Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 05:03


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (12): Muško i žensko pismo

Ideja o postojanju ženskoga pisma svakojako je pomodna. Međutim, ne i netačna. "Ženski rukopis", "ženska shvatanja" prepoznatljivi su ne samo u govoru i tekstovima, već i u mnogim postupcima, u brojnim radnjama.

Slika

Smatram da srpske obredne pesme, jednako kao i obredi koji su sastavni deo, ispoljavaju sve odlike ženskog pisma.

Epika, pak, pripada "muškom rukopisu". Posledice ovakve tvrdnje su znatne. Menjaju iz osnova sveukupne predstave o životnom ciklusu i godišnjem kalendaru. Rođenje, svadba i smrt, ključni činioci životnog ciklusa, u potpunosti su u vlasti žene. Za čin rođenja, za sve ono što rođenje prati niko i ne spori da žena, odnosno žene imaju glavne uloge. Posredstvom porodilje novorođenče dolazi sa onoga na ovaj svet.

Babica prihvata novorođenče, obredno ga pere, povija i opasuje. Porodilju čuvaju žene prvih sedam dana po porođaju, odnosno prvih četrdeset dana (ali u nešto manjoj meri). Sudbinu deteta određuju takođe žene, odnosno demonska bića natprirodnih moći u ženskom obličju: suđaje, suđenice, mojre, parke. Uloga žene u svadbenom i posmrtnom obredu čini se mnogo manje važnom.

Međutim, ona je zapravo jednaka. Razlika je isključivo u tome što su muškarci dobili u ova dva obreda značajnije i vremenski istaknutije uloge statista. Oni statiraju i u obredu rođenja. "Zaduženi" su da jedu, piju, pričaju šale, galame. Njihova uloga se svodi na dizanje vike i graje koja goni zle demone od porodilje. Zanimljiv običaj kuvade mislim da je u stručnoj literaturi pogrešno tumačen.

Zavaravanje demona

Muškarac-suprug ne zamenjuje ženu koja se porađa, već vlastitom kuknjavom izaziva kod demonskih sila "onoga sveta" uverenje kako je reč "samo" o bolesnom ili ranjenom muškarcu, a da u toj kući nema nikakve porodilje, nikakvog posrednika između dva paralelna sveta, posrednika koji im, na određeni način pripada. U svadbenom i pogrebnom obredu izvesne spoljne, vidljive činjenice, doprinose stvaranju pogrešnog utiska. Po mladu su išli muškarci-svatovi, ne devojke.

Mladu dovode muškarci-svadbari. Budući da je vode pokrivenu, zaklonjenu od urokljivih očiju, kako je razmišljao Tihomir Đorđević, nečiste sile, raznovrsni demoni dovedeni su u bludnju i ne razlikuju mladu, nevestu, od ostalih svatova - muškaraca. Verujem da je čauš u svatovima nekada bio smišljena zamena mladoženje, odnosno lažni mladoženja. Upadljivo obučen morao je namah privući svačiju pažnju, ali budući da nije bio pravi mladoženja - samo je skretao pažnju sa pravog ženika, ali sam se nije izlagao nikakvoj opasnosti.

Posebnu neobičnost predstavlja u mnogim krajevima raširen običaj prenošenja mlade preko praga novoga doma. U kući mladoženje, mlada je ili preskakala prag, ili je, pak, preko njega bila prenošena od strane bilo svoje, bilo muževljeve rodbine. Uobičajeno je da unošenje mlade u kuću obavi mladoženja.

Međutim, ličnost prenosioca-unosioca suštinski je nebitna. Ključno je da prag ne konstatuje ulazak mlade. Prvi put će je konstatovati kada kao novorođeni, "punopravni" ukućanin izađe iz kuće. Zabrana stajanja na prag, prilikom stupanja u kuću ne odnosi se inače ni na koga inog posetioca kuće, na one što dolaze i nakon vremenski ograničenog boravka - odlaze.

Drugačije rečeno, kada se na prag (ili zamišljeni prostor koji prag treba da podrazumeva) stane nogom prilikom ulaska, podrazumeva se da će se na njega stati i prilikom izlaska.

Srpski mitovi i kultovi

Svekrvino kolo

Prag signalizira precima da je u kuću neko privremeno ušao, odnosno da je iz nje izašao. Novorođeno dete se nekada rađalo u kući. Njegovo prisustvo u svojstvu ukućanina, registrovano je prilikom prvog izlaska, potom je uočen njegov povratak u kuću.

Prag "pamti" da je osoba koju je prvi put zapazio prilikom izlaska nerazlučivi deo kuće (koju sačinjavaju združeno svi: i preci s onoga i potomci s ovoga sveta). Mlada se uvodi u kuću na način koji u suštini opominje na dolazak "novorođenčeta". Za razliku od svih onih koji "normalno" ulaze, mlada je preneta. Prag nije uočio njen ulazak. Najednom, u hipu, ona postaje sastavni deo sveukupne kuće.

Njena inicijacija, posvećivanje u svetost kuće i poorodice, dovršava se ljubljenjem i darovanjem bitnih kultnih mesta u kući, i, napokon, tri puta ponovljenim obilaženjem ognjišta. U svetost kuće koja podrazumeva jednako upoznavanje i živih ukućana i predaka, uvodi je jedina osoba koja je takom čemu vlasna - svekrva. Svekar je nebitan. On je "mali gazda". Vlastan je nad živima, nad manje značajnom skupinom.

Svekrva je, pak, osoba koja je jednako bliska i jednom i drugom svetu i, u svojstvu mladoženjine majke, najpozvanija da nevestu uvede međ ukućane i postavi je na odgovarajuće mesto. Novoj domaćici zvanično će predati, odnosno prepustiti dužnost prvosveštenice doma odigravši tzv. svekrvino kolo.

"Žensko" i "muško" pismo u svadbenom ritualu razlikuju se i prepoznaju, jer "žensko" pismo komunicira sa "onostranim", a "muško" sa "ovostranim", "žensko" pismo priziva ljubav radi stvaranja novog života i dostizanja biološke ravnoteže, "muško", pak do jednakog cilja doseže ispoljavanjem i dokazivanjem fizičke snage i veštine.

Pozdravi i sećanja

Pokojnik je osobeni glasnik koji treba da prenese pozdrave i sećanja živih upućena preminulim srodnicima i prijateljima. Podrazumeva se da će pokojniku oni koji ga iščekuju na onome svetu, prirediti doček, jednak onome koji se priređuje novorođenom detetu.

Biranje sudbine

U glasovitoj Vukovoj pesmi "Ženidba Dušanova", car, odnosno njegov zatočnik, prerušeni nećak Miloš Vojinović, treba da preskoči dva konja, i da među tri devojke, skrivene pod velovima, prepozna carevu verenicu. U dve pesme dugoga stiha, u dve tzv. bugarštice Banović Sekula će morati da preskoči deset, odnosno dvanaest konja, a "pravu" nevestu moraće da prepozna između deset, odnosno dvanaest devojaka. Biranje "prave" neveste među tri ponuđene jeste biranje sudbine. Deset, odnosno dvanaest konja jesu čista vulgarizacija, uverenje kako veći broj preskočenih konja "diže" vrednost mladoženje ili njegovog zastupnika.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (13): Na grani od oblaka

U prvom izdanju Srpskog rječnika 1818. godine pod rečju vila, Vuk Karadžić je zapisao da "vile žive po velikim planinama i po kamenjarima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku aljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose.

Slika


Vile nikom neće zla učiniti, dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo, ili na večeru ili drukčije kako) onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce te odma umre". Verovatno zadovoljan ovim objašnjenjem vile i njene uloge u narodnom verovanju, Vuk je jednaki tekst zadržao i u konačnom izdanju Rječnika 1852. godine. Istovetan tekst se nalazi i u Vukovom neobjavljenom delu Život i običaji naroda srpskog. Začudno je da u tom svodnom tekstu Vuk nije iskoristio ni građu iz vlastitog Rječnika, onu koja je, na primer, sadržana pod rečima: vilenik, vilino sito, vilovan, vilovit, vilovnjak, vilovnjača, jasenak, Kotor, Sutorman.


Posestrime junaka

Prvobitnu prirodu i odlike vile uistinu je teško dokučiti. Tokom prohujalih vremena "vile su primile na sebe funkcije mnogih različitih ženskih demona: šumskih i poljskih, 'vodnih' i 'meteornih', manističkih i 'prirodnih'. Narodne umotvorine Srba znaju za vile oblakinje, planinkinje, zagorkinje, "vile iz gore", izvorkinje, brodarice. Narodne umotvorine katkad ističu kako vile vole da borave na raskršćima (mesto antičke boginje Hekate), a da se hrane na bunjištima. Po ovim poslednjim dvema odlikama vile nalikuju vešticama. Različnost međ vilama, koje svakojako vode poreklo od antičkih nimfi i nereida, uočena je i u starijim vremenima.

Po jednoj drevnoj podeli "gorske nimfe se zovu Orsade, šumske Driade, one što se sa šumama rađaju Amadriade, izvorske se zovu Naple ili Najade, morske, pak, Nereide". Drugi, sličan katalog vila napominje: "Nimfe koje nastanjuju gajeve zovu se Alseide, a one koje žive na drveću su Hamadriade, stanarke izvorskih voda su Najade i Hidriade, a od njih jedne su Krenide (izvorkinje), druge su Epipotamide (rečne nimfe); pastirske nimfe zovu se Epimelide, a gorske su Oreide i sve one njima srodne; one pak što žive na livadama zovu se Elejonomije." Rođenje i odgoj vila naznačeni su u narodnoj pesmi koja se u Risnu pevala u kolu o svadbi:

A mene vilu od gore,
Mene je gora rodila,
U zelen listak povila,
Jutrenja rosa padala,
Mene je vilu dojila.
Od gore vjetrić puvao,
Mene je vilu šikao,
To su mi bile dadije.

Vile vole da igraju u kolu i da se u igranju nadmeću sa ljudima, posebno sa mladićima. Postoje brojni toponimi u znak sećanja na vilinske igre: vilino kolo, vilje kolo, vilino vijalište, vilino igralište i sl. Vile mogu da budu pomoćnice i posestrime junaka, ako se sa njima lepo ophodi. Mogu biti ugrabljene, prisilno udate, mogu i decu sa smrtnikom izroditi, ali kad deca stasaju, osamostale se, "vila ljubovca" nalazi načina da se povrati svom vilinskom društvu. Osim nabrojanih funkcija, vile su i zaštitnice ratara i stoke; obezbeđuju i plodnost, posebno plodnost stoke.

Namćoraste, ali ne i zle

Vile u verovanju i umotvorinama srpskog naroda umnogome nalikuju drevnim antičkim božanstvima: nimfama, nereidama. Vile (vile izvorkinje, vile brodarice) jesu nesumnjivo posrednici između dva, paralelno postojeća sveta - "ovog" i "onog". Njima verovatno treba pridružiti i vile zagorkinje, odnosno planinkinje. Biće da i one jesu čuvari izvora. U nekim srpskim oblastima strah ili, možda tačnije, zazor od vila bio je nešto veći. Činjenica jeste da se u Južnoj Srbiji, na Skopskoj Crnoj Gori narod više plaši gneva samovila. Naglašavajući kako vile jesu nekad samo otelotvorene duše umrlih devojaka, narod ih je u nekim krajevima i oazama srpskim bitno približio alama, nosiocima gradonosnih i olujnih oblaka.

U porečju Drima i Radike samovile se optužuju i da napadaju porodilju i novorođenče u toku prvih četrdeset dana. Ipak, ukupno uzevši, vile u verovanju srpskoga naroda jesu namćoraste, ali ne i zle. Ako čovek ne prekrši neki od tabua: pristup vilinskom igralištu, vijalištu, izvoru ili reci, prostorima koje vila čuva - ona ga neće dirati. Kad dođe vreme odlaska sa ovoga sveta, vila će sa svojim jelenom (prenosiocem duša umrlih) povesti mrtvačko kolo sa "ovoga" na "onaj" svet. Iako, naglašeno čuva devičanstvo (zbog toga se prevashodno i bratimi sa junakom) može uspešno da obavi dužnost majke i u takvim slučajevima ona, kao i zmaj, pomaže poboljšanju kvaliteta poroda.

Međutim, vila nije ljubavnica. Kad prođe period dečjeg odrastanja i sazrevanja, kada deca brakom započinju novi život - ona je iznova u moći da bude slobodna. Na kraju valja naglasiti da je srpski narod vazda verovao kako se istinska sloboda može naći, ne u prebivalištu zmajeva, već u obitavalištu vila, u njihovom gradu koji nije "ni na nebu, ni na zemlji, već na grani od oblaka".

Krive za sušu

Zanimljivo je da se u narodnim umotvorinama, posebno u epskim pesmama, upravo vile optužuju za izazivanje strašne suše ("zaključavaju" izvore u planini, obično "devet izvora"). Čini se, da se razložno može pretpostaviti kako su nekoje epske pesme o sukobu junaka i vile izvorkinje bile sastavni deo sveukupnog dodolskog obreda za prizivanje kiše. Mislim da upravo u tome kontekstu treba iščitavati i tumačiti pesme tipa "Marko Kraljević i vila izvorkinja". Junak pobeđuje vilu, "otvara", "odbravljuje" izvore i time prekida period suše.

Rodile, zadojile...

Među najznačajnijim funkcijama vila u epskoj pesmi i drugim umotvorinama Srba navodi se da je vila rodila ili zadojila mnoge znamenite, uglavnom zmajevite junake (Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Relju Bošnjanina, Banović Sekula, Dijete Grujicu, Ljuticu Bogdana itd. Da pomaže junaku, pobratimu u nevolji (Marku pomaže vila oblakinja u borbi protiv Muse Kesedžije). Obaveštava (kao božanski glasnik, ali i kao proročica) o onome što se dogodilo negde, ili o onome što će se dogoditi. U tom smislu pojavljuje se kao glasonoša smrti i nesreće, ali i kao vesnik nevolja.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (14): Pčela ukrala đavolu tajnu

Izgledom su vazda privlačile oči. Smeštene uz vodu na mestima koja namah privlače pažnju, okružene, po pravilu, niskim i visokim rastinjem - vodenice su uvek bile rado gledane, a idilični seoski pejzaž stvaran u ljudskoj mašti - nije se mogao zamisliti bez potoka, rečice i male vodenice. Pored toga što su izgledom i vaskolikom uklopljenošću u okoliš zaokupljale pažnju ljudi, one su jednako privlačile i osobenom tajnovitošću koju su krile u sebi.

Slika
I đavoli slavili svadbe

Podignute na bujnijim potocima, rečicama i rekama, sagrađene na mestima za koje narod veruje da su staništa i vijališta natprirodnih bića, vodenice jesu u arhaičnoj narodnoj svesti tajnovita zdanja sazdana na razmeđi "ovoga" i "onoga" sveta. Voda, vodeni tok vazda su u svesti ljudskoj predstavljali osobenu granicu između ovostranog i onostranog. Bilo s koje strane vodenog toka da se našao, čovek je znao da se preko vode nalazi nekoji drugi, njemu nepoznati, svakojako tuđi svet!

Podignute pored vode s namerom da tu vodu koriste, vodenice su se već u polazištu našle sučeljene sa demonskim stanovnicima i zaštitnicima voda i vodenih tokova. Postojanjem i namenom, vodenice jesu ona vrsta čovekovih gradnji koja remeti harmoniju, saglasje i sazvučje paralelno postojećih svetova. Izgrađena na vilinskom pojilištu, na sastajalištu vodenih demona, na mestu bivakovanja i susretanja različnih "nemirnih" vanprirodnih bića koja lutaju u razmeđu dva sveta, "ovog" i "onog" - ne nahodeći nigde mira, ni smiraja.

Građene na vodi i nad vodom, vodenice su u ljudskoj arhaičnoj svesti označavane kao zajednička tvorevina Boga i đavola. Verovanje kazuje kako je Bog sačinio vodenicu, ali je ona proradila blagodareći đavolu koji je znao tajnu čeketala (deo vodeničnog mehanizma pomoću koga se istresaju zrna iz koša pod gornji kamen). Za đavolovu tajnu doznala je, veli predanje, pčela i ukrala mu je. Srpski narod pripisuje izgradnju vodenice svom mitskom učitelju i kulturnom heroju, Svetom Savi. U narodu postoje različni nazivi za vodenice, a u vezi izgleda i građe vodeničkog točka, odnosno u zavisnosti od toga čime točak zahvata i baca vodu ("kašikama" , "lopatama" i sl.).

Nazivi su sledeći: Ajtašica je vodenica sa ajtašima; žličara - vodenica s perima, koja su na kraju proširena nalik na kašiku; kašičara - naziv potpuno jednak prethodnom, ali sa drugog govornog područja; opakuša - vodenica čije se kolo okreće "opako", obrnuto; potočara - vodenica na potoku sa jednim vodeničnim kolom koje stoji uspravno; podmakuša - vrsta vodenice čiji levak nije nad vodeničnim kolom, već je spušten ispod kola "u podmak"; prekaja - vodenica u kojoj daske na kolu stoje popreko, te u njih voda udara i okrće kolo; rekavica - vodenica na rečici ili reci; sitarica - vodenica sa sitima; tumbasara - vodenica na tumbasima (kamenim stubovima); škripavac - vodenica (mlin) sa jednim velikim kolom.


Nesrećna bića na razmeđi dva sveta

Sazdane su zbog preke ljudske potrebe. Svesno su izgrađene na mestu opasnom, na vilinskom boravištu i pojilištu. Načinjene su kako bi se jedan od najznačajnijih plodova zemlje - žito - samleo i učinio najpogodnijim za ljudsku upotrebu. Postoji vreme setve, vreme žetve, postoji i vreme intenzivne meljave u iščekivanju duge, hladne zime. U tim danima, tokom tih nedelja vodenice žive punim životom. Odjekuju od glasova mrgudnih, ali ornih vodeničara i mnoštva pomeljara koji su u vodenicu dopremili žito na meljavu. Dugi dani, duge noći, nebrojeni sati tokom kojih se ritmično okreću vodenički točak i vodenički kamen - skraćuju se pričom. Priča se dugo, sluša pažljivo i strpljivo čeka da voda, vodenički točak i vodenički kamen obave svoj dragoceni posao.

Te priče, posebno one koje se kazuju kad padne noć, ili one koje se pričaju još poznije, u gluvo doba, oživljavaju svet koji su naši preci dobro znali, a koji smo mi zaboravili i od njega se svakojako udaljili. To je svet vila zaštitnica vodenih izvora i vodenih tokova, vila nekada dobrih i čoveku sklonih, katkad, pak, gnevnih i po ljude opasnih. Vodenica je i sastajalište đavola, koji u vodenicu stupaju čak i da bi vlastitu svadbu proslavili, ali i da bi ljude neuke, neupućene koji se u vodenici zateknu - kinjili, i svakojako zlostavljali. Verovao je narod srpski kako u gluvo ili gluho doba u vodenice stupaju i ona nesrećna bića koja tumaraju na razmeđi dva sveta - "ovog" i "onog".

Jedan svet, onaj koji imenujemo kao naš - napustiliu su, u onaj drugi, paralelno postojeći, nisu stigli, niti im je on otvorio svoje vratnice. Ta bića koja narod naziva vampirima u gluvo doba posećuju vodenicu i nanose zlo neopreznim vodeničarima i njihovim poslovnim prijateljima. Često ih muče, a još češće usmrđuju davljenjem! Po jednom takvom narodnom predanju nastala je i glasovita pripovetka Milovana Glišića "Posle devedeset godina"!

Opasna mesta

Vodenice i bez svojih natprirodnih stanovnika i posetilaca predstavljaju osobenu opasnost za čoveka. Opasnost se krije, na primer, u kružnom kretanju vodeničnog točka i vodeničnog kamena. Sva kružna kretanja: kovitlac vetra, rečni vir, kružno kretanje vode - uvek sobom nose po čoveka svakojako zlo i nesreću.

Zaštitnik od demona

Mesto gradnje vodenica dvojako privlači demonska bića. Voda, živa voda, vodeni tok imaju vlastite demonske zaštitnike. Pre svih, vile! U narodnom verovanju vile su hirovita božanska bića. Spremne su da pomognu svakome ko ih ne uznemirava na mestima na kojima one to ne dozvoljavaju (vilino igralište, vilino vijalište, vilino pojilište, vilina voda). Na nekojim mestima, pak, pristaju da budu uznemirene - izvori, kladenci, reke - ali pod uslovom da smrtnik pruži odgovarajuće uzdarje. Pored vila i đavola, vodenice su, prema narodnom verovanju, privlačne i za druga natprirodna bića koja smrtnicima nisu naklonjena.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (15): Vrlina otvara vrata

Simbolika vrata, mada veoma složena - u značenjskom smislu jeste jasna. Vrata su otvor, omeđeni prohod ili, drugačije katkad, pomična pregrada. Omogućuju da se kroz njih ulazi i izlazi, prolazi iz prostorije u prostoriju, iz jednog prostora u drugi. Simbolično označavaju i mesto prelaska iz jedne dimenzije u drugu, iz jednog sveta u drugi, iz profanog u sakralno, iz zla u dobro, i obrnuto.

Slika

U duhu simbolike vrata, može se reći da čovek kroz vrata (kroz rodnicu majke) stupa u ovozemaljski svet, a da kroz druga vrata (grob kao vrata za ulazak u utrobu zemlje) prelazi u drugi svet, u svet znan samo onima koji su stekli pravo da u njega stupe.

Zemljino čedo

Ova simbolika počiva na raširenom uverenju, poznatom iz prethrišćanskog vremena, a prihvaćenog u hrišćanskom razdoblju, kako je čovek nastao od zemlje, kako je iz zemlje-majke (Terra mater) simbolično iznedren. Nakon čina privremenog umiranja, tačnije odlaska iz sveta, koji uslovno zovemo svetom živih u paralelno postojeći svet mrtvih, obavlja se čin koji predstavlja oponašanje porođaja suprotnim smerom. Zemljino čedo, mrtvac, odnosi se na groblje, na sveti prostor označen i omeđen kao rodnica zemlje. Otvaraju se vrata zemljine utrobe u obliku koji i izgledom podseća na ženski polni organ.

Zemljino čedo se polaže ponovo u zemljinu utrobu iz koje je u prapočetku i poteklo. Vrata utrobe se za njim simbolično zatvaraju. Nabacuje se zemlja, rodnica se zatvara. Kao što se vrata utrobe sama otvaraju u činu porođaja, vrata se otvaraju sama i kada smrt dođe pred njih. Prolaz, odnosno prohod kroz vrata uopšte se smatra značajnim.
Slavoluci pobede i trijumfa grade se da bi se prohodom vojske ispod slavoluka simbolično prikazao čin stupanja iz svakodnevice u slavu i besmrtnost.

Iskonski san

Vrata raja su uži prolaz grešnicima, nego li su iglene ušice kamili. Međutim, postoje posebni slučajevi, izuzetno zanimljivi za poimanje sveukupnog problema. Iskonski čovekov san je bio da pronađe univerzalni ključ koji bi omogućio da otvori sva vrata i razbravi sve brave. Surogat univerzalnog ključa, opšti kalauz tražio je u prirodi, međ biljem i kamenjem.
Rasprostranjeno je uverenje o moći kamena mudrosti, kao i biljki, odnosno "trava" - mandragora i raskovnik. Da bi se kroz vrata prošlo, potrebno je posedovati odgovarajući ključ. Neposedovanje ključa ili njegovo gubljenje onemogućuje prolaz kroz vrata, onemogućuje promenu prostora, promenu dimenzije.

Pravednost, vrlina, između ostalog, takođe jesu simbolični ključ, za prolaz kroz vrata, za prelaz iz svetovnog u sakralno. I obrnuto. Neposedovanje određenih vrlina, ili, pak, njihovo gubljenje u određenom vremenskom trenutku, stavlja čoveka pred vrata koja se ne otvaraju; čak se mogu i sama od sebe zatvoriti, ako su bila otvorena. Posedovanje odgovarajućeg ključa, određenih vrlina koje imaju jednaku moć otvaranja - omogućuje jednostavan prolaz kroz vrata.


Čuvari svetinja

Ključ jeste identifikacija posvećenosti vlasnika ključa. Ključ dokazuje pravo stupanja u zatvoreno, pravo otključavanja zaključanog. Može da bude i dokaz prava vlasništva (simbolična predaja ključeva vlasnicima novoizgrađenih kuća i stanova, simbolična predaja gradskih ključeva počasnim građanima, ali i kao znak kapitulacije - predaja ključeva grada neprijatelju), prava posedovanja. Ključ je uvek onemogućavao neposvećenima da stupe u prostore kojih nisu dostojni ili da dođu u posed dragocenosti (bilo kakve) koju štiti ključ.

U arhaičnom verovanju, koje je izmenjeno sačuvano i do danas, kuće u kojima se obitovalo, gradovi u kojima se živelo smatrani su svetim mestima, nepristupačnim onima koji ne poseduju ključ ili, pak, dozvolu ključara, odnosno posednika. Gubljenje ključa u svim slučajevima ima jednake posledice - gubi se posvećenost, pravo otvaranja, pravo stupanja u drugi prostor (katkad u drugu dimenziju, u paralelni svet), ili se gubi vlasništvo, odnosno pravo posedovanja.
Prastaro verovanje u izuzetnu vrednost i značaj vrata sačuvala je simbolično i institucija vratara, odnosno portira. Treba imati na umu da je međ" hrišćanskim vratarima svakako najglasovitiji - Sveti Petar, čuvar rajskih vrata i posednik rajskih ključeva.

Vrata religioznih građevina takođe imaju čuvare, osobene vratare. U pravoslavnoj crkvenoj ikonografiji vratari su arhanđeli - Mihailo i Gavrilo. U njihovo prisustvo uveriće se i kralj Vukašin. Vukašinov udarac sabljom nije dosegao sina mu Marka. Pravednika Marka svetinja sama poziva da potraži utočište u njoj. Crkvena vrata, u znak zaštite, sama se zatvaraju za Markom. Vukašinov udarac sabljom u direk vratac ozleđuje vratara - božjeg anđela. (Uroš i Mrnjavčevići, Vuk, II, br. 34).

Tesno za Raj

Treba nastojati da se prođe kroz uska vrata, ali treba biti i pripravan da ona ostaju zatvorena pred pridošlicama neposvećenim. O tesnim, tačnije uskim vratima, zbori Jevanđelje po Luki, glava trinaesta, alineja dvadeset četiri, dvadeset pet i dvadeset sedam:

"Navalite da uđete na tijesna vrata; jer vam kažem: mnogi će tražiti da uđu i neće moći.
- Kad ustane domaćin i zatvori vrata, i stanete napolju stajati i kucati u vrata govoreći: "Gospode! Gospode! otvori nam; i odgovarajući reći će vam: ne poznajem vas otkuda ste.
- A on će reći: kažem vam: ne poznajem vas otkuda ste, odstupite od mene svi koji nepravdu činite."

Sivi soko i prava ljubav

Vrata se mogu otvoriti sama (ili gotovo sama) i kada je u pitanju prava ljubav. U pesmi: "Niko ne mogaše lastavicu otvoriti, već soko", punoj prigušene erotike, reč je simbolično o lastavici, koja zatvorena u kavezu, traži ko bi je "otvorio" (ne: izbavio iz kaveza).

Onome ko to učini obećava uzdarja i sebe za ljubu. To dočuju terzije, rasprodaju dibu i sakuju zlatne ključe, no, to nisu pravi ključevi i vrata ostaju zatvorena. Ćurčije rasprodaju samur-ćurake, sakuju zlatne ključe, ali opet bez uspeha. Okušaju sreću i kujundžije. Rasprodaju biser-pafte. Sakuju zlatne ključeve, ali ni oni ništa ne učine.No, tada se sve razrešava:
Dok doleće sivo soko,
Tresnu krilim' o vratima,
Ali vrata zakovana
Sama mu se otvorila.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (16): Kroćenje zmija

O narodnom obeležavanju Jeremijindana, odnosno dana proroka Jeremije pisano je pretežno uzgred. O Jeremijama, narodnim pesmama koje su pratile obred i pevale tog dana, gotovo da i nije bilo reči. Mali praznik čini se jednako jasan i etnolozima i proučavaocima narodne književnosti, a posebno je sve bilo jasno onima koji su sebe smatrali mitolozima. Zahvaljujući trudu etnografa zabeleženi su različni nazivi ovog praznika kod Južnih Slovena.

Slika
Ukrotio i krokodile: Sveti Jeremija

Udaranje u tiganj

Srbi ga najčešće nazivaju Jeremijevdan, a ređe i Jeremijindan i Jeremindan, Makedonci Remija, Eremija, Jeremija, Irmija. Bugari ga, pak, imenuju Eremija, Irima, Erma, Ermja, Irimindan, Zimski den. Dan koji sledi Jeremijevdan nazivao se u nekim krajevima i Poljeremija i Poljeobranija i toga dana je vladao tabu poljskih radova. Etnografi i etnolozi podvlače kako se Jeremijevdan praznuje da zmije ne bi u toku godine ujedale ljude i stoku.

U narodnoj književnosti, u antologijskim i predstavljačkim izborima, kao i u člancima i studijama - jeremijske pesme ne uživaju naklonost. Razlog je i što pregledi i istorije narodne književnosti preskaču, po pravilu, jeremijske pesme i običaje.

Sv. Jeremija se, prema Petru Ž. Petroviću, obeležavao 1. maja, a njegov kult u narodu objašnjavao je uticajem biblijskog predanja, po kome je prorok Jeremija, rođen u VI veku stare ere u Judeji, ukrotio zmije i krokodile.

Tako je nastalo verovanje da je sv. Jeremija zaštitnik od zmija otrovnica. Čuveni folklorograf i foklorolog Tihomir R. Đorđević u znamenitom delu, posthumno obelodanjenom, "Priroda u verovanju i predanju našega naroda" o svetom Jeremiji, ne poklanjajući mu mnogo pažnje piše:

"Najpoznatiji praznik o kome se vrše običaji koji štite od zmija u našem narodu je kanda sveti Jeremija. U Levču i Temniću uoči svetog Jeremije deca udaraju u zvonce, tepsiju, tiganj ili ašov i idu oko kuće pevajući svuda poznatu pesmu:
"Jeremija u polje, Bežte, zmije, u more."

Dobre i zle duše

Najiscrpnije je o kultu proroka Jeremije u, tradiciji Južnih Slovena pisao Milenko S. Filipović. Njega nije zadovoljilo uobičajeno objašnjenje da se jeremijevdan praznuje kako bi moćni prorok pružio narodu zaštitu od zmija.

Zaključio je da je reč o htoničnom prazniku i htoničnom kultu. Pozivao se na činjenicu kako su "ne samo po našem narodnom verovanju nego i po verovanju mnogih drugih naroda, zmije i njima slična bića najčešće ovaploćenja ili oblici koje uzimaju duše predaka. Te duše mogu bili "zle ili blagonaklone prema ukućanima".

Vratič protiv vradžbina

Vratika iz bugarskih obrednih pesama može da bude vratič (tanacetum crispum, tanacetum vulgare). U narodnoj medicini koristi se kao lek protiv nagaza ("nagazio na čini, na sugreb"), bolesti koja se iskazuje na nervnom sistemu. Prema Čajkanoviću vratič je biljka koja magičnim načinom vraća nešto na staro stanje, koje je tuđim vradžbinama bilo poremećeno. Tim imenom naš narod može označavati različite biljke.

Međutim, ni Filipović nije obratio pažnju na bilje, niti na vodu koji se pominju u prazničnim pesmama. Očigledno je da značajno mesto u svetkovanju jeremijindana zauzima i određeno bilje: glog, šipak, vratika. Pomeni određenog bilja, vode, kao i postupaka u ophodu zgrada i u ophodu sela (udaranje u gvozdene predmete, podizanje velike buke) omogućuju da se karakter praznika određenije utvrdi. Na Jeremijindan se narod opraštao od predaka, od duša umrlih uopšte. Izagnavao ih je iz kuća i iz seoskog atara. Pokojnici su morali da se vrate svome svetu, svetu mrtvih.


Nikakav dalji boravak u međuprostoru između dva sveta više nije bio moguć. Pretpostavljajući da će biti duša umrlih koje su nespremne da zauvek napuste svet živih, narod je takve u pesmi upozoravao kako će prema njima (ako ne "begaju") postupati jednako kao prema vampirima. Pretio im je glogovim i šipovim trnom, pretio im je vratikom.


Narodni kalendar

Zbog čega je upravo Jeremijindan izabran među Južnim Slovenima (i to ne svim, već najjužnijim Južnim Slovenima) za dan konačnog godišnjeg odvajanja od mrtvih? Najjednostavije objašnjenje bilo bi da je Jeremijindan smenio neki stariji, zaboravljeni praznik mrtvih. No, čini se da postoje i drugačija, složenija objašnjenja. Mislim da dan proroka Jeremije treba posmatrati u sklopu tzv. narodnog kalendara. Prema narodnom kalendaru godina se deli na dva polugođa: zimsko i letnje. Zimsko polugođe traje od Mitrovdana (27. oktobar/8. novembar) do Đurđevdana (23. april/6. maj), a letnje od Đurđevdana do Mitrovdana. Zimsko polugođe sadrži dva godišnja doba: zimu i proleće.

Zima započinje Mitrovdanom i traje do Sretenja (2. /15. februar), a proleće počinje Sretenjem i završava se Đurđevdanom. Letnje polugođe čine leto i jesen. Leto traje od Đurđevdana do svetog Ilije (20. jul/2. avgust), a jesen od sv. Ilije do Mitrovdana. Prolećno razdoblje odlikuje se uporednim svetkovanjem buđenja vegetacije i sećanja na mrtve. Najveći prolećni praznik (izuzetno može pasti i, najkasnije, 8. maja) i najveći praznik uopšte u kalendaru jeste Uskrs. Uskrs je pokretni praznik. Uvek pada posle prolećne ravnodnevice (21. mart) u prvu nedelju punog meseca. Uskrs može da padne najranije 22. marta/4. aprila, a najkasnije 25. aprila/8. maja. To praktično znači da Uskrs može da se dogodi i pre Blagovesti (25. mart/7. april), a i posle Đurđevdana (23. april/6. maj).

Dva su interesantna običaja vezana za obeležavanje Uskrsa - prvo obareno i obojeno uskršnje jaje čuva se godinu dana do sledećeg Uskrsa i naziva se čuvarkuća. Sedam dana posle Uskrsa dolazi tzv. Mladi ili Mali Uskrs. Toga dana žene ujutru boje jaja za decu, a popodne odlaze na groblje. Takođe se veruje da ako kogod umre na dan Uskrsa odlazi pravo u raj, jer su rajska vrata toga dana otvorena.

Glogom protiv vampira

Glog je najmoćniji antropajon protiv vampira (i veštica) i zlih demona (bolesti) uopšte, ma u kom se obliku javljali, napisao je Veselin Čajkanović u Rečniku srpskih narodnih verovanja o biljkama. Glogom se teraju i zmije. Glog se uopšte koristi kao zaštita od čini i za lečenje od bačenih čini. Šip, ili divlja ruža takođe je pozdan apotropajon i zaštita od vampira.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (17): Borba za mesto pod Suncem

Veze između različtih naroda, kultura, pojedinih elemenata, kulturnih sistema... U tom je smislu implicitno govoreno i o kompleksnom odnosu svog i tuđeg, o njegovoj uslovnosti i promenljivosti.

Slika

Usredsrediću se na primere interakcije odnosa - mi i drugi, svoj i tuđ - do početka organizovane borbe balkanskih naroda za stvaranje samostalnih država.

Sažimanje kultura

Mi i drugi, svoj i tuđ, ja i stranac - posmatram kao neprekidnu interakciju, a primere uzimam iz zajedničkog života naroda koji su u različitim istorijskim razdobljima kraće ili duže boravili na balkanskim prostorima. Problem odnosa mi i drugi, svoj i tuđ do sada je uglavnom posmatran kao uticaj koji jedna kultura u celini, ili u nekom svom delu, vrši na drugu kulturu, odnosno kakvi se sve oblici recepcije tuđeg uočavaju tokom nastojanja da se novostečena iskustva pretoče u kategoriju svoj, da postanu manje-više prirodni činilac onoga što, u određenom kontekstu, nazivamo mi.
Pokušaću da pratim pretvaranje tuđeg u svoje - odnosno promenu odnosa - stranac u ja - pa, iznova - svoj i tuđ, ja i stranac - na balkanskim prostorima. Suočavanje s problemom uticaja drugačije kulture, drugačijeg načina mišljenja, drugačijeg sistema etičkih i estetičkih vrednosti nastaje u procesu socijalizacije, u času kada skupina ljudi, pleme, ili određena etnička grupa dođe do spoznaje o nužnosti socijalizacije, o neophodnosti stupanja u različite komunikacije, odnose sa susedima, od nužnosti oružanih sukoba, preko potrebe za razmenom proizvoda i trgovinom, do sklapanja prijateljskih i bračnih veza. U trenu kada se shvati da se postojanje drugih ne može ni negirati niti zanemarivati, nastupa dug i složen proces različitih interakcija.

Stanarsko pravo

Pridošlice (skupine ljudi, pleme ili etnička grupa) koje u traganju za novim staništem stupaju na prostor u kojem već neko boravi prinuđene su da "sustanarsko" ili "stanarsko" pravo izbore, ne samo silom, već i dugim procesom akulturacije, svojevrsne aklimatizacije, koji se iskazuje i sledom nužnih kompromisa. U početku je to jednostavno "osvešćivanje", spoznaja da pored nas postoje i oni. Šok sučeljavanja sa drugom kulturom, drugačijim načinom mišljenja, inim sistemom vrednosti, prvo pokuša da se reši oružjem. Relativno brzo stiče se saznanje o neminovnosti suživota, o nužnosti prilagođavanja. Pridošlice prihvataju osnovne predstave starosedelaca o prostoru na kome su se obreli prilagođavajući nova saznanja vlastitom iskustvu i kulturnim merilima.
Trgovina, bračne i slične bliske veze čine da se razlika između pridošlica i starosedelaca postepeno smanjuje. Pridošlice, takođe, vrše snažan uticaj na starosedeoce, a budući da se kao "skorojevići" na određenom prostoru osećaju nesigurnim i ugroženim, pokazuju se vitalnijim i kulturno agresivnijim (nije reč o stupnjevima kulture, već o nastojanju izbeglica da sačuvaju vlastitu prepoznatljivost, koju, instinktivno, smatraju ugroženom.

Vila vodi mrtvačko kolo

U trenutku doseljavanja Srba i Južnih Slovena na Balkan, balkanskim prostorima gospodare Vizantinci, ali su još uvek prisutni i ostaci nekadašnjih prastanovnika Balkana, Grka, Tračana, Rimljana, Ilira, Kelta. Svakoji od pomenutih naroda došljacima je stran, sveukupna kultura za došljake je tuđa. Započinje proces prilagođavanja novom staništu (nazivi za rečne tokove, mitska bića i slično).

Srpski mitovi i kultovi

Od Kelta smo prihvatili i verovanje o jelenu psihoforosu, odnosno o jelenu koji prenosi duše umrlih sa "ovoga" na "onaj" svet. Iz verovanja preuzetog od Kelta nastalo je tzv. ljeljenovo kolo, odnosno mrtvačko kolo - kolo kojim se simbolično obavlja prenos pokojnika iz "onostranog" u "onostrano". Kolovođa mrtvačkog ljeljenovog kola je vila, koja jelena jaše ili, pak, jelena sobom vodi. Vila kao posrednik između svetova postaje, na taj način, i gospodarica čovekove sudbine, osobena suđaja.

Uticaj grčke i rimske religiozne, odnosno mitološke misli na utvrđivanje i oblikovanje sadržaja i semantike obrednih ophoda Južnih Slovena jeste toliki da se van toga konteksta, kako je pokazano, ne mogu valjano ni proučavati, a kamoli razumeti. Posebno su neophodne minuciozne analize kultova Dionisa i Silvana, analize eleusinskih misterija, anesterija, luperkalija, bramlija, itd. Mnoštvo odličnih tekstova o semantici likovnih predstava boga Silvana u Dalmaciji (Mate Suić, Duje Rendić Miočević) pisani su s arheološkog aspekta. Izvanredna studija Miloja Vasića o povezanosti Dionisa i našeg folklora pisana je s brilijantnim poznavanjem arheologije, ali problematičnim, svakako nedovoljnim poznavanjem folklora. Studija Miloša Đurića o eleusinskim misterijama pisana je s nedovoljnim poznavanjem balkanskog folklora. Studije Dragoslava Antonijevića o rumalijama i anesterijama prekinute su, nenadanom smrću autora, u času kad su najavljivale sjajne rezultate.

Kobilje mleko

Prezime kosovskog junaka Miloša (Kobilić, Kobilović, koje je u 18. veku zgroženi Pavle Julinac promenio u prikladnije - Obilić) daleko je od toga da bude pogrdno! Potiče iz suživota sa Avarima. U verovanju onih nekadašnjih prastanovnika Balkana kobilje mleko je bilo na izuzetnoj ceni. Njime su smeli biti zadojeni samo sinovi plemenskih poglavara. Prezime Kobilić upozorava na tzv. plemenito poreklom, dakle, ne na kobilino dete, niti na vanbračno dete, kopile.

Vizantija kao uzor

Uticaj Vizantije na srpsku srednjovekovnu kulturu bio je nesporno veoma veliki, ne samo u slikarstvu, već i književnosti, u filozofiji, u zakonodavstvu. Po ugledu na vizantijski način opisivanja života vladara i crkvenih velikodostojnika, u Srbiji i Bugarskoj su nastale biografije vladara i crkvenih dostojanstvenika. Danas se one iščitavaju kao primeri originalne literature Bugara i Srba.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 23:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (18): Božuri iznikli iz krvi

Događalo se da su se među narodima interakcije svoj - tuđ i tuđ u svoj učestalo smenjivale, prelazeći jedna u drugu. Krajem četrnaestog veka su Francuzi (Karlo Topija) držali u posedu deo Albanije. Između ostalog, Elbasan i Drač. U Albaniju su doneli i kult Svetoga Denija, zaštitnika Pariza.

Slika
Ovo cveće je, prema verovanju, bilo bele boje do Kosovskog boja


Upečatljiva epizoda iz života ovoga svetitelja vezana je za mučeničku smrt. Nakon što mu je odsečena glava, Sveti Deni, obezglavljeni, uzima u ruke odsečenu glavu i upućuje se ka mestu gde želi da bude pogreben. Sticajem okolnosti u oblasti Elbasana u to vreme "živi" popularna lokalna legenda o davnašnjem gospodaru Drača, Jovanu Vladimiru, odnosno Svetom Jovanu Vladimiru.

Obezglavljeni junaci

Sudbine svetitelja su slične. Obojica su doživeli mučeničku smrt, obojica obezglavljeni. Kult Svetog Denija uticao je na lokalni kult Svetog Jovana Vladimira. Znamenita epizoda o ponašanju Svetog Denija nakon što mu je odsečena glava učinila je da se dogradi svetiteljski kult Jovana Vladimira, da se i njemu pripiše kako je uzeo u ruke svoju odsečenu glavu i poneo je ka mestu na kome je želeo da bude sahranjen. Albanci iz okoline Elbasana i Drača negovali su kult Svetog Jovana Vladimira, ili Šin Đona (kako su ga zvali). Hagiografska priča o životu i mučeničkoj smrti bogougodnika obogaćena je epizodom iz života Svetog Denija.

Srpski mitovi i kultovi

Tokom Druge velike seobe Srba, kada se deo albanskog stanovništva iz okoline Elbasana i Drača doselio na Kosovo, na prostore koji su nakon srpske seobe ostali gotovo nenastanjeni, doneli su sa sobom i lokalni kult svoga svetitelja zaštitnika. Na kosovskometohijskim prostorima zatekli su izuzetno snažan kult kosovskoga junaka koji je u sudbonosnom boju ubio sultana Murata. Nastojeći da se prilagode novim prostorima i kulturi starosedelaca, Srba, Albanci su uzbudljivu epizodu iz života svog lokalnog svetitelja i zaštitnika ugradili u u kosovsku legendu, vezavši je za Miloša Kobilića - Obilića. Pošto se prisetio da, nanevši smrtni udarac sultanu, nije do kraja izvršio zavet, veli albanska epska pesma, Miloš se povratio u Muratov šator. Ispravio je propušteno, ali su se u međuvremenu i Turci pribrali. Turska vojska je opkolila Miloša i njegove pobratime. Prvo ginu njegovi pobratimi, Ivan Kosančić i Milan Toplica, a potom, zahvaljujući savetima koje je Turcima dala jedna baba, Milošu je odsečena glava.

Epsko blago

Obezglavljeni heroj, kao Sveti Jovan Vladimir, kao Sveti Deni pre njega, uzima u ruke odsečenu glavu i beži. U bekstvu će biti urečen od devojke koja je sa majkom radila u polju. Urečen, pašće mrtav na zemlju. Na tom mestu, peva dalje pesma, biće podignuta crkva njemu posvećena. Umetnuvši bitni deo svoje legende o Šin Đonu u kosovsku legendu, doseljeni Albanci su ukorenili sebe u prostore Kosova i Metohije. Ako se pažljivo prouči usmena epska pesma balkanskih naroda, ako se pažljivo analizira guslarska tradicija ne samo južnoslovenskih naroda, već i Albanaca, ako se napokon, pevanje uz saz ili tamburu (kod muslimana) ili uz tamburicu (kod Hrvata) posmatra kao osoben muzički i vokalni iskaz usmene epske pesme (ne)očekivano će se pojaviti jednak zaključak da je usmena epska pesma vekovima pratila sva događanja na Balkanu. Retko su ona bila lepa, ili, bar, prihvatljiva.

Dirljiva priča o božuru izniklom iz krvi kosovskog junaka ima ishodište u mitu o Adonisu, prelepom ljubimcu boginje Afrodite, koji je smrtno nastradao u lovu. Ljubomorni Apolon, ili u drugoj varijanti Arej, na lepog Adonisa nagoni divljeg vepra koji mladića smrtno rani. Iz Adonisove krvi niču crvene ruže.

Marko poslušao majku

U srpskoj epskoj narodnoj poeziji, između ostalih, lepotom se ističe i pesma Oranje Marka Kraljevića. O pesmi je pisano mnogo u stručnoj literaturi. Sve analize, uključujući i one poslednje, Radovana Samardžića i Boška Suvajdžića, nastoje da pokažu uzaludnost Markovog napora da, u želji da prihvati majčine prekore i posluša njene molbe, promeni karakter. Analize kazuju da je žalba Markove majke kako joj je dodijalo da da pere sinovljevu krvavu odeću uticala na Marka da pokuša da promeni ćud. Uzeće ralo i volove i krenuti u oranje. Međutim, kazuje dalje pesma, Marko neće orati njive, već carske drumove. Na primedbu pridošlih Turaka da to ne čini, Marko će odvratiti upozorenjem da ne gaze oranje. Marku dodija besplodni dijalog, podiže svojom ogromnom snagom ralo i volove i pobije Turke.

Problem je, zapravo, u tome što Marko uopšte nije promenio karakter. On je jednostavno odlučio da posluša majku i da mirnim načinom obeleži međe svoje zemlje, granice koje je do tada branio buzdovanom i sabljom. Marko ne ore drumove iz besa, iz puke želje da, naizgled nerazumnim postupkom, iznervira i isprovocira neprijatelja. Marko je omeđio prostor koji smatra svojim. Ako ga Turci pređu (ako ga ne gaze) razići će se u miru. Turci, međutim, ne prihvataju Markovu ponudu za mirno razgraničenje. Čine istu grešku koju je svojevremeno načinio i Rem. Stiže ih jednaka, jedina moguća kazna.

Kolevka Dušanovog zakonika

Sava Nemanjić je, prema vizantijskim uzorima, načinio pravilnik o ponašanju kaluđera u manastiru (Krmčiju). Koristeći zatim tzv. Justinijanove Novele i slične pravne vizantijske spise, kao i narodno, srpsko običajno pravo, Sava i Nemanja su načinili znameniti Zakonik Nemanje i Save. Pozivajući se na taj Zakonik, koristeći i dopune koje je ovaj tokom decenija i stoleća prirodno primio iz prakse, koristeći i vizantijski građanski zakonik, car Stevan Dušan je načinio Dušanov zakonik, vrhunski dokument srednjovekovnog srpskog prava.

Spoj Istoka i Zapada

Međusobni kontakti naroda Balkana, bilo da je reč o sučeljavanjima, ratnim sukobima, o trgovini, o poslovnim, prijateljskim ili bračnim i ljubavnim vezama, izgradili su neobično jedinstvo arhaične svesti, arhaičnog načina mišljenja. Istoku je Zapad bio tuđ, Zapadu je Istok bio i te kako tuđ, ali način na koji se tokom vekova to pokazivalo, pokazuje kako i jedni i drugi razmišljaju na jednak način, mada "navijaju" za suprotne strane.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Majestic-12 [Bot] i 16 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker