Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:11


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 12 Dec 2016, 16:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stari Beograd u novinskom oglasu i policijskom zapisu (15)

Vraćam prsten, nisam lakoma na tuđe

Našla prsten u Knez Mihailovoj, vredan 30 dukata

Slika

Milan Tutunović iz Kladova u prestonicu je stigao u sedlu svoga konja koji prodaje "varoškoj gospodi", a "kome treba ruzmarina za svadbe i druga slavlja može da ga dobije u Simićevoj bašti iznad Zelenog venca. Imam i lepih kamelija s pupoljcima, a prijaju se i narudžbe za bukete i vence grobne..."

U svim vremenima novine su posebno bile punjene "oglasima za ulepšavanje dama i gospode". U toj vrsti espapa najglasniji i najproduktivniji bio je izvesni apotekar Benko iz Zemuna:
"Svima na znanje! Benkova pomada i Ninin puder! Dame koje žele svoje lice čisto i fino da drže, neka ne propuste Benkovu pomadu protiv pega, fleka, bubuljica, rapave kože i ostalih nečistova kože na licu, prsima i rukama. Jedna tegla košta jedan dinar. A da bi se falsifikat izbegao, evo i moga pozora! Na svakoj tegli i kutiji jasno i razgovetno stoji moja firma F. P1. Benko, zemunski apotekar!"

Ali, konkurent iz Beograda, izvesni apotekar Jovan Dilber, odgovara Benku iz Zemuna svojim oglasom:
"Stotine hiljada ljudi priznaju za lepotu svoje kose moj melem za rašćenje brkova, brade i kose. Zato, nema ništa bolje za ulepšavanje održavanje, rašćenje i lepotu kose od moga melemskog pomada - Rezedine pomasti!"

Iz oglasa se naslućuje da su Beograđani često gubili stvari. "Izgubljen je sat 'Anker"' 23. ovog meseca u blizini gostionice 'Albanija'. to mi j draga uspomena. Ko ga bude našao neka ga donese g. uredniku ovog lista gde ga čeka dobra nagrada."

Reč pola dinara

Ali, bio je i poštenih nalazača. Evo oglasa o nađenom prstenu:
"Našla sam prsten u Knez - Mihailovoj u vrednosti od 30 dukata. Ja nisam lakoma osoba na tuđe stvari. Onaj čiji je neka dođe da ga primi u Putničkom Birou od gospođice Perside Novaković".

I novinara Malih Novina snašla je nevolja: izgubio je svoju novinarsku beležnicu u kojoj su "svakojaki dragoceni podaci o porezima, policijskim dosijeima, prevarama i drugo. Molim poštenog nalazača da nađenu beležnicu preda uredniku u Malim Novinama gde ga čeka vredna nagrada..."

"U Gospodskoj ulici izdaje se jedan udoban kvartir, ima i štalu za konje i kola. Upitati u istoj kući gđu Anu Jovanović, udovu pokojnog Triše..."

Mali oglasi su imali stalnu tarifu. Cena je bila fiksirana: reč pola dinara, ali se vremenom i menjala. Međutim, za veće i velike oglase uvek su se dogovarali glavni urednik i korisnik oglasne usluge. Uz cenjkanje, naravno.

Beograd je bio maloljudan. U njemu su se, manje-više, svi građani među sobom poznavali. Svako je znao svoj društveni i socijalni status.
Oglasne strane su često popunjavane i oglasom čija je sadržina bila: svađe, netrpeljivosti i "utuk na utuk".

Tako, na primer, Miljko Borisavljević ovako se brani od javnih napada; oglas je naslovljen sa "Mojim neprijateljima":
"Jovica Vučković me napao takvim tonom kakav se ne dozvoljava ni u užem krugu obrazovanih ljudi, a kamoli u novinama na javnosti, pa zato zbog uvrede protiv njega dižem javnu tužbu, jer je Jovica probisvet i neradnik, koji za svoga veka ništa od imovine nije stekao..."

O nevolji koja je snašla R. Danića, sekretara ministarstva unutrašnjih dela takođe saznajemo iz oglasa:
"Ovih dana ukrađeno je jedno moje privatno pismo koje sam pisao mome prijatelju, g. profesoru Kujundžiću u Beč. Pismo je ukrađeno iz predsoblja ministarstva gde ga je momak, kome sam dao da ga nosi na poštu, spustio bio na prozor. Ja sam za ovu krađu danas saznao; sada se povodom krađe vodi policijska istraga. - O sadržini ovoga pisma po varoši kolaju razne bajke: kako se tu nalazi zavera protiv Dvora; kako se u Beč šalje izveštaj špijunaži o državnim tajnama Srbije i još stotinu drugih čuda. Moram da izjavim da je pismo sasvim familijarne sadržine. Mole se radikalci i njihove perjanice da o tome po Beogradu i Srbiji ne zvone svim lažljivim klepetalima preko svoje 'Samouprave'. Čudno je do kakvih sve laži mogu da dođu naši ljudi kada ih vodi partijsko slepilo, stranačka strast i lična mržnja..."

"Javljaju nam"

U vreme o kome govori ovaj feljton u Srbiji nije bilo zvaničnih novinskih agencija, a bilo ih je malo u svetu; rubrike su obično imale ove nadnaslove: "Sa svih strana stižu vesti", "priča se u narodu", "stižu glasovi", "Javljaju nam..."

Tako je, na primer, "Samouprava" 13. maja na prvoj strani donela ovu informaciju:
"Iz Rusije stiže glas da se svi članovi terorističkih družina u svim zemljama Evrope udružuju u jedan klub anarhista. Odlučili su da prilikom krunisanja ruskog cara nanesu udar caru, iskupljenim kneževima i velikodostojnicima prilikom krunisanja. To je kao što se javlja primoralo cara i njegov dvor, te su držali poduži savet na kome su rešili da se svaka sprema za krunisanje obustavi i krunisanje na godinu odloži..."

Izvesna Beograđanka koja svoj oglas potpisuje sa "Ksenija" zahvaljuje se doktorski Mariji Ziboldovoj koja joj je "brzo i radikalno izlečila matericu" pa je zato "srdačno preporučuj svim ženama koje boluju od iste materične bolje".

A Milan Miladinović javlja:
"Izrađujem najbolje duvan-kese u okrugu beogradskom, bolje i od onih turskih iz Carigrada. Ko n vezuje, neka dođe da se uveri. Moj dućan se naodi pod Velikom pijacom u Markovom sokačetu. Kod kuće sam ceo dan i celu noć. Kome treba nek izvoli..."



glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 12 Dec 2016, 16:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stari Beograd u novinskom oglasu i policijskom zapisu (16)

Miševi progrizli gvozdenu kasu

Kako su miševi u Mionici "odneli" nekoliko hiljada dinara

Slika

Da li su naši preci bili pomalo naivni i idealisti kada su često pozivali lopove da im vrate ukradene stvari ili mole one koji su pronašli njihove izgubljene stvari da ih vlasniku uruče. Ili je bilo i takvih primera - poštenih lopova i poštenih nalazača, a izvesni Beograđanin koji želi da ostane nepoznat "javnom meniju" ovako traži izgubljeni sat:
Ravnogorsko čudo
"Sat sam izgubio u sredu uveče numera 1123 sa zlatnim lancem na 7. kilometru topčiderskog druma do gostionice 'Lola' u Beogradu. - Ko nađe takav sat moli se da ga preda gostioničaru kod 'Hajduk Veljka' od koga će za to dobiti pristojnu nagradu. Sat je moja draga uspomena..."

Iz Mionice je 29. maja pomenute godine stigla ova depeša:
"U ovom mestu se čudo desilo! Miševi su 'progrizli' gvozdenu opštinsku kasu u kojoj su bile pare sakupljene od poreza i globe. Iz gvozdene kase nestalo je nekoliko hiljada dinara. Miševi 'progrizli' gvožđe, izeli artene dinare i - nestali bez traga i cijuka! Ne zna se kakvu će sada sreću proreći ovdašnji kmet i policajac Živojin koji imaju ključeve od narodne kase?!"

Oglasne avanture

U Beogradu su devedesetih godina formirane i dve "oglasne agenture" u kojima su se oglasi grafički ukrašavali, jezički doterivali, a po potrebi naručioca prevodili na strane jezike i objavljivali u pariskoj, peštanskoj i bečkoj žurnalistici. - U oglasima i izveštajima iz policije dočarani su običaji, navike i karakteri naših predaka, ali i ono što se zove atmosfera i mentalitet jednog vremena koje za potome uvek ostaje - "poučitelno".

Ovo listanje stare beogradske periodike završićemo sa dve parodije oglasa iz onovremene humorističke štampe.

Oglas jednog ćurčije:
"Prodajem partijskim vođama jevtino veštačke brkove, kosu i brdu da se mogu prerušiti pred svojim biračima kako ih ovi ne bi prepoznali i linčovali zbog prošlih izbornih obećanja koja nisu ispunili..."

I drugi jednog beogradskog trgovca:
"Moja trgovina potrebuje tri pisara za stranu korešpodenciju, pošto većinom u ovo doba trgovine i diplomatičeskih odnošaja imam posla sa inostranstvom. Plaća je od 200 do 300 talira, a prijavljeni treba da imaju ova kačestva: da je bio pisar policije i predavač u kakvom zavodu; drugi, da je slušao medicinu najmanje deset godina i da se vežbao u kakvom konzulatu bez doktorske diplome; treći, da je svršio gimnaziju i da je bar jednom bio proglašen za raspikuću. Sva trojica treba da su blagorodnog soja i da bez gazdinog nadzora obavljaju povereni im posao..."


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 14 Dec 2016, 19:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE
Gde je Miloš naseljavao zanatlije a Mika Alas išao na škembiće


Šetnja sokacima starog Beograda, od Abadžijske čaršije do Vilinih voda: Zanatlije koje su pravili sukno knez prisilno naselio u okolinu Zelenog venca, a po vilama koje su dolazile iz podzemlja ime dobile Viline vode

Slika

ŠETNjA starim beogradskim ulicama nalik je na tumaranje mračnim hodnicima ponekad čudne istorije. Prošlost je ostavljala svoje potpise na ovom gradu, čini se, mnogo burnije i sa dubljim ožiljcima nego što je to činila u drugim evropskim metropolama.

Ovog puta "prošetali" smo kroz neke delove grada sa Draganom Perićem, autorom knjige "Mesto do prozora" i čovekom koji u varoškoj kafani "Zlatno burence" ume da okupi prijatelje i da im pripoveda o nekadašnjem izgledu grada, njegovoj prošlosti i običajima. Autor sajta "Beogradski šetač" ovog puta odveo nas je kroz još nekoliko tačaka koje stanovnici glavnog grada dobro poznaju, ali im uglavnom ne znaju poreklo.

Zanatlije kod kraljice Natalije

KADA je knez Miloš rešio da iseli zanatlije i napravi drugačiji raspored varoši, te da je proširi ka Nemanjinoj ulici, a istovremeno izmakne od dometa turskih topova sa tvrđave, krenule su prve pobune.

U okviru plana da podigne srpsku varoš izvan Šanca, knez je prislno iselio Savamalce u Palilulu.

- Abadžije iz varoši protivile su se da se presele u dućane podignute u novoprosečenoj varoši, u Ulici kraljice Natalije - počinje pripovedanje Perić. - Zapisi iz sredine 19. veka govore da je od 46 sagrađenih dućana, čak 17 zvrjalo prazno. Abadžije su bile zanatlije koje su se bavile izradom sukna i narodnih nošnji, a pravdali su se da su "jako udaljeni od pazara". Knez je pripretio da će im zatvoriti radnje u varoši i ostaviti ih da gladuju i oni su popustili. Nova ulica je nazvana po njima - Abadžijska.

Docnije su pristigle i druge zanatlije, i Abadžijska čaršija postala je jedna od najprometnijih u Beogradu.

Slika

- Dugo su predstavljale oznaku gradskog života i takozvane aščinice ili narodne kuhinje - nastavlja pripovedanje Perić. - Hajde da ih nazovemo modernom verzijom prodavnica "brze hrane". Bile su kao izmišljene za ljude plitkog džepa, jer je u njima hrana mogla da se dobije veoma jeftino. Nisu blistale od čistoće, ali su zato nudile gurmanska jela. Aščinice su imale stalne mušterije: đake, studente, praktikante.... Doduše, navraćali su i viđeni ljudi, slakodusci. Tako je legendarni profesor Kosta Vujić, kažu, znao napamet sve jelovnike u gotovo svim poznatim kafanama. A ljubitelj dobre kuhinje bio je i čuveni matematičar Mihailo Petrović - Mika Alas, koji je obožavao škembiće.

Slika

Jedna od najpoznatijih aščinica bila je "Kod zlatnog bora", nalazila se na uglu Dečanske i Skopljanske (danas Nušićeve) i srušena je 1960. godine.

Bukurešt mala

KO se danas spušta tramvajem "dvojkom" niz savsku stranu Beogradskog grebena prolazi pored obrisa nekadašnje Bukurešt male. Tridesetih godina 19. veka bila je ovde, sačinjena od neuglednih zdanja.

- Kako je ova mahala nastala, danas se pouzdano ne zna - nastavlja Perić. - Pošto nosi ime rumunskog glavnog grada može se pretpostaviti da je imala veze sa Rumunima, mada se oni u to doba prilično retko pominju. Nalazila se ispod Varoš kapije, prema Savi, izvan Šanca ali svakako uz njegovo podnožje.

Naselje su uglavnom činile niske kućice, građene od pletera i blata. Stanovništvo je bilo siromašno, bavilo se raznim zanimanjima, a tu si bili nastanjeni mnogi ljudi i žene sumnjive prošlosti, prispeli iz raznih delova Beogradskog pašaluka.

Slika

- U Bukurešt mali su se često događale krađe, svađe i tuče, oko čega je vlast imala dosta posla. Zato se u decenijama koje su usledile, ovaj deo grada pod ovim nazivom više ne spominje.

Sakupljajući dalje građu o čudnim i zaboravljenim delovima Beograda Dragan Perić nas vodi ka Bulbulderu. On citira Milana Đ. Milićevića, koji opisuje da se tako zove "onaj potok koji teče ozgo od Laudonovog šanca dole ka Dunavu, istočno od Trkališta".

Slika

- Potok je tekao trasom današnjih ulica Dimitrija Tucovića i Cvijićeve koja je nekada i nosila naziv Bulbulderski potok. Sama turska reč "bulbuldere" sastoji se od dva pojma: "bulbul" je slavuj, a "dere" - potok ili dolina. Prema tome, ovo je Slavujev potok, kako su takođe Beograđani umeli da zovu ovo mesto. Milićević kaže da je preko Bulbulderskog potoka podignut nasip prema Novom groblju, što znači da je to ono mesto gde je danas nadvožnjak u Ruzveltovoj, koji prelazi preko Cvijićeve ulice. Pošto se u starim zapisima pominju cvetne bašte i voćnjaci, jasno je da su tu ljudi podizali kuće i stanovali. Nešto intenzivnija izgradnja Bulbuldera počela je posle Prvog svetskog rata, ali su to bile uglavnom manje, prizemne zgrade.

Bulbulderski potok je danas kaptiran u kišnu kanalizaciju, pa i dalje teče ispod grada, daleko od očiju sugrađana.

Ulazna kapija

NEKADAŠNjA kapija koja je bila sastavni deo vojnih fortifikacija očuvala je ime ovom delu grada. Prema Perićevim rečima, Varoš kapija je bila jedna od onih koje su izgradili Austrijanci tokom vlasti u Beogradu od 1717. do 1739. godine. Sama kapija bila je na pravcu Pop Lukine ulice, a nalazila se na mestu gde ova ulica seče Kosančićev venac. Na njenom mestu i sada postoji kafana koja s ponosom nosi njeno ime.

Slika

- Ime je dobila po tome što se kroz nju ulazilo u srpsku Savsku varoš ili kraće - Varoš - dodaje Perić.- Na početku se i Pop Lukina ulica zvala Varoš-kapijska. Samu kapiju je pred rušenje opisao Milan Đ. Milićević i on je zabeležio kako je kapija bila "od kamenog zida i od debelih greda", a da je pod kapijom bila stražara u kojoj su bili turski vojnici koji su je čuvali. U prvo vreme kapija se uvek noću zaključavala.

Ova građevina na ulazu u grad srušena je 1862. godine u toku borbi na ulicama grada, posle poznatog bombardovanja od strane turske posade sa tvrđave.

Slika

O životu Srba u ovom kraju poznati su podaci još iz prve polovine 18. veka, iz doba austrijske okupacije Beograda. Srbi su nastavili da borave ovde i posle povratka Turaka, a ovaj kraj je snažnije počeo da se razvija posebno posle Drugog srpskog ustanka, a naročito posle hatišerifa.

- Kada je izmešteno srpsko groblje koje se nalazilo u blizini, 1828. godine, varoš je dobila prostor za širenje. Naime, groblje je od tada bilo na Tašmajdanu, a u ovom kraju je stvoreno više prostora za gradnju. Podizane su manje stambene zgrade, ali su se sve više otvarale i trgovačke i zanatske radnje. Tu je uglavnom stanovala srpska inteligencija, a u okolini Saborne crkve počele su da niču i najvažnije javne zgrade.

Slika

VILINE VODE

Dunavska obala, između nekadašnje, stare električne centrale i Pančevačkog mosta, nekada je nosila ime Viline vode, a tu se čak svojevremeno nalazilo gradsko smetlište. Još pre Prvog svetskog rata, kaže Perić, tu se nalazilo divlje naselje siromašnih žitelja ovog grada, većinom ribara i lađara.

Slika

- Na ovom delu bilo je dosta podzemnih voda, koje su se iznenada pojavljivale za vreme visokih vodostaja - objašnjava naš sagovornik. - Isto kao što su dolazile, brzo bi i nestajale, pa bi nekada za sobom odnosile neoprezne kupače i putnike namernike. Zato je vremenom nastala legenda, po kojoj je ovaj kraj i dobio ime, kako u tim podzemnim vodama žive vile, koje ovako kažnjavaju one koji se usude da ih uznemire.

VINSKI PODRUMI

Na dnu današnje Ulice Đure Daničića, kod Kopitareve gradine, bio je jedan vinski podrum, odnosno, kako bi danas rekli - diskont pića.

Slika

- Gazda tamo nije samo preprodavao vino i rakiju - uz osmeh će Perić. - Bogme, imao je i svoju proizvodnju, tu, na ulici ispred radnje, da mušterije mogu da vide njegovih ruku delo. Što bi se reklo: Navali narode, nema laži, nema prevare!

VOZAREV KRST

Poznati beogradski knjižar i izdavač Gligorije Vozarović potrošio je mnogo vremena i novca za jedno istraživanje koje ga je opsedalo. Kako objašnjava Dragan Perić, kada su Turci spalili mošti Svetog Save na Tašmajdanu, kraj Čupine humke, naredili su da se pepeo skupi i raspe daleko odatle, kako se Srbi ne bi skupljali i od tog mesta pravili svetinju.

Slika

- Gligorije se silno trudio da potraži to mesto, i kada ga je pronašao podigao je tu veliki drveni krst. Krst je tu dugo stajao, da bi ga pred Prvi svetski rat Beogradska opština zamenila krstom od kamena. Zbog njegove specifične boje narod i danas ovaj deo grada zove Crveni krst.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 18 Dec 2016, 22:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ulična istorija Beograda

BAVEĆI SE ŽIVOTOM I RADOM "MALIH LJUDI" U DEČANSKOJ ULICI, CENAMA RENTE, BROJEM KAFANA, POPULARNIM ANEGDOTAMA, OPISOM DVORIŠTA, VRSTOM VOZILA ILI KALDRME U OVOM ILI ONOM PERIODU, BOŠKO MIJATOVIĆ ZAPRAVO PRIČA PRIČU O ONOME ŠTO ČINI NE SAMO ŽIVOT VELEGRADA VEĆ ŽIVOT UOPŠTE – O SVAKODNEVNIM, ALI I DECENIJSKIM PROMENAMA; O PROMENAMA KOJE SU PROŠLE NEZAPAŽENO, ALI I O PROMENAMA KOJE OPSTAJU DUGO NAKON LJUDI KOJI SU IH ZAMISLILI I SPROVELI U DELO

Slika

Ulica koja vodi od Doma omladine do Trga Nikole Pašića svakako nije najlepša ulica u Beogradu, baš kao što nije ni mesto vredno posebne pažnje nekog putnika namernika. Umesto bitnih istorijskih spomenika, u njoj se danas uglavnom može naći celodnevna saobraćajna gužva i skoro neizdrživi nivo smoga.

Slika

Zahvaljujući knjizi Dva veka Dečanske ulice (Službeni glasnik, 2009), pokazalo se, međutim, da to i takvo mesto ima priličnu istorijsku težinu, a da mu ne manjka ni urbane poetike. Oslanjajući se na obimnu arhivsku građu, istorijsku rekonstrukciju i obilje fotografija, poznati ekonomista Boško Mijatović prikazao je davno srušene dućane i građevine, davno zaboravljene ljude, davno nestale običaje i sve ono što je nekada činilo život Dečanske ulice, ali i grada u čijem se centru nalazi.
Prvi naziv bio joj je Dva jablana, zatim je tri puta krštena po manastiru Dečani, a u međuvremenu je nosila čak i imena Edvarda Kardelja i Moše Pijade. I baš kao što su nadležni menjali njena imena, menjala se i ulica. U njoj su živeli, radili ili dangubili svi oni koji su tokom dva stoleća formirali kako lice Beograda tako i njegov duh: od prvih gostioničara i zanatlija, preko bogatih rentijera i prvih srpskih izdavača do ambicioznih socijalističkih graditelja, čuvenih novinara i nezaboravnih gradskih vagabunda. U njoj su građene i rušene škole, benzinske pumpe, narodne kuhinje i kancelarije, a tempo i način možda najbolje ilustruju razvoj Beograda – za razliku od ulica koje su na neki način postale "žrtve" istorijskih građevina koje su se u njima nalazile (pa aktuelni vladari nisu hteli ili smeli da ih menjaju), Dečanska ulica oduvek je bila pravi teren za nove trendove, nove urbanističke ideje ili nove ideološko-graditeljske ambicije.
Baveći se životom i radom "malih ljudi" u Dečanskoj ulici, cenama rente, brojem kafana, popularnim anegdotama, opisom dvorišta, vrstom vozila ili kaldrme u ovom ili onom periodu, Boško Mijatović zapravo priča priču o onome što čini ne samo život velegrada već život uopšte – o svakodnevnim, ali i decenijskim promenama; o promenama koje su prošle nezapaženo, ali i o promenama koje opstaju dugo nakon ljudi koji su ih zamislili i sproveli u delo.

KRUNA

Slika
Raskrsnica Dečanske i Nušićeve, 1932.

Iako u Dečanskoj nije bilo kafana koje su ušle u legendu i književnost XIX i prve polovine XX veka, ova ulica nikada nije oskudevala u mestima gde se moglo popiti i pojesti. Uostalom, u Beogradu je tada bilo skoro nemoguće ostati žedan i gladan: sredinom XIX veka, u glavnom gradu bilo je čak 307 kafana. Imajući u vidu činjenicu da je tada ovde živelo devetnaest hiljada ljudi, odnosno šezdeset ljudi po jednoj kafani, Boško Mijatović pravi zanimljivu paralelu i navodi da je to isto kao kada bi danas u Beogradu bilo 25.000 lokala.
Najpoznatija kafana u Dečanskoj bila je Ruska kruna, locirana na uglu Dečanske i Nušićeve, na parnoj strani, odnosno tik pored današnjeg tunela ka Zelenom vencu. Osim što se u arhivama pominje kao mesto na kojem je povremeno bilo pucnjave, Ruska kruna važila je i za popularno mesto političkih i sindikalnih okupljanja (proslava Prvog maja 1894, skup molersko-farbarskog esnafa 1897, zbor službeničko-radničke zadruge 1897, vanredna skupština saračko-sedlarskog esnafa 1900...). Na mestu Ruske krune kasnije je izgrađena zgrada lutrije.
Za razliku od te kafane, jedna se održala i do naših dana, istina pod drugim imenom. U Dečanskoj broj 2, preko puta današnjeg Doma omladine, dugo je bila kafana "Volga", kojoj je tokom rata ime promenjeno u "Vila Ravijojla". Danas se tu nalazi kafana Mornar.

PRIZEMLJE I SPRAT

Slika

Krajem XIX veka, Beograd je "parterni grad". Pošto je zemljište jeftino, tehnologija još nedovoljno razvijena za gradnju uvis, a površina zemljišta po glavi stanovnika i dalje veoma velika, u Dečanskoj, baš kao i u čitavom gradu, grade se uglavnom prizemne i jednospratne zgrade, koje često ne gledaju na ulicu, već se nalaze u dvorištima uličnih zgrada. Tek posle Prvog svetskog rata, u ulici se pojavljuju prve višespratnice, dok se prava ekspanzija i građevinski problemi koji traju i danas, javljaju između dva rata. Pošto je postao prestonica Jugoslavije, Beograd dobija i nove žitelje: 1921. u njemu je živelo 135.000 ljudi, deset godina kasnije broj je skoro dupliran (266.000), da bi 1940. dostigao 320.000. Pošto gradnja nije pratila ekspanziju broja stanovnika, cene zakupa i postojećih nekretnina enormno su skočile (zvuči poznato?), a i ono malo što se gradilo nije bilo kvalitetno: " ...priličan deo gradnje u Beogradu tokom ovog razdoblja predstavljala je tzv. vagon gradnja, tj. jeftina izgradnja nizova prizemnih kućica od slabog materijala u dugačkim dvorištima...", navodi autor knjige Dva veka Dečanske ulice.

NA ĆOŠKU

Slika
Ugao Dečanske i Nušićeve

Za razliku od većine građevina u Dečanskoj, zgrada koja se nalazila na uglu s Nušićevom i Kosovskom (na neparnoj strani, preko puta tunela ka Zelenom vencu), decenijama je privlačila pažnju slikara i fotografa i zahvaljujući tome ostala prilično zapažena u gradskim analima. Sagrađena u prvoj polovini XIX veka bila je jedan od poslednjih preživelih primeraka osmanlijske arhitekture, a u njoj su tokom godina naizmenično bile prodavnica vodenica za kafu piljarnica, obućar, proizvođač ramova za slike, radnja za popravku mlinova za kafu i, konačno – kafana, odnosno narodna kuhinja.
Zanimljivo je, inače, da je ova prizemljuša uspešno odolevala svim zahtevima tržišta: iako je za njeno rušenje bilo mnogo planova, iako su bogati rentijeri bili i te kako zainteresovani da okupiraju tu prometnu lokaciju, preživela je sve do 1960. godine kada je srušena zbog proširenja trotoara i podizanja višespratnice u njenoj pozadini.

NESUĐENI BULEVAR

Slika
Izgradnja škole, 1930.

Urbanistički plan Beograda iz 1923. predviđao je spajanje Kosovske i Vasine ulice, odnosno izgradnju jedne široke ulice koja bi povezivala dva centralna dela grada. Ta ideja je, međutim, zahtevala rušenje priličnog broja zgrada, između ostalog i zgrade "Kolarca" na Trgu Republike. Pošto su na taj način bili ugroženi interesi "velikih igrača" (rentijera, pre svega), vrlo je verovatno da je ideja brzo napuštena zbog njihovog pritiska i uticaja. Umesto nesuđenog bulevara, u Dečanskoj 6 po hitnom je postupku izgrađena dvospratnica koja je sprečila svakog budućeg urbanistu da čak i sanja o spajanju ulica.
Tu je, naime, nikla nova škola – u to vreme najmodernija, pošto je imala svečanu salu s galerijom i pozornicom, ambulantu, kupatilo, školsku kuhinju, terasu za sunčanje i državno zabavište za manju decu. Danas se u ovoj zgradi nalazi muzička škola "Mokranjac".
KUJNE
Jedna od zanimljivosti predratne i međuratne Dečanske ulice jeste veliki broj narodnih kuhinja: u različitim periodima prve polovina XX veka, na različitim adresama, bilo ih je dvadesetak. Tu se jelo brzo i jeftino, a hrana se ponekad nosila i kući.
Autor knjige Dva veka Dečanske ulice navodi da su se vlasnici ovih gostiona često takmičili da "što zvučnijim imenima pridobiju mušterije". U Dečanskoj su se tako mogli naći "Mala Moskva" ili "Mali Pariz", iako su se u njima služili škembići i slični nimalo pariski specijaliteti.

KUZMANOVIĆEV ČUMIĆ

Slika
Kuzmanovićev prolaz

Osim škole i nekih kafana, svoju namenu do danas nije promenio prolaz koji povezuje Dečansku i Kolarčevu ulicu. Prolaz, čije je postojanje dokumentovano mapom iz 1893. i snimkom iz 1938, postao je početkom XX veka trgovačko-zanatski centar, što je ostao do naših dana: jedina razlika jeste što se nekada zvao Kuzmanovićev prolaz, a danas Čumićevo sokače. Naime, vlasnik tog velikog i duguljastog placa bio je Živko Kuzmanović, po kojem je prolaz i dobio ime.
Zanimljivo je takođe da je Kuzmanovićev prolaz na neki način bio žrtva predratne ekonomije. Radionice koje su tu uspešno poslovale početkom tridesetih godina XX veka, već krajem te decenije nestaju, a prolaz postaje nehigijensko naselje u kojem su uslovi za život i rad bili izuzetno loši. Gradske vlasti su zbog toga 1940. porušile većinu objekata.

23

Slika
Dečanska 23, 1936.

Prva međuratna višespratnica u Dečanskoj podignuta je u broju 23, a zgrada i danas postoji u nepromenjenom obliku (samo joj je fasada temeljno renovirana 2003). I ovde su se, kao i na drugim mestima u ulici, često menjali stanari, ali su baš na ovoj adresi zabeleženi primeri neobičnih privredno-umetničkih aktivnosti. Između ostalih, tu je tridesetih godina XX veka bio lociran Obaveštajni zavod Kredit-Inform – privatna informativna agencija, koja je istraživala kreditnu sposobnost privatnih lica, a svoje nalaze zatim objavljivala u sopstvenoj publikaciji. Na istom mestu nalazila se i firma Artistik film, koja se bavila dokumentarnom filmskom produkcijom: iz te radionice izašli su dokumentarci Put džinova (o biciklističkoj trci kroz Srbiju, 1939), Golgota Srbije (o stradanjima u Prvom svetskom ratu) i Priča jednog dana (1941). Upravo se u broju 23 nalazila i čuvena međuratna kockarnica – u nju se ulazilo uz lozinku, a vrata su čuvali "ogroman kozak sa krivom sabljom i dama u dugačkoj večernjoj haljini sa brilijantskom ogrlicom oko vrata". Autor knjige Dva veka Dečanske ulice navodi i da se u sklopu kockarnice nalazila i pušionica opijuma gde su "izvaljeni na otomanima i u ekstazi, muškarci i neke nage žene pušili ovu drogu". Kada je jednom prilikom policija izvršila raciju i pohapsila prisutne, nađen je spisak članova kluba, njih osamsto, iz viših slojeva društva. Istraga je, gle čuda, vrlo brzo obustavljena.
Posle rušenja zgrada na novoizgrađenom Trgu Marksa i Engelsa, na ovu adresu preseljena je početkom pedesetih i čuvena kafana "Prešernova klet" – dugo godina jedno od najčuvenijih okupljališta intelektualne i umetničke gradske elite, a kasnije jeftini bircuz.

PAR-NEPAR

Cene nekretnina u Dečanskoj najviše su skočile u vreme završetka izgradnje obližnje Skupštine Jugoslavije (1936), kada se na toj lokaciji i najviše gradilo. Međutim, neparna strana ulice rasla je i gradila se mnogo brže od parne – one na kojoj je danas Dom sindikata – na kojoj u tom periodu nije izgrađeno skoro ništa. Razlog je jednostavan: vlasnik imanja na parnoj strani bila je država, manje odlučna da investira u nekretnine, nego što su to bili privatnici s neparne strane. Istina, bilo je planirano da na najvećem delu parne strane bude izgrađeno zdanje Narodne banke, ali taj projekat nikada nije ostvaren.


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 18 Dec 2016, 22:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika
"Vreme", 1940.

Iako je Dečanska oduvek bila lokacija atraktivna za medije, najpoznatiji medij koji se tu smestio između dva rata bilo je "Vreme". Pošto je u pitanju bio popularni dnevnik, glavni konkurent "Politike", za potrebe redakcije podignut je krajem tridesetih godina jedan od prvih "nebodera" u Beogradu – reč je o zgradi u kojoj se danas nalaze "Večernje novosti" i "Borba". Iza "nebodera" podignuta je i štamparija, što je bio i jedan od glavnih razloga za sukobe s komšijama iz Kosovske: baš kao i danas, njima je izuzetno smetala buka koju je proizvodila štamparija, a u arhivima se navodi kako su tvrdili da "zakon zabranjuje lupu i larmu u gustom naselju". Pored buke, komšije su se u to doba žalile i na gradnju: dugo su se i bezuspešno žalili da je zgrada previsoka i da ugrožava njihovu imovinu.
Žitelji Dečanske upravo su "Vremenu" mogli da "zahvale" što je njihova ulica tokom savezničkog bombardovanja 1944. bila skoro potpuno uništena. Naime, "Vreme" je tokom okupacije izdavalo glavni okupacioni dnevnik "Novo vreme" i nedeljnik "Sport", čemu nije mnogo pomogla ni činjenica da su u rukovodstvu sedeli i neki osvedočeni komunisti. Kao nemačko sredstvo propagande, ono je zbog toga bilo i jedna od glavnih savezničkih meta: u krugu od 100 metara od "nebodera", 17. aprila 1944. palo je 37 bombi, između ostalih i jedna teška dve tone koja nije eksplodirala.
Posle Drugog svetskog rata, NIP "Borba", kao izdavač najvećeg partijskog glasila, preuzela je zgradu i štamparije "Vremena" koje su skoro neoštećene preživele bombardovanje. No, novinara tu nije bilo: oni koji su radili za "Novo vreme" završili su ili pred streljačkim vodom, ili im je zabranjeno da se dalje bave novinarstvom. Kako to obično u životu biva, izvukao se šef, glavni urednik i direktor Dragomir Stojadinović. Iako je posle rata dospeo u zatvor, legenda kaže da je oslobođen zahvaljujući dogovoru njegovog brata Milana (bivšeg premijera) s novim vlastima.

ORGULJE

Slika

Izgradnja Doma sindikata, 1948.

Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina XX veka na parnoj strani Dečanske počela je izgradnja Trga Marksa i Engelsa (danas Trga Nikole Pašića) i zgrade Doma sindikata. Radi kompletiranja velike sale u toj zgradi, u kojoj su kasnije održavani koncerti, konferencije i slične manifestacije, bilo je neophodno da se u zgradu unesu orgulje teške nekoliko tona, s cevima dužine više desetina metara. Pošto bina nije bila dovoljno velika za takvu grdosiju, nadležni su odlučili da se produži osnova zgrade – jedina smetnja bila je građevina na broju 12. No, orgulje su orgulje: jedno krilo te građevine srušeno je, a orgulje su uspešno smeštene i montirane. Vrlo su retko korišćene, a danas su u izuzetno lošem stanju.


ATELJE


Slika

Novi deo "Borbe", 1954.

Vrlo brzo posle Drugog svetskog rata, nekadašnji neboder "Vremena" dobio je proširenje u vidu višespratnice koja se i danas pruža ka Makedonskoj ulici. Baš u tom dograđenom delu dogodilo se 1956. nešto što nikako nije bilo u skladu s ideologijom novih vlasnika zgrade. Tu se, naime, okupila ekipa novoosnovanog avangardnog pozorišta Atelje 212, koja je na istoj adresi dočekala i izgradnju sopstvene zgrade u Ulici Ive Lole Ribara (Svetogorska) 1964. godine. Pozorište je zapravo osnovano da bi se odigrala predstava Čekajući Godoa Semjuela Beketa, a naziv pozorišta bio je rezultat čudnog sticaja okolnosti: u sali u kojoj je trebalo da se održi premijera bilo je tačno 212 stolica.

AUTOMOBILSKA INDUSTRIJA

Slika

Benzinska pumpa, 1932.

Dečanska je od samog početka bila prava galerija beogradskih zanata. Ipak, tokom tridesetih godina XX veka primetno je da su u toj ulici najzastupljenije radnje povezane s automobilima (kojih je u to vreme bilo manje od dve hiljade). Verovatno se oslanjajući na dugu tradiciju popravke i prodaje konjskih kola, kovača, kolara, bravara i lakirera fijakera u Dečanskoj, trgovci i zanatlije novog doba računali su da će oni koji su tu ranije dolazili zbog konja, sada rado dolaziti i zbog automobila. Od ukupno 19 prodavnica automobila u Beogradu, u Dečanskoj se 1930. nalazilo sedam; od ukupno 11 prodavnica auto-guma, ovde ih je bilo četiri; od ukupno 13 prodavnica auto-pribora, u Dečanskoj ih je bilo osam.
Jedan od poznatijih predstavnika ove grane industrije bio je i Branko Nedić, trgovac auto-delovima, gumama i priborom. Kao vojnik u Prvom svetskom ratu, vozio je kralja Petra do Albanije, gde je morao da gurne "kadilak" u Drim i nastavi peške. Posle rata još je neko vreme radio na dvoru, da bi potom počeo da se jako uspešno bavi trgovinom u Dečanskoj. Pošto mu je posle sledećeg rata nacionalizovana radnja, zatvorio se u sobu gde niko nije smeo da ga uznemirava, da bi nakon dva dana izašao i otišao u državni Jugoauto da traži posao. Postavljen je za savetnika direktora, bio je izuzetno uspešan i stoga je zaslužio da ga zovu "građanin Branko" umesto "drug Branko".


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 23 Dec 2016, 23:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ono naše što nekad bejaše: Kako se rađao Beograd

Beograd je pao pod tursku vlast 1521. godine, a na carskom divanu pod gradskom tvrđavom, današnjim parkom Kalemegdan, ubrzo je doneta odluka da postane deo Smederevskog sandžaka i njegovo sedište.

Slika
Beograd (Foto: Ilustracija)

Turci su u prvom mahu neprekidno držali buduću srpsku prestonicu više od tri veka. Austrijanci su je nekoliko puta preotimali, i to prvi put krajem 17. veka, a poslednji put pred kraj narednog. U njihovim rukama Beograd je ukupno bio 25 godina. U vreme druge austrijske vladavine od 1718. do 1738. Srbija je prvi put nazivana Kraljevinom Srbijom i bila izdeljena na okruge.
Beograd je u doba austrijsko-turskih ratova počeo ubrzano da se razvija iz tvrđave, koja je bila podeljena na Gornji i Donji grad i opasana kulama. Srpsko stanovništvo ju je nazvalo samo Grad. Time se isticala razlika u odnosu na varoš, naseljeni deo Beograda izvan utvrđenja, a u okviru šanca koji su podigli Austrijanci.

U varoš, čisto građanski deo Beograda, ulazilo se kroz četiri kapije, Stambol, Vidin, Varoš i Sava kapiju. Kuće u varoši kao i zemljište pripadali su isključivo Turcima. Srbi nisu smeli da poseduju nekretnine, nego samo da ih zakupe, i tako je bilo sve do sultanovog hatišerifa od 1830. godine, kojim je Srbija dobila autonomiju. Tada su Turci počeli da prodaju zemljište Srbima skoro budzašto i bežali u otadžbinu, ali su mnogi ubrzo zanemarili hatišerif i ostajali u Varoši.

Dobrovoljni talac

Muhafiz je bio zapovednik grada i uživao je velika prava i privilegije, pa je brzo uvećavao svoje bogatstvo. Jedino je on smeo i morao redovno da obaveštava sultana o zbivanjima u Beogradu i Srbiji. Zbog toga je bilo važno da po svaku cenu ostane živ, pa mu je bilo strogo zabranjeno da na minut napusti Grad. Ako je trebalo da rešava spor izvan utvrđenja, slao je svog zamenika, ćehaju. Vremenom su sultani zatvarali oči pred ovom oštrom merom predostrožnosti, pa je muhafiz mogao da izlazi iz svog dobrovoljnog zatočeništva u Varoš, a po potrebi i dalje.
Još u doba austrijskih vlasti, razvile su se Dunavska, nemačka varoš na Dorćolu, pa Srpska varoš oko potonje Saborne crkve i Nova varoš, koju su takođe naseljavali Nemci. Beogradsku tvrđavu su obnavljali i Turci i Austrijanci, ali više ovi drugi, jer je stradavala u svakom ratu, a imala je važnu ulogu u upravi grada. Za vreme Turaka, bila je stalni dom brojnoj vojnoj posadi sa rezidencijom muhafiza, turskog zapovednika utvrđenja čija se vlast prostirala i na građansko stanovništvo u varoši.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Priče iz starog Beograda  |  Poslato: 27 Dec 2016, 00:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Varoš beogradska pre dva veka

Pre dvesta godina urbani deo je činila samo neposredna okolina Beogradske tvrđave. Nastanjeni deo dopirao samo do Šanca, dubokog opkopa punog ustajale vode

Slika
MALO koji grad u Evropi je toliko napredovao i proširio se tokom protekla dva veka kao što je to slučaj sa srpskom prestonicom. Iako je prostor iznad ušća Save u Dunav večito bio mesto oko kojeg su vođeni najstrašniji ratovi u istoriji Starog kontinenta, njegova strateška važnost je, kao zlu kob, donosila i brojna rušenja i razaranja.

Tako je početkom 19. veka ovde postojala skromna varoš, koja je i dalje bila pod jakom turskom vlašću i postojala je samo slutnja i snažna želja da će se najzad, 1830, Hatišerifom obelodaniti veće slobode za srpski živalj, a potom i konačna sloboda od viševekovnog jarma.

Takav Beograd, namučen vekovnim osvajanjima i ropstvom uneo je u karte Radoje Dedinac, izradivši ovaj plan u Geografskom zavodu Velike škole u Beogradu. Karta je prikazivala izgled Beograda u periodu 1815-1830. Precizno je zapisano da je razmera urađena u odnosu 1:12.000, a Dedinac je jasno ucrtao najvažnija zdanja kao i kapije kroz koje se ulazilo u varoš i izlazilo iz nje.


"Gradsko polje"

KASARNE u Donjem gradu Beogradske tvrđave na karti su jasno vidljive. Uostalom, taj deo je odvajkada bio nastanjen ili civilnim življem ili vojnim objektima, i tek u Drugom svetskom ratu je opustošen, uglavnom nemačkim bombardovanjem 1941. godine.

Tačan naziv Kalemegdan u prevodu znači "gradsko polje" i upravo taj prostor je jasno označen na planu. Na jednom njegovom delu markirano je i tursko groblje. Istina, najveće groblje sa nišanima, kako su nazivani njihovi nadgrobni spomenici, nalazilo se na današnjem Studentskom trgu, koji je i na ovoj karti obeležen samo kao "Trg".

Već na prostoru današnjeg Trga republike bio je završetak varoši. Na središnjem delu sadašnjeg centralnog gradskog prostora, otprilike gde je danas ulaz u Narodno pozorište pa nekoliko metara ka periferiji, bila je zloglasna Stambol kapija, na koju su Turci neretko stavljali srpske glave nabijene na kolac, kako bi uplašile hrišćansko stanovništvo. Hroničari beleže kako je kapija zatvarana čim padne prvi sumrak, i teško onom ko ostane van zidina grada, jer je bio na meti čopora pasa lutalica. Put ka razdelnici za vodu, po kojoj i sada centralni deo grada nosi naziv Terazije, vodio je upravo od Stambol kapije i bio je urastao u trsku i šiblje.

Slika

Pogled ka Savi vodi na "liman", a to je turska reč za pristanište koja se odomaćila kod nas, pa tako delovi Novog Sada, bliži Dunavu, i danas nose ime po tom pojmu.

Oko tadašnjeg, starog grada prostire se Šanac, dubok opkop prepun ustajale, muljevite vode, koji je decenijama bio barijera koja je sprečavala da nepoželjni kroče u grad.

U varoš se ulazilo kroz četiri kapije. To su bile Sava kapija, pored limana, na obali u blizini današnjeg Brankovog mosta, Varoš kapija, koja se nalazila u gornjem delu Pop Lukine ulice i na čijem mestu je dugo postojala istoimena kafana, zloglasna Stambol kapija kod današnjeg Narodnog pozorišta i Vidin kapija, u blizini zgrade Prve Beogradske gimnazije.

Od Stambol kapije je još u Rimsko vreme vodio Vija militaris, važan vojni put, kasnije je nosio ime i Smederevski, ali i Carigradski, jer je vodio ka gradu na Bosforu. Taj drum je pratio izlazak sa sadašnjeg Trga republike, da bi se kasnije prostirao današnjom trasom Bulevara kralja Aleksandra.

Prilično udaljena od grada vidi se označena Batal džamija. Današnjem posmatraču to izgleda pomalo neobično, jer se ova muslimanska bogomolja nalazila na mestu današnje Skupštine, dakle, na mestu koje sada smatramo najstrožim gradskim jezgrom, a tada omaleni Beograd nije ni dopirao do nje.

Tek kada stari stanovnik grada prođe Batal džamiju i nastavi dalje, Smederevskim drumom, proći će pored kamenoloma kojem su Turci nadenuli ime Tašmajdan.

Slika


Prvo groblje

Prostor koji zauzima današnji Zeleni venac je u to vreme bio pravoslavno groblje. Preciznije, groblje je zauzimalo uglavnom prostor ulice Maršala Birjuzova i širilo se naviše ka Hotelu "Palas". Gornji deo prozvan je i "Kužno groblje" jer je bio namenjen onim nesrećnicima koje su bolesti prognale sa ovog sveta.

Širenje varoši će nedugo potom primorati kneza Miloša Obrenovića da izda nalog o preseljenju poslednjeg beogradskog konačišta na današnji tašmajdanski plato, pa je premeštanje obavljeno 1826. godine.

U to doba je na delu Dorćola postojala zgrada koju su zvali Pirinčana, i ona je bila deo rezidencije Eugena Savojskog u doba kada su Austrijanci vladali gradom, od 1717. do 1739. godine. Verovatno je naziv "Piričana" nastao od nezgrapno spojenih germansko-tuskih pojmova "princ" i "han", a ovo zdanje nalazilo se na delu Ulice cara Dušana bliže Kalemegdanu.

Varoš bi se, prema dorćolskoj, dunavskoj strani spuštala ka Jaliji, i taj deo je obuhvatao onaj deo grada koji danas krasi šetalište u okolini sportskog centra.


STANOVNIŠTVO

U Prvom srpskom ustanku, kada Karađorđe otima grad od Turaka, u varoši živi svega oko 3.000 srpskih duša. Ostali stanovnici su Turci, Jevreji, Jermeni, Grci, Cincari...

Sačuvani gradski dokumenti govore da su 1834. godine u gradu živela 7.033 stanovnika, dok je 1867, one godine kada Turci konačno napuštaju Beograd, u njemu živelo tek oko 25.000 ljudi.

Na početku 21. veka, 1900. godine ovde je nastanjeno skoro 70.000 žitelja da bi pred Prvi svetski rat taj broj porastao na oko stotinu hiljada.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 27 Dec 2016, 01:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
POSTANAK TERAZIJA

Početkom XIX veka, kada je Beograd bio u šancu i graničio se od Savamale Obilićevim vencem, Stambol-kapijom do Dunava i brojao oko 6.000 žitelja, Terazije, danas glavna saobraćajna arterija prestonice, bile su baruština puna prljavštine, obrasla ševarom.

Slika

Da bi proširio Beograd i izvan šanca, knez Miloš je za svoje prve vlade naredio da se kolari i kovači isele iz Savamale i da nasele prazan prostor koji se pružao od Stambol-kapije ka Slaviji. Niko nije hteo iz starog kraja da ide. Po Miloševoj naredbi ustabaša kolarskoga i kovačkoga zanata dobio je zbog toga 25 batina i tak tada su ove zanatlije, čiji je zanat bio isuviše bučan, pristale da se isele u tako daleki kraj, bogu iza leđa.

Resized Image - Click For Actual Size


Ilija Čarapić, koji je jedno vreme bio predsednik Opštine, imao je naročito zadatak da deli placeve na Terazijama. Ko god je pristajao da zagradi plac, dobijao ga je besplatno. Jednom je knez Miloš poklonio plac svom neimaru Hadži-Nikoli Živkoviću. Vozeći se jednog dana kolima, Knez zapita Hadži-Nikolu: "Čiji je onaj plac što nije ograđen. "Moj", odgovori Hadži Nikola. "Od sad više nije tvoj kad nisi uspeo do sada da ga ogradiš." O postanku Terazija zabeležio je M. Đ. Milićević ove podatke: "Uvodeći vodu u varoš Beograd Turci su duž onoga đeriza (zidanoga vodovoda) koji uzima vodu iz mokroluških izvora, na izvesnim daljinama zidali kule, na koje su vodovodnim cevima uzvodili vodu, da bi ona dobila viši skok za svoj dalji tok.

Slika

Takve kule bile su: jedna gde je danas Tarazijska česma (otprilike gde je sad mali skver između "Balkana" i "Moskve"); druga gde je bila kafana "Ruski Car" ; a treća je bila onde gde je sada kafana "Grčka kraljica"

Resized Image - Click For Actual Size

Od te tri kule najveća je bila ona na Terazijama. Ta je kula, pored svoje veće visine, stajala na prostranoj čistini, daleko od okolnih kuća, a bila je viša od svih okolnih zgrada. Sve te kule Turci su zvali Terazije za vodu.

Slika

Terazije nastaju onde gde trg počinje da se širi i one su jajastog oblika. Pokušaćemo da u kratkim beleškama damo istorijat Terazija. Na uglu Sremske ulice, u palati gde se danas nalazi Galerija slika (Ulus). bila je nekada jedna žuta kuća na sprat. Dole je bilo nakoliko dućana: sa dečjim igračkama i papudžijskim ćepencima. A na spratu, u jednoj maloj sobi, nalazila se redakcija "Zvezde" Janka M. Veselinovića, koja je u to vreme, 1900. i 1901. godine, izlazila u mesečnim sveskama.

Slika


Prva redakcija iz 1894. godine nalazila se u jednom dućančetu do kafane "Dardaneli" iza Čika-Ljubine ulice. Do nje bila je kafana "Zlatni krst" (danas višespratnica), koja je šezdesetih godina sazidana. Nekadašnji zakupac Ilija Nikolić reklamisao je 1865. godine u novinama: "Pre tri godine imao sam mali broj soba i rđavu štalu. Sada imam 12 soba za goste i štalu za 30 konja". U taj kafani je 1875. godine nikao rodoljubivi poklič da se pomogne golorukim ustanicima u Bosni i Hercegovini; tu su se okupljali novčani prilozi za ustanike; tu su se upisivali dobrovoljci. Za vreme srpsko-turskih ratova odatle su kretali dobrovoljci na bojište. Na praznom placu — gde je podignuta velika palata — nalazila se gostionica "Albanez", neka vrsta studentske menze. Tu su se obično hranili učitelji, gimnazisti i velikoškolci. Ručak sa hlebom koštao je groš, isto toliko i večera. Jeo se većinom pasulj sa pastrmom i kupus sa slaninom.
Za kondicije se plaćalo 6 dinara mesečno. Više "Albaneza" postojala je "Zlatna slavina", lokal u koji su navraćali književnici i novinari i gde su za jednim stalnim stolom, kome je predsedavao Sreta Pašić, sedeli Nušić, Domanović, Mitrović, B. Stanković, M. Pavlović i drugi. Tu je Milorad Mitrović jedne večeri opevao poznatu pesmu "Bila jednom ruža jedna". Do "Zlatne slavine" nalazila se knjižara Rajkovića i Ćukovića, posle Vozarovića, Valožića, Ljube Joksimovića, i Tome Jovanovića jedna od vrlo značajnih izdavačkih kuća pre prvog svetskog rata, koja je preštampala dela Svetozara Markovića. Do nje je bio hotel "Balkan" koji je imao jedan sprat i važio kao hotel "za sve staleže". Danas je tu višespratna zgrada, Zadužbina Samuila i GolubaJanjića.

Slika

Malo isturena nalazila se tu i hlebarnica koja je bila čuvena svojim burekom od jaja i raznovrsnim kiflama, pogačicama i vrućim lepinjama sa kajmakom. Između hotela "Balkan" i današnjeg hotela "Moskva" bila je čuvena "Terazijska česma". Imala je četiri slavine koje su ukupno davale 524 grama vode u sekundi. Česmu je obnovio knez Miloš. Temelj je udaren 16. jula 1859. godine, a početkom 1860 godine bila je gotova. Na placu današnje "Moskve" nalazila se kafana "Velika Srbija" i nekoliko malih dućana sa raznovrsnom robom. "Velika Srbija" odlikovala se time šgo je uvek imala dobru hranu i prvoklasno vino, pa su u nju svraćali sladokusci Stevan Sremac i Kosta Vujić, profesori. Dalje je bila Viktorovićeva apoteka, koja je u oba rata nastradala od bombardovanja.

Slika

VIKTOROVIĆEVA APOTEKA

U neposrednoj blizini Viktorovićeve apoteke, prema nekadašnjoj tramvajskoj stanici, postojala je kuća Lazara Arsenijevića - Batalake, popečitelja i istoričara prvog srpskog ustanka. Do nje je bila kafana "Kod dva tigra" (danas restoran "Atina"), jedan ćumez, u koju je često svraćao pesnik Đura Jakšić.
Nešto dalje bila je kuća Alekse Krsmanovića, gde je danas Protokol Sekretarijata inostranih poslova, rad Jovana Ilića, arhitekte, u kojoj je 1918. godine proglašeno Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1926. u dvorištu je otvorio Brana Cvetković "Orfeum". Terazije se danas završavaju zgradom Ministarstva prosvete gde su bile kancelarije Terazijske opštine a sada su tu smeštene razne ustanove.
Na drugoj sgrani ulice nalazi se i danas zgrada u renesansnom stilu u kojaj je nekada bio Terazijski kvart, pa posle Ministarstvo pravde, a danas niz nadleštava. Na uglu gde je sada Igumanova zadužbina bila ,je Todorovićeva delikatesna radnja. Na mestu gde je sada bioskop "Beograd" nalazila se jednospratna zgrada sa baštom - nekada čuvena "Šiškova kafana", gde su se čitale novine, koje su visile o štapu, i "bistrila" politika. Lokal je bio sastajalište libarala. Na prostoru višespratne zgrade "Jugoslovenske knjige" bile su tri poznate mehane: "Uroševa pivnica", "Takovo" i "Pariz". "Uroševa pivnica" bila je svratište ljudi iz unutrašnjosti Srbije koji su dolazili na jednodnevni boravak da svrše naki posao u sudu i kod advokata.

Resized Image - Click For Actual Size

Resized Image - Click For Actual Size

Slika

Resized Image - Click For Actual Size


staribeograd

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 18 Jan 2017, 15:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRILOZI ZA ISTORIJU BEOGRADA

Beogradske opštinske novine, 1937. i 1938. godine

Slede tri odabrane priče Vladislava Kaćanskog koje su objavljivane u rubrici “Prilozi za istoriju Beograda”, godine 1937. i 1938, u Beogradskim opštinskim novinama. Ti članci su slikovita i pouzdana svedočenja o životu u poslednjim godinama Beograda pod Turcima i o prestanku turske uprave u Beogradu. Širi opus tekstova možete pronaći u knjizi “Stari izgled Beograda” koju je priredio Dragan Lakićević, a koja je izdata u okviru trilogije “Dobri stari Beograd” u izdanju SKZ, 2008. godine.

Slika
Stari Beograd: Gornji Grad pod turskom opsadom 1867. godine

SPOLJAŠNJI IZGLED BEOGRADA U PRVOJ POLOVINI XIX VIJEKA



Posmatran iz Zemuna, Beograd je u to vreme davao pravu sliku jedne turske varoši, sa svojim kućicama pokrivenim ćeramidom, koje su se gubile u zelenilu vrtova i stapale sa visoravni, koja se uzdizala nad utokom brze Save u Dunav. Jednolikost i monotoniju te varoši prekidali su jedino beli, viti minareti, koji su se na sve strane mogli videti na toj visoravni, kao da su hteli demonstrativno da kažu: ovde Islam gospodari!

Na svršetku dana, kad bi sunce zalazilo iza bežanijskih padina, tada bi Beograd, ovaj turski grad, zablistao u sjajnome refleksu sa srebrnih vrhova bezbrojnih turskih džamija. A kada bi se sunce već smirilo i kada bi suton počeo da pada na varoš, tada bi se sa sviju strana začuli tihi, elegični zvuci mujezinove pesme: Ala-ih akbir! (Allahu ekber, prim. priređivača).

Slika
Defterdarova džamija, nalazila se na uglu Cara Lazara i Vuka Karadžića

U ovome prizoru, u ovoj vernoj slici turskoga istoka, među ovim bezbrojnim amblemima Islama, ničega što bi odavalo da je ovo jedan hrišćanski grad, sem jednog jedinog zvona kod Saborne crkve, jedinog znaka hrišćanstva i pravoslavlja. Usamljen među ovim mnogobrojnim minaretima, on je izgledao kao neki obezoružani zarobljenik, opkoljen neprijateljskim stražama.

Od Kalimegdana, Kraljevog trga, sve do Dušanove ulice, pružao se turski kraj Beograda. To je bilo pravo tursko gnezdo. Uzani, krivi sokačići, jednospratne i dvospratne kuće – većinom u drvetu, sa doksatima u staklu i konkima, i sa mnogobrojnim prozorima obojenim omiljenom turskom bojom zelenom i poređanim u istočnjačkom stilu jedan do drugoga -nalazila su se skrivena od radoznalih pogleda, u prostranim baštama, ograđenim visokim zidom. Tek retko po koja kuća izbijala je na ulicu. To su većinom bile zgrade, za stanovanje muškaraca i prijem gostiju, takozvani selamluci. Turske hanume pak stanovale su u svojim golubijim čardacima, koji su se dizali u zelenilu vrta, u kome je cvetao badem i „šeftelija”, mirisan jasmin i đul, šarenile se lale i zumbul, šeboj i karamfil prosipali svoj opojni dah sladostrašća. Među cvetnim bademovim granama lepršale su se kumrije; njihovo monotono elegično gugutanje zvučalo je kao refren tihog haremskog života. Gore, na staklenim doksatima, mlade turske devojke vezle su na đerđefu, dok su se u bašti šiparice koje za jašmak i feredžu još ne behu dorasle, klackale na daski sa svojim hrišćanskim drugaricama, susetkama.

Slika
Stari Beograd: Skadarlija, 1900-tih

Iz svake turske bašte, mala vratanca – kapidžici – vodila su u susedno dvorište i to je išlo tako redom sve dalje i dalje, tako, da se kroz te kapidžike moglo da ide, čak u drugu i treću mahalu, a da se ne izađe na ulicu.

U ovome isključivo turskome kraju živela je ovde-onde i poneka hrišćanska porodica, trgovačka ili činovnička. One su uglavnom stajale u dobrim, često i prijateljskim odnosima sa svojim muslimanskim susedima. Naročito prijateljski odnosi vladali su između turskih hanuma i hrišćanskih žena. Način života, i njino – slobodnije kretanje hrišćanskih žena neobično su interesovali turske žene, izazivali njihovu radoznalost i privlačilo ih hrišćanskim ženama. Njima je godilo, pa i laskalo, kada bi u svojim haremima, pored svojih turskih prijateljica, imale i po neku hrišćansku gospođu.

Na uglu svake druge, treće ulice, nalazila se po neka manja ili veća džamija, okružena grobovima, veoma zapuštenim, u travi i korovu. Kult mrtvih Islam nije poznavao!

Slika
Kara džamija, koja je pre rušenja (po)služila kao fabrika gasa za osvetljenje Narodnog pozorišta. Nalazila se na uglu Dositejeve i Simine. Ilustracija: Feliks Kanic, iz knjige: “Kraljevina Srbija i srpski narod”

Najživlji krajevi turskog Beograda behu Varoš Kapija, ulica Kralja Petra – Čaršija – Zerek i Dušanova, ulica. Naročita pak živost vladala je na Velikoj pijaci (Kraljevom trgu). To je bilo središte Beograda, tu je pulzirao život. Naročito živopisnu sliku u to vreme pružala je Velika pijaca; turske zaptije i nizami u fesovima, turske hanume zavijene u jašmake i ogrnute feredžama, turske muftije, i hodže u čalmama, stari Jevreji sa dugim bradama i još dužim kaftanima, jevrejske žene, sa šarenim svilenim mahramama obavijenim oko fesa, pokrivenog crnom kićankom, izgledale su kao cvet bulke, kad joj otpadnu cvetni listići krunice. Grkinje i Cincarke zabrađene, sa dugim zulufima sa obe strane uva, u svojim uzanim anterijama, građani u širokim čakširama i ćurčetu sa fesom na glavi; srpski žandari i vojnici u svojim uniformama; popovi u crnim mantijama i sa dugačkom kamilavkom na glavi, srpske žene u fistanu i libadetu sa fesom na glavi – eto ovakvu jednu živopisnu sliku pružala je Velika pijaca. Tek retko, po koja gospođa u evropskome odelu mogla se zapaziti u ovom prijateljskom šarenilu.

Prema Savi i Dunavu tadanji Beograd se pružio sa jedne strane do Savamale, a sa druge do Dušanove ulice. To je bio najnaseljeniji kraj, u to vreme i centar varoši.

Slika
Stari Beograd: Varoš Kapija

Varoš Kapiju i Savamalu držali su u svojim rukama hrišćani, srpski i grčko-cincarski trgovci i zanatlije. Tu su se nalazili razni dućani, prema potrebi, zahtevu i ukusu toga vremena: bakalnice, boltadžinice, galanterijske radnje, magaze, lončarije, abadžijske i terzijske radnje, berbernice, simidžinice (pekare) itd.

Zerek (ul. Kr. Petra) i Dušanovu ulicu, behu za sebe rezervisali turski trgovci, pomešani sa Jevrejima. Tu su se ređali dućani sa carigradskom robom, terzije, papučari, bakali i bezbroj duvandžinica. Na ćepencima viđale su se gomile, čitave piramide od tankih, zlatno-žutih svilenih vlakana divnoga duvana, koji se otvoreno prodavao na oku. Malo dalje na ćepenku, povučeni u unutrašnjost dućana, klečali su križači duvana, koji su tu u „avanini” križali aromatične žute listiće, koji su svojim mirisom natapali celu ulicu. To je bilo srećno doba za pušače! Dukat oka najfinije bošče!

Slika
Ulica Kralja Petra, ranije Dubrovačka bila je nekad glavna trgovačka ulica i veza savske i dunavske padine.
Ova ulica bila je vrlo značajna za Jevreje (Jevrejska ulica) koji su tu imali svoje radnje, kuće, Opštinu…

Život ekonomsko-privredni u starom turskom Beogradu bio je vanredno jednostavan. Novac je imao veliku vrednost, proizvodi su se dobijali u bescenje. Upamtio sam pričanje jednog Beograđanina iz tog vremena da je kao „čirak” poslat na pijacu da kupi namirnice za celu nedelju dana, dobio ciglo 30 para dinarskih i sa to basnoslovno malo novaca on je pokupovao sve i sa punom korpom raznih namirnica došao kući i još doneo kusur.

U to vreme jedna mala kuća mogla se kupiti u Beogradu za 100 groša, velika kuća za 4-5000 groša (oko 1000 dinara).

Novac u prometu u to vreme bio je sav mogući; najčešće u čaršiji i na pijaci opticali su austrijski cvancik i kao veća moneta austrijski talir, onda ruske kopejke i ruske rublje i nešto malo turskog novca. Sitan novac bio je stari austrijski veliki bakarni dvadesetoparac u veličini potkovice i ruska kopejka.

U starom turskom Beogradu, najugledniji društveni položaj imale su stare cincarske i grčke porodice, među ovima naročiti ugled su uživale „hadžije”. Već sama titula jednog hadžije davala mu je pravo na izuzetna poštovanja. Te grčko-cincarske porodice živele su dosta povučeno i kod njih se mogao naći ponajveći konfor, u sravnjenju sa ostalim građanskim porodicama. U njihovim kućama nalazilo se dosta skupocene carigradske robe: svile, kadife i drugih skupocenih tkanina, skupocenih ćilimova iz Smirne i Anadola, finog bakarnog i srebrnog posuđa i mnogo raznih drugih dragocenosti i nakita.

Slika
Stari Beograd: Imaret džamija, crtež olovkom Konstantin Jovanović

PORODIČNI I DRUŠTVENI ŽIVOT U TURSKOM BEOGRADU



Porodični život u turskom Beogradu, u vreme prve vlade Kneza Miloša, bio je potpuno patrijarhalan, obojen turskim koloritom.

Sve spoljne poslove obavljali su ljudi, žene su se bavile samo kućom i domaćinstvom. Domaćinski poslovi u to vreme bili su veoma komplikovani i tegobni. Jedna domaćica bila je po ceo dan, od ranog jutra pa do noći zaposlena. Pored običnih domaćih poslova, pored kuvanja i održavanja kuće u redu, pored podizanja i negovanja dece, pored spremanja zimnice -domaćica imala je da se stara i za rublje i za veći deo odela domaćeg i dečijeg. Tadašnja srpska kuća ličila je na jednu tekstilnu radionicu, gde se prelo, bojadisalo, tkalo, krojilo, šilo i vezlo. Ti razni poslovi, koje su obavljali i mlađi članovi porodice, oduzimali su veći deo vremena preko celoga dana, prema dobu, u kome su ti poslovi obavljani.

Slika
Stari Beograd: Slika austrijskog slikara Karla Gabela koji je dva puta posetio Beograd 1860-tih godina.
Ulica cara Dušana, levo se vide ruševine Pirinčane

Pošto domaćin obično preko celog dana nije dolazio kući, zaposlen van kuće i u čaršiji, to se u porodicama u podne, za ručak, malo spremalo i kuvalo. U porodici, zadovoljavali su se sa najpotrebnijim. Tek uveče, kad se očekivao dolazak domaćina spremala su se za večeru bolja i odabranija jela. U to vreme bilo je mnogo furundžija – pekara – gotovo u svakoj ulici nalazila se po jedna ili i po dve furundžinice, koje su vrlo dobro radile, pošto su i srpske kao i turske porodice izvesna jela nosile na furunu da se skuvaju ili ispeku.

I sami kuhinjski poslovi u to vreme zahtevali su veliki trud, strpljenje i veliku izdržljivost. U to vreme štednjaka nije bilo. Kuvalo se na otvorenom ognjištu, na koje je kroz dimnjak često prokapavala kiša ili su u zimsko doba padale pahuljice snega. U vreme zime, kuhinja je bila tako hladna, da su se u njoj sudovi sa vodom smrzavali.

Kao što rekosmo, kuvalo se na otvorenome ognjištu, u zemljanim loncima i šerpenjama. Za današnje plave metalne sudove u to vreme nije se znalo. Na glasu su bili peštanski lonci, radi svoje kakvoće i izdržljivosti; stoga je bilo mnogo lončarskih trgovina dole u Savamali.

Slika
Stari Beograd: Pašin Konak, 1860-tih

U zimu, kada je napolju vladao mraz i kada je besnela mećava, a u kuhinji se probijao led da se zahvati voda, mnoga je domaćica tada, sa varjačom u ruci, kraj hladnoga ognjišta poigravala s noge na nogu, da svoje ukočene noge malo otkravi i ugreje. Ona je tada igrala „fokstrot” toga vremena!

Mi se šalimo, a umesnije bi bilo, da smo rekli: Slava našim prababama, na ovolikoj njihovoj izdržljivosti, njihovom požrtvovanju za svoj dom i svoju porodicu.

Svi domaći poslovi, pa i oni najfiniji, kao što su „štepovanje” i fini vez, obavljani su pri jednoj jedinoj lojanoj sveći! Naročito su tražene i bile na glasu takozvane „erdeljske sveće” sa crvenim fitiljem.

Izgleda da je stare generacije bio daleko bolji i oštriji vid, no što ga mi imamo danas. Drugi način života a naročita jaka električna svetlost, izgleda, da su nepovoljno uticali na sposobnost našeg vida i smanjili znatno njegov kapacitet.

Kada bi nastali velik posti, pred Božić i Uskrs, onda bi se u ceđu iskuvavalo sve kuhinjsko posuđe, da bude „posno” i to da bi se u svakoj porodici zapostilo i redovno bi se postilo kroz ceo post 6-7 nedelja.

Slika
Stari Beograd: Konak kneginje Ljubice, 1876. godine

Hrana je bila dosta jednostavna, ali jaka i hranljiva. Kuvalo se na maslu ili na loju. Masti nije bilo, i teško se moglo do svinjske masti doći, pošto su Turci strogo zabranjivali uopšte donošenje svinja u varoš.

Životnih namirnica bilo je daleko manje nego danas. Od povrća bio je luk, krompir, kupus, pasulj, ređe sočivo i tek u polovini leta, posle Petrovdana, na pijaci se moglo dobiti boranija, bob, paprike i krastavci. Za karfiol, kelj, kelerabu, spanać, šparglu uopšte se nije znalo.

Interesovaće besumnje današnje gospođe domaćice jelovnik, sa kojim su raspolagale naše prababe, pre sto godina.

Dakle, u kuhinjama toga vremena, spravljala se čorba, đuveč, janija, kapama, papazjanija, bamnje pilav, jela od ribe i pečenja, dakle, sve jela grčko-orijentalskog porekla, pored neizostavnog kačamaka, popare i cicvare.

Jelovnik naših prababa u testima i slatkišima bio je bogatiji. Tu su bile razne pite: pita sa sirom, pita od zelja (zelanika), sa mesom, sa seckanim puževima u vreme posta, bundevara, pita sa orasima; a slatkiši su bili većim delom orijentalni: tatlije, šećerlokum, gurabije, baklava, lokumići, brdorice i pokit što kadaif i neka vrsta alve.

Izvesne namirnice i začini dobijali su se sa velikom teškoćom.

Slika
Stari Beograd: Batal džamija, crtež olovkom Konstantin Jovanović

OD SALEPDŽIJE DO IĆINDIJE



U običnim građanskim porodicama, leti se ručavalo u mutvaku (kuhinji), no ne na stolu nego na sofri. Povrh sofre nameštala se velika bakarna sinija (to je bio kao neki veliki okrugao poslužavnik), a na siniju ređali bi se tanjiri i pribor za jelo, viljuške i kašike. Unaokolo oko sofre poređalo bi se više jastuka, na kojima se sedelo za vreme obeda. Stolnjaka nije bilo, a ni servijeta. Umesto njih, kada se oko sofre posedalo za ručak, doneo bi se jedan dugačak od 2-3 metra peškir, koji bi prisutni razastrli po krilu.

Ni pravih spavaćih soba nije bilo.

Preko ponjave ili asure, kojim je pod u sobi pokriven bio, uveče, pred spavanje, namestio bi se jedan veliki dušek, povrh njega, namestili bi se jastuci vunom ili slamom napunjeni, prema imovnom stanju domaćina, i onda jedan veliki jorgan od 2-4 metra dužine, sa kojim bi se pokrila cela porodica.

Tu bi se poređali jedan do drugoga svi članovi porodice i, posle zamornog dnevnog rada, prospavali noć.

Izjutra bi se obično rano dizalo. Zimi, pri svetlosti sveće. Čim bi se sa ulice čuo glas salepdžije: „Sale-e-p! vruć-ćo! – znak je bio da je vreme da se ustaje. I onda bi se svi razilazili, svaki na svoj posao.

Slika
Stari Beograd: Kafana Kičevo, Karađorđeva ulica

Najstarija ćerka, „poličarka”, obično je bila oslobođena od kućevnih poslova. Ona bi obično, često i sa svojim drugaricama, sedela na doksatu i spremala svoje devojačke darove. A to nije bio posao tako mali i lak. Trebao je za baščaluke sašiti poviše muških košulja od svilena platna, često na ponekoj izvesti i grudi, pa onda isto toliko ženskih košulja, muških gaća, isplesti veliki broj čarapa i za baščaluke i za svoju devojačku spremu. U tome su se devojke takmičile, koja će imati veći i lepši broj čarapa, sa što lepšim i težim mustrama.

Tako su devojke toga doba veći deo dana provodile u tim radovima, trudeći se da ispadnu što lepši i bolji, jer su boščaluci bili ogledalo devojačke vrednoće, njena truda i marljivosti.

Slika
Stari Beograd: Ugao Nušićeve i Dečanske

Srpske i hrišćanske porodice, isto kao i turske do polovine prošloga veka, živele su veoma povučeno. Mlađi ženski svet vrlo retko viđao se na ulici. Spoljne poslove, van kuće, iako je potrebno bilo, obavile su većinom starije žene.

Međutim, način života i naporan rad činili su, da su žene odveć rano starile. Žena od jedva četrdeset godina, već se smatrala za staru ženu i ona bi se prema tome i ophodila i svoju spoljašnost i u odelu prema svojoj starosti udešavala.

Nedeljom i prazničnim danima, ženski svet odlazio bi u posetu svojim rođacima i svojim dobrim prijateljima, i odlazili bi u drugu, treću i četvrtu ulicu kroz kapidžike, izbegavajući, samo ako je moguće bilo, da idu ulicama. Inače, obično nedeljom one bi odlazile na poselo kod najbližih suseda, u komšiluk, nedaleko od svoje kuće.

Slika
Stari Beograd: Bajram-begova džamija, nalazila se u današnjoj Dositejevoj,
u bloku između Simine i G. Jevremove, crtež olovkom Konstantin Jovanović

Kad su mujezini, ozgo sa mušara mnogobrojnih džamija, objavili pravovernima čas ićindije, trgovci i turski i hrišćanski u čaršiji ostavljali bi svoje radnje i hitali svojim domovima. Tada bi se užurbano spuštali ćepenci i zabravljale radnje, da se otvore tek sledećeg dana izjutra. I tako, već u prvi mrak, cela čaršija bila bi zatvorena i pusta. Na ulicama nestalo bi one popodnevne živosti i zavladao bi mir i tišina.

Tek poneki odocneli prolaznik mogao se videti, kako sa fenjerom u ruci promiče kroz puste mirne ulice, hitajući da što pre stigne svome domu.

Do prve polovine prošloga veka, ženski svet slabo je posećivao škole. U Savamali, kod Toskine česme, postojala je grčka škola, koju su pohađale većim delom devojčice bogatijih grčko-cincarskih porodica. U toj grčkoj školi prvo zvanje dobile su i ćerke bogatog i uglednog trgovca Hadži-Tome (Opule). Tako njegova najstarija kći Sofija, docnije supruga Jovana Ristića, namesnika, i njena mlađa sestra Danica, docnije supruga poznatog državnika Filipa Hristića, bile su učenice te grčke škole.

Najstarije učiteljice ženske osnovne škole, bile su frajla Juca i gospođa Marija Milutinovićka, nazvana „Punktatorka”, supruga pesnika Sime Milutinovića „Sarajlije”. Ona je bila nazvana „Punktatorkom” stoga što je znala od tačke do tačke stihove svoga muža i umela od tačke do tačke da ih protumači.


Autor: Vladislav Kaćanski

Slika

Vladislav Kaćanski je sin proslavljenog pesnika Stefana Kaćanskog, zvanog Stari Bard. Bio je publicist i književnik. Rodio se u Srbobranu kod Novog Sada 1856, a umro u Beogradu 2. aprila 1938. godine. Po završenoj gimnaziji otišao je u Nemačku i u Berlinu završio studije na filozofskom fakultetu. Poznavao je ruski, francuski, nemački i bugarski jezik i prevodio sa njih. Pisao u mnogim novinama i časopisima: Brankovo kolo, Neven, Delo, Slovenski jug, Srbija, Bosanska vila.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 04 Feb 2017, 19:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MRAČNA ISTORIJA BEOGRADA: Ovim delom srpske prestonice tekle su reke krvi!

Kad idete od Karaburme ka Višnjičkoj Banji, ugledaćete dominantne dimnjake brojnih ciglana. To je Rospi ćuprija, možda i najneobičniji deo Beograda.

Slika

Na teritoriji beogradske opštine Palilula nalazi se Rospi ćuprija.

Ulica i jedno od naselja srpske prestonice nalazi se na desnoj obali Mirijevsko potoka. Graniči se sa Karaburmom, Ćalijama i Višnjičkom Banjom. Ovo je najniža tačka užeg dela grada, s obzirom na to da se nalazi na nadmorskoj visini od svega 66 metara.

Rospi ćuprija je stambeno nasilje, ali je najpoznatija po nizu ciglana koje zauzimaju znatan prostor i čiji dimnjaci dominiraju ovim krajem.

Keltski Skordisci osnovali su Singidunum u 3. veku pre Hrista, a na lokalitetima Rosi Ćuprije pronađena je nekropola iz tog perioda, sa vrednim artefaktima koji su pripadali njihovim ratnicima.

Međutim, poreklo imena ovog dela grada veoma je zanimljivo.

Rospi ćuprija potiče od otomansko-turskog izraza rospı(lı) köprü ("most rospija" tj. kurvi).

Sudeći prema legendi, tu su navodno ubijane žene iz harema visokih turskih dostojanstvenika koje su optužene za neverstvo. Po drugoj teoriji, zaista je postojao neki mostić, a podigla ga je neka bludnica ("rospija") kako bi iskupila grehe.


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 62 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker