Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:34


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 25 Avg 2012, 18:43
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Slike Beograda na kraju XIX veka

Prvi put u knjizi hronike Dimitrija C. Đorđevića, o životu u prestonici krajem 19. i početkom 20. veka. Iz prve ruke telegrafista pisao o balovima, učiteljima igranja, uvođenju telefona...

Slika
Tramvaju u Beogradu

NEKOLIKO decenija Dimitrije C. Đorđević (1861-1941), telegrafista, ispisivao je hronike o Beogradu, koje su ostale rasute po listovima i časopisima, a mnoge su bile i na talasima Radio Beograda i bile izuzetno popularne. Ti životni i pouzdani tekstovi sabrani su u knjigu „Kroz stari Beograd“, koju je priredio Milorad Jovanović, a ovih dana objavio „Službeni glasnik“.

O starom Beogradu Đorđević piše ne kao posmatrač, već kao učesnik, iz prve ruke. Vladare je posmatrao iz perspektive telegrafiste beogradskog Ministarstva telegrafa, koji se nalazio pri samom Dvoru. Beogradske muzičare pamtio je kao član znamenitih horova, Prvog beogradskog pevačkog društva i „Stanković“, a sport je izvanredno poznavao kao vežbač u prvom fiskulturnom društvu slikara Steve Todorovića. Prijatelji su mu bili Branislav Nušić, Stevan Sremac, Milovan Glišić, čiča Ilija Stanojević, Milorad Gavrilović. O beogradskoj boemiji svedočio je kao svakodnevni i svakonoćni posetilac „Kolarca“, „Dardanela“, „Pozorišne kasine“, „Lepe Katarine“, „Bosfora“...

Kao dete telegrafiste, jednom prilikom je za kaznu morao da za dve nedelje nauči Morzeovu azbuku. To mu je kasnije postalo zanimanje, pa je kao telegrafista pri vrhovnoj komandi učestvovao u srpsko-bugarskom i balkanskim ratovima, kao i u Prvom svetskom ratu. Jedne noći naučio je da jednom rukom prima, a drugom da šalje depeše, to je demonstrirao na svetskoj izložbi 1900. u Parizu, kada je ustanovio da je po tome jedinstven u svetu.
Osamdesetih godina 19. veka, piše Đorđević, zajedno sa prvim balovima, pojavili su se i prvi učitelji igranja, Blagoje Jovanović, učitelj, majstor Tasa i Milutin Kezić, šnajder, koji su budno pratili svaki pokret svojih učenika. Čim bi primetio nekorektno držanje, koje je odudaralo od pristojnog ophođenja, salom bi odjeknuo strogi glas: „Gospođice i gospodo, samo učtivo, molim vas, i u pristojnoj daljini, bez pipkanja. Zamislite da ne vidim šta ko radi.“

Povremeno se tancovalo i u jednoj od tada najpoznatijih kafana „Laf“ (na mestu današnje „Kasine“), čiji je vlasnik bio kafedžija zvani Bezobrazni Vasa, koji je taj nadimak s razlogom dobio, ali je bio poznat i po dobroj kuhinji i još boljem piću, zbog čega je uživao simpatije ondašnje elite i boema.

Slika

Jednom prilikom kod Vase, koji je uvek nosio fes, dođe kafedžija iz unutrašnjosti, zvani Reponja, i praveći se da nije primetio, učtivo zapita: „Molim vas, dragi gospodine, kako se zove ova kafana?“ Uvređen, Vasa mu ljutito odvrati: „Zar ne vidiš da je ovo „Laf“?!“ Mirnim tonom Reponja reče: „Izvinite, ali ja pred sobom vidim samo jednog matorog magarca sa fesom, a nigde ne vidim nikakvog lafa!“ To je izazvalo opšte veselje gostiju i povike: „Ua, laf sa fesom u magarećoj koži!“, što je Vasu nateralo da odmah promeni firmu i da na nju stavi samo jednu reč: „Kasina“.

Kod Vase sto do stola, često su sedeli mnogi politički protivnici, koji su, inače, birali ulice samo da se ne bi sreli. Tako su se jedne večeri našli zajedno dr Vladan Đorđević, Pera Todorović, Mitko Cenić i Dragiša Stanojević, četiri ljuta protivnika, koji su se baš tih dana žestoko prepucavali preko štampe. Videći ih tako na okupu, Bezobrazni Vasa nije mogao a da na prokomentariše: „Pazi, molim te, onu četvoricu što jedan na drugoga reže i laju preko novina da se sve trese, a sad kod mene loču iz jednog čanka!“ Kao otmen gospodin, doktor Vladan mu odgovori glasno:
- Ti, Vaso, treba da znaš da u Srbiji imaju četiri rundova i kad oni zalaju, svi ostali moraju da kušuju i kad bi, kojom srećom, sva četvorica bili na jednoj strani, nasigurno bi nadlajali celu Evropu! Zato, kuš Vaso!

Slika

Među najpoznatijim boemima tog vremena bio je Mika Risantijević, glumac Narodnog pozorišta, koji je kao epizodista imao malu platu, a ogromnu porodicu. Uvek u oskudici, pronašao je neobičan i lukav način kako da zavara decu kada nemaju šta da večeraju.


ČETVOROSTRUKI MINISTARSKI TAST

U JEDNOJ od svojih hronika, Dimitrije C. Đorđević je zabeležio kako su viđeni stari Beograđani iz otmenih krugova veoma često međusobno sklapali brakove. Tako je hadži Toma, bogati trgovac, veoma dobro udao sve svoje kćerke: najstariju Danicu uzeo je Filip Hristić, ministar inostranih dela, Sofiju - Jovan Ristić, takođe ministar inostranih dela i to u više prilika, Milevom se oženio Radoje Milojković, predsednik vlade, a Marija je postala supruga Ante Bogićevića, ministra vojnog. Staka Tadić, žena Boška, uglednog trgovca, bila je trostruka ministarska tašta. Najstarija Mica bila je udata za Kostu Protića, ministra vojnog, Katarina za Milovana Pavlovića, takođe ministra vojnog, a Jelka najpre za potpukovnika Todora Bojovića, a onda za Đoku Simića, ministra inostranih dela.

Tada je obično uzvikivao: „Deco, ko od vas neće da večera, dobiće dvadeset para!“ Mališani su pristajali na to, sanjajući noću kajmak sa vrućom lepinjom, a kada bi ujutru zavapili za doručkom, otac im je kao sa pozornice dovikivao: „Deco, ko hoće da doručkuje, neka mi da dvadeset para!“

Po povratku iz Beča, gde je završio umetničku akademiju, Steva Todorović je 1857. osnovao umetničku školu sa dva odeljenja: za slikarstvo i za harmonično pevanje, ali sa obaveznim telesnim vežbanjem. Ondašnja policija mu je, međutim, vrlo brzo zabranila gimnastiku, donoseći akt u kojem je pisalo: „Na tužbu roditelja da zavodite takvu igru, gde deca mogu slomiti noge i ruke, to vam se zabranjuje“. Dovitljivi slikar, odmah se obratio ministru prosvete Kosti Nikolajeviću, čiji je sinčić bio njegov učenik. Ovaj mu je rekao da će se za ovaj slučaj postarati i već sutradan Todorović je dobio akt: „Molimo vas da nastavite rad telesnog vežbanja, na korist podmlatka“.

U kafani „Hamburg“, koja se nalazila na uglu Miloša Velikog i Kraljice Natalije, Beograđani su mogli prvi put da vide električno svetlo, što je bila prava senzacija. Koristeći lokomobil i druga tehnička pomagala, vlasnik kafane, mnogo pre nego što je grad dobio struju, uspeo je da osvetli svoju krčmu. Ostalo je zabeleženo da se okupio silan svet, kako bi video „Aladinova čudotvorna kandila iz 1001 noći“. Kada su dve lampe zasijale, čuli su se uzvici: „Živela elektrika!“ „Kao da gori sto sveća“, govorio je jedan. „Ne sto, nego hiljadu!“, dodavao je drugi.

Tih osamdesetih godina pretprošlog veka, inženjer Panta Mihailović dobio je povlasticu za podizanje prve telefonske mreže u Beogradu. Pošto su mu propali svi pokušaji da pridobije telefonske „abolente“, kako su se onda zvali pretplatnici, a vreme mu isticalo, 14. marta 1883. uveo je prvu telefonsku liniju u dužini od 300 metara, između palilulske kasarne i geografskog odeljenja Ministarstva vojnog, koje je bilo smešteno na spratu kafane „Kod tri lista duvana“. Pošto je vezu proverio general Toša Nikolić, uspevajući da na svoju ogromnu radost, na takvu „velikom rastojanju“ razgovara sa svojim kapetanom, zamolio je kralja Milana Obrenovića da i on proba ovo novo tehničko čudo. Kralj je bio veoma zadovoljan i naredio da se iz državnog budžeta izdvoje pare za podizanje telefonskih linija.

Deceniju kasnije počela su radovi, sredinom Ulice kralja Milana, koja je tada bila u kaldrmi, na prvoj pruzi tramvaja sa konjskom vučom. Dve godine kasnije pušten je u rad prvi električni tramvaj, ali je trebalo da prođe puna decenija da bi sasvim istisnuo one konjske. Gotovo u isto vreme, Beograđani su prvi put dobili i zdravu, prečišćenu vodu za piće iz Makiša. Dotle su pili iz starih turskih vodovoda, za kojima se zatim mnogi počeli da žale:

- Zar ja da pijem vodu iz Makiša, po čijem ševaru i danas lovim divlje patke!? Da pijem tu žabokrečinu i da za nju još i plaćam! Bože sačuvaj! Neka takvu vodu piju oni iz opštine!


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 19 Feb 2013, 23:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Manikir u Beogradu 1932. godine bio je besplatan (FOTO)

Lakovi za nokte, kakve danas poznajemo, počeli su da se prave 1920. godine, a već nekoliko godina kasnije ova moda stigla je i do ondašnje Kraljevine

Iako danas mislimo da su mnoge stvari na koje smo navikli delo naše epohe, najčešće je upravo suprotno - mnogo toga postojalo je decenijama pre nas. Na primer, manikir. I to onaj pravi, salonski. Verovali ili ne, i davne 1932. godine beogradske gospođe i gospođice vodile su računa o ovako sitnim detaljima svog izlgeda.

Slika

Na fotografiji objavljenoj u listu “Politika” pre 81 godinu vidi se berberin Dimitrije Rakić, ispred svog lokala u Bulevaru kralja Aleksandra, kako pokušava da se protiv konkurencije bori niskim cenama. Očekivano, u to vreme usluge uređivanja noktiju bile su manje vrednovane od usluge nege kose.

Inače, svet se sa lakom za nokte prvi put sreo 1920. godine, a smatra se da je za ovo otkriće zaslužna Mišel Renard. Naime, ona je radila u porodičnoj firmi koja se bavila proizvodnjom boja za automobile. Vlasnici su bili Čarls Revson i hemičar Čarls Lahman. Oni su u njenoj ideji videli potencijal, ubrzo su otvorili fabriku i masovna proizvodnja je počela.

Od tridesetih godina 20. veka promenili smo nekoliko ideologija i vrednosnih sistema, ali navika žena da se neguju u salonima – teško se menja. Naravno, ona je sa godinama napredovala, pa je za mnoge postala i neka vrsta zanimanja “za sebe”. Međutim, o njima nekom drugom prilikom.


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 19 Feb 2013, 23:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Skijanje u Beogradu, verovali ili ne (FOTO)

Iako danas deluje kao priča iz bajke, skijanje u Beogradu pre nekoliko decenija bila je uobičajena pojava, a staze su, osim na Avali, Košutnjaku i Kalemegdanu, bile i u jednom danas vrlo urbanom naselju...

Sneg koji poslednjih nekoliko zima “zabeli” ulice Beograda, osim kod najmlađih, uglavnom izaziva negativne emocije: smeta u saobraćaju, smeta u šetnjama, smeta u oblačenju.. U svemu smeta. Ipak, pre šest decenija sneg u Beogradu pričinjavao je ogromno zadovoljstvo: mogli ste da skijate, a da ne plaćate skupa zimovanja.

Počeci organizovanog skijanja u Srbiji daleko su u 1922. godini, a prvo sportsko takmičenje u smučarskom trčanju održano je na Avali 1929. godine. Osim Avale, padine za skijanje bile su na Košutnjaku, Kalemegdanu, ali i na, tada nenastanjenom, Banovom brdu.

Slika

Zimsko-sportski savez Beograda osnovan je 1931, a u narednih 10 godina u sportskim klubovima u Beogradu osnivaju se smučarske sekcije: Sever, BUSK, Jugoslavija, SOKO, Udruženje studenata-planinara i Srpsko planinarsko društvo.

Beograd je od 1936. godine imao dve skakaonice: na Avali (20m) i u Košutnjaku (40m) koja je obnovljena 1953. godine.

Slika

Na inicijativu profesora DIF-a, 1945. godine, osnovan je Odbor za smučanje u Beogradu, koji 1946. organizuje prvenstvo Srbije na Avali.

Slika

Te godine formirani su i smučarski klubovi: Avala, Crvena Zvezda, i Čukarički, a planinarska društva nastavljaju sa zimsko-planinarskim aktivnostima koja obuhvataju i smučanje. Košutnjak ostaje omiljeno sastajalište smučara kada ima snega.

Slika

Međutim, u godinama koje su dolazile, beogradsko skijanje je skoro sasvim iščezlo. Da li zbog cene opreme, nedostatka volje i vremena ili zbog toga što nam je lakše da uživanje na snegu papreno platimo, beogradski sneg postao je samo smetnja.


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 21 Feb 2013, 03:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Automati za bombone u Topčideru, radost koje više nema (FOTO)

Zamislite da danas odete u Topčiderski park, ubacite novčić u automat i dobijete karamel-bombonu...

Tehnološki napredak u 21. veku umnogome je olakšao živote svih nas, ali, na žalost ili sreću, uneo je i drastične promene u sistemu vrednosti. Saznanje da je samo pre osam decenija pojam zadovoljstva bila jedna jedina bombona, danas, u eri smartfona, tablet računara i izobilja, deluje kao bajka.

Ipak, u toj bajci živeli su roditelji naših baka i deka, rođeni u Beogradu. Tridesetih godina prošlog veka u Topčiderskom parku, ali i na drugim sličnim mestima, postojali su, verovali ili ne, automati za bombone.

Slika

Uglavnom zakačeni za drveće, ovi izvori dečje radosti izbacivali su po bombonu nakon ubačenog novčića. Najčešće od šećera i karamele, ovi slatkiši bili su jedan od razloga zašto su mnoge porodice iz predratnog Beograda upravo ovde svoje najmađe dovodile na izlete.

Slika
Automat sa bombonama u topčiderskom parku, 1934


Danas, u vreme kada skoro sve što poželimo možemo uraditi pomoću neke vrste automata i mašine, od kojih mnoge čak i “govore”, nigde u Beogradu više ne postoji automat za bombone. Ironično, zar ne?


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 02 Mar 2013, 03:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kočije umesto automobila u Beogradu (FOTO)

Pre nešto više od 100 godina, u centru Beograda čuo se topot konja, a onda je 1903. godine stigao prvi automobil. Međutim, danas od sirena i škripe guma često ne čujemo ništa drugo

Kolone automobila, zvuci sirena, škripa guma i svađe koje obiluju psovkama jesu svakodnevica svakog beogradskog vozača. Ekspanzija motornih vozila u Beogradu dogodila se poslednjih tridesetak godina, zbog čega je teško zamisliti grad bez gužvi, a kamoli prestoničke ulice bez automobila.


Kočije u Beogradu bile su osnovno prevozno sredstvo krajem 19. veka. Ipak, topot konja nije se mogao čuti često, jer su sebi mogli da ih priušte samo bogati, kojih u ondašnjem Beogradu, ipak, nije bilo previše.

Slika

Prvi automobil u Beograd stigao je 1903. godine. Bio je vlasništvo Bože Radulovića, koji je, kako je pre nekoliko godina sadašnji ministar kulture Bratislav Petković ispričao za nedeljnik “NIN”, kupovao čist apotekarski benzin u drogerijama i mešao ga s gasom. Interesantno, Radulovića je bilo strah da vozi ovu neobičnu skalameriju, pa je za to bio zadužen Sreten Kostić.

Slika

Od ove slike prošlo je više od 100 godina, vožnje se retko ko plaši, a “skalamerije” su svuda oko nas.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 01 Jun 2013, 03:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Beograd koga više nema
Let na čarobnom ćilimu


Prošlost našeg prestonog grada nije samo istorija ratova, zločina, sukoba i osvajanja. Bilo je u njemu i mirnih dana, obične gradske svakodnevice, ali i događaja koje bismo mirne duše mogli da svrstamo i u čuvenu Riplijevu rubriku „Verovali ili ne“

Slika
Gostionica kod Srpske krune

U rano proleće 1896. godine u Beogradu je duvala jaka košava. Upravo tada je opravljan krov na jednom od najlepših zdanja toga vremena, hotelu „Kruna”, današnjoj biblioteci grada Beograda na kraju Knez Mihailove ulice. Kako je tih dana padala i kiša, majstori su prekrili krov velikom ceradom. Međutim, kako je u svojoj knjizi „Spomenar o starom Beogradu“ zapisao Nikola Trajković, u trenutku kad se na krovu zatekao samo jedan čovek, neki nesrećnik Stojan, košava je tako snažno udarila da je u vazduh ponela i ceradu i majstora.
Kao na čarobnom ćilimu, vetar je nosio svoj neobičan teret, preneo ga preko Save i blago spustio u drugu državu, na područje današnjeg Novog Beograda, negde kraj današnjeg Tošinog bunara. Za divno čudo, Stojan, kome hroničari nisu zapamtili ni prezime, ostao je nepovređen, ali toliko zbunjen i uplašen da dugo nije mogao dođi sebi. Austrougarski graničari, koje inače nisu trpeli nelegalne prelaske granice, i sami zatečeni neobičnim događajem, pustili su unezverenog čoveka da se vrati kući, a ceradu su, uredno spakovanu i zajedno s njim, vratili u Srbiju.
Ovo je samo jedna od istinitih priča iz prošlosti Beograda, koja bi, verujemo, i danas zaslužila da se nađe na naslovnoj strani mnogih novina i časopisa. A bilo ih je, naravno, znatno više. Prošlost Beograda nije samo istorija ratova, zločina, sukoba i osvajanja. Bilo je u njemu i mirnih dana, obične gradske svakodnevice, ali i događaja čija bi neobičnost, zanimljivost, ponekad i bizarnost, verujemo, i danas privukli pažnju svetske javnosti. O glavnom gradu Srbije pisali su njegovi savremenici, ali i brojni strani putopisci koji su ovde stizali u raznim vremenima i različitim povodima. Divili su se njegovoj lepoti i geografskom položaju, upoznavali i opisivali njegove ljude, ali se neretko i čudili njihovim običajima i načinu života.
Čudili se stranci Beograđanima, ali i ovi njima. Nakon oslobođenja od Turaka, sredinom 19. veka, mnogi strani pustolovi požurili su u našu zemlju, želeći, valjda, da otkriju i ovaj, doskora tajanstveni i nedostupni deo Evrope. Većina „turista“ doživela je Srbiju kao zemlju primitivnog naroda, zaostale privrede i nerazvijene kulture, pa su se, shodno tome, mnogi tako i ponašali. Uspomenu na jedan takav događaj sačuvao je i Kosta Hristić u svojoj knjizi „Zapisi starog Beograđanina“.


Gosti golišavi, konobari goli

Zbilo se to, piše Hristić, u leto 1857. godine. Gostioničar i vlasnik otmene kafane „Srpski kralj“ Steva Mirković bio je uredan i veoma ispravan čovek, mada pomalo prek. Neki putnici Englezi, čekajući na odlazak lađe iz Beograda, odseli su upravo u njegovoj kafani. Kako je tih dana vladala velika vrućina, a Englezi smatrali da se ovde, na Orijentu, ne moraju pridržavati osnovnih pravila pristojnosti, jednog dana dođoše na ručak u veoma neprikladnom izdanju: samo u majici i gaćama. S obzirom da učtiva upozorenja nisu urodila plodom, a manje fine metode nisu bile dopuštene jer smo tada, baš kao i sada, imali krhke diplomatske odnose s Britanskom imperijom, Steva se dosetio kako da razularene Engleze, makar i na krajnje orijentalan način, „nauči pameti“.
Pozvao je momke koji su ih služili za stolom, naredio im da odu u svoje sobe i da se skinu potpuno goli i da tako, nagi, nastave da služe „uvažene“ goste. Ugledavši konobare u rajskom kostimu, s tanjirima jela i bokalima pića, posramljeni gosti skočili su kao opareni, ostavili i ručak i kafanu, pa i sam Beograd, i prvom lađom utekli preko granice, za Zemun. Ne znamo koliko je ova vaspitna metoda doprinela da se slika o Srbima i Srbiji promeni u svetu, ali je za ove goste, očigledno, imala poučan značaj. Stari Beograd imao je i svoj naročiti praznik, jednu domaću svetkovinu koja se slavila u blizini nekadašnje crkve Svetog Marka na Tašmajdanu. Bogomolja je bila mala i neugledna, ali je u ono vreme bila privlačnija čak i od Saborne crkve. A kako je to nekad izgledalo, valjalo bi malo bliže objasniti. Prostor u blizini današnjeg Doma narodne skupštine nekada se zvao marvena pijaca ili, prosto, Batal-džamija. Tu je doterivana na prodaju sitna i krupna stoka, seno i druge potrebe, a celo polje bilo je pokriveno šašom, senom i balegom. Batal-džamija je bila visoka, veoma ugledna bogomolja, u svoje vreme možda i najlepša džamija u Beogradu. Nažalost, kasnije je znatno oštećena. Vrh minareta je bio odrubljen, ali je čanak oko minareta ostao čitav. Njen krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Srušena je krajem sedamdesetih godina 19. veka.


Veselje na groblju

Slika
Kafana ''?''

Nedaleko od nje, pored južne strane današnje crkve Svetog Marka na Tašmajdanu, bila je i mala Palilulska crkva oko koje su bile i grobnice znamenitih ljudi iz tog vremena - Tome Vučića Perišića, Ilije Kolarca, Miše Anastasijevića i mnogih drugih. U blizini, „zalutao“ u cincarski deo groblja i obrastao u korov, smestio se i grob Đure Daničića, a s druge strane, kraj istočnih zidova crkve, počivao je i Josif Pančić. Kada je umro, 1888. godine, sahrane se više nisu obavljale na ovom mestu, ali je prema njemu učinjen izuzetak. Sahranjen je u drvenom sanduku od „njegove“ omorike, upravo one koje je našao na Tari.
Baš ovde, u porti crkve i njenoj okolini, o Markovdanu je održavana već pomenuta svetkovina o kojoj je, s ushićenjem i velikim čuđenjem, pisao i Roman Zmorski, poljski književnik i revolucionar. Pripreme za praznik trajale su nekoliko dana. Podizane su klupe za sedenje, ražnjevi za prasiće i jaganjce, kopane su rupe za paljenje prangija. Svetkovina je počinjala Božjom službom koju je držao mitropolit beogradski, a kojoj su prisustvovali i najviši državni činovnici, popečitelji, savetnici i najugledniji građani. Nakon toga je kretala muzika, pištale zurle, gruvale prangije, treštali talambasi... Razdragani građani poskakivali su od radosti i ubrzo raširili veliko narodno kolo. Međutim, naroda je bilo mnogo, a prostora malo. Ništa zato nije smetalo da se kolo razvije i na samom groblju, na kojem su drugi već okretali ražnjeve i po grobnicama prostirali čaršave na kojima će obedovati.
Sve ovo je ostavilo dubok utisak na gosta iz Poljske. Teško je reći i objasniti, pisao je Zmorski, koliko neobičan i uzbudljiv prizor pruža ta vreva života i veselja na tužnom staništu smrti. To je, na neki način, prezriv izazov mladosti koja se večito obnavlja, bačen strašnoj kraljici uništenja, izazov koji po svojoj ideji podseća na pagansko potapanje Mažane u poljskom narodu i među drugim slovenskim plemenima, koji su nekada obavljani uz pesmu i igru.


Kelnerski račun umesto pasoša

Roman Zmorski se čudio našim običajima, a Luj Leže, francuski slavista i književnik, našim propisima. U Srbiju je stigao 1870. godine, ali dalje od beogradskog keja nije mogao, sve dok nije pokazao putne isprave. Proputovao je, zabeležio je, širom Evrope, ali ga niko i nigde nije pitao ni ko je, ni odakle je. Sem toga, uvređeni gost je morao dva dana da se zadrži u Beogradu, koliko je trajala provera dokumenata, pa tek onda da se uputi dalje, ka unutrašnjosti Srbije. Ono što ga je, po svemu sudeći, najviše ljutilo je činjenica su ti isti Srbi, potpuno nesmetano, bez pasoša i viza, slobodno putovali širom seta. U međuvremenu se, očigledno, štošta promenilo.
Tadašnje srpske vlasti su ovaj zakon uvele jer je zemlja bila „preplavljena" raznim sumnjivim došljacima, smutljivcima i špijunima, pa je bilo važno da se zna ko i kakvim poslom dolazi. Nažalost, bio je traljavo sproveden, što su brojni stranci naveliko koristili. Naime, žandarmi, kojima su predavane putne isprave, retko su znali strani jezik, često su bili i nepismeni, pa im je bilo lako podvaliti. Dovoljno je bilo predati bilo kakvu presavijenu hartiju, s nekom nalepljenom taksom ili pečatom, pa mirno nastaviti svojim putem.
Konstantin Jiriček, koji je Beograd posetio 1874. godine, tvrdi da je u jednoj zgradi konzulata video hrpu kelnerskih računa, poštanskih potvrda, stočnih pasoša, priznanica i drugih dokumenata, koje su stranci predavali žandarmu umesto putnih isprava. Iako je od tada prošlo više od jednog veka, dosledna primena zakona u praksi je nešto što, očigledno, i danas predstavlja glavobolju našim vlastima.
Većinu ovih događaja istorija neće zapamtiti. Ipak, verujemo da ih vredi pomenuti, jer će i oni, na sebi svojstven način, svedočiti o vremenima prošlim, o nekadašnjim ljudima i uslovima u kojima su živeli i stvarali.


politikinzabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Београд кога више нема


ТАМНА СТРАНА


Slika

Крајем 19. века у Србији трошило се девет пута више на апшенике него на ђаке

Slika

Упрологу култног филма Слободана Шијана „Давитељ против давитеља” (ако случајно постоји неко ко је пропустио ово ремек-дело црног хумора, под хитно да исправља) набрајају се достигнућа Београда осамдесетих година 20. века, која би требало да га учине метрополом. Уз број становника, превоз, никад завршен метро, посебно се истиче да један велики град метрополом чини хроника криминала. А стотинак година пре свих рашомонаца, егзибициониста, Шијака и лифтаџија, београдска полиција носила се са убицама, кесарошима, силоватељима.  
   Таса Миленковић, први српски школовани полицајац, човек који је српску и београдску полицију устројио по моделу који је видео и изучавао у полицијама Беча, Берлина и осталих европских престоница, држао се мишљења да су бројеви увек најпоузданији сведоци, па је водио врло тачну статистику за крај 19. века у Београду. Тако је по броју злочина београдске квартове рангирао овако: 1. Варошки, 2. Теразијски, 3. Врачарски, 4. Савамалски, 5. Дорћолски.

                                                  Рецепт за белај

   Крађе су биле најчешће у густо насељеним квартовима, а најопасније и са највећом штетом у кварту Варошком, Теразијском и Савамалском. Лажне исправе појављивале су се готово искључиво у Варошком, а никако или врло ретко на Палилули. Разлог овоме било је што су се ту налазиле управе, предузећа, трговци. Силовања су се најчешће дешавала у Врачарском, Палилулском и Савамалском кварту, а у Савамали се јављало и скотолоштво (инцест).
   Такође, у Савамали је било највише тешких телесних повреда. Број је страховито растао, па се дешавало да окружни лекар не може да стигне да прегледа све испребијане људе. Број повреда је растао како је растао број кафана, пошто се пијани људи далеко лакше одлучују на бој. А у боју није бивало паузе! Није сванула ни недеља ни црвено слово а да пандури нису доводили или налазили около по буџацима људе разбијених глава, истераних очију, пребијених руку и ногу, што је био потпуно уобичајен призор на који нико није обраћао превише пажње. А тукло се будзашто, и тукло се душмански. Ракија и пргавост, рецепт за белај.

Slika
                                                           Овако су изгледали први српски полицајци

   Пожари и паљевине дешавали су се у густо насељеном Варошком и Теразијском кварту, где су куће сабијене једна уз другу, у градњи се доста користило дрво, па је штета неретко била потпуна.
   Убиства су била посебност Врачара, а нарочито око Енглезовог мајура (Макензијево имање, на потезу од данашње Славије према Црвеном крсту), који је тада био далека периферија, зарасла у шикару. Због удаљености и неприступачног терена, свако мало дешавало се да осване неки леш, а неславан рекорд је седам убистава за непуна два месеца.  Прво је убијен један чиновник, па један трговац из Лесковца. За њима сакаџија, па неки Италијан. Нађена су и тела две жене и једног инжењера.
   Сва убиства извршена су ножем, мучки, а сви несрећници уредно су и опљачкани, што ће рећи да се радило о убиствима из користољубља. Такође, сва убиства извршена су у близини, највише неколико стотина метара једно од другог.
   Неколико дана Тасини инспектори правили су заседе, верали се по дрвећу, крили у шикарама, све без успеха. Онда су се досетили да двојицу најснажнијих пандура преруше у трговце и, уз неприметну пратњу, пошаљу пут Енглезовца. Успут су свраћали у кафане, разметали се новцем, правили се пијани, само да би привукли пажњу. У томе су и успели, па их је на очекиваном месту напала банда, с којом су се уз појачање лако изборили. Неколико бандита платило је главом на лицу места, у борби, док су остали похапшени. Признали су убиства и осуђени су на смрт.
   Ипак, највећу довитљивост показивали су и свакодневно доказивали кесароши.

                                          Дикенсовске банде

   Београд, као престоница Краљевине Србије, као магнет је привлачио научнике, песнике, трговце, умне људе. Како светлости не бива без таме, тако је, ако не и јаче, привлачио и лопове, скитнице, преваранте свих фела и боја. Тако је у Београду крајем 19. века деловало шездесетак кесароша, који су тумарали по граду, варали народ, секли кесе, повремено одлазили на робију, и с ње се враћали као из школе, још вештији, наоружани новим знањима и вештинама.
   Чувени су били Чивутин Лаза, Мита Лорд, Жикица Смедеревац, Гајтан Паша, Стева Калуђер и многи други. Углавном се радило о „малодобној” деци, односно деци од 10 до 18 година, која су из неког разлога остајала без родитеља, бежала од кућа, из унутрашњости само њима знаним путевима доспевала у велики град. Ту су скитали по улицама, просили, повремено би украли нешто од хране, да би се на крају удруживали у оно што су звали „дружине”, односно банде кесароша.

Slika
                                                                        Први униформисани полицајци

   Обично би им се придружио и неки калфа или шегрт, одбегао од газде због какве ситне крађе, који би убрзо постајао вођа банде, пошто је по природи ствари био најстарији и најјачи. Баш као што је Дикенс описао банде у „Оливеру Твисту”.
   Ове дружине радиле су тако што су се увлачиле у гомиле света на парадама, вашарима, саборима, у позориштима или циркусима. Када би одабрали жртву, прво би му неопажено опипали, па претресли џепове, или одсецали кесу с врата. Њихови подухвати често су смелошћу и довитљивошћу изазивали дивљење чак и код полиције, која се носила с њима како је знала и умела. Тако је уведен и обичај да се два-три дана пре неке свечаности на којој ће бити велики број људи покупе и позатварају сви познати кесароши, који се држе у апсу док не прође гужва, па се после протерују из града. Оно што ће неколико деценија касније бити познато као „превентивно привођење” на „информативни разговор”, у доба дочека највећег сина наших народа и народности.
   Кесароши су у гужви тражили наивне сељаке, који би дотерали робу да продају у граду, трговце из унутрашњости, који су долазили да купе робу за своје радње, и зато били пуни пара. Тако је неком газда Жики из Пожаревца, који је у кафани чекао партнера за трговину, пришао лепо обучен младић који је тврдио да се познају. Чашћавао је Жику пивом, причао како му је теча окружни начелник у Пожаревцу, и на крају га убеђивао да оду у позориште, као стари познаници. После много тура и убеђивања, Жика пристане, јер, забога, не иде се сваки дан с начелниковим рођаком, може да ваља за нешто.

                                                   Дрека до неба

   Док је мучени Жика куповао карте, направи се гужва и гунгула, неко га гурне, он полети ка огради и, да се не би разбио о њу, ухвати се са обе руке. Када је после тога покушао да опипа кесу, није је било, а ни начелниковог сестрића. Оно што Жика није знао јесте да су гужву направили кесароши, који су били свуда око њега, а „познаник” му је само олакшао терет и изгубио се са 120 златника, огромном сумом за то време.
   Кесароши су махом били писмени, а измислили су и свој језик - шатровачки, како би по природи посла могли да се споразумевају, а да их околина не разуме. Ту су били и знакови, којима би се споразумевали пред иследницима. О намазаности говори и анегдота када су неки професори дошли у полицију да упознају ову децу. Како су их извели из апса, сви намах ударе у плач, кукњаву како су невини, како их полиција прогони за бадава, како немају никог свог, како би радили, ал’ им не дају... Дрека до неба, суза сузу стиже, а замало да им се придруже и ганута господа професори. То је трајало док их иследник није упитао како су дрпили сат господину том и том. Плач одмах преста, ударише у смех и објашњавање, а господа не могу да верују. При том, један је успео да опипа џепове гос’н професора и узме му сат, који је уредно вратио.

Slika

   Њихов занат могао је да потраје само док су млади и брзи. Када пређу тридесету, бавили су се јатаковањем, или у горим случајевима пљачкама и убиствима. Зато није била реткост да остарели кесароши каријеру заврше везани за стуб пред стрељачким водом.
   По записима Тасе Миленковића, у Београду крајем 19. века, апсане су биле препуне, бурдељи су били препуни, робијашнице су биле препуне. У школама је било 2900 ђака, на 3400 апшеника. Девет пута више се трошило на апшенике него на ђаке. Као и увек, лечи се последица, не узрок, а познато је да „што више школованих – мање апшених”.


политикинзабавник

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 20 Jul 2013, 01:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
НА ТАНКОМ ЛЕДУ

Шта су током хладних зимских дана пре сто година радиле београдске девојке?
Ишле су на клизање!


Прошло је бар неколико хиљада година од првих клизаљки израђених од животињских костију, до ових савремених, од челика. Исто нас време дели од оних клизача који су путовали преко леда јер их је на тако нешто приморавао свакодневни живот, до данашњих светских првака у уметничком клизању. Још у 12. веку појавиле су се у Холандији клизаљке од дрвета у чију је средину био уметнут комад танког гвожђа. Из 12. века потичу списи о клизању током зимских месеци. Од 18. века клизање је већ било врло добро познато. И Јохан Волфганг фон Гете био је страствени клизач. На бакрорезу холандског сликара Корнелиса Дусарта, из 1689. године, приказана је жена која изводи лукове (такозване осмице) по леду, што показује да су људи покушавали да у кретање на клизаљкама уметну „уметничке” покрете. Неку врсту балета или плеса. Кад се 1695. године Циришко језеро потпуно замрзло, постало је преко ноћи окупљалиште омладине која се на клизаљкама ту забављала по цео дан. У Единбургу, у Шкотској, 1742. године основан је први клизачки клуб, а у 18. веку написана су и прва правила клизачког спорта.

За развој клизања свакако је био заслужан Американац Џексон Хејнс који је у јануару 1868. године у Бечу показао умеће клизајући се на металним клизаљкама. Бечлије су биле задивљене.

Slika


Гледали с нешто што нису могли да замисле. После тога су и сами почели марљиво да вежбају, настојећи да подражавају све што је Хејнс током гостовања изводио. Кад се после неколико година поново обрео у аустроугарској престоници, нашао се у чуду. Цео Беч је био на леду!


Slika
Клизалиште у Симиној улици у Београду 1909. године

Шта ли је било у Србији? Да ли је пре Ташмајдана постојало клизалиште? У ствари, тек 1880. године стекли су се први услови за оснивање званичних спортских друштава у Београду. До тада су у главном граду углавном постојале приватне спортске школе и друштва: „Школа за мачевање” Ђорђа Марковића Кодера (1848), „Прво српско друштво за гимнастику и борење” сликара Стеве Тодоровића (1857), „Београдска стрељачка дружина” (1865) и друга. У исти мах, тадашње Министарство просвете чинило је напоре, уз подршку учених људи, да се уведе бар телесно васпитање у наставне програме школа. Први српски уџбеници за телесно васпитање доносили су описе старих борбених игара и надметања међу којима су били џилитање, прескакање, бацање камена с рамена, егзерцир (вежбање) и фехтовање (мачевање).
Укорак с развојем спорта, променио се и положај женске омладине. Отварањем основних школа и женских гимназија, девојкама је постало јасно да је пред њима нови живот. Тај живот је подразумевао и – спорт. Клизање и тенис били су преимућство девојака из имућнијих породица, а хазена омиљени спорт најширих кругова Београђанки.

У Симиној улици у Београду, дакле у самом центру града, недалеко од Народног позоришта, почетком 20. века постојало је клизалиште. Девојке које су се ту клизале, у дугим сукњама и са складним шеширима на глави, само на први поглед изгледале су старомодно. Оне су заправо биле врло одважне. Истини за вољу, нешто касније од Бечлијки, ипак су се храбро отиснуле на танак лед. Да ли су падале? Шта је тада бивало с њиховим пунђама и шеширима? Можемо само да наслутимо. Да ли су млада господа пружала одређену помоћ дамама? Вероватно. Сва је прилика да је на леду у Симиној 1909. године, из које иначе потиче ова фотографија, било врло узбудљиво. Узбудљивије него данас на већини састајалишта у граду.


politikinzabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 23 Jul 2013, 03:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

Ova izlozba posvecena je Beogradu kakvog vise nema, Beogradjanima kojih vise nema, Jevrejima, stanovnicima Dorcola. Vecina njih stradala je tokom Drugog svetskog rata u masovnim streljanjima ili ugusena gasom u specijalnim kamionima.
Izlozba je omaz Jevrejima Sefardima koji su u ovom delu grada imali svoju kompaktnu zajednicu koja je davala pecat celom kraju. Tu su bile smestene sve institucije kao sto su Jevrejska opstina, sinagoge, prostorije humanitarnih i verskih drustava, skola .
Askenaski Jevreji se doseljavaju kasnije u Beograd i stanuju u drugim delovima grada - iz tog razloga nisu obuhvaceni ovom izlozbom.
Zelimo da ukazemo na jedan period iz zivota ovog grada i na njegove stanovnike koji su oko 400 godina ziveli na obalama Save i Dunava a onda brutalno unisteni u toku nekoliko mececi 1941-42. godine. Unistena je takodje sva njihova imovina. Zaboravljeno je da ulice, kuce, radnje i ustanove u kojima danas zivimo i radimo, gledamo filmove, pravimo izlozbe, nisu uvek ovako izgledale. Pokusavamo da na trenutak prizovemo jedan nestali svet, da ozivimo sliku dorcolskih Jevreja.
Podatci o boravku Jevreja na teritoriji Beograda datiraju od rimskog vremena. Pouzdano se njihov boravak moze pratiti od XVI veka. Sefardi su ziveli na dunavskoj padini, na Jaliji i Dorcolu, da bi se posle I svetskog rata sve vise peli prema Knez Mihajlovoj ulici. Izmedju dva rata uglednije i bogatije radnje su u Knez Mihajlovoj ulici i na Terazijama. Na Dorcolu ostaje sve sto je tradicionalno. Tu su sinagoge, skole, Jevrejska opstina, prostorije jevrejskih drustava.
Na izlozbi nisu mogle biti prikazane sve ulice na Dorcolu u kojima su Jevreji ziveli. Izabrane su zato one u kojima su bile zgrade institucija: Jevrejska, Solunska, Cara Urosa, Cara Dusana, Kralja Petra.
U Jevrejskoj ulici bilo je nekoliko vaznih zgrada i institucija koje su podigli beogradski Jevreji. Na uglu Jevrejske i Solunske ulice bilo je ritualno kupatilo, mikva, odnosno kako se to ovde zvalo, amam. Nije poznato kada je ovo kupatilo izgradjeno ali u starim hebrejskim izvorima pominje se jos u XVII veku. U mnogim svecanim prilikama, o praznicima, kroz ovu ulicu su prolazile svecane povorke u kojima su se ponekad nosile relikvije iz obliznje sinagoge. Za Jevreje, bio je to deo verske obaveze, za ostale gradjane, slikovit prizor.
Pored brojnih jevrejskih kuca u Solunskoj ulici bila je i jedna posebno znacajna: mildar - jevrejska opstina i skola. To je bila zgrada na sprat podignuta oko 1862. godine. Tada je zapravo vec postojala jer se na osnovu dokumenata zna za jednu zanimljivu pricu koja je vezana za ovu zgradu: za vreme turskog bombardovanja Beograda 1862. godine, Jevreji sa Jalije sklonili su se u ovu zgradu jer je ona bila od cvrstog materijala i pruzala je bolju zastitu od njihovih trosnih kuca izgradjenih od blata. Strah od bombardovanja dostigao je vrhunac kada je jedna ogromna kugla zafijukala iznad te zgrade. No kao cudom, djule se zaustavilo u krovu i nije eksplodiralo. U znak secanja na to cudnovato spasenje, beogradski Jevreji su ostvili to djule uzidano u krov skole a datum tog dogadjaja uzet je kao poseban praznik "Beogradski Purim".
U ulici Cara Urosa bila je sinagoga Bet Israel. Na starim fotografijama vidi se da je ona, krajem prve decenije ovog veka kada je sinagoga sagradjena, kao jedina visoka zgrada u ovom kraju potpuno dominirala ulicom. Na temeljima ove zgrade, posle Drugog svetskog rata podignuta je Galerija fresaka.
Ulica Kralja Petra je jedna od najstarijih i najzanimljivijih ulica u gradu. Ona spaja Savu i Dunav, dve obale i dva sveta. U njoj su spomenici pravoslavlja, muslimanske i jevrejske vere. Ona je simbol etnicke sarolikosti koja je nekada postojala u Beogradu.
U Dusanovoj ulici bile su prostorije verskih citalista, kafane u kojima su se Jevreji cesto sastajali i prostorije cionistickih organizacija u kojima su se stampale jevrejske novine.


Istoricari pominju jednu veliku zgradu u "Jevrejskom kraju" u kojoj su ziveli Jevreji. Ali od takve zgrade nije ostalo nikakvog traga. Najstariji spomenici materijalne kulture Jevreja u Beogradu zapravo su nadgrobni spomenici. U literaturi se pominje i opisuje nekoliko takvih spomenika iz XVI-XVII veka pronadjenih bilo na dunavskoj bilo na savskoj padini. Na ulazu u Jevrejski istorijski muzej izlozena su dva takva spomenika koja su sacuvana. Jedno se spomenik Avrahama Kohena iz 1641. godine, a drugi je spomenik Dona Klare, koja je umrla 13. sevata 5380. godine (1619).
Najstarija zgrada u jevrejskom kvartu koja je postojala sve do 1952. godine bila je Stara sinagoga. Od starih dorcolskih privatnih kuca unistenih u Prvom i Drugom svetskom ratu, danas nije ostalo gotovo nista. Medjutim ostale su zgrade jevrejskih institucija. Ove zgrade bile su podignute izmedju dva rata i neke od njih jos i danas postoje iako im je namena sasvim izmenjena.
Ovih nekoliko zgrada, Stara sinagoga i sinagoga Bet Israel, zgrada Oneg Sabat, zgrada Jevrejske opstine i zgrada Jevrejskog zenskog drustva, obelezile su u potpunosti zivot skoro svakog Jevrejina sa Dorcola. Tradicija i obicaji vezivali su ih za ove zgrade od rodjenja do smrti. Sve radosti i tuge bile su podeljene sa ostalim clanovima jevrejske zajednice upravo u ovim zgradama. U sinagogama su se mala muska deca odmah po rodjenju obrezivala. U singogama su decaci ulazili u versko punoletstvo i tu su ispunjavali svoje verske obaveze, tu su se vencavali i tu su za njih citane molitve kada su umirali. U opstini su placali porez i time postajali punopravni clanovi jedne odredjene zajednice, sticali su svoja prava i duznosti, ukljucivali se u pravni sistem drzave.
Zgrade drustva "Oneg Sabat " i "Jevrejskog zenskog drustva" imale su veliku ulogu u obrazovanju jevrejske dece. Pored cisto edukativne funkcije koja se odvijala kroz skole i razne kurseve, zivot u ovim zgradama imao je veliki sozijalizacijski znacaj. Kroz desavanja u ovim zgradama moze se pratiti duh promene u zivotu beogradskih Jevreja.
Zgrada "Oneg Sabat" bila je pravi opstinski dom i Jevreji ovog kraja su je tako i zvali. Sluzila je za sve svrhe pocevsi od verskih pa su je neki smatrali sinagogom ( imala je i tutore i gabaje kao i svaka sinagoga ) a sluzila je i za potpuno sekularna okupljanja, kermese, slavlja, svadbe, veselja, predizborne skupove, nacionalne stranacke mitinge. Sa razvojem omladinskog pokreta sve vise se priroda desavanja u ovoj zgradi od versko tradicionalnog, menja u nacionalno mobilizatorski.
Izgradnja sinagoge Bet Israel u ulici Cara Urosa bio je znak emancipacije beogradskih Jevreja i boljih ekonomskih prilika koje su omogucile izgradnju velike i lepe zgrade, kao i znak izlaska iz tradicionalnog okruzenja na Dorcolu. Stara sinagoga ostace mesto tradicionalnijeg upraznjavanja verskih obreda. Oko nje ce se okupiti stari i neprilagodljivi privrzenici vere. U sinagogi Bet Izrael nasuprot tome, okupljace se emacipovani Jevreji, drukcijeg, gradjanskog ponasanja, evropskog duha, novih profesija i zanimanja. U sluzbi ce ucestvovati i hor srpsko-jevrejskog pevackog drustva, dolazice predstavnici vlade i kraljevske kuce. Ona postaje izraz asimilatorskih tendencija nasuprot staroj sinagogi koja je olicenje tradicionalizma.
Uloga zene u jevrejskom zivotu je sasvim osobena i veoma znacjna. Zena je stub porodice i ona je zapravo nosilac tradicije u okviru doma i porodice. Ona odrzava tradiciju kroz jezik (zene su retko znale hebrejski i govorile su ladino), kostim, ishranu, vaspitanje dece. Kako su vecina Sefarda bili trgovci koji su dugo odsustvovali od kuce zbog poslova i putovanja, zene su odrzavale kucu i porodicu.
Ovakve zene su pocetkom XX veka pocele da se emancipuju. Zgrada Jevrejskog zenskog drustva bila je znak ogromnih promena u zivotu dorcolskih zena. Ona je znacila da mlade devojke mogu da se skoluju i steknu svoja zanimanja i svoj hleb
i da ne zavise samo od udaje.
Posle okupacije, Jevreji su u ovoj zgradi organizovali svoju bolnicu koja je sa svim personalom i bolesnicima bila otpremljena u logor Sajmiste u ugusena u kamionima s gasom.
Na izlozbi je uz slike iz privatnog zivota raznih porodica, prikazan i uspon trgovca Alkana Djerasija koji je kao fabrikant i rentijer postao jedan od najbogatijih clanova beogradske jevrejske zajednice. Na placu izmedju Jevremove i Visnjiceve
ulice podigao je veliku lepu zgradu u kojoj su bili stanovi za iznajmljivanje a on je ziveo u vili u Jevremovoj ulici br 20. U toj zgradi danas je decije obdaniste. Bio je dobrotvor i donator. Kao svedocanstvo o tom dobrocinstvu ostale su sacuvane
brojne diplome i zahvalnice drustava i udruzenja kojima je davao priloge.
Zgradu u ulici Kralja Petra br. 71 u kojoj je do Drugog svetskog rata bila Jevrejska opstina, projektovao je arh. Samuel Sumbul. Po njegovim projektima izgradjena je i zgrada Alkana Djerasija u Visnjicevoj 3, kao i zgrada drustva "Oneg Sabat". Inventar i namestaj raznih institucija koje su bile smestene u zgradi opstine unisten je i razvucen u toku rata. Najveca steta ucinjena je nestankom slika Leona Koena, poznatog beogradskog slikara. Ovim slikama bile su ukrasene sve prostorije u zgradi. Isto tako, nestala je biblioteka u kojoj su se cuvale knjige koje su se u Beogradu u XIX veku stampale na hebrejskom kao i knjige koje su beogradski rabini pisali tokom XVII i XVIII veka a stampali ih u Veneciji, Krakovu, Carigradu i drugim gradovima.


Sliku romanticnog zivota jevrejske porodice na Jaliji kraj Dunava, krajem XIX veka, dao je pisac Hajim S. Davico. Opisao je mirisne baste pune cveca isped kojih su u tople beogradske letnje noci sedele na klupama starije Sefardkinje i pevale romanse, koje su 400 godina ranije prenete iz Spanije kao kulturno nasledje. Mlade devojke slusale su ih sa setom, jer je, sudeci po pricama, vecina mladalackih ljubavi na Jaliji i Dorcolu zavrsavala tragicno. Patrijarhalni zivot, stroga pravila i duznosti u okviru porodice bili su neprikosnoveni i svi su ih postovali..
Tako Hajim Davico, pored tragicnih sudbina lepih mladih Jevrejki, govori o obicajima i praznikicima, opisuje sobe sa minderlucima i brojnim jastucicima, pa i nargilama, kuhinje u kojima se pripremala tradicionalna sefrdska hrana zvucnih naziva - burmuelos, alharos, pastel. Bila je to mesavina iberijskih i orijentalnih uticaja na zivot koji je postepeno primao obicaje sredine.
Posle I svetskog rata slika porodicnog zivota veoma se izmenila. Jevreji su bili skolovaniji i emacipovaniji ljudi. Posto su se skolovali u raznim evropskim centrima, usvajali su nov nacin ponasanja i ophodjenja. Dorcol je bio vec tada prilicno porusen pa su mnogi gradili kuce i iznad Dusanove ulice. Vise nije bilo basta. Sedenje pred kapijom uz romanse zamenili su odlasci u pozoriste, na koncerte, na predavanja, izlozbe. Porodicne svecanosti nisu vise samo dug tradiciji, one postaju prilika za isticanje bogatsva, prilika za druzenje sa komsijama ne Jevrejima. Razmenjuju se pokloni i kolaci, pokazuju toalete.
Postepeno se uvode i obicaji da se za pojedine porodicne svecanosti zakupe neke od dorcolskih kafana (najcesce Jevrejska kasina). Ali purimske i druge svecanosti odrzavale su se i u drugim lokalima i poznatim kafanama sve do Terazija.
Dobosare i telale zamenile su sada fine stampane pozivnice na svadbe i zabave. Jevrejske novine pune su oglasa o veridbama, svadbama ili o smrtnim slucajevima.
Ali ono sto se tesko menja jeste odnos majke i dece. Ma kakvi da su bili uslovi zivota, ma kakve da su nedace bile nad sudbinom porodice, majke su obicno tezile da svojoj deci omoguce da u okviru porodice nadju utociste, ohrabrenje i snagu
da se suoce sa problemima.
Pojava nacizma i kao odgovor na to masovno prihvatanje cionistickih i marksistickih ideja od strane mladih Jevreja, dovelo je do nesporazuma i neslaganja u okviru porodice. Roditelji tradicionalnih shvatanja nisu bili uvek u stanju da razumeju svoju decu koja su prestajala da postuju svoju veru i odbijala da ucesvuju u odrzavanju verskih i drugih rituala i obicaja. Do drasticnih lomova je doslo na pocetku II svetskog rata kada su mladi ubedjivali svoje roditelje da treba bezati, napustati dom i kada to nije bilo shvaceno.


Stalni progoni i zabrane posedovnja zemlje i bavljenje zemljoradnjom primorali su Jevreje da se bave trgovinom, sitnim zanatima i novcanim poslovanjem. Tek kada su Ustavom iz 1888. godine u Srbiji dobili sva gradjanska prava, postala su im pristupacna i ostala zanimanja. Jevreji Mahale postepeno napustaju svoj zatvoreni porodicni zivot i aktivno ucestvuju u svim porama gradskog zivota.
Trgovina i zanatstvo i dalje su najvise zastupljena zanimanja medju Jevrejima. Tu su mnogobrojne zanatske radionice - stolarske, obucarske, limarske, opticarske, krojacke, fotografske. Medjutim tu su i vlasnici mesara, kafana, koser restorana, hotelijeri....
Mnogi Jevreji odlaze na skolovanje te je porastao broj lekara, advokata, arhitekata, umetnika svih profila.
Jevreji su statisticki razmerno vise bili angazovani u trgovini i bnkarstvu, manje u industriji i zantima, vise u slobodnim profesijama, manje u javnoj sluzbi. Od 2002 poreska obveznika u Sefardskoj opstini uoci Drugog svtskog rata 27% su bili
trgovci, 21% cinovnici, 8% zanatlije i 4% lekari ili inzenjeri. Pogresno bi bilo misliti da su svi Jevreji na Dorcolu bili bogati. U najnizoj poreskoj grupi bilo je 74% domacinstava a cetiri stotine porodica bile su isuvise siromasne da bi placale porez.


"Konacno resenje jevrejskog pitanja"
Posle bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine zapocela je nacisticka okupacija Jugoslavije. Bio je to pocetak stradanja naroda Jugoslavije, a narocito jugoslovenskih Jevreja. Nekoliko dana po ulasku u Beograd, Gestapo je pristupio
merama koje su vodile ka "konacnom resenju jevrejskog pitanja". Posebne protivjevrejske mere kao sto je popisivanje Jevreja, obelezavanje zutim trakama, hapsenje, izbacivanje iz svih sluzbi, odvodjenje na prinudne radove, ubijanje talaca, odvodjenje u sabirni logor Topovske supe i logore smrti Banjica i Sajmiste, bile su mere koje je okupator sproveo u prvoj etapi od aprila do avgusta 1941. godine. U to vreme izvrsena su brojna pojedinacna i jedno vece grupno streljanje Jevreja, kao odmazda za diverzije u gradu. U drugoj etapi, od avgusta do oktobra 1941. godine, sprovedeno je interniranje Jevreja muskaraca od 14 godina starosti pa nadalje. Treca etapa, od oktobra do kraja decembra 1941. godine, predstavlja period u kome su gotovo svi muskarci pobijeni.
Zene i deca su internirani 12. decembra u logor na Sajmistu. U posednjoj, cetvrtoj etapi, od januara do maja 1942. godine pobijeni su u logoru na Sajmistu svi preostali muskarci, kao i zene i deca. Od ukupno 11.870 Jevreja, koliko ih je zivelo u Beogradu pre Drugog svetskog rata, pobijeno je preko 10.500.
Nacizam je preko noci gotovo unistio Jevreje. Nestalo je Jalije, jevrejskog Dorcola i svih onih specificnosti karakteristicnih za beogradsku jevrejsku sredinu do Drugog svetskog rata.
Preziveli Jevreji su uz ogroman napor, zajedno sa ostalim gradjanima, ucestvovali u obnovi i izgradnji grada kao i u obnovi svoje razorene zajednice.


rexpro.b92

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Beograd koga više nema  |  Poslato: 05 Nov 2014, 18:57
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Mostarska petlja: Kroz „ringišpil“ u Miloševu ulicu

Sećanja - Na mestu Mostarske petlje nekada bio kružni tok: Mostar dobio ime po mostu koji je svake godine odnosila nabujala Mokroluška reka

Slika
1949.

MOSTARSKA petlja danas je nezaobilazna gradska saobraćajnica, a njena izgradnja vezana je za vreme s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog veka. Tada je kroz glavni grad prošao auto-put, a petlja je, za početak, imala „zadatak“ da zbunjuje gradske šofere, koji je tek trebalo da nauče kako da se snađu u novonastalom lavirintu.



Podsećamo, u to doba još nije bilo puteva koji su imali više traka u jednom pravcu, pa je prestrojavanje mnogim vozačima bila velika nepoznanica.

Uostalom, ovaj deo grada nosio je naziv Mostar i pre izgradnje petlje, mada mnogi sadašnji stanovnici prestonice misle da je ime vezano isključivo za završetak Gazele i neobični raspored saobraćajnica koje su vijugale ispod mosta.

Pa ipak, „Mostar“ je dobio ime znatno ranije. U sećanjima starih Beograđana dugo je ostala priča kako je nekada, trasom auto-puta, odnosno današnjom Ulicom Franše d’Eperea tekla Mokroluška reka. Ona je povezivala izvore iz Malog Mokrog Luga i praveći vodotok kroz ovu kotlinu ulivala se u Savu ispod današnje petlje.

Sada je ta reka kaptirana i teče ispod ulice, kroz podzemni kolektor. To je armirano-betonski tunel dimenzija 5,5 sa 5,5 metara. Voda i danas huči tuda, ali daleko od očiju Beograđana.

Mokroluška reka je krajem 19. i početkom 20. veka s proleća umela da nabuja i da odnese drveni most kojim su ondašnji varošani prelazili ka Senjaku. Kako su svake godine posle bujica nanovo morali da popravljaju most, tako su stari žitelji našeg grada ovo mesto i prozvali - Mostar.

Slika

Na gornjoj fotografiji je snimak mesta gde se danas nalazi Mostarska petlja. Posle rata tu je dugo bio kružni tok, odakle se nastavljala Ulica kneza Miloša, dok su na drugom snimku kadrovi izgradnje Gazele i ove saobraćajnice.


Novosti


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 59 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker