња”. Уз поруке „носи шта ти личи”, хваљена је „здрава одећа” која треба да омогући слободу покрета. Као пример практичности и скромности истицане су и сукња панталоне и пумпарице, које су одважније даме носиле још деведесетих година за вожњу бицикла.
С друге стране нападане су високе потпетице, тесне ципеле и сукње: „Тако јадно створење нити може дуже да иде, нити да се уз брег пење, нити да трчи, нити да што понесе”.
На удару критике нашли су се и шешири са иглама, због „опасности за јавну безбедност”, а посебно стезници, за које се тврдило да повређују унутрашње органе и скелет, и да су погубни за здравље и материнство. Уз осуду што мода „води жене за брњицу”, мучи их и претвара „каткад у торањ, каткад у буре, кишобран или звоно”, постављало се питање: „Када ће жена престати да буде лутка овог или оног типа, и постати човек?”

Без панталона, молим

Постало је јасно да нова улога жене, садржана у послу, забави, добротворним друштвима, шетњама и спорту, захтева и ново одевање. Одбачени су модели са пуно материјала, турнир, корсет, високе потпетице и зашиљене ципеле, све што може да одговара само у доколици.
Године 1906. чувени креатор Пол Поаре освојио је жене „харемском” модом, која је подразумевала сукње скраћене до чланка, тунике, турбан, шалваре, обнажен врат и подлактице. Женска одећа почела је да се угледа и на мушку, па су уз тамније боје, додати прслуци, капути, жакети, капе и наравно – панталоне, које су спајане са лепршавим кошуљама.
Иначе, женама је до Првог светског рата ношење панталона забрањивано, осим за вожњу бицикла и скијање. Због страха да ће даме стећи мушкобањаст и непривлачан изглед, у моду су ушли велики шешири и уске, заводљиве сукње. У тексту из „Малог журнала” од 18. априла 1912. године тврди се да је једној лекарки на терену, због такве одеће, требало пуних осамнаест минута да се из приземља зграде попне на други спрат до стана пацијенткиње!
Са прихватањем једноставних кројева костима и блуза, који су пратили линију тела, женама је постало лакше. Додуше, слушале су нападе због скраћених сукњи и новог изреза на одећи, у облику латиничног слова В, за које се тврдило да су неморални. Пошто су више пажње поклањало обући, код обућара су наручивани модели „разних сорти” – на шнир, дугме или федер. (Посебно се водило рачуна о балским ципелама, прављеним од атласа)
И мушка мода уводила је опуштеније одевање, али то се није примећивало на старијим људима, који нису желели да се одрекну гамашни (укројених комада тканине који су се носили преко ципела), марамице у џепу сакоа, игле у кравати, џепног сата са ланцем…
Док је имућнија господа стављала манжетне од платна, које су носили на одржавање у „пуцераје”, сиромашнији су користили оне од каучука и прали их код куће.

Папир уместо руменка

Међутим, крајем 19. века многе занатлије нашле су се у незавидном положају, јер их је угрожавала фабрички произведена роба, која се у великом броју увозила из Аустроугарске. У знак протеста кројачи и обућари из деведесетих година договорили су се да не примају на поправку ништа што није направљено у Србији.
Нису знали да ће им конкуренција постати и прве домаће фабрике, као што су фабрика обуће „Рефлекс”, фабрика капа „Код два близнака” и друге. Пошто су морали да се боре да привуку нове и задрже старе муштерије, више пажње поклањали су усавршавању у „великом свету” и новинским рекламама.
Осим што су оглашавали своје умеће, истицали су да уз врло ниске цене раде по бечком, париском и енглеском укусу. Као последњи модни новитет рекламирали су и фине „американске” моделе. Даме су знале да ће их све то скупо коштати, али су због свог удешавања празниле новчанике. Многе су се правдале како то чине „баш и само због мужа”!
По бело рубље одлазило су код шваља, по шешире код модискиња „машамода”, по бунде и муфове код ћурчија…
Није смела да се заборави ни пратећа опрема: накит, сунцобрани и кишобрани „амрели”, рукавице за дневне и вечерње изласке, чарапе „штрумфле”, украси од вештачког цвећа…
Новац је одлазио и на парфеме, разне помаде, шминку…
У недостатку руменила користио се и црвени флис-папир, који се наквашен трљао на јагодице. Каћиперке су некада због претераног трошка западале у дугове, али нису желеле да се одрекну снова да изгледају „као из кутије”.

Неумивена кићанка

Slika

Међутим, нису сви женски часописи писали о пожељној скромности, умерености и штедљивости у одевању. Рецимо, у једним новинама се уз илустрацију препоручивала „летња пикетска хаљина са мачкицом од крзна и шешир са петловим перјем”.
Енглеска краљица Александра устала је против те моде: одбила је да свој шешир украси перјем, како би навела остале жене да се угледају на њу, ради спасавања живота јадних птица. Али, Београђанке нико није могао да одговори од разметљиве и упадљиве гардеробе.
Богатије даме носиле су хаљине које коштају колико три чиновничке или официрске плате, супруге малих бакалина свилу, крзно и бисере, док су сиромашније давале и последњи маријаш, само да не би заостајале за њима. У тој модној трци дешавале су се и грешке: вечерње тоалете облачиле су се током дана, делови одеће уклапали на неодговарајући начин или неприлично фигури особе која их носи.
Али, док су се „белосветски” новитети лако прихватали, средина се тешко ослобађала лошег наслеђа. По Београду су се и даље могле видети страћаре, истрошена калдрма, слабо „жмираво” ноћно осветљење, недостатак чистоће…
Песникиња Милица Стојадиновић Српкиња још је 1853. године са чуђењем запажала како луксузирање и „отров западне цивилизације” освајају њене земљаке, а због несклада са целокупном сликом средине, ту појаву описала је речима: „Као кад би се кићанка неумивена набедила”.
Помама за модирањем током времена само је јачала, а Београд и Београђани постали су узор читавој „сељачкој и свињарској” Србији. Како су ново европско рухо помешали са траговима источњачког утицаја, стекли су јединствену и неодољиву привлачност, коју и данас поседују!


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 27 Feb 2013, 14:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kada je televizija bila čudo (FOTO)

Zamislite da danas televiziju gledate samo na određenim mestima u gradu, i to svega 15 minuta dnevno. Zvuči kao u bajci, zar ne?

Ulice Beograda nezamislive su bez gužve i buke, a život velikog broja ljudi bez gomile proizvoda tehnološke “revolucije” kroz koju prolazimo. Međutim, pre nekoliko decenija bilo je pravo čudo imati u stanu – TV prijemnik.


Prvi susret Beograđana sa televizijom dogodio se u septembru 1937. godine, u jednom od paviljona Sajma, koji će kasnije postati logor. Tu je holandska firma “Filips” montirala prvu televizijsku stanicu sa studiom, odakle su sve vreme trajanja jesenjeg sajma, prvi put na Balkanu, emitovane televizijske emisije za širu publiku, uz učešće beogradskih glumaca.

Slika

Sledeći korak u razvoju televizije u Srbiji dogodio se, simbolično ili ne, na stogodišnjicu rođenja Nikole Tesle. Tim povodom, jula 1956. godine, na Tehničkoj velikoj školi u Beogradu emitovan je televizijski program u okviru izložbe radio-amatera Jugoslavije. Mogao se pratiti u Beogradu i okolini.

Prvog dana, Beograđani su na televizorima postavljenim u izlozima prodavnice “Radiotona” i na drugim mestima u centru grada mogli da gledaju dokumentarni film o Nikoli Tesli Vladimira Pogačića, najnoviji 27. broj Filmskih novosti, televizijske vesti i film o poseti predsednika Tita Francuskoj, i na kraju televizijski komentar Vreme sutra.

Osmog juna 1956. godine, Savezno izvršno veće FNRJ donelo je odluku o dodeljivanju sredstava za izgradnju TV mreže u Jugoslaviji. U subotu, 23. avgusta 1958. godine, započeo je “eksperimentalni program” Studija Beograd. Studio je izgrađen na novom Beogradskom sajmu, prvi emitovani program bio je Dnevnik. Vesti su čitali Miloje Orlović, Branislav Surutka, Olga Nađ, Olivera Živković i Vera Milovanović.

Slika

Domaća industrija proizvodila je prve ograničene serije TV prijemnika. Oko tih prvih televizijskih aparata često su se okupljale ne samo porodica, već i komšiluk, pa i cele ulice.

Televizija Beograd obratila se svojim gledaocima u 8.50 sati, kada se pojavila slika Meštrovićevog Pobednika. Iz nedovršene zgrade Sajma, prvi Dnevnik krenuo je u 20 sati. Trajao je 15 minuta, a emitovan je iz reportažnih kola.
Na javnim mestima u Beogradu bilo je postavljeno 80 televizora, a još 36 u stanovima rukovodilaca.

Avalski toranj, sagrađen sredinom 1965. godine, bio je prvi značajan prodor u izgradnji emisione infrastrukture u zemlji.

Slika


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 09 Mar 2013, 20:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Gde smo prvi put jeli ćevape? (FOTO)

- I kao što, ulazeći u Mađarsku, vi kroz nozdrve osećate da ste ušli u zemlju gulaša; ulazeći u Italiju, vi tako isto morate zapaziti da ste ušli u zemlju makarona, u Rumuniju u zemlju krastavaca i paprike, tako isto, ulazeći u Jugoslaviju, vi po mirisu ćevapčića možete osetiti da ste ušli u kuću gde žive tri rođena brata: Srbin, Hrvat i Slovenac - pisao je Branislav Nušić

Slika

Ulice Beograda danas su sasvim išarane restoranima brze hrane, i to kako internacionalnih, poput “Mekdonaldsa”, “KFC” i picerija, tako i onih koji “neguju” domaću kuhinju, poput raznih pekara i ćevabdžinica. Ipak, vredi znati da je jedno od naših omiljenih jela, njegovo veličanstvo ćevap, u prestonicu stiglo pre više od 150 godina.


Ako je verovati na reč Branislavu Nušiću, postojbina ćevapa je Leskovac, odakle su preko Niša stigli i do Beograda i nekada bili karakteristika stare prestonice. Priliku da ih jedu Beograđani i njihovi gosti najpre imaju na Velikoj pijaci, u blizini Pozorišnog trga.

Slika
Arhivska fotografija Foto: skyscrapercity.com

- Kad pođemo od “Makedonije” nekadanjom Velikom pijacom, koja je sada pretvorena u Univerzitetski park, i gde se, tačno na mestu gde je svoju tezgu imala tetka Kata, poznata zemunska piljarica, sada izdiže Dositejev spomenik, onda će prva kafana koju ćemo sresti i koju samo jedna kuća odvaja od “Makedonije” biti ona kod “Rajića”. Danas je to lepo nazidana dvospratna zgrada, ranije je bila stara kućerina takođe na dva sprata. Na donjem je, kao i sada, bila kafana sa vrlo velikom tablom na kojoj je, dosta dobro, bio naslikan Tanasko Rajić na topu. Ne mogu pouzdano da tvrdim ali čini mi se čak da je ta firma bila rad jednoga od naših slikara stare generacije – zabeležio je poznati srpski književnik.

Slika
Arhivska fotografija Foto: skyscrapercity.com

Prema njegovom svedočenju, ova kafana je čisto pijačna kafana. Tu su uvek gosti i oni što su pazarili na pijaci. Tu se okrepljuju rakijom i zemunska piljarica i Žarkovčanin ili Mokrolužanin i onaj Jevrejin sa pertlama za cipele preko kažiprsta, koje po ceo dan nudi na pijaci.

- Kafana “Rajić” znana je i po tome što su se tu prvi put počeli da kultivišu ćevapčići. Biće tako šezdesetih godina, oni su prvi put stigli iz Leskovca u Beograd i odmah se odomaćili tu, u kafani “Rajić”. Kako je pijačna publika bila pouzdan njihov potrošač, ubrzo se ta industrija ćevapčića razmnožila, te se oko kafane “Rajić” pootvarao čitav niz malih čevabdžinica, koje i danas, samo kao nešto renovirane, postoje. Od ovih je najznamenitija ona Živka ćevabdžije, koja i danas postoji u suterenu zgrade u kojoj je hotel “Makedonija”. Živko je svoje ćevapčiće toliko renomirao i taj posao toliko razvio da je od ćevapčića nazidao crkvu u svome rodnome mestu! – piše Nušić.

Slika
Arhivska fotografija Foto: avantartmagazin.com

Krajem 19. veka ovaj kraj se od pijace polako transformiše u Akademski park, pa je pijaca trajno iseljena. Kafane opstaju još nekoliko decenija, ali, nažalost, razaranje koje je doneo Drugi svetski rat teško je nadoknađeno. Na mestu ove i njoj sličnih kafana danas su brojne višespratnice u čijim se prizemljima, ironije li, nalazi nekoliko lokala koji prodaju upravo brzu hranu. Sa mnogo manje duše i ukusa od starih beogradskih ćevapa.


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 01 Jun 2013, 02:13
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
OD POSELA DO BALOVA

Srpska prestonica je organizacijom svog prvog bala svrstana među brojne svetske metropole koje neguju tu tradiciju

Slika

U prvom susretu sa strancem s ponosom mnogi posegnu za činjenicom da se ne tako davno prema izboru najvećeg svetskog izdavača turističkih vodiča „Lonely Planet“ na prvom mestu top-liste svetskih gradova sa najboljom ponudom noćnog provoda našao Beograd. I priča teče o diskotekama, kafeima, baštama, restoranima, pre svega onim smeštenim na obalama reka i životu koji tu teče 24 sata dnevno.

Ali iskoračili smo mi i dalje, i srpska prestonica je organizacijom svog prvog Bečkog bala svrstana među brojne svetske metropole koje neguju tu tradiciju. No, ako zavirimo osim u kafane i u neku od preostalih knjižara grada, naići ćemo na mnogo intrigantniju priču na koju se nadovezuje i ova knjigom autorki Aleksandre Vuletić i Jasmine Mijailović „Između posela i balova“. Ta knjiga daje pravu sliku razvoja tog nezaobilaznog dela društvenog i sveukupnog života Srbije. Onog vremena kada su naši dedovi ispijali jutarnje kafe i prelistavali novine, bistrili politiku, da bi večernji sati bili začinjeni okupljanjima i neizostavnom muzikom, a bilo je svega, od kola, muzike za balove do zvukova Džozefine Beker...

Slika

Kako nas je video Feliks Kanic

Pre nego što stignemo do te storije koja vodi putem od posela do balova, interesantan je jedan zapis o našem podneblju s kraja 19. veka.

Krstareći sa izrazitim simpatijama više puta Srbijom poznati austrijski naučnik i putopisac Feliks Kanic beležio je zbivanja i u prestonici i provinciji, po srpskim selima, i 1897. objavio je knjigu „Srbija, zemlja i stanovništvo“. Bio je i sa kraljem i seljakom, i predsednikom vlade i profesorom, pa govori o dvoru, političkim partijama, spoljnoj politici, vojsci, crkvi, finansijama, industriji, trgovini i komunikacijama, poljoprivredi, administraciji, književnosti i prosveti, svim crtama države i društvenog života. Da je u njegovo doba postojalo nešto slično „Lonely Planetu“, Beograd bi zasigurno opet bio prva metropola sveta po noćnom životu.

„U ’Njujorku’, ’Slaviji’, kod ’Kolarca’, ’Ruskog cara’ i u mnogim drugim lokalima uveče je vladao pravi urnebes. Ako nekome nije dovoljno prijalo beogradsko Vajfertovo ili Bajlonijevo pivo, kelneri, koji su govorili nemački, spremno su nudili kriglu ’štajnbruka’ ili ’plzenjskog’ piva; ljudi su najčešće jeli bečke šincle, pečeno pile, mađarski gulaš i uz to razdragano klicali pevačima francuskih šansona, mađarskim Ciganima, češkim akrobatama, nemačkim jodlašicama, koji su bili neumorni u skraćivanju vremena i pružanju novčanika...“, pisao je Kanic.

Slika

Privilegije muškaraca i „zapadnjački“ život

Privredni razvoj Srbije, koja se formirala kao moderna evropska država, omogućio je da se u varošima formira građanska klasa kao nova društvena kategorija i nosilac „zapadnjačkog“ načina života. Uspešni činovnici i imućniji varošani u svojim salonima i po „večerinkama“ negovali su lepe manire, ali i intelektualne sadržaje. U društvu koje je ubrzano išlo ka promenama, kuća je za veliki deo varoškog stanovništva bila centar porodičnog i društvenog života.

Slika

Prva javna mesta gde su se ljudi okupljali da bi se zabavili i družili bile su kafane. Njihov broj u Beogradu neprestano se uvećavao, nalazile su se u skoro svim delovima grada, a imale su i svoje odlike i goste. U pojedinim su se okupljali samo trgovci, u drugim zanatlije ili radnici, a bilo je i kafana koje su posećivali viđeniji ljudi iz javnog i kulturnog života, očito VIP mesta, ali potpuno drugačijeg profila od današnjeg. One su vrlo brzo postale centri društvenog, poslovnog, političkog i umetničkog života, a učešće je bilo rezervisano samo za jači pol.

„Kad su hanove, gde se sedelo na asurama povijenih nogu pod sobom, počele da zamenjuju kafane sa stolovima i klupama oko njih, prešao je ceo taj život u kafane. Tu su se zbirali trgovci, tu zanatlije, tu činovnici – tu su se vršile kupovine i prodaje, tu utvrđivale pogodbe, tu zaključivali i otplaćivali zajmovi, tu menjao novac, tu kupovala i prodavala imanja, tu se ortačilo i razortačivalo, tu zaključivali brakovi, kumstva, prijateljstva; tu vodila politika, tu pisala pisma, tužbe, tu se sretali ljudi i upoznavali se“, piše Branislav Nušić u „Beogradskim kafanama“, i primećuje da je uz sve to sledovao obligatni „alvaluk“ (čast), što je svet još više vezivalo za kafanu.

Slika

Nušić je kao i u svemu, pa i u gibanjima oko kafana, i danas aktuelan, jer tadašnja moda „zapadnjaštva“ kao da je najavljivala ovodnevnu erupciju izazvanu „čudotvornom“ globalizacijom. Naš najveći komediograf piše o oglasu koji je pročitao u novinama.

„Neka kafana, u jednom predgrađu Beograda, koja se ponosno nazvala ’Novi vek’, objavljuje da je ’moderno preuređena’ i da, sem odličnog pića i tačne posluge svako veče u njoj ’koncertira’ džaz-band i izvodi se dansing. ’Novi vek’ odista novi vek! Bolje ime nije mogla poneti ta kafana u predgrađu, pa da obeleži period preloma koji naše doba preživljuje. Dok su mondenski etablismani sa egzotičnim imenima ’Ekscelsior’, ’Palas’, ’Luksor’, i ’Splendid’ suzbili iz centra naše prestonice naše stare kafanice kod ’Žmurka’, ’Mecovalije’ i ’Dardanela’, mi smo se, stari Beograđani, mirili onim što novi život i novo doba mora sobom doneti. Brisali su se tragovi jedan po jedan; rušila se jedna po jedna kafana u kojoj smo mladost proveli, a često možda i mladost sahranili, i mi smo pobožno skidali kapu i šaptali rezignirano za pokojnikom kojega su kraj nas proneli: ’Bog da joj dušu prosti!’ Opraštajući se tako sa jednim po jednim tragom staroga Beograda u centru njegovome, mi, stari Beograđani, koji se nalazimo u glasačkim spiskovima osamdesetih godina, povlačili smo se i sami iz centra i odlazili na periferije, tamo gde se povlačila tradicija suzbijena bujicom novoga života... I zar to doba što pred našim očima izumire i zar tu prošlost koja se pred našim očima briše, nije dužan kroničar da zabeleži, te da mu za poznija pokolenja, za istoriju našega javnoga života ostane traga? Znam da će biti među vama čitaocima i pakosnika koji će se zlurado osmehnuti te reći: ’Gle Nušića, koliko ga teško zabolela prošlost kafana u kojima je mladost proveo.’ Možda u mojoj nameri da se setim starih beogradskih kafana, koje izumiru zajedno sa životom koji se razvijao u njima, ima nečega i od toga sentimentalnoga osećanja, ali ima i nečega jačega od toga što može opredeliti jednoga hroničara da trgne iz zaborava stare beogradske kafane. To je što su u stvari kafane naše pre rata bile jedini izraz našega javnoga života te, setiti se tih kafana znači dati dragocen prilog toga života u poluprošlosti“, beleži Nušić.

Pošto su s početka njihovog utemeljenja žene bile isključene iz kafanskog života, one uglednijih građana i trgovaca organizovale su u svojim domovima posebnu vrstu zabave – posela. Ona su bila „nobles“ i daleko od slike koju imamo u vezi sa seoskim, uz tradicionalna prela i pevanje izvorne muzike najčešće bez ikakvog instrumenta. Za sve one koji nemaju svoje selo, a zavičaj im je Beograd, prilika da upoznaju deo te seoske duše je tradicionalna manifestacija „Prela i posela“, koju već 29 godina organizuje Udruženje čuvara srpske tradicije i običaja.

Slika

Kao u salonu madam Šere

Naša priča teče oko onih gradskih dešavanja koja su prethodila balovima. Uz druženje posela u Beogradu i gradovima Srbije imala su i obrazovni karakter, doprinela su kulturnom uzdizanju posetilaca, ali i formiranju novih ideja i političkih stavova. Kada se pročitaju takvi zapisi o Srbiji iz druge polovine 19. veka, neodoljivo uplivamo u sliku koju daje Tolstoj u „Ratu i miru“ pričajući o zabavama i zbivanjima u salonu madam Šere, s tim što su naša posela nastala samo malo kasnije od doba kada šetaju njegovi junaci.

Začetak tih posela bilo je okupljanje viđenijih varošana u domu knjaževog brata Jevrema Obrenovića u Beogradu 1832. godine. Nova vrsta društvenog okupljanja bila su ispunjena licima koja su bila nadahnuta francuskom i nemačkom literaturom i muzikom najpoznatijih evropskih kompozitora. Ta umetnička okupljanja nastavila su se i na poselima koja su kasnije organizovale obrazovane i ugledne žene. Najznačajnija i najinteresantnija organizovale su Anka Konstantinović, Jevremova ćerka, i kraljica Natalija. Ankina posela iz 60-tih godina 19. veka bila su podeljena u tri grupe: ženska posela, umetnička i „šarena“ posela, na koja su dolazili i muškarci. Poseban značaj imala su ženska koja su posećivale dame srednjeg staleža sa ćerkama, i bila su to mesta na kojima su učile kako da vaspitavaju decu, kako da uređuju kuću, vode domaćinstvo, šta da čitaju, kako da se ponašaju, kako da vode računa o svom izgledu. Ona su omogućavala da naučenim žena „poboljša svoje mesto na društvenoj lestvici“. A posela kod supruge kralja Milana Obrenovića bila su nešto posebno.

„Zahvaljujući težnji kraljice Natalije da priređuje razne večerinke, dnevna posela i večernje zabave, društveni život otmenog Beograda je u zimu 1895–1896. bio silno oživeo... Mlade žene i devojke, koje su po svojem društvenom položaju pozivane u dvor na razne sedeljke, naticale su se koja će od njih imati što ukusniju toaletu udešenu po poslednjoj zapadnoevropskoj modi i koja će imati što otmenije držanje na tim kraljičinim dvorskim poselima. Ono što je najinteresantnije bilo u krugu tih dvorskih posela, koja su imala zabavni karakter, bilo je nekoliko pozorišnih predstava, koje su igrale dve putujuće francuske družine“, zapisala je u „Posela u starom Beogradu“ Poleksija D. Dimitrijević Stošić.

Danas ne postoji stara zgrada Više ženske škole, koja je starijim generacijama više bila poznata pod imenom „Inštitut“, i koja se nalazila u Ulici kraljice Natalije, a nestala je 1931. Viša ženska škola u Beogradu ustanovljena je 17. juna 1863. i prva je počela da priređuje intimnije školske i porodične zabave i balove, koji su u svoje doba za žensku mladež imali i vaspitni karakter. Njena prva upraviteljka Katarina Milovuk kao muzikalna žena, koja je pored svog muža Milana Milovuka, profesora i prvog horovođe Prvog beogradskog pevačkog društva, dobila još veću muzičku kulturu, u svome domu pružala je gostima retko zadovoljstvo da slušaju klasičnu i modernu muziku. U Višoj ženskoj školi ona je 1889. godine osnovala Žensko muzikalno društvo, na čijim večerima se okupljala prestonička elita, pa su se tu mogli viđati Giga Geršić, Bogdan Popović, Milovan Milovanović, Milenko Vesnić i drugi intelektualci. Katarina je davala inicijativu celom našem ženskom pokretu svojega doba i njoj pripada najveća zasluga za priređivanje čuvenih zabava i balova.

Prvi naši balovi bili su sasvim obični, jednostavni i beznačajni. Za sobom nisu ostavljali dublji trag, te stoga nisu ni beleženi. Tek dolaskom engleskog pukovnika Hodžesa za konzula u Beogradu počele su se iznositi u javnost i objavljivati vesti sa prvih diplomatskih, dvorskih i opštinskih balova.

Slika

Tako su, na primer, „Srbske novine“ od 29. januara 1838. godine donele belešku da je britanski generalni konzul u Beogradu pukovnik Hodžes u čast svoga unapređenja za generalnog konzula, koje je dobio pred kraj 1837. godine, davao ručak u svom stanu (na spratu Tobdžijske kasarne), a uveče bal, na koji su bili pozvani knez Miloš, svi činovnici kneževi u Beogradu i više odličnih građana sa svojim porodicama.

Hroničar onoga doba ovako je završio u „Srbskim novinama“ izveštaj sa toga bala: „Igre su različne igrane. I sam knjaz počestvovao je igranjem kor, povedši Serbsko kolo, koje knjaževsko raspoloženije veliku je radost među prisustvujućima prouzrokovalo...“ Posle devet dana knez je pohitao da se oduži Hodžesu, i „Srbske novine“ donele su belešku „da je na dan 6. februara 1838, u čast proizvodstva kraljevsko-britanskog konzula u Srbiji, g. polkovnika Hodžesa na stepen generalnog konzula, knjaz dao velikoljepni obed i bal. Na ručku su bili Hodžes sa gospođom, gospodar Jevrem sa gđom Tomanijom, mitropolit Petar i više kneževskih činovnika. Uvečer bio je bal u Dvorcu knjaževom, na kom se noć u igri i veselju prijatno prekratila...“

Slika

Za vreme vlade kneza Aleksandra Karađorđevića takođe su priređivani balovi na dvoru. Časopis „Šumadinka“, koji je izlazio pod uredništvom Ljube Nenadovića, u svom 8. broju od 20. februara 1850. godine doneo je ovakvu belešku: „U prošlu nedelju davao je knjaz poslednji bal od ovi fašanki, na koju su imali čast pančevački i zemunski generali pozvani biti, gdi su takođe s mnogim oficirima i prisustvovali. Oni su bili veseli i igrali su sve srbske igre, i milo nam je bilo videti, da austrijski generali jedanput bar igraju onako kako im Srbi sviraju. Veselje je trajalo do 3 sata posle ponoći“.

Slika

Zabava za više slojeve

Balovi na dvoru i u salonima luksuznih beogradskih hotela u početku su bili raskošna zabava samo za više društvene slojeve. Sezonu balova 60-tih godina 19. veka otvorio je knez Mihailo. On je pokušao da izgradi nove institucije i modernizuje društveni život i ustanovio je dobrotvorne balove, pa je 1865. u hotelu „Srpska kruna“ održan prvi za izgradnju prve bolnice u Beogradu koja i danas postoji u Ulici Džordža Vašingtona.

Tek posle srpsko-turskih ratova 1876– 1879. javili su se balovi koji su kao oblik zabave zamenili nekadašnja posela i proširili se po celoj Srbiji, i to na sve slojeve, a ne samo na krugove oko dvora. Narodno pozorište, sala Kolarčeve pivnice, Građanska kasina i Oficirski dom samo su neka od mesta u Beogradu gde su se priređivali balovi u organizaciji raznih društava i udruženja. Priča o njima ne bi bila potpuna bez imena telegrafiste Dimitrija C. Đorđevića, koji je decenijama ispisivao hronike o Beogradu rasute po listovima i časopisima. On beleži da su najotmeniji prestonički balovi bili oni koje su priređivali: Društvo Svetog Save, Streljačko društvo, Kolo jahača, Žensko duštvo, Velikoškolska omladina, Trgovačka omladina i Žensko muzikalno društvo, čije je zabave često posećivala i sama kraljica Natalija.

Slika

Uprava Narodnog pozorišta za izvesne patriotske i humane svrhe odobravala je da se balovi prirede u pozorištu. Tada su iznad fotelja u parteru začas sklapane daske i dobijao se pod izjednačen sa pozornicom. Tako se dobijala velika sala za igranje. U ložama, u parteru i na galerijama mame su zauzimale diskretne pozicije i iz busije pratile svaki pokret svojih kćeri. Smešeći se zadovoljno i preturajući palac preko palca, revnosno su brojale kavaljere koje su u igri ili u „promenadi“ izmenjale njihove kćeri. Đorđević piše da je „vredno napomenuti da, zbog jednog otmenog bala umalo nije stradao pesnik Vojislav Ilić, iako na tom balu nije bio, štono kažu nije ni srknuo ni kusnuo“.

Hroničar toga doba piše: „Godine 1888. u svojoj kući je intiman maskenbal priredio potpukovnik Aleksandar Konstantinović, rođak kralja Milana. Sutradan ujutru je u ’Dnevnom listu’ izašla pesma pod naslovom ’Maskenbal na Rudniku’, sa potpisom Vojislava Ilića. U toj pesmi se pominju razne životinje: medvedi, kurjaci, lisice, svinje i ostale, koje su se sastale na Rudniku na balu. Bilo je očevidno da se tom pesmom pravila aluzija na Konstantinovićev maskenbal. Vojislav je bio izvešten od svojih prijatelja da ga zbog te pesme juri policija. On tada pobegne kod svoje sestre Milice, koja je bila udata za Petra Radivojevića, pukovnika u Gornjem Milanovcu. Ipak pronađen je i doteran u Beograd, gde je predat sudu. Sud je usvojio Vojislavljevu odbranu i pustio ga kao nevinog.“

Treću balsku deceniju u srpskoj prestonici osamdesetih godina 19. stoleća karakteriše boemija. Beograd je imao dušu koja se znatno razlikovala od duše današnjeg Beograda. Jer Beograd je onda imao svoga Gigu Geršića, Andru Knićanina, Radoja Domanovića, Dragomira Brzaka, Milorada Mitrovića, Tošu Beca, gurmana Kostu Vujića, Mitu Šogora, Ćiru Dresera i druge svoje boeme. Imao je svoje „Dardanele“, „Pozorišnu kafanu“, „Bumskeler“, „Crvenoga petla“, a imao je i svoga Bezobraznog Vasu...

Danas nismo sačuvali ni traga nekada kultnog Svetosavskog bala, ali eto nas na mapi metropola koja je organizacijom prvog Bečkog bala čuva tu tradiciju Austrije.

Slika
Prijemi kod kralja Milana

Kralj Milan i kraljica Natalija Obrenović nastavili su tradiciju održavanja balova, ali i redovnih prijema na dvoru, i to ne samo da bi proslavili porodične događaje, već i sve veće verske praznike. Balovi kraljevske porodice i uglednika srpskog društva bile su elitne zabave isključivo uz pozivnicu. Svaka dama na ulasku je dobijala „red igara“, a prva igra na balu bilo je kolo, a onda su se ređale tadašnje okretne igre – valcer, polka, mazurka i kadril, ali i još neke srpske igre kao četvorka, zaplet, kapetan Đorđe... „Sve što je bilo viđeno, uvaženo i poznato, steklo se na tom balu“, pisao je tadašnji „Mali žurnal“.


akter

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 02 Nov 2013, 17:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Beograđani u prošlosti voleli, ali i mrzeli svoje žene

Kako i koliko su, u prošlosti, Beograđani voleli i mrzeli svoje žene. Osim najlepših stihova upućenih svojim damama, imamo mnogo pogrdnih reči za njih: kalaštura, rospija, bedevija, opajdara, alapača...

Slika

Glad mi je beskrajna, a ruke večno prazne. Noću, niz ulice gradske, na prstima nosim mesec i ostavljam tugu svoju pod prozorima izgubljenih žena...“ nekada je pevao besmrtni beogradski boem Rade Drainac.



U ovom gradu rođeni su bezbrojni prelepi stihovi u kojima su muškarci opevali žensku lepotu.

Koliko puta ste slušali neutešne reči svojih prijatelja, kumova, komšija i poznanika o tome koliko su beznadežno zaljubljeni? Svaka obožavana dama bila je „anđeo“, „vila“, „boginja“... Ali, šta biva kada zaljubljenost prođe, a nadođu grdne muke svakodnevnog života i, ponekad, promašenog braka? Kako umemo da nagrdimo svoje žene, ali i tuđe, koje nas naljute?

Sve ostaje u kući

U pomoć smo pozvali iskusnog etnologa i istraživača Radomira Rakića, koji nas, za početak, upozorava da je pre nešto više od jednog stoleća, na razmeđi 19. i 20. veka, muško-ženski odnosi odigravali na znatno drugačiji način.

- Dok su još ovde bili Turci, sredinom 19. veka, običaji u centru i na periferiji grada bitno su se razlikovali - počinje priču za „Novosti“ Rakić. - To je ionako bila mala varoš, a oko Šanca su se naseljavali Šumadinci, povrtari sa juga Srbije, iz Bugarske... i svako od njih je donosio svoje običaje i termine.

Kada govorimo o toj, izrazito patrijarhalnoj sredini, Rakić podvlači da su odnosi između muža i žene bili vrlo distancirani, pogotovo pred članovima domaćinstva.

- Međusobnu razmenu nežnosti ostavljali su za vajat, ukoliko su ga imali, ili neko drugo skrovito mesto. Ono što je takođe bitno, pred tuđim očima nije bilo nežnosti, ali nipošto ni ružnih reči o bračnom drugu, ili ne daj bože ogovaranja!

Čak i ako je vrlo ljut na svoju ženu, dobar domaćin s kraja 19. veka nikako ne bi govorio loše o njoj, jer tako kvari ugled porodice. Najviše kako bi besan muž u javnosti mogao da nagrdi ženu bile bi reči „ona moja“. To je već bio dovoljan znak da je nečim vrlo nezadovoljan.

Slika

Kad prekipi

Sa druge strane, ako bi kap prevršila čašu, a češće ako bi se radilo o nekoj opasnoj ili opakoj ženi iz okoline, imali smo zaprepašćujuće moćan arsenal pogrdnih reči za ondašnje žene, koje su u velikoj meri i danas u upotrebi. Poreklo im je uglavnom tursko, ali hajde da vidimo šta tačno znače ovi rogobatni i nimalo dobronamerni pojmovi.

- Kada je devojka povelika, čak i viša od muškarca, ostala je reč „bedevija“, koju su Turci preuzeli od Arapa - nastavlja Rakić. - Oni tako zovu kobilu, pa eto, sa njom upoređuju pogolemu ženu. Od Turaka smo preuzeli i pojam „karakondžula“, što bi značilo - veštica, avet ili strašilo.

Neretko bi se naši preci usudili da „pohvale“ neku pripadnicu lepšeg pola kako je „opajdara“, a ovaj „kompliment“ ostao je da karakteriše ludu, nekulturnu, glupu i svadljivu ženu. Kako objašnjava naš sagovornik, ovakva osoba sklona je dramatizaciji, psovkama i incidentima, a u suštini je najbliža kalašturi. Za kalašturu, opet, slovi priča kako joj Bog nije dao lepotu, ali jeste „jezičinu do poda“. Postoji mišljenje da to nije lepa žena, ali da ima nezgodnu narav i da je agresivna, što pokazuje i kroz stavove i kroz oblačenje.


- „Oštrokonđa“, zato, ima malo nejasnije etimološko poreklo, ali bi mogle u vezu da se dovedu tri reči: „oštro“, kao italijanski provincijalizam koji označava južnu stranu ili južni vetar, „kondžolos“, što predstavlja strašilo ili vampira, i „konđa“, što na mađarskom označava maramu za glavu.
Na kraju, „rospija“ bi trebalo da bude turska reč „orospi“ ili persijska „ruspi“, a obe označavaju bludnicu ili prostitutku.

Slika

Tako jedno mesto na Karaburmi, u Beogradu nosi naziv „Rospi ćuprija“. To bi moglo da bude vrlo blisko onom delu Konjarnika koji označavamo kao „Plavi most“, jer su žene koje su odredile ova dva mesta bile „bliske po profesiji“ odnosno odanosti „najstarijem zanatu“. Istina je da su Turci na Rospi ćupriji bacali neverne žene i otuda takav naziv.


Slika

OŠROKONĐA

U NAŠEM narodu su se adaptirala dodatna značenja za neke termine, pa smo pronašli i detaljnu verziju „oštrokonđe“ koja označava raskalašnu, stariju ženu, koja nije uspela da proživi prvu mladost kako treba, pa sada širi tračeve i spletkari, kune se u decu kada laže, a i decu uči tome. U stanju je da se meša u brak i onima koji su joj najbliži, i često je uzrok raskida veze između sina i snahe.


BOŽE, VIDI ALAPAČU

ALAPAČA je brbljiva žena, i to značenje koje smo poneli kao odrednicu iz turskog jezika i danas je očuvano kod nas. Samo poreklo ove reči pomalo je neobično, jer je alapača, u stvari, „halakala“, vikala je stalno „Alah, Alah...“ (Bože, Bože).

Po definiciji, alapača je žena koja pronalazi užitak u ogovaranju i glasinama. Prema mnogim stručnjacima koje citira Rakić, „skupina od više alapača vrlo je predvidljiva, ali istovremeno neugodna socijalna pojava“.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Sky
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 23 Dec 2013, 23:17
Korisnikov avatar

Pridružio se: 07 Mar 2013, 11:46
Postovi: 259

OffLine
Pogledajte kako se nekada slavio Dan mladosti

Nekada davno na današnji dan proslavljan je opštenarodni praznik sa mnogo priredbi, sletova i završnom svečanošću na stadionu JNA, gde bi Titu bila uručena Štafeta mladosti

Slika


Štafeta se prethodno nosila po celoj Jugoslaviji i to je trajalo nekoliko meseci. Poslednja priredba na stadionu, dok je Tito bio živ, održana je 1979. godine.

U Beograd stižu štafete iz svih krajeva bivše SFRJ

Veliki broj ljudi iz svih krajeva bivše SFRJ okupio se danas, pod parolom "I posle Tita Tito", na proslavi sećanja na Dan mladosti, ispred Muzeja Jugoslavije, gde su došli da pozdrave dolazak štafeta iz nekadašnjih republika i odaju poštu nekadašnjem jugoslovenskom predsedniku Josipu Brozu Titu.
Posetioci su počeli da stižu od ranog prepodneva, okićeni crvenim i zastavama nekadašnje SFRJ, kao i bedževima i slikama njenog predednika. Među posetiocima ima i boraca iz Drugog svetskog rata, ali i dosta mlađih ljudi koji su doveli i svoju decu.


Štafete sa porukama i željama da se "opet dobro živi,kao nekad", nosioci su predavali Titovom unuku Joški Brozu, koji je i predsednik Komunističke partije, domaćina priredbe.Štafete će stizati ceo dan iz svih republika nekadašnje SFRJ, a do sada su stigle iz Makedonije, Niša, Hrvatske i od Lige antifašista jugoistočne Evrope.
Joška Broz je pozdravljajući prisutne, rekao da su "činjenice da je Titovo vreme bilo pravo vreme, kada se dobro živelo" i da je "vreme da vratimo mir među mladima iz svih nekadašnjih republika."
On je najavio da će se na tom putu njegova partija ujediniti sa Komunistima Srbije i da će uskoro ući u Komunističku internacionalu, uz pomoć ruskih komunista.Jedan od učesnika skupa, Igor Petrović sa Oplenca je podsetio da je ovo već sedma godina za redom da se donose štafete a da je prva štafeta krenula 1945. godine, iz Kragujevca, na predlog omladine Šumadije. Ta štafeta je prešla 9.000 kilometara i u njoj je učestvovalo 12.500 omladinaca.

kurir-info.rs


Vrh
Mojne
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 23 Dec 2013, 23:32
Korisnikov avatar
mojne

Pridružio se: 22 Jan 2013, 14:41
Postovi: 10353

OffLine




pionirski park


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Bilo jednom u Beogradu...  |  Poslato: 23 Jul 2014, 00:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bio pijan kao svinja

List "Zrak", koji su ispisivali gosti kafane Dardaneli jedne nedelje nije izašao zato što urednik Milan Pavlović zvani Zrak, bivši policajac, nije mogao da sakupi novac da iskupi broj iz štamparije, zabeležio je jedan od novinara Branislav Nušić.

Slika

"Kada je to iduće nedelje postigao, izmenismo stari slog utoliko što smo uneli dve-tri svežije dnevne vesti i spremismo nov broj. G. urednik se seti još, i reče nam: - Dobro bi bilo doneti na čelu lista iz krupnih slova izvinjenje što prošli broj nije izašao. Treba izmisliti kakav razlog!

Mi primismo to k znanju i, kako smo bili kivni na urednika što pune tri nedelje nikome nije dao ni pet para, odosmo u štampariju, i na čelu lista donesemo ovu belešku koju je Milan Cocin svojeručno napisao: 'Prošli broj našega lista nije mogao izaći iz razloga što je naš glavni urednik bio pijan kao svinja.'

List se rasprodao po varoši... Ceo ga svet pročitao i tresao se od smeha, samo ga još glavni urednik nije pročitao jer nije ni čitao svoj list. Šetajući ponosno čaršijom, Milan je Zrak primetio da se ljudi, čim ga spaze, cerekaju i, ne znajući čemu, svaki čas se pipao za pantalone da vidi nije li mu koje dugme otkopčano.

Opštenarodna žalost

Kafana Dardaneli je porušena s proleća 1901. godine, pod poslednjim kafedžijom Dragom, koji je posao i goste preselio u Grčku kraljicu. Rušenje Dardanela izazvalo je opštenarodnu žalost. Nekoliko generacija sakupljalo se oko ruševina sa saučešćem posmatrajući kako gomila kamena, cigle i praha pretrpava njihove najranije i najmilije uspomene. I novine su tadanje zabeležile rušenje Dardanela kao događaj iz života srpske prestonice.
Najzad će ga jedan prijatelj osloviti: - A šta ti, baš kao svinja? - Kakva svinja? - Pa prošle nedelje. - Ama šta prošle nedelje? - E pa zašto ti prošle nedelje nije broj izašao? - Zbog tehničkih teškoća. - More idi do đavola, šta tu sad, kad sam u novinama pročitao da si bio pijan kao svinja. - U kojim novinama? - zadrhta Milan Zrak celim bićem svojim. - U tvojim, brate! I može se misliti šta je zatim bilo.

Milan Zrak se zakleo da će nas sve poubijati, nabavio je odnekud i nekakav revolver, i nedelju dana jurio nas kroz sve kafane. Cela stvar je imala i svojih dobrih posledica. Listu je skočila prodaja, a pročuo se i u inostranstvu." Preštampao ga je najpre jedan novosadski list, iz koga je cela stvar otišla i u Peštu, odatle u Beč, pod naslovom: "Balkanski novinarski kuriozitet!", a iz ovih listova je preplivala Atlantski okean i pojavila se u američkim listovima sa ovim komentarom: I Evropa još uvek prebacuje nama Amerikancima amerikanizam.


Vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 49 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker