Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Bilo jednom u Beogradu... http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=57&t=2843 |
Stranica 2 od 3 |
Autoru: | Senka [ 08 Okt 2014, 19:48 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Ručak profesora Vujića Među gostima nekada čuvene kafane Kolarac koja je srušena u bombardovanju Beograda 1941. godine, često se, naročito u vreme ručka, viđao još čuveniji beogradski profesor Kosta Vujić. Čuveniji beogradski profesor Kosta Vujić je znao "u kojoj je restoraciji dobra supa i govedina a u kojoj umokac i pečenje i nije nikad reskirao da u jednoj pojede sve to" Kako svedoči komediograf Branislav Nušić, "profesor je znao u kojoj je restoraciji dobra supa i govedina a u kojoj umokac i pečenje i nije nikad reskirao da u jednoj pojede sve to. Kod Kolarca je, po njegovome uverenju, bila odlična supa i goveđina i on bi to pojeo tu, a zatim bi išao u Kasinu na Terazije, da jede kakav umokac i vraćao se Ruskom caru da završi ručak pečenjem. Za vreme točenja piva na podne i uveče kretali su se između stolova i dva vrlo zanimljiva tipa. Jedno je bio Pera pekar, koji je pekao vrlo dobre perece i pisao vrlo rđavo stihove i nekada tako poznata jevrejska Perla sa Jalije, koja je pekla jaja na način kako je to kod Jevreja običaj a koja su jaja gosti vrlo rado jeli uz pivo. Najduže je držao kafanu Kolarac Nikola Praporčetović ili, kao što su ga obično zvali, Nikola Praporac. To je bio otmen gospodin i dobar domaćin, a vrlo korpulentan čovek sa velikim trbuhom pred sobom. Među njegovim gostima tada je cirkulisala jedna anegdota o Nikoli Praporcu koji je, kao neki delegat, sa mnogim drugima odlazio u Moskvu na neku izložbu. Vele, tada je i ruski car bio na toj izložbi i rado je primio srpsku delegaciju. Kada mu se predstavio ovaj simpatični kafedžija beogradski i rekao da se zove Praporac, vele, car ga je odmerio onako korpulentnog kakav je bio i rekao: - No, kad su u Srbiji takvi praporci, kakva li tek zvona moraju biti!" Kasnije je na dugoročni zakup Kolarac preuzeo industrijalac Đorđe Vajfert, s tim da mu tu bude glavni lokal za točenje piva iz njegove pivare. Od tada je počelo i renoviranje kafane. "Od mnogih soba stvorena su dva paralelna salona, od kojih je jedan bio pivnica i drugi trpezarija a osim toga, uništavajući jedan deo bašte, koja je zatim potisnuta van dotadanjih ograda, g. Vajfert je podigao najveću i najlepšu salu u Beogradu. Ta sala, koju je zatim u našem narodnome stilu dekorisao poznati slikar Dragutin Inkiostro, postala je tada središte duhovnoga i društvenoga života prestonice. Tu su priređivane najotmenije zabave (Žensko društvo, Kolo Jahača, Akademska omladina, Trgovačka omladina), tu koncerti i gostovanja, tu predavanja i zborovi, tu svadbe i svi veći banketi. Učiteljsko je udruženje tu održalo jednu svoju godišnju skupštinu, Narodna odbrana nekoliko zborova", sećao se Branislav Nušić. Narodna odbrana Rodoljubna organizacija Narodna odbrana je ponikla kod "Kolarca" kada je 1908. Austrija proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Beograđani su se tada podigli na demonstracije koje je vodio Branislav Nušić. Ali, kada je izgledalo da će se sve pretvoriti u velike nerede, Nušić je pozvao dosta uglednih građana na savetovanje u "Kolarac", da bi objasnio potrebu da se ovaj narodni pokret uputi po interese otadžbine korisnim pravcem. Veliki pisac im reče da se lično oseća nemoćnim da to učini, pa predloži da se obrazuje odbor Narodne odbrane koji će rukovoditi pokretom, a on će mu i dalje rado služiti. Predlog je primljen i tog časa postaje organizacija odbrana koja je vodila velike nacionalne zadatke. Vestionline |
Autoru: | Senka [ 09 Okt 2014, 17:26 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
OD POSELA DO BALOVA Srpska prestonica je organizacijom svog prvog bala svrstana među brojne svetske metropole koje neguju tu tradiciju U prvom susretu sa strancem s ponosom mnogi posegnu za činjenicom da se ne tako davno prema izboru najvećeg svetskog izdavača turističkih vodiča „Lonely Planet“ na prvom mestu top-liste svetskih gradova sa najboljom ponudom noćnog provoda našao Beograd. I priča teče o diskotekama, kafeima, baštama, restoranima, pre svega onim smeštenim na obalama reka i životu koji tu teče 24 sata dnevno. Ali iskoračili smo mi i dalje, i srpska prestonica je organizacijom svog prvog Bečkog bala svrstana među brojne svetske metropole koje neguju tu tradiciju. No, ako zavirimo osim u kafane i u neku od preostalih knjižara grada, naići ćemo na mnogo intrigantniju priču na koju se nadovezuje i ova knjigom autorki Aleksandre Vuletić i Jasmine Mijailović „Između posela i balova“. Ta knjiga daje pravu sliku razvoja tog nezaobilaznog dela društvenog i sveukupnog života Srbije. Onog vremena kada su naši dedovi ispijali jutarnje kafe i prelistavali novine, bistrili politiku, da bi večernji sati bili začinjeni okupljanjima i neizostavnom muzikom, a bilo je svega, od kola, muzike za balove do zvukova Džozefine Beker... Kako nas je video Feliks Kanic Pre nego što stignemo do te storije koja vodi putem od posela do balova, interesantan je jedan zapis o našem podneblju s kraja 19. veka. Krstareći sa izrazitim simpatijama više puta Srbijom poznati austrijski naučnik i putopisac Feliks Kanic beležio je zbivanja i u prestonici i provinciji, po srpskim selima, i 1897. objavio je knjigu „Srbija, zemlja i stanovništvo“. Bio je i sa kraljem i seljakom, i predsednikom vlade i profesorom, pa govori o dvoru, političkim partijama, spoljnoj politici, vojsci, crkvi, finansijama, industriji, trgovini i komunikacijama, poljoprivredi, administraciji, književnosti i prosveti, svim crtama države i društvenog života. Da je u njegovo doba postojalo nešto slično „Lonely Planetu“, Beograd bi zasigurno opet bio prva metropola sveta po noćnom životu. „U ’Njujorku’, ’Slaviji’, kod ’Kolarca’, ’Ruskog cara’ i u mnogim drugim lokalima uveče je vladao pravi urnebes. Ako nekome nije dovoljno prijalo beogradsko Vajfertovo ili Bajlonijevo pivo, kelneri, koji su govorili nemački, spremno su nudili kriglu ’štajnbruka’ ili ’plzenjskog’ piva; ljudi su najčešće jeli bečke šincle, pečeno pile, mađarski gulaš i uz to razdragano klicali pevačima francuskih šansona, mađarskim Ciganima, češkim akrobatama, nemačkim jodlašicama, koji su bili neumorni u skraćivanju vremena i pružanju novčanika...“, pisao je Kanic. Privilegije muškaraca i „zapadnjački“ život Privredni razvoj Srbije, koja se formirala kao moderna evropska država, omogućio je da se u varošima formira građanska klasa kao nova društvena kategorija i nosilac „zapadnjačkog“ načina života. Uspešni činovnici i imućniji varošani u svojim salonima i po „večerinkama“ negovali su lepe manire, ali i intelektualne sadržaje. U društvu koje je ubrzano išlo ka promenama, kuća je za veliki deo varoškog stanovništva bila centar porodičnog i društvenog života. Prva javna mesta gde su se ljudi okupljali da bi se zabavili i družili bile su kafane. Njihov broj u Beogradu neprestano se uvećavao, nalazile su se u skoro svim delovima grada, a imale su i svoje odlike i goste. U pojedinim su se okupljali samo trgovci, u drugim zanatlije ili radnici, a bilo je i kafana koje su posećivali viđeniji ljudi iz javnog i kulturnog života, očito VIP mesta, ali potpuno drugačijeg profila od današnjeg. One su vrlo brzo postale centri društvenog, poslovnog, političkog i umetničkog života, a učešće je bilo rezervisano samo za jači pol. „Kad su hanove, gde se sedelo na asurama povijenih nogu pod sobom, počele da zamenjuju kafane sa stolovima i klupama oko njih, prešao je ceo taj život u kafane. Tu su se zbirali trgovci, tu zanatlije, tu činovnici – tu su se vršile kupovine i prodaje, tu utvrđivale pogodbe, tu zaključivali i otplaćivali zajmovi, tu menjao novac, tu kupovala i prodavala imanja, tu se ortačilo i razortačivalo, tu zaključivali brakovi, kumstva, prijateljstva; tu vodila politika, tu pisala pisma, tužbe, tu se sretali ljudi i upoznavali se“, piše Branislav Nušić u „Beogradskim kafanama“, i primećuje da je uz sve to sledovao obligatni „alvaluk“ (čast), što je svet još više vezivalo za kafanu. Nušić je kao i u svemu, pa i u gibanjima oko kafana, i danas aktuelan, jer tadašnja moda „zapadnjaštva“ kao da je najavljivala ovodnevnu erupciju izazvanu „čudotvornom“ globalizacijom. Naš najveći komediograf piše o oglasu koji je pročitao u novinama. „Neka kafana, u jednom predgrađu Beograda, koja se ponosno nazvala ’Novi vek’, objavljuje da je ’moderno preuređena’ i da, sem odličnog pića i tačne posluge svako veče u njoj ’koncertira’ džaz-band i izvodi se dansing. ’Novi vek’ odista novi vek! Bolje ime nije mogla poneti ta kafana u predgrađu, pa da obeleži period preloma koji naše doba preživljuje. Dok su mondenski etablismani sa egzotičnim imenima ’Ekscelsior’, ’Palas’, ’Luksor’, i ’Splendid’ suzbili iz centra naše prestonice naše stare kafanice kod ’Žmurka’, ’Mecovalije’ i ’Dardanela’, mi smo se, stari Beograđani, mirili onim što novi život i novo doba mora sobom doneti. Brisali su se tragovi jedan po jedan; rušila se jedna po jedna kafana u kojoj smo mladost proveli, a često možda i mladost sahranili, i mi smo pobožno skidali kapu i šaptali rezignirano za pokojnikom kojega su kraj nas proneli: ’Bog da joj dušu prosti!’ Opraštajući se tako sa jednim po jednim tragom staroga Beograda u centru njegovome, mi, stari Beograđani, koji se nalazimo u glasačkim spiskovima osamdesetih godina, povlačili smo se i sami iz centra i odlazili na periferije, tamo gde se povlačila tradicija suzbijena bujicom novoga života... I zar to doba što pred našim očima izumire i zar tu prošlost koja se pred našim očima briše, nije dužan kroničar da zabeleži, te da mu za poznija pokolenja, za istoriju našega javnoga života ostane traga? Znam da će biti među vama čitaocima i pakosnika koji će se zlurado osmehnuti te reći: ’Gle Nušića, koliko ga teško zabolela prošlost kafana u kojima je mladost proveo.’ Možda u mojoj nameri da se setim starih beogradskih kafana, koje izumiru zajedno sa životom koji se razvijao u njima, ima nečega i od toga sentimentalnoga osećanja, ali ima i nečega jačega od toga što može opredeliti jednoga hroničara da trgne iz zaborava stare beogradske kafane. To je što su u stvari kafane naše pre rata bile jedini izraz našega javnoga života te, setiti se tih kafana znači dati dragocen prilog toga života u poluprošlosti“, beleži Nušić. Pošto su s početka njihovog utemeljenja žene bile isključene iz kafanskog života, one uglednijih građana i trgovaca organizovale su u svojim domovima posebnu vrstu zabave – posela. Ona su bila „nobles“ i daleko od slike koju imamo u vezi sa seoskim, uz tradicionalna prela i pevanje izvorne muzike najčešće bez ikakvog instrumenta. Za sve one koji nemaju svoje selo, a zavičaj im je Beograd, prilika da upoznaju deo te seoske duše je tradicionalna manifestacija „Prela i posela“, koju već 29 godina organizuje Udruženje čuvara srpske tradicije i običaja. Kao u salonu madam Šere Naša priča teče oko onih gradskih dešavanja koja su prethodila balovima. Uz druženje posela u Beogradu i gradovima Srbije imala su i obrazovni karakter, doprinela su kulturnom uzdizanju posetilaca, ali i formiranju novih ideja i političkih stavova. Kada se pročitaju takvi zapisi o Srbiji iz druge polovine 19. veka, neodoljivo uplivamo u sliku koju daje Tolstoj u „Ratu i miru“ pričajući o zabavama i zbivanjima u salonu madam Šere, s tim što su naša posela nastala samo malo kasnije od doba kada šetaju njegovi junaci. Začetak tih posela bilo je okupljanje viđenijih varošana u domu knjaževog brata Jevrema Obrenovića u Beogradu 1832. godine. Nova vrsta društvenog okupljanja bila su ispunjena licima koja su bila nadahnuta francuskom i nemačkom literaturom i muzikom najpoznatijih evropskih kompozitora. Ta umetnička okupljanja nastavila su se i na poselima koja su kasnije organizovale obrazovane i ugledne žene. Najznačajnija i najinteresantnija organizovale su Anka Konstantinović, Jevremova ćerka, i kraljica Natalija. Ankina posela iz 60-tih godina 19. veka bila su podeljena u tri grupe: ženska posela, umetnička i „šarena“ posela, na koja su dolazili i muškarci. Poseban značaj imala su ženska koja su posećivale dame srednjeg staleža sa ćerkama, i bila su to mesta na kojima su učile kako da vaspitavaju decu, kako da uređuju kuću, vode domaćinstvo, šta da čitaju, kako da se ponašaju, kako da vode računa o svom izgledu. Ona su omogućavala da naučenim žena „poboljša svoje mesto na društvenoj lestvici“. A posela kod supruge kralja Milana Obrenovića bila su nešto posebno. „Zahvaljujući težnji kraljice Natalije da priređuje razne večerinke, dnevna posela i večernje zabave, društveni život otmenog Beograda je u zimu 1895–1896. bio silno oživeo... Mlade žene i devojke, koje su po svojem društvenom položaju pozivane u dvor na razne sedeljke, naticale su se koja će od njih imati što ukusniju toaletu udešenu po poslednjoj zapadnoevropskoj modi i koja će imati što otmenije držanje na tim kraljičinim dvorskim poselima. Ono što je najinteresantnije bilo u krugu tih dvorskih posela, koja su imala zabavni karakter, bilo je nekoliko pozorišnih predstava, koje su igrale dve putujuće francuske družine“, zapisala je u „Posela u starom Beogradu“ Poleksija D. Dimitrijević Stošić. Danas ne postoji stara zgrada Više ženske škole, koja je starijim generacijama više bila poznata pod imenom „Inštitut“, i koja se nalazila u Ulici kraljice Natalije, a nestala je 1931. Viša ženska škola u Beogradu ustanovljena je 17. juna 1863. i prva je počela da priređuje intimnije školske i porodične zabave i balove, koji su u svoje doba za žensku mladež imali i vaspitni karakter. Njena prva upraviteljka Katarina Milovuk kao muzikalna žena, koja je pored svog muža Milana Milovuka, profesora i prvog horovođe Prvog beogradskog pevačkog društva, dobila još veću muzičku kulturu, u svome domu pružala je gostima retko zadovoljstvo da slušaju klasičnu i modernu muziku. U Višoj ženskoj školi ona je 1889. godine osnovala Žensko muzikalno društvo, na čijim večerima se okupljala prestonička elita, pa su se tu mogli viđati Giga Geršić, Bogdan Popović, Milovan Milovanović, Milenko Vesnić i drugi intelektualci. Katarina je davala inicijativu celom našem ženskom pokretu svojega doba i njoj pripada najveća zasluga za priređivanje čuvenih zabava i balova. Prvi naši balovi bili su sasvim obični, jednostavni i beznačajni. Za sobom nisu ostavljali dublji trag, te stoga nisu ni beleženi. Tek dolaskom engleskog pukovnika Hodžesa za konzula u Beogradu počele su se iznositi u javnost i objavljivati vesti sa prvih diplomatskih, dvorskih i opštinskih balova. Tako su, na primer, „Srbske novine“ od 29. januara 1838. godine donele belešku da je britanski generalni konzul u Beogradu pukovnik Hodžes u čast svoga unapređenja za generalnog konzula, koje je dobio pred kraj 1837. godine, davao ručak u svom stanu (na spratu Tobdžijske kasarne), a uveče bal, na koji su bili pozvani knez Miloš, svi činovnici kneževi u Beogradu i više odličnih građana sa svojim porodicama. Hroničar onoga doba ovako je završio u „Srbskim novinama“ izveštaj sa toga bala: „Igre su različne igrane. I sam knjaz počestvovao je igranjem kor, povedši Serbsko kolo, koje knjaževsko raspoloženije veliku je radost među prisustvujućima prouzrokovalo...“ Posle devet dana knez je pohitao da se oduži Hodžesu, i „Srbske novine“ donele su belešku „da je na dan 6. februara 1838, u čast proizvodstva kraljevsko-britanskog konzula u Srbiji, g. polkovnika Hodžesa na stepen generalnog konzula, knjaz dao velikoljepni obed i bal. Na ručku su bili Hodžes sa gospođom, gospodar Jevrem sa gđom Tomanijom, mitropolit Petar i više kneževskih činovnika. Uvečer bio je bal u Dvorcu knjaževom, na kom se noć u igri i veselju prijatno prekratila...“ Za vreme vlade kneza Aleksandra Karađorđevića takođe su priređivani balovi na dvoru. Časopis „Šumadinka“, koji je izlazio pod uredništvom Ljube Nenadovića, u svom 8. broju od 20. februara 1850. godine doneo je ovakvu belešku: „U prošlu nedelju davao je knjaz poslednji bal od ovi fašanki, na koju su imali čast pančevački i zemunski generali pozvani biti, gdi su takođe s mnogim oficirima i prisustvovali. Oni su bili veseli i igrali su sve srbske igre, i milo nam je bilo videti, da austrijski generali jedanput bar igraju onako kako im Srbi sviraju. Veselje je trajalo do 3 sata posle ponoći“. Zabava za više slojeve Balovi na dvoru i u salonima luksuznih beogradskih hotela u početku su bili raskošna zabava samo za više društvene slojeve. Sezonu balova 60-tih godina 19. veka otvorio je knez Mihailo. On je pokušao da izgradi nove institucije i modernizuje društveni život i ustanovio je dobrotvorne balove, pa je 1865. u hotelu „Srpska kruna“ održan prvi za izgradnju prve bolnice u Beogradu koja i danas postoji u Ulici Džordža Vašingtona. Tek posle srpsko-turskih ratova 1876– 1879. javili su se balovi koji su kao oblik zabave zamenili nekadašnja posela i proširili se po celoj Srbiji, i to na sve slojeve, a ne samo na krugove oko dvora. Narodno pozorište, sala Kolarčeve pivnice, Građanska kasina i Oficirski dom samo su neka od mesta u Beogradu gde su se priređivali balovi u organizaciji raznih društava i udruženja. Priča o njima ne bi bila potpuna bez imena telegrafiste Dimitrija C. Đorđevića, koji je decenijama ispisivao hronike o Beogradu rasute po listovima i časopisima. On beleži da su najotmeniji prestonički balovi bili oni koje su priređivali: Društvo Svetog Save, Streljačko društvo, Kolo jahača, Žensko duštvo, Velikoškolska omladina, Trgovačka omladina i Žensko muzikalno društvo, čije je zabave često posećivala i sama kraljica Natalija. Uprava Narodnog pozorišta za izvesne patriotske i humane svrhe odobravala je da se balovi prirede u pozorištu. Tada su iznad fotelja u parteru začas sklapane daske i dobijao se pod izjednačen sa pozornicom. Tako se dobijala velika sala za igranje. U ložama, u parteru i na galerijama mame su zauzimale diskretne pozicije i iz busije pratile svaki pokret svojih kćeri. Smešeći se zadovoljno i preturajući palac preko palca, revnosno su brojale kavaljere koje su u igri ili u „promenadi“ izmenjale njihove kćeri. Đorđević piše da je „vredno napomenuti da, zbog jednog otmenog bala umalo nije stradao pesnik Vojislav Ilić, iako na tom balu nije bio, štono kažu nije ni srknuo ni kusnuo“. Hroničar toga doba piše: „Godine 1888. u svojoj kući je intiman maskenbal priredio potpukovnik Aleksandar Konstantinović, rođak kralja Milana. Sutradan ujutru je u ’Dnevnom listu’ izašla pesma pod naslovom ’Maskenbal na Rudniku’, sa potpisom Vojislava Ilića. U toj pesmi se pominju razne životinje: medvedi, kurjaci, lisice, svinje i ostale, koje su se sastale na Rudniku na balu. Bilo je očevidno da se tom pesmom pravila aluzija na Konstantinovićev maskenbal. Vojislav je bio izvešten od svojih prijatelja da ga zbog te pesme juri policija. On tada pobegne kod svoje sestre Milice, koja je bila udata za Petra Radivojevića, pukovnika u Gornjem Milanovcu. Ipak pronađen je i doteran u Beograd, gde je predat sudu. Sud je usvojio Vojislavljevu odbranu i pustio ga kao nevinog.“ Treću balsku deceniju u srpskoj prestonici osamdesetih godina 19. stoleća karakteriše boemija. Beograd je imao dušu koja se znatno razlikovala od duše današnjeg Beograda. Jer Beograd je onda imao svoga Gigu Geršića, Andru Knićanina, Radoja Domanovića, Dragomira Brzaka, Milorada Mitrovića, Tošu Beca, gurmana Kostu Vujića, Mitu Šogora, Ćiru Dresera i druge svoje boeme. Imao je svoje „Dardanele“, „Pozorišnu kafanu“, „Bumskeler“, „Crvenoga petla“, a imao je i svoga Bezobraznog Vasu... Danas nismo sačuvali ni traga nekada kultnog Svetosavskog bala, ali eto nas na mapi metropola koja je organizacijom prvog Bečkog bala čuva tu tradiciju Austrije. Prijemi kod kralja Milana Kralj Milan i kraljica Natalija Obrenović nastavili su tradiciju održavanja balova, ali i redovnih prijema na dvoru, i to ne samo da bi proslavili porodične događaje, već i sve veće verske praznike. Balovi kraljevske porodice i uglednika srpskog društva bile su elitne zabave isključivo uz pozivnicu. Svaka dama na ulasku je dobijala „red igara“, a prva igra na balu bilo je kolo, a onda su se ređale tadašnje okretne igre – valcer, polka, mazurka i kadril, ali i još neke srpske igre kao četvorka, zaplet, kapetan Đorđe... „Sve što je bilo viđeno, uvaženo i poznato, steklo se na tom balu“, pisao je tadašnji „Mali žurnal“. Akter |
Autoru: | Astra [ 30 Okt 2014, 17:49 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
BG vremeplov: Terazije naseljavali batinama, ko neće - 20 po golom turu! Tu gde je danas Skupština grada, Stari dvor, u Beogradu je nekada bila velika bara. A, po toj “barici” plovile su divlje patke. Topčider je nekada od Beograda bio udaljeniji nego danas Novi Sad. Da li sve to uopšte možete i da zamislite? Terazije | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" - Tamo gde je sada Pionirski park bila je baruština gde su ljudi išli u lov na divlje patke, sve dok bogati trgovac Stojan Simić nije kupio tu močvaru za neke smešne pare. Isušio ju je, napravio je sebi kuću u koju se nikada nije uselio jer je odmah kupljena za potrebe dvora. Karađorđev unuk, Aleksandar, uzeo je to za sebe. Posle su ga nastanili i Obrenovići - priča “kapetan vremeplova” Dragan Perić, autor knjige “Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom”. Savamala-Zagrebačka ulica | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" Danas bismo se rado pohvalili ako bismo imali stan na Terazijama, no nekada ljudi ni pod pretnjom sile nisu želeli tu da žive jer, “koj’ će im andrak plac tamo negde?” Putovanje Beogradskim vremeplovom Svake srede, u “Zlatnom burencetu” se organizuje putovanje “Beogradskim vremeplovom”, a zainteresovani mogu da se prijave preko sajta “Bio jednom jedan Beograd”. - Terazije je Miloš Obrenović naseljavao batinama. Hteo je da iz grada raseli zanatlije koje su radile sa otvorenim plamenom jer su kuće bile od trošnog materijala i ako bi došlo do požara izgorelo bi celo naselje. Zato im je davao, besplatno, placeve uz obavezu da za godinu dana ograde plac. Ko ne uradi, plaćao bi novčanu kaznu plus 20 batina po golom dupetu. Ni to nije pomoglo, mnogi su se odrekli placeva, pristajali i na globu i na batine - priča “kapetan vremeplova”, koga smo sreli u kafani “Zlatno burence” koja na istom mestu postoji “tek” 138 godina. Ugao Kraljice Marije i Reljine | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" A, prekoputa ove kafane, u Prizrenskoj ulici, nalazi se jedna stara zgrada, koja se spominje u jednoj od sagovornikovih knjiga “Obična priča” koja opisuje stari Beograd iz sredine dvadesetih godina prošlog veka. Sinagoga i džamija na Dorćolu | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" - Izigravajući detektiva, saznao sam da je u toj zgradi na drugom spratu bila velika racija. Ruski emigranti su tu držali ilegalnu pušionica opijuma i kockarnicu - otkriva Perić koji do kraja godine planira da objavi nastavak ove knjige, roman “Karakondžula”. Česma na Terazijama | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" Beograd se nekada prostirao do današnjeg Narodnog porozišta, a Zeleni venac je bila jedna ogromna bara, preko koje se prelazilo čamcima. Savamala je bila deo u kome su se nalazili pretežno magacini. Pristanište je bilo gde je sada hotel “Bristol”. - Najstariji deo Beograda je oko kule Nebojše i gore kod Kalemegdana. Tu, u Donjem gradu, Rimljani su imali logor. Beograd, kao naselje koje postoji na istom prostoru, spada u najstarije u Evropi. Širio se više na dunavsku, dorćolsku stranu koja je bila pitomija, dok je savska, koja je bila močvarnija, strmija. Dorćol su najviše naseljavali Turci, pa Austrijanci, pa opet Turci. Pre njih su došli i Sefardi, Jevreji, koji su bili proterani iz Španije - priča Perić o nekadašnjem životu na Dorćolu. Ugao Kraljice Natalije i Balkanske | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" “Stari” Beograđani vole da se pohvale svojim čuburskim poreklom i to često ističu. Ali, upravo na toj Čuburi, pre “samo” 200 godina zimi su se skupljali vukovi i nesmetana je tekao čubruski potok. Čubura | Foto: "Mesto do prozora - putovanje Beogradskim vremeplovom" - Čubura je mansarda Beograda. Na turskom čubura znači bure kome su odvaljene bočne strane. Tu gde je sada “Gradić Pejton”, bio je dud i podno njega izvor. Pošto je izvor bio slabog kapaciteta, ljudi su iskopali rupu i tu spustili to bure (čuburu) da se ne bi zemlja obrušavala. Po tom buretu je ceo kraj dobio ime, koji je potom naselila sirotnja - kaže Perić. O srdačnosti i jednakosti koju su Beograđani gajili govori i to da se jedan veliki deo grada, po Škotlanđaninu, zvao Englezovac. - Frensis Mekenzi, Škotlanđanin koji je došao u Beograd, shvatio je na koju se stranu širi grad i kupuje veliki plac za “smešne pare”. Plac je isparcelisao i prodavao delove po niskoj ceni. Siromašniji su se zaduživali i kupovali to zemljište. Po njemu se taj deo zvao Englezovac, a i danas tu imamo Mekenzijevu ulicu - zaključije “kapetan vremeplova” Za istorijski razvoj Beograda bitne su bile i kafane, u kojima su se razvijale inicijative, a danas ih je sve manje. I inicijativa i kafana. Ako biste, danas, prošli Zagrebačkom ili Karađorđevom, primetićete stare zgrade koje ih krase. Pitanje je, da li su njihovi stanari, kao nekada, beogradski trgovci kod kojih bi svako poželeo da radi, ili su iznutra preuređene i pretvorene u moderne poslovne prostore? Jedno je sigurno, Beograda sa ovih fotografija, više nema... 24satars |
Autoru: | Senka [ 05 Nov 2014, 19:25 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Autoru: | Senka [ 13 Jun 2015, 22:04 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Svi ste se vozili "dvojkom", a ovako je pre 80 godina Beogradom tutnjao TRAMVAJ JEDINICA! (VIDEO) Čuvena "jedinica" išla je linijom od Kalemegdana do Slavije i bila je vrhunac luksuza i brzine u ono doba U periodu pre Drugog svetskog rata, Beograd je želeo da bude velegrad… Tokom tog perioda su se još uvek fijakeri mogli videti kako tutnje Terazijama, a Ulicom kneza Miloša je prolazio tramvaj “trojka”, čija je početna stanica bila kod Narodnog pozorišta. Da se Beograd promenio potvrđuje snimak na kojem se vidi Beograd u periodu pre Drugog svetskog rata, kao i kako su Beograđani provodili letnje dane. Snimak prikazuje i defile sokolskog sleta, koji se tada održavao u Knez Mihailovoj, a sam slet u sadašnjem Bulevaru Revolucije. Verovali ili ne, tada je postajao tramvaj sa brojem jedan. Čuvena “jedinica”, talijanska išla je linijom od Kalemegdana do Slavije. Dalje je išao 1a i to od Svetosavske crkve. Ta”jedinica” bila je vrhunac luksuza i brzine u ono doba. Aeromiting je bio simobol epohe, a tokom tog perioda je postojao veliki promet na vodi. Lađe teretne, putničke, plovile su za Šabac, Zemun i dalje. Beograd ”Brod” preduzeće je održavao tada jednu jedinu liniju Beograd – Tekija. Inače, Beograđani su po drva išli na Dunav kod Luke Beograd. Mleko su u ranim jutarnjim satima mlekari raznosili od vrata do vrata u limenim kantama natovarenim na prikolicu. Kako su se tada birale misice, u čemu su se Beograđani kupali pogledajte u narednom videu, i bar na trenutak se vratite u daleku 1930. godinu. telegraf |
Autoru: | Senka [ 02 Avg 2015, 22:57 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Beograd nekad i sad: Ova fotografija je jedini dokaz da je u Takovskoj ulici nekad bio olimpijski bazen Da ste pre 70 godina na uglu Takovske ulice i Bulevara kralja Aleksandra pokušali da pređete na stranu ulice gde se nalazi Glavna pošta, upali biste u veliki bazen. Bazen u Takovskoj ulici, 1946. godine Pedesetih godina prošlog veka, umesto prometnog kolovoza, od početka Takovske ulice, pa sve do ugla sa Kosovskom, prostirao se bazen olimpijskih razmera. - Taj bazen napravili su Nemci za vreme okupacije Beograda 1943. godine za sakupljanje vode kojom bi ugasili požar. Kao i danas, na tom potezu su se nalazile važne ustanove, pa je zbog njihove blizine odabrana baš ova lokacija za izgradnju bazena. Na svu sreću do većeg požara u tom delu grada nikad nije došlo, pa je po završetku rata bazen u Takovskoj dobio sasvim drugačiju namenu - postao je plivalište – priča istoričar i bivši direktor Beogradske tvrđeve, Milan Tlačinac. Već 1946. godine, baš u ovom bazenu su se takmičili najbolji plivači Jugoslovenske armije, među kojima je bilo i sovjetskih vojnika. - U pitanju je samo jedno finalno takmičenje u plivanju za prvenstvo Jugoslovenske armije, a osim naših vojnika, ovde su se takmičili i Rusi. Iste večeri odigrana je i vaterpolo utakmica između reprezentacije Armije i Mornarice, u kojoj je pobedila Mornarica sa 5:2. To je bio jedan od poslednjih događaja vezanih za ovaj bazen, jer je ubrzo nakon toga, iste godine, zatrpan kako bi se na njegovom mestu napravila trasa za automobile – objašnjava Tlačinac. Zamislite da u ovom delu grada cirkulišu samo - kupači Kako navodi poznati istoričar, ta trasa nije bila ni nalik današnjoj, jer se sastojala od samo dve trake, što je bilo sasvim dovoljno za saobraćaj tog vremena. Od nekadašnjeg velikog bazena danas se ne vidi nijedan prepoznatljivi trag, zbog čega bi mnogi Beograđani, koji svakodnevno prelaze preko prometne Takovske ulice pomislili da je ceo događaj iz davne 1946. izmišljen. Jedini svedok da je bazen na ovom mestu zaista postojao je jedna jedina crno – bela fotografija. - Žalosno je što su neki zanimljivi istorijski događaji poput ovog potpuno pali u zaborav. Čak je i ova fotografija pronađena tek pre pet, šest godina. Interesantno je da takav identičan bazen, koji su Nemci napravili za istu svrhu, još uvek postoji u Subotici i, za razliku od beogradskog, danas se koristi kao gradsko kupalište – kaže Tlačinac. Zato sledeći put kad budete prolazili pored Glavne pošte u Takovskoj ulici, zatvorite oči i pokušajte da zamislite kako bi ovaj deo grada izgledao da, umesto automobila, u njemu cirkulišu samo - kupači. Blic |
Autoru: | Senka [ 30 Jun 2016, 22:31 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Beogradski slamovi Gradska naselja koja se u svetu nazivaju "favele", "slamovi", "taunšip" i slično, postoje u Beogradu od davnina. Prvi put se pominju u 16. veku i to na prostoru od današnje železničke stanice do beogradskog sajmišta. Prostor su naseljavali Cigani i najsiromašniji sloj stanovnika tadašnjeg Beograda. Ustvari, ta naselja nisu ni smatrana delom gradske celine. U vreme kneza Miloša, na prostoru prepunom travuljine i raznog đubreta, od Stambol do Varoš kapije, počelo je stvaranje takozvane Šićan male u koje je knez smestio doseljenike Skadrane, a potom i Cigane. Inače, Šićan mahala je bila preteča Skadarlije. U drugoj polovini 19. veka, Cigani su preko noći menjali mesta svojim naseljima i niko nije mogao da ih prebroji. Tada je nastala Ciganska mahala između Trga Mostar i obale. Na drugoj strani tog trga, pored Mokroluškog potoka, u prvoj polovini prošlog veka nastala je Pištolj mahala, koja je potrajala do kraja pete decenije. Između dva rata, u nastavku Pištolj mahale nastalo je tada najveće cigansko naselje u Beogradu. Duž Mokroluškog potoka, tu i tamo naseljenog doseljenicima iz Stare Srbije ili Crne Gore, neosetno je počela koncentracija ciganskog življa. Da li su sami sročili ime Jatagan mahala, ili su ga osmislili stanovnici Beograda, nije poznato. Ti novi žitelji srpske prestonice načinom života se nisu izdvajali od okoline. Jatagan mahalu činile su skromne ali zidane kuće, muškarci su se bavili poslovima kolara, svirača, amalina, fizičkih radnika itd. Jatagan mahala je nestala kada je počela izgradnja autoputa kroz Beograd, a mokroluška reka nepovratno poslata pod zemlju. Iako nije bila klasičan "slam", Jatagan mahala je ostala sinonim ciganskih beogradskih naselja. Poslednjih decenija neosetno je narastao broj divljih naselja, koja su ispod svakog higijenskog i uopšte ljudskog minimuma. Uglavnom su na obodu Novog Beograda i Zemuna i u području Palilule, na levoj obali Dunava. Najčuvenije ali i najtragičnije je pored Gazele na levoj obali Save. Gradski oci kažu da će uskoro biti uklonjeno. Drugo je uz naselje Staro sajmište, a treće na parceli IMT-a, u rejonu Stari Aerodrom, gde je pre pola veka bila vazdušna luka. Da li su ovi "slamovi" ili "mahale" posledica nestanka nekadašnjih Jatagan ili Pištolj mahala u starom Beogradu, ili su proizvod doseljavanja seoske i druge sirotinje tokom proteklih pet-šest decenija, nije pouzdano utvrđeno. Sličnih "kuća" od dasaka i kartona ima na primer, u Goveđem brodu na izlasku iz Zemuna ka Batajnici. Ovo "naselje" neobičnog imena od 20 "kuća", svake godine plavi Dunav. Međutim, niti su opštinari nešto preduzeli, niti su stanovnici otišli na povoljnije mesto! Beograd je prosto opasan sa stotinak sličnih, prvenstveno ciganskih naselja, u kojima caruju nehigijena, beda i bolest. Deca ne idu u škole, većina njih nema ličnu kartu, a provode život nedostojan čoveka. Ti naši sugrađani to svakako nisu zaslužili. Doduše, mnogi od tih ljudi su se sami opredelili da žive tako kako žive, ali ne "iz besa", već zbog nemaštine i nevolje kojoj nisu mogli da nađu lek. Gradska vlast morala bi već jednom da pogleda na taj nevoljni, ali ne baš i zanemarljiv broj stanovnika glavnog grada. glasjavnosti |
Autoru: | Senka [ 02 Jul 2016, 21:00 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
TELEGRAFOV VREMEPLOV: Manikir u Beogradu 1932. godine bio je besplatan (FOTO) Lakovi za nokte, kakve danas poznajemo, počeli su da se prave 1920. godine, a već nekoliko godina kasnije ova moda stigla je i do ondašnje Kraljevine Iako danas mislimo da su mnoge stvari na koje smo navikli delo naše epohe, najčešće je upravo suprotno – mnogo toga postojalo je decenijama pre nas. Na primer, manikir. I to onaj pravi, salonski. Verovali ili ne, i davne 1932. godine beogradske gospođe i gospođice vodile su računa o ovako sitnim detaljima svog izlgeda. Na fotografiji objavljenoj u listu “Politika” pre 81 godinu vidi se berberin Dimitrije Rakić, ispred svog lokala u Bulevaru kralja Aleksandra, kako pokušava da se protiv konkurencije bori niskim cenama. Očekivano, u to vreme usluge uređivanja noktiju bile su manje vrednovane od usluge nege kose. Inače, svet se sa lakom za nokte prvi put sreo 1920. godine, a smatra se da je za ovo otkriće zaslužna Mišel Renard. Naime, ona je radila u porodičnoj firmi koja se bavila proizvodnjom boja za automobile. Vlasnici su bili Čarls Revson i hemičar Čarls Lahman. Oni su u njenoj ideji videli potencijal, ubrzo su otvorili fabriku i masovna proizvodnja je počela. Od tridesetih godina 20. veka promenili smo nekoliko ideologija i vrednosnih sistema, ali navika žena da se neguju u salonima – teško se menja. Naravno, ona je sa godinama napredovala, pa je za mnoge postala i neka vrsta zanimanja “za sebe”. Međutim, o njima nekom drugom prilikom. telegraf |
Autoru: | Senka [ 17 Dec 2016, 21:56 ] |
Tema posta: | Re: Bilo jednom u Beogradu... |
Atelje iz pradedinog sećanja Kako su nastajali prvi fotografski kadrovi u srpskom prestonom gradu: Prvi snimak nastao tehnikom dagerotipije načinio Dimitrije Novaković davne 1840. godine, podseća nas Miroslav Aleksandrić iz Foto-muzeja PRETEČA moderne fotografije pojavila se u Beogradu još 1840. godine, samo godinu dana pošto je ovo čudo tehnike javno prikazano u Parizu. Precizan naziv bio joj je dagerotipija, po Francuzu Dageru koji je pronašao. Sagovornik nam je Miroslav Aleksandrić, jedan od osnivača Foto-muzeja i autor knjige "Fotografi i fotografski ateljei u Srbiji 1860-1918". - Prve dagerotipije u Beogradu načinio je 1840. godine Dimitrije Novaković, Srbin, trgovac, rodom iz Zagreba - kaže Aleksandrić. - Znamo da je snimio deo grada, a da je snimak poklonio knezu Mihailu Obrenoviću. Novaković je kod samog Dagera naučio ovu veštinu što znači da je prisustvovao javnim demonstracijama postupka u Parizu 1839. godine. Nažalost, ovaj snimak nije sačuvan. U istoj tehnici je Anastas Jovanović pokušao da načini portret kneza Mihaila godinu dana kasnije. Jovanović je jedan od pionira srpske fotografije, ali nažalost, ovaj portret "nije baš osobito dobro ispao". Istorija fotografije - Narednih godina Anastas Jovanović pravi seriju značajnih snimaka za istoriju srpske fotografije - dodaje Aleksandrić. - Međutim, tada su aktuelne nove tehnike, poput talbotipije i kolodijuma. USLOVI Sredinom 19. veka bilo je uobičajeno da fotografi rade u improvizovanom prostoru. Citirajući profesora Debeljkovića dolazimo do saznanja da je "jedan ravan zid na koji je padalo dosta svetlosti ili zategnuto platno u nekom dvorištu ili na većoj terasi brzo stvorilo uslove koji su fotografu bili potrebni da obavlja svoj posao". S vremenom, počinju da se nižu imena značajnih fotografa, pa istoričari beleže ime Đorđa Kneževića, a naš sagovornik naglašava važnost putujućih fotografa, koji su bili uglavnom stranci. U beogradskim "Srpskim novinama" se često oglašavaju, a među njima se ističe Josif Kapileri, koji obaveštava publiku kako ima "osobito važnu mašinu za dagerotipiranje, odnosno 'malanje' lica koja vrlo dobro i sa najboljim izgledom tako izlaze... Do sad svaki ko je ovom mašinom portretiran savršeno je zadovoljan bio." Kapileri informiše javnost kako "obitava u kafani Dunavovića kod Varoš kapije". Istim poslom bavi se i Josif Kalajn, koji je mušterije sačekivao u mehani Ibrahim-Duvandžije na Savi kod Toše, 1847, a dve godine kasnije svoje usluge nudi i Adolf Dajč. - Putujući dagerotipisti prilikom boravka u Srbiji običavali su portretisati zainteresovane građane - dodaje Aleksandrić. - Tako se pop Milija Marković oglašava u "Srpskim novinama", objavljujući da je od Dajča naučio da izrađuje portrete, zahvaljuje se tom gospodinu i javlja kako je od njega kupio i mašinu. Pa ipak, dagerotipija je bila skupa i dostupna samo malom broju građana Kneževine Srbije. Za jedan snimak 1844. godine, po ceni od pet forinti srebra, mušterija je mogla da kupi oko 120 kilograma brašna, više nego dve ovce, ili je mogla skoro mesec dana da ruča u najboljem lokalu, "Kod jelena". Tako su u Beograd ušli prvi fotografi i njihovi snimci, a Aleksandrić pedantno beleži kako je od početka, pa do 1918. godine bilo 131 fotograf i fotografskih firmi. FOTO-MUZEJ Članovi udruženja "Foto muzej" napravili su kolekciju koja sadrži više od 100.000 fotografija koje su prikupili članovi ovog društva, povezani na internetu. Osnivači su Živojin Stevanović, Zoran Trtica, Nemanja Stanković, Miroslav Aleksandrić i Vladimir Janošev. - Kolekcija počinje od najstarijih dagerotipija i perioda prvih fotografija, pa do savremenog doba - objašnjava Aleksandrić. - Zvanično je 1861. godine Florijan Gatenbajn otvorio prvi stalni fotografski atelje. Godinu kasnije istim poslom se bave i ortaci Panta Hristić i Antal Knirš, kao i Rikard Musil i Mirić. Posebno zvanje imali su takozvani dvorski fotografi, koji su imali poseban ugled i radnju u Beogradu. Tokom 1887. godine otvorio je atelje i Milan S. Jovanović, svakako najznačajniji beogradski i srpski profesionalni fotograf u periodu do Prvog svetskog rata. Inače, Milan je brat čuvenog slikara Paje Jovanovića, otac vajara Dušana - Đukina, i deda režiserke Soje Jovanović. Takođe je bio i svekar glumice Vele Nigrinove, kum Branislava Nušića... Jaka konkurencija - Od 1863. godine deluje i fotografski atelje Anastasa Stojanovića i Karastojanova, i to pod patronatom Anastasa Jovanovića, upravnika dvora kneza Mihaila. Imajući u vidu broj fotografa koji je delovao u tada nevelikom Beogradu, konkurencija među njima je bila žestoka. Srbija je šezdesetih godina 19. veka bila zaista siromašna zemlja. Stvarajući nam sliku o radu fotografa, bilo u Beogradu, bilo van njega, Aleksandrić skreće pažnju na proces koji je morao da bude obavljen. - Samo nameštanje šatora, sa priborom za nalivanje staklenih ploča emulzijom, za senzibilisovanje, razvijanje, fiksiranje zatevalo je ogromnu energiju i rad, o čemu je danas teško stvoriti i približnu sliku. I to, za samo jedan snimak. Za svaki sledeći snimak postupak pripreme negativa se ponavljao ispočetka, a fotografa je tek posle svega navedenog čekala izrada pozitiva. DVORSKI FOTOGRAFI Ovo zvanje do 1918. godine nosili su Anastas Stojanović, Nikola Štokman, Panta Hristić, Petar Jovanović, Lazar Lecter, Milan Jovanović, Vasa Danilović, Nikola Lekić... BEOGRADSKI FOTO-AMATERI Amateri koji su voleli fotografiju bili su sve brojniji među uglednim svetom do Prvog svetskog rata. Tako Aleksandrić beleži veoma ugledna imena. Među njima Mihajla Valtrovića, akademika, pisca Branislava Nušića, ali i vladara Milana Obrenovića. Među zaljubljenicima u fotografiju uočavamo imena i profesora Đorđa Stanojevića, hemičara Tome Leka, guvernera Marka Stojanovića, akademika Jovana Cvijića, slikarke Nadežde Petrović... KO JE ZAISTA BIO PRVI? U literaturi o istoriji fotografije uvaženo je mišljenje profesora Branibora Debeljkovića da je prvi stalni foto-atelje u Beogradu i Kneževini Srbiji otvorio Florijan Gantenbajn 1861. godine. Pa ipak, Aleksandrić podseća da je još 1854. godine u našu zemlju iz Habzburške monarhije došao Uglješa Kervarić koji je radio kao putujući fotograf u unutrašnjosti Srbije, a zatim je zatražio srpsko državljanstvo uz reči da "svoje zanimanje ovde ima", što su indicije da je Kervarić možda otvorio prvu radnju. - Ukoliko bi se ova istraživanja potvrdila, ako je Kervarić imao još 1856. svoju radnju u Beogradu, to bi ga svrstalo u grupu od tri najstarija ateljea u gradovima na prostoru današnje Srbije. IZVORI I POTPISI Sve fotografije koje objavljuju "Novosti" ovom prilikom potiču iz kolekcije Miroslava Aleksandrića, i sastavni su deo Foto muzeja. večernjenovosti |
Stranica 2 od 3 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |