Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:21


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 22 Dec 2016, 02:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Legenda o Đavoljoj Varoši: Okamenjeni svatovi teraju strah u kosti! (FOTO, VIDEO)

Postoje dve legende vezane za ovaj lokalitet. Jedna je da su figure u "Đavoljoj Varoši" u stvari okamenjeni svatovi, a druga je da su te figure ustvari đavoli kojih smo se oslobodili

Slika

Legenda o "Đavoljoj Varoši" priča o skromnim i veri privrženim ljudima koji su smetali đavolu, te im je on spremio „đavolju vodu“ da zaborave na rodbinske odnose. Pošto su pili tu vodu, omamljeni meštani reše da venčaju brata i sestru. Đavolji plan je pokušala da spreči vila, koja prema legendi i dan-danas drži pod svojom zaštitom ovaj kraj. Vila nije uspela da urazumi svatove, i oni krenuše sa mladencima ka crkvi na venčanje. Ona se onda poče moliti Bogu da na neki način spreči rodoskrnavljenje. Bog usliši njenu molbu, spoji nebo sa zemljom, dunu jak, hladan vetar i okameni svatove sa mladencima.

Tako je prema predanju nastala "Đavolja Varoš" koja broji ukupno 202 zemljane figure različitih oblika i dimenzija, visine od 2 do 15 m, širine od 0,5 do 3 m, sa kamenim kapama na vrhu.

Slika

Figure se obrazuju, rastu, menjaju, skraćuju, postepeno (vrlo sporo) nestaju i ponovo stvaraju. Pod udarom kišnih kapi dolazi do rastvaranja i odnošenja rastresite podloge zemljišta. Međutim, materijal koji se nalazi ispod kamenih blokova biva zaštićen od „bombardovanja“ kišnih kapi i spiranja pa ostaje u terenu u vidu začetnih zemljanih stubova - figura.

Tako formirana figura ostaje skoro nepromenjena decenijama ili čak vekovima noseći na svom vrhu težak kameni blok od sto i više kilograma.

Kada vetar duva između mističnih figura, stvara specifične zvukove koje po nekad posetiocima lede krv u žilama. Upravo ovi zvukovi su i razlog mnogobrojnih legendi i predanja koja se prenose sa kolena na koleno između stanovnika ovog mesta.

Spomenik prirode „Đavolja Varoš“ nalazi se na jugu Srbije, 27 km jugoistočno od Kuršumlije, a 89 km jugozapadno od Niša. Od Beograda je udaljen 288 km.

Slika

Druga legenda kaže da zemljane figure predstavljaju okamenjene đavole koje su neki ljudi dugo nosili na svojim leđima, donoseći im zlo i nevolje, a njih su se otarasili prenoćivši jednu noć pored crkvišta Sv. Petke, koje se nalazi u neposrednoj blizini zemljanih figura.

U blizini gornjeg vidikovca na ostacima iz 13. veka, pre pet godina sagrađena je crkva Svete Petke. Postoji verovanje da se u Đavoljoj varoši leče razne bolesti tako što se maramom previje bolno mesto, a zatim maramice vežu na obližnje stablo.


Maramice se postavljaju u i ispred crkve. Verovanje da se bolest ostavlja na tom mestu, postoji od kako se zna za Đavolju varoš. Prema tom verovanju, nakon nedelju dana maramice treba da se zakopaju duboko u zemlju, da bi sa sobom odnele sve nevolje onoga koji ih je vezao na stablo.



stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 22 Dec 2016, 02:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PO PREDANJU IZ 1898. GODINE

Predanje staro 117 godina: Isceljujuća moć vode u Kruševcu i sva čuda vezana za izvor!

Mnogi vernici odlaze u Đunis na hodočašće jer su čuli da je izvor pored manastira lekovit i da je poznat po čudesnim iscelenjima

Slika

Na desetine hiljada vernika godišnje pohodi selo Đunis kod Kruševca ne bi li na svetom izvoru pronašli lek za svoju boljku. Kako se priča, na tom mestu mnogi nepokretni su prohodali, slepi progledali, a brojni su i oni koji su povratili moć govora.

Po predanju iz 1898. godine, pred trinaestogodišnjom devojčicom se ukazala Bogorodica i pojavio izvor. Bogorodica je blagoslovila izvor i rekla da će voda sa tog izvora lečiti bolesne.

Ona je tada rekla devojčici da naredi seljacima da na tom mestu podignu crkvu i bacila krčag vode na kamen kako bi označila mesto. Taj kamen se po legendi tokom vremena uvećao.


Manastir Đunis sa Crkvom Pokrova Presvete Bogorodice se nalazi na području grada Kruševca u istoimenom selu. Nalazi se u dolini Južne Morave i predstavlja ženski manastir SPC u Eparhiji niškoj.

Slika

Crkva je proglašena za manastir 1960. godine po odluci Svetog arhijerejskog sabora SPC. Svake godine se na 14. oktobar okuplja nekoliko hiljada ljudi koji žele da prisustvuju celodnevnom bdenju i jutarnjoj liturgiji.

Mnogi vernici odlaze u Đunis na hodočašće jer su čuli da je izvor pored manastira lekovit i da je poznat po čudesnim iscelenjima. Meštani navode da su od te vode nepokretni prohodali, slepi progledali, a nemi progovorili.

Među brojnima koji su našli lek na ovom izvoru je i Milica iz Beograda koja je godinama patila od migrene.

Priča o cipelama patrijarha Pavla: Evo zašto su ga prozvali sveti siromah!

“Glavobolje su bile toliko jake da nisam mogla da stojim na nogama. Lekari su konstatovali da je u pitanju migrena, a s obzirom na to da zvanična medicina još nije pronašla lek za ovu bolest, preostalo mi je samo da izbegavam okidače. Pre nekoliko godina sa prijateljicom posetila sam manastir Pokrova Presvete Bogorodice i zatekla veliki broj vernika kako stoje u redu ispred izvora. Pre nego što sam otišla do konaka da prespavam, sišla sam do vode i umila se. Desilo se čudo", tvrdi Milica.

Slika

"Prvi put nakon desetak godina nisu mi bile potrebne tablete protiv bolova i zaspala sam kao beba. Osetila sam ogromno olakšanje jer sam prosto bila navikla na tupi bol u glavi. Ponela sam nekoliko flaša vode sa sobom i svako veče se umivala. Nakon desetak dana, glavobolja je potpuno prestala i više nije bilo potrebe da pijem tablete”, kaže Milica.

Stevan iz Kruševca kaže da mu je očni pritisak godinama stvarao ozbiljne probleme i na momente je mislio da će oslepeti. Kako tvrdi, da nije počeo da se umiva vodom sa čudotvornog izvora u Đunisu, možda bi potpuno izgubio vid.


“Došao sam u to selo jer sam više puta čuo priču o čudesnim isceljenjima koja su se dešavala nakon što bi se nevoljnici napili vode sa izvora u blizini manastira Pokrova Presvete Bogorodice. Odlučio sam da okušam sreću i spasem vid. Ni sam ne mogu da objasnim kakvo je čudo u pitanju, ali nakon što sam se nekoliko puta umio vodom sa tog svetog mesta, mnogo bolje vidim, a prestao je da me muči i očni pritisak. Kada mi neko kaže da ima zdravstvenih problema, obavezno ga posavetujem da pohodi selo Đunis i napije se vode sa čudotvornog izvora”.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 23 Dec 2016, 21:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zaboravljene legende: Dve vere

Bio jedan čovek pustinjak, po imenu Pavo koji je, živeći dugo sam, izmislio drukčiju veru nego što je hrišćanska. Kad je dobro smislio, stane pozivati narod da prelazi u tu novu veru, govoreći da ga je Bog zato namenio i poslao i da je glavom Sveti Pavle.

Slika
Zaboravljene legende

Narodu se dopadne ta negova vera i počnu je svi primati. Kad je narod najviše prelazio u tu Pavinu veru, vidi Bog da s narodom hrišćanskim neće biti dobro, pa pošalje na zemlju Svetog Savu. Sveti Sava uzme u ruku sablju, stane na put i nije dao narodu da ide do Pave, a i lepo mu je govorio da se ne vara. Narod upozna sveca i poveruje mu, pa se vrati kući.

Kad je narod prestao da odlazi Pavi, spremi se Sveti Sava na put. Ponese sa sobom mačku, petla i hleb. Pred noć dođe u kući Pavi i lepo ga zamoli da ga primi na konak. Pavo reče da će imati gosta, pa da ga ne može primiti. Sveti Savo počne ga ponovo lepo moliti i bratimiti, da ne zna puta i da je umoran pa da mu da gde bilo da dođe pod krov. Pavo, videći pred sobom poštenog čoveka, reče mu da ima jednu sobu, ali da ima u njoj dosta miševa, pa se boji zla.

Sveti Savo mu odgovori da se miša ne boji. Sluge onda uvedu Svetog Savu u sobu i ostave ga. Kad, u neko doba noći čuje Pavo pevca kako zapeva. Kad ga je čuo i treći put, ustane Pavo, probudi sluge i reče im: "Ja sam noćas sanjao, da su miševi onoga siromaha celog pojeli, samo su mu kosti ostale. Idite i zakopajte njegove kosti u groblje."

Kad sluge otvoriše vrata, za njima dođe Pavo, pa zaviri u sobu, ali gle čuda: vidi hrpicu miša, mačka pokraj njih spava, a pevac se popeo na krevet i peva. Sveti Sava reče slugama iz budžaka: "Dobro jutro!"

Kad je Pavo ugledao to čudo, priđe Svetom Savi, zamoli ga, da mu da mačku i petla, a on će mu dati koliko god zatraži novca. Sveti Savo mu reče: "Nemoj ti više narod zvati u tu svoju veru, pa ću ti dati." Pavo mu obeća pošteno, a svetac mu dade onda i mačku i petla. Tako su do danas ostale dve vere: srpska hrišćanska i nova Pavina kranjska.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 24 Dec 2016, 03:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Đavolje vodenice

Vodenice su u Srbiji nekada bile obavezni deo seoskog krajolika, i mogle su se naći uz skoro svaku rečicu, čak i potok. U vodenicama se mlelo žito i dobijalo brašno za hleb, koji je bio glavna narodna hrana.

Slika
Sveti Sava

Ali, vodenice su osim toga bile i značajno mesto za selo, jer su se oko njih sastajali meštani svaki put kada je valjalo oko nečega dogovoriti se i doneti važnu zajedničku odluku.

O društvenom značaju vodenica svedoči i njihov popis u Srbiji iz 1867. godine kada je zabeleženo čak 7.125 vodenica. Interesantno je da je najviše vodenica bilo u užičkoj nahiji, više od 1.000, a najmanje ih je sagrađeno u okolini Jagodine.

Da li zbog mesta na kojima su podizane, uvek izdvojenim od naselja i često nepristupačnim, ili njene povezanosti sa vodom, koja su kod ljudi od davnina izazivala strahopoštovanje, tek, vodenice su oduvek bile obavijene velom tajnovitosti.

O njima su u narodu ispredane brojne maštovite priče kao o sastajalištu vila i nečastivih sila. Tako su postale nadahnuće i za najveće srpske književnike. Jednu od najlepših priča koja se vezuje za vodenice i vampire, nazvanu "Posle 90 godina", napisao je Milovan Glišić.

Predanje veli da je prvu vodenicu među Srbima napravio Sveti Sava, ali je ona bila bez čeketala, one daščice preko koje žitno zrno iz koša klizi u žrvanj, vodenično kamenje, i tu se melje. Ne znajući šta da radi, Sava zamoli pčelu da mu pomogne da otkriju tajnu kako se čeketalo pravi.

Pčela odleti kod đavola i otkri Savi kako đavolovo čeketalo odskače od kamena i istresa zrna iz koša pod gornji kamen žrvnja. Otad u srpskom narodu živi verovanje da je vodenica ne samo božja, nego i đavolja stvar i da se kod vodenice đavoli okupljaju.

Predanje vele da đavoli zaustavljaju vodenice, a ponekad ih i ruše, a od đavola i njegove volje zavisi da li će vodenica koja se zaglavila ponovo da promelje. Ali, takođe se veruje i da voda koja se odbija od drvenih lopatica vodenice pomaže bolesnicima da ozdrave, ako se u njoj okupaju.

Otuda je u vodenici sjedinjeno dvojstvo dobra i zla, koje je i inače karakteristično i za mnoga druga narodna verovanja o predmetima. Tako narodna tradicija beleži i dosta priča o vodeničarima. To su ljudi koji su preko potrebni čoveku, ali ujedno i opasni jer borave i danju i noću na mestu gde mogu i đavoli obitavati.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 24 Dec 2016, 04:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako je potekla Sava

Da je Sveti Sava otišao od kuće još kao dete, bilo je važno i narodnoj legendi koja kaže: krijući se ode u Svetu goru i tu se pokaluđeri. Kad posle nekoliko godina čuje da mu je otac umro, Sava pomisli: "Vidi, šta bi - otac mi umre, a nije mi ostavio blagoslova". Ode do svoje braće i porodice, da se vidi sa svima i da se pokloni očevom grobu.

Slika
Zaboravljene legende

Oprostivši se s braćom, krenu u svet da malo putuje u žalosti. Jedno veče dođe na konak u neku pustinju i tu zatekne još nekih gostiju, među kojima je bio i Sveti Jovan. Sveti Sava upita domaćina: "Može li se prenoćiti?" Domaćin mu odgovori: "Može, duhovniče!". Potom Sava sedne umoran i poče razgovor o svemu. Mada je poznao Svetog Jovana, ipak se ne kaza ko je, ni odakle je. Domaćin spremi večeru. Posle večere, domaćin unese u kuću onoliko sanduka koliko je imao gostiju i pokaza svakom gde će koji spavati. Sveti Sava upita domaćina: "Domaćine, ne prostireš slamu? Bolje je!"

Domaćin mu odgovori: "Ama, duhovniče, ne znaš koliko ovde ima nekakve sitne živine, hoće da izjedu čovjeka". Sveti Sava se nasmeje i reče: "Znam šta je, to su miševi". Tako gosti legoše u one sanduke, a Sveti Sava osta sedeći. Kad bi neko doba noći, navališe miševi. Sveti Sava pomoli se Bogu, skide rukavicu s ruke, baci je, a od nje se stvori mačka. Skide i drugu pa baci, dok se od nje stvori i druga mačka, pa obe navališe na miševe. Tako do zore mnoge pohvataju i podave.

Kad ustade domaćin i musafiri, imaju šta i viđeti! Začudiše se kad čuše da Sveti Sava nije spavao već je čitavu noć sedeo. Još više se začudiše kad videše one dve nepoznate zverke i kad čuše da su one podavile sve one miševe. Upita zato Sveti Jovan Savu: "Duhovniče, kakve su ono zverke?". "Mačke", odgovori Sveti Sava. "Stvorio ih Bog, od mojih rukavica". "Pa zar su one podavile onu živinu?" "Jesu", veli, "one će svu tu živinu za neko vreme koje pohvatati, koje rasplašiti, tako, da će se retko koja moći videti!".

Sveti Jovan pomilova mačke blagosiljajući ih. Sveti Sava se oprosti sa svima i krenu dalje. Sveti Jovan, razgovarajući posle sa domaćinom, reče, da onaj što je noćio nije niko drugi do Sveti Sava, pošto je njemu dao Bog da može velika čudesa stvarati po zemlji. Kad to ču domaćin, zamoli Svetog Jovana, za koga je mislio da je kaluđer, da ide s njim i da vrate Svetog Savu, pa da ga barem ugosti kao što valja. Sveti Sava, kao svetac, znao je da ovi idu za njim i šta hoće, ali se nije mogao vraćati. Opet žao mu ih beše ucveliti, pa smisli da se kud god on prođe provali duboka reka i da teče za njim da ga tako ona dvojica ne mognu stići.

Tako Sveti Savo, moleći se Bogu, prekrsti se i manu svojom štakom, a voda odmah pojuri, i to beše prava rijeka. Kad to viđeše Sveti Jovan i domaćin još se više začudiše. Stanu i pomole se Bogu, a Sveti Jovan reče: "Savo, Savo, blago tebi i tvojoj duši! Ti si veliki kod Boga, kad čudesa stvaraš na zemlji! Dao Bog i ovaj se tvoj put zvao tvojim imenom". Tako se duž celog Savina puta stvori reka koja se nazva Sava.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 21 Feb 2017, 19:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mitovi i legende: Mešavina tradicija

Raznovrsne legende i mitovi brojni su u kulturnom nasleđu Srbije, a svaki deo naše zemlje, u zavisnosti od tradicije i uticaja sa strane, ima svoje specifične priče.

Slika

Legende i mitovi slikovita su predanja o prirodi, istoriji, sudbini sveta, bogovima i čoveku. Oni su karakteristični za sve krajeve sveta i nose karakteristike područja u kojima se javljaju. Oni veličaju junaštva, nose određene poruke, ali uglavnom govore o postanku sveta, što ih dovodi u vezu s religijskim tumačenjem starih civilizacija.

Srpsko kulturno nasleđe bogato je mnoštvom svega što spada u narodnu usmenu i pisanu književnost pa su u njemu svoje mesto našle legende i mitovi. Svaki deo zemlje, u zavisnosti od tradicije, ali i uticaja sa strane, ima svoje legende, mitove, priče, bajalice, zdravice, narodne izvorne pesme, običaje, kao i događaje iz istorijske prošlosti koji nisu zabeleženi u hronikama, almanasima, zbornicima…

U središtu srpske mitologije i religije nalazi se duša, koja sve pokreće i oko koje se sve vrti. Posle smrti, duše mogu da se inkarniraju u kamenu, drvetu, domaćim ili divljim životinjama i u ljudima.


serbiacom

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 21 Feb 2017, 20:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vampir – srpski naziv za zlo

Ceo svet prihvatio je srpski naziv vampir za mitološko zlo, besmrtno biće nadljudskih sposobnosti koje ljudima pije krv

Slika

Vampir, naziv za besmrtno biće naljudskih sposobnosti, koga je, između ostalih, na filmskom platnu brilijantno otelotvorio Geri Oldman u režiji Frensisa Forda Kopole, potiče od srpske reči koja je opšteprihvaćena u svim svetskim jezicima. U raznim delovima slovenskog sveta vampir se naziva i: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, a najčešće upir.

Vampir je biće iz mitova i legendi slovenskih naroda, posebno onih sa prostora Balkana i Ukrajine.

Vampirom se smatra duh umrlog ili leš koga je oživeo zao duh ili đavo.

Kao najstariji i prvi zvanično zabeležen vodi se srpski vampir Petar Blagojević, star skoro 300 godina.

Petar BlagojevicBlagojević je prvi “zvaničan” vampir modernog sveta, koji je “živeo” u Srbiji početkom 18. veka i verovatno je zaslužan što je reč “vampir” jedina srpska reč koja je danas prihvaćena u skoro svim svetskim jezicima.

Prvo pominjanje pojma vampir u zapadnoj Evropi povezano je sa neobičnim događajem u Srbiji, koji je zabeležen u jednim austrijskim novinama 1725. godine.

U njima je izašao tekst o Petru Blagojeviću koji je živeo u jednom selu pored Požerevca i koji je navodno posle smrti ustao iz groba i počeo da pije krv i ubija seljane.

Slika

Iz Beča je čak došao i tim lekara kako bi utvrdio istinu o događajima.

Prema izveštaju medija, Blagojevićev grob je otvoren i u njemu je pronađeno telo koje nije istrulilo, koje je izgledalo kao da je “još uvek živ” i koje je u ustima imalo svežu krv. Seljani su telo probili glogovim kolcem i spalili, a ubistva su prestala.

U narednim vekovima, u Srbiji su otkriveni još neki “vampiri” – austrijski izvori pominju i Pavla Arnauta koji je napadao ljude u blizini Kruševca, a vodenica vampira Save Savanovića i danas može da se obiđe u selu Zarožje kod Bajine Bašte.


serbia

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 12 Jan 2021, 01:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Narodna verovanja i legende o JELENU

Nacionalni park „Kopaonik“ pokrenuo je inicijativu za oživljavanje divljači na najvećoj planini Srbije, veruju da će na ovaj način doprineti ne samo vraćanju na nekadašnja staništa, već i naseljavanju evropskog jelena u široj okolini.

Slika

A u narodnim verovanjima, ova impozantna životinja vekovima ima posebno značenje.

Antički narodi su verovali da jelenu svake godine otpadaju rogovi, da bi iduće godine ponovo izrasli veći, snažniji i lepši.Tako su ti rogovi u narodnom shvatanju postali simbol koji u sebi ujedinjuje na najlepši način smrt i ponovo rađanje, vaskrsenje i besmrtnost. Jelen je bio sveta životinja velike efeske boginje Artemide. Dionis, Cernunos i Hrist identifikovani su često s jelenom ili nose na glavi jelenske rogove. U Maloj Aziji jelen je poznat kao sveta životinja još u drugoj polovini III milenija pre n. e. Tako je i u Evropi ovu životinju narodna fantazija vrlo rano okitila legendom pa je jelen i danas, kod naših i ostalih evropskih naroda, ostao božanska životinja obdarena magijskom snagom.

Mnogobrojni narodni običaji u vezi s jelenom, naročito maskiranje u jelena, poznati su kod gotovo svih evropskih naroda.[6] S. Trojanović beleži jedan interesantan običaj kod Srba i Vlaha u Banatu. Ovaj se običaj praktikuje na Badnje veče i na Mali Božić. Tada se "mlađarija ubunda da im se lice ne vidi" a na motki nose specijalnu masku-klocalicu i s njom "idu od kuće do kuće, poigravaju i zabave radi poklanja im se voća, novca, jaja i šta se može".Klocalica se pravi od drveta i ima oblik konjske glave, "ali joj na čelo pridenu dve grane, koje izgledaju kao jelenski rogovi s parošcima". Ispod donje vilice privezuje se zvonce, a rogovi se ukrašavaju šarenim trakama od hartije. Klocalicu prati jedan mladić koji svira u frulu ili zviždi, a "Srbi i pevaju ne samo pobožne nego i lake beznačajne svetovne pesmice". Trojanović je već pravilno uočio da je klocalica morala imati prvobitno oblik jelena, što pokazuje i etimologija reči šerbulj (od latinskog cervus), kako ovu klocalicu i danas zovu Srbi i Vlasi u Banatu. Običaj s klocalicom nije ograničen jedino na Banat. V. Karadžić pominje klocalicu i u Požarevcu i poredi je sa sličnim običajem u Dubrovniku.

Još je zanimljiviji običaj poznat iz jablaničkog sreza (Srbija). Svake godine 12. jula narod odlazi na Petrovu goru, gde se održava neka vrsta velikog sabora. Tom prilikom se na jednom proplanku, gde stoji kameni žrtvenik, prinosi na žrtvu jedan brav (obično ovca) okićen cvećem, čija krv treba da poprska kameni žrtvenik. Ovaj običaj objašnjava legenda koja je s njime u vezi. Nekad je na proplanku gde se danas prinosi žrtva svake godine dolazio veliki jelen sa zlatnim rogovima da primi žrtve koje mu je narod ostavljao. Jedne godine ljudi su zaboravili da mu donesu žrtve (poklone), i tada je on naredio da umesto njih njega samog žrtvuju. Za uspomenu na taj događaj kad je prolivena krv jelena sa zlatnim rogovima i danas svake godine krv jednog brava okićenog cvećem, koji se zakolje tu, prska kameni žrtvenik.

Ova dva naša narodna običaja nisu usamljena. Oni pripadaju velikoj grupi sličnih običaja kod ostalih evropskih naroda, koji pokazuju koliko je značajnu ulogu nekad imao jelen u religiji evropskog stanovništva. Na osnovu arheoloških spomenika i pisanih podataka može se pratiti kroz stoleća na teritoriji gotovo čitave Evrope stalno obožavanje jelena kao svete životinje, odnosno jednog božanstva čiji je jelen atribut i sveta životinja. Dosad se verovalo da se svi srednjovekovni i savremeni običaji u Evropi u vezi s jelenom zasnivaju na kultu keltskog Cernunosa.[14] Međutim, to nije tačno. Cernunos nije originalna keltska tvorevina, već je formiran kao božanstvo relativno pozno, pod uticajem grčke i rimske religije. S druge strane, arheološki materijal s teritorije naše zemlje, kao i iz susednih oblasti, pokazuje da je jelen bio poznat kao sveta, kultna životinja autohtonom stanovništvu jugoistočne Evrope i pre invazije Kelta u Podunavlje, Grčku i Malu Aziju. Prema tome, ovi ostaci obožavanja jelena u današnjoj Evropi imaju korena u religioznom shvatanju preistorijskog stanovništva jugoistočne Evrope, tj. u religijama onih naroda koji su svojom kulturom i civilizacijom vršili snažan kulturni uticaj na varvarske i necivilizovane oblasti kontinentalne Evrope. Međutim, teško je odrediti tačno momenat kad se jelen uzdiže na stepen jednog religioznog simbola kod naroda preistorijske Evrope. Przeworski[15] misli da je božanstvo u vezi s jelenom nastalo u hetitsko-anadolskoj oblasti i da je ovo shvatanje potpuno strano verovanjima u kultu drugih naroda na Orijentu. U kritsko-mikenskoj kulturi nemamo sigurnih dokaza o postojanju kulta nekog božanstva koje bi bilo u vezi s jelenom. Jedino na prstenju i pečatima prikazana je ženska figura koja lovi jelena[16], tako da se može pomišljati na neko božanstvo srodno grčkoj Artemidi. Tek su iz grčke religije poznata božanstva čija je sveta životinja i atribut jelen (Artemida, Dionis, Apolon).[17] Tako, ako usvojimo mišljenje koje iznosi Przeworski o anadolskom poreklu božanstva čija je sveta životinja jelen, onda možemo smatrati da je kult jelena iz Anadolije preko Egeja i Grčke, prodro i dalje u unutrašnjost Evrope. To je lako moguće stoga što arheološki materijal s teritorije jugoistočne Evrope pokazuje jak afinitet prema kulturnim manifestacijama egejsko-anadolskog kulturnog kompleksa.[18] Međutim, ne treba zaboraviti da je formiranje izvesnih religioznih ideja pre svega psihološki fenomen zavisan od izvesnih specifičnosti u strukturi ljudskog nesvesnog, te otuda imamo pojavu istih mitova i religioznih simbola kod naroda koji ne stoje ni u kakvoj vezi. Uz to, potrebno je napomenuti da je maskiranje u jelena, a verovatno i kult koji je s tim u vezi, bilo poznato u zapadnoj Evropi još u paleolitsko doba.[19] Ali bez obzira na to kako će biti s jelenom, čije ostatke imamo sačuvane u običajima stanovnika savremene Evrope, jasno je da je ovo verovanje bilo poznato stanovnicima naše zemlje pre prodiranja Kelta u naše krajeve, u vreme kad su formirana naselja u Vinči, Potpornju i Vučedolu. U istočnijim oblastima naseljenim Tračanima jelen je takođe bio sveta životinja pre keltske invazije. Na jednom fragmentovanom kulix-u nađenom na atinskom Akropolju prikazane su Tračanke koje rastržu Orfeja.[20] Na mišici jedne Tračanke tetovirana je figura jelena. Ova veza se datira između 470. i 460. god. pre n. e.

Zasad je još teško odrediti u kojem je svojstvu i na koji način jelen bio poštovan i obožavan u preistorijskoj Evropi pre formiranja keltskog boga Cernunosa, čiji nam je karakter uglavnom poznat.[21] Verovatno je da već tada imamo antropomorfno božanstvo čija je sveta životinja jelen. U tom smislu osobito je interesantna jedna terakota nađena u Gradcu kod Zlokućana[22] i nekoliko terakota iz Vinče.[23] Terakota iz Gradca je fragmentovana, ali je očuvana glava koja ima ljudske crte lica, ali i jelenske rogove. Za terakote iz Vinče može se samo reći da predstavljaju ljude maskirane u rogate životinje, možda i u jelene. Još je značajnija jedna amfora iz Vinče s reljefnom predstavom lova jelena.[24] Na ovoj amfori je ili predstavljeno božanstvo sa svojom svetom životinjom (Artemida), ili lov ovde ima simboličan smisao, tj. lovac predstavlja smrt (božanstvo mrtvih), a jelen samog pokojnika, kao što je to slučaj kasnije u rimsko doba i srednjem veku.[25] Jedna figura jelena sa zdelom na glavi nađena u Vučedolu[26] kao žrtvena jama s očuvanim potpunim skeletom jelena na istom lokalitetu[27] dragoceni su podaci za upoznavanje kulta u vezi s jelenom, odnosno božanstvom čija je sveta životinja jelen.[28]

Međutim, još nije sakupljeno dovoljno materijala da bi se tačno mogla da odredi funkcija božanstva s jelenom u ovom ranom periodu u jugoistočnoj Evropi. Sigurno je da je jelen bio prinošen njemu na žrtvu (na primer u Vučedolu) u istom svojstvu kao što je to slučaj u kultu Artemide Lafrije u Patrai[29] ili Izidi u Heroneji.[30] Verovatno je keltski Cernunos vremenski najpoznija varijanta boga-jelena u evropskoj preistorijskoj religiji, što bi značilo da je prekeltsko božanstvo u vezi s jelenom imalo uglavnom iste crte i osnovne funkcije kao i Cernunos. Kultna kolica iz Štretvega[31], na kojima se nalaze dva jelena pored naoružanih ratnika i jedne visoke ženske figure koja drži na glavi jednu zdelu, ukazuje na mogućnost da je to božanstvo bilo vrlo slično Artemidi. Na Artemidin kult ukazuje i običaj pravljenja kolača u obliku jelena za Novu godinu, koji se i danas praktikuje u Alzasu.[32] Isto takve kolače pravili su i Atinjani i žrtvovali ih Artemidi.[33]U oba ova slučaja kolači su zamena stvarnog žrtvovanja jelena, koji se nekada prinosio na žrtvu Artemidi u Atini i u preistorijskoj Evropi. Kod Kelta je jelen životinja koja donosi plodnost, bogatstvo, ali i smrt. Jelen odvodi duše umrlih na drugi svet, tamo gde vlada bog Cernunos i sam s jelenskim rogovima koji se isto kao i vegetacija obnavljaju svake godine. Uopšte, u keltskoj religiji jelen ima izrazito htonsko-agrarni karakter. Isti karakter imaju, kako ćemo kasnije videti, svi narodni običaji koji su u vezi s ovom životinjom kod nas i u ostalim evropskim oblastima.

Širenje hrišćanstva nije nanelo štete starom verovanju u boga čija je sveta životinja jelen. To je verovanje bilo tako snažno kod evropskih naroda da je sam Hrist morao primiti na glavu umesto trnovog venca jelenske rogove[34], a hrišćanska se crkva uzalud ogorčeno borila protiv kultnog maskiranja u jelena (cervulum facere, caput cervi praelingare, in cervulos ambulere).[35] Ovo je maskiranje vršeno u samoj crkvi ili na groblju, obično na Novu godinu, koja je takođe praznik koji je u vezi s mrtvima i htonskim demonima.[36] U Chronica Boemorum (XI/XII vek) pominju se maskirane gomile koje jure po groblju, ciče i zbijaju šale.[37] U Tirolu, Bavarskoj, Salcburgu i Švajcarskoj slične se maskarade održavaju i danas.[38] Ovi paganski običaji u periodu kad se hrišćanska crkva borila protiv svake jeresi bez milosti pokazuju da je stari bog s jelenom još bio živ i da je s uspehom konkurisao novom bogu. H. Ch. Puech[39], studirajući nedavno smisao jelena u hrišćanstvu, mogao je utvrditi samo neznatan broj novih elemenata koji bi bili specifično hrišćanski. Jelen u hrišćanskoj simbolici označava vernike odane Hristu, pune ljubavi i praštanja, čiste i pobožne, jednom rečju fidelis perfectus. Sam Hrist je "jelen među jelenima", "vernik među vernicima". Ovde je značajan identitet koji postoji, odnosno želi se da postoji, između Hrista i vernika. "Imitatio Christi" nije osnova samo hrišćanske religije. U svim religijama se teži da se vernici identifikuju sa svojim božanstvom, i to je glavni smisao svih misterija i sepulkralnog kulta. U ovom slučaju nas interesuje identifikovanje vernika s jelenom. Na sarkofazima iz merovinškog doba u Francuskoj često je prikazan lov na jelena.[40] M. Vego publikovao je nedavno jedan srednjovekovni nadgrobni spomenik iz Pržine, koji verovatno potiče iz XIV veka, na kome je takođe prikazan lov na jelena.[41] G. Gaudron[42] misli da je motiv lova na jelena na merovinškim sarkofazima inspirisan specijalnim religioznim shvatanjem. Poznato je da konjanik označava htonsko božanstvo smrti. Jelen simbolizuje samog pokojnika i tim oblikom on se već identifikuje s božanstvom u čije mu carstvo otvara put smrt. Ako je tačno ovo objašnjenje predstave lova na jelena na merovinškim sarkofazima i na nadgrobnom spomeniku iz Pržine, mora se zaključiti da je naš narod još i u XIV veku verovao u jedno božanstvo u obliku jelena koje gospodari dušama umrlih. Analiza običaja sa klocalicom i običaja na Petrovoj gori pokazaće da su se ostaci tog verovanja zadržali u Banatu i Srbiji do danas.

S. Trojanović kaže da se običaj s klocalicom održava na Badnje veče ili Mali Božić. Čajkanović je pravilno objasnio Badnje veče koje je "pre svega mrtvački praznik, zadušnice: toga večera priređuje se gozba dušama pokojnika, i daje im se prilika da se podsećaju na običaje o daćama i zadušnicama uopšte".[43] Mali Božić, Mesojeđe i Nova godina, kad se još vrši običaj s klocalicom ili maskiranje u jelena, takođe su praznici mrtvih. Zato je razumljivo što i klocalica ima oblik jelena, pošto je jelen izrazito htonska životinja i stoji u specijalnom odnosu s dušama umrlih, koje, videli smo, i same mogu imati oblik jelena. Značajno je da klocalica na Badnje veče, koje je u stvari gozba koja se priređuje dušama pokojnih predaka[44], ide od kuće do kuće i prima jaja i voće, upravo ono što se daje pokojnicima i na daćama. Ovo darivanje označava teokseniju u pravom smislu te reči. Maskirana gomila predstavlja same duše predaka koje dolaze na Badnje veče da se ogreju i prime žrtve, a klocalica označava jelena, vrhovno božanstvo mrtvih, koji ima ovde ulogu psychopompos-a.

Svaki htonski ritual sadrži i elemente agrarnog rituala. Dionis, Artemida i Cernunos su božanstva koja gospodare mrtvima, ali su u isto vreme i božanstva vegetacije. Zato izvesni detalji u običaju s klocalicom, kao zvonce, šarene trake, sviranje u frulu, zviždanje i pevanje svetovnih pesmica, podsećaju donekle na povorke poznate iz grčkih misterija koje su izrazito htonsko-agrarnog karaktera. Cista mystica koja se upotrebljavala u Dionisovim misterijama sadržala je zvonce i šarene trake. To je prikazano i na novcima Amisusa.[45] Sviranje u frulu[46] i pevanje svetovnih pesama poznato je takođe iz grčkih misterija, a okolnost da klocalica ide kroza selo posle zalaska sunca i da se gotovo svi običaji u vezi s maskiranjem vrše noću, jasno potvrđuje mističan karakter ovog našeg narodnih običaja, u kome se ne može odvojiti htonski od agrarnog rituala. Uzrok ovome je u primitivnom mentalitetu po kome su smrt i vaskrsenje nedeljiva celina.

Mnogo izrazitijeg je agrarnog karaktera običaj koji se svake godine obavlja na Petrovoj gori. Legenda koja objašnjava današnji ritual jasno pokazuje da je na mestu gde se kolje brav nekada ubijen jelen u svojstvu svete životinje.[47] Naravno, razlog za to ubijanje koje daje narodna legenda izmišljen je kasnije da objasni jedan ritual čije je pravo značenje zaboravljeno. Frejzer[48] je prikupio veliki broj primera ritualnog ubijanja božanske životinje kod gotovo svih naroda sveta. On je pokazao da su stara božanstva vegetacije redovno zamišljana kao životinje i da su u tom obliku i ubijana.[49] Za razumevanje običaja na Petrovoj gori naročito je važno što se on vrši početkom jula, tj. u vreme kad je sve žito požnjeveno i kad je vršidba pri kraju. Stoga je logično da mora postojati nekakva veza između požnjevenog žita i ubistva jelena. Gotovo u isto vreme kad je na Petrovoj gori ubijen jelen, u Atini je nekad ubijen vo (bouphonia). U legendi koja objašnjava prinošenje žrtve na Petrovoj gori kaže se da su nekad seljaci odnosili na proplanak žrtve koje je zatim primao jelen. Verovatno je tada jelen hvatan i ubijan, pošto se na njega gledalo kao na božanstvo koje je u vezi sa plodnošću i sa žitom i koje u obliku jelena dolazi da primi ono što je njegovo. Prilikom bufonije u Atini takođe su na oltar stavljani kolači od ječma i pšenice. Zatim su volovi terani oko oltara i žrtvovan je samo onaj vo koji prvi okusi prinete darove.[50] Mada se običaj na Petrovoj gori po detaljima znatno razlikuje od bufonije u Atini, sigurno je da je u oba slučaja u pitanju ubijanje božanske životinje radi obezbeđenja plodnosti za iduću godinu.

Običaj s klocalicom u Banatu i Požarevcu i običaj prinošenja žrtve na Petrovoj gori i legenda u vezi s njim predstavljaju poslednje ostatke rituala u vezi s jelenom, koji je nekada bio božanska životinja koja donosi smrt, ali i novi život, i čiji je kult zauzimao vrlo zavidno mesto u religiji stanovnika Evrope. Obožavanje jelena, odnosno božanstva čija je sveta životinja i atribut jelen, bilo je poznato stanovnicima jugoistočne Evrope još pre dolaska Kelta. Mnogobrojne terakote s teritorije jugoistočne Evrope koje prikazuju ženske, često kurotrofne figure, dokazuju egzistenciju velikog ženskog božanstva plodnosti u religiji preistorijskog stanovništva ovog dela Evrope. To je božanstvo bilo vrlo slično grčkoj Artemidi, čija je sveta životinja jelen. Dolaskom Kelta u ove krajeve verovatno je formirano jedno muško božanstvo identično s Cernunosom, koje je preuzelo uglavnom funkcije starog ženskog božanstva. Hrišćanstvo nije unelo gotovo nikakvih znatnih promena u stari kult. Zahvaljujući tome mi u današnjim običajima možemo otkriti po koje staro božanstvo i njegov kult, u ovom slučaju veliko božanstvo vegetacije i smrti, čija je sveta životinja jelen.

Autor: Dragoslav Srejović


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 113 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker