Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:21


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 12 Feb 2017, 21:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE
Kraljevina slavila Božić, Republika Novu godinu


Za doček 1923. godine Beograđani nisu mnogo marili, jer je bio pre Božića, 1933. je bilo svečano, ali je crkveni praznik bio najvažniji, da bi posle rata Nova godina bila centralni praznik, a Božić je prognan iz štampe

Slika

DUGO posle Prvog svetskog rata novogodišnja slavlja su bila retka i neuobičajena. Beograđani su do tada navikli da pre Božića poste i da tek od sedmog januara počnu da svečare, galame i lumpuju. Smenom kalendara 1919. godine, kada smo ukinuli julijanski i prešli na gregorijanski kalendar, Srpska pravoslavna crkva nastavila je da obeležava praznike na dotadašnji način, pa nas je novi kalendar od tada pre Božića uvodio u Novu godinu.

Praznovanje pre rata

Pre devet decenija, 1. januara 1923. godine novine ne pominju Novu godinu, već su se na naslovnoj strani potpuno posvetile aktuelnim političkim događajima, poput Pašićevog dogovora sa muslimanima, a novinari pišu i o poseti kralja Petra sirotištu, kao i o „žučnoj raspravi na univerzitetu“. Tek u dnu treće strane lista „Vreme“ stoji kratka vest o proslavi Nove godine. Istini za volju, novinari pišu i ovo: „... iako nepriznata, pošto nam dolazi pre Božića, zvanična nova godina je dočekana sinoć i kod starih Beograđana. Svuda je bilo svečanog raspoloženja i veselosti. Najotmeniji Beograd skupio se u prostorijama ‘Srpskoga kralja’. U igrama i konfetama očekivan je čas kada će se ugasiti svetlost, ispratiti stara i dočekati nova godina. Od dama koje su bile prisutne, isticale su se u elegentnim toaletama g-đe Pašić, Vlajić, Vučo, Delini i g-ce Veljković, Tatić, Kapetanović, Torbica, Bajloni...“

Zato su o Božiću štampani praznični brojevi za nekoliko dana, jer se tokom ovog velikog praznika nije radilo, a „Vreme“ je imalo specijalne, svečane dodatke posvećene ovoj velikoj svetkovini.

Već deceniju kasnije, novogodišnji napisi, ali i karikature bili su obimniji. Novine su prikazale svinju na kojoj je pisalo „Srećna nova 1933. godina“, a pored duhovitosti foto-reporteri su ispratili i sankanje sva tri sina kralja Aleksandra. Nekoliko dana pre Božića, 4. januara, novinari pišu kako „pada cena vina i divljači pred Božić“, kao i o magli koja ometa uredan saobraćaj beogradskih tramvaja.

U božićnjem broju, koji je takođe obuhvatao nekoliko dana, javnosti je veliki praznik čestitao kralj, kao i patrijarh Varnava.

Karikatura iz ondašnjih novina osvrnula se na svetsku ekonomsku krizu iz tog doba. Ilustrator je predstavio Ameriku kao zubara, a Evropu kao pacijenta, uz reči stomatologa kako će „izvaditi sve zlatne zube, pošto bolesnoj Evropi i ovako ne trebaju jer neće imati šta da jede“.

Slika

RAT I OKUPACIJA

Okupacija i početak Drugog svetskog rata zagušili su domaće listove i u javnost su mogli da izađu samo novine poput „Novog vremena“ pod jakom nacističkom kontrolom. Tako oni izveštavaju posle početka nove 1942. godine uglavnom o aktuelnim temama. Na naslovnoj strani Jozef Gebels preti Ruzveltu i Čerčilu kako će „boljševička neman kojoj su hteli da izruče Evropu pojesti njihove narode“, a već na drugoj strani su Gering i njegove zapovesti.

Tek od treće strane bojažnjivo se pojavljuje podatak da su „dva novorođena muškarčića prvi poželeli Beograđanima Novu 1942. godinu“, a zatim se pojavljuje i reportaža o neobičnom Beograđaninu, naredniku Crnjanskom, koji se tih dana kupao u Savi! U tekstu pod naslovom „Čovek koji je izgubio kalendar“ narednik Crnjanski je slikan kako pliva u ledenoj vodi, dok se iza njega vide ostaci Mosta kralja Aleksandra, koji je srušen početkom rata.

Pa ipak, bez obzira na ratno vreme, značajan deo novina bio je posvećen ondašnjim novogodišnjim običajima, kada su Beograđani davali oglase u kojima su svojim rođacima i prijateljima javno prenosili najlepše želje za nastupajuću godinu.

I tokom ratne 1942. godine objavljivan je poseban božićni dodatak, uz naslove kako je veliki praznik obeležen „skromno, ali svečano“.

Slika

MIR BEZ BOŽIĆA

Posle Drugog svetskog rata sve je postalo potpuno drugačije. Kada danas listamo novine iz 1953. godine, pre šest decenija, vidimo da se odnos prema praznicima potpuno izmenio. U odnosu na novinske napise iz međuratnih decenija, Nova godina postaje neprikosnoven praznik, a Božića - više nema...

Novogodišnji broj „Borbe“ iz 1953. godine donosi veliku fotografiju Josipa Broza Tita za radnim stolom u svom kabinetu i maršalovu čestitku upućenu Jugoslovenima.

Dok listamo novogodišnji broj ovog lista na drugoj strani nas nakratko začudi fotografija manastira Ostrog, sve dok nam tekst ispod ne pokaže „političku ispravnost“ ovog snimka. U tekstu piše, pored kratke istorije manastira i starih sukoba sa Turcima, da je „u poslednjem ratu Peta crnogorska proleterska brigada na tom mestu opkolila i likvidirala istaknute vođe petokolonaša Baja Stanišića i druge“. To je bio jedini način da pravoslavni hram bude unutar novina, jer nekoliko dana posle Nove godine, kada je došlo vreme Božića, ovaj praznik nijednom rečju nije pomenut.

KALENDAR ZA 1939. GODINU

LIST „Vreme“, koji je bio u današnjoj zgradi „Borbe“, odnosno „Novosti“, bio je važna konkurencija predratnoj „Politici“. U odnosu na ozbiljnost i analitičnost najstarijeg lista kod nas, „Vreme“ je bilo bogato ilustrovano fotografijama i ilustracijama, a imalo je i razgranatu dopisničku mrežu. Kalendar koji su objavili za novu 1939. godinu bio je veoma elegantan poklon i odlična reklama za ovaj list.

Istini za volju, broj je imao dostojanstvenu crtu jer je važan deo bio posvećen desetoj godišnjici smrti Nikole Tesle, a budući da se ovaj genijalni naučnik upokojio na Božić 1943. godine, i novine su imale crtu posebnog pijeteta.

Već 1963. godine, pre pola veka, novine štampane u doba novogodišnjih praznika obiluju romantičnim fotografijama zavejanog grada, ali sve više je preduzeća koja zakupljuju veliki novinski prostor i skreću pažnju na svoje proizvode. Već tada je vrlo atraktivan prikaz mašine za pranje vozila, dok ondašnji „marketingaši“, ne sluteći današnje zabrane, kažu kako će „vam automobil biti opran dok popušite cigaretu“.

Tada popularni „fića“ postaje nacionalno vozilo, a „tristać“ („zastava 1300“) neka vrsta „domaćeg mercedesa“.

Tako nas neki običaji iz prošlosti danas u velikoj meri zbunjuju, a neke bi mogli, sa setom, da spomenemo kao „dobra, stara vremena“.


DOKUMENTACIJA „BORBE“

VAŠE i naše „Večernje novosti“ i Dokumentacija „Borbe“ i danas dele istu zgradu, a poznato je da je arhiva ovog uglednog preduzeća i danas jedna od najkvalitetnijih u Beogradu. Dokumentacija „Borbe“ otvorena je svim istraživačima i naučnicima koji se bave prošlošću našeg grada i države.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 13 Feb 2017, 21:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE

Poeta nasledio varošku elitu


Kako se pesnik Branko Radičević, svojim imenom naslonio na ulicu krupne gospode. Najuticajniji Beograđani nekada živeli u ovoj ulici, koja je dugo po njima nosila ime

Slika

Nema Beograđanina koji nije prošao Brankovom ulicom. To je nemoguće ako neko stanuje u ovom gradu i pokušava da se domogne centra i Zelenog venca. U isto vreme, tek poneko se zapita kako li je živeti u ovoj ulici, dok kroz nju tutnji najveći broj automobila i autobusa, u paklenoj nameri da se domognu Terazijskog tunela ili samih Terazija.

Žitelji Brankove ulice retko i teško otvaraju prozore da provetre svoje stanove, jer će im, ukoliko to pokušaju, varoški smog mnogo brže "svratiti" u kuću, nego li će oni uspeti da se domognu svežeg vazduha.

Nekada je sve to bilo sasvim drugačije.


Kneževa "džada"

"BEOGRADSKE priče" se, sasvim logično, nadovezuju na sećanja hroničara, a među njima posebno mesto zauzima Dimitrije C. Đorđević, čovek koji je budno i marljivo beležio pripovesti i događaje iz grada čije današnje konture ondašnji stanovnici metropole ne bi mogli lako da zamisle. Jedna od njih nam je vratila duhove od pre jednog veka, ili čak i više, kada je Đorđević posebno opisivao Brankovu ulicu. Srećom, njegove beleške su sačuvane, a posebno dragocena je knjiga "Kroz stari Beograd" (objavio "Službeni glasnik"). On o Brankovoj ulici piše na jedan drugačiji način.

- Po svome položaju, ta se ulica razlikovala od ostalih, ne samo po svom življem saobraćaju, već i po otmenosti ondašnjih njenih stanovnika - beleži Đorđević. - Ime Gospodska ova ulica je nosila dugo. Odbor stare beogradske opštine, kažu, tako je krstio ovu ulicu zato što su u njoj nekada stanovala sve sama krupna gospoda. Mnogo docnije, pak, ulica je dobila ime po Branku Radičeviću, omladinskom popularnom pesniku, koji je stanovao nekada u ovoj ulici, u kući broj 31.

Kuća o kojoj priča naš hroničar odavno je srušena, a "pala je kao žrtva proširenja te ulice", upravo zato što je tuda trebalo da prođe prilaz ka Mostu kralja Aleksandra, koji je bio preteča Brankovog mosta.

Slika

- Starom Gospodskom ulicom, u svoje vreme prolazili su i knez Miloš i knez Mihailo, kad god su iz svoga dvora išli u Sabornu crkvu - piše dalje Đorđević. - Tuda im je bilo i bliže i lakše nego preko Terazija. Oni su onda iz dvora prolazili pored "Londona", i ulazili u Ulicu kraljice Natalije, koje je onda imala dva imena. Od Ulice kneza Miloša do Balkanske zvala se Ministarska ulica, a od Balkanske do Zelenog venca nosila je ime Abadžijska.

"Nekada je u centralnom delu ove ulice bila prizemna zgrada, visokog partera", beleži Đorđević i dodaje: "U njoj je bio smešten stari Državni sovjet".

Ispred ulaza, ležao je, s ulice, poveći kamen, "binjektaš" kako su ga zvali Turci.

Šta će on tu?

POP PANTINA

ULICA posvećena sovjetskom oslobodiocu Beograda maršalu Birjuzovu nekada se zvala Pop Pantina, a potom Kosmajska.

Nedaleko odatle, u Brankovoj, a prethodno Gospodskoj ulici, Trajković pominje da je bila i kuća "koju je knez Miloš poklonio svojoj milosnici Jelenki, kada se udala, a u tom se zdanju kasnije nalazila i Akademija nauka, odnosno magacin akademijinih izdanja".

- Tu je bio i dom pesnika Matije Bana (po kome danas Banovo brdo nosi ime), i njegovog zeta, slikara Steve Todorovića, i to je dugi niz godina bio glavni salon gde se okupljao umetnički i književni svet ondašnjeg Beograda - beleži Trajković.

Kamen za konjanika

ODGOVOR na ovakva pitanja mogu da daju isključivo savremenici, jer današnjim Beograđanima priča ne bi bila sasvim jasna, sve dok ne dokuče način života koji je postojao tada, pre nekoliko vekova, a samim tim i običaje onog vremena.

- Taj kamen služio je da olakša penjanje na konja onim glasnicima koji su od glavešina iz unutrašnjosti donosili pisma za Sovjet. Takav kamen leži i danas ispred dvorca kneza Miloša na Topčideru.

Ali, on je svakako vredan zasebne priče.

Slika

Možda današnjim Beograđanima neće biti prepoznatljiva imena nekih naših predaka koji su svojevremeno bili bitni u varoši, ali Đorđević podseća na ministre koji su stanovali u ovoj ulici, poput Jovana Marinovića, Koste Magazinovića, Alekse Simića, Jevrema Grujića, Nikole Krstića i Jovana Boškovića.

Nadalje, autor pominje i imena važnih pukovnika onog doba, kao i kuću koja je srušena a nekada se u njoj nalazilo Rusko poslanstvo, u kojem je stanovao Aleksandar Persijani.

U vreme kada je nastala knjiga bazirna na Đorđevićevim beleškama, davne 1935. godine, hroničar se šarmantno seća i starog državnog statističara Jakića, čuvenog đumrugdžije Ace Gluvog, kao i redakcije i štamparije ondašnjih "Beogradskih novina".

I kojekoga još, ali i sam kaže: "Ko će sve da se seti svih ondašnjih stanovnika Gospodske ulice."


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 13 Feb 2017, 21:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Nevesta kao boginja

Najstarija venčanica u Srbiji nalazi se u Beogradu i potiče iz davne 1856. godine. U haljini u kojoj se, prvo, venčala Jelena Grujić, njene naslednice dolazile na najveće gradske balove svog doba

Slika

DAVNE 1856. godine jedna dama je ponela venčanu haljinu tako što nije ni slutila da će generacijama potomaka njena venčanica pričati priče o srpskoj i varoškoj istoriji.

To je venčanica Jelene Grujić, koja se i danas čuva u Domu Jevrema Grujića, u muzeju pored Ateljea 212, u Svetogorskoj ulici. A haljina ima svojih bezbroj pripovesti...

- Priča počinje davno, još u doba kneza Miloša - kaže nam Branka Conić iz ovog muzeja. - Postojala je lepa Jelenka, u koju se sam vladar ozbiljno zagledao, čak su imali i vanbračnog sina koji nije dugo poživeo. Polako je počela da se gasi strast između dvoje ljudi, ali ne i poštovanje. Uskoro je Miloš primetio kako se Teodor Herbez, njegov popečitelj (ministar) finansija zagledao u lepu Jelenku i blagoslovio njihov brak.

Jelenka je ostala zapamćena i po tome što je prva uvela parisku modu u Beograd, a prva je ponela bele, lakovane čizmice "na šnir". Bila je pretplaćena na francuske modne časopise, prijemi koje je priređivala u Gospodskoj (danas Brankovoj) ulici bili su najprestižniji, a prva je nosila bele rukavice, toalete sa karnerima, krinoline...

Kako nisu imali poroda, oni su usvojili kćer njene sestre, Jelenu, koja je bila inteligentna i pametna devojka i uskoro je savladala nemački i francuski jezik, kao i vrhunske manire onog doba. To je bila Jelena, supruga budućeg velikog diplomate Jevrema Grujića, a njena venčanica, koja je "glavni junak" naše priče i danas krasi ovaj muzej.

Slika
Branka Conić


- Ova svečana haljina sačinjena je od pamuka i svile, a protkana je zlatnim i srebrnim nitima - dodaje Conićeva. - Potom je, nekoliko generacija devojaka iz ove porodice ovu haljinu sa ponosom nosilo na balovima.

Pošto je haljina briljantno restaurirana od strane stručnog tima Centralnog instituta za konzervaciju, na svaku nit su stručnjaci obratili punu pažnju, pa je danas u vitrinama muzeja pleneći pažnju posetilaca, i podsećajući na nekadašnji sjaj i glamur pripadnika prestoničke elite.


vešernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 15 Feb 2017, 14:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: "Novi Beograd" kao bežanijska kafana

Najmoderniji deo grada poneo ime po jednom zaboravljenom bircuzu na obodu varoši. Petar Kokotović je imao viziju nastajanja novog grada, pa je svojoj kafani, otvorenoj 1924. godine, još tada nadenuo takvo ime

Slika

DUGO postoji predanje kako je Novi Beograd svoj prvi naziv dobio po posleratnim graditeljima, kada je počeo da niče ovaj deo grada. Ali, istina je nešto drugačija.

Još pre Drugog svetskog rata dva danska preduzeća "Hojgor i Šulc" i "Kampsaks" potpisuju ugovor sa ondašnjom gradskom opštinom i počinje nasipanja onog dela koji Beograđani danas znaju kao oblast od Brankovog mosta do Ušća, i naviše, ka hotelu "Jugoslavija". Tada planirana naseobina nosi ime Novi Beograd.

Međutim, i znatno ranije ime Novog Beograda pomenuto je kao naziv kafane koja je nastala 1924. godine. Tada je sa desne savske obale, tamo poizdalje, na Bežaniji, nikla jedna čudnovata kafana...

Igra reči

- MOJ deda Petar Kokotović je tada napravio kafanu koja je, dabome, pripadala naselju Bežanija i nadenuo joj je ime "Novi Beograd" - seća se njegov unuk Miroslav Kokotović. - Nešto kasnije, 1932. godine rođeno je i Udruženje ljubitelja leve obale Save, pa je tako pustopoljina prepuna baruština i trske najzad počela da bude civilizovana.

U to vreme Petar Kokotović predstavljao je jednu vrstu vizionara, koji se poigrao rečima sluteći, možda, da će baš na ovom mestu ponići mnogo veći grad noseći ime njegovog bircuza.

Slika

Istini za volju, u tadašnjem, starom Beogradu, postojale su kafane koje bi ponele naziv "Novi Beograd", pa je jedna ponikla iznad Slavije, na Čuburi, a to je samo bio znak da se grad širio. Što je više rastao, neka vrsta njegovih "karaula", koje bi obeležavale narastanje varoši, bile bi kafane koje su nicale na njegovim obodima.

Ova, kojoj je posvećena ova priča, bila je deo sela Bežanija, koje je i tada bilo blizu Zemuna, ali je predstavljalo zasebnu celinu.

- Moj deda Petar bio je učesnik Prvog svetskog rata, a kada je ponovo nastupio veliki ratni sukob, nije sedeo skrštenih ruku - kaže njegov unuk Miroslav. - On je bio učesnik Drugog svetskog rata od samog početka, kao predsednik Narodno-oslobodilačkog odbora Novog naselja u Bežaniji. Za vreme okupacije u njegovoj je kući bio obrazovan sabirni punkt za prikupljanje oružja, sanitetskog i drugog materijala.

Kokotović je imao tri sina, Zdravka, Radovana i Slobodana, od kojih je ovaj treći postao poznati pisac i istraživač priča o nastanku Novog Beograda.

Slika

Progovorila arhiva

PRIČU o tome kako je nastala kafana zabeležile su još "Večernje novosti" u aprilu 1972. godine. U arhivi nailazimo na tekst u kojem je Petar Kokotović ispripovedao kako je 1924. otvorio kafanu u kući koju je napravio malo pre toga. Razlog je bio u tome što je "godinu dana pre nešto poboleo, pa je rešio da se sačuva od teškog rada". I, to je bio razlog zašto je otvorio "Novi Beograd".

Samo godinu dana kasnije, počela je i izgradnja aerodroma na prostoru gde danas stoje soliteri, a ispred Erport sitija i sada stoji avion koji podseća da je ovo bilo mesto odakle su leteli avioni sa Starog aerodroma. To je u ovu, "našu" kafanu donelo veliki i buran promet.

- Kada je u Perinu kafanu stigla vojska, ovde je kuvano bar stotinu ručkova dnevno - beleže ondašnje "Novosti".

Tako, ponosan unuk iznosi bezbroj zaboravljenih novinskih tekstova i podseća nas na nastanak imena Novog Beograda, jednu zaboravljenu kafanu, Bežaniju koja je dugo bila tu, i Stari aerodrom, koji se tek rađao.

Stara kuća i danas stoji na obodima Bežanije, zaboravljena, ali ponosna što je baš po njoj novi deo grada poneo ime.

Slika

POVLAČENjE NEMACA

Vlasnik kafane "Novi Beograd" Petar Kokotović nije bio član nijedne partije, ali nije krio svoj patriotizam. Kako beleži njegov unuk, kada su se Nemci povlačili, Petar je odvažno otišao kod njihovog zapovednika zaduženog za Bežaniju, u po bela dana, i žestoko ga upozorio.

- Došao sam da ti kažem da povedeš računa o našem narodu kada budete odlazili. Inače, pričuvaj glavu. I, ni ženi svojoj da nisi pisnuo o ovome.

Nemac je obećao, i - održao obećanje. Njegov unuk Miroslav podseća da pri povlačenju Vermahta iz Bežanije nije bilo žrtava.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 15 Feb 2017, 14:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Pozdrav iz starog Zemuna

Kolekcionari Snežana i Dragan Vicić prikupili najinteresantnije i najstarije razglednice dunavskog dela grada. Snimci starih panorama grada očitavaju način života, izgled i arhitekturu

Slika

STARE razglednice Zemuna su pravo blago koje prikazuju višeslojni slikovni izvor dokumentarne vrednosti. To za "Beogradske priče" objašnjava Snežana Vicić, priređivač raskošne monografije o ovom delu grada pod nazivom (a kako drugačije?) "Pozdrav iz Zemuna".

Nekadašnje dopisnice upravo su služile da bi nekome dragom poslali lepe želje iz grada u koji ste doputovali ili u kojem živite.

- Razglednice omogućavaju proučavanje urbanog razvoja grada, praćenje promena izgleda njegovih delova, uličnih frontova, pretvaranja pojedinih ambijentalnih celina druge polovine 19. veka u strukture savremenog grada, odnosno omogućavaju proučavanje istorije arhitekture Zemuna - ističe Vicićeva. - Za svaku razglednicu su navedeni podaci o izdavaču i godina izdavanja. Najupečatljiviji je govor samih razglednica koje su neposredno i nepogrešivo zabeležile sve promene koje su se dešavale.

Pogled sa reke

PRIREĐIVAČI nas vode kroz panorame na kojima se grad vidi sa Dunava. Objašnjavaju kako je Zemun grad čije postojanje seže u davnu prošlost. Prostor na kojem se naselje razvilo bio je nastanjen još pre 7.000 godina. Prvenstveni razlog je izuzetno pogodan položaj, na obali Dunava, kao i blizina druge, takođe velike reke - Save.

Brojni arheološki nalazi dokumentuju dugo postojanje Zemuna i obezbeđuju mu mesto među najstarijim evropskim gradovima. Njegova istorija započela je kada su prvi nosioci ranih agrarnih kultura podigli svoje naseobine na visokim lesnim terasama desne obale Dunava. Na bregu Gardoš otkriveni su tragovi neolitske, starčevačke i vinčanske kulture.

- Pogled sa Bežanijske kose podseća da su vinogradi u Sremu obnovljeni u vreme vladavine rimskog cara Proba, u drugoj polovini trećeg veka. Car Prob bio je sin baštovana iz Sirmijuma, često je boravio u ovdašnjim predelima i nastojao je da izvede sveobuhvatne reforme radi unapređenja poljoprivrede. Naredio je da se, osim na ostalim prostorima, i na Fruškoj gori posade vinogradi. Vinogradi su i ovde ranije postojali, ali krajem prvog veka su uništeni da ne bi predstavljali konkurenciju vinarskoj proizvodnji na teritoriji današnje Italije. Krajem 19. veka na području zemunske opštine bilo je oko 800 jutara pod vinovom lozom.

- Važna tačka je i Milenijumska kula, večita inspiracija gradskih fotografa, baš kao i Glavna ulica. Gradsko osvetljenje u Zemunu prvi put je postavljeno dvadesetih godina 19. veka. Bile su to najpre uljani fenjeri, a kasnije je ulje zamenio petrolej, koji je stizao lađom iz Beča.

U Glavnoj ulici su u prvom planu na razglednici dve istovetne zgrade, koje su izgrađene prema projektu poznatog beogradskog arhitekte Stojana Titelbaha, projektanta palate Novog dvora u Beogradu. Prva u nizu izgrađena je za dr Stojakovića 1912. godine, a sledeća godinu dana ranije za porodicu Goldštajn.

Slika

Grupni portret

NA jednoj od razglednica je grupni portret pitomaca mesne organizacije "Privrednik" snimljen 1911. godine u Zemunu, sa počasnom predsednicom gospođom Sofijom Spirta. Ovo društvo pomagalo je u školovanju siromašne srpske dece sa prostora pod dominacijom Austrougarske. Za 46 godina aktivnog rada, društvo je uputilo oko 40.000 siromašne dece na posao u trgovinu, zanatstvo ili ugostiteljstvo.

- Naselje Framctal nastalo je kada je nemačko stanovništvo počelo sa doseljavanjem u Zemun prateći pohode austrijske vojske početkom 18. veka - dodaje Vicić. - Sve to se događalo u vreme vladavine carice Marije Terezije, kada je država podsticala njihovu kolonizaciju. Početkom 19. veka oni su se obraćali Magistratu sa molbom da im se, osim okućnice, poklone i oranice. Molbe su u početku odbijane, ali kako je njihove zahteve podržao komandujući general Sigental, Magistrat je 1816. godine dopustio njihovo naseljavanje južno od Gornje varoši. Tada se doselilo oko sedamdeset nemačkih porodica i formirano je drugo zemunsko predgrađe Franctal, koje je dobilo naziv u čast posete cara Franca Prvog.

Gradski park

Na zemljištu na kojem se danas prostire Gradski park, kao i zgrada Zemunske gimnazije, osnovnih škola "Majka Jugovića" i "Svetozar Miletić", Sportski centar "Pinki", pravoslavna i rimokatolička crkva, Poljoprivredni fakultet i Komanda vazduhoplovstva ranije se nalazio Kontumac, odnosno karantin.

Bila je to sanitarna i privredna ustanova, formirana 1730. godine zbog sprečavanja unošenja zaraznih bolesti iz Turske, koje bi mogle ugroziti prostore Monarhije. Celokupna trgovina Austrije i ostalih nemačkih država odvijala se kontrolisano preko Kontumca. U njegovom sklopu izgrađena su velika skladišta, za tursku - robu sa Istoka i nemačku - robu sa Zapada. Radi dezinfekcije tu su se, kako navodi carski savetnik i putopisac Taube, "sve bale otvarale, raspakivale, dimile i sunčale". Osnivanje Kontumca, kao glavne propusne i "raskužne stanice za robu i putnike", predstavljalo je povoljnu okolnost za razvoj Zemuna. Pošto je Turska prestala biti bauk, a za sprečavanje širenja epidemija uvedene su savršenije mere, važnost Kontumca počela je da opada i on je sredinom 19. veka ukinut.

Šetnju starim Zemunom nastavljamo na Gradskom trgu, a Snežana Vicić nam skreće pažnju da se u prvom planu na razglednici vidi nekadašnja Glavna škola, tesno vezana za istoriju zemunskog školstva.

- Sredinom 19. veka u Zemunu je bilo pet osnovnih škola: Gradska ili Glavna škola (osnovana 1728), Srpske škole u Donjoj varoši (osnovane 1745), Jevrejska škola (1755), Grčka škola (obnovljena 1793) i Srpske škole u Gornjoj varoši (1799). Nastavni jezik u Glavnoj školi bio je nemački. Zbog njenog visokog ugleda pohađala su je i srpska i grčka deca, kako bi što bolje naučila nemački jezik i lakše nastavila dalje školovanje. Ona su prethodno završavala jedan ili dva razreda srpske, odnosno grčke škole.

Slika

KAPE U GLAVNOJ ULICI

Zanimljivo je videti da na razglednici koja prikazuje Glavnu ulicu, ali i na većini drugih, gotovo svi prolaznici, pa čak i deca, nose šešire ili kape.

Ići ulicom gologlav bilo je veoma nepristojno.

VOJNA KOMANDA

Sa velikom pažnjom austrijske vlasti su pratile Prvi srpski ustanak. Tada je vojna obaveštajna služba "za srpske stvari u Pašaluku" došla pod neposrednu upravu Dvorskog ratnog saveta, sa glavnim špijunskim centrom u Zemunu.

Na čelu zemunske vojne komande u vreme početka ustanka bio je pukovnik Georg Tomerlin, a potom pukovnik Perš. Mesto plac-majora pripalo je Paulu Jozefu Miteseru, osobi od posebnog poverenja, inače rođenom Zemuncu. On je već sa 22 godine bio angažovan na obaveštajnim poslovima u Beogradskom pašaluku. Karijeru je 1807. godine nastavio kao austrijski konzul u Travniku. Miteser je bio potpisnik poznatog "Zemunskog memoranduma", nastalog na početku Prvog srpskog ustanka kada su vođeni neuspešni pregovori između ustaničkih vođa koje je predvodio Karađorđe Petrović i predstavnika beogradskih Turaka.

Čini se da je plac-komandant Miteser poslužio Ivi Andriću da oslika jednog od glavnih likova romana "Travnička hronika", Fon Miterera.

GOSPODSKA ULICA

U Gospodskoj ulici porodični život se odvijao u stanovima koji su zauzimali sprat zgrada.

Po pravilu do stambenih prostorija dolazilo se drvenim, a ređe kamenim stepeništem, a potom se stupalo u hol, iz koga se ulazilo u salonske, trpezarijske i ostale prostorije. Po kućnim salonima odvijao se bogat društveni život. Saloni su odražavali želju vlasnika da prezentuje društveni status i ekonomsku snagu. Bili su skladno opremljeni, najčešće luksuznim nameštajem, a zidove su krasile umetničke slike. U otvorenim salonima poznatih porodica održavani su koncerti, čitala se poezija, razgovaralo uz čaj i kafu o filozofskim, književnim ili umetničkim temama. Poznati su bili saloni porodica Marković, Nikolić, Spirta i drugih.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 21 Okt 2017, 12:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Procvat srpske prestonice tridesetih godina: Beograd je između dva rata imao svoj najsjajniji period (FOTO)

Već u prvih desetak godina posle Prvog svetskog rata, Beograd se mnogo promenio. Mnoge ulice su dobile nov izgled, a neke su proširene. Umesto starih kuća su dizane nove višespratnice i palate

Slika

Posle Prvog svetskog rata, Beograd je morao da se digne iz pepela, a naši preci su ga pamtili kao veliki rat. Uništeno je 30 odsto beogradskih stanova, što je mnoge ostavilo na ulici. Potencijal koji je Beograd počeo da pokazuje privukao je veliki broj ljudi da se iz manjih mesta Srbije i Jugoslavije preseli u prestonicu.

URBANIZAM I GRADNJA

Beograd je odjednom postao preplavljen stanovništvom i svi su želeli deo njegovog zemljišta. To je skoro bilo nemoguće, s obzirom na to da je grad bio u rukama najbogatijih, koji su činili 10 odsto stanovništva. Atraktivni objekti van užeg centra grada privlačili su elitu da gradi i naseljava se u blizini.

Tako su u okolini Belog dvora počele da niču elitne vile koje i danas krase taj deo grada. Ostatak Beograda takođe se širio delovanjem imućnih. Oni su delili svoje ogromne zemljišne posede na mnoštvo manjih parcela, koje su rentirali i prodavali srednjoj i nižoj klasi.

Slika
Gostionica "Kičevo", verovatno tokom međuratnog perioda. Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

Već u prvih desetak godina posle Prvog svetskog rata, Beograd se mnogo promenio. Mnoge ulice su dobile nov izgled, a neke su proširene. Umesto starih kuća su dizane nove višespratnice i palate. Na mestima dojučerašnjih njiva i ledina su stvarani novi delovi grada.

Tokom 1923. je napravljen novi Generalni urbanistički plan. Tada je prvi put u beogradskoj istoriji iznet plan da se grad proširi na levu obalu Save, Veliko ratno ostrvo i na Adu Ciganliju, koja bi bila pretvorena u sportsko-rekreativnu zonu. Već tada je prostor na kome bi kasnije nastao Novi Beograd smatrano za prostor za novi grad budućnosti.

Slika
Restoracija i pivnica "Zagreb" u Beogradu, u međuratnom periodu. Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

OTVOREN SAJAM I BEOGRADSKI ZOO VRT

Zgrada SANU-a je završena između dva svetska rata. Centar grada izgledao je evropski. Na to je najviše uticalo podizanje niza zgrada javne namene, kao što su fakulteti oko Kapetan Mišinog zdanja, Kolarčevog narodnog univerziteta, zgrada SANU, Univerzitetske biblioteke, kompleksa univerzitetskih klinika, Beogradskog sajma, Glavne pošte i niza drugih zgrada. Grad se širi i u pravcu Dedinja i Topčidera. Na prostorima na kojima su nekad bili vinogradi, sada su nicala elitna naselja sa luksuznim vilama.

Knez Mihajlova ulica je od krivudavog, sokaka u međuratnom periodu postala trgovački centar grada. Ta ulica je postala ulica puna luksuznih radnji i uređena glavna ulica. Simbol modernog Beograda postaju i Terazije, preko koga je sad sproveden tramvajski saobraćaj.

Podignut je most viteškog kralja Aleksandra, ponikao je Beogradski sajam, otvoren je Zoološki vrt, završeno je zdanje Doma naroda, nicale su palate na Terazijama, uređivana je Beogradska tvrđava.

Slika
Pop Lukina ulica, na potezu od Brankove prema Jug Bogdanovoj. Levo se vidi kafana i pivnica "Zlatan konj". Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

TURIZAM

Turizmom su se sistematski bavili državni i opštinski organi vlasti, velikani srpske književnosti, udruženja građana i pojedinci. Otvaranjem Umetničkog paviljona Udruženja prijatelja umetnosti "Cvijeta Zuzorić" (1928) i Muzeja kneza Pavla (1936) dolazi do procvata kulturnog turizma.

Kao prestonica Kraljevine Jugoslavije, Beograd postaje nezaobilazna destinacija privrednika, naročito nakon otvaranja Beogradskog sajma (1937). Razvoj turizma stvorio je potrebu za većim brojem školovanih ugostiteljskih radnika pa se u Beogradu otvara Viša ugostiteljska škola (1938) koja je, po pisanju savremenika, bila prva škola ove vrste na Balkanu.

Slika
Gostionica i kafana "Radnička kasina" u Pop Lukinoj tokom 1920-ih godina. Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

Prema podacima, uoči Drugog svetskog rata Beograd beleži više posetilaca od tada najvećih turističkih centara – Dubrovnika i Bleda. Beograd prima sve više turista, ali i Beograđani putuju. Razvija se sportski turizam, otkrivaju se turistički i zdravstveno-rekreativni potencijali srpskih banja i planina.

Imućniji stalež letuje na Jadranu i putuje avionom ili sopstvenim automobilom. Istovremeno se razvija i neprofitni, omladinski turizam, pa i školska populacija putuje u morska ili planinska omladinska odmarališta. O turizmu se puno piše, bilo u radovima teorijskog i naučnog karaktera ili u formi putopisa.

PUTUJUĆI FRIŽIDERI - AJSKASNE

Interesantno je da u to vreme nisu postojali frižideri, ni zamrzivači. Kao zamena koristile su se fabrike leda, već su u zapregama dve velike table sa ledom vožene kroz grad, preteče frižidera su se zvale ajskasne, a izgledali su kao vitrine sa duplim zidovima između kojih se stavljao led, pa bi tokom letnjih dana prestižni hoteli i restorani čuvali lako kvarljive namirnice.

Slika
Foto: Arhivska Fotografija

REKA SAVA

Leva obala Save do Prvog svetskog rata bila pod austrougarskom upravom, pa premuna baruština i trske i nije bila interesantna. Tridesetih godina je osnovano Društvo ljubitelja Save , a pošto je otvoren i Most kralja aleksandra, postala je znatno zanimljivija. Ispod mosta prema ušću nalazilo se i kupalište Nica. S desne strane reke nicala je današnja Beton hala, jer je pristaništu bio potreban adekvatan magacinski prostor.

Slika
Foto: Petar Lazović

DANSKI NASIP

Priobalje Save na današnjoj novobeogradskoj strani bilo je nepristupačno i neugledno dok dva preduzeća iz Danske nisu potpisala ugovor za opštinom grada Beograda da naspu i urede obale i izgrade obalsko utvrđenje.

Gornji deo od današnjeg šetališta od Brankovog mosta do Ušća pravljen je od 1938. godine, a građani su ga zbog izvođača radova zvali Danski nasip. Izgradnja obale je potisnula kupalište kod kafane Nica, koja je bila preteča današnjih splavova.

Slika
Pogled na krovove starog Beograda sa jedne zgrade u Pop Lukinoj tokom 1920-ih godina. Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

GRADONAČELNIK

Od 10. januara 1935. do 13. septembra 1939. godine, u vreme procvata Beograda, gradonačelnik srpske prestonice je bio Vlada Ilić srpski industrijalac, predsednik beogradske Industrijske komore i Centralne industrijske korporacije Jugoslavij.

Stvorio je poslovnu imperiju, koja je imala u svom posedu 17 fabrika većinom iz tekstilne branše (štofare), Električno preduzeće Srbija i brojne nekretnine. Kao i ostali što su došli na vlast u vreme komunističkog režima, , posle rata je pao u nemilost pa je osuđen za saradnju sa okupatorom, jer su njegove fabrike radile tokom okupacije, a imovina mu je konfiskovana.

Slika
Foto: Wikimedia/Matija

BEOGRADSKI UNIVERZITET

Beogradski univerzitet je 1936. godine dobio 40 uniformisanih stražara koji su bili zaduženi da održavaju red. Zainteresovani za ovaj posao su uglavnom bili podoficiri, koju su dobro poznavali taj posao.

Uniforme koje su nosili stražari su bile tamnozelene boje. Čuvari nisu imali opasače, ali su revolvere nosili u zadnjem džepu pantalona.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 21 Okt 2017, 21:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
GLAVNJAČA, CENTRALNI ZATVOR STAROG BEOGRADA: Otkrivamo gde se nalazila ova zgrada (FOTO)

Zgrada koja se od 1864. pa sve do 1953. godine nalazila na Studentskom trgu bila je sedište Uprave grada Beograda, rečju policije. U njenom podrumu je bio zatvor. Ovo je priča o zloglasnoj Glavnjači koje više nema

Slika
Nalazila se na Studentskom trgu. Foto: Arhivska fotografija

Počev od 1839. godine pa sve do 1944. Beogradom se upravljalo iz dve odvojene institucije. Opština grada Beograda je bila nosilac samoupravne vlasti, dok je Uprava grada Beograda bila nosilac policijske i upravne državne vlasti.

Ova potonja je svoje sedište tokom skoro celog svog postojanja imala u zgradi koja se nalazila na Studentskom trgu, na mestu gde je danas zgrada u posedu Hemijskog fakulteta, a koju i dalje zovemo PMF zbog toga što je na tom mestu bio nekadašnji Prirodno-matematički fakultet (iz koga se razvilo nekoliko zasebnih fakulteta, između ostalog i Hemijski).

Zgrada u kojoj je bilo sedište Uprave grada Beograda popularno se nazivala Glavnjača.

Sagrađena je 1864. godine, a u njoj su se nalazili administrativno i krivično odeljenje policije, kao i zatvor u podrumu. Zatvor je imao nekoliko odvojenih ćelija kojima su robijaši dali nadimke; glavna i najveća je bila zvana "Glavnjača", najmanja je zvana "Ćorka" jer nije imala prozore, ženska je zvana "Ženski salon", ona u koju su slati istaknutiji građani se nazivala "Gospodska soba".

Slika
Glavnjača, sedište beogradske policije i zatvor tokom druge polovine XIX i prve polovine XX veka. Nalazila se na Studentskom trgu. Foto: Wikimedia Commons/Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta

Međutim, početkom 20. stoleća među Beograđanima se već ustalio naziv Glavnjača za čitavu tu zgradu, dok je ćorka postala žargonski izraz za zatvor generalno.

Iako je Glavnjača i za vreme Obrenovića i u godinama nakon Majskog prevrata a pre Velikog rata, bila krcata političkim zatvorenicima (prvo političko ubistvo u ovom zatvoru odigralo se 1907. godine kada je policija ubila Milana i Maksima Novakovića koji su pokušali da dignu pobunu; njih dvojica nisu bili u rodu), njihov broj će dramatično skočiti nakon Obznane decembra 1920. (odluka kojom je zabranjen rad KPJ) i donošenja Zakona o zaštiti države naredne godine, te konačno sa Šestojanuarskom diktaturom 1929. Razume se da "politički" nisu bili samo komunisti, već pripadnici svih separatističkih i nacionalističkih pokreta.

Uslovi u Glavnjači su bili katastrofalni. Mučenja su bila najnormalnija stvar, robijaši su vršili nuždu tamo gde su jeli, sami obroci su bili nejestivi, broj umrlih od tifusa i drugih zaraznih bolesti je bio ogroman, spavalo ih je po 350 u ćeliji predviđenoj za 60-70 ljudi. Svi na gomili, zatvorenici najrazličitih fela i krivičnih dela. Samo 1921. je kroz ovaj zatvor prošlo oko 15.000 ljudi.

Slika
Glavnjača, popularni naziv za zgradu Uprave grada Beograda koja se nalazila na Studentskom trgu. Ime su joj dali robijaši smešteni u podrumima, gde je bio zatvor. Foto: Arhivska fotografija

Još su početkom prve decenije 20. veka građani Beograda - vođeni praktičnim strahom od pobune robijaša koji će, mislili su oni, izleteti iz zatvora i razbežati se kud koji mili moji, usput "olakšati" samo građanstvo od novčanika i drugih dragocenosti (posebno su od toga beogradski juveliri strahovali) - zahtevali da se uslovi života u Glavnjači poboljšaju, ali od toga nije bilo ništa.

Međutim, zbog dramatičnog porasta broja zatvorenika dvadesetih godina, donosi se odluka 1927. da se pored Glavnjače sagradi nova zgrada Odeljenja tehničke policije u koju su od toga trenutka smeštani "politički". Praktično istovremeno, administracija Uprave grada Beograda seli se u novu zgradu na Obilićevom vencu, tamo gde je danas Tanjug.

Tu je bilo i sedište Opšteg odeljenja, odnosno ondašnje političke policije, kao i dodatna pritvorska jedinica za "političke".

Tokom bombardovanja Beograda 1941. godine Glavnjača je oštećena, ali su je Nemci obnovili. Ponovo je stradala tokom borbi za oslobođenje Beograda, ali je potom ponovo obnovljena i korišćena od strane OZNA-e. Srušena je 1953. godine i po projektu arhitekata Aleksandra Sekulića i Đorđa Stefanovića na tom je mestu sagrađeno današnje univerzitetsko zdanje.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 27 Jan 2018, 23:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Važna je ljubav...

...a sve ostalo nekada su imale čuvene Robne kuće "Beograd". Ovaj marketinški slogan i danas pamte mnogi stariji Beograđani

Slika

ŽRTVE tranzicije bile su mnogobrojne, posledice mučne i teške, a termin "neuspela privatizacija" ostao je malaksalo da pravda naš potpuni ekonomski debakl.

Na zgarištu brojnih preduzeća koja su nekada bila ponos ovog grada još samo tinja žar dobronamernih sećanja i melanholija za vremenima koja su bila humanija i sa više čovekoljublja.

Uostalom, dokaz da smo izgubili još jedan rat je i činjenica da u najpopularnijoj gradskoj ulici - Knez Mihailovoj, gde je nekada bila prva robna kuća koja je pre rata pripadala Vladi Mitiću - danas postoji još samo nekoliko ćiriličnih natpisa. Jedan je na Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, do nje na Galeriji, a još po jedan na obližnjoj pekari i legendarnom restoranu "Kolarac". Peti je više sezonski, i to je ćirilični natpis na kolicima za kokice koja se često izmeste sa gradskog korzoa. I, to je uglavnom - to.

Sećanje na jedno od preduzeća koje je imalo neprikosnoveno mesto u gradskoj istoriji predočio nam je Bogoljub Glavinić, koji je radni vek proveo u robnim kućama.

"Narodni magazin"

NAŠ sagovornik je došao u Beograd 1958. godine i počeo školovanje za trgovca i istovremeno je išao na praksu u "Gradski magazin", koji je nasledio nacionalizovanu Robnu kuću "Mitić".

- Svakog dana sam išao na četvoročasovnu praksu u "Magazin", a posle podne u školu - seća se Glavinić.- Tako se nastavljalo i leti, samo što smo posle jednomesečnog odmora dva meseca provodili na svakodnevnoj osmočasovnoj praksi. Odmah po okončanju školovanja, 1961. bio sam stalno zaposlen.

Uskoro Glavinić postaje šef Odeljenja TV i radio-aparata, bicikala i gramofonskih ploča. Tako upoznaje i suprugu Ružicu.

Govoreći o tom vremenu, sagovornik nas upućuje kako su krajem pedesetih u Beogradu postojale dve robne kuće: "Gradski magacin" u Knez Mihailovoj i "Modna kuća" u istoj ulici, preko puta tadašnjeg hotela "Zagreb", a današnjeg "Ruskog cara". Tokom 1958. otvara se još jedna, na Terazijama.

Slika

Nedugo zatim "Gradski magazin" otvara još jednu robnu kuću na Dušanovcu, a "Narodni magazin" na Novom Beogradu, da bi, konačno, 1966. godine direktor robne kuće na Terazijama Čeda Jelenić pokrenuo inicijativu za integraciju svih robnih kuća u jedno preduzeće. Tako nastaju Robne kuće "Beograd" koje su generacijama bile osnovno mesto za porodične kupovine.

Tek raspadom države i njenog ekonomskog poretka ova vrsta trgovine i snabdevanja premeštena je na kojekakve buvljake, da bi kasnije tržište bilo predato stranim, konkurentskim firmama i domaćim uvoznicima.

Mitićev kraj

SEĆANjA Bogoljuba Glavinića sežu i u doba kada je osnivač prve robne kuće u Beogradu Vlada Mitić bio živ. Iako mu je komunistička vlast otela sve što je stekao za vreme stare Jugoslavije, on je bio dostojanstven čovek.

- Imao sam čast da ga upoznam, jer su posleratni šefovi u "Narodnom magazinu" pre rata bili njegovi nameštenici. I posle nacionalizacije Mitić je sve kupovao u "njegovoj" robnoj kući. Radno vreme je bilo dvokratno, od osam do 12, i od 16 do 20 časovi, a u međuvremenu je Mitić izlazio u kafanu "Proleće" sa svojim bivšim radnicima. Nekoliko puta sam sedeo s njima. Sećam se, tada sam bio mladić, ja sam pio klaker, a oni špricere.

Slika

Biografiju Vlade Mitića naš sagovornik zna iz prve ruke jer je bio svedok prelaska iz "privatne" u "društvenu" imovinu. Kako kaže, Mitića su posle rata optužili za izdaju na osnovu toga što su njegove kamione, prvo Nemci konfiskovali, a zatim ih koristili za transport. Na njima je ostao natpis Mitićeve firme, što je, prema mišljenju komunističkih komesara, bilo dovoljno za optužbu.

Osudili su ga na jednogodišnju robiju, a uzeli su mu i kuću na Dedinju. Bivši radnici, koji su ga i dalje veoma uvažavali, omogućili su mu da po izlasku na slobodu osnuje svoju radnju za izradu kravata.

Nije tako dugo potrajalo, i osnivač prve, predratne robne kuće zauvek je otišao iz Beograda, za njim su prvo uzletele "Robne kuće", a potom su se sunovratno sručile u prašinu.

Slika

SLOGAN

Gradski žargon upija mnoge parole i izreke, a potom ih prilagođava svojim potrebama. Tako mnogi pamte moto "Važna je ljubav - sve ostalo imaju robne kuće Beograd, koji su često koristili u zgodnim prilikama.

Istina, ljubav je ostala važna, a robne kuće su postale jedna od prvih meta u koje su pucali rodonačelnici novog ekonomskog poretka.

NEMCI, PARTIZANI I KASA

Zaposleni u "Mitićevoj" robnoj kući, a kasnije u "Narodnom magazinu", govorili su da je vlasnik za vreme okupacije predao ključeve sinu, da do oktobra 1944. nije dolazio u Robnu kuću, a da je, odmah po dolasku partizana predao novim vlastima sav novac kao i dve zlatne poluge koje je sačuvao.

Slika

ZLATNA PLAKETA

Vozač kamiona Vlajko Dokić dočekao je penziju u RK "Beograd", a njegov sin Zoran nam s ponosom ističe očevu zlatnu plaketu.

- U tom preduzeću smo, pored oca, radili i ja, sestra Ružica i zet Boško - seća se Dokić. - S ponosom čuvam potvrde u kojima piše da je moj otac vozio kamion "TAM 110", ali tako da je nagrađen posle 200, a zatim i posle 400.000 kilometara koje je prešao bez potrebe za generalnim remontom motora.

Čuvajući stare dokumente Zoran Dokić nam pokazuje i nekadašnju legitimaciju za prevoz sestre Ružice, preteču potonjih povlastica i "Busplusa".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 27 Jan 2018, 23:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE
Rasprodaja kod "Mitića"


Beograđani i danas ovako zovu zgradu koja je još pre Drugog svetskog rata bila sinonim za zdanje koje drži vrstan trgovac


Slika

LETIMIČAN pregled predratne štampe uvodi nas u znatno manji Beograd, koji je imao tek nešto više od 300.000 stanovnika, ali potrošačko društvo je već prilično uzelo maha, kao i transformacija grada u uglednu evropsku metropolu.

Bliže kraju Knez Mihailove ulice nalazila se velika robna kuća veletrgovca Vlade Mitića, a tamo su stizali najpopularniji proizvodi onog doba, kao i široka ponuda konfekcije i najraznovrsnije robe.

Oglašavanje u štampi bio je najvažniji vid marketinga, jer su elektronski mediji, (u to doba samo radio) još bili u povoju, pa je oglas u novinama bio je najsigurniji put do mušterija.

Vešti trgovac Vlada Mitić doselio se u Beograd iz Užica i zakupio je palatu koju Beograđani i danas, toliko decenija kasnije, zovu "Mitićevom robnom kućom". Nije to bilo sve: kupio je i veliko zdanje sa više od 20 stanova u Gospodar Jovanovoj ulici, a nameravao je da napravi i veliku robnu kuću na Slaviji. Umešno je ulagao u nekretnine.

Dugo su stanovnici prestonice ovo mesto zvali "Mitićeva rupa", ali ne po neažurnosti samog "biznismena" (kako bi se danas to zvalo po popularnoj anglosaksonskoj terminologiji), već po sumornom vremenu koje je usledilo posle Drugog svetskog rata.

Taj prostor je, kao i sve što je pripadalo veletrgovcu nacionalizovan, a Vlada Mitić je, bez obzira na sve svoje poslovno umeće ostao sa jednim omanjim stanom u kojem je doživeo kraj.

Slika

Mitić je bio vlasnik i vile na Senjaku, a u "Novostima" se već nekoliko puta oglašavala njegova praunuka Marija Nikolić tražeći da se njenoj porodici vrati ono što je oduzeto njihovom pretku.

Tim pre što je 1945. godine Vlada Mitić bio osuđen na oduzimanje nacionalne časti. Ta nepravda ispravljena je 2009. godine kada je rehabilitovan, jer su ljudi poput Mitića bili žrtve političkog i ideološkog nasilja, toliko čestog i neobuzdanog u periodu "borbe sa klasnim neprijateljem" i drugim epitetima kojima su komunističke vlasti etiketirale uspešne poslovne ljude onog doba.

Slika

Nama danas ostaje sećanje, jer putujemo kroz ambijent novinskih oglasa iz doba uspešnog poslovanja Vlade Mitića. Sećanja govore da je i tokom rata nastavio da radi, šaljući svojim zaposlenima i članovima njihovih porodica pomoć, ukoliko su postradali u ratnim operacijama ili su završili u zarobljeništvu.

Ostaje sećanje i na to da je Beograd unekoliko bio gospodska varoš, i da su tridesete godine prošlog veka bile simbol ekonomske ekspanzije, koja je mnogo obećavala, a sve je oskrnavio ratni sukob koji je unakazio planetu i potpuno joj izmenio lice. Beograd nije bio pošteđen, a Mitić je bio samo jedan od onih koji su tada izgubili sve.

Slika


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 28 Jan 2018, 22:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Zelene pijace belog grada

Seljaci i trgovci su vekovima imali mesta po kojima su bili prepoznatljivi. Najstarija na Studentskom trgu, najpoznatija Zeleni venac, a najgospodskiji Kalenić

Slika
Stari "Zelenjak"

POČETKOM 19. veka seljaci iz okoline Beograda donosili su svoje proizvode na prilaze varoši i tamo ih prodavali. Međutim, Turci su uvideli da bi ovakav način trgovine i za njih mogao da bude unosan, pa bi primoravali ratare da im daju robu ispod cene, a zatim bi je preprodavali unutar grada odredivši joj znatno višu vrednost.

Tako je polako narastao bunt koji nije išao naruku oslabljenim Turcima i njihovoj vlasti. Bes seljaka rešio je da ublaži beogradski vezir tako što je na jednom sastanku viđenijih Turaka i Srba odlučio da "učini jedno pazarište ili toržište" i tako je nikla prva gradska pijaca.

Podaci iz JP "Beogradske pijace" govore o tome da je ova tržnica ponela ime Pijaca Svetog Andreje, ali je ostala mnogo poznatija kao Veliki pijac na današnjem Studentskom trgu.

Otvoren je 1824. godine.


Glavno pazarište

PRIČA zabeležena u JP "Beogradske pijace" dalje pripoveda kako je ovo mesto uskoro postalo glavno pazarište u gradu jer je tu svako mogao izneti svoje proizvode.

Prvi beogradski urbanista Emilijan Josimović predlagao je još 1867. godine izmeštanje pijace, međutim deo slobodnog prostora je pretvoren u park, dok je centralni deo ostao da radi kao pijačni prostor sve do 1926. godine.

Društvo za ulepšavanje Vračara osniva pijacu Cvetni trg, potom niču i Riblja, Stočna i Žitna u Zemunu, a potom i pijaca na Senjaku.

Prva privatna pijaca bila je u vlasništvu društva "Miloševac" i nalazila se na Paliluli.

- Gradska uprava zatvara Veliku pijacu 1926. godine, i umesto nje gradi tri nove - objašnjava Marija Bošnjaković iz JP "Beogradske pijace". - Tada su otvorene tržnice Zeleni venac, Kalenić guvno i Jovanova pijaca. Stalni porast broja stanovnika u Beogradu povećeva potrebu za još ovakvih mesta, pa se otvaraju Smederevski đeram, Dušanovačka, Voždovačka i pijaca na Karaburmi.

Slika
Bajlonijeva pijaca


"Najgospodskija" od svih pijaca u gradu postala je Kalenić pijaca, koja je ponela ime po Vlajku Kaleniću. Nekada je nosila i ime Kalenića guvno. Dobila je svoju upravu 1933. godine i slovi kao veliki turistički potencijal zbog dobre i raznovrsne ponude.

Čeh Ignjat Bajloni osnivač je otvorene tržnice koja i danas nosi njegovo ime, mada su joj gradske vlasti zvanično nadenule ime Skadarlija, ali je niko danas ne zove tako. Bajloni je, istina, na dnu Cetinjske ulice, uz Skadarliju imao i veliku parnu pivaru, a njegovo delo bilo je i isušivanje velikih baruština koje su nekada pokrivale oblast na kojoj su danas raspoređene tezge.


Zemun i alasi

POSEBNA priča, dabome, odnosi se na Zemun i tamošnju tradiciju. Kako kažu u JP "Beogradske pijace", još krajem 17. veka seljaci su mušterijama donosili robu "na noge". Tadašnji običaji nalagali su da gospoda ne odlazi na pijacu, jer je to bio nedoličan posao za njihov visok status, već je tamo dolazila uglavnom sirotinja.

Namirnice su prevožene zapregama koje su vukli konji, lubenice i grožđe su transportovani lađama iz Starog Slankamena, a uloga Velikog ratnog ostrva nije bila zanemarljiva jer su tamo odgajane velike količine kupusa i drugog povrća.

Slika
Cvetni trg


Nemci su ovde dovozili svoje proizvode, poput putera, milerama i švapskog sira.

- Uz zelenu pijacu, Zemun je imao i riblju, koja i danas čuva staru tradiciju - dodaje Bošnjaković. - Alasi su na ovo mesto iznosili svoj ulov, tako da je uvek bilo lako imati svežu ribu na trpezi. Nedaleko od današnje Zemunske pijace do šezdesetih godina prošlog veka bila je i Žitna pijaca popločana turskom kaldrmom, gde su seljaci i trgovci zapregama dopremali žito.


Trošarina i Đeram

BEOGRADSKE vlasti su posle odlaska Turaka unele mnoge trgovačke novine u varoš, a jedna od njih bila je naplata poreza za unos robe u grad. Tako su nastale poznate "trošarine".

Zato su u gradskoj terminologiji neke vrste ovih, lokalnih "carinarnica" ostale u sećanju do danas.

Reč "trošarina" ostala je kao sinonim za deo gde će se Bulevar oslobođenja usmeriti ka Avali, a jedna je bila i u okolini današnje pijace koja nosi ime Đeram. Bilo ih je i u Zemunu i drugim mestima gde su važni putevi ulazili u grad.

Na tim mestima su seljaci koji donose svoje proizvode na pijace plaćali gradsku taksu kako bi mogli da se bave svojim poslom.

Slika
Kalenić pijaca


Istovremeno je i naziv Đeram postao odomaćen, a danas će mnogi pomisliti da je ime dobio po bunaru, jer je, pogotovo u Vojvodini, ovakav način izvlačenja vode bio uobičajen.

Ipak, stari Beograđani su pijaci nadenuli ime po rampi, koju su službenici na trošarini stalno podizali i spuštali, propuštajući seoske zaprege. Tamo, kažu poznavaoci, nije bilo bunara, ali jeste rampe koja ih je podsećala na đeram.

I tako do dana današnjeg.


"KRALjICA PIJACA"

ZELENI venac slovi za najstariju aktivnu pijacu na Balkanu. Istorija beleži da je na tom mestu još 1847. godine bio pazar, da bi 1885. godine po odluci Uprave varoši Beograda ta lokacija postala jedna od sedam fijakerskih stanica u gradu.

Godine 1918. tu je održana prva Skupština piljara Srbije, a 1926. godine nastaje za to vreme najmodernija pijaca. Zbog dobre organizacije, modernih tezgi i široke ponude robe narod ju je prozvao kraljicom pijaca.

Taj epitet nosi i danas, jer je posle rekonstrukcije završene početkom 2007. godine pijaca obogaćena novim sadržajima uz očuvanje njenog autentičnog lika. Zbog svog jedinstvenog arhitektonskog rešenja, zdanja koga krasi kupola na vrhu, pijaca Zeleni venac stavljena je pod zaštitu države kao kulturni spomenik.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 84 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker