Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:58


Autoru Poruka
Estrella
Post  Tema posta: O Beogradu  |  Poslato: 15 Jul 2012, 18:05
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Beograd nije sav u Beogradu - Momo Kapor

Mnogo veći deo Beograda je u čeznji za Beogradom, koji ga čini lepšim nego što u stvari jeste. Beograd je u beogradskim kafanama po svetu u kojima se sakupljaju "naši"...

"Skadarlija" u Ričvudu (Njujork). "Balkan" u Sidneju. "Četiri breze" u Briselu. "La coza" u Karakasu. " Beograd " u Minhenu. "King Petar" u Vašingtonu...

Beograd je u trešnji na dnu koktela "Menhetn", koji upravo siše jedna srećno udata osamljena Beograđanka, što u rimskom "Kafe Greko" rezimira svoj život - da li je sve to, zaista, vredelo toliko truda: bi li bolje živela da se udala za svog Mikija i ostala na Voždovcu?

Beograd je bio i u briselskom restoranu "Stara Srbija" pored Grand placa, kada nas je vlasnica Dobrila, nekadašnja "crna dama srpske poezije" pitala šta je sa pesnikom Brankom Miljkovićem, a mi joj ispričali kako se pretvorio u spomenik na Kalemegdanu!

Zapanjila se! Kako spomenik, kada je ona tom spomeniku štopala čarape i kuvala pasulj kada je bio potpuno nepoznat?

Beograd je i u Hamiltonu (Kanada), gde nas jedan ostareli konjički oficir Kraljevske vojske pita, "Duva li još košava tri, sedam ili dvadeset i jedan dan?", a košave već dugo ni za lek... Dojadilo joj, izgleda, to što nije uspela da nas oduva sa ovog brega, pa sad cvili i zavija tamo negde u ruskim stepama.

Beograd je u kućama onih što su bili prinuđeni da ga napuste, ponevši sa sobom po neki njegov delić, ispresovani kalemegdanski cvet u herbarijumu, neku knjigu, recept za musaku od plavih patlidžana, nadimke iščezlih lepotica i lepotana, fotografiju maturanata Treće muške gimnazije (školska 1956-57), mazni beogradski akcent, koji nije uspeo da pokvari čak ni engleski. Ni stara Knez Mihajlova, oljuštenih fasada i propalih trotoara sa lokvama, nije više na Knez Mihajlovoj! Ona je na stopalima ostarelih šetača, koji ni na jednom svetskom bulevaru nisu mogli da uhvate korak nekadašnje "štrafte".

Beograd je na fotografijama pokojnih majki, očeva, baka i dedova, koji u životu nisu putovali dalje od Zemuna, a sada sa slika blago posmatraju njujoršku dnevnu sobu po kojoj se razmileo svet što čavrvlja na sedam jezika.

Beograd je tamo gde zakiselimo samo jednu glavicu kupusa u lavabou i od nje savijemo sarme, da se pohvalimo Australijancima ili Argentincima, našom hranom.

Beograd je u načinu na koji Beograđani primaju goste po svetu; Beograd je na ikonama svetog Nikole i svetog Jovana, najčešćim beogradskim slavama - ikonama koje su putovale do Kanade i Novog Zelanda; Beograd je ...

Beograd nije u Beogradu.

Beograd je u svim onim Beograđanima, koji još uvek ne mogu ili ne smeju da se vrate.

Ali ni ja više nisam ovde, već negde drugde, odakle očajnički pokušavam da se vratim samom sebi...

Beograd nije u Beogradu, jer Beograd , u stvari i nije grad - on je metafora, način života, ugao gledanja na stvari.

Beograd je u ideji koja oplođava svet gde god da se ponese njegov duh. On je u nekom vicu, u slučajnom gestu, u urođenoj ležernosti sa kojom se primaju pobede i porazi, tamo, gde je jedinica za merenje stila - šarm.

Beograd je u imenima malih Švajcaraca, Francuza, Šveđana, Nemaca i Amerikanaca, čije su majke Bograđanke.

Beograd je u kažiprstu kad pozivamo 011.

Beograd je u izrazu "bez veze!", ma na kom se kontinentu izgovorio.

Beograd je rasut na sve četiri strane sveta.

Čeznem da jednog dana svi ovi Beograđani budu na okupu.

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 16 Jul 2012, 20:38
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Duško Radović

Ko je imao sreće da se jutros probudi u Beogradu, može se smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno.

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 16 Avg 2012, 15:22
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Šta Britanci čitaju o Beogradu?


Britanski list “Independent” nedavno je objavio tekst o prestonici Srbije, a mi ga u celosti prenosimo.


Slika


"Teško je odupreti rečnoj struji u Beogradu – naročito kad ih je dve. Prestonica Srbije leži na ušću Save u Dunav, od kojh vas dok je vreme sunčano, a temperature visoke, obe privlače kao magnet .

Šetališta i staze za bicikliste vode pored plutajućih barova i restorana poznatih kao “splavovi” od kojih neki, kada padne noć, predstavljaju najživopisnije noćne klubove u Istočnoj Evropi.

Međutim, ne morate čekati mrak da biste uživali u životu pored reke: dnevni ambijent je opušten i divno miran za jedan glavni grad.

Velike zelene površine na zapadnoj strani Save nazivaju se Ušće i mesto su održavanja mnogih letnjih festivala.

Od 14. do 19. avgusta održava se Beogradski Beer Fest koji će ove godine proslaviti 10. rođendan.

Tokom šest dana mnogobrojni bendovi održavaju besplatne koncerte u parku Ušće, dok proizvođači piva na štandovima nude razna pića.

Srpska piva poput Jelena dobro se drže u borbi protiv međunarodne konkurencije.

Beogradski Stari grad, koji se nalazi južno od Dunava i istočno od Save je mesto gde možete prošetati, a za to je naročito pogodna pešačka zona Knez Mihailova.


Slika


Njene divne građevine iz 19. veka prepune su kafića i prodavnica, a uveče postaje omiljeno mesto za šetanje – balkanska verzija passeggiata-e.

Tu se takođe nalazi i Beograd Art Hotel, prvi boutique hotel u gradu.

Pođite severozapadno uz prodavnice i kioske sa suvenirima. Na kraju ulice počinje Kalemegdan – beogradska tvrđava, istorijsko srce i zelena pluća u jednom.

Tu je i zoološki vrt, mnogi restorani, muzeji, kule i kapije koje potiču iz otomanskog i austrougarskog perioda, kao i mnoge staze za pešačenje.

Lako je provesti ovde pola dana, samo tumarajući unaokolo, ali krenite pravo ka velikom platou koji gleda na Savu.

Ne možete promašiti spomenik, statuu Ivana Meštrovića Pobednika. Odavde možete videti put koji ćete preći s druge strane Save i Dunava ka predgrađu Zemunu.

Pratite stazu ispred statue kako biste izašli iz parka i skrenite desno. Naći ćete se u ulici gde možete skrenuti u Ulicu kneza Sime Markovića.

U prvoj ulici sa leve strane primetićete restoran koji se jednostavno zove “?”. Sagrađen je 1823. i predstavlja najstariju krčmu u Beogradu kao jedna od nekoliko građevina u otomanskom stilu.

Ako vam je potrebna energija, tražite “kuvanu kafu” koja se naziva još i turskom.

Nastavite do Brankove ulice i skrenite ka reci Sava. Pređite most i spustite se kamenim stepenicama s desne strane.

Sada ste na szazi ka Ušću i vidite Kalemegdan u svoj njegovoj slavi.

Takođemožete ući u neki od 200 plutajućih barova i restorana u svim veličinama i arhitektonskim stilovima. Neki, poput Monza su razigrano uređeni i imaju čak i trkačku stazu na krovu.

Posle 25 minuta staza se uvija na levu stranu gde se sreću Dunav i Sava. Nekoliko metara dalje je ulazak u vojnu bazu, pa treba da skrenete desno, na Kej Oslobođenja.

Što ste bliže Zemunu, to atmosfera poprima više morski karakter. Tu je mali luna park, dečje igralište, Grand Casino i prodavci sladoleda s leve, a Dunav načičkan splavovima i drveće s vaše desne strane.

Ako ste gladni, probajte sveže morske plodove u restoranu “Žabar”. To je skupo mesto za Beograd (glavne jelo na bazi ribe košta oko 1.900 dinara / 13 funti), ali jela poput grilovane hobotnice i rečnog smuđa su odlično spremljena.


Slika


Kad ugledate stari deo Zemuna, možda ćete pomisliti da ste greškom zalutali u Mađarsku. Zemun j ebio deo Austro – Ugarskog carstva do 1918. pa je očigledna arhitektonska razlika između istoka i zapada – vrhovi crkava u austrijskom stilu i kolibe u dubokim hladovinama u oker i terakota boji.

Zemun je najlepše od beogradskih predgrađa uz lepotu rečnih restorana i pontona za plivanje.

Svakog leta, postavlja se pontonski most između Zemuna i Velikog Ratnog Ostrva na Dunavu gde se nalazi mala plaža u prostoru koje je gotovo u potpunosti prirodni rezervat.

Odavde možete skrenuti levo ka pešačkoj zoni Gospodska ulica, gde na putu ka Glavnoj ulici prolazite pored pijace. Odatle možete uhvatiti autobus 84 ili 706 (košta 120 dinara kod vozača) kako biste se vratili u Stari grad.

Klupska scena u Beogradu menja se neverovatnom brzinom, pa čak i dobro poznata mesta mogu nestati ili mutirati u nešto novo. Legendarni “Underground” pored Kalemegdana, sada je Soho Republic koje podseća na Shoreditch (deo Londona) u sred Beograda.

Ada Ciganlija, ostrvo u reci Sava je beogradsko letnje igralište sa plažama, vodenim sportovima i bezbrojnim kafićima.

U junu je nagrađena prvom plavom zastavicom za Srbiju, što je prava počast za zemlju koja ne izlazi na more.


B92

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 12 Dec 2012, 13:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine

"Небеса над Београдом задивљују у сва четири годишња доба. Јутро над Београдом, а нарочито вече над Београдом, помогнуто сутоном далеких равница преко Саве, - то су позорја која се развијају по два сата, развијaју се драмски и мистички, у хоризонтима,покретима, бојама и поднебесним знацима. Нису то паре и испарења, ни декоративна платна и мрље, него структуре, пространа поља облака, тешке громаде облака који се гомилају, и гуше, и опет проваљују и расту и боре се са тајанственим енергијама, зора над Београдом, То су душе боја. Увек су далеко од земље, и имена тих боја људи не знају. Њихов је земаљски живот кратак, смртан ишчиле неопажљиво, као душа при издисању. Али зато је запад над Београдом месо, крв и страст боја. То су контрасти који иду до страхота и до велељепија божанског. Боје су густе, пресићене, тешке. Црвенило је паклено. Испод њега се често виде читаве зидине од тучаних боја. Масивни бели облаци стоје као бродови од мрамора. То је још један град и још jедан свет над Београдом. Ако човек погледа себи изнад главе, страхом ће се испунити: до над његову главу се прострле огромне оловне хридине, између којих се, тамо далеко, лагано котрља језиво велика лопта, црвена са модрином, премда местимично још издише живу ватру. Кад сунце западне, позорје то не чили, него се руши."

(Исидора Секулић)

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 28 Feb 2013, 18:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Београд у путопису Евлије Челебије

Евлија Челебија је најпознатији турски путописац 17. века. У пролеће 1660. први пут је прошао кроз српске земље. Преко Пирота, Ниша, Алексинца, Параћина и Гроцке дошао је у мају 1660. у Београд. Остао је до краја јуна око месец дана. Оставио је најдетаљнији опис Београда из 17. века.

Resized Image - Click For Actual Size
Бајракли џамија у Београду, савремен изглед. Џамија је изграђена 1575. године и један је од ретких сачуваних објеката које је на свом пропутовању видео Евлија Челебија.

За Београд Евлија каже да је диван ко алем камен у прстену. Ту је било седиште смедеревског санџакбега. Варош и тврђава налазили су се на брегу изнад споја двеју река Саве и Дунава.

Доњи град је имао четвороструке бедеме окићене кулама и четири јаке капије — Барутана, Велико и Mало представништво и Mала тајна капија. Београд је тад имао око четири стотине кућа, што приземних што на спрат, покривених ћеремитом без вртова и башти. Такође је имао и пет џамија, Сулејман-ханов хамам, радионицу оружја, барутану и ковницу новца. Изван града налазило се велико пристаниште где је могло да пристане 50 лађа. На обали Дунава налазила се градска царинарница.

У Горњем граду живела је градска посада. На источној страни налазила се Сахат капија кроз коју се силазило у варош. На том месту била је Сахат кула. Звук звона са куле чуо се на дан хода од града. Две капије су водиле у Доњи град. У Горњем граду се налазило две стотине кућа, као и Сулејман-ханова џамија покривена плавим оловом са високим и симетричним минаретима.

Град Нарин је била тврђава у западном углу Горњег града. То је била тврда четвороугаона тврђава од клесаног камена. Имала је двоструке бедеме и широк опкоп. У тврђаву, у којој је живео градски заповедник, улазило се преко покретног моста. У Нарину су се налазили текија, житни магацин и цистерна као и бунар дубок 50 лаката. Тврђава је имала пет високих округлих кула покривених оловом — Небојшина кула, Црвена кула, Крвава кула, Зиндан кула и Шахин кула.

Варош Београд се простире источно и јужно од града. Нема опкопа ни бедема. Куће се налазе једна изнад друге. Варош има око 98 хиљада становника. Од тог броја 21 хиљада плаћа харач. Три махале имају Цигани на обали Саве. По три махале имају Срби, Бугари, Грци. Јевреји живе близу тврђаве а има и једна јерменска махала. Муслиманске махале се налазе на одабраним и високим местима. Има укупно 17 хиљада кућа са 5 до 10 чланова. Од тог броја су 160 великих палата или сараја. Све оне имају вртове и баште а на улазу двокрилне капје-порте.

Евлија каже да у Београду има 270 џамија али је тај број претеран. Није било никада више од 70 џамија. Затим наводи да је у граду било 8 медреса и велики број основних школа. Од караван-сараја издвајао се Соколовићев. Изграђен је од камена на спрат. Имао око 60 соба са огњиштем и стаје. Чаршија је имала око 3700 дућана. Постојали су сви тада заступљени занати. Све улице у чаршији су калдрмисане.

Мушкарци и жене се истичу по лепоти а посебно жене Српкиње и Латинке. На обали Дунава се налазе државна складишта а на обали Саве ливница топова. Барутана је одвојена ван града. Позната је баклава, ђувеч од ћурке, кајмак, јогурт и сок од вишања. Виногради су се простирали све до Вишњице.


nrevija

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 06 Jun 2013, 15:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Momo Kapor
"Ako išta pogodi Beograd, pogodiće ga to što više neće moći da priča sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bližnjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se više priča preko telefona!
Naravno, više zovemo mi, nego naši nas! Naši u belom svetu su se već navikli da štede novac, impulse i osećanja. Prezaduženi preko guše, s neplaćenim kirijama i telefonskim računima, kada nas uhvati sentimentalno raspoloženje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj."

"Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj želetničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje lepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.Koračamo kroz njih zevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova - ona je u nama.
Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju.Sede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svet dođe do njih."

"- Stvarno, nikada ne pitaš šta radim kada nisam sa tobom? - rekla je razbacujući odeću na sve strane.

Klekla je nad gramofon i počela da namešta jednu na drugu čitav svežanj ploča. Billie Holiday za buđenje ljubavi, Charles Aznavour za maženje. Dawn Summer kao uvod u erotiku. I neizbežni, Mocartov Koncert za flautu i orkestar, kao očišćenje.

- Ne - reče - kad si samnom, samnom si!
- Volim te što nisi posednik! - kazala je - Volim što ne polažeš nikakvo pravo na mene. A u isto vreme mi je i krivo zbog toga! Šta da radim..."

 

"Postoji jedan jutarnji čas posle svake neprospavane noći kada se dodirne samo dno greha. To je onaj trenutak kada se na usnama osećaju posledice duhovitih dosetki, a u grlu skrama gorčine od ludorija i ispovesti, da ne govorimo o griži savesti dok se gleda pošteni narod kako upravo odlazi na posao."

  Tu sam gde sam, i ponekad, kad otvorim oči da bih na čas, dva zbrisao iz svog filma, bacim pogled na veliku zastakljenu sliku ulice u čijem se okviru neprestano smenjuju prizori. Stakla knjižare su, inače, malo zatamnjena, tako da svi koji prodju ispred njih ne odolevaju samozaljubljenosti; obično zagledaju lice ili odeću, pažljivo popravljaju neposlušni pramen kose ili čvor na kravati, narcisoidno pilje u svoj lik, procenjujući ga u prolazu, žene ovlaže usne, isprobaju neki novi zavodljivi pogled iskosa, ne znajući da ih posmatram.
Koliko nesigurnosti izmešane sa sujetom! Kako izgledam? Jesam li privlačna?
Dok ih tako gledam skriven bleskom izloga, nevidljiv sve dok ne pridju sasvim blizu stakla, čini mi se da je čitav svet napolju samo jedan ogromni glupi akvarijum, u kome se čudni primerci čovekolikih riba love, preganjaju, progone, proždiru, hrane u hodu, razmnožavaju..."

"Volim beogradske ulice... volim beogradske novine, ujutro, kada još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju. Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a obično jesu) i izgledi na budućnost - sumorni, ja natrag u krevet. Šta da radim u jednom takvom danu? Nisam neophodan!" 

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 08 Jun 2013, 08:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u prolece kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj cudnoj varoši za sve ono cega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveca raskoš toga neba nad Beogradom, to su suncevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su cesti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, medu rekama pod Beogradom, odbije cak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada suncano rumenilo oboji za trenutak i najzabacenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuca koje inace slabo obasjava.

Ivo Andric

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 05 Okt 2014, 15:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine

FRAGMENTI O BEOGRADU

Jedanput davno, kažu, prodavao neki čovek kuću za tri hiljade onih para. Ali kuća ne vredi više od hiljadu! – bunio se kupac, a domaćin mu odgovorio da kuća, istina, ne vredi toliko, ali da desni komšija vredi za hiljadu, a i levi isto!

U NJujorku, na primer, retko ćete na vratima nekog stana videti pločicu sa imenom i prezimenom. Apartmani su označeni samo slovom i brojem: D-16, C-24, F-18... Tamo nikada nisam uspeo da upoznam nijednog svog komšiju. Uostalom, kako kazati detetu: „Trči do C-25 i pozajmi šoljicu ulja!“ Istini za volju, tamo niko i ne ostaje bez dovoljno ulja.

Što se tiče nas, odrasli smo pozajmljujući od komšiluka sirće, kvasac, jaja, malo šećera, hleba ili alata... U svakoj našoj kujni u ovom trenutku nalaze se bar dva komšijska tanjira, šerpa ili rende, koje još nismo vratili. Neko zvoni: „Poslala mama jabuke u šlafroku!“ Dobri komšijski običaji nalažu da se nikada ne vraća prazna posuda u kojoj smo nešto dobili. Tako u onaj tanjir od jabuka u šlafroku stavljamo brže-bolje tri parčeta naše lenje pite.

Kad ih imamo, komšije su nam, inače, mnogo bliže i od najbliže rodbine. NJih smo izabrali sami – rođake, nismo!

Komšije su znale svaku stvar koju smo imali u kući; pred njima nije bilo ničeg da se krije. Ostavljali smo im preko leta ključeve od stana da zalivaju cveće i hrane ptice.

Na blagom septembarskom suncu, Beograd se lenjo umiva kao veliki sanjivi mačor...
Zahvati levom šapom Savu – opere Novi Beograd!

Zahvati desnom Dunav, pa spere sivu skramu sa starih zdanja od Kalemegdana do Slavije.
Strese sa sebe skele i pokaže svojim građanima da nisu tikve bez korena; da potiču od Beograđana koji su umeli da podignu palate, koje svojom neoklasičnom lepotom mogu da se mere sa najlepšim zgradama Beča i Pariza.

Razgrne, zatim, sećanje i otkrije da su ga pola veka namerno posipali pepelom i čađu kao Pepeljugu, samo da ne stigne na veliki bal ostalih evropskih gradova – samo da izgubi pamćenje i zaboravi ko je i kakav je nekada bio...

Čak je i nova bakarna kupola na Hramu svetog Save pozelenela od zadivljenih pogleda onih koji nas vole!
Srećom, crkva je na vreme odvojena od države, jer bi, sigurno, i ona u međuvremenu propala, kao i tolike druge stvari koje su bile pod državnom zaštitom.

Beograd je ove jeseni toliko lep, da bih čak i ja rado živeo u njemu!

Početkom septembra vraćaju se s mora naši što žive po Evropi. Ostaće u Beogradu dan-dva na proputovanju. S njima strane supruge, sveže kao rotkvice u avgustu... Ma koliko da su se trudile da potamne, južno sunce im nije vratilo mladost, pa su zbog toga, verovatno, neprestano ljute. Bronzani ten nije uspeo da prikrije uvelost kože, koja podseća na naboranu površinu peščane pustinje. Onako dimljene, kao sarage, okićene zveckavim nakitom, sede poput živog prekora među nama, zanetim uspomenama...
Ima li ičeg goreg od muškog društva kada za stolom sedi i jedna strana dama, koja ne zna ni reči srpskog? O, mučenja!

„Čemu se sada smejete? – pita Elizabet. – Speak English, George!“
Prevedeni vicevi umiru u mukama pored slanika. Mujo, Haso i Fata... Englez, Rus i Srbin! Kada čuje čemu smo urlali od smeha, Elizabet će sigurno pomisliti da smo čisti imbecili! I jesmo.
„A znate li ono, kada je drug Tito naredio da Prozor mora pasti? I pao je! Posle su ga odneli kod stakloresca. Kada smo u školi učili ofanzive, pita me profesor znam li ja, uopšte, gde je Ključ? Kako da ne znam! Pa, gde je? Ključ je pod otiračem...“
„Speak English, George!“
Muke s prevođenjem počinju već kod predjela:
„A šta je ovo? – pita Elizabet. – Cheese?“
„Ne, nije sir. To je kajmak!“
„Ko zna kako se na engleskom kaže, kajmak?
Niko ne zna. Kako da joj objasnimo?
„Pazite, gospođo, to nije sir, mada je sličan siru; nije ni mileram, ni puter, ni mocarela, ni krem... To imamo samo mi, Srbi. Kaj-mak!“

Pršut, naravno, jedemo prstima. Elizabet, nožem i viljuškom. Pita može li da dobije i parče dinje? Kakve dinje? Otkud dinja ide uz pršut! Svašta.

Pre pola sata smo je ubeđivali da su Srbi u srednjem veku na svojim dvorovima izmislili viljuške, u vreme dok su njeni Anglosaksonci kao divljaci komadali meso rukama, a sada sami jedemo pršut prstima! Kada se jede viljuškom i nožem, pršut i nije pršut. Neke stvari se apsolutno moraju jesti prstima. Jagnjetina, na primer.

Zanimljivo, samo Elizabet upotrebljava salvetu. Naše stoje nedirnute. Sećam se, u detinjstvu, posle ručka, u kući smo se svi brisali jednom krpom. „Hej, dodaj mi tu krpu!“ Stotinu puta isprana, izbledela lanena krpa moje mladosti... Salvete su postavljane pokraj tanjira samo kad dođu gosti, da vide da i njih imamo. Pa, i tada, kada se slučajno mašiš za salvetu, baba te preseče pogledom i ti se opet obrišeš onom krpom. Ko će ponovo da pere i štirka! Zbog toga je moja generacija i dan-danas sa salvetama na – vi ...

Kao što i samo ime kaže, srpska salata se sastoji od sitno iseckanog luka, paradajza, paprike-babure, krastavca i ljute papričice. Njene granice su nepostojane: čim se pospe sirom, istog časa prelazi u „šopsku“!

Međutim, srpska salata zvanično ne postoji. Pretražio sam gomilu kuvara, naših i stranih, i ni u jednom nisam pronašao nešto slično.

Najpouzdaniji Veliki narodni kuvar pominje sto dvadeset različitih salata, među kojima se nalaze čak i recepti za francusku, italijansku, grčku, rusku i englesku salatu; samo nema ni traga, srpskoj!
Do sada smo u svetskim jelovnicima (istina, sasvim pri dnu) bili poznati isključivo po voćnoj salati Salade de frui Macedoine, koja je, kažu, dobila svoje ime po tome, što je grčka pokrajina Makedonija početkom prošlog veka bila toliko usitnjena i rasparčana da je postala simbol najveće moguće izmešanosti.
Srpska salata je, nažalost, još iseckanija! Ima u njoj i suza (od crnog luka) i ljutine (od papričica); rasparčana je i izmešena baš kao i današnji politički život Srba.

Hoće li od nas napraviti salatu ili ćemo je, jednostavno, smazati i tako rešiti taj problem – na nama je.

Ponekad, odjednom poželimo jednu mirnu, pomalo dosadnu nedelju pre podne, u kakvom malom mestu najzabačenije provincije; astal zastrt crveno-belim kariranim stolnjakom, nedeljne novine i onu obaveznu ritualnu kafu, takozvani „komplet“, sa ratlukom probodenim čačkalicom i zamagljenom čašom hladne vode.
Pre rata, gotovo da nije bilo manjeg mesta u Srbiji, koje na glavnoj ulici nije imalo kafanu zvučnog imena – „Evropa“! Mermerni stočići, novine na okvirima od trske i stara muška društva, koja se već više od pola veka redovno sastaju nedeljom za istim stolom... Znalo se: u „Bristolu“ su sedeli trgovci i kalfe, u „Srbiji“ zanatlije, a u „Evropi“, gde je kafa bila skuplja za nekoliko para, profesori, apotekar, lekar, lokalni novinari, mesni pesnik i gosti sa strane. Danas je ostalo još samo nekoliko „Evropa“. Dotrajale, zapuštene kafančine olajnisanog patosa i škiljavog svetla, ove trošne građevine poslednji su tragovi naše vekovne pritajene ljubavi i čežnje za Evropom.

Posle rata institucija zvana „Evropa“ kao da je namerno uništavana. Njene secesionističke tapete prebojene su masnom, sivomaslinastom bojom, nestali su okviri od trske i muzička kapela, a nekadašnje svetilište kafe i razgovora pretvoreno je u restoran društvene ishrane, kao da je neko hteo da uništi čak i samo sećanje na poslednji trag građanskog jezgra u povoju, da pokida i poslednje niti koje su nas simbolično vezivale za Evropu.

Jedanput davno, bio sam još dečak, u tramvaju broj dva ustupio sam mesto jednoj „postarijoj“ dami od tridesetak godina.

Jutros mi je u istom tramvaju ustupila sedište jedna ljupka devojčica od osamnaest!
Između ta dva događaja protekao je moj život, vrteći se neprestano u krug, baš kao i tramvaj „dvojka“...

Stariji Beograđani još pamte čuvenog kobasičara gosn Rosuleka, Čeha, koji je imao mesaru i kod koga su se, pre rata, za dinar mogle kupiti, takozvane, sitnice u fišeku – ostaci narezanih švargli, šunkarice, xigernjača, krvavica i salama, krajevi kobasica, parizera ili safalade – sve ono, što nam danas prodaju za skupe pare.
Gosn Rosulek, gosn Smejkal i gosn Novotni lično su sedeli za kasama u svojim mesarama, čistim kao apoteke, pili crno vino i mezetili švarglu, negujući tradiciju svojih predaka, Čeha, koji su iz srednje Evrope preneli u Srbiju delikatni kobasičarski zanat. Od ove čudesne češke trojke, izbegao je zaboravu samo jedan – pan Rosulek, zapamćen po „sitnicama“ koje je, kupivši prethodno četvrt hleba za pola dinara, uzimao siromašniji beogradski svet da obraduje decu za večeru.

Veliki pisci, naravno, obrađuju velike teme (takoreći, čitave polutke, plećke i butove), ja, lično, obožavam „sitnice“ pana Rosuleka i prodajem vam ih budzašto, bolje rečeno: pošto kupio, po to i prodao!

Kad ujutru stanem pred ogledalo – kaže jedan – ne znam da li da se obrijem ili da se ubijem!
Stoje ispod tezge na Palilulskoj pijaci i piju vinjake iz „unučadi“. Pada krupan, vlažan sneg...

– Za domovinu me veže, samo sila zemljine teže! – pevuši drugi, pocupkujući od zime.
Treći traži da platim turu:
– Piši, bre!
– O čemu?
– Pa, o ovome... – pokazuje neodređeno rukom preko pijace, na čijim se tezgama lede gomilice šargarepe.

U ovom neurotičnom gradu, čini se da su to savršeno srećni ljudi. Izgubili su sve što su mogli da izgube i više im niko ništa ne može. Ne takmiče se. Ne bore se. Na okupu su, u svojim teškim, izbledelim zimskim kaputima, kao u pokretnim kućama. Mali klub jutarnjih ptica...
Stojim s njima zaboravljajući kuda sam krenuo.

– Piši, bre!
Kako da mu objasnim, da ovo vreme nije za pisanje, nego za čitanje?

Poznato je da Beograđani imaju urođeno podozrenje prema Savi i Dunavu, od kojih su se brižljivo ogradili kolosecima, sajmištima, magacinima, zidovima, ružnom Karađorđevom, kroz koju tutnje teški kamioni... Čak su i čitavu flotu brodova-raketa (koje su nekada plovile čak do \erdapa), izneli na suvo, jer je na kopnu sigurnije! Istina, Beograđani već godinama čeznu za tim, da neko ukloni prepreke između grada i reka, ali Beograd kao da ima preča posla!

Najzad, ovog proleća, rekama su dozlogrdile te svakodnevne jadikovke, nadošle su kao nikada do sada i počele da se dižu prema svom starom snu – gradu koji ih je vekovima izbegavao. „Ako neće breg Muhamedu, hoće Muhamed bregu!“ Ali Štab za odbranu protiv Save i Dunava bio je spreman, pa su se reke rezignirano povukle u svoja korita, ostavivši iza sebe rojeve neuništivih komaraca.

Kao i druga generacija komaraca, koja je postala otporna na insekticide, tako je i druga generacija Beograđana otporna na sve režime i vlasti koji su se smenjivali i svakodnevna poskupljenja, od kojih bi već odavno uginuo svaki prosečni Evropljanin.

Beograđanima, hvala Bogu – još uvek ništa!

Sve je manje drveća u ovom gradu, a sve više razumnih objašnjenja zašto se seče. Ako se ovako nastavi, uskoro ćemo voditi decu u Botaničku baštu da iza rešetaka vide kako šušti, šušti bagrem beli...
Nije lako biti drvo u Beogradu.

Na Knez Mihailovoj ulici nalazila se poslastičarnica „Međed“ – san svih beogradskih dečaka. Da bi dokazao lojalnost novim vlastima, Međed je iznad tezge sa alvom, baklavama i kadaifom, okačio ogromne fotografije celog Politbiroa. Jednoga dana moj prijatelj, koji je pomalo mucao (istina, samo kad govori), uđe u poslastičarnicu i upita vlasnika:

„Ooooooprostite, gosn Meeeeđede, zzašto vam ovve ssslike nnnisu mmalo mmanje, a ttttulumbe mmmalo vvveće?

Stojim na raskrsnici i posmatram vozače; svi odreda imaju napregnuta, preteća lica. Čim se onom ispred u koloni ne upali motor i ne krene, odmah mu histerično trube i urlaju: Ko ti dade volan u ruke, seljačino? Pogledaj, danas svako vozi!

Čvrste vilice i napete vratne žile, snažni zglobovi, divlji sjaj u očima – svako je svakome krvni neprijatelj; kreću istog časa da se pobiju nasmrt zbog ogrebanog branika ili neke sitne, nepriznate prednosti...

Obišao sam mnoge zemlje i gradove, ali još nigde nisam video da neko, kao u Beogradu, igra igru zvanu „ubacivanje šibice u čašu“.

To je, inače, jedini sport kojim sam se strasno bavio čitavog života.

Pred „Kalenić“ stižu lokalni pijanci. Pošto najpre ispiju po koje žestoko piće („klin se klinom izbija“), i pređu na špricere, oni mole kelnera da im skloni sve sa stola i skine stolnjak. To je znak da će uskoro započeti čuburski šampionat u ubacivanju šibice u čašu.
Kafanska košarka!

Šibica se ubacuje sa ivice astala, a čaša je postavljena na sredinu, podjednako udaljena od svih igrača.
Pokojni Libero Markoni je žmureći ubacivao šibicu u čašu; bio je apsolutni prvak sveta u tom sportu, kojim se može baviti samo pripit igrač. Tada se postiže prava zen-koncentracija; igrač se poistovećuje s kutijom šibica u letu i njenim ciljem, zvoncavim dnom čaše.

Kada šibica padne na dno, pedeset poena. Stotinu poena dobija onaj kome se šibica zadrži na ivici čaše. Onaj ko izgubi, plaća sledeću turu...

U ovim olovnim i prevrtljivim vremenima, kada u grmljavini istorije, do juče nepoznate, nove vođe, danas opijene iznenadnom privremenom slavom (kao da i ne slute budući pad), izlaze na svetlost dnevne pozornice, igraju jedno vreme na njoj i ponovo se gube u anonimnoj tami gledališta, poražene i popljuvane, jedna domaćica se hvali komšinicama uz kafu: „Blago meni“, kaže, „što moj čo’ek nije ništa!“

U Beogradu danas niko ni o čemu drugom ne govori sem o politici! I ako vas pitaju šta mislite o tome, vaš odgovor im uopšte nije važan; oni samo očekuju šlagvort da razviju svoj monolog, svoje mišljenje, svoju teoriju o izlasku iz krize. I niko nikoga ne može da ubedi u suprotno! U tom pogledu Beograd je grad gluvih.
Beograd je, inače, i grad izuzetne bliskosti. Svi čitaju iste novine, idu na iste pijace, gledaju iste televizijske programe. To je, verovatno, jedini grad na svetu gde se svakog jutra prepričava sinoćni televizijski program.

„Videste li ono sinoć?“, ulazi čovek u kancelariju i zna: svi su videli ono sinoć!

Ne kaže šta, ne govori kada i, zaista, svi prisutni odmah znaju na šta misli!

Možete li da zamislite nekog njujorškog činovnika kako ulazi ujutru u svoj ofis u banci na Volstritu i pita kolege jesu li videli ono sinoć, u gradu koji ima četrdesetak televizijskih programa? Koje ono? Šta sinoć? Gde? Na kom kanalu? U koje vreme? Na italijanskom? Španskom? Grčkom? Kineskom?
A mi odmah znamo i odgovaramo:
„Bruka jedna! Ko ga samo pusti na mali ekran? Sramota! Super! Što ne daju više takvih stvari?! Pojeo ga, bre, za doručak! Danas, sigurno, ne sme da izađe iz kuće...“
Eto zbog čega ne živim u NJujorku! Niko ne bi znao da mi odgovori na tako jednostavno pitanje kao što je: „Videste li ono sinoć?“

Na Zapadu i ne primećujemo čime se ko greje. Nigde peći, nigde radijatora – toplota im ide iz patosa ili sa tavanice!

S druge strane, u Beogradu, ako zimi nećeš da se smrzavaš, moraš da imaš najmanje pet-šest vrsta grejanja. Kakvo bogatstvo imaginacije! Kad nestane struje, Beograđani uključuju nafta-peći. Nema li nafte, upaliće plinske grejalice! Nestane li plina na tržištu, tu su nam termoakumulacione peći. Srećom, nismo porušili ni kaljeve, a u podrumu ostalo nešto uglja i drva iz boljih vremena... U kuhinji nam šporet, zvani „fijaker“ (keva ni za živu glavu nije htela da se odvoji od njega), a na tavanu, za svaki slučaj, zlu ne trebalo, čuvamo i staru bubnjaru, iz okupacije, koja se loži piljevinom i raznim otpacima, može i novinama! Sakupljaćemo gajbice po pijacama, ali se nećemo smrzavati, niti se na milost i nemilost prepustiti samo jednoj vrsti grejanja.

Mnoge beogradske kuće, tako, liče na bogato opremljene muzeje istorije grejanja kroz vekove! Smejali im se mi ili ne, oni će se zato grejati, bilo šta bilo, a mi – videćemo!
Beograđani su izdržljiviji i snalažljiviji od žitelja mnogih svetskih glavnih gradova, koje je blagostanje razmazilo, a sigurnost opustila. Oni nikome ništa ne veruju i spremni su da nadigraju svaki sistem, svaku ideologiju – da prežive svaku nevolju.

„Oprostite, gospodine!“, pita jedna dama mog starog prijatelja, slikara Cibeta Jeremića, koji upravo slika Ušće s Kalemegdanske tvrđave, „Je li ono Ratno ostrvo?“
„Ne! Predratno!“, mrzovoljno odgovara slikar.
Uz nedeljni ručak od kuvane govedine i restovanog krompira, Beograđanke su uvek pripremale i sos od paradajza, sve dok se nije pojavio kečap.
U naše krajeve kečap je stigao nekako u isto vreme s počecima demokratizacije.
Zaista, kečap i demokratija imaju neke sličnosti.
Uzimate bocu tog paradajz-sosa u ruke i tresete njom, koliko god hoćete, a iz grlića iscure tek dve do tri kapi. Iznervirani i gladni, udarite dlanom prejako dno boce, a kečap iznenada izleti sav napolje i upropasti i jelo i odelo.

I s demokratijom i s kečapom treba biti oprezan.

Otkako je kafana, u kojoj su se nalazili poslednjih četrdeset godina svakog podneva, postala preskupa za njihove sve manje penzije, viđaju se retko, samo u prolazu... Pomalo im je neprijatno što su od uglednih ljudi spali na niske grane. Žene im ulažu sve više napora da iz dotrajalih, usjajenih odela izvuku peglom preko mokre krpe blesak nekadašnje elegancije. Pomrli su konobari koji su ih pamtili kao goste široke ruke. Raspala su se velika društva za sastavljenim stolovima, gde se svako otima da plati svoju turu.
Sreću se na Kalemegdanu postiđeni životom, pogleda uprtog preda se, u šetnji koja kao da nema kraja. Pogledaju se ispod oka u prolazu:
„Alo!“
„A!“
„Inače?“
„Eto...“
„Pomalo. A ti?“
„Isto.“
„U zdravlje!“
„Ajd’ zdravo!“
I sve je rečeno.

Poslali jednog policajca u civilu da ispita da li se u nekom beogradskom kafiću uživa droga. Otišao, dakle, on tamo, nalaktio se uz šank, popio pet sokova od jabuke i umalo nije ogluveo od prejake muzike, a kada se vratio u stanicu, podneo ovakav izveštaj:
„Ma kakva droga! Ta deca nemaju ni za cigarete. Saviju jednu cigaru, pa je dodaju jedno drugom da povuku dim-dva!“

– Ja sam prisiljen da budem ovo što jesam! – kaže mi taksista, očigledno uvređen životom, dok me vozi na Adu Ciganliju.
– Svi smo prisiljeni da budemo ovo što jesmo... – tešim ga, razmišljajući o tome koliko se velikih filozofa krije u našim svakodnevnim, naizgled običnim, saputnicima.
„Ja sam prisiljen da budem ovo što jesam.“
Ova, tako tačna rečenica, bila bi, možda, okosnica sistema nekog francuskog novog filozofa; o njoj bi se pisali eseji i studije, bila bi prevođena, izučavana i navođena, kao i sentenca „Mislim, dakle, postojim!“, a moga taksistu, umesto da nagrade, policajci kažnjavaju zato što je ušao u pogrešnom smeru na Adu Ciganliju.
Pa ti budi filozof u Srbiji!

Momo Kapor

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 05 Okt 2014, 15:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
"Ovaj veliki grad bio je, izgleda, oduvek ovakav: istrgan, prosut, upravo kao da nikad ne postoji, nego večno nastaje, dograđuje se i oporavlja. S jednog kraja niče i raste, a sa drugog vene i propada. Uvek se kreće i talasa, nikad ne miruje i ne zna šta je spokoj i tišina. Grad na dve reke, na velikom prostoru sapet vetrovima."

Ivo Andrić

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: O Beogradu  |  Poslato: 05 Okt 2014, 15:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
*"Koliko ste vi tek imali da gradite kad se zna da su bombardovali i Nemci i saveznici. Lako je drugim velikim gradovima Evrope da se hvale svojom lepotom… Imate lep mali zoo-vrt… Kazali su mi da je u vreme bombardovanja i zoološki vrt bio porušen i da su životinje bile pobegle na ulice, ali da su se same vratile nazad… Stvarno lepa priča – ne znam da li je istinita…"

Alfred Hičkok

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 65 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker