Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:39


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 18 Maj 2013, 19:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Majstor Sima pravi harmonike sa dušom

To je težak zanat koji zna veoma malo ljudi, a on ga je naučio od svog dede, a on pak od njegovog oca njegovog oca, koji je bio samouk, ali je zanat "krao" od majstora iz Rusije koji su dolazili tada u Srbiju i popravljali harmonike

Slika

PIROT - Porodica Milošević iz Pirota više od jednog veka sa kolena na koleno prenosi tajne jednog od najtežih zanata - izrade i popravke harmonika.

Sedamdesettrogodišnji majstor Simeon ili Sima, kako ga zovu, kaže da je izrada i popravka harmonika jedan od najtežih zanata, jer zahteva poznavanje nekoliko drugih zanata s obzirom na činjenicu da je harmonika izuzetno kompleksan instrument.

"Neophodno je odlično poznavanje precizne stolarije, jer je korpus od drveta, zatim poznavanje knjigovezačkog zanata koji je neophodan prilikom izrade ili popravke meha, pa duborez prilikom ukrašavanja harmonike, obrada lima, a majstor mora da bude i štimer, odnosno mora se imati apsolutan sluh", objašnjava majstor Simenon.

On kaže da je izuzetno kompleksan zanat koga zna veoma mali broj ljudi, a on ga je naučio od svog dede, a on pak od njegovog oca njegovog oca, koji je bio samouk, ali je zanat "krao" od majstora iz Rusije koji su dolazili tada u Srbiju i popravljali harmonike.

"Sada radim sa sinom, a sve više se i unučići interesuju za ovaj zanat tako da ćemo vrlo brzo imati tri generacije u naše porodice koje se bave izradom i popravkom harmonika", kaže majstor Sima i dodaje da je pre svega za ovaj zanat neophodna velika ljubav, prema samom instrumentu, ali i prema muzici."Od dvanaeste godine sam počeo dane i dane da provodim uz oca i polako upoznajem izradu harmonika. Dok su se moji vršnjaci bezbrižno igrali, ja sam naporno radio", ističe Milošević.

Kod Miloševića, osim iz svih delova Srbije neretko na servis, ili gradnju harmonike stižu narudžbine iz Nemačke, Austrije, Bosne i mnogih drugih zemalja.Simeonov sin Momčilo kaže da je posebna čar ovog zanata u tome što svaka harmonika ima svoju životnu priču.

"Jednom je došao čovek koji je imao saobraćajnu nezgodu u kojoj mu je harmonika bila razbijena u delove. Plakao je i molio nas da mu popravimo harmoniku, jer je za taj instrument bio izuzetno vezan. Posle višemesečnog napornog rada mi smo u tome i uspeli, a on nam je i danas za to izuzetno zahvalan. Zbog toga se i kaže da je harmonika-instrument s dušom", kaže Momčilo.


kurir

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 19 Jul 2013, 23:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
RADNJA SA ZANATOM KOJI IŠČEZAVA
Poslednji bombondžija


Bombondžinica “Bosiljčić”, u Ulici Gavrila Principa, na broju 14, danas je jedina zanatska radnja ovog tipa u Beogradu. Pre početka II Svetskog rata u prestonici je postojalo više od 120 sličnih objekata. Ratluk, lizalice u obliku kišobrančića, liciderska srca i promincle (ljute bombone) kao još mogu tu da se kupe.

Slika

Arhaičan izgled bombondžinice „Bosiljčić“ apsolutno je autentičan: veliki stakleni izlog u kom je redom izložen slatki asortiman, radionica i kuhinja iz koje se šire neodoljiv mirisi. Ovde se ništa nije promenilo od daleke 1936. godine, kad je Branislav Bosiljčić otvorio radnju i započeo porodičan posao.
- Radnju je otvorio moj deda Branisalav po kom sam i dobio ime. Vredno je radio do početka osamdesetih, kad je proizvodnju preuzeo moj otac. Sad smo brat Živorad i ja glavni i jedini majstori - priča tridesetsedmogodišnji Branisalav Bosiljčić, suvlasnik jedine bombomdžinice u prestonici.
Iako su bombone nekad bile glavni artikal, danas je ratluk preuzeo primat. Ovde možete kupiti 13 različitih vrsta za cenu od 100 i 150 dinara po pakovanju od pola kilograma. Cena varira u zavisnosti od toga koje se voće koristi za izradu.
- Malo šta se ovde promenilo od „dekinog vremena“. Recepti su njegovi, sve se radi kao u „dobra stara vremena“. Jedino je moj otac, pošto je završio mašinsku školu, napravio mašine koje su nam olakšale rad. Ovo je naporan fizički posao. Nose se džakovi sa materijalom, nosi se svašta i uglavnom je sve kabasto i teško - kaže Branislav.
Mušterije su mahom stalne. Dolaze u bombondžinicu iz svih delova grada. Ima i kupaca iz inostranstva.
- Živim već dosta dugo u Londonu. Ali, kad god dođem, svratim ovde na dobar ratluk. Onaj iz prodavnice mi nekako ima ukus kao guma - kaže Stevan Popović, jedan od kupaca.
Reporter „Blica“ napušta radnju u trenutku kad je želatinasta masa, sigurne sudbine da postane ratluk, na sred radnog stola. Majstor je posipa šećerom u prahu i secka volgerom, specijalnim sečivom. Kod ulaznih vrata, na zidu okačena slika radnice Stojanka Biočin. I ta slika je u radnji još od „dekinog vremena“. Pored fotografije - „Povelja“, nagrada Zanatske komore za 2007 godinu.

Ratluk i za Kanadu
Dva do tri puta godišnje u bombondžinicu dolazi žena koja stanuje u Kanadi. Kad ona dođe, priča majstor Branislav, kupi sve zalihe ratluka jer ih nosi sinu koji „prosto obožava ovaj slatkiš“.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 20 Jul 2013, 02:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poslednje bombondžije: Miris prošlosti

Posao je započeo njihov deda Branislav Bosiljčić, dedu je nasledio otac Vladimir, koji je radio kao mašinski tehničar u Renoovom auto-servisu do 1963. Kada je deda otišao u penziju, napustio je taj posao i posvetio se pravljenju bombona i ratluka. U radnji je zadržao predratne kalupe, modle, stare recepte, jedino je dodao motore da okreću mešalice i seckalice, što se ranije radilo ručno

Slika
RUDARSKI POSAO: Slatki zalogajčići (rahat lokum

Svaki posetilac koji je na koncertu Discipline kičme održanom u Domu omladine u Beogradu pre mesec dana kupio novi CD ove grupe, dobio je unutar omota i lizalicu na kojoj je pisalo: Disciplina kičme & Bombondžija, Gavrila Principa 14, Beograd. Tražeći radnju na ovoj adresi dolazi se u nekada elitni trgovački i zanatski kvart koji je odavno izgubio staru slavu, o kojoj svedoči tek poneka oronula fasada. Istina, radnje su u toj ulici još uvek gusto poređane – telešop, auto-delovi, PC centar, kompanija "'Hipik"', ali ulica je mnogo poznatija po parku ispred Ekonomskog fakulteta, pored koga prolazi.

Bombondžinica "Bosiljčić" nalazi se pored oronule kuće u čijem prozoru stoje flaše višnjevače. Prolazak kroz vrata radnje je korak u prošlost, pre svega zbog mirisa i oblika koje su mnogi od nas zaboravili, a koje većina mlađih i ne zna. U nizu tegli su legendarne svilene bombone, šećerleme, luše, licidarska srca, ali najviše je ratluka. Na polici iznad zastora kojim je prostorija podeljena na dva dela nalazi se prastari radio lampaš RR550, a iza zavese je dopirala pesma I don't like mondays grupe Bumtaun rets. Braća Branislav i Živorad Bosiljčić su upravo na mermernom stolu sekli u sitne kocke ratluk, a zatim ga valjali u prah-šećeru i pakovali. Vrelina je u talasima izbijala iz dela u kome se kuvala smesa za slatkiše.

Posao je započeo njihov deda Branislav Bosiljčić, dedu je nasledio otac Vladimir, koji je radio kao mašinski tehničar u Renoovom auto-servisu do 1963. Kada je deda otišao u penziju, napustio je taj posao i posvetio se pravljenju bombona i ratluka. U radnji je zadržao predratne kalupe, modle, stare recepte, jedino je dodao motore da okreću mešalice i seckalice, što se ranije radilo ručno.

Pre rata je u Beogradu postojalo više od sto takvih radnji, a danas su Bosiljčići jedini. Objašnjenje za gašenje radnji nalaze u pritisku industrijskih proizvođača, krizi i osiromašenju društva u poslednjih petnaestak godina, ali mnogo više u nezainteresovanosti potomaka starih majstora za ovaj zanat. Ništa čudno, bombondžijama je osim znanja potrebna i izuzetna fizička snaga, Bosiljčići kažu da dnevno preture preko ruku stotine kilograma sirovina u džakovima jer u radnji obavljaju sve poslove, od knjigovodstva do istovara. Ipak su, i pored svega, pregrmeli teška vremena i opstali.

UVLAČENJE: Branislav i Živorad kažu da su oduvek znali da će biti bombondžije, jer im je miris preprženog šećera ostao u nozdrvama od najranijeg detinjstva. "U ovom poslu se počinje rano, odrastajući pomažete u radnji koliko možete, kasnije budete uvučeni u ovo i teško se odlazi. Ja sam studirao ekonomiju, brat je završio u hemijskoj školi smer tehničara za prehrambenu biotehnologiju, jer je zanat bombondžije ukinut 1983, ali znali smo da ćemo i sa tim znanjima pokušati da nastavimo ovo što su počele prethodne dve generacije, da se ne izgubi u ovim brzim vremenima", kaže Branislav Bosiljčić.

Glavni proizvod Bosiljčića je ratluk. Dok je njihov deda čitavog života radio samo dve vrste ratluka, sa ružom i orasima, Branislav i Živorad trenutno ih imaju dvanaest – sa orasima, vanilom, divljom pomorandžom, mangom... Ljudi su ih pitali, naročito od kada je Turska postala popularna destinacija, da li mogu da naprave ratluk sa pistaćima ili ananasom, kakav su tamo probali. "Pošto radimo na malim količinama, možemo da ispunimo svaku želju mušterije, na primer da ratluk bude zelene boje sa ukusom ruže. Možemo da napravimo još pet vrsta, ali je problem mali prostor u kome radimo, svega 28 kvadrata, pa dodajemo otprilike jednu novu vrstu godišnje", kažu Bosiljčići. Osim ratluka, prave sve ono što podseća na prošlost – nekoliko vrsta tvrdih bombona sa ukusom mentola, jagode, maline, žele bombone, lizalice, krive i ravne luše... Mlečne karamele, koje se još uvek mešaju ogromnom varjačom a onda seku na kockice, takođe su im jedan od specijaliteta. Sa svojim mušterijama imaju prisan odnos, jer većinu poznaju godinama. Onima koji ne mogu sami da dođu u radnju zbog bolesti ili godina, poput devedesetogodišnjeg gospodina koji je i najstarija mušterija, ratluk odnose kući.

IVICA I MARICA: Po potrebi prave rekvizite od šećera za snimanje filmova, rade puno i za dečija pozorišta u kojima im traže ogromne lizalice ili prozor za kućicu Ivice i Marice, providan i napravljen od šećera, tako da može da se liže i da se razbije. Specijalne bombone za venčanje ušle su u modu u poslednje dve godine. Saradnja sa Kojom iz Discipline kičme počela je slučajno, često je svraćao kod njih u radnju i pitao ih da li bi uradili nešto specijalno za njegov koncert. U radnji je sniman i jedan spot Discipline.

Na pitanje da li nameravaju da proširuju proizvodnju, Bosiljčići kažu: "Dnevno proizvedemo oko 50 kilograma ratluka. To su smešne količine naspram fabričkih, ali mi smo odlučili da idemo na kvalitet umesto na kvantitet, jer drugačije bi izgubili veliki broj mušterija. Ima onih koji još kupuju kod nas, a počeli su kada je deda radio. Oni su navikli na dnevno svež ratluk koji se topi u ustima. Kod nas se ratluk danas kuva, noću se ohladi, sutradan seče i pakuje, – nemamo magacin. Veći kazani su industrija, mašine za sečenje umesto ručno kao sada, a onda bi to izgubilo šmek, radnja bi izgubila dušu." Na primedbu da bi dizajn pakovanja mogao da bude malo savremeniji, Bosiljčići kažu da su pokušali da ga promene, ali da su se mušterije pobunile.

Najimpozantniji rekvizit u radnji je mermerni sto na koji se izručuje vrela smesa za bombone i lizalice. U tom zanatu se radi sa šećerom istopljenim na preko 100 stepeni i važno je da se vrela masa brzo ohladi, pa da se onda oboji i da joj se dodaju arome. Nekada, dok je bombondžijskih radnji bilo mnogo, znalo se da najbogatije gazde imaju najdeblje, najveće i najskuplje mermerne stolove, takvi su najbrže hladili masu pa su mogli da imaju veću proizvodnju. Kada su poslednje dve-tri bombondžijske radnje u Beogradu nestale u poslednjih dvadesetak godina, Bosiljčići su išli da pomognu da se ti mermerni stolovi ne polome i ne izgube, sačuvali su nekoliko komada stolova i alata od poslednjih dedinih kolega koji nisu imali naslednike.

Slika
ORIGINAL: Svilene bombone

BEZ POREĐENJA: Što se tiče finansijske isplativosti ovog posla danas, Bosiljčići kažu da još uvek mogu da pristojno žive od svog rada. Istina, nekada je bilo mnogo bolje, ali u ta vremena je kafa bez ratluka, "ćelava kafa", bila nezamisliva. Deda Branislav je u avgustu zatvarao radnju i odlazio na odmor, dok to danas nije moguće. Ranije je leto bilo sezona zatišja, ali sada mnogi naši ljudi koji rade u inostranstvu dolaze leti da kupuju ratluk da bi ga nosili sa sobom, jer ga tamo gde žive obično nema. Najbolja prodaja je u vreme posta, jer je ratluk jedan od retkih posnih slatkiša.

Bosiljčići se nadaju da bolja vremena za njihovo zanimanje ipak dolaze, i da će ljudi shvatiti da je i tradicija nešto što se može ponuditi kao jedna od atrakcija ovog grada. Stranci ih često slikaju, interesantan im je starinski način rada i proizvodi bez konzervansa i hemijskih jedinjenja. U maju su dobili nagradu povodom 160 godina zanatstva u Srbiji i 150 godina zanatske komore Beograda, kao zaslužna zanatska radnja koja je očuvala tradiciju. Pre toga, provereno je koje se materije koriste i da li je proces isti kao ranije, ali najveći problem je bio sa kim uporediti njihovu proizvodnju. U Etnografskom muzeju postoji par valjaka koji služe kao eksponati, a mlađi su od valjaka koji se koriste u radnji.

Kuća u kojoj se radnja nalazi, i sama stara i trošna, ne pripada Bosiljčićima. Investitori se već interesuju za okolne placeve, i samo je pitanje vremena kada će i ovaj kvart iščeznuti da bi ustupio mesto tržnom centru ili stambenim zgradama. Ako se to dogodi, Bosiljčići se nadaju da će se realizovati ideja da se Kosančićev venac spoji sa rekom i da će se tamo naći mesta za radionice kao što je njihova. Kažu i da je nekada iz Karađorđeve ulice do centra išla mala železnica za prevoz robe, koja bi se mogla obnoviti i koristiti kao turistička atrakcija, kao i stari lift kojim se roba iz te ulice dizala, a koji i danas postoji.

Ono što podseća na prošlost u radnji Bosiljčića su možda više mirisi nego ukusi. Nešto od sećanja na ushićenje kada se pronađe parče oraha u ratluku koji nam je baba delila o posnim praznicima, vadeći ga iz drvenog sanduka, sačuvali su i ukusi industrijskih proizvoda, ali miris zgusnut u dvorištu kuće u kojoj je radnja ne postoji nigde oko fabrika slatkiša. Besmisleno je očekivati da ti mirisi i to dvorište iz prošlosti, sa austrougarskom česmom vidabonom u sredini i crepovima ispod kojih proviruje karatavan, zauvek ostanu takvi, ali bi još besmislenije bilo premestiti Bosiljčiće u prostor u kome bi bezlični betonski zidovi ubili svaku magiju koja danas tamo postoji. Tako bi se zauvek otkinuo još jedan deo sećanja, čija cena nije merljiva cenom stambenih kvadrata.

Momir Turudić




Slatki zalogajčić

Rahat lokum je turska reč i znači slatki zalogajčić. U Turskoj je ratluk tvrđi i žilaviji od ovdašnjeg, seče se ručno i na svaku kockicu se stavlja po pola jezgra oraha.

Ratluk se pravi od kristal šećera, vode i kukuruznog skroba, a kada se skuva dodaju se različite arome. "Masa se u kazanu kuva šest sati, deda je sam mešao i jedva je pristao da ga zameni mali elektromotor. Kada se ratluk skuva, deda je uzimao parčence i mešajući ga između prstiju tačno je znao kada je gotov, i tako je i nas naučio. Za to je trebalo dosta iskustva, da otvrdne koža na prstima, nije bilo baš prijatno, ali tako se učilo. Mašine u radnji su predratne, iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka. Uglavnom potiču iz iste fabrike, iz Magdeburga u Nemačkoj. Fascinantno je da ti ručno rađeni alati i danas funkcionišu, uz redovno održavanje", kažu Bosiljčići.

Industrijski ratluk pravi svaka veća konditorska fabrika, kao i dosta privatnika. Sirovinska baza je ista, ali receptura i zanatska izrada nisu. Industrijski ratluk se drugačije kuva i priprema, količine su mnogo veće, moraju se dodavati aditivi jer stoji mnogo duže.


vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 20 Jul 2013, 02:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poslednji beogradski bombondžija

Bransilav Bosiljčić poslednji je beogradski bombondžija, a pre Drugog svetskog rata ih je u srpskoj prestonici bilo čak 120.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Bombondžijska radnja Bosiljčića smeštena je blizu Savamale, nekada živog i bogatog beogradskog kraja, gde se uz obalu Save obavljao veliki deo trgovine.

Posao je započeo deda Branislav Bosiljčić. Dedu je nasledio otac Vladimir, zadržavši predratne kalupe, modle, stare recepte. Dodao je samo motore da okreću mešalice i seckalice, što se ranije radilo ručno.

Pored toga što je sladak, bombondžijski posao je i izuzetno težak, pa Bosiljčić preko ruku dnevno prebaci i po nekoliko stotina kilograma mase za mombone i ratluke. Ali da ne dužimo, pogledajte fotografije i prisetite se ovih starih poslastica koje mirišu na detinjstvo.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 02 Avg 2013, 21:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Мутавџија

Slika
старински разбој у Вуковој кући у Тршићу

Мутавџија или Мутабџија је „плетиља“ или ткач. То је стари занатлија који се бавио ткањем сеоских торбица од козје длаке, а у којима се раније носило вино, со, сир, хлеб, погача или ракија кад је сељак одлазио да ради на њиви или деца у школу. У неким деловима Србије (нпр. ужички крај) та торбица се зове „шареница“. Сваки крај је имао своју боју, тј. своју комбинацију боја, као знак распознавања.
Један од најстаријих заната је прерада козје длаке којом су се бавиле мутавџије. Сматра се да је тај занат стар колико и козе. Посебно је био развијен у време Турака, а број мутавџија се повећао у време Другог светског рата када је индустрија посустала. Са доношењем закона о заштити шума 1948. године, када је забрањено чување коза, овај занат је почео да изумире, све док се није коначно угасио.
Ткање се ради на разбоју. То је помагало помоћу којег се могу ткати различите тканине. Од тепиха, преко врећа за жито и торбица, до крпара.
У филму „Бој на Косову“, глумац Драго Чума има торбицу у којој носи главу Кнеза Лазара. Ту торбицу израђује (тка) мутавџија. На југу Србије, по околним селима, и даље се користи ова реч. Понеки сељаци се, и данас, баве овом делатношћу.
Козе су стригане у јуну, а откупљену вуну мајстори су разврставали по бојама, намакали, упредали и ткали на разбоју. На тај начин израдјивани су Покровцем за стоку, џакови за пшеницу, бисаге у које је стављано семе при сетви, торбе козиљавке у којима се носио славски колач у цркву или хлеб на њиву, черге (простирке) за под и други производи.
Шерпељ, цапове, токмак, џибук, Ћеркез, Јерган, амиш, ирит, тарак, клубџе, сиџимка, зербалица речи су из мутабџиског језика, кои нестаје заједно са овим старим занатом.

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 03 Jul 2014, 18:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 04 Jul 2014, 01:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stari zanati

Korpar


Korparstvo je jedan od najstarijih zanata, razvija se u Srbiji početkom XX veka u vidu kućne radinosti. Korparstvo predstavlja pravljenje korpi od pruća vrbe, a kao osnovna sirovina koristi se crvena vrba (S. purpurea L.) koja ima crvenu koru i vrlo gipke grančice. Raste u proplancima i vrbicima nizijskih šuma. Njene se šibe upotrebljavaju u korparstvu. Za reznice koriste se štapići vrbe koji brzo puštaju korenje i vole vlažno tlo.

Slika

Reznice - štapići vrbe su puni biljnog hormona rasta tako da se brzo ukorenjavaju i imaju brz prirast. Za ožiljavanje reznica drugih vrsta bilja često se u posudu s vodom pored te biljke stavi reznica vrbe koja pusti svoje hormone rasta u vodu i potpomaže ožiljavanje druge vrste. Za pletenje se upotrebljava nekoliko vrsta šibe različite debljine i kvaliteta. Najbolja i najkorišćenija je amerikanka (salix americana), kultivirana šiba crvene boje.

Od debljih šiba pogodne su žućkasta ružmarinka i alba. Od poznatijih vrsta tu su još i argentinka i zelena konopljenka. Bela šiba dobija se rezanjem pre sazrevanja, leti ili krajem leta. Boja šibe određuje i boju predmeta. Za sađenje šibe pogodno je nisko i vlažno tlo. Zbijenost tla uteče na kvalitet šibe, jer tvrdo tlo daje tvrdo drvo. Takva šiba je čvršća, ali se teže plete. Šibe se režu u jesen, kada otpadne lišće. Odmah se sortiraju po veličini, vežu u snopove i spremne su za kuvanje. Posle sađenja šiba se vrlo brzo primi i brzo raste, jer je to u stvari vrsta brzorastuće vrbe. Sam posao od uzgoja do gotovog proizvoda je dugotrajan. Najpre se šiba sadi pomoću sadnica.

Nakon što šiba naraste, sledi njeno košenje. U današnje vreme se to radi traktorskom kosilicom što je puno brži način od nekadašnje ručne košnje pomoću posebnog noža koji se još naziva i "koserić". Kad se šiba pokosi i dopremi s polja prvo se mora klasifikovati po visini u nekoliko kategorija i povezati u snopove. Kuvati se može bilo kad i bilo gde, najbolje na otvorenom. Njima se najčešce obavijaju drške ili spojevi na predmetima. Mogu služiti i za pletenje, ali osnovni kostur mora biti od pune šibe.

Da bi se predmeti od šibe zaštitili od spoljašnjih uticaja mogu se i lakirati. Šiba se seče, klasifikuje po dužini i debljini, a zatim kuva u velikim kazanima sedam do osam sati, pri čemu se voda doliva dva-tri puta. Nakon kuvanja šiba se guli, pa opet klasifikuje prema nameni. Za cepanje šibe koristi se cepač, koji je od drveta i šibu cepa na tri dela. Kod pletenja korpe uglavnom se sedi na niskim klupama. Najvažnije je šibe odmah staviti u hladnu vodu i kuvati na potrebnoj temperaturi oko 6-8 sati. Za kuvanje jednog kotla šibe od početka loženja vatre potrebno je oko 12 sati.

Nakon kuvanja šiba se ohladi, oguli joj se kora i osuši se. Za sušenje nisu potrebni nikakvi posebni uslovi osim da se ne izlažu suncu. Šiba je suva kada pri savijanju odmah pukne što se postiže nakon nekoliko dana sušenja. Kuvana i suva šiba spremna je za pletenje nakon namakanja oko sat vremena u hladnoj vodi što joj privremeno vraća elastičnost. Ako pletenje potraje, šibu treba češće močiti jer se brzo suši i lako puca.

Majstori - korpari najčešce pletu na različitim drvenim kalupima i za svaki proizvod postoji drugi kalup. Za pletenje se ne upotrebljava samo cela šiba. Ona se može rascepati po dužini ili podeliti na tri dela. Takve tanke trake zovu se vitre i drže se između kolena. Prvo se plete dno korpe, pa se kreće ka gornjem delu, a na kraju dolaze ručke (ukoliko su predviđene). Završna dorada je lakiranje korpi i taj lak predstavlja zaštitu.

Danas se proizvodi od pruća najčešće mogu nabaviti na vašarima. Variraju od malih suvenira, preko nameštaja od pruća do izrade raznih korpi za praktičnu upotrebu u domaćinstvu.


suncesrbije

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 11 Jul 2014, 00:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Na pločniku kupovali vodu i led

Među zaboravljenim gradskim zanatlijama bile su ledadžije i sakadžije. Do izgradnje prvog vodovoda 1892. godine vodu razvozile sakadžije, a zatim proizvođači leda razvijali pristojnu trgovinu

Slika

SNABDEVANjE vodom do kraja 19. veka predstavljalo je jedan od većih problema stanovnika našeg grada. Varoš je postepeno narastala, a do vode, pogotovo one čiste i pijaće, nije bilo lako doći. Do uvođenja varoškog vodovoda 1892. godine beogradske vlasti nisu bile na malim mukama.



Do tada su se naši stari uglavnom snabdevali iz česama i bunara. Na beogradskim česmama neretko je nestajala voda, ili bi gužve bile velike, a katkad su zbog nakupljene nervoze izbijale čarke, pa i ozbiljnije tuče.

U to vreme postojalo je zanimanje - sakadžija. To su bili ljudi koji su na zapregama imali oveće bure. Hroničari kažu da je na uglu Gospodar Jovanove i Kralja Petra bila Saka česma, sa koje su sakadžije uzimale vodu za dalju preprodaju, a neretko je voda bila savska ili dunavska, i tada je služila isključivo za pranje. Da napravimo poređenje sa sadašnjim vremenom: to je bila voda koju bismo danas odredili kao „tehničku“.

Drugi zanat, koji se izrodio iz sakadžijskog, nastao je početkom 20. veka, i to su bile ledadžije, ljudi koji su na zapregama razvozili led po gradu. Potrošači su im bili vlasnici kafana, ali i dobrostojeći Beograđani koji su imali potrebu da ohlade namirnice ili da imaju led za kakvu drugu namenu.

Kako nam je rekao istraživač starog Beograda dr Vidoje Golubović, čak i posleratni grad pamti ovakva mesta za proizvodnju leda, a ona, prestižna zanatska radnja koja se bavila ovim poslom zvala se „Fabrika leda“.

- Ova „fabrika“ nalazila se na tadašnjem ulazu u Tašmajdanske pećine - objašnjava dr Golubović. - Hroničari beleže kako je postojala na tom mestu od 1947. godine, a poslovala je do 1953, kada je počelo raščišćavanje terena na kojem će zatim nići stadion Tašmajdan.

Predratni Beograd već je imao jasnu potrebu za ledom i ove zanatlije i trgovci pristojno su poslovali, a i u posleratnom gradu na tržištu je ostala ista, velika potražnja. Tim pre što je varoš konstantno imala porast broja stanovnika, a frižideri su ušli u upotrebu tek kasnije.

Predratne zanatlije čiji posao je bio da snabdevaju grad ledom imale su posebna kola i opremu da bi svoj posao odradili kako treba.

Slika

- Ledene table su stavljali u posebne naprave sa policama, - objasnila nam je Zorica Civrić iz Muzeja nauke i tehnike. - Sandučaste ormane za led zvali su „ajskasne“. One su imale izolaciju od plute, a u unutrašnjim zidovima bile su obložene limom. U posebnu pregradu stavljan je led koji je mogao da traje i po dva dana. Na bočnoj ili zadnjoj strani nalazila se slavina za ispuštanje vode nastale topljenjem leda.

Tako su voda i led decenijama u centar grada stizale - na zapregama koje su vukli konji.


SIROTINjA

Sakadžije su dobile ime po arapskoj reči „saka“ koja se odnosila na bure, a poznato je da su u Otomanskoj imperiji mnoge reči preuzete iz arapskog i persijskog jezika, koje je početkom 20. veka, jezičkom reformom, potisnuo Kemal Ataturk.

Ove zanatlije su u ubogim dvokolicama sa mršavim konjima razvozile vodu za neki sitan novac, i smatralo se da je ovo zanat ubogih ljudi, najčešće onih koji su sa juga došli u Beograd.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 23 Nov 2014, 02:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stari zanati › Bojadžija

Slika

Bojadžija je zanatlija koji boji (farba) vunu, platno, tkaninu ili odevne predmete.

Danas je industrija toliko modernizovala i ubrzala ove postupke da se ovaj zanat skoro ne isplati raditi na tradicionalan način. Lakše je i jeftinije kupiti gotovu obojenu vunu ili gotove proizvode od vune. Industrijski proizvedena vuna je mekša, često hemijski zaštićena od moljaca i obojena različitim bojama.


Ranije su postojale radionice koje su se bavile samo bojenjem dok se danas time bave hemijske čistionice koje pored bojenja tkanine vrše i hemijsko čišćenje odeće.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 17 Maj 2015, 21:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SLATKA PRIČA JEDNE PORODICE

Slika

Deda Branko Bosiljčić početkom 30 – ih godina iz Valjeva dolazi u Beograd, gde počinje da radi kao fizikalac u pekari. Kako je bio dobar radnik, prešao je kod jednog bombondžije gde je počeo da uči zanat. Već krajem 30 – ih deda Branko postaje majstor i otvara svoju bombondžijsku radnju. Tako je 1936. godine bombondžijski zanat ušao u porodicu Bosiljčić. „Deda je do rata radio kao bombondžija. Međutim, tada je sve bilo zaustavljeno. Kada je rat završen on nastavlja samostalnu proizvodnju u Beogradu i Obrenovcu, a ’62. dolazi u ovu radnju gde smo danas“, objašnjava Živorad Bosiljčić jedan od vlasnika poslednje bombondžijske radnje u Beogradu. „Tadašnja vlasnica radnje je bila žena u godinama. Nije imala naslednike, a bila je u dugovima. Sve je prepustila dedi, on je to raščistio i nastavio da radi“.

NEKAD STO DVADESET, DANAS JEDNA

Slika
Deda Branko

Savamala je nekada bila puna zanatlijskih radnji, to joj je i bila poenta – da bude zanatlijska oblast. Međutim, 60 – ih je veliki broj radnji zatvoren, prvenstveno zbog nerazumevanja vlasti za njih. „Zanatlije su tretirali kao takozvane „trule imperijaliste“, imali su velike namete. Niste smeli da sredite izlog jer bi odmah krenule priče kako radnja dobro radi. Čak je jedan majstor pun kazan mase izbacio kroz prozor jer nije želeo da radi kako mu je vlast određivala. Zbog takvih uslova, deda je jedno vreme proizvodnju preselio u Obrenovac, jer je bilo isplativije i lakše za rad“, ističe Bosiljčić. Međutim, veliki nameti nisu bili jedini uzrok zatvaranja radnjii. “ Prema mom sećanju, u Savamali je bilo četiri bombondžijske radnje. Bila je radnja i na Zelenom vencu i na Brankovom mostu. Uglavnom zanatlije nisu imale naslednike, pa nisu imali kome da prepuste posao. Oni koji su ih imali poštovali su običaj da se posao prenese na sina. Bilo je i situacija da je ćerka spretnija za posao, ali da uprkos tome zanatlija radnju prepusti sinu, koji ne ume da je vodi, pa se ona ubrzo zatvori“, objašnjava Bosiljč. Od ’94. njihova radnja je jedina koja radi u Beogradu. Nekad ih je bilo 120.

Slika

KVALITET NA PRVOM MESTU

„Odmah na početku moraš da raščistiš da li ćeš raditi masovnu ili malu proizvodnju. Masovna proizvodnja podrazumeva drugačije recepte – poluindustrijske ili industrijske, proizvode se mnogo veće količine, ali kvalitet se zanemaruje. Kod zanatske proizvodnje količine su znatno manje, ali dosta se pažnje posveti kvalitetu. Deda je uvek govorio Poštuj šta radiš, sa čim radiš i za koga radiš. Mi smo se odlučili za malu proizvodnju, sa dnevno svežim proizvodima. Iako zarada nije velika, mi smo zadovoljni.“, ističe bombondžija. Tokom godina se skoro ništa nije menjalo. Ručno okretanje mašina je zamenjeno elektromotorima koji olakšavaju posao i omogoćuvaju da se dnevno proizvedu veće količine. To je najveća promena koju je porodica Bosiljčić napravila.

Slika

Kako gospodin Živorad kaže „recepti se nisu značajno menjali. Svi su sačuvani od dede, a male korekcije su napravljene samo zbog promene kvaliteta sirovina. Na primer, deda je koristio šećer od trske, a danas se koristi samo šećer od repe“.

Danas kod bobmbondžije možete naći šesnaest vrsti ratluka. Iako je sa svim dostupnim sirovinama (koje se mogu nabaviti u zdravoj hrani) moguće napraviti preko pedeset različitih ukusua, Bosiljčići su odredili svoju granicu. „Deda je započeo proizvodnju ratluka samo da bi popunio prazne police u radnji, a danas on nam je glavni proizvod. Recept nismo menjali, samo smo eksperimentisali sa ukusima. Neke smo dodavali, a neke izbacivali iz proizvodnje. Majstor Đorđe je u svojoj bombondžijskoj radnji u Cetinjskoj ulici imao sedamnaest vrsta ratluka. Njegova radnja je, kao i sve ostale, zatvorena, a taj broj ukusa je neki limit koji je sam ja odredio za svoju proizvodnju“, objašnjava Bosiljčić.

Među kupcima nema starosne granice. U bombondžijskoj radnji kupuju svi – od 7 do 107 godina. Asortiman je dovoljno veliki da zadovolji svačiji ukus – mentol bombone, svilene bombone, lizalice, karamele koje su bile deda Brankov „diplomski rad“ kada je polagao za. Bombondžija će svakom izaći u susret i napraviti nešto novo što nije u ponudi. „Kada se vrate sa nekog putovanja mušterije nam donose ratluk koji su tamo probali i koji im se dopada – kokos, pistaći, mentol,.. Sećam se da su mi jednom naručili zeleni ratluk sa ukusom vanile i suvim bananama, što je veoma neobična kombinacija. Imam i jedan svoj recept. Jednom prilikom sam napravio probnu količinu i podelio je kupcima. Iako im se dopalo, ne smem da ga prodajem, jer je taj ratluk potpuno drugačijeg ukusa, a mušterije su navikle na jedan ukus i dnevno svež proizvod“, dodaje bombondžija.

ZANAT SE UČI OD MALIH NOGU

Slika

bomboneKod gospodina Živorada nije bilo polemike – odmah je znao da će jednog dana nastaviti porodični posao bombondžije. „Lakše je kada od malih nogu učite posao, nego da kasnije morate za mesec dana sve da naučite. Brat i ja smo još kao deca imali snage da prenosimo kese sa bombonama i pomažemo tati u radu. Kad sam ja kretao u školu zakon je bio takav da ste za zanat koji ste želeli da radite morali imati završenu školu. Kako je bombondžijski zanat iz škola izbačen još ’83. nisam imao mogućnost da učim za taj posao, a u ministarstvu su mi rekli da završim za poslastičara kako bih mogao da nasledim oca. Međutim, danas je drugačije pa svako može da se bavi čime želi, bez obzira na školu“. Pošto je 60 – ih vlast prema zanatlijama bila okrutna, deda Branko je svom sinu rekao da upiše šta želi, jer nije bio siguran kako će radnja funkcionisati. „Moj tata je tada završio za mašinskog inžinjera. Godine ’83. je trebalo da nasledi radnju od dede. Kako je to bila poslednja godina da se bombondžijski zanat uči u školama, otac je završio takozvanu večernju školu, postao bombondžija i preuzeo radnju. Radio je pre podne, a deda, brat i ja smo bili popodne. Tada smo bili dovoljno stari da učimo zanat. Radnju nam je prepustio 2002. godine“, dodaje gospodin Živorad.

„PRIVATNA LABORATORIJA“

„Mnoge veće fabrike, državne i privatne, našu radnju koriste kao svoju „privatnu laboratoriju“. Imamo iste alate kao oni, samo što je kod nas sve dosta manje pa im je isplativije. Kada žele da testiraju neki novi ukus dođu kod nas i donesu znatno manje količine, a nakon toga proizvodnju velikih količina premeste u svoje fabrike“, kaže gospodin Živorad. Pored njih, proizvodi Bosiljčića su korišćeni kao dekor za razne domaće filmove i predstave. Stranci organizuju grupne posete za obilazak radnje, gde se upoznaju sa zanatom i isprobavaju sveže proizvode koje ranije nisu jeli. Interesuje ih kako izgleda mala proizvodnja, a čude se kako sve uspeva da stane u trideset kvadrata. Bosiljčići za sada čekaju realizaciju projekta „Beograd na vodi“ koji će čitavoj Savamali dati novi izgled, pa je moguće da kada sledeća generacija bombondžija okruženje i uslovi za rad budu potpuno drugačiji.


presstiz

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 93 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker