Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:49


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Upoznaj Beograd  |  Poslato: 27 Okt 2013, 14:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Beograd: Peciva po tradicionalnoj recepturi

Preko puta botaničke bašte 128 godina uspešno radi najstarija beogradska pekara "Aleksić". Preko jednog veka perece, burek, hleb i kifle su se pekle su se zidanoj turskoj peći

Slika

Kada je Đenadije Aleksić 1885. godine, u Takovskoj ulici otvorio pekaru, nije ni sanjao da će vek kasnije biti jedan od brendova Beograda, kao najstarija sačuvana u gradu. Krštenica kaže 128 rođendan. Međutim, sačuvala je autentičan spoljni izgled, kao i ono najvažnije - ukusne, hrskave kifle, đevrek, ali i nadaleko čuven domaći hleb.



U prizemnoj zgradi, malih prozora, osim modernih peći, sve je kao iz 19. veka. Zidovi od fasadne cigle ukrašeni su starim sitom za brašno, perskim lopatama, ali i nezaobilaznim vencima sa belim lukom i ljutim papričicama.

Kako dokaz tradicije i kvaliteta, okačene su stare, požutele diplome i majstorska pisma stara više od jednog veka. Drvene police, na kojima se nalaze priozvodi, imaju sitan sloj brašna, asocirajući na neka davna vremena.

MAMA LUČIJA
Stara turska peć bila je interesantna i filmadžijama. Kada se u Pančevu 1988. snimao film "Mama Lučija", sa Sofijom Loren i Karlom Pontijem, iz produkcije su kontaktirali Aleksiće. - Želeli su da našu tursku peć da prebace u Pančevo, zbog potreba filma. Zamisao je da imaju autentičnu peć staru gotovo dva veka. Međutim, ja na to tada nisam pristao, jer bi u tom slučaju pekara bila zatvorena - priča Blagoje.
- Kada je pradeda otvorio pekaru, nije bilo kao danas 47 različitih proizvoda, već samo hleb od dva kilograma, nekoliko vrsti peciva i burek - priča Blagoje Aleksić, vlasnik pekare.

Za dobru pekaru pored dobre lokacije, potrebni su i dobri majstori, receptura i furuna. Gotovo jedan vek perece, počagčice, burek, hleb i kifle su se pekli su staroj zidanoj turskoj peći, koja više nije u funkciji.

- Peć je više kao muzejski primerak. Za ono vreme bila je izuzento velika, zidana od mešavine ilovače, blata i cigle - kaže Blagoje.

Kako se grad razvijao, tako je i pekara dobro radila. Dolazile su mušterije iz svih delova predratne prestonice. Stari Đenadije je tridesetih godina prošlog veka posao prebacio na Blagoja, dedu današnjeg vlasnika. Idila je trajala sve do 6.aprila 1941. godine kada su se na Beograd sručile bombe. Jedna je pogodila i pekaru Aleksić. Stari objekat sravnjen je sa zemljom. Aleksići nisu čekali, za par meseci, podigli su novi objekat, koji je i danas autentičan onom starom iz 19. veka.

- Posle rata i nemačkih bombi, udarila nas je nacionalizacija. Oduzeta nam je sva imovina, a pekara je godinu dana prekinula sa poslom. Međutim, i ta surova vremena su se nekako preživela - priča naš sagovornik.

Da bi se dobro poslovalo, bilo je potrebno posao unapređivati. U modu su ušla danska peciva. Asortiman se povećavao. Velike okrugle pogače od dva kilograma otišle su u istoriju početkom sedamdesetih., kada je standardizovano počeo da se peče hleb od 600 grama.

- Deda Blagoje, sedamdesetih je lokal predao mom ocu Ljubomir. Deceniju kasnije posao sam preuzeo ja, a nadam se da će posle mene, tradiciju nastaviti moj šestogodišnji sin Andrej - s ponosom zaključuje Blagoje Aleksić.

Tržište je takvo da i pekare moraju da se prilagođavaju kupcima. Ipak, Blagoje ne želi preko nekih stvari da pređe.

- Zadržali smo staru recepturu, bez dodavanja bilo kakvih aditiva. Ali, zato se uvela nova linija proizvoda, kao što su pice, kao i veliki broj proizvoda okrenutih zdravoj ishrani. Poput nemačkih pekara, u samom lokalu stvorena je atmosfera doručka, gde može i kafa da se popije.

Prema Aleksićevim rečima, nekada se daleko više jelo. Porcije bureka nisu bile limitirane, već je svako uzimao koliko može da pojede. U proseku 300 do 400 grama. Do pre desetak godina burek sa mesom bio je najtraženiji. Danas je to sa sirom, a mušterije vole i onaj sa jabukama i prazan.

I KRALj ALEKSANDAR VOLEO VAFLE

Izemđu dva svetska rata, na beogradskim ulicama, sa pokretnih drvenih tezgi prodavalo se pecivo. Aleksići su pored pereca, đevreka, na ulazu u Kalemegdan prodavali i ukusne punjene vafle.

- To je bio poslastičarski proizvod, koji su Beograđani voleli. Deda Blagoje mi je pričao o tome kako je kralj Aleksandar, posle šetnje Kalemegdanom, sa svojom svitom, kupovao upravo te vafle - priča današnji vlasnik Blagoje, koji je po dedi dobio ime.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 14:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obična priča o starom Beogradu

Karaburma

Slika

Karaburma
Naselje Karaburma obuhvatalo je pre Drugog svetskog rata prostor između dana­šnjeg Partizanskog puta, Pančevačkog mosta, Dunava i Ulice vojvode Micka Krstića. Istočno od ovog terena pruža se novi deo Karaburme, pa se zbog toga deo koji je pos­to­jao pre 1941. godine ponekad naziva i Stara Karaburma.
Ime ovoga predela prvobitno je glasio Kajaburma, i prvi put se javlja na austri­j­skim kartama iz vremena od 1717. do 1739. godine.
Kajaburma znači stenoviti rt (od turskih reči kaja - stena i burun - nos, rt). Tako je na­zivan deo brda Veliki Vračar koji se spuštao u Dunav. Danas deo brda ne dopire do reke, jer je obala nasuta.
U tekstovima iz XIX veka upotrebljavao se prvobitni naziv Kajaburma uporedo sa novim oblikom Karaburma, koji je preovladao, pa se zadržao do naših dana.
Dvadesetih godina devetnaestog veka na Karaburmi je bio prazan prostor za ve­žba­nje konjanika beogradskog vezira, a neki delovi su korišćeni kao obradivo ze­mlji­šte za gajenje bostana. Sredinom devetnaestog veka na Karaburmi je postojala ciglana - vlasništvo poznatog beogradskog trgovca Hadži-Tome. U drugoj polovini de­vetnaestog veka na Karaburmi je bilo gubilište, a pored njega i groblje streljanih osuđenika, pa se smatra da je zbog toga ime terena počelo da se izgovara kao Kara­burma (od turske reči kara -crn).
Naseljavanje Karaburme počelo je krajem devetnaestog veka, posle izgradnje teks­tilne fabrike Evgenija Mihela 1897. godine. Fabriku je 1907. kupila i proširila fi­rma Koste Ilića i sinova. Pošto je fabrikom rukovodio jedan od Kostinih sinova, Vlada Ilić, fabrika je bila poznata pod popularnim nazivom Štofara Vlade Ili­ća. Nalazila se na samoj obali Dunava, a pred nje se obrazovalo radničko naselje. U krugu fabrike Vlada Ilić je otvorio kafanu, pekaru i kasapnicu, a 1923. godine i os­no­vnu školu za radničku decu.
Osim radnika, na Karaburmi su se nastanjivali i sitni činovnici i zanatlije, ta­ko da je početkom tridesetih godina ovaj deo Beograda imao 6.000 stanovnika.
U to vreme Beogradska opština je počela da rešava komunalne probleme naselja.
Osnovnu školu za radničku decu zamenila je 1931. godine novootvorena škola "Jo­van Cvijić" koja je krajem 1933. godine useljena u namensku zgradu, sagrađenu prema projektu opštinskog arhitekte Milivoja Tričkovića.
U isto vreme na Karaburmi je otvorena pijaca. Krajem tridesetih godina Karabur­ma se pominje i pod nazivom Naselje kneza Pavla.


Domino

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 15:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obična priča o starom Beogradu

Đeram

Slika

Đeram
Đeram je deo Beograda oko Bulevara revolucije, od tramvajskog depoa do Branka Krsmanovića ulice. Ovaj kraj je nekada bio udaljen od varoši, pa je zato i kafana "Sibirija" (na mestu današnje zgrade SO Zvezdara) dobila to ime.
Kada je 1892. godine pušten u rad tramvajski saobraćaj, Opština je preko puta ka­fane sagradila tramvajski depo. Oko njega su se prvo naseljavali radnici zaposleni u tramvarkom saobraćaju, a posle i drugi Beograđani skromnijeg materijalnog stanja.
Naselje je nazvano Đeram ili Smederevski đeram, prema trošarinskoj stanici na Smederevskom putu, kod mesta gde je kasnije otvorena pijaca. Reč đeram ozna­ča­vala je u to vreme rampu na putu, pa se ovaj naziv preneo i na trošarinske stanice.
Posle Prvog svetskog rata u ovaj kraj su se doseljavali i došljaci iz unutrašnjo­sti i Beograđani, stanari starih kuća u centru koje su rušene radi zidanja modernih višsspratnica. Stanovnici Đerma bili su pripadnici različitih društvenih slo­je­va, pa su se po rečima savremenika ovde susretali "načelnici u penziji, ruski gene­rali, abadžije, novosadski fotografi i piljari iz Tetova". Početkom dvadesetih godi­na u ovom kraju je još bilo neregulisanih i nekaldrmisanih ulica, a kuće su uglavnom bile male i od slabog materijala. Solidnije građene kuće počele su da se podižu sre­dinom dvadesetih godina. Tada je proradila Đeramska pijaca, a u Aleksandrovoj ulici otvoren je veći broj prodavnica.
Ispred fabrike obuće "Boston" (na mestu sadašnje prodavnice "Novi dom") održa­van je svake večeri korzo, a to se nastavilo i u sledećoj deceniji.
Tokom tridesetih godina u Aleksandrovoj ulici građene su višespratne zgrade, sa stanovima za izdavanje.
Na Đermu je bilo puno kafana u kojima je vladala vesela atmosfera, pa se zbog to­ga i govorilo "Đeram bije Terazije".
Saobraćajnu vezu Đerma sa centrom grada predstavljala je tramvajska pruga Te­ra­zije - Đeram, puštena u rad 1912. godine. Ova pruga je 1924. produžena do nove tro­šarinske stanice kod Cvetkove mehane. Zbog toga se naselje Đeram nekad naziva i Stari Đeram, a naziv Novi Đeram odnosio se na novu trošarinsku stanicu.


domino

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 17:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obična priča o starom Beogradu


Beogradska zadruga

Slika

Beogradska zadruga
Sagrađena je u Savamali, na prostoru ispred hotela Bristol, a preko puta kuće Ljube Krsmanovića, između 1905. i 1907. godine prema projektima Andre Stevanovića i Nikole Nestorovića, profesora Univerziteta i tada vodećih arhitekata, a za inve­stitora Luku Ćelovića Trebinjca, kao reprezentativna palata Beogradske zadruge - akcionarskog društva za bankarske i osiguravajuće poslove.
Zgrada je većim delom zidana klasičnim postupkom ali su u njoj prvi put u Beogradu primenjene nove građevinske tehnike - beton i veštački kamen.
Oblikovana u eklektičnom duhu, sa elementima neobaroka i delimično secesije, bogato ukrašena plastičnom dekoracijom, na fasadama i u reprezentativnom delu enterijera.
Palata Beogradske zadruge predstavlja jedno od najzačajnijih dela beogradske i srpske arhitekture iz prve decenije dvadesetog veka i antologijski primer savre­me­ne srpske arhitekture.


domino

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 17:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obična priča o starom Beogradu

Dva bela goluba

Slika

Dva bela goluba
Kad stanete pod onaj veliki platan što raste na špicu klina koji razdvaja Cetinjsku, Hilandarsku, Svetogorsku i Makedonsku ulicu, vi stojite preko puta nekadašnje kafane po kojoj se ceo ovaj deo grada zvao, kao i ulica koja je počinjala tu, a završavala čak tamo na "Karlštatu", kod Palilulske pijace. Reč je o kafani "Dva bela goluba" i ulici koja je, promenivši podosta imena do sad, danas poznata kao Svetogorska.
Kafanu je držao Jova Kujundžić, terzija, otac Milana Kujundžića Aberdara, pesnika, profesora Velike škole i ministra za prosvetu, Jelene Kujundžić, supruge Stojana Novakovića, koja se i sama bavila pisanjem i dr Voje Kujundžića koji je bio zagovornik kremiranja i jedan od osnivača društva "Oganj".
Kafana je, sa placem, kasnije prodata Zanatskoj komori koja je nameravala da na tom mestu podigne Zanatski dom, a za potrebe Zanatske omladine Beograda. Tada je, u kupoprodajni ugovor ušla i klauzula da se dva bela goluba zadrže. To je ispoštovano tako što je poznati beogradski kamenorezac Lukašek iz Fišekdžijske čaršije, uradio kompoziciju "Kovač" gde je, pored dve figure za nakovanjem, simbolom zanatstva, postavio, pri dnu i figure dva goluba. Takođe, na samom nakovanju postoji i plastika koja prikazuje makaze, simbol terzijskog zanata, kao sećanje na samom Jovu Kujundžića.
Kompozicija stoji tu i danas, iznad samog ulaza u zgradu Radio Beograda, koji se, u međuvremenu, uselio u tu zgradu.


Domino

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 17:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obična priča o starom Beogradu

Kafana "Albanija"

Slika

Kafana "Albanija"
Na onom špicu od koga se Terazije račvaju na Knez Mihailovu i Kolarčevu ulicu, baš na mestu na kome se danas uzdiže palata "Albanija", dugo je stajala neugledna kućica, više ruglo, u kojoj se nalazila kafana, prvobitno zvana "Kod Albaneza", a potom, promenivši vlasnika samo "Albanija". Kafana toliko poznata da je po njoj ime poneo i kraj u kome se nalazila kao i sama palata koja je podignuta na njenom mestu.
Sama kafana je bila, kako reče Branislav Nušić, Eldorado svih njenih zakupaca, jer u celom Beogradu nije bilo sličnog mesta koje je sa manje režije i manje ulaganja donosilo toliki profit.
U ovoj kafani se zbirao raznovrsni svet, od činovnika do čistača cipela i amalina. I svi su tu našli ono što su tražili: jeftinu i dobru kuhinju i piće. Stolovi i stolice su bili neugledni, niko ih godinama nije menjao, niti se potrudio da uloži makar malo u išta više od najelementarnijeg održavanja.
Kafana je srušena 1936. godine, da ustupi mesto palati istog imena.


domino

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 20:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Prošetajte Savamalom, prvom beogradskom varoši na Savi (FOTO)

Najpre selo na obodu Beograda, ali zahvaljujući tome što je knezu Milošu izgledala pitomije od dunavskog pristaništa, postaje varoš i trgovački centar. Sto godina kasnije, u Savamali se slabo trguje, ali je "saobraćajno srce" modernog Beograda

Slika

“…Nekada je Savamala bilo selo van Beograda, koje je imalo i svoj seoski zapis na onoj pijaci pred Bajlonovom pivarom. Tu se je o Markovdanu igralo kolo i održavao se vašar, na koji su mnogi Beograđani, pa i sam knez Miloš, odlazili. Docnije je knez Miloš raselio Savamalu i naselio njene stanovnike u današnjoj Paliluli, gde se i danas Markovdan slavi kao stara slava Savamalaca…” (B. Nušić)

Naziv ovog dela Beograda dolazi od imena reke Sava i reči “mahala”, uglavnom sažete “ma(‘a)la” na srpskom, jedne od turskih reči za mala naselja ili blokove kuća. Ušuškana između reke Save i Kalemegdanske tvrđave i naselja Kosančićev venac, Savamala svoju priču počinje u davno tursko doba.

Prvi srpski ustanak propada i Turci ponovo zauzimaju Beograd, a za beogradskog vezira dolazi Marašli Ali-paša. Ipak, Srbi “ne miruju”, pa, samo dve godine nakon sloma Prvog, počinje Drugi srpski ustanak, koji predvodi Miloš Obrenović. On 25. oktobra 1815. godine sa Marašli Ali-pašom potpisuje “ferman” o mešovitoj srpsko-turskoj upravi u Smederevskom sandžaku. Uz taj, Miloš sa Marašlijem sklapa i zanimljiv usmeni dogovor.

PRISTANIŠTE NA POKLON

Stara Savamala prositre se od Varoš kapije ka savskoj padini, Karađorđevom ulicom, Nemanjinom do Miloša Velikog, celom donjom stranom iste do kafane “Tri ključa”, zatim Abadžijskom čaršijom, pa Balkanskom, Prizrenskom do kafane “Zlatno burence” i Kosmajskom do Pop-Lukine ulice. Deo od Sava-kapije do kafane “Tri ključa” uglavnom je prekriven livadama i pašnjacima. Ovaj prostor naseljen je sa svega 150 kućeraka, u kojima žive begunci iz Bugarske i Mađarske, bosanski lađari i srpski Cigani.

Dogovorom sa Marašli Ali-pašom, Miloš Obrenović ovaj prostor dobija – na poklon. Savska obala mu se čini pitomijom od dunavske, pa odlučuje da pristanište premesti ovde i razvije trgovački deo grada. Zato naređuje da oni koji žele da se bave trgovinom na savskoj obali moraju ovde i da se nastane. Oni koji žive u Savamali mogu, umesto kućeraka, da podignu pristojne kuće i radnje, a da za to besplatno poseku svako drvo iz šuma oko Beograda.

Upravnik policije Cvetko Rajović sprovodi kneževu naredbu u delo, i o tome ga izveštava 11. februara 1834:

“Objavio sam u soglasiju suda ovdašnjeg žiteljima savamalskim da se odande sele i sojedine novo naselenije njihovo sa Palilulom, gdi ćemo u dogovoru suda ovog izići, razmeriti novim naseljenicima udobna i potrebna mesta po moguće lepo ustrojenom pravilu, o čemu ćemo pre izvršenja Vašoj Svetlosti ponizno donesenije učiniti na milostivije odobrenje”.

Međutim, Savamalci ne žele da se isele i vrlo ljute kneza Miloša. Već je i 1835. godina počela, a Savamala još nije raseljena. Knežev lični lekar Vartolomej Kunibert pripoveda da knez naređuje da se Mahala sruši za jedan dan.

“U tom smislu se njegovi momci pridružiše Savamalcima, te pesnicama i petama sravniše sa zemljom za nekoliko časova ove straćare, ispletene od pruća i izlepljane zemljom. Njihovi vlasnici su prešli u nove kuće u Paliluli, ponevši sa sobom nešto od nameštaja. U podne istoga dana Savamala je predstavljala gomilu truleži i razvalina. A potpaljena vatra uništila je, i poslednje ostatke…”.

SRPSKA BOEMSKA I TRGOVAČKA VAROŠ

Posle nasilnog iseljenja, knez Miloš počinje da gradi Srpsku varoš. O trošku države gradi se ukupno 46 dućana, koji se besplatno nude trgovcima. Ipak, oni ne žele da se sele na reku, pravdaju se da im je to “jako udaljeno od pazara”. Knez preti da će im zatvoriti dućane u Varoši i ostaviti ih da gladuju, pa nevoljno pristaju. Srpska varoš se budi…

Knez ovde podiže park i Konak za svoje sinove, Veliku kasarnu (ovde će 1920. godine zasedati Ustavotvorna skupština) Šivaru, Đum-rukanu na Savi i Veliku pivaru (a ovde je 1858. godine zasedala Svetoandrejska skupština). Prvi put u istoriji, varoš se pomera na savsku padinu.

Centar Savamale sada su ulice Bosanska (Gavrila Principa), Sarajevska i Karađorđeva. Osim trgovine, ovde se rascvetao i kafanski život, pa ulice krase kafane: “Čokot”, “Deligrad”, “Kragujevac”, “Venecija”, “Liman”, “Bosna”, “Kičevo”, “Bosfor”, “Zlatna lađa”, “Kraljević Marko” i mnoge druge u kojima buja veseo i buran život. Od “Bristola” do blizu “Tri ključa” sve uza Savu je Ciganska bara, koju jedan duhoviti Savamalac zove Barom Venecijom.

VOZ JE STIGAO U BEOGRAD

Ipak, Bara Venecija se mora nasuti, a kompletan ovdašnji močvarni prostor se isušuje. Železnička stanica završena je 1884. godine, a nedaleko od nje i prvi železnički most na Savi. Osim vozova, železničkim šinama stiže i razvoj i napredak, pa se podižu i nove državne zgrade, poput Državnog saveta, odnosno Narodne skupštine (ugao Kneza Miloša i Kraljice Natalije).

Osim železničke, kreće i tramvajska pruga, koja povezuje Železničku stanicu sa Zapadnim Vračarom i Slavijom. Već je 1895, Beograd se uveliko razvija, pa u savamalskom hotelu “Bosna” dobija i beogradsku berzu. Savska čaršija postaje najvažniji činilac u trgovinskom centru ovdašnje Srbije.

Naravno, sada svim uspešnim trgovcima Savamala služi “za početak”. Kako se ko obogati, odlazi u neki otmeniji kraj, a na njegovo mesto dolazi drugi “novajlija” koji ovde započinje svoj beogradski život. Ipak, jedan čovek se obogatio, ali ipak neće da se seli u centar, nego će centar doseliti ovamo. Luka Ćelović – Trebinjac.

Počeo je kao šegrt, pa napredovao do kalfe, sve vreme vredno radeći i štedeći. Sada, kada je dovoljno zaradio, Trebinjac kupuje slobodne placeve i finansira gradnju velelepnih objekata oko Karađorđeve ulice.

GDE JE DANAS SAVAMALA

Skoro sto godina kasnije, Mahala na Savi je praktično neprepoznatljiva. Osim Karađorđeve ulice i centralnog dela Savamale, u ostalim delovima su podignute stambene zgrade, kuće ili komercijalni objekti. Takođe, zbog relativno niskog položaja u odnosu na reku Savu i nedostatka bilo kakve zaštite, Savamala je jedini deo u centru Beograda koji bude pod vodom onda kada je vodostaj Save visok. Bila je skoro potpuno poplavljena 1984. i tokom velikih poplava 2006. godine.

Iako danas više nije trgovački, Savamala je saobraćajni centar Beograda. Kroz nju prolazi Karađorđeva ulica, dva mosta preko Save, a u okviru nje su i glavna autobuska i železnička stanica.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 21:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Znate li koliko prestonica ima kapija? (FOTO)

Sahat, Stambol, Despotova, Kralj, Zindan i Karađorđeva samo su neki od bivših ulaza na tvrđavu, ali i u staru beogradsku varoš

Verovali ili ne, znali to već ili sada čujete prvi put – Beograd ima čak 19 kapija! Osim dve najpoznatije, nastale u modernom vremenu, “zapadne” i “istočne”, ostale uglavnom datiraju iz vremena turske vladavine Beogradom i raspoređene su na ili oko Kalemegdanske tvrđave.

Prve kapije na ulazu u Singidunum grade Rimljani. Ostaci južne kapije biće pronađeni vekovima kasnije, u podrumu Biblioteke grada Beograda. Tamo gde će pešaci 20. i 21. veka čekati da pređu ulicu na semaforima, danas čekaju da uđu u rimsko utvrđenje.

Severozapadna kapija nalazi se onamo gde će, nešto manje vekova kasnije, “porasti” Defterdarova kapija.

KALEMEGDAN – GORNJI GRAD

Iako funkcionalno povezane, ove kapije nisu na istoj liniji, kako bi se sprečila direktna upotreba opsadnih sprava na unutrašnjoj kapiji ako bi bila probijena spoljna.

U 17. veku, u vreme austrijske okupacije, u Beograd dolazi venecijanski inženjer Andrea Kornaro i u jugoistočnom delu Gornjeg grada, na unutrašnjem zidu prema gradu gradi Kornarovu kapiju. Međutim, nakon što su Turci zauzeli Beograd, Kornaro prelazi na njihovu stranu, te narednih 10 godina radi za njih. U 19. veku, kada je izgrađena Sahat kula, Kornarova kapija postaje Sahat kapija. Ona je sa unutrašnjom Stambol kapijom povezana mostom, i to drvenim, kako bi se u slučaju napada mogao spaliti.

Nasuprot Sahat kapiji, unutar severozapadnih unutrašnjih zidina, prema ušću Save u Dunav, nalazi se Defterdarova kapija, do koje se iz Donjeg grada dolazi strmim stepenicama. Desno od nje, gledano iz Gornjeg grada, nalazi se (suva) Česma Mehmed-paše Sokolovića.

Slika
Defterdarova kapijaFoto: Wikipedia/Alekol

Levo od Sahat kapije je Južna kapija, iz Srednjeg veka, koja će u moderno doba biti zatvorena i služiti kao muzej.

U severoistočnim unutrašnjim zidinama, prema Dunavu, čvrsto stoji Despotova kapija. Izgrađena u vreme kada Beogradom vlada despot Stefan Lazarević, ova kapija, zajedno sa Dizdarevom kulom, u 21. veku biće najočuvaniji srednjovekovni deo tvrđave.

Slika
Despotova kapija

Prema Savi postavljena, jugozapadna kapija unutrašnjih zidina, Kralj kapija, na suprotnom je kraju od one posvećene despotu Stefanu. Sagrađena 1725. godine, ona je mostom povezana sa ostatkom grada, a do nje se stiže kratkim stepeništem koje prolazi kraj Rimskog bunara.

Slika
Kralj kapija

Godina je 1690. a svoju kapiju dobija i austrijski car Leopold Prvi. Ova kapija postavljena je u istočnom delu, prema Dunavu, a mostom je povezana sa Zindan Kapijom.

Srednja kapija i pravcu Dunava, Zindan Kapija nastaje sredinom 15. veka i karakteristična je po tome što se nalazi između dve okrugle kule. Iznutra, povezana je sa Despotovom kapijom, dok je sa Leopoldovom povezana spolja. Ipak, Turci je u 18. veku koriste kao tamnicu – zindan – po čemu i dobija ime.

U produžetku Carigradskog druma oko 1750. godine niče unutrašnja Stambol kapija. Ova jugoistočna kapija drvenim mostom je povezana sa Sahat kapijom, a nasutim zemljanim mostom sa trouglastim ravelinom, odakle se put račva: levo je spoljna Stambol kapija, a desno Karađorđeva.

Slika
Stambol kapija

Ova druga nastaje u 18. veku, u čast velikog srpskog vožda Karađorđa, koji ovuda prolazi prilikom zauzimanja tvrđave 1806. godine. Međutim, sedam godina kasnije, Turci se vraćaju na tvrđavu i odlučuju da zazidaju ovu kapiju, “kako ne bi poslužila nekom novom Karađorđu”. Ona će biti otvorena tek nakon Drugog svetskog rata.

Slika
Karađorđeva kapija

KALEMEGDAN – DONJI GRAD

Na savskoj strani je Mračna kapija, a u blizini 1736. godine, u slavu habzburškog vladara Karla VI niče Karlova kapija, jedna od retkih baroknih građevina u Beogradu.

Slika
Foto: Wikipedia/Goldfinger Foto: Wikipedia/Goldfinger

U tursko doba, glavni ulaz u beogradsku luku bila je Pristanišna kapija, istočno od Kule Nebojša. Takođe, u ovo vreme postoje i dve vodene kapije: jedna je na zapadnom bedemu Donjeg grada, dok je druga, koja će se koristiti i u 21. veku, na severnom bedemu.

Slika
Pristanišna kapijaFoto: Wikipedia/Nikola Smolenski

Istočna kapija Donjeg grada, Vidin kapija, nastaje tokom austrijskih proširenja, u 18. veku. Međutim, nepuna dva veka kasnije, Nemci će je, tokom Drugog svetskog rata dići u vazduh.

Varoš, koja se prostire oko tvrđave i zauzima dobar deo onoga što će se vekovima kasnije zvati opština Stari Grad, opasuje šanac, u kom se takođe nalazi nekoliko kapija. One će nestati sa rušenjem šanca.

KAPIJE VAN TVRĐAVE

Južna kapija Varoši je Sava kapija. Ustanici, predvođeni velikim voždom Karađorđem, 1806. godine napadaju Beograd i ulaze upravo kroz ovu kapiju, koju su prethodno otvorili Uzun Mirko i Ostoja Konda.

Tokom okupacije Beograda, u periodu između 1717. i 1739. godine, Austrijanci na Carigradskom drumu grade kapiju. Nju, nakon zauzimanja Varoši, preuzimaju Turci koji je, kao i kapiju na tvrđavi, nazivaju Stambol kapijom. Godinama je koristie za javna pogubljenja i izlaganje pogubljenih, zbog čega će kapija, kada Turci napuste grad, konačno biti srušena 1866. godine. Na ovom mestu kasnije će nastati Pozorišni trg.

U 20. veku Beograd dobija dve moderne kapije: Istočnu i Zapadnu. Prvu čini kompleks tri stambena solitera, u naselju Konjarnik, vidljiv pre prilaza glavnom gradu, a druga podrazumeva poslovnu zgradu Geneks, građenu u vidu dve kule, povezane mostom, tako da izgleda kao vrata grada.

Slika


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 21:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Od bare, preko političke afere, do velelepne Železničke stanice (FOTO)

Jedan od simbola Beograda, nastao na tlu isušene bare Venecija, nakon velikog skandala sa podmićivanjem državnog vrha, zgrada Železničke stanice, završena je 1884. godine

Ako je Srbija, metaforički, granica između Istoka i Zapada, onda je Železnička stanica u Beogradu sam centar tog razdvajanja - u njoj se putevi s juga ukrštaju sa šinama ka severu, a putovanja sa istoka nastavljaju ka zapadu. Nastala na mestu bare Venecija, zgrada Železničke stanice jedan je od simbola srpske prestonice skoro 130 godina.

Godina je 1878. i rusko-turski rat se završava, ali tenzije u Evropi ostaju. Nezadovoljstvo Velike Britanije zbog sve većeg uticaja Rusije na Balkanu moglo bi da eskalira u novi rat, pa velike sile ogranizuju Berlinski kongres kako bi nanovo prekrojile mapu Balkana.

Slika
Artur von Verner: Belinski kongres

Jedna od odluka Berlinskog kongresa je sporazum o brzom uključivanju srpske železnice u sistem austrougarskih pruga, koji srpska Vlada i knez Milan Obrenović sada moraju i da sprovedu. Međutim, iscrpljena neuspelim ratnim pohodom, ekonomski i finansijski slaba, Srbija mora da traži pomoć stranih koncesionara. Već je stigla i 1882. godina, a igradnja nije ni počela. Ipak, srpska Vlada taj posao poverava firmi čiji je vlasnik Francuz Emanuel Bontu. Međutim, on će uskoro biti uhapšen, a u Srbiji izbija skandal, jer se saznaje da njegova firma nema ni garancije ni kapital. Država je oštećena za 36 miliona dinara.

Indicije da su premijer Milan Piroćanac i sam knez Milan Obrenović za ovaj posao primili mito nikada neće biti dokazane.

Konačno, posao dobija jedno parisko akcionarsko društvo, a velikom poduhvatu uključivanja Beograda i Srbije u mrežu zapadnih i istočnih saobraćajnih puteva doprinose i domaći inženjeri poput Jovana Smederevca, Vase Atanackovića, kasnije Dragutina Milutinovića, Svetozara Zorića, Miloša Savčića, Jefte Stefanovića i drugih.

Ovaj poduhvat, koji osim neimarskih, dotiče kako državna i socio-politička tako i trgovinska pitanja, od presudne je važnosti za novoproglašenu Kraljevinu Srbiju i vladara kralja Milana Obrenovića. Čak i sama groznica iščekivanja pred otvaranje prvog beogradskog terminala i pruge Beograd-Niš, kao i vizija unosnih mogućnosti eksploatacije zapuštenih srpskih rudnika, čini da, do sada konzervativni Beograd, odjednom postaje veseliji.

Austrougarski putopisac Feliks Kanic kasnije će napisati da “je Beograd u tom času stupio u eru gotovo razuzdane i vesele raskalašnosti zapadnjačkog pomodarstva, ali i naglog materijalnog uspona”.

- Zavodljivi primer mnogih stranih sjajno plaćenih inženjera, činovnika i njihovih porodica, još razuzdaniji način života francuskih preduzimača i odvažnih projektanata, koji su, nadajući se basnoslovnim zaradama, često i poslednji svoj napoleon olako trošili u skupim hotelima, koji su nicali kao gljive posle kiše i zapadna moda, koja je sa svih strana prodirala, potkopavali su nezadrživo stare navike i običaje, koji su i inače bili načeti – zabeležio je ovaj putopisac.

Godine 1884. Srbija dobija prvu železničku prugu, a Beograd zgradu Železničke stanice. Protokolarnom otvaranju stanice, kao i trenutku polaska prvog voza, prisustvuje više od dve stotine zvanica iz cele Evrope. Dana 20. avgusta 1884. prugom do Zemuna na relaciji Beograd – Savski most prolazi dvorski voz sa kraljem Milanom, kraljicom Natalijom i prestolonaslednikom Aleksandrom, ispraćen svečano, uz vojnu muziku, koja svira sve dok voz ne pređe novoizgrađeni gvozdeni Savski most. Tri dana kasnije, svečano je otvorena železnička pruga Beograd-Niš, a stanica je okićena trobojkama i zelenilom.

Slika
Železnicka stanica 1884

Po svim važnim i važećim arhitektonskim kriterijumima poslednje četvrtine 19. veka, sama stanična zgrada predstavlja reprezentativno zdanje, kojim se na dostojan način oglašava prisustvo Beograda na mapi Evrope. O takvoj nameri investitora svedoči i angažovanje stranog arhitekte, koji je u Beču načinio skice po kojima će plan stanice biti razrađen. Međutim, njegov identitet nije pouzdan, ali je najverovanije da se radi o Vilhelmu Flatihu, autoru Južne stanice u sastavu bečkog Ringa.

Slika
Železnička stanica: Kralj Petar, jun 1903

Beogradska stanica projektovana kao čeona stanica, ima tri koloseka za prijem putničkih i 15 koloseka za teretne vozove, dva pokrivena perona i više pomoćnih zgrada. U poređenju sa građevinama koje će u to vreme, ali i dugo posle toga biti pod jednakim urbanističkim okolnostima podizane u Beogradu, stanična zgrada se, osim veličinom i funkcijom, ističe još jednim važnim atributom. Svojim portalom vešto postavljena u osovinu Spomeničke ulice (Nemanjine) građevina nesumnjivo predstavljala njenu vizuelnu poentu, uzrokujući pritom i jednu vrstu emotivnog delovanja.

Slika
Železnička stanica: Spomenička ulica-danas-Nemanjina

Godina je 1907, a urbanicazija Beograda uveliko teče, pa ne obilazi na deo oko stanice. Karađorđeva ulica proširena je za 20 metara a četiri godine kasnije francuski arhitekta Eduard Leže pravi plan za oblikovanje trga ispred stanice “ubodom šestara u glavni ulaz u vestibil i opisanjem linije od 120 m radijusa”.

Međutim, ova ideja nailazi na žestole kritike. Komentatori “Srpskog tehničkog lista” fokusirali su neadekvatno rešeni problem saobraćaja i uočili manjkavost preterane širine kolovoza ispred Železničke stanice, kao i činjenicu koju je plastično formulisao B. Maksimović, da je “pešak koji prelazi kolovoz između tramvajske i železničke stanice izložen više od 50 metara (oko minut hoda!) opasnosti od saobraćajnih sredstava”.

Slika
Železnička stanica: Park ispred stanice

Ipak, ono što je takođe karakteristično za izgradnju Železničke stanice jeste početak urbane “hidrofobije” i izolovanja savskog dela Beograda od reke. Premda vešto izabrano sa stanovišta estetskog i vizuelnog delovanja, mesto na kome se stanica nalazi nije se pokazalo pogodnim sa praktičnog stanovišta. Njena lokacija uz Savsko pristanište loša je zbog nemoguće veze sa trgovačkim delom grada, koja je, što se tiče teretnog saobraćaja, zbog jakih padova i strmina ulica, ostvarena zaobilazno.

Slika
Železnička stanica 1947

Saobraćajni značaj stanice se otvoreno sukobljava sa trgovačkom važnošću Savskog pristaništa. Rešavanje ovog hroničnog problema grada biće nagovešteno tek u 20. veku, urbanističko-arhitektonskim rešenjem stanice “Beograd-Centar” u Prokopu. Međutim, ni posle nešto više od 30 godina, ovo rešenje niko neće ni početi da sprovodi u delo.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Upoznajte Beograd  |  Poslato: 05 Sep 2014, 21:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Pijaca čuvenog Čeha, koju niko ne zove pravim imenom (FOTO)

Iako joj je zvanično ime Skadarska, Bajlonijevu pijacu svi i danas zovu po preduzetniku koji je osvetlao ime i ugled Beograda u svetu

Nastala na mestu nekadašnje bare i ušuškana između Skadarske, Ulice Džordža Vašingtona i Drinčićeve, pijaca Bajloni snabdeva Beograđane i njihove goste već skoro sto godina. Iako ima svoje zvanično ime, svi je i danas zovu po preduzetniku koji je značajno zadužio srpsku prestonicu.

Slika
Bajlonijeva pivara

Ignjat Bajloni rođen je u mestu Litomišlu u Habzburškoj monarhiji, kasnije Češkoj. Izučava kožarski zanat i ovim poslom se bavi zajedno sa bratom. Međutim, u potrazi za boljim životom odlučuje da se odseli za Ameriku. Ali, kako njegovi sestra i zet žive u Srbiji, Ignjat 1855. godine sa suprugom i četiri sina dolazi u Beograd.

Na Topčiderskom brdu, gde se porodica Bajloni nastanila, Ignjat nastavlja da se bavi kožarstvom, a tri godine kasnije na Hajduk-Veljkovom vencu otvara gostionicu.

Godine 1869, Ignjat kupuje zapuštenu državnu vodenicu na Mlavi u Malom Crniću. Nju kasnije dobija na upravu njegov sin Anton, koji je posle zanata kod ujaka bio na praksi po mlinovima u inostranstvu. Bajloni kupuje i 30 hektara zemlje na kojoj se bavio poljoprivredom.

Takođe, u podnožju Skadarlije, Ignjat 1884. godine otkupljuje malu ručnu pivaru, u čijoj je okolini močvara puna komaraca. Baru isušuje, a pivaru razvija toliko da je ona, nakon njegove smrti, 1900. godine na svetskoj izložbi u Parizu osvojila je značajne nagrade za svoje proizvode. Godine 1903. pivara proizvodi oko 28.000 litara svetlog (“prvenac” i “plzen”) i crnog (“prvenac” i “salvator”) piva.

Slika
Bajlonijeva pivara

Na mestu isušene močvare nakon Prvog svetskog rata formira se pijaca koja, zbog zasluga Bajlonijevih za razvijanje i ugled Beograda u svetu, upravo po njemu dobija ime. Nakon Drugog svetskog rata, u Srbiju dolaze neki novi heroji, pa ova pijaca dobija novo ime − Skadarlija.

Slika
Bajlonijeva pijaca 1936

Ipak, niko je tim imenom ne zove. Ostala je Bajlonijeva pijaca.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 63 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker