Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 09:59


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Svi srpski arhiepiskopi i patrijarsi  |  Poslato: 30 Jun 2012, 03:29
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rastko odan Hristu

Najmlađi sin Stefana Nemanje zadivio roditelje "izvrsnim razumom" i u mladosti stalno i iskreno molio se Hristu

Slika

POPUT ostalih južnih Slovena, i Srbi su pokrštavani u periodu od sedmog do devetog veka. Konstantin Porfirogenit piše da je, najpre, car Iraklije (610-641) poslao misionare da izvrše pokrštavanje Srba, a potom je, u vreme cara Vasilija I i kneza Petra Gojnikovića 879, zahvaljujući velikom i sistematskom radu Ćirila i Metodija, koji su stvorili slovensko pismo i uveli crkvenu liturgiju na slovenskom jeziku, izvršeno drugo, znatno uspešnije pokrštavanje.
Teritorije naseljene Srbima bile su u devetom veku, kako piše Stanoje Stanojević, "u crkvenom pogledu" podeljene na tri dela: jedan deo, pretpostavlja se, do Kotora, bio je pod crkvenom vlašću Splita, drugi deo pod Ohridskom arhiepiskopijom, a treći pod vlašću episkopije sa sedištem u Draču. Episkopije sa središtima u Draču i Ohridu pripadale su sferi vizantijskog uticaja.
U desetom i jedanaestom veku središte crkve na prostorima koji su zauzimali Srbi bilo je u Zeti. Dolaskom Nemanjića na čelo srpske države, stožer crkvenog života premešta se u Ras, u manastir Studenicu, koji postaje istinski centar srpske duhovnosti. U to vreme crkva je bila pod direktnom jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije.
Na teritoriji koju su u ranom srednjem veku naseljavali Srbi, arhiepiskopi, a potom i patrijarsi kao vrhovne crkvene starešine, imali su gotovo neograničeno pravo da, shodno kanonskim propisima, upravljaju celom srpskom crkvom u granicama Pećke patrijaršije, da postavljaju i zbacuju mitropolite i episkope, da nadziru njihov rad i da im sude za prestupe. Pored patrijarha i Sinoda, veliku ulogu u životu Srpske crkve igrali su, kako tvrdi istoričar Vasa Čubrilović, sabori. Oni su se sastojali od predstavnika crkvene hijerarhije, običnog sveštenstva i naroda. Sazivani su kad je trebalo birati patrijarhe, arhiepiskope i episkope i rešavati krupnija crkvena pitanja ekonomske, prosvetne ili organizacione prirode.
Na čelu Srpske crkve, od Svetog Save, pa sve do sredine 14. veka, kada je uspostavljena patrijaršija, nalazili su se arhiepiskopi. Bilo ih je ukupno dvanaest. Godine 1346. arhiepiskopija je podignuta na nivo patrijaršije, a prvi srpski patrijarh je tada poneo titulu "patrijarha srpskih i pomorskih zemalja". Sedište Crkve bilo je najpre u manastiru Žiči, a od 1253. godine, zbog opasnosti od Tatara i Kumana, premešteno je u Peć. Svi arhiepiskopi na čelu naše crkve bili su "iskusni duhovnici i monasi", igumani manastira Hilandara ili Studenice. Posle konačnog pada Srbije pod Turke 1459. haotično stanje zavladalo je i u Srpskoj crkvi, što koristi Ohridska arhiepiskopija da stavi pod svoju nadležnost većinu eparhija Pećke patrijaršije. Sultanovim beratom iz 1557. godine dozvoljena je obnova Srpske patrijaršije, a fermanom sultana Mustafe III ponovo je ukinuta 1766. Srpska pećka patrijaršija i potčinjena Carigradskoj. Do obnove Srpske patrijaršije došlo je 1920. godine.
Na prostorima severno od Save i Dunava, i to od Velike seobe 1690. pa do propasti Austrougarske monarhije 1918. i uspostavljanja Srpske patrijaršije (1920), Srpskom crkvom se upravljalo sledećim propisima: prvo od 1690. do 1770. Leopoldovim privilegijama iz 1690, 1691, 1695, zatim Deklaratorijem od 1779. do 1868. i Reskriptom od 1868. do nove obnove Srpske patrijaršije 1920. godine. Karlovačkom mitropolijom upravljali su srpski mitropoliti sve do 1848. godine, kada je na čuvenoj Majskoj skupštini Josif Rajačić proglašen za srpskog patrijarha.
Posle obnovljenja patrijaršije 1920. godine, prvi patrijarh Dimitrije je najpre nosio titulu - arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije, a potom zvanje: arhiepiskop pećki i karlovački i mitropolit beogradski. Od 1921. godine patrijarh srpski nosi titulu: arhiepiskop beogradski i patrijarh srpski. Današnje oslovljavanje uvedeno je krajem 1921. godine i ono glasi: arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski. Osobi sa titulom patrijarha protokolarno se obraća sa Njegova svetost...
Sve značajne odluke u Srpskoj pravoslavnoj crkvi donosi Sveti arhijerejski sabor, koga čine svi arhijereji (episkopi i mitropoliti), i koji se sastaje dva puta godišnje, na prolećnom i jesenjem zasedanju. Osim Sabora, postoji i uže crkveno telo, Sveti arhijerejski sinod, koga čine četiri arhijereja i patrijarh. Sinod se sastaje češće nego Sabor.
Srpska pravoslavna crkva je samostalna i autokefalna Crkva sa dostojanstvom patrijaršije. U diptihu pravoslavnih patrijaršija, a prema normama Vaseljenske patrijaršije Srpska pravoslavna crkva se nalazi na šestom mestu, posle Ruske, a pre Rumunske crkve.
Rastko Nemanjić rođen je oko 1173. godine, od oca velikog župana Stefana i majke Ane. Nemanja, vladar svih srpskih zemalja koje se zovu Dioklitija, Dalmatija, Travunija, kršten, u Ribnici, u Duklji, rimokatoličkim obredom i potom, kao mladić, kršten u pravoslavnom hramu Svetih apostola Petra i Pavla, kod Novog Pazara, postao je veliki vernik, "iskreno i duboko odan pravoslavlju". Prvi biografi Svetog Save, Domentijan i Teodosije, pišu kako je Rastko, kako glasi mirsko ime Save, na dvoru svoga oca dobio solidno vaspitanje. Stevan Prvovenčani, srednji sin Nemanje, i sam dobro obrazovan, tvrdi da je Rastko svojim "izvrsnim razumom" zadivio roditelje i da se još u mladosti stalno i iskreno molio Hristu. U njegovoj lektiri, koja je proširila njegove horizonte, nalazila su se, kako piše istoričar Bogdanović, "ne samo jevanđelja, apostoli i parimejnici, a pogotovo psaltiri, nego i duhovno štivo prologa i paternika, „Lestvica“ Jovana Sinajskog, besede ranovizantijskih crkvenih otaca, pre svih - Jovana Zlatousta, kao i crkveno-pravna literatura, koju je sa vizantijske „Ekloge“ preveo još Metodije Solunski uoči moravske misije 863. godine".

DEVET MILIONA VERNIKA

DANAŠNJU Srpsku pravoslavnu crkvu, koja ima oko devet miliona vernika, čine četiri mitropolije: Zagrebačko-ljubljanska i cele Italije, Crnogorsko-primorska, Srednje-zapadnoamerička i Dabrobosanska, i 29 eparhija: Žička, Šumadijska, Šabačko-valjevska, Budimska, Niška, Zvorničko-tuzlanska, Sremska, Banjalučka, Temišvarska, Kanadska, Australijsko-novozelandska-novogračanička mitropolija, Američko-kanadska-novogračanička mitropolija, Istočnoamerička, Banatska, Bačka, Britansko-skandinavska, Raško-prizrenska, Zahumsko-hercegovačka, Bihaćko-petrovačka, Osečkopoljska i baranjska, Srednjoevropska, Zapadnoevropska, Timočka, Vranjska, Zapadnoamerička, Slavonska, Braničevska, Mileševska, Dalmatinska.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 05 Okt 2012, 05:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Protest iz Ohrida

U maju 1220. ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan protestuje protiv ustoličenja srpske arhiepiskopije

Slika

BIOGRAFI Svetoga Save ističu da se Rastko zamonašio 1191, u ruskom manastiru svetog Pantelejmona, da je vrlo brzo prešao u grčki manastir Vatoped, poznat po velikoj biblioteci i obrazovanim monasima, i da je, kako tvrdi Domentijan, obilazio monaške skitove na Svetoj gori, "svagda svojim nogama pešice hodeći", sledećih šesnaest godina. Iako vrlo mlad i neiskusan, monah Sava je, kao izaslanik manastira Vatopeda, bio upućen u Carigrad, gde je od vizantijskog cara i patrijarha dobio tada zapušteni manastir Hilandar. Manastir je ponovo iz temelja izgrađen u junu 1199. godine, i vrlo brzo je postao centar srpske duhovnosti. U momentu kada se Savin otac sveti Simeon upokojio 13. februara 1200. godine u manastiru Hilandar bilo je petnaest monaha. Sedam godina kasnije, pred povratak Svetoga Save u Srbiju, u vreme kada su Latini već uveliko formirali svoju državu, "latinsko carstvo", na tlu Vizantije, koja će trajati sve do 1261. godine, u Hilandaru je bilo dve stotine monaha.
U februaru 1207. Sava je, zajedno sa očevim moštima, prešao u Srbiju, u manastir Studenicu, gde je na položaju studeničkog arhimandrita stekao veliki ugled. Posle ženidbe Stefana sa Anom, unukom venecijanskog dužda Enrika Dandola, i dobijanja kraljevske krune od pape Honorije III 1217, Rastkov brat je postao priznati vladar "Srbije, Duklje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja". Ali, tek krunisanjem Stefana za kralja u manastiru Žiča na Spasovdan 1221. godine, i to od samog arhiepiskopa Save, Srbija je "dobila prvog srpskog kralja koji se od tada potpisuje kao Stefan Prvovenčani".
SAVA 1219. odlazi u Nikeju, privremenu prestonicu Vizantije, da tamo, kako ističe Dimitrije Bogdanović, traži samostalnost Srpske pravoslavne crkve. Od cara Teodora I Laskarisa (1204-1222) i vaseljenskog patrijarha Manojla I Haritopula Sarantena Sava je dobio "povelju" o odvajanju srpske crkve od ohridske arhiepiskopije i formiranju, posebne, srpske, autokefalne arhiepiskopije. Manojlo je u Nikeji 1219. rukopoložio Savu za prvog arhiepiskopa crkve koju danas zovemo Srpska pravoslavna crkva. Prema tekstu svečane gramate izdate tim povodom, Sava se, kako ističe Domentijan, ustoličuje za arhiepiskopa "svih srpskih i pomorskih zemalja", kako glasi njegova puna titula. I drugi Savin biograf Teodosije piše da je Sveti Sava postavljen za arhiepiskopa "sve srpske zemlje". U oba teksta, koji se po svom sadržaju neznatno razlikuju, izričito je naglašeno pravo "učiteljstva, rukopolaganja i upravljanja crkvom". Savi je tada dato pravo, da "budući srpski arhiepiskopi više ne putuju na rukopoloženje u patrijarhovu stolicu, nego da se rukopolažu kod kuće, od svojih vladika, a da od patrijarha traže samo blagoslov".
Napustivši Svetu goru, Sava je svratio u Solun, koji je tada bio pod vlašću Latina, i tu se, u manastiru Filokalu, kome je bio jedan od ktitora, kako tvrdi Nićifor Dučić, posavetovao sa svojim starijim prijateljem, mitropolitom Kostadijem, o tome kako urediti srpsku crkvu. Tada je Sava napravio prvu organizaciju srpske crkve. Pored tri stare episkopije osniva, ističe Predrag Puzović, još osam novih: Žičku - sa sedištem u manastiru Žiča, gde je bilo i sedište Srpske arhiepiskopije; Zetsku - u crkvi sv. arhanđela Mihaila na Prevlaci u Boki Kotorskoj; Humsku - u crkvi sv. Bogorodice u Stonu; Dabarsku - u crkvi sv. Nikole u Banji kod Priboja na Limu; Moravičku - u crkvi sv. Ahilija u Arilju; Hvostansku - u crkvi Bogorodice Hvostanske (Mala Studenica) u blizini Peći; Budimljansku - u crkvi sv. Đorđa (Đurđevi stupovi) u Budimlju kod Berana; Topličku - u crkvi sv. Nikole u Kuršumliji. Sedišta starih episkopija su bila: Raške - u crkvi sv. Petra u Rasu kod Novog Pazara; Prizrenske - u crkvi sv. Bogorodice u Prizrenu; Lipljanske - u crkvi sv. Bogorodice u Lipljanu, kasnije u manastiru Gračanica. Srpska arhiepiskopija je u vreme prvog srpskog arhiepiskopa imala ukupno 11 eparhija.
U MAJU 1220. godine ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan protestovao je protiv ustoličenja srpske arhiepiskopije. Da bi za svaki slučaj učvrstio svoju poziciju unutar crkvene hijerarhije, Sava je 1229. godine od Nikejskog patrijarha tražio i dobio odobrenje „da se arhimandrit srpski bira na saboru srpskom i da ga niko izvan Srbije ne potvrđuje". Posle ovog Sava se, sasvim spokojan, 1234. povukao sa čela srpske crkve, a za novog arhiepiskopa postavio svog učenika Arsenija I.
Sava je dobro poznavao liturgijsku i monašku književnost, grčke tipike i naročito velike himnografske zbornike, oktoih, triod i minej. U svom Karejskom i Hilandarskom tipiku Sava se bave pitanjima isposničkog i manastirskog životom monaha, dok u Krmčiji, zborniku državnih zakona i crkvenih pravila ili kanona sa tumačenjima čuvenih vizantijskih kanonista, uređuje širi društveni život mlade srpske države. Savino pismo igumanu Spiridonu je prvo delo "epistolarnog žanra stare srpske književnosti", Kratko žitije svetog Simeona Nemanje, osnivača (ktitora) manastira Hilandar, jeste "tipična žitijna beleška", dok je žitije svetog Simeona pisano kao ktitorsko žitije osnivača Studenice, po svim pravilima ovoga žanra vizantijske književnost klasično delo proznog žanra u Vizantiji koji se naziva još i životopis svetog - "hagiografija".
Sava je sa ocem Nemanjom (sv. Simeonom Mirotočivim) i bratom Stefanom podigao mnogobrojne manastire u dolini Lima, Ibra, Toplice i Morave.


SVETA ZEMLJA

U SVETU zemlju Sava je putovao dva puta. Prvi put 1229. kada je "za potrebe srpskih monaha i poklonila Srba otkupio u Palestini manastir sv. Georgija u Akoni i manastir sv. Jovana Bogoslova na Sionu", a potom 1234. godine, kada je na molbu bugarskog cara Ivana Asena tražio saglasnost jerusalimskog, aleksandrijskog i antiohijskog patrijarha da bugarska crkva postane patrijaršija. Na povratku sa ovog dugog puta Sveti Sava je umro 14. januara 1235. (ili 1236) godine u Trnovu, ondašnjoj bugarskoj prestonici. Sahranjen je, najpre, u crkvi Četrdeset mučenika u Trnovu, da bi već oko 1237. godine njegove mošti bile prenete u Mileševu, zadužbinu kralja Vladislava. Turci su, uplašeni rastom kulta Svetog Save, njegove mošti spalili u Beogradu, na Vračaru, 1594. godine.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 05 Okt 2012, 15:51
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Gresi Danila Prvog

Arhiepiskop Danilo I bio je na čelu crkve samo godinu dana, da bi bio smenjen zbog "nekog slučaja"

Slika

SVETI Sava se povukao sa arhiepiskopskog trona 1233. godine i na crkvenom saboru u manastiru Žiča za svog naslednika predložio Arsenija, koji je tada i bio izabran i koji je na čelu crkve ostao sve do 1263. godine, kada je zbog bolesti morao da se povuče sa crkvenog trona. O svojoj odluci da napusti aktivno upravljanje crkvom Sava je prethodno obavestio kralja Vladislava.
Drugi po redu arhiepiskop srpske crkve Arsenije I je bio rodom iz sela Dabra, blizu Dunava i grada Slankamena, iz "onostranog Srema", kako se ovaj kraj nekad nazivao. U biografiji Danila II se samo navodi da je Arsenije još kao monah čuo za Savu, jer se slava o njemu "raznela bila u to doba po svim srpskim zemljama i van nemanjićke države", pa je rešio da ga potraži. Došao je u manastir Žiču, gde ga je Sava primio u manastirsko bratstvo i gde se "podvizavao pod neposrednim duhovnim nadzorom Svetoga Save". Prvi srpski arhiepiskop je uzeo Arsenija "u svoju ćeliju, da stoji pred njim i da se navikne većem savršenstvu, podvizavajući se dobrim podvigom".
Arsenije je posle mongolsko-tatarskog pustošenja manastira Žiče u Rugovskoj klisuri, blizu Peći, podigao u trećoj deceniji trinaestog veka, i to kao metoh, crkvu Svetih apostola. Oko 1260. godine crkva je angažovanjem samog Arsenija i oslikana. Njegov biograf arhiepiskop Danilo II ističe da je Arsenije Sremac bio veliki podvižnik i neobično darovit čovek.
I ARSENIJE, poput Save, neće ostati na čelu Crkve do kraja života. U vršenju dužnosti njega će sprečiti bolest: Kako piše njegov biograf Danilo "pade ovaj preosvećeni u ljutu bolest i poče jako bolovati, i to ne jedanput no tri godine ili više pre smrti njegove..." Arsenije I Sremac umro je od kaplje 28. oktobra 1266. godine. Sahranjen je u crkvi Svetih apostola u Peći.
Sedam godina posle smrti arhiepiskop Arsenije je proglašen za sveca. A njegov kult brzo je prenet, kako piše Stanoje Stanojević, iz Srbije u Rusiju i u DžIV veku, na saboru u Moskvi 1549. Arsenije je kanonizovan za sveca. Do 1724. godine njegove mošti počivale su u Peći, a onda, kao vredne relikvije bile seljene iz jednog manastira u drugi. Godine 1920. mošti sv. Arsenija prenete se iz manastira Kosijereva u manastir Ždrebaonik blizu Danilovgrada u Crnoj Gori, gde se i danas nalaze.
Naslednik Arsenija I, i treći srpski arhiepiskop, bio je Sava II, četvrti sin srpskog kralja Stefana Prvovenčanog. Rođen je, kako tvrdi istoričar Slijepčević, "pre 1200. ili 1201. godine" i na krštenju je dobio ime Predislav. O njemu je Danilo II napisao kratku biografiju u kojoj je jasno ocrtan duhovni lik arhiepiskopa Save II, sinovca Svetoga Save. Poput njegovog strica, čije je ime uzeo, i Sava II je rano postao monah. Podvizavao se u manastiru Hilandaru, odakle je išao u Svetu zemlju da se pokloni Hristovom grobu i da "vidi sva mesta njegovog stradanja". Vrativši se iz Jerusalima, Sava II je jedno kraće vreme boravio u Hilandaru da bi nešto pre izbora za arhiepiskopa srpske crkve bio episkop u Zahumlju, sa sedištem u Stonu. Za arhiepiskopa pećkog Sava II je bio izabran još za života svetog Arsenija Sremca, koji se zbog paralize povukao sa arhiepiskopskog prestola 1267. godine.
Arhiepiskop Sava II upravljao je srpskom crkvom, po jednima sedam, po drugima osam godina. Danilo II piše da je "živeo u činu črede svoje sedam godina" i da je umro 8. februara 1271, u dubokoj starosti. Za vreme njegove arhiepiskopske uprave srpskom crkvom, njegov brat i kralj Srbije Uroš I Nemanjić (1243-1276) pokušao je da osvoji Mačvu 1268. godine, ali je bio zarobljen, pa je po ugovoru sa Ugrima ustupio presto svom sinu Dragutinu, oženjenog Katarinom, ćerkom ugarskog kralja.
POSLE smrti Save II, za arhiepiskopa srpskog izabran je Danilo I. Na čelu crkve ostao je godinu dana, sve do jeseni 1272. godine, kada je iznenada smenjen. Pre stupanja na arhiepiskopski tron Danilo I je bio iguman u manastiru Hilandar. Vladika šumadijski Sava za njega kaže da je "bio dostojan voditelj vere božanstvene, da se brinuo za Hristovu crkvu kao što treba", i da je zbog "nekog slučaja koji mu se dogodio, bio smenjen sa svetiteljskog prestola". I njegov prvi biograf Danilo II tvrdi da je Danilo "radi nekog dela, bio smenjen sa prestola". Istoričarima srpske crkve ni danas nije uspelo da rastumače šta se krije pod ovim "slučajem" i "delom". Brojna nagađanja o razlozima smene Danila I istoričar Stanoje Stanojević je detaljno ispitivao, ali bez uspeha. I istoričari Jireček i Radonić su, kako piše Đoko Slijepčević u svoj knjizi "Istorija Srpske pravoslavne crkve", samo konstatovali da je Danilo I "bio svrgnut, ali da ne znamo zbog čega".
Sin "blagovernih roditelja", Joanikije I, učenik arhiepiskopa Save II, sa kojim je krenuo na veliki put u Svetu zemlju, gde ga je jerusalimski patrijarh, a na izričitu molbu Save II, uveo u đakonski i jeromonaški red. Po povratku iz Svete zemlje Joanikije se nastanio u Hilandar gde se, kako piše Slijepčević, odlikovao "revnovanjem u podvizavanju, uzdržavajući se od svake sujete i telo svoje mučaše postom i molitvom". Kada je Sava II bio izabran za humskog episkopa, Joanikije je krenuo sa njim u Srbiju, "jer mu od mnogih vremena služaše u dobrom razumu i čistoti svoje nepokolebive vere".
Nije poznato koliko dugo se Joanikije zadržao u Srbiji, ali se zna da se uz pristanak Save II vratio na Svetu goru. Jedno vreme je bio ekonom manastira Hilandara, a zatim i iguman. Kao starešina Hilandara Joanikije se "pokazao iskusnim i veštim u svemu", pa je posle "mnogo vremena" "po Božjem slučaju samovoljno ostavio vlast igumansku, i opet se vratio u srpsku zemlju" gde je bio postavljen za igumana manastira Studenice. "Blagovoljenjem celoga svešteničkog sabora i ljubavlju blagočestivoga kralja Uroša" Joanikije I je, kako piše Đoko Slijepčević, bio izabran za arhiepiskopa.

SMENA NA DVORU

JOANIKIJE I je ostao na čelu srpske crkve četiri godine. U jesen 1276. kralja Uroša I (1243-1276), zaštitnika arhiepiskopa, zbacio je sa prestola njegov sin, kraljević Dragutin, pa je Uroš bio prinuđen da se "povuče negde u Zahumlje", gde se zakaluđerio i postao monah Simon". Tada je i Joanikije I napustio arhiepiskopski presto.
Joanikije I je umro 28. maja 1279. u Pilotu gde je i sahranjen. Posle dve godine i devet meseci, kraljica Jelena Anžujska je njegove mošti i mošti kralja Uroša I prenela u manastir Sopoćane.

(Nastaviće se)



Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 05 Okt 2012, 17:27
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svadba kralja Milutina

Svadbi kralja Milutina i vizantijske princeze Simonide u Solunu 1299. prisustvovao arhiepiskop Jevstatije II

Slika

ZA ŠESTOG arhiepiskopa SPC izabran je 1279. godine Jevstatije I. Bivši iguman manastira Hilandar i zetski episkop na mestu duhovnog vođe srpske crkve ostao je sve do 1286. Jevstatije je bio "sin nekih bogobojažljivijih roditelja", koji su živeli u Budimljanskoj župi i bili iz reda vlastele, jer su svom sinu obezbedili domaćeg učitelja, koji je umeo mladom Jevstatiju (njegovo svetovno ime nije poznato) da "omili" knjigu.
"Ovaj mladić", piše Danilo II, "nije se brinuo o jelu i piću ili o odeći, niti je tužio za svojim roditeljima, jer je imao svu srdačnu ljubav i jednomisleno uzdalje u Gospodu". Mladić ovakvih sklonosti otišao je u manastir sv. arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Kotora, sedištu Zetske episkopije, gde ga je zamonašio episkop Neofit. Iz manastira je Jevstatije otišao u Svetu zemlju gde je "obišao sveta mesta i božanstvene pustinje u okolini Jerusalima", a posle na Svetu goru gde je ostao do izbora za zetskog episkopa. Za arhiepiskopa srpske crkve Jevstatije I je izabran kada je Janjićije I "prešao od ovoga života na večni blaženi mir" 1279. godine. Kao sposoban rukovodilac crkve, Jevstatije I je na Saboru u Deževu 1282. prisustvovao dogovoru između kraljeva Dragutina (1276-1316) i Milutina (1282-1321) da Srbijom vlada mlađi brat Milutin.
Jevstatije I je umro u manastiru Žiča 4. 1. 1286. godine gde je, pre nego što su mošti prenete u Peć, bio sahranjen u "mramorni sarkofag". Jevstatije je kanonizovan za sveca.
O životu i radu sedmog poglavara Srpske crkve arhiepiskopa Jakova u istoriografiji nema puno podataka. Zna se da je posle smrti arhiepiskopa Jevstatija 1286, Jakov nasledio crkveni tron i da je "telo njegovog prethodnika", zbog ratnih opasnosti lično preneo u Peć. U jednom zapisu se, kako piše Slijepčević, pominje da je arhiepiskop Jakov dobro upravljao crkvom, da je bio je poznat kao "ljubitelj i priložnik knjiga" i da je podigao nekoliko novih crkava. Vladao je šest godina Srpskom crkvom. Umro je 1292. godine. Biograf srpskih arhiepiskopa Danilo II ne navodi dan i mesec smrti arhiepiskopa Jakova. Iz drugih pouzdanih istorijskih izvora, saznajemo da je arhiepiskop Jakov umro 3. februara 1292. godine.
Na arhiepiskopski tron Jevstatije II je stupio 3. februara 1292. godine i na čelu crkve ostao sve do svoje smrti 16. avgusta 1309. godine. Poslednje dve decenije 13. veka obeležene su naglim usponom i širenjem srpske srednjovekovne države. Godine 1282. oslobođeno je Skoplje, koje će postati i prestonica Srbije, zatim Ovče Polje, Zletovo, Pijenac, Kičevo i Debar na jugu. Na severu su 1290. godine osvojeni Braničevo i Vidin. Godine 1299. u Solunu je proslavljena i svadba kralja Milutina i Simonide, kćerke vizantijskog cara Andronika II (1282-1328). Tada su kao miraz srpskom kralju date već ranije osvojene zemlje severno od Ohrida, Štipa i Prilepa. Srbija je u vreme kada je crkvom upravljao Jevastatije II bila jedna od najmoćnijih zemalja Balkana i Evrope.
Biograf Danilo II ne govori puno o dugom vladanju Jevstatija II. On ga naziva "istinitim pastirom Hristovim", koji se "trudio da se iskreno brine za svetu crkvu", i da je, kako ističe Slijepčević, bio revnostan upravitelj crkve.
U vreme Jevstatija II, obnovljen je manastir Žiča "koji je bio opusteo" i osnovane su gračanička, kočanska, limska, mačvanska, braničevska, beogradska i skopska eparhija.
U proleće 1299. godine Teodor Metohit posetio je dvor kralja Milutina i tom prilikom upoznao je arhiepiskopa Jevstatija koji ga je ljubazno primio. Metohitu je laskalo, piše Stanoje Stanojević, što ga je Jevstatije "tretirao kao učenog čoveka, i što je pokazivao da ga kao takvoga neobično ceni."
KRALj Milutin angažovao je arhiepiskopa Jevstatija i za neke poverljive političke misije. Krajem oktobra 1301. godine, tokom Milutinovog sukoba sa Dubrovnikom, Jevstatije je, "silazio u Primorje i tražio od Dubrovčana da pošalju poslanika na pregovore".
Arhiepiskop Jevstatije II se pominje u nekoliko spisa, a pominje ga i raški episkop Grigorije u jednom dokumentu u kome se kaže da je Jevstatije II, između 1. septembra 1304. i 31. avgusta 1305. godine, bio arhiepiskop. Arhiepiskop Jevstatije II umro je 16. avgusta 1309. godine, i ubrzo, zbog zasluga, bio je proglašen za sveca.
Arhiepiskop pećki Sava III bio je deveti poglavar SPC. Pre toga bio je iguman manastira Hilandar, a potom i episkop prizrenski.
Na arhiepiskopskom prestolu zamenio je Jevstatija II posle njegove smrti 1309. godine. U vreme njegove uprave crkvom, došlo je do sukoba između kralja Dragutina i Milutina, koji je želeo da presto ostavi sinu Stefanu, što je bilo suprotno dogovoru postignutom u Deževu 1282. Sveštenstvo crkve sa arhiepiskopom Savom III na čelu posredovalo je u smirivanju strasti. Godine 1313. kada je kraljević Stefan krenuo u novi sukob sa kraljem Milutinom, crkva je po drugi put izmirila braću, ali i zavađene oca i sina.

BLAGORODAN I RAZUMAN

KRALJ Milutin se sa Savom III savetovao oko podizanja manastira Banjska čije dovršavanje arhiepiskop pećki nije doživeo. Prema navodima u knjizi "Srpski jerarsi", "ličnost arhiepiskopa Save III je bila naročito značajna za dalji razvoj crkvene srednjovekovne arhitekture u Srbiji", jer su u ovom periodu kraljevi Dragutin i Milutin sa svojim velmožama i narodom u sasvim "novom graditeljskom stilu" podigli Gračanicu, Staro Nagoričino, Ćelije, Tavnu, Raču, Tronošu, Petkovicu i dozidali Hilandar...
Za Savu III se obično tvrdi, da je dobio vaspitanje i nauk Svete gore, i da je "u životu bio blagodaran i razuman". Po svedočenju arhiepiskopa Nikodima, njegovog naslednika, Sava III je, ispunjavajući amanet Svetog Save, redovno davao pomoć Kareji i manastiru Hilandaru, a to je u svom zaveštanju tražio i od svih svojih naslednika.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 27 Dec 2012, 16:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Neimar Visokih Dečana

Arhiepiskop Danilo II, blizak kralju Milutinu, dao je značajan doprinos izgradnji manastira, a posebno manastira Dečani

Slika
Sveti Danilo II - freska iz Pećke patrijaršije

ARHIEPISKOPA Savu III nasledio je Danilov učenik Nikodim, "postrižnik manastira Hilandara i čovek vanrednih kvaliteta". Iguman Nikodim je izabran za arhiepiskopa srpskog, kako ističe episkop Sava Vuković, "na Spasovdan 12. maja 1317. godine" i to posle nekoliko dramatičnih "izbornih sabora". Hilandarski jeromonah Gervasije, kaže za Nikodima, da je bio "rodom iz oblasti zapadne strane, zemlje raške, zvane srpske". Iz napomene biografa arhiepiskopa Nikodima vide se da je on bio episkop samo osam godina "svoga malovremenog života" i da je umro dosta mlad, 12. maja 1324. godine.
Pre izbora za arhiepiskopa srpskoga Nikodim je bio iguman manastira Hilandara. Odlukom "sabora srpske zemlje" upućen je 1313. godine u jednu delikatnu diplomatsku misiji u Carigrad kako bi razrešio spor "između kralja Stefana Uroša i brata mu". U Carigradu je prisustvovao "čuvenom bogosluženju koji su vršili jeruzalemski jerarsi"
Nikodim je, bio prevodilac Tipika sv. Save Osvećenoga, odnosno, kako se onda pisalo, on "preloži na naš jezik iz pismena grčkoga jezika". U predgovoru Nikodim je neobično oštro pisao "protiv lenjosti na molitvu i rad" kaluđera. Pored Tipika sačuvan je rukopis pisan između 1. septembra 1318. i 31. avgusta 1319. godine, zatim jedan manji Nikodimov "kratki zapis", i jedna njegova povelja.
NIKODIM je podigao crkvu Sv. Save u mestu Lizici, obnovio manastir Žiču i starao se o ćeliji Svetog Save u Kareji. On je naredio da srpski arhiepiskopi daju ovoj ćeliji ono što je ranije već odredio prvi srpski arhiepiskop i da, ako se ne postupi po želji Svetog Save, on lično, "baca prokletstvo na onoga ko to ne bude činio, kao i na onoga koji se usudi da sakrije, izgubi ili odnese iz riznice arhiepiskopije tipik Svetoga Save".
U jednoj belešci iz 1319, u kojoj objašnjava odluku da prevede Tipik svetoga Save Osvećenoga, koga je, inače, poštovao Sveti Sava, Nikodim kaže, da samo ispunjava amanet našeg prvog arhiepiskopa koji je napisao da "moli one, koji dođu posle mene, da dovrše ono što je, radi moga kratkotrajnog života, ostalo neizvršeno".
Arhiepiskopu Nikodimu se pripisuje i mirenje kralja Milutina i njegovog sina Stefana. Posle smrti Milutina (1321) u Nerodimlja na Bogojavljenje 1322. godine, Nikodim je krunisao Stefana za kralja Srbije.
Danilo II (1324-1337) bio je jedanaesti i poslednji arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve. Zna se da je rođen u vlastelinskoj porodici, da je rano postao paž na dvoru kralja Milutina i da je, poput Rastka Nemanjića, pobegao u manastir sv. Nikole na Ibru, gde se zamonašio i dobio ime Danilo. Njegovo svetovno ime nije nam poznato. Pošto je proveo godinu i po u ćeliji arhiepiskopa Jevstatija II, "gde se podvizivao", Danilo je bio poslat u manastir Hilandar gde se kao monah i iguman istakao u "odbrani ove svetinje od Španaca", koji su kao najamnici došli u sukob sa vizantijskim carem Mihailom IDž. Kada je prestala opasnost, a već umoran od borbi i svetovnih poslova, Danilo se povukao u isposnicu Save u Kareji, gde se "podvizavao u usamljeništvu". Godine 1310. Danilo je bio poslat u jednu delikatnu "poverljivu misiju u Debrcu" koju je uspešno obavio. Za episkopa banjskog je postavljen 1311. godine. Tada je, kako navodi episkop šumadijski Sava, "prisustvovao poslednjim časovima kraljice Jelene" i dirljivim rečima "opisao polazak pogrebne povorke iz Brnjaka za Gradac". Kralj Milutin je imao nameru da posle smrti Save III postavi Danila za arhiepiskopa. Zato ga je pozvao u Srbiju i dao mu 1313. godine upravu nad banjskom episkopijom i mesto čuvara kraljevske riznice. Danilo je tek u trećem Milutinovom pokušaju 14. septembra 1324. bio izabran za jedanaestog arhiepiskopa pećkog. Na tronu Crkve ostao je 13. godina, sve do 1337. godine.

ŽIVOTNO delo Danila II je "Žitija kraljeva i arhiepiskopa srpskih", koje je i danas značajno za srpsku istoriju. Danilo II je napisao biografije kralja Uroša i njegovih sinova, kralja Milutina i kralja Dragutina, i njihove majke, kraljice Jelene. Bio je, uz to i dobar političar, diplomata i saradnik kralja Milutina. Pod njegovim nadzorom građen je manastir Banjska kao grobna crkva kralja Milutina. U Peći je podigao hram Bogorodice Odigitrije Putevoditeljice, s dva mala hrama u njoj, posvećena svetom Jovanu i svetom Arseniju. Arhiepiskop Danilo II je učestvovao i u gradnji manastira Dečani.
Na portretu iz Bogorodičine crkve u Peći Danilo je prikazan u skromnoj odeći, sa modelom svojih pećkih zadužbina. Za Danila II je njegov biograf rekao da je bio "smerni i krotki i ništeljubivi, iskusan i izabrani u zapovestima Božjim". Umro je 19. decembra 1337. godine. Sahranjen je u svojoj zadužbini - crkvi Bogorodice u Peći. Srpska pravoslavna crkva proglasila ga je svetim.
Posle smrti "učenog arhiepiskopa Danila II koji se upokojio 19. februara 1337. godine", na velikom državnom saboru održanom između 19. decembra 1337. i 3. januara 1338. za arhiepiskopa nije izabran iguman ili neki drugi monah iz hilandarskog bratstva, kakav je bio običaj, već Joanikije, šef dvorske kancelarije i logotet kralja Dušana. O Joanikijevom poreklu nema pouzdanih istorijskih podataka, ali se na osnovu njegovog aktivnog učešća u dvorskoj diplomatiji i radu na državnim saborima da zaključiti da se radi o "pouzdanom i veoma učenom čoveku", jer su pred njim kralj Dušan i car Jovan Kantakuzin položili zakletvu prilikom zaključenja saveza. Joanikije je učestvovao i u pripremi Dušanovog zakonika što se jasno vidi iz samog zaglavlja gde se navodi ime patrijarha kao onog koji je predsedavao saborom, ali i iz činjenice da se od ukupno 201. člana prvih 38 odnosi na Srpsku crkvu.


PRVI PATRIJARH

U VREME arhiepiskopa Joanikija Srbija je bila najjača država na Balkanu, a Srpska crkva je posle punih 127 godina autokefalnosti u statusu arhiepiskopije na Saboru u Skoplju, na Cveti, 9. aprila 1346. godine, uzdignuta u rang patrijaršije. Joanikije je ukazom cara Dušana proglašen za prvog srpskog patrijarha sa titulom "patrijarh srpski i primorskih zemalja".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 09 Mar 2013, 23:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Nerešena enigma patrijarhove smrti

Poslednji karlovački patrijarh nestao je 1913. u austrijskoj banji Bad Gaštajn, a potom je njegovo telo otkriveno u reci Ahe. Patrijarhova odsečena glava nikada nije pronađena

Slika
Lukijan Bogdanović

ŽIVOT poslednjeg karlovačkog patrijarha Lukijana Bogdanovića (1867-1913) biće pretočen u dokumentarno-igrani film čija će prva klapa pasti u maju, a poslednja u septembru ove godine.

Prema scenariju novosadskog istoričara Srđana Ercegana, U dramaturgiji Milovana Vitezovića i režiji Živorada Ajdačića, film će biti snimljen u produkciji novosadske kuće "Dimart". Radni naslov je "Patrijarh Lukijan Bogdanović - život i poslednji dani".

Bogdanović je izabran za patrijarha 22. septembra 1908.godine, ali je ubrzo pao u nemilost tadašnjih mađarskih vlasti u Pešti. Godine 1913. u austrijskoj banji Bad Gaštajn najpre je nestao, a potom je njegovo nago telo otkriveno je u reci Ahe. Odsečena glava patrijarhova nikada nije pronađena.


- Na osnovu nekih novih podataka, pokušaćemo da ovim filmom osvetlimo misterioznu patrijarhovu smrt - kaže Stefan Dimitrije Dimić, snimatelj i vlasnik producentske kuće "Dimart".

Naslovnu ulogu igraće Miodrag Petrović, glumac Srpskog narodnog pozorišta, a jedna od ženskih rola, kao i uloga naratora, poverena je Gordani Đurđević Dimić. U dokumentarnom delu filma o patrijarhu Lukijanu govoriće akademik Vasilije Krestić i nekoliko eminentnih istoričara.

U TRI GRADA

FILM će biti sniman u Austriji, Novom Sadu i Budimpešti. Očekuje se da će ovo ostvarenje finansijski podupreti Pokrajinski sekretarijat za kulturu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 13 Mar 2013, 06:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Službe trovale patrijarhe

Kako su se jugoslovenske vlasti i strane sile borile za kontrolu nad Srpskom pravoslavnom crkvom: Smrt duhovnih poglavara Varnave i Vikentija inicirali Nemci, Kominterna, Britanci, Udba...

Slika
Patrijarh Varnava i patrijarh Vikentije

IZA misterije smrti dvojice srpska patrijarha, Varnave i Vikentija, kriju se razjašnjenja nekih važnih događaja iz naše nedavne istorije. Prof. dr Veljko Đurić kaže da je naša istorija u burnom 20. veku često ličila na političko-špijunski triler.


- Do danas nisu opovrgnute pretpostavke da su patrijarsi Varnava i Vikentije otrovani - navodi dr Đurić. - Sumnja se da je patrijarh Varnava ubijen u noći 26. jula 1937, kad je jugoslovenska skupština izglasavala konkordat s Vatikanom, kome se on žestoko protivio. Patrijarh Vikentije je umro pod čudnim okolnostima 1958. nakon Sabora arhijereja SPC, a on je odbio da prizna nekanonsku Makedonsku pravoslavnu crkvu.

Dr Đurić završava dokumentarac o patrijarhu Vikentiju i očekuje da će on izazvati još burnije reakcije od prošlogodišnje premijere filmovane biografije patrijarha Varnave.

Varnavino protivljenje konkordatu Jugoslavije s Vatikanom, u predvečerje Drugog svetskog rata stavilo ga je na vetrometinu, gde su se ukrštali interesi jugoslovenskih vlasti, Svete stolice i moćnih evropskih država. Naime, tada je Velika Britanija intenzivnim kontaktima dostojanstvenika Anglikanske crkve i srpskih arhijereja pokušavala da poveća uticaj na SPC, na šta je Hitlerova Nemačka gledala s mnogo podozrivosti.

- Pominje se više verzija ubistva patrijarha Varnave - kaže dr Đurić. - Za njegovo trovanje otvoreno su sumnjičene najviše vlasti Kraljevine Jugoslavije, ali je i Sinod zabranio državnim funkcionerima da prisustvuju patrijarhovoj sahrani, svima osim ministru vojnom. Kao inicijatori ubistva navođeni su i Nemci, pa čak i Kominterna, jer je patrijarha po jednoj priči otrovao misteriozni ruski monah.

FORENZIČARI REŠAVAJU TAJNU

PATRIJARH Varnava ostavio je u amanet da ga sahrane u velikom Spomen-hramu Svetog Save kada on bude završen. - Arhijereji na ovogodišnjem Saboru treba da rasprave i odluče da li njegovi posmrtni ostaci treba da se prenesu iz malog hrama u kriptu velikog. U međuvremenu, moglo bi se zahvaljujući savremenim medicinskim dostignućima izvršiti analiza koja bi razjasnila da li ima ostataka otrova u kostima. U slučaju da ih ima, trebalo bi patrijarha proglasiti za sveštenomučenika. U suprotnom, stavila bi se tačka na tu istorijsku dilemu - kaže prof. dr Đurić.

U senci ovih priča ostala je nerasvetljena uloga Velike Britanije, koja je u vreme Konkordatske krize podstrekavala otvaranje "hrvatskog pitanja".

- London gura federalizaciju Kraljevine Jugoslavije, a poznati su i dokumenti o vezama Britanaca i Ante Pavelića - naglašava dr Đurić.

Federalizaciji Jugoslavije najviše se protivio "pronacistički" Milan Stojadinović.

- Stojadinovićeva smena, izazvana i sumnjičenjem za trovanje patrijarha Varnave, završena je stvaranjem Banovine Hrvatske, koja je bila uvertira za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Taj kontinuitet je veoma važan. Patrijarh Varnave je, čini se, kolateralna šteta daleko širih evropskih zbivanja. Smrt patrijarha Vikentija u socijalističkoj Jugoslaviji je potpuno drugačija priča - smatra profesor Đurić.

On navodi da je SPC za jugoslovensku komunističku vrhušku bila respektabilan protivnik protiv koga su korišćena gotovo sva moguća sredstva.

- Ubijani su sveštenici, zatvarani pojedini arhijereji i sveštenoslužitelji, uništavani ostaci hramova porušenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nije se prezalo ni od ubistava patrijarha, a po svemu sudeći, to se desilo patrijarhu Vikentiju 1958. godine - smatra profesor Đurić. - Postoje ozbiljne indicije da je on otrovan jer je osujetio pokušaj komunističkog režima da rešava nacionalno pitanje u Jugoslaviji kroz projekat stvaranja republičkih crkava.

Sagovornik "Novosti" navodi da je, prema dostupnoj arhivskoj građi i svedočenjima, patrijarh Vikentije obećavao komunističkim vlastima različite ustupke, a onda ih vešto odlagao i izvrdavao.

- Moguće je da je patrijarh 30. maja 1958. u Belom dvoru, na prijemu kod Josipa Broza Tita, obećao i ispunjenje zahteva o razrešenju crkvenih prilika u Makedoniji davanjem autonomije trima eparhijama u toj republici. Međutim, Sabor je odložio rešavanje tog pitanja, a patrijarh je neposredno zatim umro pod čudnim okolnostima u "prisustvu vlasti", u dedinjskoj bolnici "Dragiša Mišović".

- Vrlo verovatno je otrovan jer autopsija nije obavljena, a telo, iako je reč o patrijarhu, nije preneto u crkvu i kanonski ispraćeno. Patrijarh je brže-bolje sahranjen. Koliko je državna vlast požurivala sahranu, dokaz je i to što nije bilo vremena da se za njega napravi poseban grob, već je kovčeg sa posmrtnim ostacima stavljen u grobnicu mitropolita Mihaila, levo od ulaza Saborne crkve u Beogradu - kaže dr Đurić.

Među sveštenstvom se proširila priča da je patrijarha ubila Udba tako što je stranice njegovih omiljenih knjiga premazala otrovom. Đurić naglašava da je ubistvo patrijarha bila drastična mera, a da je komunistička vlast pokušavala da kontroliše SPC i suptilnijim metodama.

- Udba je znala kako da pridobije sveštenike za svoje potrebe, imala je saradnike čak i među arhijerejima - otkriva Đurić. - Zna se da je prvi prislušni aparat dobijen od Amerike 1953. godine i ugrađen u telefonsku centralu u Patrijaršiji! I velika sala za sednice Sabora bila je "pokrivena" prislušnim uređajima. Zahvaljujući tome, danas u Arhivu Jugoslavije u fondu Savezne komisije za verska pitanja možete da pročitate na stotine stranica prisluškivanih razgovora arhijereja!

Prema rečima našeg sagovornika, sredinom pedesetih godina u Ministarstvo unutrašnjih poslova doneto je i osam kutija arhivske građe SPC nastale u periodu između dva svetska rata.

- Ta građa još nije dostupna, iako ona krije velike tajne naše Crkve, na primer, o bolesti i smrti patrijarha Varnave Rosića. Posle toliko godina bio bi red da se ona preda Arhivu Srbije na čuvanje, pod uslovom da bude dostupna istraživačima - zaključuje prof. dr Đurić.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 07 Jul 2014, 15:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Svi Srpski patrijarsi i arhiepiskopi Srpske pravoslavne crkve

Lista i hronologija ko su bili svi Srpski patrijarsi i arhiepiskopi Srpska Pravoslavne Crkve od Svetog Save do danas

Slika

HRONOLOGIJA – SRBSKI ARHIEPISKOPI i PATRIJARSI

SVI SRPSKI ARHIEPISKOPI

Reč Arhiepiskop nastala je od grčke reči “arhi” (iznad; nad; gospostven) i egipatske “mandra” (stado). U Srbiji označava duhovnog vođu – starešinu važnijeg ili većeg broja manastira. Najviši je kaluđerski (monaški) čin.

Reč Arhiepiskop nastala je od grčke reči “arhi” (iznad; nad; gospostven) i egipatske “mandra” (stado). U Srbiji označava duhovnog vođu – starešinu važnijeg ili većeg broja manastira.

1. Sveti Sava 1219-1233, 1235.

2. Sv. Arsenije I Sremac 1233-1263, 1266.

3. Sveti Sava II 1263-1271.

4. Danilo I 1271-1272.

5. Sv. Joanikije I 1272-1276, 1279.

6. Sv. Jevstatije I 1279-1286.

7. Jakov 1286-1292.

8. Jevstatije II 1292-1309.

9. Sveti Sava III 1309-1316.

10. Sveti Nikodim 1317-1324.

11. Sveti Danilo II 1324-1337.

SVI SRPSKI PATRIJARSI

Upotreba ove titule počinje negde od Četvrtog Vaseljenskog sabora (451) i nastala je od grčke reči “patri“ (otac) i “arhi“ (gospostven; vlast). To je titula poglavara pomesnih autokefalnih crkava.

1. Sv. Joanikije II 1338-1346, 1354.

2. Sveti Sava IV 1354-1375.

3. Sveti Jefrem 1373-1379 , 1389-1392,1397

4. Sveti Spiridon 1379-1389.

5. Danilo III 1392-1398.

6. Sava V 1398-1406.

7. Danilo IV 1406.

8. Kirilo 1407-1419.

9. Nikon 1420-1435

10. Teofan 1446.

11. Nikodim II 1446-1453.

12. Arsenije II 1453-1463.

Posle pada Srbije pod Tursku 1459. nastalo je u crkvi neredovno stanje i Patrijaraški presto – nije uredno popunjavan. U spisima se 1524 g. spominje episkop Marko koji se ..”pridžava prestola Svetog Save”. Tek je leta Gospodnjeg 1557 godine uspostavljeno redovno stanje u Patrijaršiji.

13. Makarije Sokolović 1557-1571, 1574.

14. Antonije Sokolović 1571-1575.

15. Gerasim Sokolović 1575-1586

16. Savatije Sokolović 1587.

17. Nikanor ?

18. Jerotej 1589-1591.

19. Filip 1591-1592

20. Jovan 1592-1614.

21. Pajsije I Janjevac 1614-1648.

22. Sveti Gavrilo Rajić 1648-1655,1659.

23. Maksim Skopljanac 1655-1674,1680.

24. Arsenije III Crnojević 1674-1690 , 1706.

25. Kalinik I 1691-1710.

26. Atanasije I 1711-1712.

27. Mojsije Rajović 1712-1726.

28. Arsenije IV Jovanović-Šakabenda 1725-1737.

29. Joanikije III Karadža-Grk 1739-1746.

30. Atanasije II Gavrilović 1747-1752.

31. Gavrilo II Sarajevac 1752.

32. Gavrilo III 1752.

33. Vikentije Stefanović -

34. Pajsije II Grk -

35. Gavrilo IV Grk -

36. Kirilo II 1758-1763.

37. Vasilije Jovanović-Brkić 1763-1765, 1772.

38. Kalinik II Grk 1765-1766.

Fermanom sultana Mustafe III ukinuta je 1766 godine srbska Pećka patrijaršija i potčinjena Carigradskoj. Srbska patrijaršija je ponovo uspostavljena 1920 godine sa sedištem u Beogradu.

39. Dimitrije Pavlović 1920-1930.

40. Varnava Rosić 1930-1937.

41. Gavrilo Dožić 1938-1950.

42. Vikentije Prodanov 1950-1958.

43. German Ćorić 1958-1990, 1991.

44. Pavle Stojčević 1990-2009.

45. Irinej Gavrilović 2010-


baštabalkana

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 21 Dec 2016, 22:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA JE KROZ DOSADAŠNJU ISTORIJU IMALA 12 ARHIEPISKOPA I 51 PATRIJARHA

Svi srpski patrijarsi

Od Svetog Save do Pavla srpski narod i njegova crkva imali su mnoge izuzetne duhovne vođe, monahe i podvižnike, pesnike i državnike, koji su, svaki u svoje vreme, često imali i presudnu ulogu u preživljavanju raznih golgota i srpskim vaskrsima

Slika

Srpski narod i Srpska pravoslavna crkva kroz svoju istoriju imali su izuzetno značajne duhovne vođe. Mnogi od njih na svoj način obeležili su vreme u kojem su živeli i bili na čelu Crkve. Ipak, slobodno se može reći - za sve njih karakteristično je da su vodili narod u izuzetno opasnim i teškim okolnostima. Počevši od Svetog Save, koji se s mukom izborio za samostalnost srpske crkve, preko patrijarha Spiridona, koji je doživeo kosovski slom, poglavara Arsenija Trećeg Čarnojevića (Crnojevića) i Arsenija Četvrtog Jovanovića Šakabente, koji su vodili narod u dve velike seobe, Kalinika Drugog, koji je dočekao ukidanje Srpske patrijaršije 1776. godine, pa Dimitrija, koji je bio prvi patrijarh ponovo uspostavljene Patrijaršije 1920. godine, sve do patrijarha Gavrila i Pavla, koji su sa svojim narodom prošli golgotu Drugog svetskog rata, odnosno ratove devedesetih i NATO agresiju.

U knjizi „Svi srpski arhiepiskopi i patrijarsi“, koju je s blagoslovom vladike budimljansko-nikšićkog Joanikija sabrao, priredio i napisao Branimir B. Stanojević, navedeno je da je do sada Srpska pravoslavna crkva imala 12 arhiepiskopa i 51 patrijarha (a ne kao što se do sada verovalo 44), o čemu će više reči biti u istoimenom feljtonu koji će u utorak početi da izlazi u Glasu javnosti.

Pomenuti prvi srpski arhiepiskop i utemeljivač srpske crkve Sveti Sava sigurno je najpoznatiji poglavar koji je do sada bio na njenom čelu. Savina najznačajnija zasluga je samostalnost srpske crkve koju je 1219. godine dobio u Nikeji od cara Teodora Prvog Laskarisa i patrijarha Manojla Sarantinaia. Te godine uspeo je da kanonskim putem dobije autokefalnost. Iste godine, na praznik Uspenija Presvete Bogorodice, takođe u Nikeji, Sava je hirotonisan za prvog srpskog arhiepiskopa, a manastir Žiča, zadužbina njegovog brata Stefana, postao je sedište samostalne srpske arhiepiskopije. Sveti Sava bio je i prvi srpski prosvetitelj, osnivač škola i bolnica, a sa ocem Stefanom Nemanjom (Simeonom Mirotočivim) pokretač porodične tradicije podizanja manastira i crkava. NJihova najznačajnija zadužbina je manastir Hilandar na Svetoj gori.

Izuzetna građevinska delatnost srpske crkve nastavljena je i u doba Savinog naslednika, arhiepiskopa Arsenija Sremca. Treći arhiepiskop, sin Stefana Prvovenčanog, Savin bratanac Sava Drugi, uvršćen je u red srpskih svetitelja. Arhiepiskop Sava Treći izuzetno je zaslužan za srpsko kulturno nasleđe i imao je veliki uticaj na razvoj srednjovekovne arhitekture u Srbiji. Jedan je od poglavara koji je živeo u vreme kralja Milutina, najvećeg srpskog zadužbinara, koji je podigao preko 40 manastira i crkava. Arhiepiskop Danilo Drugi, poznat kao pisac i bibliograf, sa Milutinom podiže brojne hramove, a lično učestvuje u izgradnji dve crkve i priprate u Pećkoj patrijaršiji.

NJegov naslednik Sveti Joanikije Drugi je poslednji srpski arhiepiskop i ujedno prvi srpski patrijarh. Na Cveti 1346. godine srpska arhiepiskopija proglašena je za patrijaršiju, a Joanikije je postao prvi srpski patrijarh. On je krunisao cara Dušana, a proglas Patrijaršije i carsko krunisanje završeni su određivanjem Peći za stolicu Patrijaršije. Patrijarh Joanikije bio je obrazovan čovek i učestvovao je u pripremanju Dušanovog zakonika.

Patrijarh Sava Četvrti u svojoj tituli imao je određenje „patrijarh Srba i Grka“, jer je Dušan sazvao srpski i grčki sabor u Seru. Jefrem Treći, kasnije srpski svetac, u dva navrata je bio na čelu Crkve, pre i posle patrijarha Spiridona. Potonji je radio na oživljavanju crkvenog života i širenju duhovnosti i kulture sa juga na sever. Smatralo se da je patrijarh Spiridon bio desna ruka, savetnik i pomoćnik kneza Lazara u njegovoj crkveno-državnoj politici. Uz kneza je bio najznačajnija ličnost tog vremena, a poslednjih desetak godina pre Kosovske bitke najviše je uticao na duhovni život Srbije u krajevima prema Dunavu i Savi. Kosovski slom nije mogao da preživi - od tuge je umro samo 44 dana posle bitke.

Poglavar Danilo Treći se, poput mnogih patrijarha, bavio pisanjem. NJegova „Pohvala knezu Lazaru“ spada u najlepša književna dela starije srpske književnosti. Danilo Četvrti bio je na patrijaršijskom tronu u vreme razdoblja srpske despotovine, pod mladim despotom Stefanom Lazarevićem, sinom kneza Lazara.

Uz stradanje srpske države pod Turcima, mnogo je stradala i Pećka patrijaršija. Sredinom 16. veka (1557. godine) zalaganjem vezira Mehmeda Sokolovića bila je priznata Srpska patrijaršija i predata na upravu novom patrtijarhu Makariju, vezirovom bratu. Ta obnova srpskog patrijaršijskog prestola sigurno je bila najznačajniji događaj za srpski narod u dugom periodu turske vladavine. Porodica Sokolović dala je i naredna tri patrijarha - Antonija, Gerasima i Savatija. Težak period srpske države i crkve nastavljen je i narednih decenija.

Posebno tragičan period zabeležen je za vladavine Arsenija Trećeg Čarnojevića (Crnojevića). U austrijsko-turskom ratu bio je naklonjen hrišćanima. Kada se ratna sreća okrenula Turcima i austrijska vojska se povukla preko Dunava, nastalo je vreme strašne turske odmazde. Patrijarh Arsenije iz Pećke patrijaršije pokreće Veliku seobu (oko 200.000 Srba) i s narodom odlazi u Ugarsku, a car Leopold priznaje ga za poglavara svih pravoslavnih Srba. Posle Seobe narod i Crkva bili su u izuzetno teškom stanju. To koriste Turci i na nesaboran način za patrijarha postavljaju Kalinika Prvog.

Sledeći politiku Arsenija Trećeg i Mojsija, sledeći patrijarh Arsenije Četvrti Jobanović Šakabenta mnogo je radio na oslobađanju srpskog naroda od Turaka. U vreme novog austrijsko-turskog rata podigao je Srbe da pomognu vojne akcije Austrije, ali je posle još jednog neuspeha bio prisiljen da napusti Patrijaršiju. Sredinom 18. veka (oko 1752. godine) na tronu patrijarha pećkog izmenjalo se čak pet patrijarha. U nastojanju da se Patrijaršija uzdrma, nisu birana sredstva. Mnogi od tadašnjih poglavara umirali su iznenada, pod misterioznim okolnostima. Na pećkom tronu kasnije su bila patrijarsi Grci - Pajsije Drugi, Gavrilo Četvrti, Kalinik Drugi. Upravo je patrijarh Kalinik tražio od turskog sultana da se ukine Pećka patrijaršija (1776. godine) i spoji sa Carigradskom. Od tada sedište patrijarha zadugo se seli u Sremske Karlovce, što će biti ozvaničeno na Majskoj skupštini 1848. godine.

U periodu ukinute Patrijaršije posebno značajnu ulogu imao je patrijarh Georgije Branković, jedan od najvećih srpskih zadužbinara i obnovitelja, posebno fruškogorskih manastira.

Srpska patrijaršija ponovo je uspostavljena 1920. godine, a za prvog poglavara izabran je patrijarh Dimitrije, koji je na čelu SPC bio deset godina. Nasledio ga je patrijarh Varnava, čijim je zalaganjem podignuta sadašnja zgrada Beogradske patrijaršije i započeta izgradnja spomen-hrama Svetog Save na Vračaru. U njegovo vreme Crkva je doživela značajnu obnovu. Patrijarh Gavrilo Dožić izabran je uoči Drugog svetskog rata. Nemci su ga uhapsili u Ostrogu 1941. godine i prošao je kroz zatvore u Sarajevu, Beogradu i konclogor u Dahauu. U zarobljeništvu je proveo do kraja rata. Patrijarh Vikentije Prodanov rešio je pitanje socijalnog i penzionog osiguranja sveštenstva.

NJegov naslednik patrijarh German Đorić na srpskom prestolu bio je pune 32 godine. U vreme njegove uprave osnovane su mnoge nove eparhije SPC, ali je došlo i do dva raskola u SPC - pitanje „Makedonske pravoslavne crkve“ i severnoameričke eparhije, koju je devedesetih godina prevazišao i zacelio njegov naslednik patrijarh Pavle.

Sadašnji srpski poglavar na tronu je 18 godina a najveću energiju tokom svog arhipastirskog rada usmerio je na spas srpskog naroda. Veliki asketa i duhovnik, sjajan liturgičar i besednik, koji pleni svojom blagošću i mudrošću, patrijarh Pavle je bio na čelu SPC u vreme žestokih građanskih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu i Metohiji. Omiljen je u narodu, koji ga odavno naziva „svetac koji hoda“.

Od Svetog Save do patrijarha Pavla srpski narod i njegova Crkva imali su mnoge izuzetne duhovne vođe, monahe i podvižnike, pesnike i državnike, koji su, svaki u svoje vreme, često imali i presudnu ulogu u preživljavanju raznih golgota i srpskim vaskrsima.


glasjavnosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVI SRPSKI PATRIJARSI  |  Poslato: 21 Dec 2016, 23:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kruna Dušanu Silnom

Sedam dana po uzdizanju arhiepiskopije na nivo patrijaršije, krunisan Dušan za cara Srba, Grka i primorskih strana

Slika

DUŠAN Silni je morao da proglasi Srpsku patrijaršiju jer je, u to vreme, prema nekim istoričarima, samo patrijarh mogao da kruniše cara. A prema tumačenju same crkve proglašenje Srpske patrijaršije je učinjeno zato što je "u sastav Dušanove države ušla i starija autokefalna Ohridska arhiepiskopija koja je kanonski bila ravna novoj Srpskoj autokefalnoj arhiepiskopiji, pa je trebalo, uzvišenjem ove druge na stepen patrijaršije, izbeći mogući sudar dve crkve i spor oko starešinstva".
Sedam dana posle ovog sabora, na kome je arhiepiskopija uzdignuta na nivo patrijaršije, a prvi srpski patrijarh dobio titulu patrijarha "srpskih i pomorskih zemalja", na Vaskrs 1346, krunisan je Dušan Silni za prvog srpskog cara sa titulom cara "Srba, Grka i primorskih strana...", Dušanov sin Uroš za kralja. Saboru su, osim cara i vlastele iz cele države, prisustvovali svi arhiepiskopi, mitropoliti, episkopi, igumani i drugi predstavnici crkve iz Pećke i Ohridske arhiepiskopije, visoki crkveni dostojanstvenici iz osvojenih oblasti Carigradske patrijaršije i Svete gore, kao i bugarski, trnovski, patrijarh Simeon sa svojim episkopima i višim sveštenstvom.
Tom prilikom je odlučeno da neki ugledni episkopi u starim srpskim oblastima, kao što su skopski, prizrenski, zetski i raški, dobiju titulu mitropolita, a da se skopski mitropolit smatra "prvoprestolnim", pošto je "stolovao" u carskoj prestonici. Ohridska arhiepiskopija, koja je neokrnjena ušla u sastav srpske carevine, ostala je i dalje autokefalna, s tim da njen arhiepiskop priznaje prvenstvo časti pećkom patrijarhu. Grčke eparhije u novoosvojenim oblastima, koje su ranije pripadale Carigradskoj patrijaršiji "potpale" su pod jurisdikciju pećkog patrijarha.
Sedam godina posle proglašenja srpske patrijaršije (1353), car Jovan Kantakuzin, nekada blizak prijatelj i saradnik cara Dušana, nagovorio je carigradskog patrijarha Kalista da baci prokletstvo (anatemu) na srpskog cara, patrijarha, Crkvu i narod zbog toga što je arhiepiskopija postala patrijaršija, i što su Grke episkope zamenili srpskim sveštenstvom u onim gradovima koje je Dušan osvojio od Vizantije. Dušan je pokušao da se izmiri sa carigradskim patrijarhom, ali u tome "za života" nije uspeo. Izmirenje dve crkve je postignuto tek 1375. godine.
Tokom jednog od mnogih boravaka u manastiru Žiča prvi srpski patrijarh se iznenada razboleo i na putu za Peć umro 3. septembra 1354. godine. Srpska crkva ga je kanonizovala za svetitelja.
Posle tromesečnog oplakivanja prvog srpskog patrijarha car Dušan Silni je sazvao "srpski i grčki" sabor u Seru i 29. novembra 1354. godine za drugog srpskog patrijarha izabrao hilandarskog igumana Savu koji je postao Sava IV i koji se, poput njegovog velikog prethodnika, oslovljavao kao "patrijarh srpski i primorskih zemalja". Pećkog patrijarha birali su tada, kako piše Grujić, državni sabor, sastavljen od crkvene i svetovne vlastele, i to u sporazumu sa vladarom, a episkope je postavljao Arhijerejski sabor ili Sinod. Izabranom patrijarhu klicalo se: "mnogaja ljeta"; oslovljavan je sa "tvoja svetost, a nazivan je i preosvećenim". Titula mu je bila: po milosti Božjoj arhiepiskop i patrijarh svih srpskih i pomorskih zemalja, a jedno kraće vreme, sve do smrti patrijarha Save IV, 1375, i patrijarh Srba i Grka. Patrijarh je imao svoga logoteta, kancelara, koji je pisao patrijaršijska akta, potpisivao ih i pečatio. Srpski patrijarsi potpisivali su tada, kao i danas, zelenim mastilom. Još dok je bio na Svetoj gori i dok su na njoj živeli Palama i budući carigradski patrijarsi Kalist i Fotije, Sava je upoznao čuvenog monaha Grigorija Sinaita i pustinjaka Jefrema koji je kasnije postao srpski patrijarh. Sava IV je bio obrazovani sveštenik. Sačuvano je jedno jevanđelje pisano na pergamentu i ukrašeno lepim i izuzetno raskošnim minijaturama koje nosi njegovo ime.
Pomirenje sa Carigradskom patrijaršijom pokušao je car Dušan. Ali tek posle njegove iznenadne smrti 20. decembra 1355, izazvane verovatno trovanjem, novi vizantijski car Jovan V poslao je 1364. u Ser kod carice Jelene, tada monahinje Jelisavete, patrijarha Kalista, koji je i bacio anatemu. Tokom ove misije u Seru patrijarh Kalist je iznenada, "na prečac", umro, pa je bio sahranjen od onih istih sveštenika koje je upravo on prokleo.
U mukotrpnom procesu izmirenja koje je trajalo godinama, najpre je postignuto delimično izmirenje (partikularno jedinstvo), koje je ostvareno 1368. u vreme despota Uglješe Mrnjavčevića. Ideja za konačno pomirenje potekla je od svetogorskog starca Isaije, rodom iz Polimlja, koji je 1374. otišao knezu Lazaru, kao najuglednijem srpskom gospodaru toga vremena i tražio od njega dozvolu da započne sa pregovorima oko pomirenja.
Knez je prihvatio ovaj predlog i poslao Isaiju patrijarhu Savi IV od koga je dobio pristanak državnog sabora da sprovede izmirenje Grčke i Srpske crkve. Snabdeven darovima, Isaija je, u pratnji bivšeg prote Svete gore Teofila i još trojice kaluđera, otišao u Carigrad.
Car Jovan Paleolog i patrijarh Filotej primili su visoko izaslanstvo svetogorskih kaluđera i posle kratkog savetovanja odlučili da skinu anatemu. O svemu ovome načinjen je akt (tomos) i određeno je da sa svetogorskim izaslanicima idu u Srbiju carigradski jeromonasi Matej i Mojsej, koji će svečano objaviti izmirenje Carigradske i Pećke patrijaršije. Poslanici su početkom 1375. stigli u Prizren, gde je tada stolovao patrijarh, i tu na svečanoj liturgiji proglasili izmirenje.


SKIDANJE ANATEME

NIJE poznato da li je činu skidanja anateme prisustvovao i sam patrijarh Sava IV. U opisu čina izmirenja stoji da se u "to vreme predstavi Sava patrijarh, koji je prebivao na prestolu Svetoga Save dvadeset godina i pet meseci, i skonča meseca aprila 29, dan na antipashu, u treći čas dana". Prema Nićiforu Dučiću patrijarh Sava je, kada su prispeli delegati carigradskog patrijarha, već "ležao u Peći na samrti".
U vreme patrijarha Save IV, srpska vojska je pod zapovedništvom kralja Vukašina 1371. pretrpela na reci Marici veliki poraz. Te iste godine umro je i "nejaki" Uroš (1355-1371). Sava IV je umro 29. aprila 1375. godine. Sahranjen je u crkvi svetog Dimitrija u Peći.
(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 24 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker