Srbija Forum
http://srbija-forum.com/

MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti
http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=55&t=30
Stranica 6 od 8

Autoru:  Astra [ 28 Avg 2013, 02:24 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Sveta gora nadomak Beograda

Zadužbine despota Stefana Lazarevića na Kosmaju neistražene, iako su blizu prestonice. Propadaju zidine Kastaljana, manastirskog i dvorskog kompleksa despota Stefana

Slika
Manastir Pavlovac i ostaci despotove letnje rezidencije

ŠUMSKE doline Kosmaja vekovima kriju tajne Svete gore despota Stefana Lazarevića, koji je na pitomoj šumadijskoj planini stvorio poslednje utočište za pravoslavne monahe, učene ljude i umetnike koji su prevaljivali hiljade kilometara sklanjajući se od osmanske najezde. Početkom 15. veka oni stižu u despotovinu Srbiju iz celog Istočnog rimskog carstva, iz Sinaja, Male Azije, manastira i skitova Atosa natovareni knjigama i relikvijama.


- Doba Svetog despota Stefana je poslednji blesak velikog srpskog srednjeg veka. Ovaj ratnik, državnik, vitez Reda zmaja, pesnik i mecena je od Srbije bar za kratko vreme stvorio zemlju mira, u kojoj su procvetale duhovnost, nauka i umetnost zahvaljujući obrazovanom monaštvu koje stiže sa istoka. Mnogi od njih žive u manastirima na Kosmajskoj svetoj gori, gde je despot često boravio - kaže protojerej dr Radomir Popović, istoričar i teolog.

Njegove reči potvrđuje arheolog Zoran Simić, iz beogradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji je dugo istraživao kosmajska crkvišta i rudokope iz kojih je despotovina crpla srebro i olovo.

- Kosmaj u doba Stefana Visokog postaje verski centar severne Srbije i despotovine. Tu su manastiri Kastaljan i Pavlovac, koje on koristi kao letnje rezidencije, u manastiru Tresije je veliki prepisivački centar, kao i u manastirima u Velikoj Ivanči, Babama, Stojniku kosmajskom... Njih despot podiže na Kosmaju, gde je često odlazio u lov, ali i vodio državničke poslove u konacima Kastaljana i Pavlovca - navodi Simić.

Tokom jednog lova na Kosmaju despot umire, najverovatnije od posledica rane stečene u bici na Angori, kad je predvodio nepobedive srpske oklopnike. Despot je izdahnuo kraj svoje zadužbine u nekadašnjoj Drvenglavi, gde se danas diže hram Svetog Ilije u markovačkom zaseoku Crkvine.

- Na mestu gde je despot umro i danas stoji spomenik, mermerni obelisk visine 186 cm, koji je nekim čudom ostao nedirnut uprkos bezbrojnim ratovima, poharama, paljevinama i vremenima kad na ovim prostorima nije bilo žive duše. Obeležje je podigao njegov pratilac Đurađ Zubrović odmah posle smrti despota Stefana 1427. godine - kaže Simić.

Slika

Obnovljen manastir Tresije

Za razliku od mermernog obeliska, sudbina živopisa i ikona stvaranih u Kosmajskoj svetoj gori je tragična. One su stradale u vreme velike seobe, kad su Turci rušili i palili sve manastire. Jedna od retkih sačuvanih dragocenih kosmajskih rukopisnih knjiga je psaltir iz velike prepisivačke škole manastira Tresija, koji je 1641. donet u Hopovo, a kasnije je završio u Hilandaru, gde se i danas nalazi.

Hroničari su zabeležili da je duže od veka bio pust prostor od Kosmaja do Zabrežja kod Obrenovca, gde su 1690. zbegovi prešli Savu. Tek krajem 18. veka Kosmajci se vraćaju na ognjišta i obnavljaju koliko mogu i umeju despotove zadužbine.

Nažalost, do danas je Kosmajska sveta gora veoma malo istraživana, iako naučnici podsećaju da se nalazila na pravcu kojim je u 15. veku prema Rusiji, ali i prema Zapadu, tekla blistava sakralna kultura istočnog Rima. Istim putem su u potonjim vekovima išli bezbrojni srpski zbegovi, od stare Srbije preko Novog Brda, Prizrena, Peći, Ibarske doline Žiče, Rudnika, Kosmaja ka Beogradu.

- Veoma je važno da se podsetimo i istražimo to dramatično doba, koje veoma nalikuje našim danima. Srbija despota Stefana je, s jedne strane, na pragu imala turkokratiju, a s druge verolomni Zapad, koji je neprestano postavljao nove uslove u zamenu za pomoć, koja nikad nije stigla - kaže prof. dr Radomir Popović.

Ekipa „Novosti“ uputila se starim severnim putem kojim se i u srednjem veku išlo od Beograda ka Kosmaju, u potrazi za despotovom Svetom gorom. Za razliku od opisa putopisaca njegovog vremena, koji su govorili o Srbiji s brojnim i bogatim selima gde žive lepi i ponosni ljudi, današnja pitoma sela na putu ka Sopotu deluju napušteno. U njima je mnogo lepih ali pustih vikendica, a ni u domaćinski sređenim dvorištima nema belih pelena na žicama za veš, ni dece koja se igraju. Samo sedi domaćini i domaćice koji bez straha izlaze na asfalt, kojim retko prolaze vozila.

Slika

U porti crkvi u Nemenikućama, na obodu Kosmaja, podignute na temeljima drevne bogomolje, zadužbine despota Stefana, zatekli smo samo Beograđanina koji je na česmi u kanistere sipao vodu kojoj se pripisuju lekovita svojstva. Zovu je Kleopatrina česma, po ćerki kneza Aleksandra Karađorđevića i kneginje Perside.
To je bila jedina znamenitost ovog kraja za koju je on čuo. Iznenadio se kad je saznao da je u današnjoj crkvenoj porti u jesen 1690. godine sa zbegom prenoćio i održao poslednju liturgiju u Srbiji patrijarh Arsenije Treći Čarnojević. Malo je poznato da se u hramu svetog Petra i Pavla u Nemenikućama Karađorđe sa knezovima pričestio 1806. pred bitku za oslobađanje Beograda.

Tek kad ih snađe neka velika nevolja ovdašnji vernici se sete starog manastira Kastaljan, posvećenog Svetom Đorđu, u šumi koja pripada ataru Nemenikuća. Oni tada prelaze oko tri kilometra od centra sela do drevnih temelja i u pocrnelo kamenje hrama svetog ratnika stavljaju ikonice i novčiće.

Šumskim putem do nekadašnjeg utvrđenog manastira - despotove letnje rezidencije - najčešće prolaze šumari, a ponekad planinari i arheolozi Gradskog zavoda za zaštitu spomenika. Ovi poslednji mogu samo da konstatuju da moćne zidine propadaju.

- Iako Kastaljan predstavlja spomenik izuzetnih vrednosti za proučavanje i saznanja o vremenu Srbije despota Stefana Lazarevića, a naročito za oblast Kosmaja, koja je u to vreme imala ulogu velikog verskog centra, sredstva za njegovo istraživanje i obnovu već decenijama ne mogu da se pronađu. A za to vreme voda i šumsko rastinje rade svoje i sve ozbiljnije ugrožavaju ovaj važan spomenik - razočarano konstatuje arheolog Zoran Simić, koga smo zatekli u obilasku zidina Kasteljana u skrovitoj šumskoj dolini.

Na sličnim mestima Kosmaja despot je podigao i mnoge druge naseobine za najučenije i najposvećenije monahe koji su život provodili u tihovanju i poslušanju, sledeći poruku apostola Luke: „Carstvo je Božije u vama“. Ovakvi predeli izuzetne lepote, daleko od ljudske vreve, gde su se podvizavali monasi, prepisivale i ukrašavale knjige, nazivani su svetim gorama. Od njih je danas malo ostalo.

- Zidine Kasteljana obilaze sveštenici na Đurđevdan i poneki hodočasnik. Postojala je ideja i u crkvi da se on obnovi, ali pokušaj je propao zbog nedostatka novca. Baš u to vreme, simbolično, presušio je i ovdašnji izvor koji se pominje i u srednjovekovnim opisima manastira. Nažalost, to nije usamljen slučaj, mnogo je neistraženih lokacija bogomolja Kosmajske svete gore, koje su zaboravljene čekajući bolja vremena za istraživanje - zaključuje Simić.

Slika

DESPOTOV OBELISK

JA, despot Stefan, sin svetoga kneza Lazara i po predstavljanju toga milošću Božjom bih gospodin svim Srbima i Podunavlju i Posavlju i delu ugarske zemlje i bosanske a još i Primorju zetskom. I u bogodanoj mi vlasti provodih života mojega vreme koliko blagomu izvoli se Bogu, godina oko 38. I tako dođe meni zapovest opšta od cara svih i Boga, govoreći poslani k meni anđeo: Idi! I tako duša moja od ubogog mi razluči se tela na mestu zvanom Glava, godine tada tekuće 6000 i 900 i 30 i 5 indikata 5 suncu krug 19 i lune 19, meseca jula 19 dan - piše na obelisku u Crkvinama, koji obeležava mesto gde je umro despot Stefan Lazarević 19. jula 1427. godine.
Narodno predanje kaže da ga je iznenada uhvatila groznica od koje se tresao, na mestu koje po tome dobi ime Tresije.

Uzaludno tražeći pomoć paževi javiše da „nema ni kuće“ na mestu današnjeg sela Nemenikuće. Pratnja ga uze opruženog u ruke i ubrza „korak“ sve dok iznemogli despot ne reče „Stoj!“... Ostadoše tako u narodu nazivi Tresije, Nemenikuće, Koraćica, Pružatovac, Stojnik.


Novosti

Autoru:  Astra [ 02 Nov 2013, 17:46 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Ovčarsko-kablarska klisura - mala srpska Sveta Gora

Nedaleko od Čačka vekovima bitišu mnogobrojni pravoslavni manastiri. Svaka svetinja ima svoju bogatu i burnu prošlost

Slika
Netaknuta priroda uz pravoslavne svetinje

[U OVČARSKO-KABLARSKOJ klisuri nalazi se deset manastira. Ono što je najvrednije i najlepše u ovoj klisuri, udaljenoj 18 kilometara od Čačka, od čega zastaje dah i što trajno ostaje u sećanju, stvorila je priroda: bogata i živopisna flora i fauna, proplanci, strme litice, planine, pašnjaci, ali povrh svega mnogobrojni izvori zdrave vode (čak 38), koji su, poput dragulja, rasuti u ovom krajoliku.


Manastire u klisuri nazivaju još i "mala srpska Sveta Gora". Danas žive manastiri Vavedenje, Vaznesenje, Preobraženje, Sretenje i Sveta Trojica na desnoj i Blagoveštenje, Ilinje, Jovanje, Uspenje i Nikolje na levoj obali Morave. Pored manastira, u klisuri se nalazi i zbeg-crkva Kađenica, kao i crkvica posvećena Svetom Savi - Savinje.



BLAGOVEŠTENJE

Iznad ulaza u crkvu ispisano je da je ovaj hram podignut 1601-'02. godine trudom igumana kir Nikodima. Posle manastira Svete Trojice, Blagoveštenje je po svom arhitektonskom izgledu sigurno najlepši manastir Ovčarsko-kablarske klisure. Najpoznatija je ikona Bogorodice Odigitrije, rad zografa Mitrofana. Manastirska slava: Blagovesti Presvete Bogorodice, 7. aprila.


JOVANJE

Kada je manastir obnovljen 1849. godine, nije bilo dovoljno monaha, pa se život u Jovanju opet ugasio 1879. godine, i tako je bilo sve do 1936. godine.

Slika

Tada je episkop Nikolaj Velimirović u Jovanje doveo 12 monahinja, pa je tako ovaj manastir postao prvi ženski manastir u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Nedugo potom, manastir Jovanje je, zbog izgradnje brane u Međuvršju, potpuno porušen. Manastirska slava: Ivanjdan, 7. jula.



USPENJE

Ovaj manastir podignut je 1939. godine. Crkva je izgrađena po uzoru na crkvu posvećenu Sv. Konstantinu i Jeleni u Ohridu, što je bila želja vladike Nikolaja Velimirovića, jer je on tamo bio episkop do 1934. godine.

Slika

Od podizanja, manastir je bio pust sve do velike obnove 1998. godine, kada je crkva potpuno rekonstruisana, a oko hrama su izgrađeni konak, zvonik i lep prilaz manastiru. Manastir je oživeo 2003. godine. Crkva nije oslikana, ali urađen je ikonostas. Manastirska slava: Velika Gospojina, 28. avgusta.



VAZNESENJE

Nije poznato kada je ovaj manastir sagrađen, niti ko je njegov ktitor. Sve do 1949. godine manastir Vaznesenje bio je ženski manastir.

Slika

Danas je crkva manastira Vaznesenje jednobrodna građevina s pripratom, niskom kupolom i polukružnom apsidom na oltarskom delu. Hram nije oslikan. Manastirska slava: Vaznesenje Gospodnje, četrdeset dana posle Uskrsa.



VAVEDENJE

Nema pisanih podataka o ranoj istoriji ovog manastira, za koji legenda kaže da su ga podigli Stefan Nemanja i njegov sin Sveti Sava. Međutim, sudeći prema arhitektonskim odlikama samog hrama, Vavedenje je podignuto najverovatnije u 16. veku.

Slika

Manastir je porušen 1690. godine, a obnovljen 1797. Nedugo zatim, crkva je dobila i ikonostas, rad Nikole Apostolovića. Zanimljivo je da se na ovim ikonama vidi uticaj baroka, što je bila novina za manastire u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Manastirska slava: Vavedenje, 4. decembra.



PREOBRAŽENJE

Manastir Preobraženje prvi put se u pisanim izvorima javlja 1525. godine. Delatnošću vladike Nikolaja Velimirovića, 1938. godine započela je izgradnja novog Preobraženja, a dve godine kasnije radovi su završeni i manastir je osvećen.

Slika

Po blagoslovu episkopa Nikolaja, život u ovom manastiru je organizovan po svetogorskom pravilu, što znači da nema ni parohiju niti imovinu, već mu je uloga misionarska. Manastirska slava: Preobraženje Gospodnje, 19. avgusta.


ILINjE

Na ruševinama nekadašnje crkve koju su Turci porušili tokom Hadži Prodanove bune 1814. godine, sagrađen je manastir Ilinje 1939. godine. Crkva manastira Ilinje je jednostavna jednobrodna građevina pravougaone osnove, bez kubeta i priprate, sa dvovodnim krovom i polukružnom oltarskom apsidom.

Slika

Nalazi se na kupastom uzvišenju iznad manastira Blagoveštenje, pod čijom upravom se i nalazi. Manastir nikada nije bio nastanjen. Manastirska slava: Sveti prorok Ilija, 2. avgusta.



SRETENJE

Manastir Sretenje Gospodnje nalazi se na zaravni ispod vrha Ovčara, na izvorištu Koronjskog potoka. Prvi pomen ovog manstira potiče iz 1528. godine.

Slika

Ovaj manastir imao je u 19. veku najbogatiju biblioteku, ali je ona porušena u bombardovanju manastira, septembra 1941. godine. Nemci su tada oštetili i toranj na crkvi, kao i crkvu. Od 1947. godine, Sretenje je postalo ženski manastir. Manastirska slava: Sretenje, 15. februara.



SVETA TROJICA

Na jugozapadnim šumovitim padinama Ovčara podignut je manastir Sv. Trojica. Po svojoj arhitekturi ovo je najlepši hram u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Jedno je od najlepših graditeljskih ostvarenja s kraja 16. veka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi uopšte.

Slika

Manastir je najverovatnije podignut krajem 16. veka, a prvi pouzdani pisani pomen o manastiru potiče iz 1615-'16. godine. Manastirska slava: Silazak Svetog duha na apostole, Pedesetnica, pedeseti dan posle Uskrsa.


NIKOLJE

Slika

U dvoriŠtu manastirskog kompleksa nalazi se i konak Miloša Obrenovića koji je on lično poklonio manastiru Nikolje u vreme njegove prve vlade. Inače, Miloš Obrenović je bio posebno vezan za ovaj manastir, jer je tu krio svoju porodicu 1813. godine, kada je propao Prvi srpski ustanak.

U riznici se čuva i najznačajnija rukopisna knjiga u srpskoj kulturi nastala početkom 17. veka - Karansko jevanđelje. Manastirska slava: Mladi Nikola, 22. maja.


POSETE

NA desetine hiljada turista i vernika godišnje poseti klisuru i manastire u njoj. Turistima je na raspolaganju nekoliko manjih hotela, između ostalih i nedavno renoviran hotel "Kablar", kao i restoran "Dom", koji nudi i smeštaj. "Staratelj" klisure je čačanska Turistička organizacija: 032/342-360


Novosti

Autoru:  Senka [ 27 Maj 2014, 22:24 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Otkriven deo stare Crkve Svetog Marka

Temelji nekadašnjeg hrama i zvonika do njega pronađeni su tačno na mestu gde je 1830. godine objavljen hatišerif turskog sultana o autonomiji Srbije, pronađeni su prilkom laserskog skeniranja postojeće crkve.

Slika
Blažo Đurivić pokazuje gde su ostaci stare crkve
- Sveštanici crkve Svetog Marka su nas obavestili, kada su tražili da uradimo lasersko skeniranje nove crkve, da postoje i ostaci stare crkve. Tako smo pored južnog zida nove crkve pronašli temlje stare crkve i zvonika koji je bio odmah do nje - objašnjava za “Blic” Blažo Đurivić, vlasnik preduzeća “Monting”. Oni su skenirali jednu od najpozntijih beogradskih crkava, da bi do najsitnih detalja bio urađen računarski model u tri dimenzije.

Slika
Crkva je izgrađena po nalogu kneza Miloša Obrenovića

Nakon ovog otkrića sveštensvo crkve svetog Marka želi da obeleži mesto gde se nalazila stara crkva koja je srušena u nacističkom bombardovanju 6. aprila 1941. Đurović kaže da postoji nekoliko ideja kako to može da se uradi, a jedna je da se postave pločice koje bi pratile linije temelja.

Nalog za izgradnju stara crkva svetog Marka na Tašmajdanu dao je knez Miloš

Grobnica poslednjih Obrenovića

Posle prevratničke smene dinastija u maju 1903, kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga Mašin sahranjeni su u kripti stare crkve. Njihova tela su iz razrušene stare crkve prebačena u novu 1942.
Obrenović - Miloš Veliki, a odmah posle čitanja hatišerifa 1830. to mesto je bilo ograđeno.

- Jedno zdravlja radi, a drugo dobra poretka radi... preporučujemo vam da odma jednu kapelu u groblju Beograda sazidati date...’’ napisao je Miloš Veliki u svom nalogu za izgradnju crkve, koja završena 1835. Prema sačuvanoj dokumentaciji sazidana je jednobrodna crkva bez tornja duga 21 metar zajedno sa oltarom, a široka 8,80 metara, dok je njena visina iznosila 6,20 metara. Pored crkve izgrađen je i toranj za zvona.

Slika
Izgled hrama sačuvan je na starim razglednicama

Izgradnja nove crkve svetog Marka počela je 1931. i završena je 1940. Od tada je nova crkva svetog Marka bila najveća pravoslavna svetinja u Srbiji do zidanja hrama svetog Save, na mestu gde su otomanski osvajači 1594. spalili mošti ovog svetitelja.

Slika
Grobnica poslednjih Obrenovića

Nova i stara crkva su stajale jedan pored druge do 6. aprila 1941, kada su pale prve bačene bombe na Beograd. Pod nacističkom okupacijom nadzemni ostaci stare crkve su ukolonjeni 1942, a temelji su zatrpani. Nakon dolaska komunista na vlast stara crkva nikada nije obnovljena, niti je obeleženo mesto gde je bila, pa je protekom 73 godine zaboravljena njena tačna lokacija. Sve do nedavno kada su laserskim skeniranjem otkriveni temelji crkve i nove srpske državnosti.

Pomeranje oltara

- Zanimljivo je da je nova Crkva svetog Marka malo pomerena da bi stajala upravno na Resavsku ulicu, dok stara crkva nije i njen olatar je potpuno na istoku. To smo videli posle laserskog skeniranja sačuvanih temelja - objašnjava Blažo


Blic

Autoru:  Senka [ 27 Nov 2014, 22:19 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Dragulj pravoslavlja - Manastir Sokolica

Biser srpske duhovnosti, Manastir Sokolica se nalazi na strmim, vrletnim padinama brda Sokolica /brdo sokolova/, 10 km istočno od Zvečana, iznad Kosovske Mitrovice. Manastir Sokolica posvećen je Pokrovu presvete Bogorodice.

Slika

Pretpostavlja se da je manastirsku crkvu Sokolice, u periodu između 14. i 15. veka, sagradio srpski velmoža Musa /zet Cara Lazara i otac braće Musića, zadužbinara manastira Nova Pavlica/ u zahvalnost Bogu za izvor čudotvorne i lekovite vode u neposrednoj blizini manastirske crkve. Malena crkva manastira Sokolice je sagrađena od kamena tesanika, sa plitkom polukružnom zasvođenom apsidom. Fasade, posebno severna fasada, odlikuju brojni jednostavni prikazi ljudi i životinja, kao i drevni zapisi. Iako su freske teško oštećene tokom turske vlasti, očuvano je nekoliko kompozicija : Hrist Pantokrator u kupoli, Bogorodičino voznesenje na zapadnom zidu, liturgija arhiepiskopa u apsidi.

Skoro ništa drugo nije poznato o istoriji ove svetinje. Sve postojeće građevine, osim manastirske crkve Sokolice su novijeg porekla. Početkom 20. veka je u manastiru Sokolica delovala i škola, a crkva je sluzila kao parohijski hram. Konzervatorski i radovi na obnavljanju arhitekture manastira Sokolica su sprovedeni 1995./1996. godine. Novi konak manastira Sokolice je izgrađen osamdesetih godina 20. veka. U manastiru Sokolica se nalazi veličanstvena mermerna skulptura Bogorodice sa Hristom veličine 106 x 67,50 cm iz vremena 1312 - 1316. godine, koja je ovde doneta iz manastira Banjska, da bi bila sačuvana od turskog uništenja. Kult Bogorodice iz manastira Sokolice je od uvek visoko poštovan među stanovništvom, posebno parovima bez dece, koji traže blagoslov od Bogorodice, bez obzira na veroispovest.

Poslednja srpska porodica je odavde odselila 1967. godine. Od 1956. godine je Sokolica ženski manastir. Danas je manastir Sokolica poznat kao važno središte ikonografije i fresko slikarstva. Igumanija Makarija je, pored doktorata iz hemije i diplome teološkog fakulteta u Solunu, jedan od najboljih fresko slikara i ikonografa u Srbiji današnjice. Ona govori : ..."Moljenje je ikonopisanje po sopstvenoj duši i telu. Ono je sozercanje Bozanske lepote...Slikanje spolja, ikonopisanje, zavisi od onog molitvenog slikanja iznutra...". Oči anđela na njenim radovima govore o Kosovu i srpskom narodu...

Manastir Sokolica ima status spomenika kulture Srbije od izuzetnog značaja.Prema kazivanju mati Makarije, ono što ovaj dragulj pravoslavlja čini posebno značajnim je dragocena mermerna statua Presvete Bogorodice, nepoznatog autora iz 14. veka, isklesana iz jednog dela, koja je ovde nekada davno preneta iz obližnjeg manastira Banjska. Pre nekoliko godina ona je bila izložena u Metropoliten muzeju u Njujorku, sa još tridesetak eksponata iz srpske nacionalne i duhovne baštine, „kao svojevrsni ambasador naše istine o Kosmetu, kosovskog rasejanja i kosovske tragedije".

Slika

Odavno su se pročula čudotvorna svojstva granitnog kipa Presvete Bogorodice u našoj manastirskoj crkvi, a svaka molitva pred njom deluje blagotvorno na sve one koji joj se obraćaju. Srbi sa svih strana sveta je veoma poštuju i počesto dolaze da joj se klanjaju i obraćaju da usliši njihove želje – pripoveda igumanija Makarija (68).

Svetovno joj je ime Milica Obradović, a pre nego što se zamonašila diplomirala je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, potom i doktorirala hemiju, pa jedno vreme radila i kao univerzitetski profesor. U Solunu je završila Teološki fakultet, gde je takođe odbranila doktorsku disertaciju. Nenadmašna je kao ikonopisac, i nadasve omiljena širom Kosova i Metohije. Upravo zahvaljujući njoj, u manastiru Sokolica već godinama radi ikonopisačka radionica, a skupocene ikone nastale ovde krase mnoge pravoslavne hramove u Srbiji i inostranstvu, kao i domove Srba na svim kontinentima.


srbijuvolim

Autoru:  Senka [ 26 Feb 2015, 01:33 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Dobrodošli na "srpsku Svetu goru"

Fruškogorski manastiri - kulturno dobro od izuzetnog značaja, na "meti” hodočasnika i uživalaca umetnosti. Fruška gora je poznata kao "ogledalo geološke prošlosti"

Slika

Nekada davno, Fruška gora je bila ostrvo. Kada je Panonsko more oteklo, ona je postala planina. U sred ravnice. Da nije bilo Crvenog čota, koji je "dobacio" do 539 metara nadmorske visine, ovo brdo verovatno ne bi steklo status planinskog. Zahvaljujući njemu, Vojvođani udišu lepši i zdraviji vazduh, ponosni što je baš ovo najstariji nacionalni park u Srbiji.

Zbog mnogobrojnih fosilnih ostataka flore i faune, Fruška gora je poznata kao "ogledalo geološke prošlosti", a sliku njene sadašnjosti sačinjavaju netaknuta priroda, prelepa izletišta, jezera, tipični vojvođanski salaši, podrumi vina, banja Vrdnik, planinarski domovi, spomenici kulture, značajne umetničke i sportske manifestacije...

U senci bukve, hrasta, grabe, lipe, topole i vrbe, skriveni su i manastiri. Čak 16. Zbog njih je ova ostrvska planina prepoznata kao "srpska Sveta gora" ili "srpski srednjoevropski Atos", u koju svakodnevno pristižu hodočasnici, ali i ljudi koji uživaju u znamenitim tragovima prošlosti, kulture, lepotama arhitekture... Ona je 1990. godine proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju.

Ova istorija je počela da se piše polovinom 15. veka, kada je despot Đurađ Branković od pape Nikole Petog dobio odobrenje da u Ugarskoj podigne devet pravoslavnih manastira. U to vreme je na prostoru Fruške gore postojalo 35 pravoslavnih i katoličkih sakralnih objekata, od kojih su mnogi stradali. Nisu odolevali najezdama napadača - od turskih do nacističkih tokom Drugog svetskog rata, pa se njihov izgled često menjao.

Slika

Ravanica

U Vrdniku, sve popularnijoj sremskoj banji, gotovo pet vekova opstaje Ravanica, koja se u turskim dokumentima spominje u drugoj polovini 16. veka, ali kao manastir Vrdnik. Na samom kraju 17. veka, kada su se monasi iz Sent Andreje spustili u Srem, obnovili su opustošeni objekat i u njega položili telo Lazara Hrebeljanovića. Od tada se ovo sveto mesto naziva Ravanica. Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika Vojvodine proglasio ga je za jedan od najznačajnijih na Fruškoj gori, jer su u njega na Vidovdan 1811. godine donesene mošti svetog kneza Lazara. Na isti praznik, 1912. godine, u porti je otkriven spomenik Milici Stojadinović Srpkinji, poznatoj "vrdničkoj vili".

DIVŠA

Manastir Divša ili Đipša leži između mesta Vizić i Divoš, na zapadnoj strani Fruške gore. Manastirska crkva je posvećena Svetom Nikoli, a veruje se da ju je podigao despot Jovan Branković krajem 15. veka. Život u njemu je počeo da se obnavlja tek od 1980. godine.
Krušedol

Zbog bogatstva riznice, čuvenog ikonostasa i živopisa,značajne uloge kao središta duhovnog života i očuvanja srpskog identiteta posle Velike seobe, Krušedol zaslužuje status jednog od najznačajnijih fruškogorskih manastira. Nalazi se u istoimenom selu, na južnoj strani panonske planine, sagrađen je u periodu između 1509. i 1514. godine. Predstavlja zadužbinu porodice Branković, čiji se posmrtni ostaci, kao i patrijarha Arsenija Trećeg Čarnojevića i Arsenija Četvrtog Jovanovića Šakabente i kralja Milana Obrenovića, nalaze upravo ovde.

Velika Remeta

Sakriven u fruškogorskoj dolini, u istočnom delu ove planine, smeštena je Velika Remeta. Manastir je posvećen Svetom Dimitriju, a u okviru nje se nalaze kapele Jovana Krstitelja iz 18. veka i Uspenija Presvete Bogorodice iz 1970. godine. Etno selo pored manastira, ikonopisačka radionica za mlade, izvor Ubavac - standardno su atraktivni za posetioce.

Mala Remeta

Mala Remeta, poznata kao Remetica i Remetsko, smeštena dva kilometra od sela Jazak, jedan je od najmanjih fruškogorskih manstira. Prema predanju, podigao ga je kralj Dragutin, ali su ga vrlo brzo opustošili Turci. Zahvaljujući monasima manastira Rače na Drini, Mala Remeta je obnovljena krajem 17. veka. Zbog bogate i živopisne fasade, odaje utisak gotovo najlepšeg sakralnog objekta u ovom kraju. Unutrašnjost krasi visoki ikonostas, delo Janka Halkozovića iz druge polovine 18. veka.

Slika

Kuveždin

Ako vas put nanese u blizinu sela Divoš, u dolinu Jaroškog potoka, posetite manastir Kuveždin. Osnovao ga je, veruje se, poslednji srpski despot Stefan Štiljanović 1520. godine. Tu su u 17. veku, bežeći od Turaka, utočište našli monasi manastira Vinče i Slanci, koji su sa sobom doneli mnoge dragocenosti. U početku je bio muški, a pred Drugi svetski rat, u kojem je miniran, postao je ženski manastir. Poslednjih godina je rekonstruisan i oživljen kao muško bratstvo.

PETKOVICA

Kada krenete prema Kuveždinu, u blizini sela Šišatovac, pažnju će vam privući manastir Petkovica sa crkvom Svete Petke. Njegov početak se vezuje za udovicu Stefana Štiljanovića, Jelenu, koja se zamonašila u Šišatovcu i dobivši ime Jelisaveta, podigla ovo zdanje.
Grgeteg

Prema predanju, despot Zmaj Ognjeni Vuk je 1471. godine osnovao manstir Grgeteg, da bi u njega smestio slepog oca Grgura Brankovića, hilandarskog monaha Germana. Pošto je krajem 17. veka napušten, mitropolit Isaija Đaković je odlučio da ga 1708. obnovi, a šest decenija kasnije je stara kamena crkva zamenjena baroknom građevinom, kada je dobila i zvonik. Obnovljena je 1901. godine, a na osvećenju su prisustvovala velika imena tog vremena, među kojima je bio i pesnik Laza Kostić. Jakov Orfelin i Uroš Predić su ovde ostavili večni trag svojim ikonostasima.

Novo Hopovo

Manastir Novo Hopovo, sa crkvom Svetog Nikole, iz 15. veka predstavlja najznačajniju sakralnu građevinu svoje epohe na ovim prostorima. Bio je na meti Turaka više puta, pa je isto toliko rušen i ponovo dizan iz pepela. Tokom 17. veka je bio prosvetni i kulturni centar Srba, jedno vreme i sedište episkopije, a u njema je postojala i ugledna slikarska škola. Interesantan je zbog prepisivačke škole koja je u njemu postojala, ali pre svega po Dositeju Obradoviću, koji se tu zamonašio i jedno vreme boravio.

Slika

Staro Hopovo

Nadomak Iriga, istočno od Novog Hopova na maloj zaravni, izolovan ali ne i nepristupačan, nalazi se manastir Staro Hopovo. Od prvobitne crkve, sagrađene od drveta i posvećene Svetom Nikoli, nije ostalo ništa posle zemljotresa 1752. godine. Umesto nje je nikla nova crkva posvećena Svetom Pantelejmonu.

Slika

Privina glava

Meštani Šida s ponosom "svojataju" manastir Privina glava, koji se nalazi na teritoriji njihove opštine, blizu Berkasova. On je u punom sjaju "osvanuo" 1760. godine, a ikonostas i zidne slike je tri decenije kasnije uradio Kuzman Kolarić. Crkva je posvećena Svetim Arhanđelima, a osnovao ju je izvesni Priba (Priva), po kome je manastir i dobio ime, iako postoji i verzija da je i za nju zaslužan Vuk Branković.

BEŠENOVO

Posle sedam decenija, manastir Bešenovo sa crkvom posvećenom Svetim Arhanđelima, počeo je da živi. Njegova obnova je u toku, a već su izgrađena manastirska kuća, zvonik, temelji i prva ploča.

Rakovac

Nadomak mesta Beočin, na severnim obroncima Fruške gore, istoriju piše manastir Rakovac. Veruje se da ga je krajem 15. veka podigao Raka Milošević, veliki komornik despota Jovana Brankovića. Crkva je posvećena Svetim Vračima Kozmi i Damjanu, a najverovatnije je podignuta pre 1521. godine, dok je visoki zvonik 1735. godine sazidao mitropolit Vićentije Jovanović. Prepoznatljiv je po prepisivačkom centru koji je tu postojao, a pogotovo po Dušanovom zakoniku koji je u njemu prepisan 1700. godine.

Šišatovac

Dok se sremski gradovi bore za prevlast nad fruškogorskim manastirima, izvesno je da na Šišatovac najviše prava polažu Mitrovčani, pošto se nalazi kod Ležimira, sela njihove opštine. Današnja velika crkva podignuta je 1778. godine. U manastiru je početkom 19. veka bio arhimandrit Lukijan Mušicki, kod njega je boravio Vuk Karadžić, kojem je baš tu Filip Višnjić kazivao pesme o Karađorđevom ustanku.

Slika

Jazak

Na južnoj padini Fruške Gore, nedaleko od urušenog Starog Jaska, počela je 1736. godine gradnja istoimenog manastira, samo sa prefiksom "novi". Njegovu arhitektonsku celinu čine crkva Svete Trojice, koja je zidana crvenom ciglom i belim kamenom, okružena konacima i visoki zid koji zatvara portu.

Slika

Beočin

Na severnoj padini vojvođanske planine, ušuškan između dva brega obrasla gustom šumom, nalazi se manastir Beočin, o kojem je mnogo pisao poznati istoričar Dimitrije Ruvarac. U konacima ovog ženskog manastira je posle rata do 1968. godine bio smešten sanatorijum za plućne bolesti, a kasnije se tu, na tri decenije, "useljava" depo Arhiva Vojvodine.


Novosti

Autoru:  Senka [ 17 Maj 2015, 20:37 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Tuđe cenimo, a zaboravljamo svoje duhovno blago

Manastiri Srbije - sveta zemlja, nacionalni simbol i svedoci zadivljujuće istorije. Na teritoriji države se nalazi 212, od kojih 54 ima status spomenika kulture

Slika
Manastir Gračanica

Dok čekamo da uđemo u evropske i svetske duhovne hramove, spremni da izdvojimo i vreme i novac, često zaboravljamo na sopstvena bogatstva. A ako je Srbija u nečemu bogata, onda je u manastirima. Na našoj teritoriji nalazi se čak 212, od kojih 54 ima status spomenika kulture, a Sopoćani, sa Đurđevim stupovima i crkvom Svetog Petra i Pavla, Studenica, srednjevekovni sakralni objekti na Kosovu - Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica i crkva Bogorodica Ljeviška, uvršteni su na Uneskovu listu svetske baštine.

Nemanjići su nam u amanet ostavili neke od najlepših hramova, ali su tradiciju ktitorstva nastavili i ostali srpski vladari, vlastela, narod... Manastiri su nekada predstavljali crkveno-administrativne centre, sedišta patrijarha, mitropolita i episkopa, ali su dugo bila i glavna učilišta, a ne samo molitvena mesta i čuvari nacionalne svesti. Neprijatelji su ih rušili i palili, a oni su ponovo dizani iz pepela i nastavljali život.

Svaki od njih je priča za sebe koja vraća u prošlost, pruža spokoj i nudi uživanje u tišini. Ne kaže se bez razloga da se jedan narod ne može upoznati ako se ne poznaje istorija njegovih duhovnih objekata. Zato, ukoliko već niste, uvrstite ih na listu "obavezno videti", saznajte zbog čega im je arhitektura posebna, kakve riznice čuvaju, po kojim freskama se prepoznaju...

Studenica

Ako vas put nanese u okolinu Kraljeva, obavezno posetite jedan od najvećih i najveličanstvenijih srpskih manastira u dolini borove šume, uzor kasnijim zadužbinarima, čuven po riznici prelepih fresaka iz 13. i 14. veka i monumentalnoj kompoziciji "Hristovog rođenja" na središnjem delu zida. Studenicu, u dolini istoimene reke, podigao je veliki župan Stefan Nemanja kao glavnu zadužbinu i dinastički mauzolej. Prvi deo radova je završen do 1196, a kada je Nemanja otišao u Hilandar i ustupio presto sinu Stefanu, novi vladar je postao i novi zadužbinar. Sava Nemanjić je u Studenicu preneo mošti oca, koji se zamonašio pod imenom Sveti Simeon, čime je ovaj hram stekao status Velike Lavre, postajući politički, duhovni i kulturni centar srednjevekovne Srbije. Sređivali su ga i ulepšavali i knez Vukan i kraljevi Radoslav i Milutin.

Slika

U sklopu ovog manastirskog kompleksa nalaze se Bogorodičina, crkva Svetog Nikole, Svetih Joakima i Ane, dobro očuvani temelji one posvećene Svetom Jovanu Krstitelju, Gornja i Donja isposnica Svetog Save, konačište i monaški konaci. Spoljašnost Bogoridičine crkve osvaja na prvi pogled poliranim belim mermerom i ukrasima na fasadi i vratima. Romanika i vizantijski stil ovde su se savršeno "sudarili", stvarajući novu arhitektonsku školu - rašku. U prvoj polovini 20. veka ovaj manastir je imao sopstvenu hidrocentralu, što je govorilo o njegovoj vrednosti. Pre nekoliko godina je sagrađen konak koji pruža kompletan užitak u manastirskom okruženju, čarobnoj prirodi, pa i ukusnoj tradicionalnoj trpezi.

Mileševa

Iza sina Stefana Nemanje, kralja Vladislava, ostao je manastir Mileševa kod Prijepolja. Podigao ga je po uzoru na Studenicu i Žiču, u raškom stilu i u njega položio mošti strica, Svetog Save, ali su ih Turci 1594. godine preneli u Beograd i spalili.

Na težini dobija i zbog činjenice da je bilo mesto krunisanja cara Dušana i Tvrtka Prvog Kotromanića, Stefan Vukčić je u njemu 1446. godine sebe proglasio "hercegom od Svetog Save", a kralj Vladislav je tu sahranjen.

Slika

Njegova najveća vrednost možda su freske, a među njima dominira jedna od najlepših u čitavoj Evropi - Beli anđeo. Nastala je u 13, ali je u 16. veku preko nje naslikana druga. Tek četristo godina kasnije je izvorna slika ponovo zasijala. Nema sumnje da će vas anđeo odeven u belo koji, dok sedi na velikom kamenu, mironosicama pokazuje prazan grob Isusa Hrista, osvojiti.

Đurđevi stupovi

Na šumovitom uzvišenju iznad Novog Pazara nalaze se velelepni Đurđevi stupovi, zadužbina Stefana Nemanje. Nastali su tako što se njihov zadužbinar, dok je bio zatvoren u jednoj pećini, zavetovao da će izgraditi manastir posvećen Svetom Đorđu. Kralj Dragutin je potom dogradio crkvu i oslikao njenu pripratu. Međutim, njegova sudbina nije bila svetla, jer je opustošen 1689. godine, posle Austro-turskog rata, kada su monasi morali da ga napuste. Čak 200 godina je stajao pust i razoren, da bi u drugoj polovini prošlog veka počeli arheološki i restauratorski radovi. Na Đurđevima stupovima se vide i Istok i Zapad, jer su građeni kao kombinacija vizantijskog i romanskog stila, sa dve kule (stupa). Freske su uglavnom oštećene, mada je deo prenet u Narodni muzej u Beogradu, a svakako je najimpresivnija slika Svetog Đorđa na konju, koja se nalazi iznad glavnog ulaza u crkvu.

Sopoćani

U Rasu, nekadašnjem središtu srpske države, kralj Stefan Uroš I je "Raški na izvoru" podigao manastir Sopoćane sa crkvom posvećenom Svetoj Trojici, ali se ne zna tačno kada, jer je mesto na kojem je zapisana godina podizanja oštećeno. Stradao je u 17. veku od Osmanlija, da bi 300 godina kasnije bio obnovljen. Srećom, sačuvane su slike čija lepota ostavlja bez daha, predstavljajući najveći domet evropskog slikarstva u vreme kada su freske nastale. Sopoćanski živopis je poznat kao stilski najčistije ostvarenje tog doba u slikarstvu Vizantije, na kojem su prvi put ilustrovani Vaseljenski sabori, biblijske priče o Josifu, Strašni sud i Rodovno stablo Hristovo. Posebno je značajna istorijska kompozicija "Smrt kraljice Ane Dandolo.

Slika

Ljubostinja

Nedaleko od Trstenika, u dolini male planinske reke, nalazi se Ljubostinja - zadužbina kneginje Milice s kraja 14. veka, posvećena Uspenju presvete Bogorodice. Arhitekta je bio Rade Neimar iz narodnih srpskih pesama, koji je svoje ime uklesao na pragu unutrašnjeg portala. Iz Ljubostinje je za vreme Kočine bune narod pozvan na ustanak, da bi posle toga Turci zapalili manastir i uništili većinu fresaka. Tada je otkrivena tajna riznica koja je bila sakrivena u zidu iza ikone, a među opljačkanim blagom nalazila se i kruna kneza Lazara koja se danas nalazi u Istanbulu. U Ljubostinji su sahranjene kneginja Milica i monahinja Jefimija, koje su se posle Kosovske bitke zamonašile sa mnogobrojnim udovicama srpskih vlastelina poginulih u bojevima na Marici i Kosovu polju.

Gračanica

Vrhunac srpskog graditeljstva u vizantijskom duhu postignut je sa Gračanicom. Po narodnom predanju, kralj Milutin je zaspao pred bitku na reci Gračanki, kada mu se prikazao anđeo rekavši mu da će pobediti i da iz zahvalnosti prema Bogu mora da sagradi crkvu čiji će mu se oblik pojaviti. Pošto je na nebu ugledao beli oblak koji je imao formu crkve i pobedio u tom boju, pozvao je najbolje graditelje. Manastir je izgrađen 1321. godine u blizini Lipljana, na ruševinama crkve Svete Bogorodice Gračaničke, ali je prilično stradao tokom Kosovske bitke. U drugoj polivini 16. veka to je bilo središte novobrdskog mitropolita koji je doneo prvu štampariju. Posle Drugog svetskog rata obnovile su ga monahinje, pretvorivši ga u ženski manastir, a od 1999. godine u njega je preneto sedište episkopa raško-prizrenskog koji je morao da napusti Prizren. Manastir je tada postao duhovno, nacionalno i političko središte srpskog naroda ovog kraja.

Žiča

Između Kraljeva i Mataruške Banje smeštena je Žiča. Manastirska crkva posvećena je Svetom Spasu Vaznesenju Gospodnjem, a podigao ju je kralj Stefan Prvovenčani, koji je tu i krunisan 1217. godine. Crkva manastira pripada raškom arhitektonskom stilu i pod uticajem Svetog Save građena je po uzoru na one sa Svete Gore. Iako su freske uglavnom stradale, i dalje su svedoci visokog kvaliteta, a najznačajnija među njima je kompozicija "Uspenje Bogorodice".

Slika

Manasija

Manastir iz 15. veka, Manasija - jedan je od najznačajnijih spomenika srpske srednjevekovne kulture, i to moravske škole. Za nju je zaslužan despot Stefan Lazarević, koji ju je učinio i kulturnim centrom zemlje. Prevodi i prepisi koji su ovde pravljeni iznedrili su nadaleko čuvenu Resavsku školu. Turcima je Manasija bila trn u oku, pa je razarana i pustošena, ostala je i bez olovnog krova, zbog čega je većina fresaka nepovratno izgubljena.


Novosti

Autoru:  Senka [ 23 Mar 2016, 15:57 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Tajna krsta Hadži-Ruvima

Remek-delo duhovnog oca Prvog srpskog ustanka sačuvano u Vraniću, kraj Beograda. Neprocenjivo delo i danas zbunjuje istoričare


Slika
Crkva u Vraniću,foto Subašić

RIZNICA crkve u Vraniću čuva malo poznato remek-delo Hadži-Ruvima, duhovnog pokretača Prvog srpskog ustanka, krst na kojem je duborezom predstavio 44 minijaturne biblijske scene. Naučnici do danas nisu rešili zagonetku kako je izradio raskošne minuciozne reljefe s mnoštvom figura i likova koje bi bilo teško izvesti i najmodernijim alatima. Još uvek nije otkriveno ni gde je Ruvim stekao ogromno znanje i veštinu. Ovaj čovek, koji je ostavio neke od najznačajnijih istorijskih beležaka o svom vremenu, o sebi je ostavio samo podatak da je rođen u Kadinoj Luci.

- Hadži-Ruvim je bio sveštenomonah, književnik, istoričar, umetnik, rodoljub i veliki mučenik - kaže istoričar i bogoslov protojerej Radivoj Mitrović, dugogodišnji paroh u Vraniću i stvaralac jedinstvenog crkvenog muzeja u kome se nalazi dragoceni krst. - On se zamonašio posle ženine smrti, ali njegov nemirni duh nije držalo mesto. Odmah je otišao na hodočašće u Svetu zemlju, i do kraja života ostao veliki putnik. Njegove tragove nalazimo od fruškogorske Svete gore pa do Atosa. Sa svih strana on sakuplja znanje i donosi knjige u Srbiju, gde vaskrsava iz pepela manastire i crkve u kojima otvara škole.

Kad je 1786. postao namesnik manastira Voljavče, Hadži-Ruvim okuplja oko sebe mlade darovite Srbe učeći ih pismenosti i umetničkim veštinama.

- Plodovi njegovog rada nisu bili samo prosvetiteljskog i kulturnog karaktera, već su imali i duboki politički smisao - kaže protojerej Mitrović. - Zato u vihoru austro-turskih ratova 1788-1791. stalno mora s najbližim učenikom Hadži-Đerom da se sklanja od turske osvete.


USTANIČKA ŠKOLA U BOGOVAĐI
MANASTIR Bogovađa od 1791. pod Hadži-Ruvimovom upravom postaje veliki prosvetni centar i u njemu počinje da radi prva srpska biblioteka. On školuje buduću srpsku elitu. Među učenicima su i Petar Nenadović, sin kneza Alekse, i budući ustanički vojvoda Petar Nikolajević Moler, Hadži-Ruvimov sinovac.
Naime, bečki ratni arhivi otkrivaju da su Hadži-Ruvimovi vešti crtači bili obavešatajci i kartografi koji su crtali vojne mape za pohode protiv Turaka. Njima su se koristili i srpski frajkori u Kočinoj krajini, posle čega su Srbi dobili lokalnu samoupravu. Posle rata 1791. Hadži-Ruvim i Hadži-Đera se vraćaju u Srbiju i obnavljaju oronulu Bogovađu, u kojoj se otvara škola i prva srpska biblioteka, a s knezom Aleksom Nenadovićem ponovo zidaju crkvu Rabrovicu. Ruvim neumorno pohodi hramove, od zadužbine Brankovića u Sremu, preko Ostružnice, pa sve do Pećke patrijaršije, oko kojih se okupljaju slobodoljubivi Srbi. Tajni znak prepoznavanja tih mesta su umetnička dela koja im je darovao Hadži-

-Ruvim. Najdragocenije daje 1800. crkvi u Vraniću, gde se tada nalazilo Arhijerejsko namesništvo beogradsko.

- To je njegov najlepši i najveći krst, dostojan prestoničkog hrama, okovan srebrom, urađen tehnikama iskucavanja i graviranja i ukrašen poludragim kamenom - kaže prota Mitrović.

Na krstu su duborezom predstavljene 44 minijaturne biblijske scene

Slika

Taj krst je jedno od poslednjih dela Hadži-Ruvima, jer 1802. na vlast dolaze dahije, čime se položaj Srba dramatično pogoršava.

- Početkom 1803, Hadži--Ruvim u Bogovađi okuplja 12 knezova, i oni se dogovaraju da se za osam meseci podigne ustanak - kaže prota Mitrović. - Za sastanak su saznali i Turci, pa je Hadži-Ruvim morao da hitno ode iz Beogradskog pašaluka. Iz utočišta u Studenici, on šalje 14 pisama poslanica da podstakne kod Srba otpor prema dahijama.

Ruvim odlazi na Svetu goru, a zatim se vraća u Bogovađu, iako ga knezovi upozoravaju da je u opasnosti. Turci su ga uz pomoć grčkog mitropolita Leontija na prevaru namamili u Beograd.

- On stoički podnosi strašno mučenje, a kad je najzad odveden na gubilište, traži četvrt sata za molitvu, posle koje je kratko rekao: "Sad činite svoje" - kaže prota Mitrović. - Otišao je smiren u smrt, jer je znao da je seme bune duboko zasejano, a uskoro se to i pokazalo tačno. Kao i svi gorostasi iz prvog ustanaka, i Ruvim je veliki hrišćanin i rodoljub. Njega su pekli bol, ropstvo i ljuta želja za slobodom.


Novosti

Autoru:  Senka [ 23 Okt 2016, 20:46 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Prva slobodna crkva u Karađorđevoj Srbiji

Kožetinski hram kod Aleksandrovca, koji je osvećen 1804. godine posle dizanja prvog srpskog ustanka, pun je svake nedelje. Još pre 210 godina hrabri meštani su se iz šanca borili protiv Turaka

Slika
Crkva pre Drugog svetskog rata

OVIH dana se u Aleksandrovcu ubrzava izgradnja novog sabornog hrama, ali će se zvona i dalje čuti u staroj, Kožetinskoj crkvi. Jer, ova mala bogomolja osvećena 1804. godine, kao prva slobodna crkva u Karađorđevoj Srbiji, dupke je ispunjena svake nedelje, na Božić, Uskrs i Preobraženje.

- Ponosni smo na činjenicu što imamo živu liturgijsku zajednicu, to je naše najveće blago u Župi - priča, za "Novosti", protojerej Vukman Petrović, starešina Kožetinske crkve od 2012, dodajući da su neimari izgradili mali hram po obimu, a veliki po duhu. - Nećemo prekidati liturgije u crkvi koja predstavlja pečat i temelj naše duhovonosti.

Crkva nadomak današnjeg Aleksandrovca je pre tačno 210 godina bila bedem grupe neustrašivih Kožetinaca koji su se iz šanca borili protiv Turaka od 1806. do 1813. I nisu predali to parče strme teritorije, sve dok nije stigla depeša od vođa Prvog srpskog ustanka.

- Šanac je zauzimao površinu od četiri i po hektara oko hrama - priča, za "Novosti", Ilija Jokanović, iz Zavičajnog muzeja Župe, jedan od najboljih poznavalaca župske etnologije. - Prva bitka odigrala se na Markovdan dve godine kasnije, kada su je ustanici iz šanca dobili protiv vojske Mamut-paše Leskovačkog.

Pred crkvom je u vreme gradnje bilo 20 dućana i desetak mehana i kafana. Simeon Petrović, učitelj iz Jagodine, i njegov sin Miljko, kožetinski knez, avgusta 1852. godine predočili su naučnicima kakav je neosvojivi bedem za Turke bio šanac. Poglavari župskog kraja vojvoda Pavle Cukić, Petar Đukić, knez Ilija, pop Radosav, prota Ilija, pop Pavle i Sima Mladenović su tri godine posle Mamut-paše "poslali kući" i poraženog prištinskog Jašar-pašu.

Kožetinska crkva na Bogojavljenje 2006. godine

Slika

I ŽENE BORCI

NISU samo Kožetinci bili borci za oslobođenje od Turaka. Kožetinske žene pisale su, preko kneza Mitra iz kozničke nahije, Milošu Obrenoviću 14. maja 1831. godine da im pomogne da se konačno pripoje Srbiji.
"Godine 1812. Mahmud-paša na Kožetin dođe. Srbi pokušaju se i iziđu ovom paši nasusret, gde se sraze i dosta žestok boj bude i tu pogine kapetan Đoka iz Batota sa svoja dva druga, no opet zato Srbi su se hrabro držali i Turke pobedivši oterali su ji natrag", ispričali su hroničarima u porodici Petrović.

Čak 13 puta su Kožetinci Turcima došli glave, sve dok nije stigao savet da polože oružje. Tako je oko 1.500 boraca sa pet topova vojnički ostalo neporaženo do propasti ustanka. Crkva u Kožetinu odigrala je značajnu ulogu i između 1832. i 1833, u vreme Miloša Obrenovića, kada se Župa oslobodila od Turaka.

Mnogobrojni meštani danas prigradskog naselja Aleksandrovca znaju naizust istoriju i crkve i šanca, a kožetinski kraj nije ostavio ravnodušnima ni Feliksa Kanica, ni naučnika Pavla Vasića. I karakter ovdašnjeg sveta zaslužuju posebnu studiju.

Ilija Jokanović, čuvar legendi

Slika

- Jedna od legendi govori da je crkva, jedna od prvih "mirskih" u Srbiji, podignuta dovitljivošću meštana - iznosi Ilija Jokanović. - Tražili su ljudi od age da im dozvoli da podignu crkvu, a on im je odgovorio da mogu da razapnu bivolju kožu pa da crkva bude takvih dimenzija da pod tu kožu stane. Meštani su uredno zaklali životinju, a od kože napravili dugački kaiš i tako dobili solidnu "osnovu" za bogomolju. Aga je popustio pred snalažljivim odgovorom.

Da su Župljani domišljati, dobro je poznato, a da je to važilo oduvek, dokaz su, pored istorije, i reči Miloša Obrenovića: "Čuvaj se župskih kmetova i kožetinskih popova."

KLUPE PORED ZVONA

KOŽETINSKA crkva je 1872. godine imala biblioteku sa 25 članova, a prvi bibliotekari Župe bili su čuveni popovi i učitelji, otac i sin Svetozar i Nikola Popović. Pod okriljem hrama od 1837. godine radila je i škola, jedna od 38 obrazovnih ustanova u tadašnjoj Srbiji.

Krst posvećen ustanicima

Slika

NESTRUČNE INTERVENCIJE

IKONOSTAS u hramu koji je dugo bio metoh manastira Studenica visoke je umetničke vrednosti, a živopisao ga je Živko Pavlović od 1850. do 1857. godine. Mnogobrojne nestručne intervencije umanjile su lepotu unutrašnjosti crkve, pa su istoričar umetnosti Marina Lukić Cvetić i Dušan Jovanović, dipl. slikar restaurator i konzervator, prilikom radova na spasavanju blaga unutar svetinje 2003. godine imali dosta posla. Krst posvećen ustanicima postavljen je 1997, a litije su obnovljene pre 13 godina.


novosti

Autoru:  Senka [ 10 Nov 2016, 23:30 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

Avantura mileševskog hodočašća

Poseta bajkovitom krajoliku oko Nemanjićke zadužbine kraj Prijepolja. U manastiru Mileševi naučićete mnogo o ocu naše države i crkve, Svetom Savi

Slika
Zidine Mileševca Foto Boris Subašić

MANASTIR Mileševa iz 13. veka u kojem je sahranjen Sveti Sava, monumentalne srednjovekovne isposnice u pećinama nad ambisom fantastične klisure Mileševke i drevna tvrđava Mileševac na brdu nad bajkovitim krajolikom, pružaju neponovljivo iskustvo posetiocima, bilo da su hodočasnici, ljubitelji kulture i prirode ili žele da dožive avanturu.

Blistavo bela Mileševa, zadužbina svetog kralja Vladislava Nemanjića, u ždrelu duboke klisure, simbol je ovog dela zapadne Srbije. Sazdan na raskršću velikih srednjovekovnih puteva iz Pomorja ka srcu Srbije, manastir je od nastanka bio meta poklonika i velikog broja putnika iz celog Sredozemlja. Zbog neopisive vreve na trgu ispred manastirskih zidina koja je počela da ometa monahe, podignut je novi trgovački grad Prijepolje. Do našeg vremena on je sačuvao tragove kultura koje su obitavale na ovom podneblju.

Jezgro današnjeg grada udaljeno je pet kilometara od Mileševe, do koje se može doći i peške, prijatnom jednosatnom šetnjom stazom pod mirisnim lipama duž izuzetno lepo uređene obale Mileševke. Taksisti kojih ima u velikom broju i neprestano kruže, vožnju do manastirskog kompleks naplaćuju oko 250 dinara. Umorni putnici obično predahnu u velikoj modernoj gostoprimnici pre nego što uđu u crkvu, gde ostaju bez daha pred živopisom koji je i posle osam osmanlijskih rušenja manastira zadržao potresnu lepotu. Daleke 1883. britanski putopisac Artur Evans je svedočio: “Ništa što je Đoto stvorio ne može se porediti s lepotom ‘Anđela’ iz srpske kraljevske zadužbine, manastira Mileševe.”

Osamdesetih godina prošlog veka, slika freske mileševskog “Belog anđela” nalazila se među snimcima najvrednijih ljudskih dostignuća koji su poslati sondom u svemir da nas predstave eventualnim vanzemaljskim civilizacijama. Kraljevska zadužbina još uvek čuva i šaku Svetog Save, spasenu od janičarskog Sinan-paše, koji je 1594. spalio mošti srpskog svetitelja u želji da uništi njegov kult. Stranaca je i danas mnogo među 170.000 gostiju koji godišnje posete Mileševu.

Priprat sa sarkofagom Svetog Save

Slika

U manastiru se nalazi i velika riznica. Među mnogim dragocenim eksponatima ističe se žezlo Svetog Save, poklon vaseljenskog patrijarha posle dobijanja autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve. Neposredno iza manastira spušta se put koji vodi ka dnu klisure, a zatim se posle kratkog strmog uspona dolazi u podnožje oštrog vrha sa ostacima utvrđenog grada Mileševca.

Ispod gradskih zidina nalazi se skrivena staza koja vodi do Savine isposnice, niza velikih pećina u zidu klisure u kojima su u srednjem veku monasi tihovali, prevodili i prepisivali knjige. Na mestima gde je monaška staza ka isposnicama najuža postavljeni su lanci pričvršćeni za stenu tako da je prolaz bezbedan. O isposnicama postoji mnoštvo legendi, a najpoznatije predanje je o svetoj vodi u otvoru na dnu pećine u koji može da se ugura samo jedna ruka. Predanje kaže da čudesnu vodu ne mogu da dohvate grešni.

Slika

SPAVANjE U KONACIMA

SA druge strane reke nalaze se ribnjak s pastrmkama i restoran u koji avanturisti i hodočasnici svraćaju na kraju svojih pohoda. Ko želi da ostane duže, može da prespava u novim, komfornim manastirskim konacima, gde prenoćište staje 1.000 dinara, dok je u seoskim domaćinstvima upola jeftinije.



vecernjenovosti

Autoru:  Senka [ 04 Dec 2016, 21:35 ]
Tema posta:  Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti

CRKVE BRVNARE U SRBIJI: 5 Kulturnih spomenika od neprocenjive vrednosti



Iako postoje zapisi da su crkve brvnare podizane još u srednjem veku za vreme vladavine Nemanjića, nijedna do danas nije sačuvana.
Tek kasije, za vreme vladavine Turaka na ovim prostorima, obnavlja se građenje crkava brvnara.
Crkve od drveta često su bile podizane u selima, na skrovitim mestima, u gustoj šumi.
Drvne građe je uglavnom bilo svuda, a izgradnja crkvice od drveta nije iziskivala posebnu veštinu, jer je bila veoma slična kući za stanovanje koje su tada bile građene od drveta.

Isto tako crkve -brvanare su se za kratko vreme lako mogle, u slučaju potrebe, premestiti sa jednog na drugo skrovitije mesto.

U vreme Karađorđa, vođe Pvog srpskog ustanka, između 1800. i 1813. godine, uglavnom su obnavljane starije crkave- brvnare, ali su u manjem broju podizane i nove. Nakon sloma Prvog srpskog ustanka ponovo su paljene i rušene. Međutim, posle velikog uspeha Drugog srpskog ustanka, za vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića od 1815. do 1839. godine, u značajnoj meri započela je obnova i izgradnja ovih crkava. U tom periodu podignuto i obnovljeno više od 70 hramova od drveta. Posle prve vladavine kneza Miloša gradnja crkava- brvnara jenjava, a primat preuzimaju zidane građevine.

U Srbiji je danas sačuvano oko 50 crkava- brvnara.

U kraljevačkoj opštini ih ima šest, a sačuvale su se i okolini Požege, Kosjerića u zapadnoj Srbiji, ali i u okolini Smederava i u Timočkom kraju.

1.U Gorobilju kod Požege 1705. godine izgrađena je najmanja crkva od drveta posvećana rođenju Svetog Jovana Krstitelja.

Slika

Prema predanju, u ove krajeve je došao jedan broj Srba koji su pošli za patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine. Novodoseljeno stanovništvo zateklo je ovde pust kraj, bez crkve. Predanje kaže da je lokalni spahija dozvolio izgradnju drvene crkve u gustoj šumi, u gornjem delu sela, ali da „ne bude veća od obora“.

Prema još jednom predanju ova crkva je prvobitno je bila sagrađena u zaseoku Slatina, odakle su je Gorobiljci, kada su saznali da se Turci spremaju da je zapale, jedne noći tajno raskopali i preneli u obližnji zaselak Počeča.

Crkvu su Turci spalili u periodu između 1788. i 1804. godine, a obnovljena je 1810. godine, da bi je Turci ponovo spalili, posle sloma Prvog ustanka. Ponovo je obnovljena 1820. i još jednom 1936. godine.

2.Crkva brvnara u Takovu takođe spada među najstarije i najpoznatije crkve brvnare u Srbiji. U njoj su se, na praznik Cveti, 1815. godine, nakon što je Miloš Obrenović podigao ustanak, pričestili okupljeni ustanici i zakleli na vernost knjazu.

Slika

Crkva u Takovu je podignuta 1795. godine, na mestu starije građevine iz 1724. godine. Crkvu su sagradili majstori iz Osata, iz Istočne Bosne. Oni su izradili i bogatu dekoraciju crkve koja je posebno upečatljiva na vratima, na dovratnim i na nadvratnim gredama, gde se na ornamentici vide uticaji islamske umetnosti .

3.Jedna od najstarijih u takovskom kraju je crkva brvnara u selu Loznju. Prema jedinom, do sada poznatom izvoru, sagrađena je oko 1733. godine, u periodu austrijske vladavine na ovom prostoru. Do danas je sačuvan samo gornji deo časne trpeze koga je na kameni stub 1887. godine “na starom crkvenom mestu na svom imanju” podigao meštanin iz Loznja Ilija Božović.

Slika

Narodno predanje takođe kaže da je crkva u Loznju bila jedna od najvećih i najlepših od svih crkava tog tipa. Detaljan opis crkve sa podacima o predmetima njenoj unutrašnjosti dao je i srpski istoričar i publicista Dimitrije Ruvarac.

4. Manastir Pokajnica u Starom selu, nadomak Velike Plane izgrađen je 1818. godine. Njen ktitor je bio knez smederevske nahije Vujica Vulićević. On je crkvu, po predanju, sazidao u znak pokajanja što je učestvovao u ubistvu svoga kuma Karađorđa Petrovića, koji se 1817. godine vratio u Srbiju i bio ubijen u Radovanjskom lugu.

Slika

Ova crkva je jedna od većih crkava-brvnara, sa osnovom u obliku izduženog broda. Sastoji se iz trema, priprate, naosa i oltarskog prostora. Krov je strm i pokriven šindrom, dvoja vrata nalaze se na zapadnoj i severnoj strani. U unutrašnjosti dominira drveni ikonostas iz vremena gradnje crkve, sa ikonama iz različitog perioda. Ispred crkve je drveni zvonik, pokriven šindrom, a na zapadnoj strani manastirski konak takođe iz vremena gradnje crkve. Kao vredno kulturno dobro pod zaštitu države stavljena je 1948. godine, a za kulturno dobro od izuzetnog značaja proglašena je 1979. godine.

5.Iz smederevskog kraja poznate su crkva Sv. Petra i Pavla u Lozoviku podignuta oko 1830/32 godine i crkva svete Trojice u Selevcu. Crkva brvnara u Selevcu je još uvek u funkciji.U njoj se vrše bogosluženja za žitelje tog sela koji nemaju drugu crkvu.

Slika


opanakrs

Stranica 6 od 8 Sva vremena su u UTC + 2 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
http://www.phpbb.com/