Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:17


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: STARA SRPSKA JELA  |  Poslato: 03 Maj 2023, 17:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srednjovekovna ishrana u manastiru Studenica: Koja hrana se i kako spremala tokom 13. i 14. veka?

U manastiru Studenici, pre nekoliko godina su završena višedecenijska arheološka istraživanja tokom kojih je keramički materijal analiziran u celini.

Slika

Na osnovu analiza tragova upotrebe na keramičkim posudama i na osnovu arheozooloških i paleobotaničkih analiza, znamo kakva je bila ishrana u manastiru Studenica. A šta su analize pokazale, koja hrana se i kako se spremala tokom 13 i 14. veka?

U manastiru Studenici, zadužbini rodonačelnika vladarske dinastije Stefana Nemanje (1166–1196), pre nekoliko godina su završena višedecenijska arheološka istraživanja tokom kojih je keramički materijal analiziran u celini, kao i otkriveni ostaci životinja.

Smatra se da je gradnja počela oko 1186. godine, kada je Nemanja konsolidovao državu, a već 1196. godine se on tu povlači, što znači da je sam proces izgradnje kompleksa trajao oko deset godina. Crkva je freskopisana tek posle Nemanjine smrti, kada su njegovi sinovi Vukan, Stefan i Sava angažovali grčke umetnike koji su oslikali manastir 1209. godine.

Srednjovekovna etapa manastira Studenica
Srednjovekovna etapa manastira obuhvata vreme od izgradnje, krajem 12. veka, pa sve do turskog zaposedanja sredinom 15. veka.

U toku arheoloških iskopavanja je otkrivena velika količina keramike iz tog perida, sa preko 22.000 ulomaka u stratigrafski definisanim celinama.

Utvrđivanjem funkcije posuda i načina na koji se njima rukovalo dovode u vezu tri vrste tragova upotrebe: naslage gari, oštećenja površine i ostaci sadržaja (analize lipida).

Upotreba keramičkih posuda
Na funkciju posude najpre mogu da ukažu tragovi gareži na njoj, odnosno tragovi gareži predstavljaju pouzdano svedočanstvo o tome da je neka posuda korišćena u procesu kuvanja jela uz otvoreni plamen, ili možda samo za grejanje vode pri obavljanju različitih poslova u domaćinstvu.

S obzirom na to da se keramička posuda najčešće koristi u procesu pripreme, kuvanja i serviranja jela, rukovanje njom podrazumeva pomeranje, odlaganje, pražnjenje sadržaja i čišćenje, to jest pranje, koje ostavlja karakteristične abrazivne tragove u vidu ogrebotina i ureza.

Keramičke posude oblikovane su na vitlu, kompaktne frakture, relativno tankih zidova i gleđosane površine na više od polovine materijala. Uz to, posude su pečene na visokim temperaturama, po svoj prilici u rasponu između 750˚C i 950˚C, sudeći prema preliminarnim rezultatima za keramiku kasnog srednjeg veka iz oblasti Rasa.

Višedecenijska arheološka iskopavanja u kompleksu manastira nisu donela otkriće mesta za pripremu hrane. Prema uobičajenoj srednjovekovnoj praksi, kuhinju je činilo nekoliko povezanih prostora, uključujući kuhinju, peć i ostave, po svoj prilici u blizini trpezarije.

Ishrana u manastiru Studenica
Tokom 14. veka, bratstvo manastira Studenice brojalo oko 60 monaha, koji su boravili u manastirskim kelijama. U zavisnosti od rasporeda postova, vremena održavanja liturgija, ali i od podneblja, monasi su uobičajeno imali obroke jednom ili dva puta dnevno, kada su jeli kuvana jela: kaše i variva, a i sirove namirnice, pre svega zelje i voće.

Pojedine vrste žitarica i voća nađene su i u samom manastiru Studenici. Raspolagali su za malim izborom povrća, a krompir i paradajz uopšte nisu imali. Ali, korišćene su, zato, razne vrste repa, posebno je bila popularna takozvana ljuta repa, koja je ličila na današnje rotkvice, samo nešto veća. Ljuta rotkva često se slikana i na ikonama. Mlečni proizvodi su bili često na stolu, a meso retko.

Međutim, sudeći po rezultatima arheozoološke analize, meso domaćih životinja i peradi, pre svega kokošaka, korišćeno je u znatno većoj meri nego što bi se to moglo naslutiti iz propisanih pravila. Jedno od objašnjenja ponuđeno je u manastirskim tipicima, gde se jasno napominje da se strogog režima ishrane ne moraju pridržavati bolesni, kao ni gosti.

Otkrivene su, neizostavne, riblje kosti, koje svedoče o tome da je, osim dunavske morune, i riba iz okolnih potočića korišćena i riba koja se može naći van tog podneblja. Što ne čudi, jer je manastir, recimo, imao svoje posede i na Skadarskom jezeru.

Trpeza manastira Studenice bila je specifična, razlikuje se i od one gradske i od seoske srednjovekovne, reč je o jednom vidu produženog bogosluženja.

Hrana i piće su se služili u dekorisanim zdelama, krčazima, vrčevima za vino, bilo je buklija, čak i keramičkih pehara ali i uvoznih čaša od murano stakla. Bilo je, sigurno, i srebrnih posuda, ali njihovih ostataka u ovom slučaju nema. To je ipak bila vladarska zadužbina, a tim obedima je ponekad prisustvovao i vladar.


Autor: Maja Miljević-Đajić/Sve o arheologiji

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: STARA SRPSKA JELA  |  Poslato: 03 Maj 2023, 17:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako se jelo na srpskom srednjovekovnom dvoru?

Jesu li srpski vladari u srednjem veku zaista jeli zlatnim viljuškama? Ko je prvi dobijao meso na gozbi?

Slika
ZVOR: VIZANTINSKI SUD IZ XII VEKA FOTO: WIKIMEDIA COMMONS

U srednjovekovnoj Srbiji jelo se skoro sve isto što i mi danas jedemo, a ponajviše je bio zastupljen hleb, što je takođe i danas slučaj. Meso se jelo uglavnom na dvorovima i najpre je davano muškarcima.

Glavni mit koji se vezuje za srednjovekovnu Srbiju je upotreba zlatne viljuške na dvoru. To i jeste samo mit.

"Na srpskim dvorovima tokom srednjeg veka jelo se iz drvenih posuda, kao što je jeo i običan narod. Svako ko je odlazio kod nekoga na gozbu nosio je svoj nož, koji se smatrao ličnim predmetom. Viljuška s dva kraka sužila je da se komad mesa prenese u tanjir, a jelo se prstima. Kašika ulazi u upotrebu tek tokom 14. veka, a do tog perioda jelo se direktno iz zdele. Što se tiče dokaza o zlatnom i srebrnom posuđu, oni potiču tek iz 15. veka pred pad srpske despotovine. Mit o tome da se na srpskom dvoru jelo zlatnim escajgom potiče iz 19. veka", objašnjava za Blic Ljubica Vinulović, saradnik Odeljenja za edukaciju i rad sa publikom Narodnog muzeja u Beogradu.

Dvopek

"Postoji podatak da je u Jasinoj pekari (14. i 15. vek) na Novom Brdu osim hleba pravljen i dvopek, namenjen putnicima, kao i pita sa sirom", kaže viši kustos Nataša Cerović. Zanimljivo je i da, prema Zakonu o rudarima (1412) iz doba despota Stefana Lazarevića, rudari ne moraju da plate loš hleb.

Hleb i žitarice
Ona dodaje da su glavne odlike srednjovekovne ishrane u Srbiji pre svega velika upotreba hleba, zatim raznih žitarica i određene količine mesa. Jelo se isto voće kao i danas - jabuke, kruške, šljive, trešnje.

Pite i suvo meso
"Jela koja potiču iz srednjeg veka, a mi ih i danas pripremamo, pre svega je hleb, koji je pravljen najčešće od pšenice, ali i od ječma, prosa, raži, ovsa. Zatim razne kaše pre svega ovsena i kaša od prosa, koju su pravili sa mlekom, razne vrste pita s mesom i sirom od rastegnutog testa. Torta od sira poznata je poslastica koja se i danas pravi u raznim krajevima Srbije i na primorju. Tu su i pršuta i kobasice od svinjskog mesa", kaže Vinulovićeva.

Prema rečima Natače Cerović, višeg kustosa u Narodnom muzeju Srbije, u ranom srednjem veku kuće na selu su se uglavnom sastojale od jedne, retko dve prostorije. U centralnoj prostoriji nalazilo se ognjište - mesto okupljanja porodice. Tu se kuvalo i obedovalo, ali i spavalo i radilo.

Sve u jednoj sobi
Gradski model organizovanja prostora nastaje tokom 13. i 14. veka. Kuhinja je tu posebna prostorija u okviru kuće ili je pridodata uz nju. Imala je ognjište, kao i sto, stolice ili klupe, posuđe i pribor za jelo. Pojedina, imućnija gospoda su pored ovakve prostorije imala i trpezariju sa svim potrebnim inventarom.

Čačkalice na dvoru
"Vladarski model organizovanja bio je dosta složeniji. Kuhinja, pekare i ostave bile su smeštene u dvorištu, van dvora. U samom dvoru, obično u velikoj sali, bila je smeštena trpezarija sa velikim stolom, koji je bio zastrt stolnjakom, sa stolicama okolo, različitim vrstama posuda, priborom za jelo i detaljima koje podrazumeva i današnja trpezarija - slanicima, čačkalicama i salvetama", kaže Cerovićeva.

Kuvalo se uglavnom u posuđu izrađenom od gline, jednostavnim, bez dekoracije, dok je ono u kojem se služila i iznosila hrana i držala tečnost na trpezi, osim što je bilo funkcionalno bilo i lepo ukrašeno.


nationalgeographic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: STARA SRPSKA JELA  |  Poslato: 03 Maj 2023, 17:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kratka istorija srpske kuhinje: Koja su to autentična domaća jela?

Baš kao i na sve sfere života na ovim prostorima i na pripremanje hrane uticalo je viševekovno mešanje kultura.

Slika

Utvrditi poreklo jela koje danas čine srpsku kuhinju veoma je kompleksno. Vekovima su se na ovim prostorima preplitale različite kulture što se odrazilo i na pripremanje hrane.

Međutim, postoji nekoliko jela koja se vezuju isključivo za srpsku kuhinju. Jedno od njih je popara! Popara se priprema od starog bajatog hleba, koji se natapa vodom uz dodatak sira ili kajmaka.

To, da se jelo od hleba spominje ako autentično, ne čudi, jer je hleb do danas ostao osnovna namirnica bez koje većina porodica ne može da zamisli obrok. Hleb se u pisanim izvorima prvi put spominje u Prizrenskoj hrisovulji, velikoj povelji cara Stefana Dušana koja, između ostalog, pruža uvid u društveno-ekonomske prilike Srpskog carstva.

Na Srbiju je u srednjem veku, u svim sferama života - pa i na kuhinju, veliki uticaj imala Vizantija, što se najviše oslikavalo u dvorskom životu.

"O kvalitetu hleba je brinuo veliki hlebar, na svakom dvoru je postojao veliki podrumar, a hrana se spremala na masti, loju ili maslinovom ulju. Korišćeni su i začini koji su u Srbiju stizali preko Jadrana, ali i sa Istoka, poput bibera, šafrana, cimeta, mirođije...", piše u svojoj knjizi "Dijalozi za trpezom", dugogodišnja direktorka Etnografskog instituta SANU, prof. dr Dragane Radojičić.

Za razliku od plemstva, narod se nije hranio toliko raznovrsno i "začinjeno". Vizantijski istoričari zabeležili su da su seljaci na Balkanu jeli ječmeni hleb (pomešan sa plevom). Hleb se uglavnom jeo sa lukom i vodom, a ponekad i sa jogurtom koji se pravio poput današnjeg kiselog mleka. Meso se jelo samo u posebnim prilikama.

Na tipičnoj srpskoj srednjevekovnoj trpezi služili su se i repa, zelje, grašak i, najčešće, bob jer su posle njega dugo osećali sitost.

Od voća su bile zastupljene: jabuke, trešnje, kruške, grožđe, orasi, lešnici… A umesto šećera se koristio med.

Sa dolaskom Turaka, dolaze i nove namirnice. Na tursku kuhinju uticale su arapska i persijska, a onda su oni, zajedno sa svojim tradicionalnim jelima, sve to doneli na srpsku trpezu na kojoj su se onda našli musaka, ćufte i pilav. Na Vojvodinu je bio posebno jak uticaj Autrougarske i odatle stižu paprikaš, gulaš, rinflajš, ćušpajz i štrudla.

"Prava gastronomska revolucija nastaje dolaskom krompira, pasulja i paprike iz prekookeanskih zemalja, kojima se kasnije pridružio i paradajz", kaže dr Dragane Radojičić.

Krajem 19. i početkom 20. veka pojavljuju se i prve knjige sa pravim srpskim jelima. Sima Trojanović je 1896. objavio "Starinska srpska jela i pića", a 1908. godine su se pojavile dve knjige: "Srpska narodna jela u Levču i Temniću" Stanoja Mijatovića i "Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni" Luke Grđića Bjelokosića. U te tri knjige zabeležen je način pripreme jela u srpskim selima: posni i mrsni pasulj, posna i mrsna sarma od kiselog kupusa, punjene paprike, krompir i meso "na tepsiju", udrobica, kavurma, piktije, piktije od boba, kačamak, gruvanica, kovrljan, gibanica, popara, cicvara, tikvenjak, česnica, prevrtača, varica…

U tim kuvarima su se našli i samarluk - staro srpsko jelo od kiselog kupusa i pirinča. U mrsnoj verziji u samarluk se dodaju čvarci. Ćulama - jelo od pilećeg belog mesa - nešto kao ajmokac.

Jelo koje se takođe izdvaja kao autentično je belmuž (belmož) - staro pastirsko jelo još iz srednjeg veka, a koje je ostalo takvo do danas. Belmuž se sprema od mladog punomasnog sira i kukuruznog brašna, uz dodatak soli.


nationalgeographic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 37 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker