Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 04:13


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 26 Apr 2013, 22:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Hrišćanstvo u Srbiji (9): Ključ za Makedoniju

Bargala, episkopsko sedište, bila je lokalitet Gradine, grada u selu Gornji Kozjak blizu današnjeg Štipa i zaštićena je sistemom kružnog utvrđivanja. Na brdu Donji Kozjak, 3 km udaljenom od Bargale, nalazio se lokalitet Bandera, uporišnog karaktera i, možda je, kako ističu neki arheolozi, tu bila smeštena Tribalska, Skitska ili Tračko-skitska prestonica. Ruševine Bandere potiču iz 5. do 3. veka pre nove ere.

Slika
Viničko utvrđenje

Rudnik ikona

Zapadno od Bargale nalazi se lokalitet Cvilig, sa kvadratnom kulom koja je takođe deo odbrambenog fortifikacionog sistema. Sličnog karaktera je i kula na lokalitetu Crvulevo, na Kozjačkoj reci. Nekoliko kilometara dalje, u selu Radanje (Radovanje), na lokalitetu Silvik, nađeni su ostaci kamene kule, sa kvadratnom osnovom.

Gorica za branitelje

Na severu Makedonije, nekoliko kilometara od reke Bregalnice, nalazi se lokalitet Gorica, gde je otkrivena trobroda bazilika i gde su, možda, prethodno bile smeštene ikone iz Vinice (Mala Vinča), jer je to najvažniji crkveni objekat u okolini. Jednobroda bazilika, koja je bila izgrađena na Vinici, služila je potrebama kulta branilaca utvrđenja.
Dosadašnja arheološka iskopavanja otkrila su ostatke nepravilnog poligonalnog utvrđenja koje je, na uglovima, bilo ojačano kulama. Na njegovoj južnoj strani, u širini 100 sa 50 m, pronađena je jednobroda crkva, a 50 m istočno od nje i neka nepoznata građevina, sa ostacima kolonade stubova. Između temelja ove zgrade i kolonade, na dubini od 2 m, otkriveno je 30 celih ikona i 80 u komadima. Ovaj izvanredno značajan starovekovni hrišćanski nalaz, leži na lokalitetu Viničko kale, na nadmorskoj visini od 450m, u vrhu grebena, na skoro neosvojivom terenu.

Još jedan izuzetno važan podatak za rano hrišćanstvo u Srbiji, odnosno Srbiji - Makedoniji i Staroj Srbiji, kako se nekada ovaj prostor zvao, je Hijeroklova Tranupara. Tranupara je poznato arheološko nalazište u Srpskoj Kamenici (danas preimenovana u "makedonsku"), naselju - gradini koja je bila ključna za odbranu i sigurnost cele Kočanske kotline, smeštena na obroncima Osogovskih planina. Istraživač ovog prostora, B. Aleksova, ovo ime, Tranupara, etimološki tumači kao simbiozu latinske reči "trans" i grčke "para" što bi, udruženo, značilo prelaz preko nečega.

Naravno, ovo je besmisleno. U pitanju je polatinjeno srpsko ime - etimološko značenje reči, Tranupara leži u okolnostima geografskog reljefa i pre označava srpsko "trapanje", odnosno oprezan hod preko neravnih, kamenitih površina; odatle i naziv ovog lokaliteta, Srpska Kamenica.

Slika
Žile kucavice u odbrani zemlje: Viničko kale


Srpska Kamenica nalazi se na ušću Kameničke reke u reku Bregalnicu, na brdu Kalata. Gradina je sa tri strane bila zaštićena planinama, koje su se usecale čak do rečnih korita. Na vrhu Kalate bio je zaravnjen plato kome je, jedino sa severne strane, bio moguć pristup. Kamenica je bila ograđena odbrambenim zidinama razmera 35 sa 80 metara, sa rovom izdubljenim u steni.

S obe strane rova, drevni graditelji su postavili zidove. I ovde se može objasniti latinsko-grčko Tranupara kao srpsko "trapanje", jer prilikom izlaska ili ulaska u grad, uvek se moralo preći preko dva zida i izdubljenog odbrambenog rova, što je zahtevalo oprezan hod, trapanje.

Konačno pribežište

Ideja onoga, koji je zamislio uporišno-odbrambeni sistem Bargale, bila je smeštanje grada Ključa na jug, u brda Plačkovice, i on je, za tvorca odbrane, stvarno bio "ključ" celog sistema, konačno pribežište u koje bi se povuklo stanovništvo Bargale i okolnih mesta, posle eventualne potpune propasti celokupnog uporišnog sistema kružne odbrane.
Na ovom lokalitetu bile su iskopane dve značajne crkvene građevine: 400 m zapadno od ušća reke Kamenice u Bregalnicu, u mestu Beogov Dub, kasnije islamizacijom preimenovan u Begov, nađena je jednobroda bazilika, a na lokalitetu Keramidnica, nađena je velika, trobroda bazilika sa ostacima septuma i sintronosa.

Samo ime, Beogov Dub, hrast, ukazuje na sarmatsko poreklo naziva. Mnogi alanski kraljevi nosili su ovo ime, a hrast je bio sveto drvo Srba. Hijerokle kaže, da je između Tranupare i Pautalije (palanke, u pitanju je Kriva Palanka), razdaljina 50 milja.

Značaj Kamenice, Tranupare za Kočansku kotlinu je i u tome što je odavde išla najkraća saobraćajnica za Krivu Palanku, a sa druge strane, ovaj, dobro branjen prolaz, preko Osogovskih planina, štitio je proboj u južne provincije Rimskog carstva. Ovo su bila Trajanova vrata, brana carstva.

Slika
Ikone iz male Vinče


Hijerokle, u Aktima Petog ekumenskog sabora, iz 533. godine, spominje grad Zaparu. Zapara je potpadala pod jurisdikciju Justijane Prima, a teritorijalno, sredozemnoj Dakiji. Ova gradina se nalazila na ušću Zletovske reke u Bregalnicu, na lokalitetu Krupište, gde su nađeni mnogobrojni ostaci iz ranohrišćanskog perioda. Od tri utvrđenja, koje navodi Hijerokle, jedno je bilo u okviru naselja Zapara-Krupište, a ostala dva u okolnim brdima.

Upravo prema ta dva brda, na kojima se nalazila odbrana grada, Zapara je dobila ime. Naime, severno od Krupišta bile su dve utvrde: Mali i Veliki Capar. Capar se prvobitno zvao Šapar i odatle njegovo latinsko ime Capar, jer "capio" znači na latinskom isto što i slična reč "ćapiti" na srpskom: uhvatiti, zgrabiti, osvojiti. Kasnije je ova srpska reč pretočena u grčku kao Šapio, Capio, Capara, Zapara. Srbizovano, grčko Capara, danas se održalo kao Zapara. Ime je sadržavalo ideju branitelja, jer, stvarno osvajanje ovih utvrda, Malog i Velikog Capara, značilo je osvajanje, ćapanje, zauzimanje grada.

Mera opreza

Slika
Ikona iz Male Vinče

Grad Krupište, Zapara ili Šapar, imao je ostatke antičkog naselja, nekoliko utvrđenih objekata i tri crkve. Sudeći po istorijskim izvorima, Šapar je bio jako crkveno središte, o čemu svedoče ostaci dve bazilike i kružni martirijum.

Trobrodna bazilika, nađena je ispod crkve svetog Nikole, a jedna, krstoobrazna bazilika, otkopana je na potezu Kale. Zapadno od Krupišta, na lokalitetu Kletovnik, nađena je jedna kružna građevina, najverovatnije pomenuti martirijum.

Krupište je bilo prirodni mostobran, na levoj obali reke Bregalnice, dok je Bargala bila sa njene leve strane. Postavljanje Krupišta preko puta Bargale bila je vojna potreba, ali i mera opreza. Tri crkvene građevine bile su zaštićene sa tri utvrđene građevine. Šapar je štitio mostobran preko reke Bregalnice, a, što je još značajnije, odavde je kretao u starom veku put za Krivu Palanku, koji je kao transverzala presecao reku Bregalnicu.

Žilu kucavicu i uporišnu tačku ovog odbrambenog sistema čini grad Ključ, često ime za gradine sarmatskih Jaziga i Anta. Takođe, mnogi etrurski gradovi su nosili ovo ime. On se nalazio na dva brda, iznad Kozjačke reke. Grčko Kolenidin, latinski Kluzij i turski Kalauzlija, kako je, vremenom, gradina menjala ime, imaju isto značenje reči ključ.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 26 Apr 2013, 23:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poreklo hrišćanstva u Srbiji (10): Srpski Isus u Hadu

Između lokaliteta Bargale i Viničko kale trebalo bi pomenuti lokalitet Morodviza koji ima ostatke bazilike podignute koncem starog veka. I u ovom gradu su pronađeni ostaci kasnoantičke odbrambene utvrde. Značaj Morodviza ogleda se u tome što je na prelazu 9. u 10. vek postao jedna od prvih srednjovekovnih srpskih episkopija.

Slika
"Roditelji" Svetog Teodora: Teodor Stratilat i Teodor Tiron


Srbi nisu varvari

Nalazište Viničko kale, a kale na turskom jeziku znači tvrđava, i gradine Vinica, geografski leži kao presečeno istoimenom rekom. Na istoku se pružaju planine Obožna i Golak koje se, idući na sever, postupno povezuju sa masivom osogovskih planina, koje zatvaraju celu Kočansku kotlinu, kao u neki prirodni kazan. Poduhvaćen s juga planinom Plačkovicom, s istoka planinama Obožnom i Golakom, s nadmorske visine od 1.500 m, lokalitet stepenasto pada ka nadmorskoj visini od 500 m, da bi se, idući na sever, spustio na nivo Kočanskog polja i reke Bregalnice.

Slika
Sveti Danilo i Gavrilo sa lavovima


Ovako veliko zgrušnjavanje crkvenih zdanja, na malom arealu od dvadesetak kilometara, značajno je zbog dve stvari: episkopi i crkvena organizacija imali su istaknuti položaj u ovim gradovima i celokupan urbani sistem je služio kao centar odbrane unutrašnjosti Rimskog carstva i Vizantije, potom i Srbije.

Za Srbe kao narod ranohrišćanske civilizacije ovi lokaliteti su od nemerljivog kulturnog značaja koji, po ko zna koji put, ukazuju na Srbe kao nosioce civilizacije, a ne, kao što godinama "gusla" tzv. Bečko-berlinska istorijska škola, na varvare koji su ognjem i mačem hristijanizovani. S tim u vezi, lokalitet Male Vinče, Vinice, Hijerokle imenuje Armonijom - harmonijom, skladom ranohrišćanske civilizacije i duhovnosti.

Lovac iz podzemlja

Zanimljiv je u istočnoj Srbiji kult Tračkog konjanika, koji svoje poreklo vuče iz skitske mitologije. On je lovac iz podzemlja, oboženi pokojnik koga neposredno vezuju za grčko-rimske kultove Silvana, Plutona i Herakla. Na njega se u Srbiji nadovezuje kult svetog Teodora, koji preovlađuje na prelazu starog u srednji vek.
U vremenu hristijanizovanja antičkog sveta i ondašnje drevne Srbije nije se smelo ići sa potpunim uništavanjem religiozne svesti kod naroda, već se insistiralo na sinergiji, sažimanju i stapanju politeističkih kultova sa hrišćanskim, uvek sa novim značenjima i sa namerom veličanja Hristovih muka, njegovog žrtvovanja, raspeća i vaskrsenja.

Od 2. do 4. veka, upravo je sinergija karakterisala grčko-rimske, sarmatske i trako-skitske bogove. Ona rađa ijatričko-soteriološku situaciju u religijskoj svesti ljudi starog veka, koja se integriše u rano hrišćanstvo bez nekih velikih problema i komplikacija. Čuvena kultna mesta se, kao neke retke biljke, prenose iz Male Azije u daleka balkanska mesta. Na Balkanu postoje tri značajna kultna ranohrišćanska središta: Ćustendil (Pautalija), Strumica (Tiveriopolj) i Ser (Serb, Srbica). Ovde se grčko-rimski kultovi povezuju sa lokalnim kultovima Singa, Skita, Trako-Skita, Kimera i Sarmata, a potom se razrešavaju u hrišćanskoj slici kulta.

Vojne potrebe Carstva uzrokovale su i nove religijske potrebe, nova sažimanja i nova mešanja kultova. Ovakvom situacijom naročito je zahvaćena putna trasa od Bitolja (Herakleja Linkestis), pa sve do Ćustendila. Religijska praksa započinje kultom Herakla iz Herakleje, a nastavlja se sinergijom Vida, Peruna i "Tračkog konjanika", sa Apolonom, Jupiterom, Junonom i Dracenom (Higijom). Ovde je izuzetno značajan kult Herakla, jer on, polučovek-polubog, pobeđuje smrt, mračne sile Hada i njegovog čuvara Kerbera.

Slika
Trački konjanik u Gamzigradu


Od kulta Tračkog konjanika, koji vodi poreklo od Skita, dalje vodi sveti Teodor. Bila su dva uzora za prokreaciju, stvaranje svetog Teodora i oba su bili vojnici. Jedan je Stratilat, rodom iz Evhaite. Bio je zapovednik i posečen je srpom 8. 2. 319. godine. Drugi, Tiron iz Amasije je 17. 2. 306. godine spaljen. Veoma brzo, njihov kult je, preko martirijuma Stratilata u Evhaiti, prenet po celom hrišćanskom svetu, a svi veći hrišćanski centri sazidali su crkvu, njima posvećenu. Pokretač je bio učeni teolog Grigorije Ninski (335-395), koji je, na grobu mučenika Stratilata izgovorio pohvalu koja je bila pravni osnov za širenje kulta.

Omiljena imena

Za širenje kulta svetog Teodora najzaslužnija je legenda koja pripoveda da je sveti Teodor naredio da se skuva koljivo, pšenica, pošto je rimski car, Julijan Otpadnik (361- 363), hteo da žrtvenom krvlju oskrnavi sve namirnice koje su bile predviđene za početak posta. Ova legenda je ušla u hrišćanski kalendar kao kuvanje nesamlevene pšenice za prvu nedelju velikog posta. Ovaj običaj kuvanja pšenice od tada se širi i učvršćuje u Srbiji, a Teodor, Todor i Teodora postaju omiljena imena kod Srba.

"Onaj, koji je vaskrsao Lazara", govori se u apostolskim spisima, iz prvih vekova hrišćanstva i misli se na Hrista, "koji je Jonu izvukao živog i nepovređenog iz utrobe morskog čudovišta posle tri dana, spasao tri mladića iz užarene peći, i Danila iz rova sa lavovima, taj ima silu da nas povrati u život". Prorok Danilo, izuzetno omiljen u ranoj hrišćanskoj umetnosti na tlu Srbije, sećanje je na Hristov trodnevni odlazak u Ad, nakon raspeća. Danilo je vaskrsao u lavljoj pećini, gde je pećina metafora za podzemni svet, a lav ima značenje telesne smrti i Satane.

Odeća ne čini sveca

Danilo je praslika Isusa i obično se prikazuje između dva lava: njegovo spasenje, iz jame sa ovim zverima, simbol je vaskrsenja Hristovog, koji se vernicima prikazuje na Uskrs, s kojim je u najtešnjoj vezi. Danilov boravak u rovu sa lavovima i neke druge scene iz njegovog života, prikazane na ranohrišćanskim ikonama, označavaju euharistiju kao obred i žrtvu. Danila je iz rova od sigurne smrti spasao Hristos, a vernicima se, u tajni pričešća, predaje istinsko telo i krv Hristova, radi oprosta grehova i zadobijanja večnog života, koji će im on dati na dan svog drugog dolaska, kada će dostojne vaskrsnuti na život večni.

Danilova ikonografija, stilski se, učestalo, javlja u ranom 4. veku u sklopu Jonine trilogije, imajući značenje spasenja i besmrtnosti. Ona, u svojoj jasnosti i simboličnosti, ima fina razdvajanja koja su odlika stilskih promena, u burnim vremenima, od 3. do 5. veka. Treći i četvrti vek karakteriše slikanje nagog Danila među dva suprotstavljena lava, a pozni 4. i 5. vek odlikuje odeveni Danilo.

On nosi tuniku dugih rukava, plave boje. Takođe, obučen je u zelene pantalone i crveni ogrtač pelerinu, koja je pričvršćena okruglom kopčom ispod vrata. Na ikonama iz Vinice i Podgorice, Danilo ne nosi, što je uobičajeno, sarmatsku kapu, već proročki kalatos. Srpski Danilo, po svom stilu, najbliži je ipak Maloj Aziji, dok se "evropski" Danilo može smatrati uvozom carske porodice Konstantina Velikog i Valentijana, kreiranog za potrebe prestonice Carstva i njene crkve.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 26 Apr 2013, 23:50
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poreklo hrišćanstva u Srbiji (11): Svetac pod šifrom

Sledeći veliki kult ranohrišćanske Srbije se odnosi na svetog Mihajla. Etimološko poreklo reči Mihajlo, tj. Mihael, sudeći prema izvorima iz jevrejskog jezika, znači onaj koji je kao Bog, podoban Bogu, nalik Bogu.

Slika
Božji izaslanik: Sveti arhanđeo Mihajlo

Iz ove osnove proizilazi da je Mihajlo bio zaštitnik celog izraelskog naroda. S obzirom na to da su Srbi iz Bosforskog kraljevstva primili hrišćanstvo u apostolskim vremenima, ne čudi da je kod njih Mihajlo nalik sudiji i da zastupa Srbe pred Bogom, na Strašnom sudu.

Drugi izvor vezuje Mihajla za životvornu vodu i isceljenja bolesnika, a treći prikazuje ovog sveca kao Božijeg izaslanika i opunomoćenika, dok njegovo značenje proizilazi iz veze sa podzemnim svetom, gde je stekao ulogu voditelja duša, psihopompa, u svet mrtvih.

Epigrafska građa iz 1. i 2. veka, u Maloj Aziji, govori o izjednačavanju Mihajla - anđela sa imenom Boga, što znači da je on postao zajednička imenica za veći broj bogova iz zorooastričke i vavilonske religijske tradicije, koja je bliska arijevskim, indoevropskim, mitovima i legendama.

Moštima na nevernike

Na teritoriji Srbije pronađeno je dvadesetak ikona sa predstavom svetog Mihajla iz ranohrišćanskog perioda. Kad tome dodamo nalaze sa ostalih, bliskih lokaliteta, suočeni smo sa izuzetno raširenim kultom. Ova, izuzetno velika proizvodnja ikona, proistekla je iz dva izvora: klasične grčke tradicije i moćnog uticaja Male Azije.

Kult je prenesen na Balkan i tle Srbije, jer se upravo na ovom prostoru vekovima vodila bitka za opstanak i spas Carstva, na prelazu iz starog u srednji vek. Skoro svi hrišćanski izvori od 3. veka govore da su bitku protiv inoveraca mogle da dobiju samo mošti svetitelja koji su, svojim hrišćanskim agonom, dosegli svetačku vrlinu i tako dospeli do hrišćanskog ideala kome teže svi.

Slika
Obredni pehar iz Srbije u obliku jelenske glave


U oblikovanju Mihajlove ikonografije išlo se u dva pravca. Jedan je lokalni, ikonografsko-dogmatskog sklopa, vezan za tradicije ovog prostora, vreme Aleksandra Makedonskog i njegovih ratova protiv srpskih Tribala (Skita, Trako- Kimbera i Trako- Skita), i drugi, vezan za istorijsku situaciju ranog hrišćanstva. Prilikom tumačenja ovih, kasnoantičkih tradicija, uvek treba imati na umu unošenje maloazijskog hrišćanskog svetačkog elementa u topografsku nomenklaturu Srbije.

Princ anđela

Mihail je arhanđeo, princ anđela u jevrejskoj, hrišćanskoj i islamskoj tradiciji. Smatra se zapovednikom nebeske vojske. Pominje se u Starom zavetu. Za Jevreje, arhanđel Mihajlo je zaštitnik Izraela i sinagoge. Hrišćanstvo ga smatra zaštitnikom Saborne crkve i prvim od sedam arhanđela, kao i pobednika Lucifera i Satane. Zbog toga se u umetnosti uvek predstavlja u rimskom oklopu sa podignutim mačem ili kopljem kako preti nekom demonu ili zmaju.
Naime, još je istoričar Konstantin Jireček jasno utvrdio da je frigijski, maloazijski grad Kolosa (Cološae) preseljena u Velbužd (Ćustendil), nekadašnju antičku Pautaliju. Kolosa je posle preimenovana u Honu (Ćonea), pa se taj čuveni podvig, vezan za preseljenje, delo arhanđela Mihajla, zove i "čudo iz Hone".

Mihajlo je na srpskim ranohrišćanskim ikonama prikazan sa odećom, krilima i odličjima lovorovog venca i štapa, što odgovara predstavi grčke boginje Nike, koja je bila glasnik bogova, a koja je od njih prenosila glas o pobedi u ratu ili u takmičenju. Arhanđeo Mihajlo često na ikonama dobija slovno šifriran znak DžR, koji se odnosi na njegovu večnu budnost i pripravnost.

Srpska ikonografija predstavlja Mihajla na prepoznatljiv način: to je pokret leve ruke što blagosilja i glasnički štap, u desnoj. Takođe, predstava arhanđela Gavrila ima skoro iste atribute u Blagovestima i Javljanju pastirima (Luka, 2,11). Obadvojica učestvuju u kompozicijama Vaznesenja gde, takođe, istim stavom (benedictio), svedoče o čudu uspinjanja Hristosa na nebo.

Na kraju, treba ukazati na cilj i razlog prenosa Mihajlovih moštiju, iz njegovog kultnog mesta u Maloj Aziji, na Balkan. To je vizantijska država i crkva učinila na dokumentovan način. Pred varvarskom opasnosti, koja je pretila da demolira državni i verski poredak Carstva, veoma je bilo značajno, ponovimo, uništavanje lokalnih paganskih kultova. Upravo je antička Pautalija, smeštena u Beobušku banju, bila kultno mesto kulta Eskulapa i tračko-skitskog Konjanika.

Arhanđeo Mihajlo je, s jedne strane, zamenio Eskulapova božanska svojstva izlečenja bolesnih, a sa druge strane je, takođe, preuzeo ulogu Konjanika, kao četovođe nebeskih ratnika u apokaliptičkoj borbi, u trenutku strašnog, poslednjeg suda.

Najstarija ikona

Pored mnogobrojnih predstava lava, na teritoriji Srbije, postoji kontinuitet predstave jelena, još od davnog paleolitskog vremena, pa sve do vremena srednjevekovnih, bogumilskih stećaka iz 15, 16. veka. Ovo je važno zbog mogućnosti dokumentovanja razvoja mitske svesti na ovom prostoru unatrag 30.000 godina i uočavanja načina kako se simboličko značenje jedne predstave, u ovom slučaju jelena, menja u skladu sa religioznim razvojem.

Kult jelena

Crteži jelena su se pojavili još u starijem ledenom dobu, izvedeni tehnikom urezivanja u zidne kamene površine. Kult jelena i jelenskih rogova trebalo bi posmatrati kroz evolucione promene htonsko-lovačkih kultova, zoolatrija, i preko agrarnih kultova antropomorfnog politeizma. Ovo se može ilustrovati primerom jednog žrtvenika sa predstavom jelena, sa lokaliteta Rudna glava u Negotinskoj Krajini, iz petog milenijuma pre nove ere.
Tokom vekova, kod Srba su se razvila tri kulta vezana za životinje. U pitanju su bik (vo), jelen, lav i orao. Prva tri vuku svoje korene iz preistorije, dok je simbol orla vezan za srednji vek i uspostavljanje srpske državnosti.

Ikona u Vinici, koja prikazuje jelena kako pije vodu iz kantara, najstarija je ikona na svetu sa ovim hrišćanskim sadržajem, vezanim sa psalm 42, imajući pandan sa mozaikom u crkvi sv. Jovana Lateranskog u Rimu, čiji se nastanak vezuje za vreme cara Konstantina Prvog i prvu polovinu 4. veka.

Ranohrišćanska poruka jelena je, kako kaže psalm 42: "Kao što košuta traži svoje potoke, tako duša moja traži tebe, Gospode Bože".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 26 Apr 2013, 23:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poreklo hrišćanstva u Srbiji (12): Lažni krunski dokaz

Rudna glava u današnjoj Negotinskoj krajini je bio, kako mu samo ime kaže, rudnik bakra iz vinčanskog perioda i, u njegovim podzemnim hodnicima, pronađen je keramički oltar, u obliku figure jelena.

Slika
Centar srednjovekovne Srbije: Caričin grad kod Lebana

Uz njega su nađeni jelenski rogovi, od kojih je načinjen alat za skupljanje i usitnjavanje rude. Kojoj nameni bi mogao poslužiti jelenski žrtvenik, pronađen duboko sakriven u reviru rudnika? Čini se da je nekadašnja funkcija jelena, kao duše plemena, ili roda, izmenjena i da on sada, u vremenu ranog bakarnog doba višeg neolita, dobija funkciju posrednika i prenosioca (putovođe) pokojnika u svet zaborava i dubine smrti. Ali, na žrtveniku iz našeg rudnika nije u pitanju samo pokojnik već, pre svega, dobrobit rudnika i uspešan rad rudara.

Izum Sarmata

Slika
Žrtvenici u Rudnoj glavi

Kult jelena prihvatila je i keltska grupa Meza i Skordiska sa Dunava, koji su jelena poistovetili sa bogom Kernunosom, koji je bio rogato jelensko otelotvorenje, gospodar svih životinja i njemu se žrtvovalo ritualnim potapanjem u tzv. ritualne kazane.

Ritualne, žrtvene kazane su imali Sarmati, a Kelti su preuzeli ovaj njihov "izum". U religiji Skita i Sarmata jelen je najčešće prikazivana životinja, često u fantastičnim alegorijama, čije značenje nije lako otkriti. Zbog obilja jelena i lavova, ali i drugih životinja, cela skitsko-sarmatska umetnost se uobičajeno naziva "životinjskom". To je razumljivo s obzirom na lovačko-skitački karakter njihovog društva.

Što se tiče ranog hrišćanstva na tlu Srbije i njegove veze sa predstavom jelena, ovaj se uvek javljao u sklopu sa pokojnicima, grobnim ritusom i sakralnim objektima, rimskim i ranovizantijskim bazilikama. Jelen je, uvek, u tom smislu, predstavljao samog pokojnika. Poistovećivan je sa božanstvom smrti, što je bio znak da je pokojnik, u samrtnom času, napustio telo i prešao sa onu stranu života, u sfere gde borave duše umrlih.

Slika
Koštani pijuk sa Rudne glave

Nedorečenost i nedovoljna arheološka istraženost srpske starovekovne teritorije, naročito unutrašnjost, često pomaže nepreciznim ili neosnovanim, brzopletim sudovima i zaključcima.

Jedan od njih je i priča o prvom krštavanju Srba na Balkanu, u 7. veku, koje je, tobože, izvršio car Iraklije, u organizaciji dalmatinskih i vizantijskih gradova i rimskog pape. Kao "krunski" dokaz u pitanju je samo jedno istorijsko sećanje vizantijskih careva 9. i 10. veka, a nikako, kao što smo pokazali, definitivna istorijska činjenica.

U 8. veku vizantijski carevi ikonoborci tek su pribeleženi u pojedinim srpskim grobovima u Dalmaciji, što navodi na pomisao da su Srbi znatno ranije postali hrišćani. U protivnom, bili bi veličani kao vladari koji su hristijanizovali Srbe.

Prava hristijanizacija Balkana izvršena je, kako smo istakli, na prelazu iz starog u srednji vek i potpuno je okončana početkom 11. veka, kada je, za vreme cara Vasilija Drugog, šest srpskih episkopija ušlo u novu podelu balkanskih prostora. Ta podela, skoro polovine Balkana, njegovog zapadnog kraka, u jedan župsko-crkveno administrativni sistem, znak je raskidanja sa ranohrišćanskom bazom justinijanskog grada - polisa, refugijuma (refugium) i, početak je formiranja savremenog grada, sa trgom oko katedralne crkve, gde se svetkovao lokalni svetac i gde su se održavale razne proslave, te vršila robna razmena.

Kult na Petrovoj gori

Da se kult jelena održao u Srbiji do današnjih dana, svedoči narodni običaj sa Petrove gore, iz Jablaničkog okruga, koji se održava svake godine 12 jula. U pitanju je zemljoradnički kult, kad se na kameni žrtvenik prinosi žrtva i kamen se prska krvlju, tek zaklane, životinje. U starini je bio žrtvovan jelen, a danas se, kao njegova zamena, obično koristi ovca. Upravo, smisao savremenog žrtvovanja na Petrovoj gori, pokazuje da je posrednik do božanstva plodnosti krv, krv žrtvovanog posrednika.

Rasadnici hrišćanstva

Najvažniji ranohrišćanski lokaliteti u Srbiji su: Bela crkva, Beograd, Caričin grad, Čačak, Donje livade, Devič, Gacko, Gamzigrad, Golubac, Gornji dolac, Kladovo, Kosmaj, Kostol, Kragujevac, Kuršumlija, Lipljan, Lisičići, Livadice, Lopuška glavica, Ljubičevac, Mitrovica, Mihaljevići, Morodvizd, Niš, Novi Pazar, Pančevo, Pirot, Šopovo, Prahovo, Požega, Prčevo, Prilep, Ritopek, Rudine, Sirmijum, Skoplje, Štrpci, Trnovo, Udovica, Užice, Veliki Gradac, Vinica, Vinča, Višnjica, Vrbica, Vršac i Zrenjanin.

Feudalizacija Srbije odvijala se preko seoskog stanovništva, organizovanog u župe, geografski razmeštenog u manje teritorijalne jedinice, uz pomoć profesionalne vizantijske vojske, nevezane uz seljačke, sedelačke obaveze. Srednjovekovni centri Srbije, potrebno je naglasiti, formiraju se oko njenih religijskih centara i kultnih mesta koja, belodano, potvrđuju ranohrišćanski karakter srpske kulture i njene civilizacije.

U pitanju su sledeći lokaliteti: Veliki Gradac, Krepoljina, Manasija, Poganova, Pirot, Vršac, Zrenjanin, Negotin, Vinča, Niš, Jagodina, Trnjani, Doničko brdo, Mačvanska Mitrovica, Brankovina, Gamzigrad, Ravne, Velesnica, Ritopek, Ljubičevac, Brestovik, Beograd, Štrpci, Klenja, Orahovac, Veliko Gradište, Požežene, Vodica i Kosmaj.

Proučavanje dosadašnje građe, ukazalo je na nesigurnost u određivanju granica tzv. primorske Srbije u odnosu na kontinentalnu, koja će, kasnije, postati i pravo obeležje srpskog imena i državnosti. Taj stalni bipolaritet i osobita uloga primorske Srbije (Duklja, Travunija, Zahumlje), kao da je bacila u senku kontinentalnu Srbiju - Rašku, unutar vododelnica Zapadne Morave i reke Drine, koja se stalno satirala između rimske, vizantijske i, kasnije, bugarske države, boreći se, vekovima, za goli opstanak, religiju i jezik.

Visoka duhovnost

Izborena samostalnost dalmatinske Srbije uticala je i na onu kontinentalnu, pre svega kao mesto izbeglištva ispred neprijateljske opasnosti, a svakako i kao kulturno-religijska osnova buduće države Raške koja će, uvek ugrađivati u svoju, silom nametnutu vizantijsku duhovnost, pradedovsko, ranohrišćansko nasleđe, ne samo Duklje, Travunije i Zahumlja, već i ono gensko, stečeno u pradomovini.

Laviranje, između vizantijske uprave gradskih magistrata i rimskog katoličkog pape, biće najvažnija i najznačajnija odlika srpske duhovnosti sve do Nemanjića, svetog Save i autokefalnosti SPC. Vizantijska vlast, crkva i ranohrišćansko nasleđe ovde su bili samo mostobran u cilju da se ono što je grčko, prevede na srpsko.

Arheološka građa od 4. do 6. veka i ona od 7. do 12. veka neprestano kazuje o kontinuitetu materijalne i duhovne kulture konstantinovske i postjustinijanovske Vizantije, čiji je uticaj bio duboko utisnut u Srbiju, postavši vremenom deo kolektivne svesti srpskog naroda i neraskidivi deo njegove sveukupne civilizacije.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 27 Apr 2013, 18:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vreme religioznog buđenja (1): Sekta unutar judejstva

Celokupan hrišćanski svet ove godine obeležava 1700. godina Milanskog edikta, akta kojim je rimski imperator Konstantin, inače Nišlija po rođenju, 313. godine legalizovao hrišćanstvo, religiju koja u prva tri veka bitisanja tretirana kao sekta u judejstvu i bila gotovo konstantno proganjana, sa većim ili manjim oscilacijama. Zbog toga prve decenije početka hrišćanske Crkve nisu ostavile gotovo nikakve spomenike. I sa istorijskog stanovišta vrlo malo se zna o prvobitnom razvitku i organizaciji Crkve, njenom učenju i bogosluženju.

Slika
Isus Nazarećanin sa učenicima

O tim prvim godinama govori se najviše u knjizi Dela apostolska, čiji je autor jevanđelista Luka, a napisao ju je kao nastavak svog Jevanđelja. U knjizi je opisana prva hrišćanska zajednica u Jerusalimu, progon hrišćana od strane judejske vlasti, propoved apostola, posebno apostola Pavla i na kraju širenje hrišćanstva od Jerusalima do Rima.

Istorija hrišćanstva u Delima apostolskim počinje od događaja koji su vezani za početak crkvene istorije u prvom veku nove ere - od Vaznesenja Gospodnjeg i Pedesetnice. Po Lukinom opisu, mala grupa Hristovih učenika koja može da stane u jednu sobu i to ribari - "prosti i neuki", nekoliko rođaka i prijatelja Učiteljevih - je "celo malo stado" koje je ostalo posle Isusa Nazarećanina krajem polovine prvog veka nove ere.

Prema istoričaru crkve Aleksandru Šmemanu (Istorijski put pravoslavlja), oni su bili "mala sekta unutar judejstva - tako se u grubim crtama može odrediti položaj hrišćana, koji su gotovo svi bili Jevreji, u Jerusalimu u prvim godinama nastanka hrišćanstva".

Bilo je to, kako navodi Šmeman, vreme religiozno-političkog buđenja, porasta nada i očekivanja vezanih za nacionalnu sudbinu Izrailja, za biblijska proročanstva o konačnom trijumfu izabranog naroda.

Približavali su se i dani poslednjeg ustanka protiv vladavine omražene rimske imperije, poslednjih pokušaja da se "obnovi Izrailj" i njihovog tragičnog epiloga - rušenja Jerusalima.

Slika

Na samom početku hrišćanstva, kako kaže crkvena istorija, nema ni oštrog raskida ni sukoba sa judejstvom, već se mogu videti hrišćani koji sebe i dalje smatraju organskim delom svoga naroda. Za jerusalimske hrišćane, po Šmemanu, očuvanje jevrejske religijske tradicije i jevrejskog načina života nije bilo samo ostatak prošlosti, već dokaz istinitosti njihove hrišćanske vere. Jer, čitav smisao Starog zaveta se sastojao u njegovoj okrenutosti budućem ostvarivanju i ispunjavanju obećanja o dolazećem Mesiji.
I sam Hristos je uvek svoje delo oglašavao kao ispunjenje Svetog pisma:

"Tako je napisano, tako treba da bude. Istražujte Pisma, ona svedoče o meni".

Učenje o Hristu

I potonje Jevanđelje po Mateju, koje je napisano u judeo-hrišćanskoj sredini, izraziće ovu osnovnu veru hrišćana u Stari zavet kao proroštvo i učenje o dolazećem Hristu. I pošto su se proročanstva ostvarila Bogočovek je u liku Isusa Hrista došao među ljude, nastaje Novi zavet koji hrišćansku zajednicu naziva "eklisijom" - crkvom.

Još u ranom hrišćanstvu, po Šmemanu, na čelu opštine nalazio se episkop koji ima posebnu vlast. Postavljan je od strane apostola ili njihovih prejemnika - drugih episkopa, i on za svoju Crkvu predstavlja sliku samoga Hrista - "Glave i Istočnika", čitavog njenog života. Episkop kao Hristos brine o svima zajedno i o svakome pojedinačno, on je živo središte bratstva i zajednice, on poučava po Duhu svetom, čuvar je apostolskog predanja, svedok vaseljenskog jedinstva Crkve. U upravljanju Crkvom episkopu pomažu prezviteri - starešine, a zatim dolaze đakoni - "sluge", koji su "oči", "ruke" i "uši" episkopu, i njegova živa veza sa narodom.

Slika
Istoričar Aleksandar Šmeman

"Tako mala jevrejska sekta, koju svet gotovo da nije primetio kad se pojavila, sama sebe doživljava kao "so zemlji i svetlost svetu", kao izvor nove svetlosti pozvane da prosvetli i spase ljude ", piše Šmeman u Istorijskom putu pravoslavlja. Ovu zajednicu, hrišćansku opštinu, istoričari su često suprotstavljali kasnijoj "organizovanoj" crkvi jerarhije i autoriteta, kao neko "rasplinuto i ekstatično bratstvo, koje živi nadahnućem i nema drugi autoritet osim daha Duha Božjeg".

Međutim, već u najranijim spisima hrišćanske Crkve može se videti određeno uspostavljanje uprave kojoj je poverena vlast i dat autoritet. To su Dvanaestorica - 12 apostola - ona prvobitna grupa Hristovih učenika i sledbenika koje je izabrao sam Isus. Preko njih se u ranoj Crkvi ostvarivala "vlast samog Gospoda", jer oni su bili svedoci njegovog ovozemaljskog života, njegovih čuda i vaskrsenja, i kada o Hristu propovedaju oni objavljuju ono što su lično od Učitelja čuli, što su videli i doživeli. Njima je data vlast da vezuju i razrešuju, vlast da uče - Duhom svetim i da izgrađuju Crkvu. A, u Delima apostolskim stoji i da se apostoli "nalaze na čelu Crkve, ali njihova prva i osnovna služba je propoved o Hristu".

Zato kad se broj učenika povećavao i brige oko upravljanja crkvenom opštinom umnožavale, apostoli su predložili da se za to izaberu posebni ljudi kako bi Dvanaestorica mogla neprekidno da "prebivaju u molitvi i u službi reči", pa izabraše novih sedam ljudi, "punih osvedočenog Duha svetoga i mudrosti".

Misija apostola

U izboru Sedmorice, crkveno predanje nazvaće ih đakonima, jevanđelist Luka je dao osnovni princip crkvene jerarhije i njenog budućeg razvoja. Ako je apostole izabrao Isus, a nove sluge bira Crkva, na inicijativu apostola, celokupno jerarhijsko ustrojstvo je ukorenjeno u apostolstvu kao svome načelu, a za Crkvu to znači u samome Hristu, jer apostoli su "Njegovi svedoci".

Misija apostola u prvom veku nove ere, po Šmemanu, ne ograničava se samo na jerusalimsku opštinu jer je u njihovoj propovedi i učenju osnova svake hrišćanske zajednice temelj Crkve u svakom mestu, tako da će vrlo brzo hrišćanstvo izaći izvan granica Jerusalima, pa hrišćanska propoved počinje da daje plodove i u Samariji, gde odlaze apostoli Petar i Jovan.

Objašnjavajući Novi zavet Šmeman kaže da se smisao Crkve u Novom zavetu sastoji u tome da "Duh Božji ispunjava ljudsku zajednicu, čineći je nosiocem božanskog života, tako da sve ljudsko u njoj postaje prenosnik Božanskoga, a sve duhovno se ovaploćuje u ljudskome, tako da ljudska zajednica postaje duhovni organizam".

Dok je u ranom hrišćanskom periodu služba apostola bila okrenuta svim Crkvama povezujući ih u jedinstvo vere i duha, dotle je u licu svoje mesne, stalne jerarhije, svaka Crkva dobijala sveukupne apostolske darove i učenja. Apostoli će vremenom otići na onaj svet, a lokalna jerarhija će ostati u svakom mestu da nastavi njihovo delo, da čuva njihovo svedočanstvo i da u saglasnosti sa svim drugim opštinama ostvaruje jedinstvo Crkve kao jednog, jedinstvenog "naroda Božjeg", okupljenog svuda u međusobnoj ljubavi i radi oglašavanja novog života u Vaskrsenju, kako piše Šmeman.

Mera sabornosti

Apostolski sabor u Jerusalimu, u vreme ranog hrišćanstva, o kome se govori u Delima apostolskim (glava 15), u crkvenom predanju postao je uzor svih kasnijih sabora kao mera sabornosti Crkve. U njemu su učestvovali ne samo apostoli, već i prezviteri (starešine) jerarhija lokalne zajednice, a preko njih i cela Jerusalimska crkva, pri čemu je upravo njena glava, apostol Jakov, stariji brat Hristov, rezimirao procene i predlagao odluke. Tada je hrišćanima sugerisano "da se čuvate od žrtava idolskih i od krvi i od udavljenosti i od bluda", drugim rečima od učešća u neznabožačkim ritualnim gozbama. U tom duhu bila je sastavljena i poslanica hrišćanima Antiohije, Sirije i Kilikije.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 27 Apr 2013, 18:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vreme religioznog buđenja (2): Neprekidni lanac progona

Pitanje progona hrišćana ima dugu istoriju u nauci, a takođe je poznato da su hrišćani od samog početka zavoleli svoje mučenike posebnom ljubavlju. Međutim, kako piše Aleksandar Šmeman u "Istorijskom putu pravoslavlja," "rimska vlast u početku uopšte nije primetila hrišćane i nije zapazila bitnu razliku između njih i Judejaca, a judejstvo je bilo zakonita religija Izrailja pod rimskom okupacijom, što je na izvestan način pomoglo da rana hrišćanska Crkva stane na noge, da se raširi i učvrsti u celoj Carevini".

Slika
Neron posmatra Veliki požar u Rimu


Budući da se hrišćanstvo pojavilo kao konkurencija judejstvu, u ovom periodu hrišćani nailaze na neprijateljstvo, a često čak i na mržnju "gomile" prema hrišćanima. Nepostojanje hramova, okupljanje noću, tajanstveni obredi, zajedničke trpeze muškaraca i žena - sve to nije moglo da ne pobudi podozrenje i počele su da kruže najčudovišnije lažne glasine o orgijama, magiji, ritualnim ubistvima na hrišćanskim sabranjima. Rane hrišćane je mrzela i "inteligencija" onog vremena.

"Ali sve ovo, ako je i stvaralo atmosferu koja je pogodovala gonjenju, ipak nije moglo da bude i uzrok, jer rimska carevina je bila pravna država i nije dopuštala samovolju i nasilje", piše Šmeman.

Po njemu, pravi uzrok konflikta treba tražiti u suštini rimske državnosti. Naime, kao i svaka antička država Rim je imao svoje bogove, svoju nacionalno-političku religiju. Ona nije bila ni sistem verovanja, ni sistem morala. Rimski građanin je mogao da veruje, a često je i verovao u "tuđe bogove".

Smrt apostola

To je bio detaljno razrađen ritual prinošenja žrtava i molitvi, kult koji je pre svega imao državno-politički značaj. Od njegovog poštovanja zavisili su blagostanje Rimskog carstva i pobeda nad neprijateljima. Odreći se toga i preći u hrišćanstvo značilo je, u ono vreme, prezreti Rim, otkazati lojalnost, biti pobunjenik.

Početak velikog progona hrišćana označen je požarom u Večnom gradu u noći 16. jula 64. godine nove ere. Tada je izgoreo veliki deo Rima, a glasine u narodu su za podmetanje požara optuživale samog imperatora Nerona. Međutim, imperator koji je zaista zapalio Rim, jer je maštao da preuredi prestonicu, svalio je krivicu na hrišćane. I mada je Neronovo gonjenje bilo ograničeno na Rim, ono je prvi put postavilo pitanje hrišćana u političkoj i državnoj ravni, u kojoj će se kroz dalju istoriju razmatrati.
Kraj prvog veka hrišćanske ere protiče u Rimskoj carevini u neredima i haosu, pa Rimu nije do posebnog bavljenja hrišćanima. Međutim, ozbiljni progoni su na pomolu, pa se za ovaj trenutak vezuje mučenička smrt apostola Petra i Pavla u Rimu, kao i smrt Jovana Bogoslova na Istoku.

Početkom drugog veka nastupaju zlatne godine rimske istorije - "vek Antonina". To je vreme poslednjeg procvata Rima pod vlašću najboljih od svih imperatora koji su u njemu ikad vladali - Trajana i Marka Aurelija. Ali, baš za njihovo vreme, u dane kada su sve moralne vrednosti, navodno, dostigle vrhunac, sukob sa hrišćanima dobija tragično značenje. I mada je Trajan zabranio "lov" na hrišćane i odbacio anonimne dostave "nedostojne našeg vremena", hrišćanstvo je za njegove vladavine bilo osuđeno svom težinom rimskog zakona, a svako ko je bio okrivljen što je hrišćanin i ko se nije opravdao prinošenjem žrtve bogovima, bio je osuđen na smrt.

Od tada, pa kroz naredna dva veka, život hrišćanske Crkve meri se krvlju mučenika. U raznim epohama, zavisno od političkih uslova i drugih uzroka, bilo ih je više ili manje, ali njihov lanac se nikad nije prekidao. Ponekad su to bili talasi masovnog progona, kao na primer u Smirni 155. godine, o čemu se govori u priči o mučeništvu Polikarpovom. Zatim, progon u Lionu 167. godine koji je opisan u poslanici galskih hrišćana hrišćanima maloazijskim. Tu je i mučeništvo Ignatija Antiohijskog i Simeona Jerusalimskog pod Trajanom, Telesfora Rimskog pod Hadrijanom, Polikarpa i drugih smirnskih hrišćana pod Antonijem Pijem, Justina Filosofa pod Markom Aurelijem, itd.
Sukob sa Rimskom imperijom hrišćanska Crkva nije shvatala kao tragičan nesporazum, već kao ispunjenje obećanja Spasiteljevog: "U svetu ćete imati nevolja, ali budite hrabri. Ja sam pobedio svet."

Sukob sa Gnosticima

Crkva je, u to vreme, opasnijim od otvorenog progona smatrala dodir sa idejama i verovanjima helenističkog okruženja, gde je videla opasnost unutrašnjeg iskrivljavanja vere. Tako drugi vek hrišćanske ere karakteriše i borba hrišćanstva za svoju "samobitnost", za čistotu i celovitost učenja koje je ono donelo svetu. Početak takvog, već "ideološkog" sukoba sa okolnim svetom bio je u drugom veku nove ere, pri čemu su prvi "neprijatelj" kojeg je Crkva morala da se oslobodi bili hrišćani - Gnostici.

Slika
Karavađova impresija raspeća

"Gnosom (na grčkom znanje) ili gnostizicmom naziva se ona mešavina grčke filosofije i istočnjačkog misticizma, nastala kao rezultat zbližavanja grčko-rimskog sveta sa istokom, koja se u epohi ranog širenja hrišćanstva bila razvila. Gnostički prvaci odražavali su u sebi i istinske duhovne potrebe, i površno oduševljenje "istočnjačkom mudrošću", kao i nezdravo interesovanje za sve tajanstveno, za simbole, obrede i misterije", navodi Šmemam u "Istorijskom putu pravoslavlja".

Ali, savremeni naučnici koji se bave proučavanjem hrišćanstva tvrde da su Gnostici takođe hrišćani, ali da njihove ideje u to vreme nisu odgovarale Crkvi kao centru moći u povoju.

Od smrti Marka Aurelija (185. godine), hrišćanska crkva je do sredine drugog veka živela u relativnoj bezbednosti, iako je 202. godine car Septimije Sever posebnim ediktom zabranio svaki hrišćanski prozelitizam. Na Hrišćane se navikavaju i za njih već mnogi znaju. Potonji car Aleksandar Sever čak je postavio statuu Hrista u svoju privatnu bogomolju, a cara Filipa Arabljanina (243-249) blaženi Jeronim nazvao je prvim hrišćanskim carem jer je navodno tajno primio hrišćanstvo, zbog čega su se progoni na hrišćansku crkvu obrušili ponovo 249. godine, kad je na vlast došao imperator Dekije (249-251).

Tada je rimska vlast na sebe prvi put preuzela inicijativu progona, posebnim carevim ediktom. Hrišćanska crkva je na to odgovorila novom mučeničkom krvlju postradalih episkopa: rimskog Fabijana, antiohijskog Vavile i jerusalimskog Aleksandra. Gonjenje je, po Šmemanu, bilo tako strašno da su mnogi otišli u otpadništvo.

U to smutno vreme posebno se izdvaja lik afrikanskog episkopa svetog Kiprijana Kartaginskog. I on je slično Tertulijanu bio zagovornik "stoprocentnog" hrišćanstva, kojim je obeležena kratka i slavna istorija Afrikanske hrišćanske crkve. U Kiprijanovo doba, nakon sabora episkopa u Kartagini (251. god) među hrišćanima je došlo do "novatijanskog" raskola, nazvanog po prezviteru Novatijanu. Novatijanstvo se, kao i montanizam, izrodio u sektu, čiji su ostaci postojali do sedmog veka hrišćanske ere.

Zora buduće pobede

Do trećeg veka hrišćanska književnost je bila usmerena protiv jeresi i neznaboštva, a u korist hrišćanske promisli, u čemu se posebno isticala Aleksandrijska hrišcanska škola i njen čuveni učitelj Origen koji spaja crte ranohrišćanskog perioda sa novim duhom koji se ispoljava u Crkvi. Početkom trećeg stoleća, kako se navodi u Istorijskom putu pravoslavlja protojereja Aleksandra Šmemana, samo u Rimskoj hrišćanskoj crkvi ima oko 100 prezvitera (starešina). Ona ima svoja groblja, sirotišta, razvija široku dobrotvornu delatnost. U Africi na saborima se okuplja do 300 episkopa, čitava Mala Azija pokrivena je hrišćanskim opštinama iako Crkvi predstoji još duga borba, jer treći vek je vreme poslednjeg i najstrašnijeg okršaja sa Rimskim carstvom. U toj borbi, već se oseća da protivnik slabi i da se bliži zora buduće pobede.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Poreklo hrišćanstva u Srbiji  |  Poslato: 27 Apr 2013, 18:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vreme religioznog buđenja (3): Od progona do državne religije

Dolaskom, 306. godine, Konstantina Prvog (Velikog), za jednog od vladara u Rimskoj imperiji, te njegovim Milanskim ediktom iz 313. godine, kojim je dopustio slobodno veroispovedanje hrišćanstva, određeni su principi Konstantinove religijske politike, rečima: "i hrišćani i svi (drugi) neka se drže religije koju sami požele".

Slika
Konstantin je 330. godine osnovao Novi Rim - grad Cara i Senata

Nakon toga, hrišćanskim crkvama je počela da se vraća imovina oduzeta u vreme progona od strane Konstantinovih prethodnika. U Milanskom ediktu imperator ne krije simpatije prema hrišćanstvu, a sebe doživljava kao religioznog zakonodavca.

Međutim, malo je poznato da je dve godine pre Konstantina, edikt o toleranciji i prestanku progona hrišćana doneo vladar istočnog Rimskog carstva, Galerije, u Nikeji 311. neposredno pred svoju smrt. Galerijev edikt je, smatraju crkveni istoričari, do danas ostao marginalizovan jer je on prethodno bio progonitelj hrišćana.

Konstantin je objavio pomirenje i mir celom "svetu" 313. godine u Mediolanumu (Milano), prethodno se o tome dogovorivši sa Licinijem, svojim zetom i suvladarom u carevini, o daljem savezu. Na istom sastanku njih dvojica usvajaju Milanski edikt o toleranciji svih vera i prestanku gonjenja hrišćana.

Carigrad, novi Rim

Konstantin Veliki je osnovao (330. god.) novu prestonicu Istočnog dela Rimske imperije - Carigrad, koji je dobio i odgovarajuće crkveno obeležje. Grad je za Konstantina bio Kostantinopolj, jer ga je on i osnovao. Zato su 50 godina kasnije učesnici Drugog Vaseljenskog sabora već oglašavali da episkop Carigrada ima prvenstvo časti posle eiskopa Rima, zato što je Carigrad "Novi Rim, grad Cara i Senata". Carigrad (Konstantinopolj), odnosno novi ili drugi Rim, bio je ukrašen brojnim palatama, hipodromom, crkvama...
U ediktu se kaže: "Mi avgusti, ja Konstantin i ja Licinije, srećno smo se sastali u Mediolanumu i dogovorili o svim onim stvarima koje su od koristi za državu. Treba dopustiti hrišćanima i svim drugim da slobodno prigrle onu veru koju bi hteli … tako zahteva državni mir da smo mi slobodu veroispovesti i javnog bogosluženja dali ne samo hrišćanima nego i svim drugima … svako ko bi hteo hrišćansku veru ispovedati to može slobodno da čini, da mu niko u tome ne smeta i da ga ne uznemirava".

Zvanična religija Rimske imperije

Takođe, kao novoobraćeni hrišćanin, Konstantin više ne može da izjednačava hrišćanstvo sa neznaboštvom, pa u carstvu postaje sve izraženija netrpeljivost prema paganstvu, a on učestalije dariva hrišćanske opštine. Proglašenjem Milanskog edikta narednih sedam decenija hrišćanstvo je u Rimskom carstvu bilo ravnopravno, docnije čak i u prednosti nad drugim religijama, da bi 387. godine proglašeno za jedinu i zvaničnu veru Rimske imperije, pošto je u hrišćansku crkvu "počela da se sliva masa". Pretpostavlja se da je do Konstantinovog prelaska u hrišćanstvo, u Rimskom carstvu bilo najviše do 10 odsto stanovnika koji su se smatrali hrišćanima.

Slika
Ikona prikazuje Sabor u Nikeji

Konstantin je bio ambiciozan i mudar čovek, te se za hrišćanstvo vezivao postepeno. Okruživao se hrišćanskim episkopima, počeo da daje povlastice hrišćanskoj crkvi (oslobađanje od poreza, pravo suđenja, materijalni i finansijski darovi, itd), gradio bogomolje. Donošenju Milanskog edikta, prema predanju, prethodilo je čudesno javljanje Konstantinu Velikom, časnog krsta i Isusa Hrista. Uoči bitke(312. godine) sa vladarom jednog dela Rimske imperije - Maksencijem, Konstantinu i njegovoj vojsci ukazao se na nebu izrazito blještav zvezdani svetlosni znak u obliku krsta sa natpisom:

"Ovim ćeš pobediti", a onda mu se u snu javio i sin Božji, Isus Hristos, sa istom porukom. Potom car naredi da se pozovu kujundžije i da od zlata, bisera i dragog kamenja naprave krst po uzoru na znamenje koje mu se javilo i da se u ratnom pohodu nosi ispred pukova vojske. Naredio je takođe da se na ratne zastave stavi Hristov monogram, koji je on stavio i na svoj šlem, a vojnici na štitove. I odneo je pobedu nad Maksencijanom, posle čega je svečano ušao u Rim.

Vremenom Konstantin se udaljava od paganstva, do te mere da je tokom proslave svog jubileja (315. godine) odbio da se popne na Kapitol da bi prineo žrtve pred hramom Jupitera Najvećeg i Najboljeg. Do 319. carska verska politika je toliko uznapredovala u hrišćanstvu da je pretio progon ostalih, pa te godine Konstantin objavljuje edikt i o poštovanju paganskih vera - nešto što se ranije podrazumevalo.

Car rođen u Nišu

Konstantin je rođen u starom rimskom gradu Naisusu, današnjem Nišu u Srbiji. Rođen je 272. ili 274. godine, po različitim istorijskim izvorima. Otac mu je bio grčki general Konstantin Hlorije, a majka Jelena, krčmareva ćerka, koja je u to vreme imala 16 godina. U mladosti Konstantin je služio na dvoru cara Dioklecijana, u Nikomediji, nakon što je, 293, njegov otac imenovan jednim od dvojice cezara, "mlađih careva". Ali, 305. car Maksimijan, kao jedan od cezara, čiji je naslov bio Avgust ("Uzvišeni"), sišao je s prestola, na koje se potom popeo Konstantinov otac. No, prilikom pohoda protiv Škota u britanskoj rimskoj provinciji Kaledoniji, Konstantinov otac se razboleo i umro, u Erboracumu (današnji Jork, Engleska 25. jula, 306.) Budući da se Konstantin zatekao kraj oca na samrti, očeva vojska i generali ga proglašavaju "Avgustom", tj. carem.
Konstantin vodi pomirljivu politiku prema paganima do momenta pobede nad Lacinijem (323. godine), kada postaje jedini i neprikosnoveni vladar Rimske imperije. I tada proklamuje: " Za jednog vladara na zemlji - jedna vera". Tako hrišćanstvo postaje državna religija.

Simbol vere

Počevši sa Konstantinom, država i crkva sve više se prožimaju. I to traje kroz ceo četvrti vek, čak i kasnije. Otuda ni istorija Rimskog carstva nije više ograničena samo na podatke o carevima, naseljima i legijama, već dobija i dodatne učesnike: hrišćanske biskupe, svece i jeretike. Od Konstantinovog vremena "hrišćanstvo postaje sudbina sveta", tumače teolozi.

Konstantin u poslednjim godinama svoje vlasti biva sve više obuzet manijom veličine, kao i osećanjem posebne misije - da je božji predstavnik na zemlji. U tom razdoblju postaje i sve nepoverljiviji prema svojim najbližima, pa tako 326. godine naređuje pogubljenje sina Krispa i supruge Fauste.

Iako jednostavan i bez filozofskog obrazovanja, mešao se u hrišćanske dogmatske sporove koji su pretili da dovedu u pitanje jedinstvo hrišćanstva. Konstantin je sazvao prvi vaseljenski (opšti) crkveni sabor u Nikeji u leto 325. godine. Sabor ipak nije bio sasvim vaseljenski jer je uglavnom okupio episkope iz istočnog dela Rimskog carstva, dok je sa zapada prisustvovalo tek nekoliko predstavnika, među kojima i poslanici rimskog episkopa (pape).

Na saboru u Nikeji utvrđen je "simbol vere" koji se i danas deklamuje u crkvama: "Verujemo u jednog Boga, Oca, Svedržitelja, tvorca svih vidljivih i nevidljivih stvari. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jednorodnog, od oca rođenog, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog, ne stvorenog, jednosušnog sa Ocem".

Poslednjih godina pred smrt, Konstantin je naredio gradnju ogromne crkve Svetih apostola u Carigradu, na jednom uzvišenju koje nadvisuje ceo grad. Naredio je da se nađu i u tu crkvu sahrane mošti svih 12 hrišćanskih apostola, a u središtu, između apostola, predvideo je sopstveni grob: "Konstantin - jednak apostolima", kako je voleo da ga oslovljavaju u poslednjim godinama života.

Kada je umro 337. godine nasledili su ga sinovi: Konstantin Drugi na Zapadu i Konstancije na Istoku Rimske imperije. Ovaj drugi je, po crkvenom istoričaru proti Aleksandru Šmemanu, u životu hrišćanske crkve odigrao kobnu ulogu. Dok je Konstantin Drugi svoj položaj "spoljašnjeg episkopa crkve", povezivao sa svojim neposrednim izabranjem od strane Isusa Hrista, dotle je Konstancije hteo da ima vlast nad crkvom, oslanjajući se na grupu laskavaca i oportunista koji su ga okruživali.

KRAJ


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 110 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker