Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:11


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: VESTI - umetnost,kultura...  |  Poslato: 03 Jan 2013, 05:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kuća legata

Slika

Kuća legata nalazi se u zdanju poznatog beogradskog trgovca Veljka Savića, koja je izgrađena 1869. godine, kao jedna od prvih modernih jednospratnih kuća. Nastala je kao plod višedecenijske inicijative umetnika, intelektualaca, stručnjaka i darodavaca, sa željom da se na jednom mestu objedine legati i pokloni učinjeni Beogradu od 1955. godine do danas.

Adresa: Knez Mihailova 46
Radno vreme: 10-20č, ponedeljkom zatvoreno (povremene izložbe)
Telefon: +381 11 33 44 583, 33 44 601


Galerija Kuće legata

Slika

Galerijski prostor Kuće legata nalazi se ulici Kneza Mihaila broj 46. U samom gradskom jezgru i popularnoj pešačkoj zoni galerija je posebno atraktivna za posetioce i ljubitelje umetnosti.

Galerijski prostor se sastoji od 5 prostorija (soba), ukupne površine od 305 m2, koje su orjentisane ka ulici Kneza Mihaila.

Četiri prostorije predstavljaju celinu, s obzirom da su međusobno povezane širokim lučnim otvorima, a pojedinačno su otvorene ka hodniku koji povezuje sve galerijske prostorije. Samim tim su idealne za veće i zahtevnije izložbe. Hodnik se prilagođava izlagačkom programu i može se koristiti tokom izložbe (85m2).

Peta prostorija je zasebna celina, nalazi se takođe na prvom spratu i otvorena je ka holu. Pored ovih 5 izložbenih prostorija, galerijski prostor poseduje i posebnu prostoriju za projekcije sa 25 mesta.

Ulazni hol takođe poseduje elemente izlagačkog prostora i sa svojih 6 otvorenih niša može da se koristi za izlaganje plakata, promotivnog i drugog informativnog materijala.

Galerijska oprema

Sony projektor
Epon projektor
Projekciono platno sa stalkom
Reflektori za šine 7+2 u prve dve prostorije
Neonsko osvetljenje u svim prostorijama
Refleкtor sijalice uskog snopa 16 kom
LG dvd theatre system / 2 kom
Bežični internet
24-časovno obezbeđenje


tob

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 03 Jan 2013, 05:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Legati i dalje bez rekonstrukcije

Gde se i u kakvim uslovima čuvaju dela umetnika zaveštana gradu . Kuća legata, zdanje iz 1869, nema prave uslove za izlaganje i čuvanje dela

Slika
Muzej Tome Rosandića

MNOGI ugledni Beograđani, kolekcionari, diplomate, političari, umetnici, svom su gradu darivali ono što su za života sakupili i(li) stekli. Darivali su kuće, stanove sa pokućstvom i slikama, umetničke zbirke ili atelje, kako je uradio vajar Toma Rosandić. Neki su postavljali stroge uslove, drugi su bili popustljiviji, a bilo je i onih koji su darivali bez ikakvih uslova - poput Olge Jevrić!

Kuća koja brine o 19 legata, a koja je, iako osnovana 1903. i dalje bez svoje zgrade, jeste Muzej grada Beograda.

- Od ovog broja legata ugovorom o poklonu nije predviđeno da svi budu stalno izloženi i otvoreni za javnost. Predviđeno je da se povremeno izlažu i publikuju i, naravno, adekvatno čuvaju. Za publiku su otvoreni Muzej Ive Andrića, Muzej Jovana Cvijića, Muzej Paje Jovanovića, Legat Tome Rosandića i Legat Milana i Pave Sekulić - objašnjava Danica Prodanović, direktorka Muzeja grada Beograda.

Kuća legata je zdanje u Knez Mihailovoj br. 46, koja je ugovorom iz 1981. godine o poklonu Nedeljka Gvozdenovića (poklonio 569 dela) dodeljena kao memorijalni prostor za ovu kolekciju. Moglo bi se reći da je, s obzirom na promenu namene, darodavac izneveren.

Kuća legata je zdanje iz 1869, dograđeno 1911. i kao takva nema uslove za savremeno izlaganje i čuvanje dela. Ona nema ni sopstveni depo, a povereno joj je sedam legata: Olge Jevrić, Milenka Šerbana, Milene Jeftić Ničeve Kostić, Veljka i Mare Petrović, Olge Jančić, Ljubice Cuce Sokić i samog Nedeljka Gvozdenovića, koji je prvobitno sam ovde trebao da se „širi“.

Stanje legata u Beogradu se nije bitno izmenilo u odnosu na situaciju koju smo pratili u seriji tekstova prošle i pretprošle godine. Nisu se ispunili ni tada najavljivani planovi, kao što je rekonstrukcija Kuće legata koja je trebalo da bude započeta prošle, a privedena kraju ove godine.

Jedina relevantna promena je okončana rekonstrukcija Legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića na Dedinju, koji je na staranje poveren Muzeju savremene umetnosti. Od nefunkcinalne porodične kuće Legat je postao sjajan izložbeni prostor koji trenutno predstavlja dela Dragoljuba Raše Todosijevića, našeg predstavnika na ovogodišnjem venecijanskom bijenalu.


BELJANSKI

PRAVNIK i diplomata Pavle Beljanski u Novom Sadu ima spomen-zbirku koja nosi njegovo ime i koja je, za razliku od većine, živo kulturno i dinamično mesto gde se pored stalne postavke nižu i aktuelne izložbe - po pravilu uvek nekako vezane za umetnike i dela koje čuva spomen-zbirka. Ovaj izuzetak potvrđuje pravilo o polumrtvim legatima prestonice.

Beljanski je precizno pravnički „zapečatio“ sve što se tiče njegove zaostavštine. U ugovoru nije bilo „rupa“ koje bi nesavesni ili lakomi čuvari opšteg dobra mogli da iskoriste.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 03 Jan 2013, 06:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Leonardovi kodeksi

U SANU se čuvaju svetski značajne biblioteke naših pisaca i naučnika (1). Posebno vredan legat pionira modernog izdavaštva Ljubivoja Stefanovića

Slika
Naočari Branka Ćopića

U biblioteci SANU, osim pomenutog legata Marka Ristića, po svojoj lepoti, ekskluzivnosti i značaju izdvaja se biblioteka Ljubivoja Stefanovića, pionira modernog izdavaštva.
Zahvaljujući darodavcu Oliveri Stefanović, Akademija je vlasnik prelepih faksimila „Atlantskog kodeksa“ Leonarda da Vinčija, njegovih anatomskih studija i pejzaža iz Vindzorskog zamka i njegovog „Trivulzijanskog kodeksa“. Pored toga tu je i Traktat o arhitekturi Frančeska di Đorđa, faksimil rukopisa kolekcionara svetog Benedikta iz Montekasine, Menandrov papirus iz Kairskog muzeja, fototipsko izdanje Biblije Jurija Dalmatina iz 1584. godine. Sve ove knjige opremljene su luksuzno, u kožnom povezu i propraćene su komentarima znalaca.
„Atlantski kodeks“ (Codice Atlantico) čine faksimili 1.286 Leonardovih crteža i zabeleški iz milanske biblioteke Ambrozijane, koji su podeljeni u 12 tomova. Na ovim listovima velikog formata (60,3 sa 44 cm) Leonardo se pojavljuje kao naučnik, filozof, umetnik i vizionar. Tu su spektakularni crteži raznih pronalazaka, oružja i utvrđenja, hidrauličnih sprava, mašina za letenje, plovila, arhitektonskih projekata, nastalih u periodu od 1478. do 1515. godine.
Po rečima Milke Zečević, zamenika direktora Biblioteke SANU, posebno značajna i vredna je i biblioteka Ljubomira Nikića, sa oko 8.000 knjiga.
Knjige koje su kao legat ostale iza Branka Ćopića upotpunjavaju okruženje u kojem je živeo i stvarao poznati pisac. Posebno dirljivo deluje masivni drveni radni sto na kojem mirno leži njegov crni šešir, pisaća mašina, lupa na rukopisu, naočare, olovke...
Događa se da pojedine značajne ličnosti iz sveta nauke ili umetnosti obećaju da će ostaviti svoje vredne biblioteke nekoj od ustanova kulture, ali to se ne dogodi iz raznih razloga. Naslednici koji dođu u posed značajnih biblioteka vrlo često ponude vredne knjige beogradskim antikvarima. Biblioteka kao celina više ne postoji, a time su izgubili svi: čovek koji je tako predano sakupljao knjige, pojedinci koji bi na jednom mestu mogli da nađu značajnu literaturu iz određene oblasti, a izgubili su i naslednici. Bez obzira na dostupnost informacija preko novih medija, bibliotečke celine imaju izuzetnu vrednost koja raste sve više kako prolazi vreme.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 03 Jan 2013, 06:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Legat - vrednost i problem

Gde se i u kakvim uslovima čuvaju dela umetnika zaveštana Beogradu (2). Neizvesna sudbina poklona Ilije Bosilja, Bate Mihailovića...

Slika
Legat Nadežde i Rastka Petrovića

PRIČA o legatu uvek je posebna priča o kolekcionaru, strasti i ljubavi, bilo da je reč o umetničkim zbirkama poklonjenim nekom od muzeja, ili o konkretnom prostoru - stanu, kući, ateljeu. Više od toga otkriva kolekcija koja se nalazi u autentičnom prostoru nego u muzejskoj postavci, gde su najčešće delimično izložena.

Međutim, kad legator uslovljava svoj poklon oštrim uslovima izlaganja, publikovanja i čuvanja - nastaje problem. Mali broj ustanova, pogotovo imajući u vidu stanje u našoj kulturi, može to da ispuni. Legati su značajno kulturno dobro, predstavljaju i veliku materijalnu vrednost ali - onom kom su povereni - i priličan problem.

DONATOR

JOCA Vujučić je, po mišljenju Ljubice Miljković, kustosa Narodnog muzeja u Beogradu, najveći donator svih vremena u Srbiji. Podigao je osnovnu školu pored Budimpešte, u balkanskim i Prvom svetskom ratu slao je vojsci hranu, osnovao je biblioteku Filozofskog fakulteta u Skoplju. Oko 25.000 knjiga darovao je Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, Galeriji Matice srpske u Novom Sadu 40, a Narodnom muzeju 250 slika.

Kuća sa ateljeom u neposrednoj blizini Muzeja 25. maj, gde je stvarao naš veliki umetnik Petar Lubarda, renovira se, slike se restauriraju i publika će u dogledno vreme moći da uđe u taj prostor. Ali, jedna lasta ne čini proleće. Osim zaboravljenih i zapuštenih legata, naslednici legatora vode sporove sa onim institucijama kojima su darodavci zaveštali kolekcije. Sporovi se vode zbog nepoštovanja ugovorenih obaveza!

Naslednici Ilije Bosilja nisu dočekali da Šid oformi Ilijanum, muzej kakav je po ugovoru trebao da dobije ovaj veliki umetnik za svoja i dela svojih prijatelja koja je sakupio tokom života. I dalje je nejasna sudbina poklona pokojnog akademika i slikara Bate Mihailovića, koji je Pančevu zaveštao svoja i dela svojih prijatelja, velikih evropskih slikara (Tabuči, Alešinski, Lindstrom...). Kuća namenjena za legat Nadežde i Rastka Petrovića (poklon Ljubice Luković, Nadeždine sestre) u Profesorskoj koloniji godinama stoji zatvorena i prazna. Namernik iza vrtne kapijice, pred vratima kuće može da „sretne“ jedino mačke koje su tu našle utočište. U Birčaninovoj ulici, u porodičnoj kući darodavca Vojislava Jovanovića Maramboa nalazi se Odeljenje narodne književnosti Univerzitetske biblioteke, ali bez zaposlenih i čitalaca. Reč je o fondu od šest hiljada knjiga, u kom su i rukopisi sa 1.300 fotografija, nameštaj... Pri preuzimanju legata ugovorom je bilo predviđeno da rade dva bibliotekara, da čitaonica bude otvorena...

Muzej primenjene umetnosti svojevremeno je dobio legat Arse i Vere Milatović, muzeološki obradio zbirku, ali nije mogao da zadovolji uslov i izloži je u posebnoj sobi kao izdvojenu celinu. Naslednici povlače legat, deo rasprodaju, a deo usmeravaju u Narodni muzej.

Ponekad plemenitost onog koji daje legat liči zapravo na trampu. Legat za penziju. Ipak, najtragičnije je „ubistvo“ umetničkog dela - neodgovornost zajednice koja prihvata legat, a zatim ga zanemaruje i prepušta neizvesnoj sudbini. Tada kultura nepovratno gubi. A, kako ističe Marko Omčikus, istoričar umetnosti, „Srbija decenijama ništa ne menja kad su u pitanju nagomilani problemi vezani za legate“


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 03 Jan 2013, 06:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Od darova boli glava

Gde se i u kakvim uslovima čuvaju dela umetnika zaveštana (3) Veljković: Pravo mesto za zaostavštinu slikara je Kuća legata, ali je problem njena neuslovnost. Miljković: Nigde se ne izlažu sva dela

Slika
Zgrada Kuće legata u Knez Mihailovoj ulici

LEGAT je galantan gest darodavca, ali često i prevelika obaveza za društvo. Naime, kako za „Novosti“ kaže Ljubica Miljković, muzejski savetnik u Narodnom muzeju u Beogradu - legati često nisu isplativi.

- Naši legati nisu poput onog Pegi Gugenhajm na Grand kanalu u Veneciji - čiji „život“ je darodavka obezbedila ostavivši novac za njegovo izdržavanje. Naravno, s obzirom na značaj kolekcije i lokaciju i sam legat dodatno „zarađuje“ kroz skupe karte, publikacije, ima udeo u svakoj prodatoj kafi... - objašnjava naša sagovornica.

FLASTER NA RANI

PROŠLE godine, na inicijativu direktora Ane Veljković, izvršena je prva manja ozbiljna intervencija na krovu zgrade u Knez Mihailovoj 46. - Na taj način smo sprečili potpuno prokišnjavanje iznad jednog dela izložbenog prostora - objašnjava ona - ali to je samo jedan flaster na velikoj rani. Nedeljko Gvozdenović i Ljubica Cuca Sokić su bili inicijatori ideje o Kući legata. Gvozdenović je ostavio dosta svojih dela da budu izložena upravo u tom prostoru. I drugi umetnici zaveštali su svoja dela da budu izložena u ovoj zgradi, ali smo mi, nažalost, morali da ih sklonimo u naš depo u Univerzitetskoj biblioteci (na slici) da ne bi propala.


Miljkovićeva smatra da bi bila „čista utopija“ kad bi svi umetnici zaveštavali svoje legate Kući legata i kad bi te kolekcije trebale da budu stalno izložene: to bi bila nesaglediva izložba. Kroz takvu legatorsku „megaizložbu“ teško bi se sagledavali tokovi umetnosti, već bi mogli da se vide samo umetnički opusi.

- Muzej predstavlja publici umetnost pa ono što iz određenog legata vredi i ulazi u stalnu postavku. Mi u depou imamo oko tri hiljade slika koje su iz jugoslovenskog slikarstva, a u stalnoj postavci je predviđeno da bude izloženo oko 300! Ostalo je studijski materijal. Svi svetski muzeji izlažu pet do deset odsto od materijala koji čuvaju - naglašava Ljubica Miljković, koja smatra najgorom mogućnošću uslov koji legator postavlja, a to je da legat bude celovito izložen. - Ne treba postavka da se pretvori u konfuziju, već od konfuzije treba stvoriti red kroz, koji će celina biti jasno saglediva.

Direktorka Kuće legata Ana Veljković smatra da je pravo mesto za zaostavštinu velikih umetnika zgrada u Knez Mihailovoj 46, koju već imaju, ali da je treba detaljno rekonstruisati.

- Bilo bi strašno da se Kuća legata prebaci na lokaciju koja nije zadovoljavajuća i da se tako dislocira od centra grada - smatra Ana Veljković. - Kuća legata je u jednoj od najstarijih zgrada u Knez Mihailovoj, koja je na neki način formirala tu ulicu. Raspored prostorija nije problem, kada je poklonjena Beogradu, darodavac je stavio uslov da koristi za kulturno-umetničke delatnosti. Problem zgrade je neuslovnost - krovna konstrukcija iznad desnog krila je praktično odsečena, a čitav krov prokišnjava i velika je vlaga. Zbog toga ništa ozbiljno ne možemo da uradimo, nemamo stalnu postavku, već povremeno organizujemo izložbe.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda je ovu zgradu, koja je zaštićena kao spomenik kulture još 1986, proglasio neuslovnom za stalnu postavku. U međuvremenu je urađena fasada, ali unutrašnjost objekta nije obnovljena.

- Zgrada je spomenik kulture koji govori o razvoju gradske arhitekture u 19. veku. Zato nije važno samo da se uredi fasada, već da se zgrada sačuva kao kulturno dobro.

Za realizaciju postojećeg projekta za rekonstrukciju potrebno je oko milion evra.

- Nekoliko puta sam predlagala da, ako nema dovoljno novca, rekonstrukcija može da se radi fazno - da se prvo poprave krov i instalacije kako bi se normalno odvijao program. Međutim, rečeno nam je da spomenik kulture ne može da se rekonstruiše postupno. Sekretarijat za kulturu svake godine na listu prioriteta stavlja rekonstrkuciju Kuće legata. Ove godine nam je rečeno da će prioritet biti Lubardin legat, o kome takođe vodimo računa, a sledeće godine zgrada u Knez Mihailovoj. Gradske vlasti bi trebalo da prepoznaju važnost ovog projekta, jer je u pitanju i kulturno dobro koje svedoči o razvoju gradske arhitekture u 19. veku - zaključuje sagovornica.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 24 Jan 2013, 12:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Naši veliki dobrotvori – kraljica Natalija Obrenović

RUDNICI ZLATA UNIVERZITETU NA DAR

Beogradski univerzitet poseduje tapije o vlasništvu 8428 hektara šuma i dva rudnika zlata u okolini Majdanpeka, ali ne i nasledstvo

Slika
Kraljica Natalija


„Ja sam bivša kraljica Srbije Natalija Obrenović... Nije humano to što radite. Konj je živo biće koje oseća bol...” Ovako je, prema romansiranoj biografiji, „grofica od Rudnika”, a zapravo nesrećna srpska kraljica u progonstvu, otkrila jednom kočijašu ko je. Prethodno se pobunila što taj kočijaš žestoko bičuje svog konja. Kad je on ljutito zamahnuo bičem prema njoj upitavši ko je ona da ga kritikuje što tuče svog konja, bivša srpska kraljica morala je da kaže ko je. Do tog trenutka za sve u svojoj okolini bila je grofica od Rudnika koja živi u katoličkom manastiru. Da je bivša kraljica nedugo posle toga saznale su i sestre iz manastira Sen Deni u kome je umrla 5. maja 1941. godine. Počiva na groblju Lardi pored Pariza.

Od poklona samo tapije i 2,5 hektara

Bila je jedini naslednik kraljevskog imanja posle smrti svog sina Aleksandra Obrenovića, koji je ubijen 29. maja 1903. godine zajedno sa suprugom, kraljicom Dragom. Kraljica Natalija želela je imovinu da pokloni porodici Jakovljević, potomcima Jakova Obrenovića, ali kako oni poklon nisu smeli da prime budući da je u vreme poklona na vlasti bila dinastija Karađorđević, to je svoje veliko imanje zaveštala Univerzitetu u Beogradu. Njen testament još nije otvoren.
Beogradski univerzitet poseduje tapije o vlasništvu 8428 hektara šuma i dva rudnika zlata u okolini Majdanpeka, ali ne i nasledstvo. „Propali su svi pokušaji da vratimo imovinu Univerziteta. Jedino što deo od oko 2,5 hektara koristi Šumarski fakultet. Ostalo nasledstvo koriste ’Srbijašume’. Na tom zemljištu imamo rudnike zlata Blagojev kamen i Sveta Barbara”, kaže Jasmina Kabadaja, rukovodilac Odseka za imovinu pri Univerzitetu u Beogradu. Na osnovu knjigovodstvene procene iz 1939. godine, poklon kraljice Natalije beogradskim studentima vredeo je sedamnaest miliona dinara. Nažalost, posle Drugog svetskog rata doživeo je sudbinu kao i mnoge druge zadužbine. Imanje je oduzeto 1946. godine i dodeljeno Šumskom gazdinstvu iz Kučeva.
Imovina koju je kraljica Natalija ostavila Beogradskom univerzitetu je poklon Narodne skupštine Kraljevine Srbije iz januara 1901. godine. Skupština je „u znak narodne ljubavi i odanosti narodnoj dinastiji slavnih Obrenovića” imanje poklonila kralju Aleksandru Obrenoviću. Posle njegove pogibije, kraljica majka je u novembru 1923. godine, kao jedini naslednik, ovlastila svog advokata da ga pokloni Univerzitetu u Beogradu.
Testamentom koji je i dalje neotvoren i velika nepoznanica, osim poklona Univerzitetu, kraljica Natalija Obrenović ostavila je znatnu imovinu i manastirima i crkvama, a jedan deo u novcu i umetničkim slikama odredila je za žive potomke Jakova Obrenovića, brata po majci kneza Miloša Obrenovića. Umetnička dela nalaze se u raznim muzejima i privatnim zbirkama. Sačuvan je i kraljičin lični dnevnik i on se, prema nekim navodima, čuva u Vatikanu.

Lična i porodična tragedija

Natalija Obrenović rođena je 1859. godine u Firenci kao Natalija Keško. Otac joj je bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza Pulherija od Moldavije. Kneginja je postala 1875. godine, u šesnaestoj godini, udajom za tadašnjeg kneza Srbije Milana Obrenovića. Godine 1882. Milan Obrenović postao je kralj, a ona kraljica sve do 1888. godine. Godinu dana nakon dolaska u Srbiju s knezom Milanom dobila je sina Aleksandra, ali ljubav među supružnicima nije cvetala. Delile su ih političke i ljudske razlike. Hroničari su zabeležili da je Milan tražio oslonac u Austrougarskoj monarhiji, dok je Natalija bila privržena Rusiji. Njena hladnoća i njegov temperament odveli su kralja u brojne ljubavne pustolovine, a otvoreni sukob među supružnicima nastao je posle jedanaest godina braka zbog Milanove ljubavne veze s gospođom Nasos. Do zvaničnog razlaza nije došlo tako brzo, ali je skandal punio novinske stupce, a neretko imao i političke posledice. Brak je razveden 1888. godine. Kasnije se pokazalo da razvod nije bio u skladu s propisima, pa je poništen. Kralj Milan odrekao se prestola godinu dana kasnije a, kao deo poravnanja s vladajućim radikalima i namesništvom, 1891. godine kraljica Natalija proterana je iz Srbije. Formalno, ali ne i suštinski, kraljevski par pomirio se 1893. godine kad se Milan obratio svojoj bivšoj supruzi za novac, a u kraljevski dom primljeni su ponovo 1894. godine.


Slika
Kralj Milan Obrenović

U međuvremenu, i pre formalnog, a nezakonitog, okončanja braka, narod je zavoleo mladu kraljicu. Brinula je i pomagala oko ranjenika za vreme rata s Bugarskom 1885. godine. Uspevala je svojim uticajem da popravi mnoge loše odnose, da izdejstvuje da Englezi i Irci promene loše mišljenje o Srbima, Balkancima i Srbiji. Narodu je materijalno pomagala i posle smrti sina i za vreme Prvog svetskog rata, sve do zaključenja mira u Versaju 1918. godine.
Kad je brak razveden, kraljica je otputovala u Nemačku i nastanila se u vili „Klementina” u Vizbadenu, poznatom po banji i mnogobrojnoj ruskoj koloniji. Kraljica je u Vizbaden povela i svog maloletnog sina Aleksandra. Kralj Milan otkrio je njeno utočište i zahtevao da mu vrati sina. Natalija je bila nepopustljiva, ali je u junu 1888. godine mladi prestolonaslednik odveden iz Nemačke u prisustvu srpskog ministra vojnog i šefa policije Vizbadena. Posebnim vozom vraćen je u Srbiju, a kraljica Natalija morala je u roku od deset sati da napusti Nemačku. Nastanila se u Francuskoj, u Bijaricu, u dvorcu „Sašino” koji je dobio ime po njenom jedinom sinu.
Kraljica je na put u Bijaric pozvala udovicu Dragu Mašin. Zajedno su putovale u Rusiju u posetu carskoj porodici Romanov i zajedno živele u Bijaricu. Draga Mašin bila je dvorska dama kraljice Natalije, s njom je odlazila na prijeme, starala se o njenoj garderobi i uređenju plaže. Pritisnut unutrašnjim teškoćama, kralj Milan bio je prinuđen da ispuni kraljičin zahtev i pošalje u Bijaric prestolonaslednika Aleksandra. Upravo na plažama Bijarica, kako navode hroničari, rodila se ljubav između mladog prestolonaslednika Aleksandra i dvorske dame Drage Mašin. Tvrde da ga je spasila od davljenja.
Kraljica majka nije se protivila toj vezi smatrajući je pripremom za život i istovremeno priželjkujući sinovljevu ženidbu nekom princezom visokog položaja. Kralj Milan je imao predlog da buduća kraljica bude nemačka princeza Šamburg Lipe. Kad je prestolonaslednik saopštio da je isprosio ruku Drage Lunjevica-Mašin, javnost nije mogla da prihvati činjenicu da će buduća kraljica biti dvanaest godina starija od supruga. Kraljica Natalija javila se iz Rusije oštro govoreći protiv Drage, nazivajući je bludnicom i nerotkinjom. Ministar policije Genčić odmah je pokazao hrpu dokumenata o navodnim Draginim ljubavnicima. Čak se i kralj Milan pobunio.

Srce je htelo da prkosi

Budući kralj bio je neumoljiv u ostvarenju svoje ljubavi. Zakazao je venčanje za 23. jul 1900. godine i od beogradskog mitropolita zatražio blagoslov. Kad je mitropolit odbio da da blagoslov da kraljica Srbije „postane prava Srpkinja”, Aleksandar je zapretio odricanjem od prestola i napuštanjem zemlje, pa je stigao i iznuđeni blagoslov. Venčanje je održano u Sabornoj crkvi u Beogradu. Kralj Aleksandar imao je na sebi vojnu uniformu sa epoletama i odlikovanjima, a Draga Mašin venčanicu od bele čipke. Venčanje su obavila dva mitropolita, episkopi i dvadeset šest arhimandrita. Venčani kum bio je ruski car Nikolaj Romanov. Posle venčanja kralj je održao svečani govor, poručivši okupljenom narodu da se Srbija okreće miru i blagostanju, kao i da se prekidaju bliske veze s Austrijom koje je negovao njegov otac.
Umesto čestitke sinu, kraljica Natalija ga se pismom javno odrekla, a kralj Milan je iz Beča poručio da njegova noga više neće kročiti u sramotnu Srbiju u kojoj vlada njegov sin sa ženom starijom od sebe.
A mladi kralj, osim porodičnih, imao je i mnoštvo teškoća u državi. Nezadovoljstvo podstaknuto njegovom ženidbom Dragom Mašin prenelo se i na politički plan. Stvorena je zaverenička grupa oficira koja je na svirep način pogubila kralja Aleksandra i kraljicu Dragu u noći između 29. i 30. maja 1903. godine. Gubitak sina jedinca teško je pogodio kraljicu Nataliju. Povukla se iz javnog života i vreme provodila u pomenutom katoličkom manastiru u Francuskoj, uzevši i katoličku veru. Na pitanje zašto je napustila pravoslavlje, prema nekim svedočenjima, kraljica je odgovorila: „Bilo je za tu odluku više razloga. Pre svega, jer sam se potpuno razočarala u ljude. Svima sam želela dobro i činila dobro, a oni su mi zlom vraćali. Moj mozak mi je naredio. Podsvest je proradila. Srce je htelo da prkosi...” .


zabavnik


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2013, 02:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši veliki dobrotvori – Sava Popović Tekelija

Iz ljubavi milome rodu

Bio je prvi naš doktor prava, osnivač Tekelijanuma, zadužbine za školovanje siromašne dece, predsednik Matice srpske, dobrotvor, plemić, trgovac i ktitor. Ime mu je Sava Popović, ali je poznatiji kao Sava Tekelija, kako se predstavljao i njegov deda Jovan Popović, banatski plemić i ratnik

Slika
Sava Popović Tekelija

Sava Tekelija rođen je 1761. godine u Aradu, u Banatu, a umro 1842. godine u Pešti. Osnovnu školu završio je u rodnom Aradu, tadašnjoj Habzburškoj monarhiji, a današnjoj Rumuniji. Gimnaziju je učio u Budimu, a prava diplomirao u Pešti. Godinu dana po završetku studija postao je Doctor juris „ne samo ot Srbalja, nego i ot Madžara”. Istoričari su zabeležili da je bio prvi Srbin doktor prava koji nije bio profesor univerziteta. Doktorsku tezu napisao je i odbranio na latinskom jeziku i kasnije objavio kao knjigu. Nezadovoljan svojim uticajem povukao se iz ugarske državne službe i više pažnje posvetio svom narodu. Nije mu bila strana zamisao da sebe vidi na čelu oslobođene srpske države, a razmišljao je i o ujedinjenju Južnih Slovena kojima bi bio na čelu.
Kao prijatelj i pristalica Dositeja Obradovića, Sava Tekelija je shvatio da je obrazovanje mladih generacija pokretač razvoja srpskog društva, pa je odlučio da osnuje zadužbinu za tu namenu. Bio je to čuveni Tekelijanum, osnovan 1838. godine u Pešti s ciljem da školuje siromašne i najbolje srpske đake i studente iz svih krajeva gde su živeli Srbi. Bila je to prilika za pružanje podrške prosvećivanju Srba koji su naseljavali krajeve severno od Sremskih Karlovaca i Novog Sada do Sentandreje i Pešte. Smatra se da je – posle nastanka prvog pozorišta, 1812. godine, i Matice srpske, osnovane 1826. godine – Tekelijanum treća zvanično najvažnija ustanova Srba u Ugarskoj.

Protiv Vuka

„Iz jedne jedine ljubovi milome mi rodu”, kako je govorio, Sava Tekelija je 1838. godine za 50.000 forinti kupio trošnu, ali veliku kuću nadomak srpske crkve u Pešti, u ulici Velikog krsta broj 276, danas Vereš Palne. Kuću je dao Matici srpskoj „na sohranjenije, soderžanije i nadsmotrenije” (na čuvanje, održavanje i nadzor), a od nje je zauzvrat zatražio da se ne prikloni novotarijama u jeziku i književnosti, posebno onim vezanim za reforme Vuka Stefanovića Karadžića.
Kasnije je Tekelijanum obuhvatao devet kuća u Aradu, jednu zgradu u Pešti, kao i 28 jutara zemlje. U početku je u dom primljeno dvanaest pitomaca kojima je bio obezbeđen stan, ogrev, posluga, po tri funte lojanih sveća za semestar i po stotinu forinti za hranu i univerzitetske takse. Istoričari su zabeležili da je nadzor nad učenicima obavljao lično Tekelija. Vodio je brigu o svakom pitomcu, kupovao neophodne stvari, a neki tvrde da je svojeručno punio slamarice i uveče zaključavao kapiju. Ubrzo je Tekelijanum postao stecište intelektualnih snaga, pa su ga savremenici odmila nazivali „Panteonom”. Hroničari su svedočili da su se upravo tu začele brojne duhovne zamisli i poduhvati, pa i ona da peštanska i požunska omladina štampa knjigu svojih stihova. O tome su, zabeleženo je, brinuli Svetozar Miletić i Jovan Đorđević. Pod naslovom „Slavjanska knjiga”, 1847. godine pojavio se svojevrsni pesnički, ali i politički manifest ondašnjih naprednih Srba. Već naredne godine, na temelju ove knjige, osmorica uglednih „tekelijanaca” opredelila su peštansko-budimsku omladinu za ideje Vuka Karadžića.
Jedan od nadzornika Tekelijanuma bio je i poznati srpski pesnik Jovan Jovanović Zmaj koji je u to vreme završavao studije medicine. U ovom poznatom stecištu srpske intelektualne elite boravili su, između ostalih, Bogdan Gavrilović, potonji rektor Beogradskog univerziteta i predsednik Srpske kraljevske akademije nauka, Radivoj Kašanin, svetski poznat srpski matematičar, Marko Maletin, urednik Letopisa i sekretar Matice srpske, Veljko Petrović, književnik i predsednik Matice srpske, Lazo Tomanović, publicista i predsednik vlade Crne Gore. U Tekelijanumu je tri godine stanovao Nikola Tesla, kao i pesnik Laza Kostić koji je „tekelijancima” 1860. godine pomogao da osnuju kulturno društvo „Preodnica” koje je delovalo sve do 1876. godine da bi, četiri leta kasnije, bilo osnovano novo, pod nazivom „Kolo mladih Srba”.

Pomagao i Mađare

Slika
Stari Tekelijanum

Između dva svetska rata Tekelijanum nije radio punom snagom, da bi u toku Drugog svetskog rata školovao tridesetak pitomaca, pri čemu je polovina imala stipendiju. Ipak, vreme posle Drugog svetskog rata Tekelijanumu je nanelo najteži udarac. Kad je 1952. godine zgrada nacionalizovana, Tekelijina zadužbina privremeno je prestala s radom. Ipak, u drugoj polovini devedesetih godina, tačnije 1996. godine, mađarska vlast donela je odluku da se, u postupku denacionalizacije, polovina zgrade vrati Budimskoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve. Vraćeno je oko 8600 kvadratnih metara. To je omogućilo obnovu zadužbine Save Tekelije.
U zgradi Tekelijanuma bila je smeštena i Matica srpska sve do preseljenja u Novi Sad 1864. godine. Ona je, inače, upravljala Tekelijanumom od njegovog osnivanja do 1878. godine kad ju je vlast primorala da upravu nad zadužbinom ustupi Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Pešti. Od 1902. godine o zadužbini Save Tekelije starao se srpski narodno-crkveni saborski odbor. Duhovni nadzor, uključujući i izbor pitomaca, pripao je posebno imenovanom telu pod nazivom Patronat. U Tekelijinoj zadužbini, osim internata za studente, bio je predviđen i prostor za Maticu srpsku, dok je prizemlje bilo namenjeno štampariji. Tekelija je i sebi ostavio jednu sobu u kojoj je odsedao za vreme boravka u Pešti. Tekelijanum je vremenom postao osnov za školovanje mladih i darovitih srpskih studenata, a kao potvrda za to služi i podatak da je samo u razdoblju od 1838. do 1914. godine u njemu boravilo i školovalo se oko 350 učenika i studenata.
Sava Tekelija nesebično je pomagao srpski, ali i mađarski narod, tako da je s razlogom smatran jednim od naših najvećih dobročinitelja svog doba. Bez obzira na to što se nije slagao s jezičkim reformama Vuka Karadžića, odvajao je sredstva za njegove izdavačke poduhvate. Prilične sume poklanjao je i Mađarskoj akademiji nauka, kao i Reformatorskom kolegijumu u Debrecinu. Matica srpska ga je 1826. godine izabrala za počasnog predsednika i na tom mestu ostao je do smrti. Umro je bez potomstva, razočaran neuspelim poznim brakom. Imanja je ostavio u dobrotvorne svrhe želeći da se ta sredstva usmere za školovanje mladih Srba u vojnoj, inženjerskoj struci, za sveštenički poziv, kao i za visokoškolske studije uopšte. Nažalost, posle njegove smrti 1842. godine, te želje sporo su ostvarivane jer je njegova udovica silnim tužbama želela da zadrži svu imovinu. Tome se suprotstavila Matica srpska i uspela da dobar deo njegove imovine sačuva.


SVESTRANOST

Hroničari su zabeležili da je Sava Tekelija, osim što je bio veliki dobrotvor srpskog naroda, bio i vrlo svestran čovek. Navode da je bio pravi poliglota, da je svirao flautu, ali da mu je osnovna struka bilo pravo. U književnosti je ostavio traga svojim „Memoarima” koji su, kako navode stručnjaci, zanimljiviji kao svedočanstvo doba u kom su nastajali nego kao umetničko delo. Zabeleženo je da se Tekelija čitavog života zalagao za bolji položaj Srba u Ugarskoj i njihov prosvetni i kulturni napredak. Nedavno je Matica srpska iz Novog Sada objavila njegovu doktorsku disertaciju koju je napisao i odbranio na latinskom jeziku.

GROB U ARADU

Sava Tekelija umro je 1842. godine u Pešti, a grob mu se danas nalazi u crkvi Svetog Nikole u Aradu. Na istočnoj kapiji crkvene porte sačuvan je natpis od kovanog gvožđa koji govori da je 1819. godine Sava Tekelija tu kapiju darovao crkvi. Članovi njegove porodice upravljali su crkvom do 1844. godine, sve dok im se nije ugasila muška loza. Godine 1861. održana je proslava stogodišnjice rođenja velikog srpskog dobrotvora kad je, pored nekoliko objavljenih knjiga njemu u čast, iskovana i prigodna medalja s likom Save Popovića Tekelije.


zabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 10 Mar 2013, 00:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zadužbina kralja Stefana

Manastir Visoki Dečani, kao jedinstven spoj romanske, gotske, vizantijske i stare srpske graditeljske umešnosti, uvršten je u svetsku kulturnu baštinu pod zaštitom Uneska

Slika
Crkva Hrista Svedržitelja

Prostrana zelena zaravan, ukrašena raznovrsnim drvećem i bujnom vegetacijom, obdarena plodnim zemljištem i bistrom vodom koja izvire svud naokolo, sa jedne strane izlazi na kristalno čistu reku, dok je sa druge, zapadne, okružuju visoke, strme litice planina… Ovo je mesto zaista izuzetno pogodno za manastir, zabeležio je početkom 15. veka Grigorije Camblak, autor „Žitija Svetog Stefana Dečanskog“.

Bogougodna raskoš prirode koju je ovako opisao iguman manastira Visoki Dečani, i jednostavna, skladna lepota samog zdanja, zadužbine slavnih srpskih kraljeva, očarali su, do dana današnjeg, i mnoge druge duhovnike, ali i umetnike, vladare i obične ljude, putnike namernike. Među njima i italijanskog misionara Boneventuru da Palacuola (1637) koji se divio veličanstvenim manastirskim freskama; ruskog naučnika Aleksandra Fedoroviča Gilferdinga (1859) uverenog da pred sobom ima najsavršeniji primer vizantijske sakralne arhitekture i Britanku Meri Edit Duram (1904) opčinjenu ne samo umešnošću neimara koji su izgradili Visoke Dečane, već i njihovom očuvanošću, tako da „ne čudi što su Srbi zadržali veru u zaštitničku moć svog svetog kralja, i što smatraju da u celom svetu ne postoji ništa lepše od ovog mesta“.

Manastir je 2004. svrstan na listu svetskih dobara neprolazne vrednosti i nalazi se pod zaštitom Uneska kao deo civilizacijskog kulturnog nasleđa. U obrazloženju je navedeno da su njegove freske „jedan od najvrednijih primera takozvane renesanse Paleologa u vizantijskom slikarstvu“ i „dragocen zapis o životu u 14. veku“.

Kraljevi - ktitori

Izgradnja Visokih Dečana je počela 1327. godine u pitomoj udolini kraj reke Bistrice, ispod planinskog masiva Prokletija, između Peći i Prizrena, dugogodišnje prestonice dinastije Nemanjića, pod ktitorstvom kralja Stefana Uroša III Dečanskog. Glavni protomajstor, fra Vita iz Kotora, poduhvatio se izgradnje crkve Hrista Pantokratora (Svedržitelja) u duhu južnoprimorske graditeljske škole. Na radovima je okupio, kako se navodi u spisima starostavnim, „veliko mnoštvo umetničkih i veštih majstora“, a posao je nadgledao arhiepiskop Danilo II.

Slika
Manastir Visoki Dečani

Kralj Stefan Dečanski je 1330. izdao ktitorsku povelju kojom je bogato obdario svoju zadužbinu, pa je posle njegove smrti započeto delo nastavio sin, car Dušan, i dostojno ga okončao 1335. godine.
Nakon Kosovske bitke Visoki Dečani su zapali u težak položaj, jer je zbog imanja koje su mu oteli osiromašio, sve dok mu 1397. godine nije pritekla u pomoć kneginja Milica sa sinovima. U drugoj polovini 16. veka i u narednih stotinak godina, u vreme obnove Pećke patrijaršije, nastaju bolja vremena i za Visoke Dečane, ali su u doba velike seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem ovaj manastir opljačkali Turci. Krajem 18. veka počinje obnova manastira, koja se nastavlja i u 19. veku.

Crkva, konaci i riznica

Crkva Hrista Svedržitelja u Visokim Dečanima spada među najveće i najlepše građevine srednjovekovne Srbije. Napravljena je od mermernih ploča u tri boje, a po graditeljskoj složenosti predstavlja jedinstven spoj vizantijskog stila sa zapadnim - romanskim oblicima, gotičkim svodovima i prelomljenim lukovima - koji se uklapa u tradicionalnu srpsku umetnost. Hram je dugačak oko 36 metara, širok 24 metra, a visina kupole dostiže 29 metara. Centralni deo crkve je petobrodni i nad njim je kupola koja se oslanja na četiri stuba, dok je priprata trobroda i nešto uža i niža. Četiri portala na njenim zidovima ukrašena su bogatim skulpturama, a najraskošniji je zapadni, gde je prikazan Isus Hristos sa dva anđela.

Slika
Portal na ulazu u crkvu


Uz dečansku crkvu su sagrađeni i konaci sa monumentalnom zajedničkom trpezarijom, manastir je ograđen visokim zidom sa kulom iznad ulaza, a u neposrednoj blizini zdanja podignuta je i manastirska bolnica.
Oslikavanje crkve potrajalo je od 1335. do 1350. godine, a zadatak da raznovrsnim prizorima iz Biblije i istorije hrišćanstva ukrase ogroman prostor poveren je najboljim živopiscima Dušanovog carstva. Radili su u nekoliko grupa, doduše nejednake umešnosti, ali su rezultat njihovog napora mnoštvo i kvalitet (oko 10.000 pojedinačnih likova i više od 20 ciklusa) po kojem dečanske freske prednjače u srpskom srednjovekovnom slikarstvu, a po nekim mišljenjima predstavljaju i začetak moravske škole slikarstva. Autori su ostali bezimeni, s izuzetkom „grešnog Srđa“ koji je na jednom mestu ostavio svoj potpis.

Među najzapaženijim freskama su one koje prikazuju sedam vaseljenskih sabora (na svodovima crkve), ciklus o Svetom Đorđu, i lozu Nemanjića sa Stefanom Nemanjom kao rodonačelnikom. Lik Stefana Dečanskog se na freskama pojavljuje četiri puta, a njegovog sina, cara Dušana, čak pet.

Riznica Visokih Dečana se ističe po bogatstvu predmeta, umetničkom dometu i istorijskom trajanju, ocenjuju stručnjaci. Posebno je vredna galerija ikona, od onih sa starih ikonostasa iz 14. veka, do novijih iz 19. veka. Svojevrstan dragulj zbirke je igumanski presto iz 1335. godine, kao i ćivot za mošti Svetog kralja iz istog perioda. Ponos manastira je zbirka od 150 rukopisnih i starih štampanih knjiga iz proteklih sedam vekova, a ljubitelje starina privlače i zadužbinske povelje i krstovi kralja Stefana Dečanskog (koji je sahranjen u vladarskom mauzoleju Visokih Dečana) i cara Dušana.

Oštećene isposnice

Levom stranom Bistrice, uzvodno desetak kilometara, sve do sela Gornje Belaje, na okomitim stenama iznad manastira prostiru se čuvene dečanske isposnice: Svetog kralja Stefana Dečanskog, svete Jelene (sestre Stefanove), svetog Jefrema (monaha i književnika dva puta biranog za patrijarha Srpske pravoslavne crkve u 14. veku), srednja i Belajska isposnica (hram Presvete Bogorodice, u kojem se nalazi freska Svete trojice u liku tri anđela u jednom telu).

Sve manastirske isposnice su, na žalost, oštećene i obesvećene u rušilačkim pohodima lokalnog albanskog stanovništva, koje je marta prošle godine granatiralo i sam manastir. Bio je to četvrti teroristički napad na Visoke Dečane od 1999. godine, a poslednja dva su izvedena nakon dolaska Kfora na Kosmet. Krivci do danas nisu otkriveni.


politika

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 25 Apr 2013, 10:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Легат Миленка Шербана



Slika



Миленко Шербан рођен је у Черевићу 1907. године. Припадао је генерацији уметника која је допринела формирању модерног српског и југословенског сликарства 1920-их и 1930-их година. Студирао је сликарство на Академији Колароси и код Андреа
Лота у Паризу.
Самостално је излагао од 1926. године. Био је члан група "Облик" и "Шесторица". Ретроспективне изложбе имао је у Београду 1966, 1974, и 1997, у Новом Саду 1968. и 1997, у Сремској Митровици 1974. године.
Иако је у послератном периоду сликарство Миленка Шербана добија умерени интимистички тон, његов рани опус одликују изразите експресионистиèко-колористичке тенденције, док касније жестоко и снажно улази у готово апстрактна подручја.
Легат Миленка Шербана чини, пре свега, репрезентативни избор од 35 сликарских дела овог аутора, од којих је највећи број израђен у техници уља на платну и пастела на хартији. Реч је о портретима, мртвим природама, војвођанским пејсажима и
београдским визурама, традиционалним темама кроз које је Шербан успео да своме делу обезбеди велики степен аутономије.
Кроз њих је он ускочио у нова ликовна решења и поетику виђеног обогатио личним импулсима. Својим раним сликама, посебно фрушкогорским и сремским пределима и серијом изражајних портрета, Миленко Шербан је поставио високе норме сликарског израза.
Миленко Шербан био је личност велике ерудиције, чије је целокупно стваралаштво испољено у различитим подручјима уметности и културе - сликарству, сценографији, костиму, педагошком раду. Као сценограф, међу првима је настојао да модернизује
сценографију у смислу прихватања савремених ликовних решења.
Легат Миленка Шербана чине и колекција дела његових пријатеља и савременика, као и избор дела примењене уметности. У колекцији од 18 сликарских и вајарских дела Шербанових пријатеља и савременика налазе се дела Надежде Петровић, Зоре Петровић, Петра Лубарде, Мила Милуновића, Стојана Аралице, Марка Челебоновића, Милана Коњовића, Ивана Табаковића, Недељка Гвозденовића, Ивана Радовића,
Пеђе Милосављевића, Миливоја Николајевића, Крста Хегедушића, Петра Добровића, Сретена Стојановића и Михаила Томића.
Овај својеврстан документ о токовима уметности и културе на овом простору у међуратном и послератном раздобљу, свакако представља значајну студијску збирку.


Slika
Лежећи акт


Колекција предмета примењене уметности садржи 7 предмета примењене уметности - намештај, тепих, посуђе, из периода од 17. до 19. века. Ови предмети чинили би репрезентативан део сваке музејске или приватне збирке.
Миленко Шербан био је кустос и управник Музеја Матице српске у Новом Саду, истакнут сценограф Српског народног позоришта и Народног позоришта Дунавске бановине у Новом Саду и Југословенског драмског позоришта у Београду,
професор на Академији примењених уметности и Академији за позориште, филм, радио и телевизију у Београду.
Умро је у Београду 1979. године.


preuzeto sa kucalegata.org


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Jun 2013, 08:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zadužbine za dušu

Danas u Beogradu postoje 44 javne česme, u Sarajevu je sačuvano 40, a u Hilandaru još postoji česma cara Dušana, stara 660 godina.

Slika
Terazijska česma ispred crkve na Topčideru
 
Turci Osmanlije su se kleli da za čoveka nema većeg sevapa nego da podigne česmu, a posle toga ćupriju. Kult javnih česmi i vode nisu Srbi nasledili od Turaka.
 
Napojiti žednog putnika namernika je veliki blagoslov za sve kulture i narode od istoka do zapada. Možda su upravo zato prošle godine vlasti Beograda donele odluku, na predlog medija, da ovog leta počne da se zida javna česma u Beogradu u znak zahvalnosti dalekoj braći Japancima, koji su nam ovih poslednjih 20 godina poslali donacija u vrednosti 40 miliona evra.
 
Lek u kafani

U novinama s početka 20. veka mogao se naći i ovakav oglas: "Otvorio sam kafansku radnju "Vazdušna banja" u Hadži Mustafinoj 116. Bašta je udešena naročito za izlete. Ista se nalazi u blizini Milišića ciglane i bulbulderske česme, voda je najbolja i lekovita, a može se dobiti u svako doba. Mole se poštovani prijatelji i posetioci da izvole posetiti moju radnju: S poštovanjem Živko Tajsić, ovdašnji kafedžija." ("Pravda", 1. i 2. maj 1921, Beograd).
 
Narod je od davnina verovao u postojanje zemaljske i nebeske vode. Vodenjaci, vile vodarice, hrišćanski zaštitnici voda i isceliteljskih izvora pokazatelj su verovanja u čudesnu moć vode. Kult vode u životu i mitologiji naroda sa ovih prostora imao je poseban značaj.
 
Voda je predstavljala mesto na kome su se ljudi odmarali i krepili, uz molitvu tražili leka svojim tegobama, a mladi uz veselje provodili praznike i svetkovine. U Rimskom carstvu nije bilo varoši bez barem jednog javnog kupatila, a ni bez vodovoda, koji snabdeva vodom kupatilo i javne česme.

Etnolog Dragomir Antonić kaže da nisu Turci Srbima ostavili u amanet javne česme: - Car Dušan Silni je u Hilandaru podigao spomen-česmu sa svojim znakom, verovatno kad se sklonio u manastir od kuge koja je besnela na Balkanu 1347-1348. Ispred manastira Tronoša i danas se nalazi česma koju su prema legendi sagradili Jug Bogdan i devet Jugovića pred polazak na Kosovo.
 
U prvoj polovini 19. veka hanovi u Beogradu su bili centri društvenog života. Tu su trgovci dočekivali poštu ili robu koju su im donosile kiridžije iz dalekih mesta, ugovarali su se poslovi i razmenjivale vesti.
 
Svi su hanovi ličili jedan na drugi: prostrano dvorište, česma i pored kameni valov gde se poji stoka. Dvorište je opkoljavala sa svih strana jednospratna ili dvospratna zgrada, u kojoj se nalazila mehana gde se točilo piće i pekla kafa. Na gornjem spratu su bile sobe za putnike. Sav nameštaj činila je jedna prostrta asura, ibrik i legen (limeni lavor) iza vrata.
 
Najviše hanova bilo je na Kalemegdanu pored mezulane, poštanske štale, gde je državna pošta menjala konje. Karavani sa kamilama nisu odsedali u hanovima već su kamile samo unosile tovar u varoš pa su odvođene u Savamalu i noćivale u polju kraj Savamalske bare. Poslednji karavan kamila došao je u Beograd 1854. i doneo je iz Sereza duvan u balama Anastasu Hristodulu, trgovcu.
 
Pre izgradnje vodovoda u Beogradu važnu ulogu u snabdevanju vodom imale su sakadžije - vodonoše. Oni su u buradima raznosili vodu po kućama. Savska i dunavska voda, korišćene za pranje i zalivanje, plaćane su dvostruko niže od vode iz izvora i česama, koja se upotrebljavala za piće i kuvanje. Najskuplja je bila voda iz Topčiderske česme.

Resized Image - Click For Actual Size
 
Na sednici opštinskog odbora maja 1883. godine, kojom je predsedavao Živko Karabiberović, odbornici su tražili da sakadžije obavezno plaćaju porez, da se sastavi njihov spisak i da se posebno obeleže sake koje nose pijaću, a posebno tehničku vodu.

Krajem 19. veka svi Beograđani su o prazniku išli kod česme u Sarajevskoj ulici gde je bila kafana "Zlatni paun". Nosili su ćilimče i meze i pili čuvenu vodu. Samo 20 česmi turskog vodovoda i veći broj sakadžija snabdevale su Beograd vodom do 1892. godine.
 
Novine su izračunale da je svih 20 česmi davalo ukupno tri litra vode u sekundi, svega pet i po litara dnevno na jednog stanovnika. Početkom dvadesetih godina prošlog veka Beograd je imao vodovod dug 100 km. List "Pravda" braće Sokić izračunao je da prestonica ima 250.000 stanovnika, te je "na svaku dušu dolazilo" oko 120 litara vode dnevno.

U Srbiji su javne česme podizali veziri i Turci od ugleda, ali i Obrenovići, Karađorđevići, srpski trgovci i zanatlije. Danas u Beogradu postoje 44 javne česme. U Bosni su takozvane hair česme (zadužbine), uglavnom, podizali muslimani i u Sarajevu je sačuvano 40 česmi od 159 koliko je ostalo posle Turaka.
 
Na njima se nalazila pločica na kojoj je pisalo kome se podiže hair i ko ga podiže da bi se putnik namernik osvežio, prisetio umrlog i pomolio se za njega, a opet sve to da bi umrli, kao i živi, zaradio sevap. Javne česme su obično podizali ispred džamija i služile su potrebama okolnih kuća i prolaznika.
 
Već 1925. građani srpske prestonice nisu zavisili samo od javnih česmi. Januara 1925. popisano je 8.000 "vodovodnih pretplatnika", a računalo se da na svakih pet stanovnika dolazi jedna česma.
 
Slika
Čukur česma u Dobračinoj ulici u Beogradu podignuta u spomen na dečaka koji je ubijen u svađi sa turskim vojnicima oko toga ko će prvi da zahvati vodu
 

Da se na javnoj česmi može iskaliti bes i osveta jednom narodu, pokazali su gnjilanski Albanci. Prošle godine na Vidovdan opštinske vlasti Gnjilana srušile su spomen-česmu vitezovima kneza Lazara u centru grada.
 
Spomen-česmu, koja je zajedno sa spomenikom knezu Lazaru podignuta u centru Gnjilana povodom proslave 600. godišnjice Kosovske bitke, Albanci su srušili bagerom, a statuu kneza Lazara po dolasku snaga NATO-a na Kosovo - kamionom.
 
Kneževa statua je provela šest meseci u američkom kampu, a onda dopremljena u selo Šilovo, nadomak Gnjilana, da gleda na utvrđenje Prilepac gde je rođen knez Lazar Hrebeljanović. Česma je napravljena ispočetka.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 78 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker