Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:24


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 07 Okt 2012, 21:44
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Lagumi puni – tajni

Podzemni prostor na potezu od Brankovog mosta do Kalemegdana čine lagumi ispunjeni velom tajni i misterija. Lagumi su služili za skladištenje robe ili skloništa, zavisno od vremena na balkanskoj vetrometini.

Slika

PIŠE: Zoran Nikolić
BEOGRAD je jedno od najneobičnijih i najstarijih naselja u Evropi. Po starosti se može meriti sa najstarijim među prestonicama Starog kontinenta, a u odnosu na njegovu nesvakidašnju istoriju Berlin ili Pariz su pravi **gradovi dečaci**.
Bezbrojni vladari ovog grada ostavljali su svojevrsne **potpise** ispod njega, gradeći podzemne objekte, lagume, bunkere, skloništa, kao i tajne prolaze od kojih su mnogi i danas zaboravljeni i skriveni ispod pločnika prestonice. Ovo je bio pokušaj da makar deo od njih pronađemo i opišemo.
Naša ekspedicija, sačinjena od speleologa Kluba **Asak** sa Prirodnomatematičkog fakulteta u Beogradu i eksperata Javnog preduzeća za skloništa, uz savetodavnu pomoć stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika Beograda tražila je način da dopre do svog korena u ovom gradu. Svesni da ga nijedna biljka ne vidi, onako zatrpanog u slojevima zemlje ispod nje, ali da baš iz njega crpe svu svoju energiju, snagu i znanje, jer to je njen najstariji deo.
Uostalom, kada se drvo odvoji od korena i ne postaje drugo nego - običan balvan.

KULE NISU PUŠKARNICE

KADA se prelazi Brankov most sa novobeogradske strane ka starom delu grada, vidi se jedinstvena panorama Beograda, zakriljena Sabornom crkvom. Podzemni prostor ispod ovog **pejzaža**, od samog mosta, pa do Kalemegdana, sakriva lagume, u koje se ulazi iz Karađorđeve ulice, a koji su smešteni ispod jednog od najlepših gradskih delova - Kosančićevog venca. Lagumi su služili kao skloništa tokom savezničkog i nemačkog bombardovanja u Drugom svetskom ratu, a posle ih je prekrio veo tajni, ili bolje je reći - zaborava.
Razlog je bio taj što su lagumi bili predviđeni da se u slučaju ponovne ratne opasnosti u njih sklanjaju kulturna i materijalna dobra. Periodično su ih koristile neke firme, a danas je većina ili u rukama privatnika, ili su zaboravljeni i zapušteni.
Iz Karađorđeve ulice postoje prilazi u 13 takvih laguma, čiji se ulazi nalaze iza nekada dva najvažnija zdanja u gradu. Jedno zdanje je bilo nekada raskošni hotel **Kragujevac**, tik uz Savu, a drugo je bila Đumrukana, carinarnica kroz koju su morali da prođu svi novopridošli u Beograd. Pristanište, koje se nalazilo na mestu današnje Kapetanije, bilo je žila kucavica, jer je, pre nego što je izgrađena železnica, rečni saobraćaj predstavljao jedini kontakt sa svetom. Tada je obala bila na mestu gde danas prolaze tramvajske šine, da bi tek tridesetih godina dvadesetog veka Sava nasipom bila **odgurana** do mesta gde i danas protiče.
Trgovina se razvijala upravo tim putem, da bi se transportovana roba skladištila, bilo je neophodno iskopati lagume, gde je temperatura uvek bila konstantna. Postojali su tuneli za ventilaciju, koji su povezivali otvore na Kosančićevom vencu sa dvadesetak metara dubokim lagumima. Prolaznici koji danas vide male kule pored stepenica koje vode ka ovom vencu misle da su to ostaci puškarnica još od turskih vremena, ali to su upravo otvori kojima je vazduh sprovođen duboko u utrobu zemlje, kako se u magacinima ne bi skupljala buđ, pa žito, namirnice i vino bili su u prostoru koji je uvek imao istu temperaturu.
Svaki lagum ima površinu od nekoliko stotina kvadratnih metara, dok najveći među njima dostiže i svih hiljadu. Taj je i najinteresantniji.

ENIGMA M. O. 1809.

U NJEMU i danas postoji 17 ogromnih buradi zapremine 10 hektolitara, koja tu čame već decenijama, jer ih je napustila skopska firma **Lozar**, koja se ovde nekada bavila prometom i distribucijom alkoholnih pića. Burad je tu unešena znatno ranije, jer smo na jednom od njih naišli na ugraviranu 1921. godinu, što govori da je ovo mesto bilo i predratni vinski podrum. Istovremeno, svako bure je bilo veće od ulaza u ove velike podzemne odaje. Tako je jasno da su unošena u delovima i da su tek onda sklapana u ovom podzemnom prostoru.
Na zidu, uz sam ulaz, vidi se i natpis **M. O. 1809**, a među istoričarima se razlikuju mišljenja da li su ovo inicijali Miloša Obrenovića, ili možda Milana, knjaževog brata. On je bio trgovac i vrlo obrazovan čovek, a pretpostavka je da ga je u Bukureštu ubio Karađorđe, te iste, 1809. godine. Tako možda i ovaj potpis u lagumu, navodno delo brata kneza Miloša, podseća na opravdanje ondašnjem vladaru za jedno od najupečatljivijih kumoubistava u istoriji Srbije.
Još jedan tajni natpis postoji u lagumu koji se nalazi iza broja 33. NJega je, kao svojevrsno svedočanstvo ostavio jedan ondašnji trgovac koji je napisao: **Ovaj lagum iskopan od Petra Nikolića inače Petrića, vinarskog trgovca 1873.**
Danas su ovi lagumi, uostalom, kao i cela Karađorđeva ulica, nekada najpoznatija i najlepša u Beogradu, uglavnom zapušteni. Ne ulazeći u to da li je upravo ovaj deo mogao da predstavlja neku vrstu beogradskog Monmartra, ostaje očigledno da su nekada najlepša zdanja ovog dela Beograda, baš kao i lagumi koji se podvlače pod samo srce prestonice ostali nevažni za grad koji je od njih mogao da napravi i turističku atrakciju i pravu blagodet na zadovoljstvo svojih žitelja.

DŽINOVSKA PEĆINA

PORED ovih laguma, još jedna pećina je krajnje interesantna, nalazi se u samim obroncima Kalemegdana, u Pariskoj ulici i danas je to moderan klub **Andergraund**. Velika je oko 500 kvadratnih metara i u njoj je Kusturica snimao istoimeni film. Neistraženi deo iza ove pećine danas je urušen, ima dva kraka zatrpana kamenjem, i postoji mogućnost da su tuda Turci pokušali da prodru podzemnim putem, kada su 1440. godine opsedali Beograd. Tada su branioci napravili minu koju su zapalili kad su kopači prišli, pa se sve obrušilo na Turke.
Moguće je da se sve odvijalo u tajnim koridorima iza ovog kluba.

NASTAVLJA SE


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 08 Okt 2012, 15:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Misterija – Rimski bunar

Alfred Hičkok opčinjen ambijentom dubokim više od 60, a širokim 23,4 metra. Istoričari tvrde da je bunar služio kao silos za žito, ali i tamnica. Ko je i kada sagradio ovaj objekat na Kalemegdanu?

Slika

Piše: Zoran Nikolić
KADA je filmski genije Alfred Hičkok obilazio Beograd 1964. godine posebno zadovoljstvo, kako je objasnio domaćinima i radoznalim novinarima, predstavljala mu je poseta Rimskom bunaru na Kalemegdanu. Poznati režiser tada je izjavio kako je **takav ambijent za njega oduvek predstavljao pravu poslasticu**. A nije tajna šta je za njega bila **poslastica**.
NJuh velikog filmskog maga ni ovog puta nije omanuo, jer je ovo mesto po mnogo čemu sačinjeno od neobične, i u najmanju ruku čudne i surove istorije.
Onaj ko makar malo želi da oseti neobične i hladne vetrove koji struje iz podzemlja prestonice, svakako bi trebalo da se spusti niz 212 stepenika do nivoa vode, nekoliko desetina metara pod zemljom. Stepenište se sastoji od dva spiralna hodnika, obavijena i upletena niz bunarski cilindar, od kojih se jednim silazi, a drugim penje nazad, ka izlazu iz bunara.
Danas su na ulazu velika metalna vrata iza kojih prvo postoji hodnik dugačak oko dvadeset metara, koji vodi ka bunarskom oknu, opkoljenom sigurnosnom metalnom ogradom. U monografiji **Beogradski vodovod** stručnjaci su precizno zapisali da je bunar **ukupne dubine 60,15, a prečnika 3,40 metara. Tako je do dubine 53,15, gde se sužava na prečnik od dva metra.

SUDBINA 37 ZAVERENIKA

ZVANIČNO, izgradnju bunara okončali su Austrijanci tokom vladavine Beogradom između 1717. i 1739. godine, kada su znatno izmenili lice tadašnje turske kasabe. Bunar je završen 1731. godine, a po nekim tumačenjima ime **Rimski** dobio je po austrijskoj ambiciji da budu nastavljači Rimskog carstva.
Drugi, opet, podsećaju da je još pre dve hiljade godina na mestu današnjeg Kalemegdana postojala rimska tvrđava - Kastrum, do koje su vladari Singidunuma sproveli vodu čak iz mokroluških izvora. Budući da su Rimljani bili i iskusni stratezi i vešti neimari, bilo je logično da pokušaju da iskopaju bunar, kako bi posada bila snabdevena vodom u slučaju opsade, kada je neprijatelj mogao da preseče vodovod, a vojnike ostavi žedne.
Pretpostavke su da se još tada počelo sa kopanjem na mestu današnjeg bunara, ali da su različiti vladari gradom, bez obzira na to koliko truda ulagali da se najzad dokopaju vode, ostajali pred nezavršenim, tamnim cilindrom, potpuno suvim na dnu. Čak su, razočarani, pokušali da se dokopaju rečne, savske vode, pa su posle pedesetak metara krenuli da kopaju tunel u stranu, prema Savi, ali tvrdoća podloge ih je i u tome sprečila već posle dva metra.
Mnogi istoričari kasnije pominju da je bunar služio kao silos za žito, a neko vreme i kao tamnica. Tamo su se desile i neke od najsurovijih egzekucija koje Beograd pamti...
Kako beleži istoričar Marinko Paunović, 1494. godine, u vreme kada je ovaj grad bio najvažnije ugarsko, ali i hrišćansko uporište prema Turskoj, odigrala se zavera u kojoj su hrišćani za veliki novac hteli da prepuste grad Azijatima. Tada je u poslednjem trenutku za zaveru čuo vojskovođa Pavle Kinjiži, koji je sprečio zaveru, oterao Turke već sa bedema, a onda rešio da se osveti zaverenicima.
Preki sud im je brzo presudio, i svih 37 zaverenika konopcima je bilo spušteno na tada suvo dno Rimskog bunara. Tamo su bili ostavljeni da izgladne dok im se um nije pomračio, a onda su im bili bačeni noževi da se međusobno poubijaju i prožderu. Tako je bilo sve dok i poslednji nije izdahnuo u najvećim mukama.

ŠTA SU NAŠLI RONIOCI

KASNIJA istorija beleži da je u ovom bunaru bilo još mnogo žrtava. Na dan krunisanja Milana Obrenovića 1882. godine, na njega su neuspelo pokušale atentat Jelena - Ilka Marković i Lena Knićanin. Obe su bile uhapšene, a uskoro je Ilka Marković pronađena u zatvorskoj ćeliji ugušena peškirom, dok je Lena Knićanin zatvorena u Rimski bunar. Tamo je uskoro pronađena mrtva, zajedno sa ubijenim vojnikom čiji je zadatak bio da je čuva.
Poznati filmski režiser Dušan Makavejev kasnije snima poznati film **LJubavni slučaj poštanske službenice**, inspirisan poznatim događajem, kada je čovek rešio da se odrekne ljubavnice. Tada je odveo da se prošetaju pored bunara, i bacio je u 50 metra dubok bezdan. Zločinac verovatno nikada ne bi bio pronađen, da u njigovom xepu nije pronađna tramvajska karta sa istim serijskim brojem koji je imala i ona koja je bila u xepu žrtve.
Istraživanja dna Rimskog bunara vodila je pre Drugog svetskog rata i Vojska Kraljevine Jugoslavije i Uprava vodovoda, kada beleže da je ispod dna veliki sloj šljunka ispod koga izvire voda. Predanja kažu i da su Nemci po okupaciji istraživali dno bunara, i da čak dva **čoveka žabe** nikada nisu izronila iz njega.
Tek, kako nam je opisao iskusni speleoronilac i veliki entuzijasta Milutin - Kepa Rudaković, sredinom šezdesetih godina prvi pioniri ovog sporta počinju sa istraživanjem podzemnog Beograda i tada rone na dno bunara. Tada su, prema njegovim sećanjima, pronađena i dva ljudska skeleta, kao i nekoliko životinjskih.
I to nije čudo, jer je i zloglasna OZNA neko vreme imala običaj da koristi ovo zloslutno bunarsko okno.

NEMA PROLAZA

AKO želite da iznervirate beogradske arheologe, pitajte ih da li je Rimski bunar povezan tajnim prolazom sa Zemunom, i Milenijumskom kulom. Jer, to je jedna od najčešće demantovanih teza u istoriji modernog Beograda.
Svi argumenti jasno govore da toga nije bilo, jer bi takva trasa za kopače bila najteža, ne bi mogao da im se dovodi vazduh, a nadsloj vode iznad samog ušća na tom mestu je najveći i najteži. Ali, mašta radoznalih uvek je bila jača od demantija istoričara.

NASTAVLJA SE


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 11 Okt 2012, 23:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Miris starog Rima

Današnjim najprometnijim ulicama grada nekada su tekle reke. Kapitalne građevine u srcu Beograda kao lađe na podzemnim vodama.

Slika

Piše:Zoran Nikolić
MNOGI građevinari koji u srcu Beograda počinju sa ostvarenjem različitih urbanističkih ideja bivaju ometeni na samom početku. I tada su uzaludni vapaji finansijera ili projektanata da radovi moraju biti okončani u roku. Razlozi da tako ne bude su ili ostaci nekadašnjih, davno zaboravljenih građevina, ili opet, podzemne vode.
Tako se događalo da u okolini Cvetkove pijace, ili pored Slavije ili Bulevara revolucije, još dok kopaju temelje, radnici ulete u podzemne tunele u kojima teče voda, a mnoga zdanja koja su danas obeležja ovog grada napravljena su nad vodotocima. Bolje je redom.
Najstariji vodovod je do današnjeg Kalemegdana dovodio vodu iz Malog Mokrog Luga. Celu njegovu putanju napravili su Rimljani, i sve se događalo pre bezmalo dve hiljade godina, 85. godine nove ere. Kanal je bio visok od 140 do 160 santimetara, na dnu su mu bile polegnute keramičke cevi kroz koje je tekla voda, a bili su ostavljeni posebni otvori da bi u tunel ozidan opekom mogli da uđu majstori i otklone eventualni kvar.
Kanal je dugo postojao i čak je bilo zabeleženo da je tek izgradnjom Beograda između 1860 i 1870. godine presečen na samom početku današnjeg Bulevara revolucije, u blizini Tašmajdana. I tada je još ovaj vodovod snabdevao Fišeklijsku čaršiju i delimično dvor, a sadašnji Pionirski park.

SPLET HODNIKA

ŽELJNI da pronađemo ostatke rimskog vodovoda i vidimo kako njegovi ostaci danas izgledaju, uputili smo se trasom koju su nekada davno opisali naši prethodnici. Kada smo se obraćali stanovnicima u okolini Cvetkove pijace često smo slušali kako postoji neki čudan hodnik, sagrađen od izuzetno tvrdog materijala, na koji su nailazili mnogi u komšiluku.
I, zaista, uskoro smo upoznali Zorana Lekića, vlasnika kuće koja se nalazi na raskršću ulica Paje Jovanovića i Svetog Klimentija. Ispod temelja se nalazi tunel koji gazda nije hteo da zazida, iako je njegovoj porodici pravio silne muke kada su započeli gradnju. Naime, zid je bio vraški tvrd, a razlog je što su Rimljani za zidanje, odnosno vezivanje opeke koristili, pored ostalog, i negašeni kreč, koji još dugo **radi**, i čini svod ekstremno tvrdim.
Danas je ostao deo tunela dugačak oko 20 metara, a na njegovom kraju se već oseća nedostatak vazduha. Svod je ozidan tipičnom rimskom opekom, koja je visoka oko četiri santimetra, da bi joj jedna stranica bila oko 15, a najduža između 30 i 40 santimetara.
Udahnuli smo miris starog Rima koji je ostavio tragove duboko ispod grada. Svako ko je ovde živeo umeo je da ceni vodu. Tek danas, kada razgovarate sa stručnjacima **Beogradskog vodovoda**, vidite da nije baš uvek tako, i da smo mi, poslednji vladari grada, prekršili to sveto pravilo...
Beograd je grad koji živi na podzemnim vodama, ima bezbroj izvora, reka i rečica čiji vodotokovi su sada uglavnom sprovedeni u kanalizaciju. Današnjim najvažnijim ulicama grada nekada su tekle reke, pa je tako sa Nemanjinom, Kumodraškom, Rimskom... Da smo poslušali ideje inženjera Mihajla Lujanovića, jednog od najcenjenijih eksperata **Bodovoda**, danas sva ta voda ne bi bila nedostupna žiteljima prestonice, već smo mogli da budemo, poput Ciriha, varoš sa nekoliko stotina fontana iz kojih teče čista, izvorska voda.

UPRAVNIK U ČAMCU

SVE kapitalne građevine u srcu grada su **lađe** na podzemnim vodama. Iste muke imali su građevinci koji su pravili Hotel **Moskvu**, kao i oni koji su kopali temelje Palate **Albanija**. Grdno su se namučili i graditelji **Slavije**, kao i **Parka**. Kada je građena **Beograđanka** desetak jakih izvora sprovedeno je u kanalizaciju, a kada je pokušao da **spase** Pozorište na Terazijama od nabujalih podzemnih voda, upravnik Svetislav - Bule Goncić održao je konferenciju za štampu u - čamcu.
Kada smo obilazili podzemne objekte ispod Tašmajdana bacili smo kamen kroz jedan od brojnih otvora i posle nekoliko sekundi čuli kako je pao u vodu, dok je ostala zabeležena i anegdota prilikom rekonstrukcije restorana u zdanju Savezne skupštine, kada se otvorio put u koji je takođe bačen kamen koji je posle dugog putovanja takođe pao u vodu.
Istoričari beleže i veliku paniku koja je zahvatila Beograđane u predratno vreme kada je bila građena **Albanija**, tada najviša zgrada na Balkanu, čiji su radovi bili zaustavljeni zbog obilja podzemnih voda na koje su kopači naleteli.
**Albanija će se srušiti...** kružilo je gradom, a ostale su zapamćene i anegdote da su mnogi u širokom luku zaobilazili gradilište, u strahu da se na njih ne obruši zgrada. Ipak, građevinci su dobro odradili posao, pa čak ni nemačke i savezničke bombe kojima su pokušali 1944. da sruše ovu zgradu, u čijem podzemlju su se nalazile prostorije u kojima su se skrivali nemački oficiri, nisu uspeli da joj naude.
Tek šezdesetih godina ponovo počinju urbanističke muke u ovom delu grada, jer kada su otpočeti radovi na kopanju podzemnog prolaza, ponovo nastupa nevolja i opet su **krivac** podzemne vode. Eksperti **Vodovoda** zatvorili su sve ventile u okolini, međutim, postalo je jasno da pokuljala voda nije iz vodovoda, iako je bila veoma obilna. Tada su naišli na tunel prečnika oko jednog metra iz kojeg je voda kuljala. Nisu imali vremena da ga temeljnije ispitaju, rokovi za završetak radova bili su neumitni. Zabetonirali su ga, na taj način obezbedivši gradilište, ali kuda je posle sva ta voda otišla, niko ni danas ne zna...

MOKROLUŠKA REKA

JEDNA od nekada najvećih reka bila je Mokroluška reka koja se slivala od Malog Mokrog Luka ka današnjem Mostaru. Zato je ova dolina, kojom prolazi autoput Beograd - Niš i danas puna podzemnih voda. U posleratnom periodu ovde je napravljen ogroman kolektor, dimenzija 5,5 sa 5,5 metara, pa danas ta reka teče doslovce ispod autoputa i uliva se u Savu kod Mostarske petlje.

NASTAVLJA SE


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 08 Feb 2013, 02:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zemunski lagumi

Slika

Zemun je neposredno pre Drugog svestskog rata postao i zvanično deo Beograda. Administrativno oba grada su tada postala jedna celina, ali do tada oni su bili više suprotstavljeni nego što su činili zajednicu. Ispod Zemuna do danas su ostali neki čudni tragovi ove suprtostavljenosti.
Od rimskih vremena na desnoj obali Save bio je Singidunum (Beograd), a na levoj Taurunum (Zemun). Posle toga, ova dva grada su bila večito na granici sukoba različitih carevina i civilizacija. Tek je 20. vek uspeo da ih spoji u celinu.
Reporteri Trećeg oka krenuli su u potragu za nečim što je ostalo kao autentično zemunsko, hteli smo da na drugi način pogledamo ono što današnji Zemunci i Beograđani ne vide.
Pokušali smo da zamislimo kako li je pre jednog, dva ili tri veka neko mogao da gleda sa zemunske strane ka Beogradu, kako li se osećao dok su između dva grada bile nepregledne baruštine i pustopoljina na kojoj je tek kasnije nikao Novi Beograd, spajajući dva grada...
I, ono što spada u red najvećih misterija starog Zemuna, rešili smo da zavirimo ispod pločnika ove varoši, u dubinu ispod njegovih ulica, tražeći ostatke koje su ovde ostavili naši preci. Interesantno, u Zemunu je postojala posebna tradicija pravljenja podzemnih prostorija: laguma, ledenica, pa čak i celih mreža podzemnih prolaza koje su mogle da odvedu tajanstvenog posetioca ispod svih važnih delova grada. Ne verujete? Bolje da krenemo zajedno u šetnju...

KOMANDA PUNA TAJNI

U potrazi za zemunskim „podzemnim čarolijama“ krenuli smo u avanturu sa ekipom koja istražuje „Beograd ispod Beograda“ u istoimenoj knjizi. Dali smo se, prvo, u potragu za podzemnim skloništem Komande ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije, koja se nalazi na obodima Bežanijske kose. Ruku na srce, danas je to deo Novog Beograda, a ne zemunski atar, kako je to nekada bilo, ali verujemo da nam niko neće zameriti što smo ovaj deo grada svrstali u zemunske delove, jer je tako bilo pre Drugog svetskog rata kada je ova podzemna mreža i nastala.
Za one koji ne znaju: Stari aerodrom nalazio se na današnjem Novom Beogradu, ispod Bežanije, a avioni su poletali i sletali sa mesta gde se danas nalaze gradski bulevari, vrlo blizu ulice Omladinskih brigada. Aerodrom je pušten u rad još 1927. godine, a poslednji letovi odvijali su se do sredine šezdesetih godina prošlog veka.
Pored ovog mesta, u znak sećanja na aerodrom i danas se nalazi „Airport city“, a uz njega jedini preostali hangar koji je preživeo sva bombardovanja u proteklim ratovima. Interesantno: ovaj hangar projektovao je legendarni srpski naučnik Milutin Milanković. Iako ga mnogi znaju kao savršenog „nebeskog geometra“, on je bio i briljantan građevinski inženjer, a ovu konstrukciju od prenapregnutog betona napravio je pred Drugi svetski rat.
Pored ovako ozbiljnog letelišta, koji je imao i vojnu i civilnu ulogu, sasvim prirodno, postojali su i magacini u kojima je čuvano gorivo, a kako se rat bližio a ondašnja vojska počela da sluti da će biti na udaru, doneta je odluka da budu napravljene i značajne vojne instalacije, koje neće biti dostupne svačijem oku.
Tako je i bilo.
Ostatak priče je svima dobro poznat, tokom Aprilskog rata 1941. godine naši vazduhoplovci su se požrtvovano borili protiv znatno jačeg neprijatelja, a komandovanje jedinicama vršeno je iz laguma u Bežanijskoj kosi. I, to je otprilike bilo to. Niko već dugo ne priča ništa o ovim podzemnim prostorijama, niti javnost zna šta one kriju.
Uz speleološki tim „Beograda ispod Beograda“, na čelu sa Dejanom Jeremićem, inače stručnjakom kluba ASAK, krenuli smo u izviđanje prostora u kojem je nekada bila Komanda. Mnogo su nam pomogli i stručnjaci iz Javnog preduzeća „Skloništa“ koji brinu o ovim prostorima. I, avantura je mogla da počne...
Posle ulaza u betonsku podzemnu građevinu shvatili smo da je debeli zid ovo mesto pretvorio u ozbiljno posleratno sklonište. Armirani beton ga je od sedamdesetih godina prošlog veka preobratio u sklonište kakva su, na žalost, naši čitaoci upoznali tokom bombardovanja 1999. godine...
Dugi hodnici koji izlomljenom trasom vode kroz stotine metara podzemlja, dizel generatori koji su služili da se ova podzemna građevina napaja električnom strujom, kreveti na sprat, namenjeni za smeštaj velikog broja ljudi.... Sve je bilo relativno uobičajeno i očekivano. Znali smo da su se ovde tokom šestoaprilskog bombardovanja nalazili oficiri kraljevskog ratnog vazduoplovstva, slutili smo kako su mogli da se osećaju dok su naši piloti bili suprotstavljeni nemačkim, negde visoko na nebu iznad njih.
Pa ipak, na jednom mestu ostala su omanja vrata od teškog metala i sa masivnom metalnom polugom. Tu je, kažu, bio rezervni izlaz.
Znajući da je ovaj prostor bio sigurno znanto veći, pokušavamo da otvorimo vrata. Omanji ulaz, dimenzija jedan puta jedan metar nije obećavao avanturu odmah na početku. Ali, kada smo uspeli da otvorimo metalna vrata iza njih su se otvorile i stotine metara hodnika u koje niko nije ušao decenijama... Mrak smo razbili ručnim lampama i videli da su pred nama dugi, ozidani hodnici prepuni paučine. Jasno se osećalo odsustvo energija kojima bi ljudi napunili neke prostore. Ovde veoma dugo baš nikoga nije bilo...

URUŠENI HODNICI PROŠLOSTI

Podzemni prolazi su dugo bili veoma važan deo zemunske arhitekture i sastavni deo mnogih građevina u njemu. Ipak, stotine metara ozidanih hodnika nije bilo ni malo lako napraviti. Trebalo je, prvo, prokopati tako dugačku trasu, a zatim je i ozidati, kako se les od kojeg je sačinjena padina na Bežaniji ne bi obrušio. To je neko morao da radi godinama i uz veliki, rudarski napor.
Sada ulazimo u kompleks u koji dugo ljudska noga nije kročila. Pažljivo, korak ispred svih ide Jeremić, pazeći na sigurnost. Posle nekoliko stotina metara hodnika koji idu razlomljenom trasom, dolazimo do dve velike podzemne odaje. Mogle su da budu komandne sobe ili, možda, magacini. Spojeni su hodnikom koji je zatrpan rasutim ciglama. U stvari, to su ostaci zida koji je popustio pod pritiskom. Sada zaista jasno osećamo kolika je opasnost boravak na ovom mestu. Bezbrojne kiše koje su se sručile na ovo mesto tokom proteklih decenija, ali i blizina tunela kojim danas idu vozovi ka Novom Sadu uticala je da se podloga rastrese i uruši. Na kraju hodnika se više ne vide cigle od kojih je napravljen svod. Sa plafona sa kojeg su se odvaljivali delovi i veliki grumenovi zemlje visi paučina... Kao da kroz decenije iza sebe čujemo odjek reči oficira uveliko počivše države čiji napori su potpuno besmisleni. Rat je izgubljen, uskoro će u ovu podzemnu bazu ući Folksdojčeri, a zatim i nemački okupatori. Podzemni grad postaće pašće neprijatelju u ruke...
Postoje mesta na kojima bi mogli da budu snimljeni horor filmovi bez potrebe da bilo ko pravi scenografiju. Ovo mesto je jedno od njih...

TAJNE KALVARIJE

Polako izlazimo iz mreže hodnika i podzemnih prostorija koje su nekada bile dragocene Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Još dugo ćutimo. Osećaj da smo obišli ogroman podzemni prostor u kojem dugo nikog nije bilo nije nas lako ostavljao smirenim. Dugi hodnici, svetlo koje ovde nije „ušlo“ decenijama, ambicije nekih naših dalekih predaka koji su pokušali da se odupru nacistima rukovodeći odbranom grada iz ovih laguma... Sve je odavalo neku svečanu potrebu da budemo tihi i puni poštovanja.
Ali to nije bila jedina tačka u kojoj smo mislili da se zaustavimo prateći entuzijaste iz ove ekipe. Krenuli smo dalje, da vidimo šta još kriju zemunski podzemni koridori. I, videli smo još mnogo toga...
Na mestu koje Zemunci poznaju kao Kalvariju pored stepeništa koje vodi ka Gornjem zemunskom gradu ulazimo u jedan sličan sistem podzemnih prolaza. Doduše, ovog puta nešto kraći, ali ne manje upečatljiv.
Sećamo se da su nekada dve suprotstavljene carevine – Austrija (potom Austroguraska) i Turska na obalama Save i Dunava imale granicu, da su se tu „sudarale“ Evropa i Azija, a da su Beograd pre, na primer, dva ili tri veka doživljavali kao „početak Orijenta“.
Odatle budan austrijski pogled ka Beogradu kao potencijalno veoma važnoj i opasnoj strateškoj tački. Vojna doktrina podrazumevala je veliki broj tajnih podzemnih prostorija i fortifikacija koje bi služile da se vojne operacije i manevri odvijaju daleko od očiju javnosti. Tako je bilo i ovde, na Kalvariji. Vidimo ponovo splet dugačkih, precizno ozidanih hodnika. Račvaju se i vode na različite strane, a iznad jednog od njih odvojen je dugačak, vertikalan ventilacioni otvor. Graditelji su o svemu mislili. Još jedna neobičnost nam privlači pažnju: hodnici su često naglo menjali pravac prostiranja, pa je izvesno da su imali vojnu namenu. Oni koji se bave vojnim građevinarstvom znaju da su ulazi u mesta u kojima se čuvao barut ili eksploziv najčešće bila sa takvim, izlomljenim hodnicima. To s toga što bi potencijalna ekplozija bila manje opasna, odnosno da bi se kroz hodnike koji često menjaju pravac ublažili ekplozivini udari.
Sada je ovo mesto napušteno, i sudeći po iglama i špricevima na koje nailazimo, samo se lokalni narkomani motaju ovim sablasnim mestima.
Nešto dalje, u delu Zemuna poznatom kao Muhar, po imenu poznatog trgovca iz 19. veka, ponovo ulazimo u splet pozdemnih odaja. Ovde ponovo vidimo koliko ovakva mesta mogu da budu i opasna.
Stotine metara prolaza zavlače se ispod kosine koja odvaja Donji i Gornji Zemunski grad. Na ovom mestu se vidi kako su graditelji osigurali svodove lukovima između kojih se nalazi razmak od po oko dva metra. Međutim, decenije i vekovi nisu bili milosrdni ni prema ovom prostoru. Tako su se svodovi odranjali, a mesto je očigledno veoma opasno za svakog posetioca. Gomile zemlje koja se odvalila sa plafona upozoravaju nezvanog posetioca da bi trebalo da razmisli da li bi se ovde predugo zadržao.
Posle ove avanture imali smo o čemu da razmišljamo. Tim pre što smo znali da su i ostali delovi Zemuna, poput Gardoša prepuni laguma. Deo tamošnjeg, katoličkog groblja utonulo je u veliki lagum pre godinu dana. Neobična istorija, „podvučena“ pod zemlju na taj način privuče pažnju. Kao da neće da nam dozvoli da je olako zaboravimo.

LAGUM – UBICA

Lagum koji je imao površinu od oko 440 kvadratnih metara i nalazio se ispod zemunskih ulica Cetinjske, Ugrinovačke i Dukićeve do 1988. godine bio je krivac zbog velikih statičkih problema za kuće u ovom delu grada. Šta više, postojala je opasnost da zgrade prosto utonu u lagum, što je bilo već alarmantno upozorenje tadašnjim gradskim vlastima.
Urbanisti su bili primorani da kroz 23 otvora uliju u lagum hiljade kubika betona i na taj način ga napune i zaustave pogibeljno „putovanje“ zemunskih kuća u ambise ispod njih.


treceoko

_________________
Slika


Vrh
Sky
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE  |  Poslato: 23 Dec 2013, 23:07
Korisnikov avatar

Pridružio se: 07 Mar 2013, 11:46
Postovi: 259

OffLine
„Karaš“ najpoznatiji podzemni grad

Rađen za potrebe JNA, “Karaš” ratni bunker koji se nalazi u utrobi Topčiderskog brda u Beogradu, sve do 2005. bio tajna za javnost. Sklonište opremljeno za smeštaj 70 najviših oficira u slučaju ratne opasnosti


Slika

DOMAĆOJ i svetskoj javnosti sigurno najpoznatiji podzemni grad građen za potrebe SFRJ i JNA jeste „Karaš“, koji se nalazi u utrobi Topčiderskog brda u Beogradu. Ovo ratno sklonište, u kome je bio smešten komandni centar naše armije, aktivno je korišćeno za vreme NATO bombardovanja 1999. godine. U njemu je tada boravio Slobodan Milošević, tadašnji predsednik Jugoslavije.

- Topčiderski podzemni grad u Beogradu je počeo da se gradi odmah posle Drugog svetskog rata sa namenom da bude atomsko sklonište za politički i vojni vrh Jugoslavije sa maršalom Titom na čelu. Završen je 1971, kada je urađena rekonstrukcija „Karaša“ i sklonište prošireno u komandni centar za smeštaj 70 političara i najviših oficira, u slučaju ratne opasnosti. Objekat je ukopan 150 metara u zemlju. Ima tri zaštitna i funkcionalna nivoa i sposoban je da izdrži nuklearni napad - objašnjava dr Milan Pašanski, beogradski ekspert za bezbednost.

Ovaj prostor nije slučajno odabran, jer su ga još Turci koristi za smeštaj svoje artiljerije, a knez Miloš Obrenović za boravak. U „Karašu“ je u vreme raspada SFRJ početkom devedesetih zasedalo Predsedništvo Jugoslavije. Javnost pamti sliku političkog vrha zemlje, čiji članovi sede u bundama i odlučuju o sudbini države. Tada su „Karaš„ pohodili jugoslovensi urednici i izveštači.

Slika

Ulaz u „Karaš„ je na kraju Ulice Teodora Drajzera pored stare crkve. Ima upravnu zgradu i stražare na površini i troja drvenih vrata u dvorištu koja prikrivaju ulaz u lavirint podzemnih hodnika dužine oko tri kilometra. Hodnici se blago spuštaju u dubinu zemlje. Podzemni komandni centar, uz operativnu vojnu salu, ima vojne kabinete i centre za vezu. Unutra su i skromne prostorije za boravak i smeštaj državnog rukovodstva i komandanata, ali i spavaonica sa krevetima na sprat za najviše oficire, kuhinja, trpezarija, ambulanta i mali salon.

I sobe u kojima su tokom sednica političkog vrha, ali i vojnih vežbi, boravili Josip Broz , Jovanka Broz, a i Slobodan Milošević tokom NATO bombardovanja, takođe su skromne. Tito je imao braon sobu, sa malim kabinetom i kupatilom, a Jovanka Broz roze sobu sa kupatilom. Hranili su se iz vojničkih limenih činija i spavali na uzanim i tvrdim krevetima. „Karaš“ ima sopstvena postrojenja za napajanje strujom, prečišćavanje vazduha i vode. U podzemnom gradu moglo se živeti do 90 dana.

Ovaj podzemni objekat državnog vrha u središtu pažnje javnosti našao se i oktobra 2004. posle tragične smrti dvojice gardista, Dražena Milovanovića i Dragana Jakovljevića ispred ulaza u sklonište. Naredne godine ga je ministar odbrane Državne zajednice SCG Prvoslav Davinić prvi put otvorio za javnost.

Slika

- Odluku da „Karaš“ bude otvoren za javnosti doneo je 2005. tadašnji Vrhovni savet odbrane Državne zajednice SCG da bi se prekinula mistifikacija oko ovog državnog i vojnog objekta. Uostalom, NATO i CIA su imali kompletnu dokumentaciju o „Karašu“ i nije imalo šta da se skriva - kaže danas bivši ministar odbrane.

Međutim, odmah nakon otvaranja „Karaša“ za novinare i snimatelje, ovaj podzemni komandni centar je zatvoren uz oznaku „vojna tajna“. Podzemni grad je smešten između ulica Drajzerove i Užičke i nosi oznaku objekta „specijalne namene“. Nekada ga je koristila Gardijska brigada, za čiju kasarnu je bio vezan, a danas je u nadležnosti Generalštaba Vojske Srbije, jer je i namenjen zaštiti ličnosti na najvišim državnim i vojnim funkcijama, kao i za obezbeđenje vitalnih objekata sistema odbrane.

- U ovom komandnom centru postoje i prostorije za 30 pripadnika VS, koji su ovde zaposleni. Objekat ima dva izlaza sa rešetkama na površini u i sklopu je vojnog kompleksa Topčider - kaže Prvoslav Davinić.

On otkriva da u vreme dok je bio ministar odbrane SCG, nije od Generalštaba dobijao informacije o „Karašu“.


BIVŠA TITOVA REZIDENCIJA
PODZEMNI grad „Karaš“ je deo većeg vojnog kompleksa, nazvanog „Topčider“, kome pripadaju kasarna Gardijske brigade, stari Maršalat, a neki tvrde i bivša Titova rezidencija. Taj topčiderski kompleks se danas delimično koristi.


Slika

Nisam pitao Generalštab o „Karašu“, a Generalštab VSCG je ćutao. Kada je izbila afera „Topčider“, rekli su mi da tamo nema ništa - samo goli betonski zidovi. U međuvremenu, rukovodstvo države je želelo da privatizuje i proda „Karaš“ i pretvori ga u fabriku pečuraka - priznaje naš sagovornik.
Dogodilo se, međutim, da se Državna zajednica SCG raspala, a „Karaš“ ostao u vlasništu države Srbije i VS.

SLOVENAČKI NAMEŠTAJ

U OBJEKTU posebne namene „Karaš„ ugrađena je uglavnom slovenačka oprema. Titov i Jovankin krevet, kao i kompletan nameštaj, uradila je firma „Slovenijales“, mali frižideri su bili iz fabrike „Gorenje“, a telefoni iz „Iskre“ Kranj.
novosti.rs


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 23 Okt 2014, 14:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beograd leži na više od devet reka, nećete nikad pogoditi gde se nalaze (GRAFIKA)

Da li biste mogli da zamislite da se niz Nemanjinu ulicu umesto tramvajem spuštate čamcem? Verovatno ne, ali nekada je upravo tom ulicom od Slavije do Železničke stanice tekla Vračarska reka.

Slika
Beograd leži na više od devet reka | Foto: G. Srdanov

Ispod “grada na ušću dveju reka ispod Avale” teče još najmanje devet reka, potoka, a ima i nekoliko “živih” izvora.

IZVORI
1. Ispod Hotela “Moskva”
2. Ispod Palate “Albanija”
3. Ispod Beograđanke
4. U Ovči postoji izvor tople slane vode
Mokroluška reka, Slavujev, Vračarski, Čuburski, Bibijin i drugi potoci nekada, ali i danas teku ispod Beograda. Samo što su sada “zarobljeni” u kanalizacionim cevima i kolektorima.

Autor knjige “Beograd ispod Beograda” Zoran Nikolić kaže da ispod autoputa Beograd - Niš teče Mokroluška reka koja je sprovedena kolektorom širine oko pet metara do Mostarske petlje gde se uliva u Savu, a da se zgrade na Terazijama nalaze na podzemnim izvorima.

- Ispod hotela “Moskva” postoji pet izvora. Svakodnevno vodimo računa o tome da hotel ostane suv tako što vodu uz pomoć pumpi izvlačimo u kanalizaciju - kaže Milica Šćepanović iz ovog hotela.

Reka je tekla i niz Kumodrašku ulicu u kojoj i danas postoji izvor čiju vodu ljudi koriste za piće.

Slika

- U Skadarliji je postojala bušotina iz koje je izvirala kvalitetana voda koja je mogla da se pije i nju su flaširali. Ispod grada na više lokacija se nalaze izvori sa vodama koje bi mogle i danas da se koriste - kaže hidrogeolog Zoran Nikić.

On kaže da je Višnjička banja dobila ime po izvoru tople vode koja je tamo nekad tekla. Na mestu škole “Milena Pavlović Barili” u Višnjičkoj banji tekao je potok koji je pre tridesetak godina sproveden kroz kanalizacione cevi, a bila je poznata i Čuburska reka koja je tekla od Neimara putanjom Južnog Bulevara.

Veruje su da je reka tekla i Ulicom 22. oktobar, gde je nedavno zgrada počela da tone.

- Mislim da se zvala Zlatica, naši stari su govorili da je njeno korito bilo na mestu ove ulice sve dok je nisu pre oko 200 godina pokopali - kaže Srđan Basarić, stanar iz ove ulice.

Slika

PODZEMNE VODE BEOGRADA

1. Mokroluška reka: Od Velikog Mokrog Luga kroz ulice Zage Malivuk, Rimsku ulicu, Ustaničku ulicu na delu između ulice Vojvode Toze i ulice Grčića Milenka, niz autoput do Mostara gde se uliva u Savu

2. Bulbulderski (Slavujev) potok teče od trećepozivačke česme u Čingrijinoj ulici na Zvezdari do Dunava ispod Ulice Dimitrija Tucovića

3. Vračarski potok: Od Slavije ispod Nemanjine ulice ka Savi

4. Čuburski potok: Sa Neimara ka Savi, Južnim bulevarom i Ustaničkom ulicom

5. Bibijin potok: Tekao je od zgrade Politike ka Bajlonijevoj pijaci niz Skadarsku ulicu

6. Repiški potok: Izvire u Ulici Đorđa Ognjanovića (kod škole Miloš Crnjanski) i kod Ulice Milorada Jovanovića (kod Papir servisa) izlazi na površinu Makiškog polja i tu se uliva u melioracioni kanal

7. Manastirski potok: Pored Manastira Rakovica, smešten je u kolektor i kroz njega ide do Topčiderske reke

8. Galovica: Pored Crkve svetog velikomučenog Georgija na Bežaniji je tekla, pa je preko Surčina odvedena u Savu

9. Višnjički potok: U Višnjičkoj banji, na prostoru gde se nalazi OŠ “Milena Pavlović Barili” na prostoru između starog i novog naselja, potok je početkom osamdesetih godina kroz cevovod odveden do Dunavca


24satars

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 05 Nov 2014, 16:16
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svaka stopa – grob do groba

Groblja su se prostirala od samog Kalemegdana, duž centralnih delova grada, na skoro svakom mestu današnjeg urbanog beogradskog jezgra.

Slika


**TAMO gde si ti, jednom sam bio ja, a ovde gde sam ja, jednom ćeš biti ti** - epitaf sa jednog nadgrobnog spomenika u Zemunu.
U Beogradu je sahranjeno znatno više ljudi nego što je onih, koji danas hodaju pločnicima dvomilionske prestonice. Bili su najrazličitijeg porekla i nacija, pa nekada izgleda kao da je ovaj grad tokom prošlosti bio jedinstvena vrsta skitnice. Lutalica, koji je osuđen da stoji na svom mestu, a da svi dolaze k njemu. I da, tako bezbrojni, u njemu i ostanu.
Mnogi moderni Beograđani uglavnom ne znaju gde se sve nalaze groblja u njihovom gradu. Doduše, da bi naučili tu lekciju trebalo bi im dosta vremena. Pa ipak, makar istorije radi, kada obilaze centralne delove metropole, trebalo bi da znaju da gotovo ne postoji deo koji nekada tokom prošlosti nije bio groblje. Makar ono ostalo iz vremena Singidunuma, Ugarske, Turske, austrijske carevine, ili tu počiva nekadašnji srpski živalj, beogradski Jevreji, Jermeni, Grci, žrtve koje je pokosila kuga, tajna groblja iz ne tako davnih ratova, na brzinu pokopani ratnici...

BATAL DŽAMIJA

Slika

GROBLJA su se prostirala od samog Kalemegdana, duž centralnih delova grada, na skoro svakom mestu današnjeg urbanog beogradskog jezgra. Jedna od rimskih nekropola bila je u današnjoj ulici Tadeuša Košćuška, a jedna od većih prostirala se od Trga Republike duž padina Dorćola. Večna konačišta onog vremena nisu bila u potpunosti nalik današnjim, komunalnim grobljima, već su češće bila postavljana pored puteva.
O veličini groblja na kome su počivali stanovnici Singidunuma kroz više vekova govori i podatak da su sarkofazi pronađeni i u Ulici majke Jevrosime, kao i duž Palmotićeve ulice. Zna se da je rimsko groblje bilo i između Narodnog, i pozorišta **Boško Buha** na Trgu Republike.
U Zavodu za zaštitu spomenika lako je saznati ono što ne spada u opšte obrazovanje Beograđana, i što nam je objasnio arheolog Zoran Simić: **Takozvana Jugoistočna nekropola Singidunuma ogromna je, i prostore se od današnjeg Trga Republike i duž Bulevara revolucije i doseže gotovo do samog Malog Mokrog Luga. Grobovi su raspoređeni sa obe strane Bulevara, a najveća koncentracija im je u prostoru od sadašnjeg Terazijskog tunela i Nušićeve ulice, pa prema Vukovom spomeniku, delom koji ograničavaju Ulica Proleterskih brigada i donje ivice Tašmajdana.**
Turci su imali groblje na mestu današnjeg Studentskog trga, ali i oko svake od džamija, kojih je, tokom njihove vladavine gradom bilo više od 70. Tako je verovatno da je ovo groblje, u sadašnjem Studentskom parku bilo najpoznatije, ali je ogromno bilo i ono kod Batal camije, koja se nalazila na mestu današnje Savezne skupštine. Pošto je ovo bila najveća džamija, saglasno tome bilo je i groblje, koje se prostiralo od današnjeg ulaza u Bulevar revolucije, kod Glavne pošte i Tašmajdana, a dosezalo je sve do mesta gde se sada nalazi zgrada Doma sindikata.

Slika

Nešto niže od ovog dela, u pravcu prema dunavskoj obali, u okolini Tašmajdana postojalo je jevrejsko groblje, otprilike na uglu Dalmatinske i Takovske ulice, preko puta Rudarsko geološkog fakulteta. Nešto niže odatle, takođe su postojali grobovi, ovog puta opet prekriveni turskim, muslimanskim mezarima.

ZNAMENITI SRBI

KADA smo već pomenuli plato ispred Savezne skupštine, u vreme austrijske vladavine gradom, u 18. veku, od 1717. do 1739. godine na tom mestu se nalazilo još jedno, za istoriju važno zdanje - vojna bolnica. Bila je u blizini današnjeg Pionirskog parka i pored nje se nalazilo, šta drugo nego - groblje. Ovo, tzv. Nemačko vojno groblje, žitelji ondašnjeg Beograda umeli su jednostavno da zovu i **bolničkim**.
Među najstarijim srpskim grobljima je ono koje je još 1688. godine zabeležio istoričar Gump, a koje se nalazilo u blizini današnjeg Zelenog venca. Zahvaltalo je i deo Ulice Maršala Birjuzova. Posle toga se seli na mesto gde su još dugo počivali Beograđani.
Naime, danas svi znaju gde se, u Ruzveltovoj ulici nalazi Novo groblje, ali oni, mlađi Beograđani uglavnom ne znaju gde se onda nalazilo **staro**, ako je ovo **novo**.
A to, staro groblje prostiralo se na jednom od današnjih najpopularnijih šetališta, u sadašnjem Tašmajdanskom parku. I sada se uz zgradu Seizmološkog zavoda mogu naći ostaci nekadašnjih nadgrobnih ploča ondašnjih Beograđana.
Kada je 1882. godine donesena odluka da se groblje preseli na današnje mesto, varošani su burno protestovali, žaleći se da će pokojnici morati na **daleku periferiju**, ali gradske vlasti su bile odlučne. Međutim, kako je seoba obavljena, i koliko revnosno su preseljeni zemni ostaci onih koji su počivali tu, govore istorijska svedočanstva, da su se i tada Srbi neretko vrlo loše odnosili prema grobljima, da su ova bila zapuštena, a nije bilo čudo da zajedno sa grobarima kamenoresci ukradu ploču, pa je prerade za drugog pokojnika. Ipak, ostaje činjenica da su velikani srpske istorije, koji su nekada počivali na Starom groblju, preseljeni. Među njima Ilija Kolarac, Miša Anastasijević, Sima Milutinović Sarajlija, Joakim Vujić, Đura Jakšić...

BELEG CENTURIONA

U PODRUMU kuće u Siminoj ulici, koju je nekada sagradio srpski ministar finansija Laza Paču, i danas postoji grob rimskog centuriona.
Kako nam je objasnio Pačuov naslednik Aleksandar Vlaškalin, arheolozi su dali svoj sud o autentičnosti ove nadgrobne ploče, jedno se ne zna da li je centurion mogao da uživa i u blagodetima starosti ili je mlad napustio i svoj Singidunum i ovaj svet.
Vlaškalinova kuća je na grobu, a njegovi prijatelji šarmantno kažu kako dobronamerni domaćin uredno pred spavanje poželi centurionu laku noć.
Ali, zar to nije sudbina svih Beograđana?

(NASTAVLJA SE)


Novosti,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD ISPOD BEOGRADA  |  Poslato: 05 Nov 2014, 16:35
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Enigma ispod Taša

Zagonetka zvana Tašmajdan ostaje i danas nedokučiva. Na ovom prostoru, a ne na Vračarskom platou, spaljene mošti Svetog Save. Čemu su služile prostrane dvorane duboko pod zemljom(?).

Slika

AKO postoji zagonetno mesto u Beogradu, koje traje dugo koliko i sam grad, i pamti sve njegove dobre i loše periode, a današnjim žiteljima prestonice je uglavnom ostalo nepoznato, onda je to Tašmajdan.
Ispod tašmajdanskog platoa prolazili su tuneli dvomilenijumski starog Rimskog vodovoda, sa ovog mesta je Karađorđe nadgledao oslobađanje grada, Tašmajdan je bio Staro groblje, ovde je pročitan Hatišerif koji je prvi nagovestio slobodu Srbije posle ropstva pod Turcima, tu su, kako povedaju stariji istoričari, bile spaljene mošti Svetog Save, a ne na vračarskom platou, kako danas mnogi misle. Jer, mošti sveca su bile spaljene na Malom Vračaru, a ne ovom, koji mi danas tako zovemo. Taj, Mali Vračar je počinjao upravo pored mesta koje danas okružuju Savezna skupština, početak Bulevara revolucije i Glavna pošta.

RIMSKI MAJDAN

ISPOD tašmajdanskog platoa izvađene su ogromne količine kamena još u rimsko vreme, kada su još u prvom veku od istog kamena zidane građevine Singidunuma. Mnogi sačuvani sarkofazi pronađeni širom Beograda napravljeni su uglavnom od tašmajdanskog kamena. Kamenolom su kasnije nasledili Turci, dajući mu i današnje ime sastavljeno od reči **taš** - kamen i **majdan** - rudnik. U njemu su se skrivali Beograđani tokom Prvog svetskog rata od besomučnog austrougraskog bombardovanja, da bi zjapeće okno rudnika postalo skriveno od očiju posmatrača tek pre Drugog svetskog rata. Tek tada ovo mesto postaje tajna.
Današnji ulaz u tašmajdanske pećine nalazi se iza popularnog restorana **Fratelis**, preko puta zgrade RTS. Stepenište koje vodi u dubinu, ispod velike stene, dugo je bilo daleko od pogleda i pristupa onih koje je radoznalost terala da se zapitaju šta je iza(?). Stoga što je ovaj adaptirani prostor iz Drugog svetskog rata još dugo mogao da ima značajnu vojnu funkciju, ili makar onu za sklanjanje stanovištva.
Međutim, zahvaljujući stručnjacima Javnog preduzeća za skloništa, uspeli smo da uđemo unutra, najzad dospevši u pećinu koja se nalazi na kraju vratolomnog stepeništa. Tamo nas je **čekala** dvorana od nekoliko stotina kvadratnih metara na čijim zidovima se i sada vide tragovi koje su ostavili kopači nekadašnjeg rudnika. Naime, kamene ploče su vađene pravilno, tako da su u zidu ostale pravougaone rupe iz kojih su vađeni blokovi.
Dugačak splet hodnika vodi u drugu pećinu, koja je u Drugom svetskom ratu bila adaptirana tako što joj je betonirana podloga, a kao ojačanje bili su napravljeni betonski lukovi, koji su podupirali gornji svod. Ovde je počinjao najznačajniji podzemni prostor Nemaca tokom rata, jer se upravo tu nalazila tajna podzemna Komanda za jugoistok Vermahtovog generala Fon Lera.
Posebna masivna metalna vrata odvajala su ovaj deo od samog komandnog mesta, kao i podzemnih prostorija u kojima su boravili vojnici. Ovde su bili snabdeveni svim potrepštinama, tako su imali čak i agregate za struju, kao i telefonsku komunikaciju. Ceo podzemni kompleks bio je tako napravljen, da je u slučaju potrebe, ovde moglo da boravi hiljadu vojnika tokom šest meseci, bez potrebe da izlazi napolje.
Da bi sva važna oprema, oružje, ali i namirnice bili dopremani u ovaj podzemni grad, Nemci su imali još jedan, poseban ulaz podno Tašmajdana, bliži samom bazenu, gde su mogli da uđu čak i kamioni.

PODZEMNI LAVIRINT

Slika


SPLET hodnika vodi dalje, ka još jednoj od pećina za koju je izvezno da je Vermaht nije koristio, makar ne u onoj meri u kojoj je to radio sa ostalim prostorima. Ova pećina nalazi se gotovo bukvalno ispod restorana **Šansa**. To je ogromna odaja ispod zemlje, iza koje i sada ostaje trag kako se može dalje, i kako ni ona nije kraj podzemnog putovanja za radoznalog istraživača. Očigledno je da odatle vodi put ka još nekoliko podzemnih odaja za koje se pretpostavlja da vode ka novom spletu hodnika, a oni kasnije ka Pravnom fakultetu...
Kako objašnjava jedan od najboljih poznavaoca podzemnih objekata ispod Beograda Mirko Radaković, puna istina je da niko pouzdano ne zna kuda tačno svi tajni prolazi koji polaze iz tašmajdanskih pećina i vode neznano kud. Sada bi sve trebalo temeljno ispitati.
Razgovarajući sa starim Beograđanima koji su zapamtili Tašmajdan iz doba Drugog svetskog rata, kao i sa onima koji su nešto više znali o njegovoj ulozi ali su dugo morali da ćute i čuvaju tajnu, došli smo do zaključka da je izvesno da su Nemci u vreme rata hteli da povežu sve svoje važne objekte sa svojom podzemnom komandom. Zato je izvesno da je jedan kraj odavde vodio ka **Manježu**, drugi ka zgradi **Gestapoa**, na današnjem Trgu Nikole Pašića, a treći prema Dvoru, odnosno današnjoj zgradi gradske vlade.
Onaj krak, prema **Manježu** trebalo je da povezuje najvažnije tajne podzemne koridore, baš zato što je duž Nemanjine ulice bilo najviše takvih trasa. One su spajale važne zgrade u ovoj ulici sa zgradom Železničke stanice. To je bio podzemni sistem za tajnu bezbednu komunikaciju, a ispostavilo se kasnije i povlačenje iz grada. Ovaj krak imao je uprao tu ulogu.
Tako danas do kraja nije jasno kuda vode svi tajni prolazi koji se nastavljaju iz tašmajdanskih pećina, iako je izvesno da oni ne predstavljaju delove tako davne istorije, već su uglavnom plod podzemnih radova iz Drugog svetskog rata.

ZARĐALE MINE


JEDAN od razloga što se svi tajni koridori ispod Tašmajdana ne mogu lako ispitati je i taj što su Nemci prilikom povlačenja minirali mnoge podzemne odaje. A poznato je da su bili vešti u tome. Tako su, posle oslobođenja naši inženjerci imali mnogo posla, a izvesno je da svaki tajni koridor nije do kraja proveren. Međutim, sreća je što su ondašnje mine bile u metalnim košuljicama, koje su vremenom korodirale i uglavnom postale bezopasne. Ali, nikad se ne zna, i oprez mora da bude na prvom mestu.

NASTAVLJA SE


Novosti,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 05 Nov 2014, 20:41
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Tvrđava – kolevka grada

Beograd je **rođen** na Kalemegdanu. Kako su Austrijanci potukli Turke 1717. godine. Galerija pod vedrim nebom. Motocikl sa slike iz istorije.

Slika

Beograd je **rođen** na Kalemegdanu, tu je uvek započinjalo i okončavalo se ono što je uobličavalo bitisanje njegovih stanovnika. Mi smo obišli deo njegovih podzemnih odaja, jednom davno napravljenih sa potpuno drugačijom namenom nego što je to danas.
Zato smo posebno bili radoznali obilazeći nekadašnji veliki barutni magacin **Pećine**, kakav je pun naziv mesta koje se danas jednostavno zove **Barutana**, kao i depoe ispod Vojnog muzeja.
Kalemegdan je i danas prepun ostataka nekadašnjih skladišta i prolaza koji su davno povezivali zidine i bastione, ali koji su sada dobili tužnu namenu, pa se tu skrivaju beskućnici, dovoljno srećni zbog činjenice da nisu pod vedrim nebom.
Ipak, najveći podzemni prostor ispod Kalemegdana je **Barutana**. Sastoji se od ogromnog hodnika koji povezuje dve velike pećine.

KLESANE PORUKE

Jedan od razloga što su Austrijanci pobedili Turke u velikoj bici za Beograd 1717. godine je bila eksplozija turske municije, koja je bila nedovoljno zaštićena i koju je zapalio jedan austrijski projektil. Barut se nalazio u jednoj od zgrada u donjem kalemegdanskom gradu, a silina eksplozije je razorila i deo odbrambenih bedema, znatno olakšavajući posao nadirućim Austrijancima.
Zato je jedan od prvih poslova koje su sebi pobednici dali u zadatak bio da naprave sigurno mesto gde će se ubuduće čuvati barut, i radovi počinju 1718, a traju naredne tri godine.
Tako su nastale ove velike veštačke pećine, koje su, kako kažu stručnjaci, uklesane u stenu. Sastoje se od hodnika dugačkog 41 metar, čija je širina 2,7 metara, i dve pećine, dimenzija 19,5 sa 17,5, odnosno 17,4 sa 17,2 metra. Debljina zidova je između četiri i pet metara, a iznad svodova ovih sala nalazi se debeo sloj zemlje čiji je zadatak bio da ublaži eventualne udare.
Unutar hodnika koji spaja ove dve velike podzemne hale, nekadašnja skladišta, poređani su sarkofazi pronađeni na ostacima nekadašnjeg groblja u Beogradu. Odnosno, biće da je pametnije reći Singidunumu, jer su oni svoj život živeli u onom, a ne ovom gradu. Danas su ti sarkofazi - napravljeni uglavnom od tašmajdanskog kamena - prazni. U prvoj pećini nalazi se lapidarijum, mesto gde se nalaze nadgrobne ploče, mnoge od njih izuzetno očuvane, na kojima su i sada jasno čitljiva imena pokojnika i poslednje poruke koje su na njima isklesali njihovi savremenici.
Nije na nama da sudimo da li je mesto ovim spomenicima u klubu gde se sluša glasna muzika, ali makar iz pijeteta prema onima koji su tu vekovima konačili, valjda bi bio red da kamene grobne kutije ne služe kao mesta na koja bi se naslanjale barske stolice i na njima držale čaše sa pićem.
Ali, kao da je to jedina beogradska nelogičnost...

VRATA PROŠLOSTI

Tokom prošlih decenija u Beogradu je postojala jedna posebna, svečana ceremonija, kada je otac sinu davao prve znake da ga uvažava kao budućeg muškarca. To je bio odlazak u Vojni muzej na Kalemegdanu. Među sablje, zastave, puške i ostalo znamenje starih ratnika.
Kalemegdanski muzej je po mnogo čemu specifičan i poseban. Ubistvene naprave koje su ispred njega izložene na otvorenom, govore o tome kolike je ljudskih života uloženo da bi one opravdale svoje postojanje. Tu, pored eksponata koji su pred posetiocima u svako doba godine, i po snegu i i na letnjem suncu, **skriva** se još jedno značajno mesto, a to je sama unutrašnjost kalemegdanskih kazamata. To su stotine kvadratnih metara podzemnog prostora koje trenutno dele depoi Vojnog muzeja, sa jedne strane, i svlačionice kalemegdanskih košarkaša, sa druge.
Vrata koja vode unutar zidina zatvorena su za posetioce, pa radoznali posmatrači mogu da vide samo eksponate izložene napolju. LJubaznošću ljudi iz Vojnog muzeja mi smo mogli da obiđemo i ovaj prostor, koji je kroz istoriju često menjao namenu. Tu su bile i konjušnjice, tamnice, skloništa i skladišta...Ispod tog dela tvrđave, koji prethodi Stambol-kapiji i Sahat-kuli, nalazi se po osam prostorija sa svake strane, gledano sa drvenog mosta koji vodi do njih. One najudaljenije od ulaza u taj deo tvrđave **produžene** su tako da njihove dodatne odaje duboko zadiru u bočne bedeme, odnosno okružuju sa jedne strane košarkaške terene, a sa druge samo podnožje muzeja. Sada u delu koji pripada Vojnom muzeju nema mnogo eksponata, ali jedan privlači posebnu pažnju...
Kada smo videli motor koji se nalazio na fotografijama iz svih uxbenika istorije koji su opisivali 27. mart 1941. godine, osećali smo se kao da smo pronašli svoj lični **vremeplov**. Isti motocikl sa prikolicom, na kojem se nalazio čovek sa zastavom u ruci, i sada postoji. Nalazi se u depoima muzeja, a stručnjaci ove kuće požrtvovano se trude da pronađu sve delove koji nedostaju, pa da mašina bude potpuno ista, kao što je izgledala pre bezmalo 60 godina, u sumrak Drugog svetskog rata.
Ne ulazeći ko je stajao iza ovog važnog istorijskog događaja, koji je uvukao i Jugoslaviju u najveći ratni sukob u istoriji, imali smo prelep osećaj da smo dotakli prošlost samu...

Nastavlja se


Novosti,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRAD POD BEOGRADOM  |  Poslato: 05 Nov 2014, 21:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Čari zemunskih zemunica

Tragovi austrijskog prisustva u punom sjaju i tamo gde sjaj sunca ne dopire. Preko zime je led sa Dunava skladišten za letnje zalihe. Zašto je na Ćukovcu nestabilan teren za gradnju?

Resized Image - Click For Actual Size

PODZEMLJE Zemuna nije ništa manje interesantno nego ono, sa druge strane reke. Naprotiv, često je bivalo kudikamo zanimljivije. Tamo su se Austrijanci zadržali mnogo duže nego u Beogradu, pa su imali priliku da svoje doktrine o izgranji, podzemnim objektima, ali i njihovom međusobnom povezivanju pokažu u punom sjaju.
Naša ekspedicija počela je u delu koji danas Zemunci zovu Muhar, iako je zvanično ime ovog dela grada Trg Branka Radičevića. Naziv je dobio po kući trgovca Ivana Muhara, čija kuća se nalazi pored završetka Glavne ulice. Sa jedne strane ovog mesta, gledano ka Dunavu, nalazi se Gardoš i groblje na vrhu, dok se sa druge nalazi Ćukovac. Oba brega koja okružuju Muhar prepuna su laguma, koja zadiru duboko u utrobu uzvišenja. Ispod gardoškog brda i groblja postoji nekoliko laguma, gotovo iza svakog broja na adresi u Ulici Branka Radičevića. Najduži ide duboko ispod groblja i da je bio duži još nekoliko metara prodro bi na drugu stranu Gardoša, prema Dunavu, odakle mu **u susret** takođe dolaze veliki lagumi. Ovaj, o kojem pričamo, dugačak je 96 metara.
Odmah preko puta nalazi se Ćukovac, koji je takođe prepun ovih podzemnih koridora, da bi se slični objekti ispod zemlje nalazili i ispod Kalvarije, ali i dalje, duž cele Bežanijske kose. Do kraja 20. veka u evidenciji Javnog preduzeća za skloništa Srbije u Zemunu je ostalo zabeleženo čak 73 velika laguma, a osam sličnih podzemnih građevina nalazi se na teritoriji ovog Beograda.
Najpoznatiji i jedan od najčudnijih laguma je onaj koji se nalazi u Ulici Vasilija Vasilijevića 10, ispod najstarije kuće u Zemunu. Ovo zdanje i danas mnogi zovu **Beli medved**, po kafani koja se nekada nalazila u njemu.

ZAZIDANI HODNICI

ISPOD **Belog medveda** nalazi se podzemni hodnik, dugačak više od 20 metara. Sa njegove bočne strane ulazilo se u veliki vinski podrum, u kome su nekadašnji birtaši čuvali vino. Da bi rajski napitak bio hladan, u vreme kada frižideri nisu postojali, kalfe su u zimsko vreme testerama sekli led sa Dunava i polagali ga na dno podruma. Prekrivali bi ga slamom da bi očuvali što nižu temperaturu, i u ovu prostoriju su ulazili samo jednom dnevno, da natoče onoliko vina koliko procenjuju da će im trebati tog dana. Ovakva mesta Zemunci su zvali **ledenice**.
Međutim, sam završetak hodnika koji je vodio pod Ćukovac naprasno je zazidan, drugačijim materijalom nego što je napravljen sam hodnik. Očigledno je da je neko naprasno prekinuo tok podzemne građevine, ali zašto, danas je nepoznato.
Raspitujući se među starim Zemuncima i istoričarima ovog dela grada, došli smo do dve pretpostavke. Prva, da su česte posleratne inspekcije **narodne vlasti** primoravale trgovce da zalihe sklone daleko od očiju kontrolora, a druga da su ovi prostori ostali veoma opasni još iz doba Drugog svetskog rata.
Sakrivanje robe nije bilo retko, i stariji Zemunci pamte da su vlasnici kafana umeli da skrivaju burad sa vinom u podrume, koje bi kasnije zazidali, ili na neka druga tajna mesta. Opet, kada su se Nemci povlačili posle gubitka Beograda, mnoge prostore su minirali. Tako postoji opasnost da su iza nekih, ovako prekinutih podzemnih prolaza ostale mine još iz Drugog svetskog rata, pa nasilno razvaljivanje ovakvih zidova ne bi ni u kom slučaju bilo poželjno bez eksperata koji bi nadgledali ceo posao.

TONE ĆUKOVAC

LAGUMI u ovom delu grada uglavnom su imali magacinsku namenu, mada su posle Drugog svetskog rata dugo bili u evidenciji stručnjaka nadležnih za sklanjanje stanovništva u slučaju ratne opasnosti. Vremenom su izgubili tu svrhu, jer je sloj zemlje iznad njih bio isuviše tanak za moderne bombe, pa su mnoga od ovih podzemnih zdanja prepuštena vlasnicima kuća koji su ih sada prisvojili i priveli nekoj svojoj nameni.
Koliko je važno znati šta se krije ispod podloge gde nameravate da zidate kuću, najbolje su osetili žitelji koji su sazidali stambene zgrade u okruženju tri zemunske ulice: Ugronovačke, Cetinjske i S. Dukića.
Sve se dešavalo na Ćukovcu, gde su posleratni žitelji počeli nelegalno da zidaju kuće, a da ih niko nije upozorio na opasnost gradnje, odnosno da ispod temelja novonastalih zgrada postoji veliki lagum, čija je površina bila više od 450 kvadratnih metara. Budući da nisu mogli odmah da se priključe na kanalizacionu mrežu, pravili su septičke jame koje su raskvasile podlogu, a oko kuća se skupljala kišnica koja je takođe uticala da tlo postane nestabilno. Kada je opasnost ozbiljno zapretila, moralo je da se reaguje munjevito. Jer, kuće su počele da gube stabilnost, fasade su pucale, a zidovi postajali nestabilni.
Tako su gradske vlasti 1988. godine bile primorane da brzo intervenišu. Pošto se sve dešavalo tako da su tonule kuće u tri ulice, odlučeno je da budu nasute ogromne količine betona u prethodno napravljene otvore na krovnom delu laguma, kako bi tunel potpuno napunili i tako sprečili dalju propast stambenih grada. Kroz 23 bušotine nalivane su tone betona, dok **uzburkano** podzemlje najzad nije postalo stabilno, a ovaj neobičan lagum zauvek izgubljen.

NASTAVLJA SE


Novosti,foto izbor moderatora


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 76 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker