Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:20


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 23 Okt 2012, 07:30
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (1): Noć skuplja od života

Vladika Rade Petrović bio je u mnogo čemu neobičan i izuzetan čovek. Gorostasnog rasta i apolonske lepote, a obilićkog srca i sokratovskog uma. Još za života važio je za jednog od najboljih pesnika na srpskom jeziku, i u tome veoma samoučki obrazovan i prirodom nadaren.

Slika
Žene su ga opsedale: Vladika Petar Drugi Petrović Njegoš napisao je jednu od najlepših ljubavnih pesama srpske književnosti

I bio je Rade rođen više za svetovni život nego da bude sveštenik i vladar. Čim su ga cetinjski i bokeljski kaluđeri naučili pismenosti, on je počeo da sastavlja pesme. Ali, njegovom narodu je mnogo više bio potreban sposoban starešina i spasilac, pa se tako budući Petar Drugi Petrović Njegoš, iako nevoljno, već u 17. godini zakaluđerio i preuzeo tron na Cetinju od svog strica.

SLATKE MUKE

U to vreme, prvih decenija 19. veka, Crna Gora je bila samo plemenski savez. Njene granice nisu bile određene, a središnja vlast jedva da je postojala. U evropskoj diplomatiji smatrala se područjem turske imperije. Njegoš je uspeo da udari temelje moderne crnogorske države raspodelom vlasti, uvođenjem poreza i ujedinjavanjem svetovne i verske stolice. Vladao je i živeo u vremenu koje je iziskivalo bojovnike, a ne viteze srca. Ipak, znalo se da ga mantija nije izlečila od slabosti prema onima za čiju ćud je u "Gorskom vijencu" tvrdio da je prevrtljiva, "smiješna rabota". I on sam je privlačio poglede i uzdahe mnogih žena.

Pesnik Ljuba Nenadović je boravio u Italiji u isto vreme kad i Njegoš, pa je kasnije pričao da su se oko crnogorskog vladike otimale najviđenije i najotmenije sinjorine, a i sinjore. I u Rusiji je vladika dosta vremena provodio u društvu i šetnji sa kćerima gubernatora.

Slika
Umalo kneginja: Milica Stojadinović Srpkinja

Njegovoj privlačnosti nije mogla da odoli ni lepa i čuvena Milica Stojadinović Srpkinja, a ni on njoj, jer je govorio: "Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!" Sigurno je da je bilo zaljubljenih pogleda i ljubavnih uzdaha i u njegovom zavičaju. Ali, to se u ono vreme dobro sakrivalo, a za budućnost je ostao zabeležen samo jedan događaj u Perastu, gde se već rukopoloženi vladika odmarao i u moru kupao.

Živela je u komšiluku kuće u kojoj je Njegoš odseo jedna "žena mlada, ali soko sivi". Njemu ga je privuklo to što nije bila "plašljiva jarebica" kao tadašnje crnogorske devojke. Samo što ju je video, neka "strecanja rajska" su ovladala Njegoševom dušom i telom. Ne zna se kako se ta lepotica zvala, ali se njen lik može sastaviti iz zapisa koje je vladika ostavio u raznim svojim delima. Bila je vitka, i imala "čerte fine". Čelo joj je bilo "ljepše od mjeseca, a lice jutro rumeno". Hod vilin, "mnogo dični no Avronin kada šeće, a naročito su ga opili i zavodili njen preblag osmejak, i divne oči: "streljale" su kada su ga gledale, a mogle su i "kamen rastopiti".

U takvom raspoloženju vladika Rade je u Perastu napisao svoju jedinu ljubavnu pesmu, i o tome je zabeleženo sledeće: "Ovu pjesmu nosaše Vladika jednako za kolanom, pa kad se povrati na Cetinje, jednoga dana izvadi je iz kolana pa je pročita svome ađutantu. Ta se pjesma odlikovala od sviju njegovi pjesama. U njoj su se okupile sve miline i dražesti, a i ta bi se pjesma morala nazvati krunom njegovije pjesama. Iskaše mu je ađutant da je dade, a on se nasmija umiljato, pa će reći: "A kako da ti je dam, zar da pečataš u novinama? - Zaslužuje da se svuda pečata, odgovori mu ovaj. - A, kako bi izgledalo: vladika, pa da piše pjesmu od ljubavi? Ne dam!"

Rajske jabučice

U pesmi "Noć skuplja vijeka" koja se često proglašava jednom od najlepših ljubavnih, ali i erotskih pesama na srpskohrvatskom jeziku, Njegoš peva i ovo: "Prelesnicu kako vidim, zagrlim je ka bog veli, uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji. Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju. Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju! Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati. Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože, ništa ljepše nit' je kada niti od nje stvorit može! Malena joj usta slatka, a angelski obraščići - od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći! Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom, dv'je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom; crna kosa na valove niz rajske s igra grudi... O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!"

Tršćanske umetnice

Njegoševih ljubavnih izliva ima i u pesmi "Tri dana u Trijestu", ali nije sigurno o kome. Dok neki smatraju da je vladika opevao lepu Floru, čuvenu primadonu tršćanskog pozorišta, odnosno Slovenku Cvetku Bretin, drugi veruju da je reč o glumici Fic-Džems engleskog porekla, koju su nazivali francuskom Sulfidom. Novinar tog vremena Frančesko del Ongaro je zapisao kako je upoznao crnogorskog kneza u pozorištu baš kada je ta glumica igrala Žizelu, te da je Njegoš bio toliko toliko oduševljen njome "da je napisao jedan ljupki ditiramb".

"Slatki dah" Njegoševe miljenice iz Perasta može se naslutiti i u drugim njegovim delima. U svima se ona opeva kao prava hurija sa neba, kako se u islamu naziva rajska devica. Pokazuje se ona jasno u "Gorskom vijencu", gde kroz usta Mandušića Vuka govori sam pesnik: "Kad je viđu da se smije mlada, svijet mi se oko glave vrti." I još: "Al je đavo, ali su mađije, ali nešto teže od oboje." Posebno se u znamenitom epu o vladiki Danilu ističu devojčine "sveštene kapi" (oči) koje "gore življe od plamena". Zbog tih očiju i zaraznog smeha vrzmalo se po glavi baš pesniku, a ne njegovom junaku Vuku da je ugrabi, "pa s njom beža glavom po svijetu". Takva je to lepotica bila. Javila se ona i tamo gde se ne bi nimalo očekivala, na primer, u jednom od najvećih filozofskih epova srpske književnosti, "Luči mikrokozmi" gde je Njegoš čitavu prirodu predstavio kao ženu.

PLAKAO NAD PEPELOM

Kada je profesor Andra Gavrilović, biograf znamenitih Srba 1928. godine održao u Beogradu predavanje o Njegošu, prvi put je pomenuo i tu njegovu, kako je rekao, ljubavnu iskru. Profesor je tvrdio da je lepotica iz Perasta odgovorila na ljubav pesniku, i obelodanio pojedinost, da je vladika listić, na koji je u stihove izlio svoja osećanja, nosio stalno ispod svešteničke mantije "na strani srca". Bio je to jedini svedok njegovog "greha". Ali, kada je za tu pesmu saznao njegov sekretar, listić je istog dana spaljen, a Njegoš je nad pepelom proplakao!

Tek više od pola veka posle vladikine smrti drugi rukopis istih stihova pronašao je u Petrogradu istoričar književnosti Pavle Popović. Pesma je objavljena "Bosanskoj vili" 1913. godine pod prvobitnim, pesnikovim naslovom "Noć skuplja vijeka". Bilo je jasno da je ona izraz nečeg mnogo dubljeg od slike ljubavnog doživljaja u noći pod zvezdama Perasta 1844. godine. Strasna ljubav se podigla iznad svega, sve drugo zemaljsko i kosmičko je nestalo, iščezlo pred jednom noći sladostrasnog sjedinjavanja s beskonačnošću, skupljoj i večnijoj od svih vekova, u kojoj se senzualno i telesno slilo u stanje duhovnog blaženstva. Hrabro ispevana u prvom licu, bila je to smela pesma o najskupljoj Njegoševoj noći, zabranjena vladaru koji se zavetovao na celibat.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 23 Okt 2012, 07:40
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Petar Petrović II Njegoš

Noć skuplja vijeka

Pjesma je napisana 1845. Prvi put je objavljena u "Bosanskoj vili" 1913.


Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče

ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,

siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,

te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.

.

Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,

pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;

na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,

mušice se ognjevite ka komete male roje.

.

Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim

i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.

Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;

krasota mi ova boža razvijala umne sile.

.

Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,

al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;

pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi

dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,

O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,

te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!

.

Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze

na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!

Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –

sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;

zatrepte li tice krila u busenju guste trave,

strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.

.

Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;

sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.

Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –

zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!

.

Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,

od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;

zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,

ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.

.

Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,

kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.

Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,

uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

.

Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj

plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj

i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.

.

Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!

Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati

što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.

.

Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,

ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –

od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

.

Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,

dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;

crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...

.

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!

B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima

no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima

na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,

kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.

.

Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,

k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;

znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...

Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.

Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!

.

Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;

svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,

kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.

Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,

tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 24 Okt 2012, 18:03
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (2): Zbog krčmarice u kaluđere

Pesniku poznatih stihova "Ponoć" i "Na liparu" čini se da je od rođenja bilo suđeno da postane lutalica i čergar. Nijedan drugi srpski književnik nije, kao Đura Jakšić, toliko menjao prebivališta, stalno u potrazi za novima.

Slika
SUVA GRANA SRED PUSTOG STANA: Đura jakšić je utehu od razočaranja pronašao samo u svojoj umetnosti, i u kafanama

Kada ga je u rodnoj Srpskoj Crnji, u Banatu, otac sveštenik upisao u trgovačku školu, tri puta je iz nje bežao. Na kraju je završio nižu gimnaziju u Segedinu i otišao u Temišvar, pa u Peštu, da uči slikanje. U revoluciji 1848. javio se kao dobrovoljac iako je imao svega šesnaest godina. Borbe su se završile srpskim porazom, a Đura je primetio: "Ah, zašta ginusmo i stradasmo, a šta dobismo!".

Nastavio je da uči da slika u Bečkereku, današnjem Zrenjaninu, kod čuvenog slikara tog doba Konstantina Danila, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, a nemački jezik koji je takođe učio dobro mu je došao na studijama slikarstva u Beču. Tu se našao u krugovima srpskih umetnika sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem koji su mu pomogli da prve stihove objavi u Serbskom letopisu 1853. godine. Mladi slikar, sada zvanično i pesnik, krenuo je u Minhen, da bi diplomirao na Akademiju finih umetnosti.

Kikindska iskušenja

Nemaština je Đuru Jakšića pratila celog života. Primoravala ga je da prihvata razne poslove, a sa njima i mesta boravka. U prvo vreme je živeo od slikanja u Kikindi. Kada se 1857. preselio u Srbiju, više je nije napuštao, ali ju je prokrstario uzduž i popreko. Radio je kao seoski učitelj u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači Kragujevačkoj, Požarevcu, u kome se oženio. Bio je gimnazijski profesor crtanja u Kragujevcu, Jagodini, Beogradu, gde je, već pred kraj života, bolestan od grudobolje, dobio posao korektora u Državnoj štampariji.

Putešestvija Đurina bila su ispunjena stalnim razočaranjima u svet, u ljude, a naročito u žene. Mir je tražio svuda, čak i među manastirskim iskušenicima, ili u prirodi, gde su mu ptice jedini rod i prijatelji. Ipak, pravu utehu je nalazio samo u svojoj umetnosti, slikarskoj i poetskoj. Bilo da je pevao rodoljubivo i ljubavno, pripovedao satirično ili pisao drame u herojsko-romantičarskom duhu, njegovo pisanje je uvek bilo grmljavina neba, huka valova, plamen požara, vapaj napaćene duše, odjek neostvarene ljubavi.

Živeo je u zemlji koju je neizmerno voleo, i u sredinama koje je isto toliko mrzeo. Jadao se: "Zlo je, majko, među ljudima". Sva njegova poezija je potekla iz ličnog doživljaja, a ljubavna najviše. Kao u rečima, izuzetno plodan i nadaren bio je i sa kičicom. Tu je naročito uspešan bio njegov "kikindski period", koji će mu i život preokrenuti. U pismu Đorđu Popoviću Daničaru maja 1856. Đura kaže sledeće: "Ja sam ovamo došao u nadeždi da ću kakvu crkvu ovde u okolini dobiti za molovanje, ali sam se ljuto prevario, ja nisam za ove ljude, niti su oni za mene, razmaženi, gordi, sujetni, prosti, nevaljali". Takve su im bile i žene, hladne i nezainteresovane. Baš među njima se našla i devojka koju je Đura Jakšić na smrt zavoleo.

Slika
DEVOJKA U PLAVOM: Lik Mile Popović ovekovčeio je u jednoj od svojih najleših slika

Bilo je proleće, kako se nekoliko godina pred smrt ispovedila komediografu Branislavu Nušiću sama tajna Jakšićeva ljubav. Cvetale su ljubičice, a njihov opojni miris širio se i u kafani Kod Belog krsta. U doba kada je mladi slikar živeo u Kikindi tu kafanu je zakupio izvesni Lazar Popović, paor po zanimanju. On je imao dve kćeri koje su mu pomagale i posluživale goste. Šta je bilo dalje, ispričao je Nušić:

"Ana i sestra Mila nosile su radnju na plećima. One su služile, one naplaćivale, one zabavljale, pa one, odnosno ona, Mila, i privlačila goste... A Mila je bila mlada, lepa, vatrenih očiju, tankog struka... Pa eno je i sad, u dubokim godinama, kako se drži".

Služeći tako u očevoj kafani, zanela je Mila tada slikara i budućeg pesnika Đuru. Zavoleo ju je za ceo život. O njoj je pevao, nju je slikao. Na jednom od njegovih najlepših platna "Devojka u plavom" nalazi se Milin lik. Ali, to nije bilo dovoljno krčmarevoj kćeri. Njoj je bio privlačniji jedan čurčijski kalfa, koji je kasnije postao glumac. Zvao se Đura Rajković. Mila se uskoro udala za imenjaka svog najupornijeg udvarača, i ne samo to. Kada je naočiti Rajković stupio na daske koje život znače, na njih je zakoračila i njegova mlada supruga, bivša krčmarica.

Utočište u kafani

Zaljubljeni pesnik se nekoliko godina kasnije oženio Tinom, ali Milu nikada nije zaboravio. Njegov "ushit ljuveni" prelio se iz srca u stihove, neke od najlepših u srpskoj književnosti. Duša mu je krvarila na smrt, ali mu njegov pesnički genije nije dozvolio da ih pretvori u proste srceparateljne naricaljke, kojima je u to doba obilovala romantičarska poezija. Da bi pobegao od pakosnog sveta i nesrećne ljubavi, otišao je u manastir Krušedol i zamonašio se! To ga mesto ipak nije držalo. Pošao je u Srbiju i u sećanju sa sobom poveo i Milu. Putujući dolinom Mlave u Gornjak i posle u Homolje, on ju je "nalazio" i u drumskim mehanama. Tada joj je posvetio pesmu "Na noćištu".

Tuga i čežnja za prvom ljubavi nikako nisu napuštale mladog pesnika. Bol ga je nagnao da zavapi: "Dalje sam pošo, dalje po svetu. Al ruže za mene nigde ne cvetu. Zemlja je pusta svud sa svih strana. Ja - suva grana sred pustog stana". Samo mu je sunce na ovom svetu sijalo, a noć ga je u isto vreme i privlačila i plašila: Kao zlatne toke krvlju pokapane, dole pada sunce za goru, za grane. I sve nemo ćuti, ne miče se ništa, to najbolji vitez pade sa bojišta! Za njega je nastala tama, večita ponoć u kojoj su samo mrtvi mogli da ga razumeju. Pošto je ostao bez krčmarice Mile, Đuri je kafana postala najvernije prebivalište i utočište od svih životnih nedaća.

Oproštaj u pesmi

Još dok je Đura Jakšić bio razapet ljubavnom čežnjom i nadom Kod Belog krsta, dok ga je lepa gazdina kći služila vinom, od svoje nesuđene drage se oprostio, a kako bi drugačije, nego vinskom pesmom: "Vina Mila, orilo se, dok je Mila ovde bila. Sad se Mila izgubila: tuđe ruke vino nose. Ana toči, Ana služi, al za Milom srce tuži!

Testament ljubavi

Kada je Đura Jakšić umro, u njegovoj zaostavštini našlo se jedno pismo, za koje mnogi njegovi proučavaoci i privrženici nisu znali. To je, zapravo, testament prevelike i neprekinute pesnikove ljubavi, koja ga nije napuštala do smrti, ali i optužba varljivom i površnom ženskom srcu. U njemu se najbolje vidi koliko mu je Mila bila neostvaren san. Ona je u to vreme već postala glumica, pa u pismu stoji:

"Posle šesnaest godina - Draga Gospo! Video sam vas - grudi mi se stegoše, srce je silnije kucalo, ne imadoh uzdaha a disanje me skoro izdade: činilo mi se da ću umreti. Beše li to ljubav? ...Grudi su mi puste; polje na kome ne osta nijedan cvetak. Pogledajte s jednog hatara na drugi, sve je to mraz pobio. Pa i ona trošna koliba oborena je, pred kojom je tužan pastir one setne pesmice pevao. Sve je to mrtvo, nemo... katkada samo u burnim danima sleti onamo po neki orao i dok se nebo ognjenim bičevima šibano mršti, on klikće, leševa silu razarajućeg božanstva. Ovde je sve razoreno... Ili možda mislite da u vašu ljubav verujem? Vi ste glumica.... Vi se umete smejati i plakati... a te suze i ti osmesi meni su život otrovali".


Vestionline


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 28 Dec 2012, 19:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (3): Jelica razbolela lekara

Za života, prvi srpski savremeni pripovedač naročito je bio hvaljen zbog svojih pripovesti o selu, seljacima i starinskim običajima, ali se kasnije pokazalo da su mu mnogo bolje ležale priče iz varoškog života, i one iz sopstvenog. Laza K. Lazarević je doživeo čast da ga nazovu srpski Turgenjev.

Slika
Lazu zaludela crnooka Dorćolka: Stari Beograd


Opisivao je veze između muškarca i žene u svim svojim pripovetkama, čak i kada se to ne može primetiti na prvo čitanje. Ljubav u Lazarevićevoj prozi je po pravilu neostvarena, a pred kraj života, pručuje on, i neostvarljiva.



Uopšte, njegovi junaci koje je to božansko čudo zadesilo, ne prepuštaju se ljubavnom zanosu i ne nose u sebi veliku strast. Neretko se ljubavi i odriču. Uprkos tome, ljubav u njima neuništivo tinja i traje do kraja njihovih života. Laza K. Lazarević ponekad ljubav ismejava i obezvređuje, a i ruga joj se. Ali, on je i tada veliča.



Savina ikona

Laza K. Lazarević je Jeličine oči pripisao i podario čak i tamo gde bi se mislilo da im nije mesto, i svetom Savi! U pripoveci "Školska ikona" on veli: "Samo gore, gde je glava, cakle se oči i ma u koji kraj škole da staneš, uvek gledaju u tebe. Ozbiljne, crne, prodiru ti u dušu, i kao da te nešto pitaju". A u pripoveci "Na bunaru" divlja nevesta Anoka, kad "prevali onim pustim očima, očas ti mrkne svest i jedva se držiš na nogama!" Te reči pisac govori u prvom licu...

Radio je to zato što je i sam mnogo i istinski voleo, i to celog svog života jednu nesvakidašnju devojku. I, dok su njegovi prijatelji i proučavaoci dugo tražili tu njegovu strasnu opsesiju u pripoveci "Švabica", on je zapravo voleo jednu Srpkinju, i nije prestajao da je voli i onda kada je postala "tuđa žena", kako glasi naslov jedne njegove nedovršene priče.


Poljubljena, pa ostavljena

Rođeni Šapčanin, iz ugledne trgovačke porodice, stigao je Laza u Beograd da bi na Velikoj školi učio najpre za pravnika. Već od početka studentski život mu je bio buran. Pridružio se pokretu koji je među omladinom bio u punom jeku, izazvan idejom i radom socijaliste Svetozara Markovića.



Učio je ruski jezik da bi mogao da čita i neprevedene spise ruskih revolucionara, držao popularna predavanja iz prirodnih nauka, prevodio napredne članke prirodnjaka Čarlsa Darvina i fizičara Majkla Faradeja, počeo da prevodi i poznato delo levičara Nikolaja Černiševskog "Šta da se radi" koji, kako sam kaže, "svojim čitaocima pokazuje put kojim se dolazi do društvenoga blagostanja."



On je i sekretar, ili kako se to onda zvalo, pisar studentskog društva "Pobratimstvo", kojom su upravljali studenti-socijalisti. Reklo bi se, punih ruku posla i mladalačkih ideala (koje je kasnije napustio pod uticajem majke, izuzetno jake žene) ovaj student nije imao vremena za devojke. Tu gde se nastanio, kod svog zeta Milorada Popovića Šapčanina, oženjenog njegovom sestrom Milkom, u današnjoj Ulici kralja Petra, prva komšinica mu je bila Jelica Milinović.


Švabica nije pomogla

Ni ljubav Lazina sa Anom Gutjar, ćerkom gazdarice kod koje je stanovao u Berlinu, nije se završila srećno, ali je obogatila srpsku književnost za "prvi gradski ljubavni roman" kako su njegovi savremenici opisali pripovetku "Švabica". U toj pripoveci je njihova veza opisana kroz 13 pisama. Večernje sedeljke sa Anom prekinuo je 1876. godine poziv da se nesvršeni lekar vrati u Beograd da bi učestvovao u srpsko-turskom ratu. Posle rata Laza se vratio u Berlin, ali se pretpostavljalo da se Anom nije oženio jer je ona bila "pogrešne" vere.

Jednoga dana, u bašti, odmah ispod svog prozora ugledao ju je i zaljubio se. Kći oficira poreklom iz Ćuprije, osvojila je mladića na juriš. Visprena uma i izuzetno ljupka, i Jelica je bila zaljubljena u njega. Ali, kada je njen dragan dobio državnu stipendiju za studije medicine, koje je odavno priželjkivao, i zbog njih otišao u Berlin, ona je morala da se uda za drugoga, i to za čoveka neobrazovanog i uskoumnog, nekog Timu iz Zagreba.



Čime je Lazarevića osvojila tajanstvena Dorćolka? Odgovor najverovatnije leži u njegovoj autobiografskoj pripoveci "Verter" gde kaže: "Samo oči! One crne, pola otvorene oči što uvek izgledaju da su sanjive nekim nebeskim snom čežnje...



Za takve se oči išlo na muke, za njih se lila krv, gubila čast i otadžbina izdavala." Slično se nalazi i u pripoveci "Vetar": "Dakle, ta devojka imala je crne oči, velike tako da je iz njih duvao neki vetar, i neka promaja me odmah uhvati i ukoči celu levu stranu... I taj pogled dolazi, istina, ozgo, ali se spušta kroza me i silazi još za čitav hvat u zemlju. Ja sam bar osećao gore na temenu rupu i dole za patos zakovane noge."



Naravno, ženske oči, koje su nadahnule mnoge druge čuvene književnike, ne samo srpske, bile su samo medijum u koji su se sabirale sve druge krasote voljenog bića, tako da je Laza K. Lazarević doživeo svoju Jelicu u svim oblicima - osećajnom, čulnom, intelektualnom, filozofskom. On od svoje drage, dakle, nikada nije zaista pobegao, čak i kada ju je ostavio na cedilu i otišao u Berlin.

Slika
Laza K. Lazarević

Uzalud je pokušao da je zaboravi sa novom ljubavi, sa već znanom Švabicom Anom Gutjar. Oficirska kći sa Dorćola već je ušla u sve njegove damare. Jelica, koja se lako raspoznaje u "Verteru" i "Vetru", nastanila se i na drugim mestima na kojima je niko ne bi očekivao. U pripoveci "On zna sve" o jednom letivetru Vučku, Lazarević takođe kao da sam govori: "U prvi mah pogodi me oko! Odmah zatim ona..." A ona, kao tuđa žena, bila je još lepša i privlačnija.


Pošto je 1881. postavljen u Beogradu za lekara Okruga beogradskog, Lazu K. Lazarevića su prijatelji doslovno uvukli u brak. On je bio pobratim i školski drug Koste, sina predsednika vlade Nikole Hristića. Zabeleženo je da ga je Kosta Hristić odveo svojima na večeru i da mu je tamo bila "servirana" i crnomanjasta Poleksija koju je Laza iz razdraganosti od razgovora i pića poljubio, a Hristići su onda radosno počeli da galame i čestitaju veridbu.



Lazina majka je za ovaj brak rekla: "To nije brak iz ljubavi, ni brak iz računa", čime je želela da kaže da je bio nepotreban. Na venčanju, kum mu je bio kolega i urednik časopisa "Otadžbina" dr Vladan Đorđević. Mireći se sa sudbinom, Laza je uz Poleksiju postao jedan od stubova beogradskog društva i u to vreme podigao svojoj novoj porodici dom u Hilandarskoj ulici.



Tu su im se rodila deca Milorad, Anđelija, Kuzman i Vladan. Otišao je 1885. u srpsko-bugarski rat sa činom majora saniteta, a vratio se kao pukovnik, ali je njegovo nežno zdravlje već počelo da popušta. Jedva je preživeo smrt voljene majke i dva sina. Kada je od Akademije nauka dobio nagradu za najbolju priču koja je iznosila 150 dukata, već je znao da je na samrti.


Umro od tuge

Uzalud je najbolji stilista srpskog realizma postigao sve ono što se može postići prema opšteljudskom, a i građanskom shvatanju onog doba. Nije mnogo vredelo ni to što je postao kraljev lekar, poznati medicinski stručnjak pa i naučnik, uvažena ličnost, ugledni građanin.



Njegove pripovetke, a pre svih poslednje i nedovršene, pokazuju da ga je celog svog kratkog života - imao je svega 40 godina kada je umro - mučilo to što je propustio najvažnije, život sa voljenom ženom. Oni koji su ga odlično poznavali verovali su da se baš zato što se odrekao jedine i prave ljubavi lako razboleo, odustao od borbe i pre vremena umro. Lečeći druge, svojoj duši nije uspeo da nađe leka, niti da svom životu prepiše pravi recept. Kako je sam govorio, bio je kao ptica kojoj je zapaljeno gnezdo, a ptići podavljeni.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 28 Dec 2012, 19:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (4): Sremac imao dve Zone

Otac nezaboravnih književnih likova Kalče, Vukadina i duševnog Turčina Ibiš-age smislio ih je tokom svog boravka u Pirotu, prvih godina po oslobođenju od Turaka, od 1881. Bio je to najsudbonosniji deo karijere Stevana Sremca.

Slika
Ko je Sremčeva Nišlijka: Umetnici su naslikali lik Zone Zamfirove na osnovu piščevih opisa u istoimenom romanu

Kada je završio Veliku školu u Beogradu, i neko vreme radio kao praktikant u Ministarstvu finansija, slikajući svog kolegu Kostu Veljkovića stvorio je jedan od najboljih srpskih romana "Vukadina".



U taj roman je uneo i dosta toga što je video i doživeo pošto je stigao u Pirot, mali grad u jugoistočnoj Srbiji, da bi u tek osnovanoj Gimnaziji bio profesor. U gradiću pod Momčilovom tvrđavom Sremac je i počeo karijeru spisatelja pripovetkom Rastko, objavljenom u vreme Srpsko-bugarskog rata 1885. u jednom niškom listu.

Ne dam je tebi!

Novi profesor se brzo srodio sa novom sredinom i poštenim i vrednim Piroćancima. Sa nekoliko uglednih domaćina se i sprijateljio.



Tako je odmah po dolasku postao čest gost u kući bogatog Ranđela Stojanovića, koji je živeo u najlepšoj i najvećoj kući, bivšem konaku Mustafa-age. U tom domu je upoznao Jelenu, drugaricu Ranđelove kćeri. Ona je bila kći pirotskog sveštenika Pantelije Pančića.



Mladi profesor se u nju zaljubio mnogo i strasno, ali nije mogao da se odrekne svoje druge, doživotne strasti, politike. Njegova Liberalna stranka bila je tada u opoziciji prema naprednjacima, koji su bili na vlasti svuda, pa i u zabačenom Pirotu. Politika je u Srbiji bila i ostala velika narodna nesreća još od samih početaka nove državnosti, a po Sremčevu ljubav postala je ubitačna. Sremac, koji je kasnije u liberalskoj Srpskoj zastavi pisao svoje čuvene, partijski pristrasne Raboše, iz Pirota je 1882. godine poslao dopis jednom beogradskom listu u kojem je kritikovao mesne vlastodršce.

Slika
Stevan Sremac

Naročito je istakao da u tom zaostalom gradiću žare i pale Tri Pante. To su bili nekadašnji profesor Velike škole i poznati istoričar Panta Srećković, tada okružni načelnik u Pirotu, zatim sreski starešina Panta Drobnjak, otac rano preminulog i nadarenog književnika Janićija Drobnjaka i, naravno, pop Pantelija Pančić, otac Sremčeve drage.



Samo zbog tih napisa, zbog političkih deoba i mržnji koje nisu umele da se zaustave pred kućnim pragom i odvoje od privatnog života, Pantelija nije hteo da da svoju mezimicu pridošlom profesoru, ma koliko da je Sremca čaršija brzo prihvatila i uvažavala, naročito zbog njegove pameti i duhovitosti.



Umesto toga, udade je za običnog ekonoma u pirotskoj bolnici. "Ne dam je tebi", dugo je u ušima zvonilo nesuđenom mladoženji. Osramoćen i ožalošćen, a istinski zaljubljen, Sremac nije postupio kao njegov Mane kujundžija kada mu je proševina propala pa je oteo Zonu Zamfirovu ne bi li osramotio budućeg tasta. Mladi profesor je ubrzo zatražio premeštaj. Mnogo kasnije je se saznalo da je njegova Jelena bila veoma nesrećna u braku i dugo je, i posle piščeve smrti, tavorila poslednje godine u Nišu.


Stevan Sremac je otišao u Niš, koji se od Pirota izgledom nije mnogo razlikovao u to doba, ali jeste prema živosti i otvorenosti. Bio je to i dalje orijentalni grad sa mnogo niskih kuća i mirisnih bašta, vrednih zanatlija i veselih građana. Taj svet kardaša i joldaša (na turskom jeziku, ljudi bliskih kao braća), đuvegija i sevdalija, zanosnih devojaka i mladih žena, Sremac je hitro i mnogo zavoleo. Ipak, posle svoje prve velike ljubavi sa popovom kćeri, trajno je ostao sa ženama neuspešan. Zbog jedne Nišlijke je čak budući velikan srpske književnosti pokušao da prekrati svoje muke u mutnoj Nišavi!


Sremca voleli svi osim "Tri Pante": Stari Pirot



Danas još važi stanovište da je priču iz ubavog niškog života, o lepotici Zoni čorbadžije Hadži Zamfira, Sremac čuo i pozajmio od Branislava Nušića, i da je prava Zona zapravo živela u Prištini, gde je veliki srpski komediograf službovao kao konzul.


Svađa ušla u roman

Političku svađu sa pirotskim popom i propalu proševinu Stevan Sremac je pretvorio u jedan od najboljih srpskih romana-komedija. U njemu je opisao kako su se ljuto zavadile porodice popa Ćire i popa Spire, koji su dotada živeli u slozi i udobnosti. Sukob je nastao oko krupnog razloga, mladog i novopridošlog učitelja, oko toga koja će ga porodica uzeti za svoju kćer i sebi prisvojiti mladoženju kakav se samo zamisliti može.

Međutim, novi podaci o životu Stevana Sremca govore nešto drugo. Pesnik Niša, kako su ga nazivali, i prijatelj Nišlija koje je perom sa velikom naklonosti opisivao, voleo je kafanu kao i oni. U početku je čak u kafani stanovao. Posle je počeo da uzima kvartir kod skromnih i gostoljubivih stanodavaca. Kada je bio kirajdžija baba-Sike Vacinice, u delu grada zvanom Palilula, na nekadašnjoj Džodžinoj kapiji, upoznao je devojku koju je kasnije opisao u svom čuvenom romanu Zona Zamfirova.



O tome se danas zna zahvaljujući jednom kasno pronađenom pismu iz Sremčeve zaostavštine koje je poslao svojoj rođaki Desanki Popović, gde kaže: "Za sve ti hvala u pismu, samo ne za onu vest koja me je porazila. Mislim na vest o gospođici Z. Kad sam pročitao, odmah sam poleteo preko vašarišta, jer tu blizu sedim, pa pravo na Nišavu. Nišava beše nabujala pa samo valja klade, zapenušila i uzburkala se pa propinje visoko talase - uzburkano sve kao u duši mojoj!



Ja sam se rešio bio na očajan korak. Kad sam došao na obalu nišavsku, osvrnem se još jedanput na Niš, pogledam Suvu planinu, Vinik i Goricu, na vinograde i na sva ona mesta gde sam onako lepo tolike godine provodio. Sve mi prolete u pameti u onim trenucima; i Banja gde sam se toliko puta za pola dinara okupao (plativ 3 din. za fijaker) i Gorica gde sam u vionogradima jeo tarane, ćevap i slatkoga kupusa, i Vinik odakle sam - popevši se na nj - uživao u lepom izgledu; sve sam to, velim, gledao i osećao sad.


Ljubav je samo patnja

Pisac i čovek kome ljubav i ženidba nisu polazili za rukom uspevao je snagom svoje nadarenosti da stvori tako snalažljive i uspešne ženike, ali je u tišini svoje samačke sobe o ljubavi pisao nešto sasvim drugačije: "Sva osećanja su ništavna i slaba prema osećanju ljubavi koju čovek vekovima proučava, o kojoj se tolike knjige pišu, a koju čovek ipak, najmanje zna. Za mene ljubav dok je u čežnji, dok je nedozvoljena, označava duševnu patnju. Stoga se s pravom može reći: ljubav je patnja. I što neko više voli neko stvorenje, to je njegova patnja veća... Ko voli, taj pati, ali i uživa život i oseća smisao."

I svemu sam tome morao okrenuti leđa, svemu tome jednoga trenutka reći 'zbogom'. Pogledam u reku koja će me još koji trenutak talasima svojim zagrliti i ujedared skočim u vodu". Ipak, srećnim slučajem se po drugi put odbijeni ljubavnik u poslednjem trenutku spasao od utapanja, i ostavio da se nagađa šta ga je nagnalo na tako očajnički korak.

Tajanstvena gospođica

Sremac nikada nije otkrio ko je bila tajanstvena gospođica Z. Nešto malo svetla na taj deo njegovog života bacio je mnogo godina kasnije poznati proučavalac srpskog juga Jovan Hadži Vasiljević, koji je bio učenik niške gimnazije kada je u njoj Sremac bio profesor. On kaže: "U Nišu se zna da je samo ime Zona (Zunca) ime Sremčeve ljubavi u Nišu, čija je sudbina bila slična onoj Zone Zamfirove".



I još kazuje i to, iz koje je porodice i čija je kći Zona bila. Njen otac je bio bogati Hadži Vasko, koji je "stanovao na Džodžinoj kapiji, (tamo gde je dugo boravio Sremac) i bio čuven po svome odlasku na hadžiluk, po svome velikom kućnom čardaku i po svojoj kapeli u kući mu".



Po svemu sudeći, ta niška Zona je odgovorila na ljubav mladog profesora, ali su i nju roditelji udali za drugoga. Posle još jednog neuspeha, Stevan Sremac je ljubavi rekao zbogom. Bilo je slučajeva da su mu nudili, gotovo naturali bogate i lepe devojke. A on ih je, sa osmehom na usnama i tugom u srcu, sve odbijao.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 28 Dec 2012, 19:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (5): Večiti mladoženja

Tvorac "Santa Marija della Salute", najljubavnije među svim srpskim pesmama, uvek je verovao da će ljubavna sreća biti kruna njegovog uspešnog života, ali tu sreću nikad nije pronašao. Imao je Laza Kostić svega 19 godina kada ga je prvi put sreo njegov, kasnije veliki prijatelj i lekar Milan Savić.

Slika
Veliki zavodnik još kao student: Budimpešta iz studentskih dana Laze Kostića


Ugledao je Lazu u crkvi, onako "belog lika, okruglih obraza, crne bujne kose" kako stoji za pevnicom, nemarno oslonjen na nju, i "više je gledao u žensku prepratu nego u ikonostas". Gledao je, dakle, veliki pesnik za ženama još od najranije mladosti i pružao im ruke sve do poslednjeg daha. Divnim stihovima zidao im je hramove, a 1871. pozvan je da održi i predavanje: "O lepim ženama u životu i pesmi."


Julija i Romče

Laza Kostić je bio u središtu pažnje svuda gde bi se našao, a naročito lepo priman je u ženskom društvu. Kada je 1861. za stogodišnjicu rođenja dobrotvora Save Tekelije na proslavi u Novom Sadu učestvovao kao glumac u Sterijinom "Kir Janji", dobio je priliku da se upozna sa uzbudljivim pozorišnim svetom. Tako je upoznao i svoju prvu veliku strasnu ljubav, u ono vreme poznatu glumicu Jovanku Kirković.



Labudova pesma

Poznato je već da je Laza Kostić svoju najlepšu, a labudovu pesmu "Santa Maria della Salute" posvetio Lenki, kćeri svog prijatelja veleposednika Đorđa Dunđerskog. U ovu lepu i obrazovanu devojku zaljubio se uprkos tome što je od nje bio stariji bezmalo tri decenije. Kada je Lenka iznenada umrla od neizlečive bolesti ne navršivši ni dvadeset šestu godinu, tek-tada je pesnik svoju platonsku i, naravno, tajnu čežnju mogao da poveri svom dnevniku, kasnije i pesmi.

Jovanka je svojom neobičnom lepotom i talentom toliko zanela pesnika da ju je nazivao Julijom, a sebe Romčetom. Bila je živahne i vesele naravi, a i obrazovana, tako da mlađanom studentu prava nije smetalo to što je nekoliko godina starija od njega. Kao i on rano je ostala bez majke. Laza joj je tepao Luče molovano i nadenuo joj ime Bebuš.



Zbog Jovanke je često napuštao predavanja u Pešti i ostajao u Novom Sadu. Znala je ta devojka da joj je vek kratak, jer je bila grudobolna, pa se predavala životu i uživanjima. I, kao mnoge budimske i novosadske udavače, želela je da što pre postane supruga Lazina. Ne želeći da se sama nameće, ona je to pokušavala preko zajedničkog prijatelja Đure Vukićevića Baćuške. Laza za to nije hteo ni da čuje.



Ali, kada je Jovanka sredinom 1863. počela već da baca krv, bio je stalno uz nju. Toliko je verovao da će njegova draga ozdraviti da je nekadašnjem svom profesoru a tada upravniku novosadskog pozorišta Jovanu Đorđeviću, novembra iste godine, preporučivao Jovanku za glavnu ulogu u drami Maksim Crnojević. "Jovanka, mislim da će biti zgodna za Anđeliju", pisao je prijatelju.



Jovanka je bila uspešna u mnogim dramskim ulogama. Još kada je prvi put nastupila u jednom posrbljenom nemačkom komadu, kritičar lista "Danica" čestitao je Srpskom narodnom pozorištu "na takvoj prinovi, jer svojom krasnom spoljašnjošću, umiljatim glasom i gracioznim kretanjem obećava da će vremenom biti dobra glumica".


Upisana u večnost


Glumica Jovanka Kirković je ipak ostala upisana u večnost zahvaljujući tome što je Lazu Kostića nadahnula za pet pesmama koje je kritika uvrstila u njegove najbolje. U "Ljubavnim dvorima" on peva: "Na usti sam ti zido'o ljubavne dvorove, od poljubaca temelj, od slasti stubove", a u "Pod prozorom" veli: "A prozor da skujem iz onog pogleda kad oko tvoje živo, najživlje pogleda." Ne manje uzbudljiva je i pesma "Na iskap". U svega tri strofe u njoj Laza Kostić, kao i mnogi drugi romantičari, peva kako je pijan pao na grudi svoje dragane samo zato što je srknuo vino njene ljubavi, a želeo je naiskap da ispije "njena usta punu čašu".

Tako se i dogodilo, ali je baš zato Jovanka počesto stradavala od spletki, zavisti, sujete, surevnjivosti kakve obično vladaju u glumačkim trupama. Uz to, razočarana što neće doživeti makar bračnu sreću sa čovekom kome se bez ostatka predala, odlučila je da sve što još može pokloni publici. U avgustu 1864. sama se obratila upravniku Đorđeviću sa molbom da joj da da "igra sve", a ona će se sama odreći uloga koje nisu za nju. Samo želi "sve da proba".



Pismo je završila vapajem: "Kada moju sreću i budućnost prezirem, bar da znam zašto prezirem!" Poslednja želja glumici Jovanki Kirković nije se ispunila. U dokumentima Srpskog narodnog pozorišta od narednih godina nje više nema. Ne zna se čak ni gde je i kada umrla.
Posle strasne veze sa lepom prvakinjom novosadskog glumišta, Lazi Kostiću se "dogodila" najveća ljubav, koja je, kako je izgledalo, mogla da se završi brakom. Bila je to budimska Srpkinja, Pava Stanković. U nju se Laza zaljubio još dok je bio student u Pešti, i brojao poslednje dane veze sa Jovankom. I Pava je, kao skoro sve Lazine devojke, bila veoma lepa. Otac joj je bio bogati trgovac i zvao se Josif, a stric čuveni kompozitor Kornelije Stanković.

Slika
Nikada nije imao prave sreće u ljubavi: Laza Kostić

U pismu svom drugu Đorđu Popoviću Daničaru, 1862, pesnik otvoreno priznaje sledeće: "Ja ne znam kako bih podmlađivao volju i snagu da nije - da nije Pave; ona me voli - ja bar tako mislim, al' je čudno da to meni ni najmanje ne smeta da i ja nju volim. I ako se u tu devojku zaljubim, kao što slutim da se mogu zaljubiti, biće čuda i pokora i s tim će biti opasnije, što se nisam zaljubio u njenu lepotu, nego u ono što je sve lepše i lepše, u njen genijus."



Pesnika su, kao i mnoge pre njega u to doba, opčinile divne devojčine oči, i on o njima sanja: "U očima tim sunčanim sakrio se tamni sunče, slatko moje divotanče, u očima tim sunčanim."




Stihovi za opomenu

Ipak, na tom sunčanom budimskom nebu bilo i podosta oblaka. Izgleda da je bilo i raskida. Jedan takav veliki nesporazum dogodio se još na početku njihove ljubavne veze, i o tome govori Lazino pismo Antoniju Hadžiću: Pozdravite Pavu par ekselans, mada sam raskrstio s njome. Kažite joj da je svaku noć sanjam, a to je žalost, jer je to znak da u Novom Sadu nema njojzi nikakvog ravnog predmeta, al' opet, ne zakrati Bože...". Bog nije zakratio, učinili su to ljudi, oni iz Pavine porodice.



Najpre se Laza Kostić sukobio sa njenim tečom, majorom Petrom Dukom, koji je stanovao u kući trgovca Stankovića. Duka mu je u pismu u februaru 1864. zabranio da kroči u njihov dom, gde je pesnik do tada godinama bio priman srdačno i gostoljubivo. Doduše, Laza Kostić, kako se čini, nikada i nije ozbiljno mislio na ženidbu pa ni sa Pavom, ali o tome, naravno, nikad nije govorio sa njenim roditeljima ni sa njom. A Josif Stanković je želeo da svoju kćer što pre i što bolje udomi.



To je i učinio čim mu se ukazala zgodna prilika. Da bi zataškao raskid pesnika i budimske "nenagledane deve", udao ju je daleko, u Vukovaru 1865. godine. Lazini tužni dani od tada postadoše "pronadani, projadani", a njegovi sanci "mračni tugovanci", pa je sebi za utehu a i opomenu pevao: "Od jave si kovo snove, sad od snova javu vezi."


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 28 Dec 2012, 20:03
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (6): Greh sa svastikom

Vojislav Ilić, pesnik, Beograđanin sa kojim je započeo preobražaj srpske poezije novog veka, vodio je nesrećan život. Posle bolešljive rane mladosti pratili su ga mnogi brodolomi, od političkih progona i porodičnih tragedija, do ljubavnih nesreća. Prva od dve velike Ilićeve ljubavi se danas retko pominje, ali se može naslutiti koliko je upravo ona, ranivši mu dušu, obogatila njegovu poeziju.

Slika
Poludeo za glumicom: Ilić je bio čest gost Narodnog pozorišta u Beogradu


Već u "Molitvi", njegovim prvim stihovima o ljubavi, može se saznati da je tajanstvenoj gospođici ime Zorka, koji je pravu odu poklonio u jednoj nedovršenoj pesmi bez naslova, koja glasi: "Krin nije belji od lica tvog, nedra su tvoja od snega belja, za ljubav te je sazdao Bog, jedina si mi čežnja i želja. Zbog tebe ja sam tužan i bled, žudim i čeznem za tobom - gde si? Dođi, rasturi s duše mi led - budi mi Zora, ko što i jesi, samo ti ime...".


Miljenica umetnika

Ta Zorka ili Zora kojom je počinjao svaki dan pesnikove mladosti nije bila niko drugi do mlada beogradska glumica Zorka Todosić. Ljubi je Vojislav "više nego svet", za njom "gine, vene". Zbog nje, nemir mu "stisn'o grudi", a srce mu "puno studi". U pesmi "Ljubav" opevao je "sreću, bol i jad" od čežnje od koje je i bol sladak. Ali, kao i u drugim prilikama njegovog kratkog života - umro je u 34. godini - i u toj prvoj ljubavi Vojislavu Iliću je bilo suđeno da doživi samo tugu i nesreću.



Prva feministkinja

Milevica, kako joj je otac Đura tepao, razlikovala se od ostale njegove dece, i bila mu je najsličnija: obrazovana, nadarena, umešna, zanimljiva, slobodnih shvatanja. Rečju, u svoje vreme neshvaćena žena, i, kako su ocenile mnogo decenija kasnije beogradske "Novosti" - "da je danas živa, bila bi najveća feministkinja".

Glumica nije mnogo obraćala pažnju na zaljubljenog poetu, a on je i pored toga njome bio dugo opsednut. Njeno ime je dao junakinji svog najvećeg speva "Ribar", ali i prvorođenoj kćeri koju je dobio u braku sa Tijanom Jakšić, kćerkom Đure Jakšića.


Zorka Todosić je posle Milke Grgurove i Vele Nigrinove bila najveća umetnica beogradske pozorišne scene. Potekla je iz poznate umetničke dinastije Popovića koja je dala dvadesetak glumaca. Oni su jedno vreme sačinjavali polovinu trupe Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zorka je bila kći glumačkog para Ljubice i Dimitrija Kolarovića.



Na pozornicu Narodnog pozorišta u Beogradu stupila je već u četvrtoj godini, a do sedamnaeste je već bila slavna. Ali, tada su je udali za jednog udovca, bankarskog činovnika u Zemunu. Već u drugoj godini braka Zorka je saznala da je njen muž neizlečivo bolestan. Negovala ga je dok nije umro, a onda se 1887. vratila na scenu.

Slika
Život obeležen nesrećama: Vojilslav Ilić

Temperamentna glumica vrlo brzo je postala miljenica publike. Sa podjednakim uspehom tumači glavne uloge, tragične i komične, i to u najboljim komadima svog vremena. Nadahnuto igra mazne šiparice, stidljive naivke, uobražene kaćiperke, pakosne spletkašice, tvrdoglave goropadnice.



A kada se zavesa spusti, plenila je sve oko sebe ženstvenošću i prijatnim govorom, glasom izražajnim i toplim, skrivajući u sebi nešto vragolasto, skoro vražje. U nju je bila zaljubljena čitava armija obožavalaca, a posebno muzičar Šarm, pevač i glumac Daskašev, i, naravno, Vojislav Ilić. Kako je Zorka Todosić važila i za prvoklasnu opersku pevačicu, postala je prva Koštana iz čuvenog dela Borisava Stankovića.



Glumila je svim srcem i dušom, tako da se isprva i nije zapažalo šta je bila njena uloga, a šta pravo ludilo koje je počelo da je obuzima. Nije prestajala da igra ni kada joj se um gotovo potpuno pomračio. Kada to već nije mogla na pozornici, gde god je stigla kazivala je bez greške čitave stranice svojih uloga. Smrt ju je 1936. godine spasla muka, od kojih je najgora bila potpuni zaborav publike.


Zalutala među Srbe

Nije se mnogo ožalošćenih okupilo iznad rake Zorke Todosić kada je umrla 1936. godine. Od nje, svoje učiteljice, oprostila se isto tako velika umetnica Žanka Stokić, koja je tada rekla da je Todosićeva greškom zalutala među Srbe, jer je njeno pravo mesto bilo među umetnicima Beča ili Pariza. Dok se mala pogrebna povorka sa kovčegom nekadašnje prvakinje Narodnog pozorišta kretala prema Novom groblju, oni koji su se slučajno zatekli na ulici nisu znali ko se sahranjuje. Tek ponegde bi se čuo šapat: "Kažu, bila je glumica..."

Vojislava Ilića u to vreme već skoro četiri decenije nije bilo među živima, ali se još moglo naći onih koji su se sećali skandala sa njegovom drugom velikom, i naravno, nesrećnom ljubavi. Mileva ili Levica Jakšić bila je najmlađe dete Ilićevog "brata" po peru i kafanama Đure Jakšića. Takođe je bila i rođena sestra Ilićeve supruge Tijane.



Imala je svega 10 godina kada joj je 1878. umro otac, a posle su se ređale sahrane za sahranom, braće, sestre, majke. Mileva Jakšić je postala učiteljica. Odlično je crtala, obožavala je poeziju, i jednog pesnika. I to, ni manje ni više nego muža svoje starije i već umrle sestre. Takva ljubav je u njeno doba bila sablažnjiva. Ali, Levica se predala proslavljenom pesniku svom dušom i devojačkim ugledom, a pesnik joj nije ostao dužan. Istom, žarkom ljubavi zavoleo je Vojislav Ilić i nju, "po volji svoje sudbe klete".



Njihova veza nije dugo trajala, ali je bila prekretnica za oba života. Nijedna druga žena nije prvog srpskog modernog pesnika nadahnula na tako snažno i često stvaranje, a kad su se rastali, potpuno se okrenuo boemskom životu koji mu je dokrajčio zdravlje. Već u prvoj pesmi, poslanici Gospođici N, pisanoj u Loznici dok se Mileva nalazila u Crnji, Vojislav je pokazao i koliko je zaljubljen, i koliko je njihovu vezu teško sakriti i održati.



Pesmu joj je napisao umesto pisma i objavio u listu "Stražilovo", kako bi je njegova draga sigurno dobila i pročitala, a da njena okolina ni ne nasluti kome je to pismo upućeno. U drugoj poslanici Gospođici N. on se najradije seća "prijatnog slatkog sna" kad su bili zajedno, a sad on sam kroz polja bludi. Slično sećanje opisao je i u pesmi koja počinje stihom "Veče je odavno prošlo". Ali, već krajem 1886. ispevao je pesmu "Sumnja" u kojoj u zaljubljenom pesnikovom srcu otpočinju neverice i on peva o ljubavi "koje nema više", da bi se u pesmi "Zbogom" konačno oprostio od svoje voljene.


Nešto malo pre toga, o Ilićevoj vezi sa mladom svastikom čaršija je već počela i javno da govori. Zato je ona u molbi ministru prosvete tražila da je postave za učiteljicu "ma u kojoj školi" u Srbiji, samo što dalje od Beograda. Ali, kao nekada i za njenog oca, ni za nju nije bilo službe. Ljubav Mileve i Vojislava naišla je na opšte osude i zgražavanja.



Jedan od njene braće, zanatlija, sa čekićem je došao na pesnikova vrata da brani čast porodice. Zato su njih dvoje pobegli u Vojvodinu, u tadašnju Austrougarsku. Ali, kako se sećao Vojislavov najbliži prijatelj Branislav Nušić, pesnik je ubrzo posle toga počeo da se "oseća umornim i od proganjanja i od ljubavi". Par se pokajnički vratio u Beograd.

Ljubav platila životom

Tek tada je kći Đure Jakšića dobila službu u Varvarinu. No, za grešnu ljubav morala je da plati. Ostali članovi porodice Ilić, oni koje je volela kao druge roditelje, ugurali su je 1888. u neželjeni brak sa jednim učiteljem, mnogo starijim od nje, uz to i bolesnim. Odmah posle venčanja Mileva se teško razbolela. Sa mužem je tada živela u Prokuplju.



Razočarana u njega, ponovo je tražila premeštaj, ovog puta čak i u zaostalim, tek oslobođenim krajevima Srbije. Obrenovićevska vlast nije imala milosti, i to je mladu učiteljicu dotuklo. Život najmlađeg i najnaprednijeg deteta Đure Jakšića završio se onda kada je za njene vršnjakinje tek počinjala prava radost mladosti.



Mileva Jakšić je imala svega 21 godinu kada je umrla. Njeno veliko i strasno srce sagorelo je u onom trenutku kada je iz njenog života otišao čovek za kojim je to srce do kraja odano kucalo.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 30 Dec 2012, 17:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (7): Borina nečista krv

Imao je Borisav Stanković jednog ujaka koji se zvao Senta Grk, obućar i rođeni boem, a ovaj je imao vrlo lepu, jedru i neobičnu snažnu ženu, mnogo mlađu od sebe.

Slika
LUDEO ZA KOMŠINICOM: Rodna kuća Bore Stankovića


Junaci romana Borisava Bore Stankovića, svi do jednog, vole život i uživanje, lepotu i sreću, ali im sudbina pruža samo žal, neuspeh i promašaje. Sve se urotilo protiv njih, i patrijarhalni obziri, i položaj u društvu, i moralne norme i bračne obaveze, a oni stalno, poput gazda Mitketa iz Koštane, ili Sofke u Nečistoj krvi, neprestano pružaju ruke za nečim savršenim, velikim, uzvišenim. Žele da pobegnu u beli svet, da se izvuku iz svoje krletke i spasu od tragičnog usuda. Ali, to im ne polazi za rukom, baš kao što kaže jedan od Borinih likova, Jovča: Ono što ti je srce tražilo, nikada nisi imao.


Nedostižni ideal



U svim delima Bore Stankovića taj nedostižni ideal uvek je ljubav, i ona je uvek toliko fatalna da nijedna ličnost ne može da je ostvari. Zato je kod njega mesar opčinjen mesečinom, koja kod čuvenog Vranjanca uvek ima čarobnu moć, patroldžija pati od prevelike strastim, beračica od ljubavne groznice, a prva komšinica i ljubavnica od pasjeg života posle udaje za nevoljenog čoveka. Zato im je sadašnjica prazna, a budućnost porazna, baš kako je i veliki pisac povremeno osećao za sopstvenu subinu.


Slika
BIO JE ZALJUBLJEN U UJNU: Spomenik Bori Stankoviću

Već za prvu Borinu ljubav u ono doba bi mnogi rekli da je i sama nečista. On je bio zaljubljen u sopstvenu ujnu. O tome je pripovedao Borin najbliži prijatelj iz mladosti Petar Milenković: "Bora je imao jednog ujaka po majci. Zvao se Grče (Senta Grk). Bio je obućar. Voleo je mnogo da pije i bio rođeni boem. Grče je imao vrlo lepu, jedru i neobičnu snažnu ženu, koja je bila mnogo mlađa od svog muža. Ne bih umeo da vam kažem kad smo prvi put otišli kod nje, ali Bora je mnogo voleo nju i njenu kuću i često je tamo navraćao. Mi smo pravili šalu sa njim da je zaljubljen u svoju mladu ujnu, ali on nikad na te šale nije odgovarao. Niti se ljutio, niti smejao, prosto je prelazio preko toga".


Stankovićeva ujna bila je slika i prilika njegove Nuške iz istoimene pripovetke, puna čulnosti, živahnosti i temperamenta kojom je opčinjavala sve oko sebe. Zanimljivo je da je prvu verziju "Nuške" pisac napisao u prvom licu. Svu lepotu žene, senzualnost njene prirode i tragičnost sudbine on je uzeo od ujne i tu rodoskrvnu ljubav prema ujni, kako se u njegovo vreme smatralo, iako ona mladiću nije bila stvarni rod, postala je polazište romana Nečista krv, kao i Jovčine grešne naklonosti prema sopstvenoj kćeri, stradanja Tomčinog zbog nedostižne žene u "Starim danima", Mitketovog derta u "Koštani" i Tašaninog greha i kažnjavanja u "Tašani".


Pasina priča


Pasa, komšinica i tajna ljubav Borisava Stankovića bila je već ostarela kada je razgovarala sa jednim beogradskim novinarom. Nije priznala da je "vodila ljubav" sa svojim komšijom, ali jeste to, da je Bora dva puta pisao njenoj majci da je ne uda dok on ne završi školu. Ali, majka, koja ju je jako strogo držala, nije htela da je da za činovnika. Govorila je da činovnici stalno lutaju iz grada u grad. Na pitanje, da li se ljutila što ju je Stanković opisivao u svojim pričama, Pasa je odgovorila: "Dolazio je Bora sa svojom ženom kod nas. Ja sam mu prebacivala što me je metnuo u knjige, a on mi kaže: "Ej, mori, samo na dobru ovcu se turav zvono!".

Dugovečna Gina


Angelina, udata Stanković, bila je rodom iz Bora, iz porodice zanatlija. Njeni preci su došli u Austrougarsku još pod Člarnojevićem, i naselili se u selu blizu Pešte, i tu, u Čobancu rodio se Angelinin otac Nikola. Zbog graničarske hrabrosti koje su pokazali u borbi sa Turcima, ali i prema novim vlastima, dobili su nadimak Sabadoš, što na mađarskom jeziku znači "slobodan". Nikola se preselio u Beograd 1876, u doba srpsko-ruskog rata, i tu već naredne godien umro, tako da se njegova najmlađa kći, buduća gospođa Stanković rodila kao posmrče. Završila je Inštitut kraljice Natalije koja je bila u rangu današnje više škole. Imala je lep rukopis i prepisivala je neka dela svog muža. Živela je još dugo posle smrti svog muža, i umrla je tek posle Drugog svetskog rata.

Postojala je još jedna žena u koju je Bora Stanković bio zaljubljen i koja se takođe kao crveni konac provlači kroz celo njegovo stvaralaštvo. Bila je to njegova prva komšika Pasa, sa kojom je u pripoveci "Uvela ruža" doživeo tajnu i strasnu ljubav. Pasa je u vranjanskoj mahali bila na glasu zbog svoje lepote, vrednoće i pameti. U prvoj verziji "Uvele ruže" o njoj stoji: "Prijatelju, ti si možda video mnogo lepote, ali veruj mi, kao nju, mučno... Imala je puno, jedro, duguljasto lice, prošarano onim grošićarskim rumenilom; crne, pametne i strasne oči; imala je rujna, ali ne otvoreno crvena, već nekako vrela, tamna i uvek vlažna ustanca.



Njene oble i fine ruke, jedre grudi, meka i smaknuta ramena, tanak i vitak stas. Sve je to davalo neku plemenitost, draž i milinu njenim pokretima". Bora je sa Pasom rastao. Išli su zajedno na sabore, proševine, svadbe, u vinograd, i on ju je mnogo voleo. Ali, kada je Pasa stasala za udaju, primetio je da "nije više bila onakva kao što su druge prema onima koje vole". Iste godine kada je Bora završio gimnaziju u Nišu, Pasu su udali za jednog dobrog i bogatog zanatliju. Nesrećni momak nije želeo da gleda kako ona usrećuje drugoga. Prodao je rodnu kući i otišao u svet, da se više nikada ne vrati da živi u rodnom Vranju.



Prvu pravu ljubav ipak nikako nije mogao da zaboravi čak i kada se kasnije oženio, stekao dom i porodicu. Sam je govorio u delima: "Beše mu se upila u pamet i u krv, pa nije mogao da zamisli sebe bez nje". Od tada je živeo mučeći se i noseći u sebi svoj poznati "žal za mlados", onu "zakopanu ljubav, proćerdan život i večitu tugu za nečim". Upravo je ta nesrećna ljubav prema Pasi nadahnula Borinu prozu. Tvorac gazda Mitketa, Mite i Mladena, Hadži Tome, Tomčeta i Toneta u stvari je poklanjao sebe i svoju ljubav književnim likovima, dajući najočitiji primer kako ljubav prema ženi utiče na umetničko stvaranje.


Treća velika ljubav Bore Stankovića postala mu je supruga. Zvala se Angelina, Gina. Kada je 1879. došao u Beograd na Veliku školu, prvi utisci o prestonici su mu bili sirotinjska radnička Savamalu, gde je stanovao, i prljavi bircuzi u kojima se hranio. Prolazeći svakodnevno Terazijama ugledao je jednog dana u izlogu neke radnje fotografiju pravog božjeg anđela, kako je govorio. Kasnije je sve opisao u nedovršenom romanu "Pečal", gde stoji: "Još dve godine, pa da svršim školu. U to nadođe nešto što mi oduze godinu. Beše to ljubav, čudna, strasna...



U izlogu slikarevom videh sliku. Ne znam zašto, zastadoh da je gledam. Slika je predstavljala vižljasto, sa stisnutim ustima, kao u prkos ispreseno i jednom rukom pdobočeno, a drugom držeći veselo, devojče u mornarskom odelu... Beše to garavo dete, a opet jako nežno, milo, providno, da zastadoh i gledah je...Uopšte, cela slika bila je takva da me je nekoliko dana mučila". Već nekoliko dana kasnije, Bora je sreo na ulici tajanstvenog "mornara". Bio je snežan, ali prijatan zimski dan. Devojka je sneg gazila polako, a sigurno i čvrsto. Osetivši kao da ga neko iznutra poliva toplom vodom, odlučio je Bora, prvi put u životu, da nekog prati. Pratio ju je skoro do kućnog praga, ali nije smogao hrabrosti da priđe devojci. Uskoro ju je sreo na jednom balu pod maskama. Kada ju je prepoznao, stao je kao ukopan. Činilo mu se kao da će mu srce lupanjem sva dugmeta na prsluku odbiti. Ali, devojka je bila je smelija. Prišla mu je slobodno, osmehujući se kao da se odavno poznaju. Cele večeri se nije odvojio od nje, a posle ni celog života.

Nije to pravo


Međutim, u piščevoj zaostavštini je pronađen koncept jednog pisma u kome se vidi da ni Angelina nije bila ostvarenje snova Bore Stankovića o ljubavi i porodici, jer tu stoji: "Dragi ujače, i sad ne znam zašto se njome oženih. Znam da je nikad ne videh radosnu, nasmejanu. Uvek sa stisnutim usnama, kosim pogledom i tihim disanjem. A još sirota. A međutim uvek obučena po modi, u onom lakom, jevtinom uštirkanom i razdražljivom odelu. Ona nije bila dražesna... Ama, nije brate to, govorio sam sebi. Ljubav hoću".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 02 Jan 2013, 17:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (8): Trinaest Nušićevih žena

Dok je mladi pesnik Branislav Nušić bio na robiji zbog jedne pesme, njegovu prvu ljubav Milicu Terzibašić zaveo je njegov prijatelj, mladi lekar Đoka Jovanović.

Slika
Nušić sa Žankom Stokić posle predstave "Gospođa ministarka"

Ponegde se još izvodi kratka komedija Branislava Nušića "Običan čovek", u kojoj se jedna devojka zaljubljuje u mladića na neviđeno, samo čitajući njegove pesme. Tu je slavni komediograf opisao događaj iz sopstvenog života, što i priznaje u predgovoru. Razlika je samo u tome što se u stvarnosti ta ljubav završila nesrećno, ali je pokrenula mnoga druga Nušićeva dela. Kao i glavni junak Damjanović, i pisac je najpre zbog ljubavi postao pesnik, a kasnije je ljubav bila čest motiv njegovih komičnih dela.


U svojoj "Autobiografiji" Nušić nije bio iskren kada je rekao da je ispevao samo dve pesme, jednoj ženi i jednom kralju. U mladosti se dosta bavio poezijom, koja se i nije isticala naročitom umetničkom vrednošću. Objavio je svega dve ljubavne pesme, "Prva, druga, treća i četvrta tačka moje ljubavi" i "Na dan venčanja", i one su posvećene istoj devojci. Ona se zvala Milica, i upoznala ga je upravo čitajući njegove pesme. Bila je kći Mihaila Terzibašića, trgovca i narodnog poslanika, i sestra jednog Nušićevog prijatelja koji se pojavljuje u "Običnom čoveku". Miličinoj prebogatoj porodici nije padalo na pamet da dozvoli da se njihova mezimica uda za mladića koji je još bio student, i uz to sin propalog trgovca. Da stvar bude gora, mladi Nušić je otišao na dvogodišnju robiju zbog pesme "Dva raba", uperene protiv kralja Milana Obrenovića, i baš tada ga je devojka ostavila. Naime, dok je njen Branislav još bio na slobodi Milica se razbolela.

Slika
Branislav Nušić

Zabrinut za njeno zdravlje, zaljubljeni pesnik se obratio za pomoć svom drugaru Đoki Jovanoviću koji je upravo završio studije medicine. Lečenje je trajalo dugo, i za to vreme Đoka je uspeo da izleči Milicu ne samo od boljke, nego i od ljubavi prema svom prijatelju. Kada je to čuo, požarevački robijaš je 1888. izlio sav svoj bol u sonet koji glasi: "Tebi je sudba drugo obrekla, sreću i zlato, u kom bi sjala; meni samo pesmu je dala: Pevaj, božjače, to mi je rekla. Naše su staze različite, i već je blizu rasputnica; više ti neću gledat lica ni tvoje crne kose vite. Jer ti ćeš tvojom stazom sreće, penjuć' se nome sve više, više, živet' u sretnih dana nizu. A ja ću svojom stazom tuge, pevajuć' ljubav, sve tiše, tiše. Al', ljubi me, ljubi, dok smo još blizu!".



Nušić svoju dragu nije preboleo ni kada je odležao kaznu, ali je nevernici oprostio, a utehu i zaborav pronašao pesmi i boemiji. O tome govori njegova pesma "Na dan njenog venčanja" koja glasi: "Njeni svatovi već prošli, i razišli se, zadovoljan svak. Amor je većem ugasio sveću, u bračnoj sobi već zavladao mrak. Neću je kleti, neveru hudu, varljiva zlata što je ote bljes; ja nisam imao kolajna zlatnih, a njojzi pesma ne beše res (ukras). Neću je kleti, nek bude sretna, sa njim će joj biti sretan svaki sat; ja šta sam mogao, sitnica skoro, jedino ljubav iskrenu joj dat". Od tada su mnogi ženski likovi u Nušićevim delima prikazani kao površni i neverni.

Slika
Kralj Milan Obrenović

U "Autobiografiji" koju je pisao već u zrelim godinama, Branislav Nušić je utvrdio: "Ljubav je jedna vrsta pijanstva. Kad čovek prevali prvu i drugu čašu, otvori mu se apetit i javi žeđ i onda sručuje čašu za čašom. Tako je otprilike bilo i kod mene, i mogu reći da sam postao pravi alkoholičar. Još se ne bih otreznio od prošle ljubavi, a ja bih već prihvatio čašu koja bi bila preda mnom." Iako je tu tvrdio da je imao čak trinaest ljubavi, zapravo je među one tri ili četiri prave umešao školske drugarice, služavke, razne ljubavnice, čak i one udate.



Pišući o prvom poljupcu, zaključio je i ovo: "Čudnovato, čim sam odvojio usne sa usana, ja sam se osetio naoružan iskustvom, koje je ljubavi isto tako potrebno kao i u svima drugim pojavama života. I kao što iskustvo uvek donosi razočaranje, tako se to i kod ove moje ljubavi desilo. Uostalom, razočaranje je najobičniji i obligatan kraj svih ljubavi."


Nušićeva poslednja iz "Autobiografije", trinaesta ljubav, postala je njegova supruga. Zvala se Darinka, i bila je kći trgovca Božidara Đorđevića. Kada je krajem 1891. došla u Bitolj u posetu svom ujaku, konzulu Dimitriju Bodiju, upoznala je njegovog pisara Branislava Nušića. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ali, kada je mladoženja isprosio 17-godišnju Beograđanku, postavio joj je uslov, da mu u braku dopusti jedan od tri poroka, kocku, piće ili žene. Mudra je bila mlada Darinka. Ako bi izabrala kocku, otišla bi kuća, da izabere piće, uz kuću ode i zdravlje, pa je shvatila da je najbolje da izabere žene. Tako i bi. Par se venčao u manastiru kod Bitolja, priredivši veselje o kome se dugo pričalo.


Maler i u ljubavi



Slavni pisac je u "Autobiografiji" zapisao sledeće: "Moja trinaesta ljubav, to je moja žena. Ja sam odavna znao da je broj trinaest malerozan, ali nisam znao da to i u ljubavi važi." Supružnici su u početku bili srećni. Ali, već 1899. u pismu Nušićevim roditeljima koje su oboje potpisali, saopštili su da nameravaju da se razvedu. Glavni razlog je, navodno, bila Darinkina ljubomora i tvrdoglavost, a Nušić ističe, da ako je hteo, mogao je da se razvede od žene odmah posle svadbe, iz mnogo važnijih razloga. Na šta je mislio, može se tek naslutiti iz jednog njegovog komentara o ženskom rodu, kada je utvrdio da na zemaljskoj kugli postoje tri pola: "Severni ledeni, Južni ledeni i ženski ledeni pol."


Na početku 20. veka, kada se već proslavio kao pisac, Branislav Nušić je postao upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. U toj trupi je bio i bračni par Jelena i Dušan Barjaktarović. Oni u umetnosti nisu ostavili dubljeg traga, ali jesu u upravnikovom životu. Bili su tada mladi glumci, i, iz nekog razloga, vrlo brzo stekli naklonost Nušića, koji je na mesto glave pozorišta došao kada i Barjaktarovići. Tako, u listu "Zastava" jedan kritičar 1904. kaže: "Otkad je došlo Narodno pozorište, jedva videsmo starije sange. Gledamo uvek Barjaktarovića u svim većim ulogama: te igra starce i mladiće, ljubavnike i intrigante, neljubavnike i neintrigante. Bilo bi dobro ne pretovarivati mlađe snage."


Za Jeleninog muža Nušić je upriličio gostovanje u beogradskom Narodnom pozorištu i upotrebio svoje veze da bi ga predstavio što pompeznije, mada je i pored toga u čemu, doduše nije imao i neophodnu podršku prestoničke štampe, pa je gostovanje prošlo skoro nezapaženo. I u izveštaju o pozorišnom radu stajalo je da je glavne ženske uloge imala Barjaktarovićka, iako je imala svega 20 godina i nije još bila stalni član pozorišta. Jelena se, zapravo, zvala Adela, i bila je vojvođanska Nemica. Igrala je u nekoliko putujućih trupa, ali o njoj i nema mnogo podataka, osim da je, na primer, igrajući u trupi Petra Ćirića zajedno sa mužem na gostovanju u Šapcu doživela veliki neuspeh. Zna se da je gospođa Barjaktarović imala veoma lepu pojavu i lik, što je, kao i njene mlade godine bilo od velikog značaja za slavnog pisca i upravnika.



Njemu je tada bilo već četrdeset leta, ali se on istinski, skoro kao školarac zaljubio u Jelenu, uprkos tome što je bila tuđa žena. Nušić je glumici Jeleni pružio sve što je mogao. Za nju je kupljena naročita pozorišna garderoba sa lakovanim cipelama i svilenom haljinom koju je ona nosila i kada nije bila na pozornici i koju je ponela sa sobom u Beograd, kada je sa svojim mužem napustila trupu.



Bilo je to upravo u vreme kada je i Nušić napuštao Novi Sad. Ona je mogla ne samo da bira uloge, nego su se za nju potpisivale i menice. Zato se i dogodilo da je ta Nušićeva prevelika, ali istinska ljubav bila jedan od glavnih, dosad malo pominjanih uzroka što je u početku veoma uspešni, pozorišni upravitelj doživeo fijasko, i materijalni i profesionalni. Ko zna kako bi se sve završilo da Jelena Barjaktarović već 1908. godine nije podlegla bolesti koja je pokosila mnoge njene kolege, tuberkulozi.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tajne ljubavi čuvenih Srba  |  Poslato: 02 Jan 2013, 17:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajne ljubavi čuvenih Srba (9): Rakićeve ljubavne drame

Najbliskiji prijatelji Milana Rakića znali su da žene u stihovima velikog pesnika nisu, kao kod mnogih njegovih kolega, tek san o ljubavi i njena idealna vizija, nego prave lične drame.

Slika
Milan Rakić

A njih je imao napretek, u svim rukavcima života. Zato je i pevao: "Na bolove sam davno sviko, sa jadom živim, kao sa drugom." Držao se Rakić iskreno i dosledno ubeđenja da onaj ko ne voli ženu i otadžbinu nije ni pravi čovek, ni istinski umetnik. Pevajući o ljubavi, mladosti i životu kao o trenutku u kome je sve idealno samo dok traje, u tome je bio mnogo ispred svog vremena. Jedna od njegovih najboljih i najpoznatijih, "Iskrena pesma", upravo je to i postala jer je dala punu i stvarnu sliku ljubavi žene i muškarca, o vođenju ljubavi u kojoj uživaju sve dok se ona ne ugasi. Tada je zamenjuju muške laži i ženske suze, ali i ćutanje koje ih drži zajedno i ističe istinu:



"Ja ću ti, draga, opet reći tada, otužnu pesmu o ljubavi, kako čeznem i stradam i ljubim te, mada u tom trenutku ne osećam tako. I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda slušati rado ove reči lažne, i zahvalićeš Bogu što te sazda, i oči će ti biti suzom vlažne. I gledajući vrh zaspalih njiva kako se spušta nema polutama, ti nećeš znati šta u meni biva, da ja u tebi volim sebe sama..."


Beograđanin iz ministarske porodice i pariski đak prava Milan Rakić je uspeo da spoji svoju eruptivnu poeziju sa trezvenim i teškim zanimanjem srpskog diplomate sa početka 20. veka. Njegova životna saputnica i prva velika ljubav bila je jedna Milica koju je upoznao na dobrotvornom balu kod zajedničkog prijatelja. Tada je nastala pesma "Oda ukosnici", koju je devojka izgubila. Milicu, koja je stajala u dugoj haljini na tufne dočekalo je pitanje britkog mladog diplomate: - Šta treba uraditi kada se devojci ispreči grana na putu? - upitao je, siguran da će je zbuniti. - U tom slučaju, granu treba preskočiti - odgovorila je devojka, misleći isprva da je preterala, jer se ovaj kratak razgovor završio poljupcem u ruku i kurtoaznim valcerom.

Slika
Rakić je službovao kao konzul Srbije u Prištini uoči Prvog balkanskog rata


Vraćajući se kući posle bala, Milica je u kočijama plakala zajedno sa sestrom. Sedam dana kasnije Milan je došao u njen dom da je zaprosi. Venčali su se 1905. i ostali zajedno više od tri decenije. Rakićeva izabranica odavala je utisak "dostojne životne saputnice, govorili su da je lepa kao san i otmena kao kneginja koja zna svoje mesto, svoju ulogu i svoje dužnosti".


Iznevereno obećanje



Desanka je javila Rakiću da će se preseliti u Beograd, što je zaljubljenog pesnika podstaklo da započne čitavu seriju ljubavnih pesama, među kojima je i "Kao bajka", koju je morao da prepravlja, da bi imala opšte važenje jer je bila "izgleda isuviše lična". Desanka nije održala obećanje o preseljenju, ali njihovu prepisku nije omeo ni Prvi svetski rat. Već na početku, strašne i slavne 1915. godine, javlja joj se Rakić dopisnicom iz Budimpešte na novu adresu, u Skoplje. Poslednje pismo, isto u vidu dopisnice, poslato joj je u Švajcarsku, u Ženevu. Tu prestaje svaki trag o ovoj verovatno više bajkovitoj nego ostvarenoj ljubavi Milana Rakića.

Sudeći prema stihovima za koje se veruje da je posvetio svojoj ženi, njihov dom je krasio topli sklad, nežna zrelost i posvećenost, dečačke šale i noći pune strasne ljubavi: "I sav zasenjen pred čudesnim sjajem lepote tvoje, slab, bez jednog daha, kao da svakog časa život dajem, prilazim tebi pun pobožnog straha." Tek u današnje doba otkrivena su pisma iz kojih se saznalo da je Rakić, već odavno oženjen, doživeo novo prolećno sunce o kome je toliko pevao. Strasno i požudno, a ipak iskreno, tajno se zaljubio u izvesnu Desanku Živadinović.



Sačuvano je petnaestak pisama koje je uputio toj svojoj vilinskoj ženi. Potiču uglavnom iz vremena Prvog balkanskog rata, oko 1912, mada su se oni, kako izgleda, i ranije poznavali. Prvo njegovo pismo je odgovor na Desankino, poslato iz Bora, gde se ona tada nalazila. On joj, kaže, ljubi ruku koja tako lepa pisma piše i javlja da se baš tih dana pakuje za Beograd, pošto je službeno premešten iz Prištine, u kojoj je bio konzul Srbije. Već u drugom pismu Desanki je otvoreno priznao svoju zaljubljenost, i to u pesmi, i veli, pozivajući se na Francuze:



"Ono što se ne sme govoriti, stavi se u stihove." Ali, to pismo je zalutalo i nije došlo u ruke onoj kojoj je namenjeno. Zato joj je pesnik u trećem pismu otvoreno priznao da je "nosi u srcu svojemu". Ubrzo, u martu 1912. doživeo je i najsrećniji trenutak, da se sa svojom tajnom ljubljenom sretne u Beogradu, u kafani Moskva. Posle toga, on piše Desanki da je on jedan od onih ljudi koji vole samo jednu zvezdu, i srećan je kada je može videti makar i u jednom kratkom trenutku, zato što i u jednom magnovenju može da proživi "čitave svetove".


Kada se Desanka preselila u Zagreb, u drugu državu, Rakić je poverovao da je to kraj njegove sreće, i počeo da traži utehu čitajući Bibliju, da bi joj u pismu naveo reči Jova: "Našto davati videlo nevoljniku i život onima koji su tužna srca." A onda odlazi nekoliko koraka dalje, pa joj u pismu od maja 1912. otkriva da će napisati i objaviti čitavu zbirku ljubavnih pesama posvećenih njoj, Desanki. Štaviše, ističe kako će tom zbirkom "uneti jednu neobičnu i novu notu u tzv. ljubavnu liriku srpsku".



Najavio joj je i skori susret, za odmor, kada bi došao u okolinu Zagreba u Samobor, ali traženo odsustvo nije dobio. Nesrećan, moli Desanku da mu makar pošalje svoju fotografiju, i u pismu joj šalje novu pesmu: "I hoću da onog časa, kad na mene padnu kose tvoje i poljubac jedan, budem kao nekad bezazlen i čedan. Da prvi put poznam čar ljubljene žene. Uz veselu pesmu razdraganih gnezda, da šušti topola i miriše lipa, i radosno nebo mesečinu sipa, tajanstveno rađa novo jato zvezda..."



Uskoro ga je njegova draga obradovala svojom fotografijom, jer kaže: "Vaša fotografija ne može nikako da se skrasi u fioci u kojoj je zarobljena. Ona sirotica muke muči. Svaki čas je iznosim iz fioke čim sam sam, i svaki čas je, čim neko naiđe, vraćam u fioku... Onog dana kada ste mi poslali sliku, Akademija nauka dosudila mi je nagradu Marinovićevu, a onog dana kada sam Vašu sliku primio, dobio sam službeno unapređenje. Pa recite sad da ne postoji vaš blagotvorni uticaj na mene i moju sudbinu."


Veliki srpski pesnik je godine između dva rata provodio u inostranstvu, do kraja u odanoj službi svojoj otadžbini, gde ga je, u Zagrebu, zatekla i smrt 1938. godine.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker