Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:01


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 20 Sep 2013, 09:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Slika


Da li je kralj Milutin bio veći vladar od Dušana Silnog



Kralj Milutin, po jednima, beše "vrlo lep i ljubazan čovek, hrabar i vičan boju, više ratnik nego diplomata". A po drugima "njegove oči imale su nešto lukavo i požudno" a on je bio ambiciozan, uvek znao šta hoće, "radi vlasti gazio je preko svega, a njegovih surovosti nisu bili pošteđeni ni najbliži". Istoričari ni danas ne mogu da se slože koliko puta se ženio, nisu saglasni ni o redosledu, pa ni o imenima supruga, ni koja deca su mu iz kojih brakova. Vizantijska princeza Ana imala je 12 godina kad su mu je ponudili za ženu, a čuvena Simonida, sa gračaničkih zidova ("Ko ti je iskopao oči, lepa sliko" pevao je o njoj Rakić) imala je pet (!?) godina.
Kralj Uroš II koji je upravljao najvećim delom Srbije, bio je još mlad kada je stupio na vladu. On beše vrlo lep i ljubazan čovek, hrabar i vičan boju, ali svakako više ratnik nego diplomata. Značajna je kod njega brza promena žena..."

Tako je o kralju Stefanu Urošu II Milutinu, tragom svedočenja hilandarskog monaha i potonjeg arhiepiskopa srpskog Danila, pisao u "Istoriji Srba" češki istoričar Konstantin Jireček.

Nasuprot Jiričeku, Vladimir Ćorović u svojoj "Istoriji Srba" ističe da je kralj Milutin "uvek znao šta hoće i imao je ambicija i poteza pravog državnika... Radi vlasti, koju ne bi ispustio ni po koju cenu, on je gazio preko svega; ni najrođeniji mu nisu bili pošteđeni od svireposti, ako je samo osećao da smetaju njegovim interesima... NJegove oči, u individualno rađenim portretima u Nagoričanu i Gračanici, krive i male, imaju nečeg lukavog i požudnog, kao dve bitne crte njegovog karaktera... Kralj Milutin je naročito sablažnjavao savremeni svet svojim postupcima prema ženama..."

Carska svita, u pratnji vizantijske princeze Ane u Milutinovoj zemlji, nije se osećala dobro. "Stanovnici ove zemlje", ostalo je zabeleženo, "pratili su nas, opkoljavali ulogorene i gledali kuda ćemo dalje. Gledali su naše stvari, planirajući da nas noću opljačkaju. To se i dogodilo: prišunjali su se noću, i ukrali nam konje."

Nije nikakvo čudo da dva ugledna istoričara, toliko vekova kasnije, nisu uspela da se slože oko lika jednog kralja, kad ni Milutinovi savremenici, sa Istoka i Zapada pa ni u samoj Srbiji nisu uvek razumevali njegove državničke postupke. I zaista, život kralja Milutina bio je ispunjen mnogim zagonetnim događajima. Državničke poslove preplitao je sa rešavanjem ličnih i životnih pitanja, i to uvek uspešno, na ličnu korist i korist sve snažnije Srbije. Pred njim su drhtali vlastodršci od Rima do Carigrada, nudeći mu za žene svoje sestre i kćerke radi političkog savezništva. A opet, i pored svedočenja trojice njegovih vizantij-skih savremenika Georgija Pahimera, Teodora Metohita i Nićifora Grigore i svedočenja latinskih pisaca, o ženidbama i ljubavnim vezama kralja Milutina danas se nedovoljno zna. Političke igre i interesi prinudili su savremenike da prikrivaju broj Milutinovih ženidbi, redosled brakova, imena supruga, majke Milutinove dece uvodeći hronološku zbrku u intimni deo života srpskog kralja.

Stariji i savremeniji istoričari našli su se tako pred velikim teškoćama. Pa, ipak, istraživanje beogradskih vizantologa, saopštena u VI tomu "Vizantijskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije", objavljenih u SANU, svojevrstan su ključ za razumevanje Milutinove epohe.


Slika


Milutinova premoć na Balkanu


Centralno mesto na lozi dinastije Nemanjića u manastiru Visoki Dečani pripalo je Svetom kralju Stefanu Urošu II Milutinu. U vreme kada je loza dinastije Nemanjića oslikana (1346/47) srpska država bila je vojnički najjača na Balkanu, a car Dušan Silni, postavljajući u središte dinastije Nemanjića svoga dedu Milutina, time mu je ukazao ne samo počast, već i priznanje da je njegova carska moć samo nastavljanje dedovske vladarske moći.

Milutin je na vlast došao 1282. godine Deževskim sporazumom, kada se sa kraljevskog trona povukao njegov stariji brat Dragutin. Odmah po dolasku na vlast mladi kralj zadovoljio je zahteve ojačale srpske vlastele za osvajanjima. Za samo dve godine (1282-1284), on je, posle zauzimanja Skoplja i Pologa, proširio granice Srbije na jugu sve do linije Kruja-Ohrid-Prilep-Prosek-Strumica, a zatim je, osetivši kad bi i gde bi trebalo da stane, ostatak svoje gotovo četrdesetogodišnje vladavine povremeno četovao na granicama, postepeno proširivao državu, a potom utvrđivao osvojeno. Kralj Milutin je tako odredio glavni pravac srpskih osvajanja u narednom veku. Samo vlast nad moravsko-vardarskom dolinom mogla je Srbiji obezbediti premoć na Balkanu. To je konačno i ostvareno pobedom njegovog sina Stefana Dečanskog nad Bugarima kod Velbužda (1330). Mladi Stefan Dušan, u stvari, nije ni imao puno izbora, osim da nastavi strateškim putevima svog velikog dede i uzora Svetog kralja Stefana Uroša II Milutina.

Širina ktitorske delatnosti kralja Milutina neobična je za tadašnja i za sadašnja merila. Podizao je manastire ne samo u Srbiji već i u susednim državama, obavljao je porušene crkve, darivao neštedimice zadužbine i sveštenstvo. Podigao je i obnovio četrdeset i dve crkve, što je više od svih Nemanjića zajedno. Njegove dve najsjajnije zadužbine u Srbiji su: Gračanica remek delo evropske srednjovekovne arhitekture, i njegovo poslednje delo manastir Banjska (koju su Turci porušili), vrhunska građevina nenadmašene lepote građevinarstva toga doba. Milutin je, između ostalog, izgradio ili obnovio Bogorodicu Ljevišku u Prizrenu, Trojeručicu u Skoplju, Crkvu sv. Joakima i Ane i Studenici, crkve Sv. Đorđa u Nagoričinu i u Dabru, crkvu Sv. Nikite u Skopskoj Crnoj gori, itd. Gradio je zadužbine u Svetoj Gori (sazidao je glavnu crkvu u Hilandaru, proširio konake i manastir zaštitio ih čvrstim zidinama; u Solunu je podigao crkve Svete Trojice, Svetog Nikole i Svetog Đorđa, a obdario je i crkvu Svetog Dimitrija; u Carigradu je podigao crkvu u manastiru Prodromu, a u svetom gradu Jerusalimu osnovao je manastir Sv. Arhanđelasklonište za srpske hodočasnike. Na Sinaju, u manastiru Bogorodičnom podigao je hram Sv. Stefanu, kome je posvećen i manastir Banjska, a u Carigradu Milutin je podigao veliku bolnicu u kojoj je otvorena škola za učenje medicine.

Zbog velike zadužbinarske delatnosti, kao i zbog činjenice da je Srbiju podigao do vodeće balkanske sile, Srpska pravoslavna crkva kanonizovala je kralja Milutina za sveca.



preuzeto sa kovacevicantikviteti


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 20 Sep 2013, 10:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Nesuđena nevesta


Još dok je bio kraljević, Milutin je imao primamljivu ženidbenu ponudu od vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa. Radilo se o pokušaju vizantijskog cara da sklopi sporazum sa srpskim kraljem Urošem I. Georgije Pahimer, u to vreme vodeći vizantijski pisac, autor knjiga o vladi Mihaila VIII i o vladi Andronika II, piše o tome kako je "car odlučio da svoju drugu kćer Anu pošalje kralju Srbije Stefanu Urošu da bi je udao za njegovog drugog sina Milutina... Pošto su završeni međusobni dogovori, pošalje u poslanstvo jerarha (patrijarha), a s njim i kćer sa veličanstvenom carskom svitom. (Ana je u to vreme imala oko 12 godina)." Stigavši u Veriju, odlučiše da pošalju Stefanu Urošu hartofilaksa (patrijarhovog sekretara) Veka, a sa njim i (mitropolita) Trajanupolja i Kondumna. Jer prema nalogu carice (Teodore) trebalo je da hartofilaks ode unapred i podrobnije se upozna sa prilikama kod Srba, da vidi kakav je njihov način života i kako je ustrojen red u njihovoj državi. Ona sama pripremila je kćeri veličanstvenu pratnju, uz svu raznovrsnu carsku raskoš."

Slika

Kralj Milutin, sa majkom Jelenom Anžujskom (freska iz Gračanice) Na saboru u Deževi, posle pada s konja, i preloma noge koji se iskomplikovao, Dragutin se odrekao prestola u korist brata.

Raskošnu carsku svitu čekalo je iznenađenje. Pahimer je zabeležio: "Došavši, oni tamo ne samo da ne videše ništa dostojno svite i odgovarajuće (kraljevske) vlasti, nego je Uroš, gledajući njihovu pratnju i poslugu, a naročito evnuhe, upitao šta bi oni trebalo da budu. A kad je čuo od njih (Vizantinaca) da je takav carski red i da princezi sledi takva pratnja, on negodujući reče: E, e, šta je to? Nama nije uobičajeno takvo ponašanje: I to rekavši, odmah pokaza jednu mladu ženu, siromašno odevenu i predenju posvećenu: Tako se mi, reče pokazujući rukom, odnosimo prema mladima. I sve je kod njih bilo priprosto i siromašno, kao da životare o zverinju (od lova) i kradući..."

Carska svita doživela je još neprijatnosti u tadašnjoj patrijarhalnoj i siromašnoj Srbiji. Vraćali su se u velikom strahu. "Jer", piše Pahimer, "stanovnici te zemlje, dolazeći u grupama, često su opkoljavali ulogorene (Vizantince) i posmatrali kuda će dalje. NJima je bio cilj da posmatraju njihove stvari, kako bi ih, napavši noću, opljačkali. To se, najzad, posle kratkog vremena i dogodilo: došavši nečujno noću, ukrali su njihove konje i, koliko ih noge nose, iščezli." Konačno, Vizantinci su stigli u Ohrid, pa u Solun i "odbacivši taj brak, vratiše se caru."

Tako je propao prvi pokušaj ženidbe mladog Milutina vizan-tijskom princezom. Ali, ostalo je nerazjašnjeno ko je bila ona mlada žena koja je prela na Uroševom dvoru. Navodi se da je Uroš pokazao na ženu odgovarajućeg ranga i statusa, a to je mogla da bude Katalina, Mađarica, supruga Milutinovog starijeg brata Dragutina. Neki autori (Vladimir Mošin) idu dalje, pa zaključuju da je pomenuta Uroševa snaha bila, u stvari, Milutinova prva žena, neka srpska vlastelinka. Kako će se kasnije pokazati, Milutinov intimni život bio je pun iznenađenja, tako da ni ta mogućnost nije isključena.


IME APOSTOLOVO


"... Car je žalio gubitak ženske dece po porođaju, a to se desilo kod dvoje-troje dece. A pošto se i ova mladica rodi, užasan strah zavlada i za nju, te neka od iskusnih i časnih žena dade savet, uostalom uobičajen mnogima, na osnovu koga se spasavahu novorođenčad. Savet je: da se pred svaku od postavljenih slika dvanaestorice glavnih apostola učvrste podjednako duge i teške sveće, istovremeno upaljene, i da se pojući moli za novorođenče, produžavajući molitvu sve do samog utrnuća plamena sveće. Koja bude preostala među drugim već ugaslim, njegovo (tog apostola) ima da se da novorođenčetu, kako bi, i ono čuvano, preživelo. Tako je, dakle, tada i urađeno po nalogu carevom, i preostala je sveća Simonova, te novorođenče bi nazvano Simonidom po imenu, noseći radi zaštite apostolovo ime."


Bezimena Tesalka
(Georgije Pahimer: POREKLO SIMONIDINOG IMENA)


Većina istoričara, sledeći vizantijske izvore, beleži da je prva Milutinova žena bila Tesalka, kćerka sevastokratora Jovana Anđela. I tu počinju zabune. Milutin je te, 1282. godine, već bio na vlasti. "Mlad, lep i vičan oružju" kako je zabeležio njegov biograf i savremenik arhiepiskop srpski Danilo Milutin kreće u ratne pohode prema jugu, ali i u ženidbene pustolovine.

Za kralja Milutina bile su udate: srpkinja Jelena, vizantijska princeza Tesalka, Mađarica Jelisaveta, koja mu je bila prija i koju je oteo iz manastira, bugarska princeza Ana i vizantijska princeza Simonida (a neke iluzije na vezu Milutina sa Simonidinom majkom, caricom Irinom Jolantom, sasvim su jasne).

Tesalka, kojoj ni ime nije utvrđeno, verovatno se veoma kratko zadržala u Srbiji. Pojedini istoričari - polazeći od freske u Đurđevim Stupovima, na kojoj je prvi put oslikan Milutinov kraljevski lik zajedno sa kraljicom Jelenom smatraju da je reč upravo o Tesalki. Ali, Jovan Anđeo je imao drugu kćerku koja se zvala Jelena i za koju se zna da je bila udata za Viljema de la Roša. Jovan Anđeo svakako nije mogao imati dve kćerke istog imena.

To je navelo neke autore na zaključak da je, pre braka sa Tesalkom, Milutin bio oženjen Srpkinjom vlastelinskog roda koja se zvala Jelena. Oslikana u Đurđevim Stupovima, 1282. godine, ova Jelena je, moguće, bila napuštena iste godine radi kraljevog braka sa kćerkom Jovana Anđela.

U drugoj polovini ili krajem 1283. godine i Tesalka je vraćena ocu.

Mađarica Jelisaveta, Bugarka Ana

Prognanu Tesalku smenila je Mađarica Jelisaveta. Svi izvori se slažu da je u pitanju bila kratka ali strasna ljubav i naglašavaju da je kralj Milutin zaveo svoju priju, rođenu sestru Kataline, supruge njegovog starijeg brata Dragutina. Neobično je bilo to što je Jelisaveta još od detinjstva bila opatica u manastiru na Margitinom ostrvu kod Budima. Jiriček navodi kao izvor Pahimera koji tvrdi da se Milutin sa ovom kaluđericom, svojom prijom, našao kod svog brata Dragutina, da ju je zaveo i oženio se njome. Nićifor Grigora, opet, ističe da se srpska crkva opirala tome braku zbog toga što je mlada bila kaluđerica i zbog toga što su Milutin i ona bili u srodstvu.

"Milutin se", piše Jireček, "posle izvesnog vremena rastavio i sa ovom ženom plemenitog mađarsko-kumanskog porekla (pre 1284), ali je kod sebe zadržao njenu malu kćerku. Jelisaveta posta opet opaticom u manastiru na Margitinom ostrvu, ali se već posle nekoliko godina ponovo udala, ovoga puta za nekoga češkog plemića koji je imao kraljevsku moć. Bio je to lepi Zaviš, sin Budivoja iz Krumave... Jelisaveta mu rodi sina, i kada je Zaviš pozvao na krštenje mladog kralja Većeslava II u Pragu, beše on neočekivano uhvaćen i pogubljen pred zidinama grada Hluboke kod Buđejovica (u avgustu 1290). Jelisaveta se posle ove nesreće, povuče u manastirsku samoću na Margiritino ostrvo koje nije više napustila do kraja života."

Posle Milutinove smrti, nastao je veliki metež u državi. Za vlast su se borili Milutinovi sinovi Stefan Dečanski i Konstantin, i Dragutinov sin Vladislav, a najamničke vojske Turaka, Tatara i Kumana, borile su se, odmetnute u pljačku, jedne protiv drugih. Metež je bio toliki da su čak i sprovod Milutinovog tela iz Nerodimlja u Banjsku, napadali ratnici i pljačkaši.

Kada je Jelisavetu otpremio bratu, mađarskom kralju Ladislavu IV, kralj Milutin se, vođen političkim razlozima, počeo da približava bugarskom dvoru. Njemu je bio potreban saveznik te 1284. godine, u vreme velikih uspeha u odmeravanju snaga sa Vizantijom, radi razvijanja ofanzive u Makedoniji i Tesaliji. A savezništvo je, po oprobanom običaju, potvrđeno brakom kralja Milutina sa kćer-kom bugarskog cara Georgija I Tertera. NJeno ime, Ana, poznato je iz Pljevaljskog Trebnika. U Trebniku je, naime, uz Milutina navedena kraljica, "čedoma" (deca) i ostali članovi kraljevske kuće.

Brak između kralja Milutina i Bugarke Ane Terter trajao je, izgleda, prilično dugo. Neizvesno je, međutim, da li je ovaj brak trajao sve do kraja DžIII veka ili je, pak, raskinut u vreme burnih zbivanja u Bugarskoj, kada je, pod pritiskom Tatara, Milutinov tast Georgije Terter pao s vlasti, a na vlast se popeo novi car Smilec. Moguće je da se Milutin razveo pre 1296. godine, jer u manastiru u Arilju, oslikanom te godine, Ana nije predstavljena u kompoziciji na kojoj Hrist blagosilja Milutina, Dragutina i Dragutinovu suprugu Katalinu.

Zanimljiva je bila dalja sudbina Bugarke Ane Terter, pretposlednje supruge kralja Milutina. Pošto je upućena kao talac u Carigrad, ona se (1300. godine) udala za despota Mihaila (Dimitrija) Anđela zvanog "Kutrul" (Ćelavac). Ovaj epirski despot bio je poznat po tome što se prvi put oženio princezom Anom, kćerkom cara Mihaila VIII, onom istom nesuđenom nevestom srpskog tada princa Milutina.

Kao što je bilo teško utvr-diti broj i dužinu Milutinovih brakova i redosled ženidbi, isto tako je istoričarima bilo teško da utvrde sa kojim suprugama su rađana Milutinova deca. Milutinovi sinovi, Stefan i Konstantin, jedno vreme nisu bili priznati od strane vladara susednih pravoslavnih zemalja ni od strane katoličkog Zapada. Stefan (Dečanski) bio je u braku sa Teodorom, kćerkom bugarskog cara Smileca, a kćerka Ana (Neda) udata je za potonjeg bugarskog cara Mihaila Šišmana. Sa Mađaricom Jelisavetom Milutin je imao kćer Zoricu (Caricu) i u vreme kada je sa Latinima sklapao sporazum protiv Vizantinaca, on je ovu svoju kćerku bio obećao francuskom kralju Karlu Valoa Mlađem...

Na iskraju DžIII veka stari srpski kralj Milutin već ima nove bračne planove. Podsticaji su opet došli iz Vizantije.


Car nudi Simonidu


Slika
Krstasti dinar kralja Milutina



"Otkako je kralj Milutin", kaže u "Istoriji Vizantije" Georgije Ostrogorski, "oduzeo 1282. godine Vizantincima Skoplje, upadi Srba u vizantijske oblasti nisu više prestajali. Godine 1297. Vizantinci su najzad preduzeli protivnapad pod zapovedništvom istaknutog vojskovođe Mihaila Glavasa, ali ovaj poslednji napor ostao je uzaludan. Prema mladoj slovenskoj državi istrošena Vizantija bila je nemoćna. Tada je Adronik II rešio da se sa Srbima nagodi i ponudio je kralju Milutinu ugovor o miru i brak sa svojom sestrom Evdokijom, udovom trapezuntskog cara Jovana. Veza sa Vizantijom pružila bi Milutinu podršku u borbi sa bratom Dragutinom, a brak sa vizantijskom princezom mnogo bi podigao njegov ugled."

Nićifor Grigora u "Romejskoj istoriji", iz razumljivih razloga, ovu bračnu ponudu Milutinu posmatra iz drugog ugla. "Ovu Jevdokiju", piše Grigora, "zatraži putem poslanstva srpski kralj (Milutin) sebi za ženu da bi ovekovečio mirovni ugovor sa Romejima (Vizantincima). Bio je, naime, moćan i nije ostavljao na miru Romeje zauzimajući im i pleneći zemlje i gradove. Kraljevo traženje dovelo je cara u višestruke neprilike. Prvo, što je do kraljevog prijateljstva mnogo držao: drugo, što se careva sestra grozila veze sa kraljem i nije hte-la da se pred njom spominje; treće, što bi to bio (kralju Milutinu) već četvrti (možda i peti) brak... Pošto je Jevdokija brak s njim odbijala iz dna duše, a kralj je oz-biljno nastojao na svom zahtevu i potkrepljivao ga je ne malim pretnjama, car je bio prinuđen da kralju skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je bila u uzrastu od pet godina. Kralj bi je uzeo sebi da je odgaja dok ne dođe u zakonito doba za brak (tada se 12 godina smatralo punoletstvom) i postane supruga."


Slika


Braku Milutina i Simonide protivili su se mnogi Srbi i Vizantinci, ali i susedi. Milutin je te 1299. godine bio već zašao u pozne godine (veruje se da je rođen oko 1253), a Simonida je bila još dete.

Milutin je proširio granice svoje države, ali se zadržao u okvirima koje je mogao da brani i odbrani, što nije učinio njegov unuk Stefan Silni. Unuk je, u Dečanima, Milutina stavio u centar loze Nemanjića, jer - Milutin mu je bio uzor. U svakom slučaju, Milutin je bio možda veći vladar od Dušana Silnog, izvikanog za najjačeg srpskog vlastodršca. A podigao je više crkava nego svi Nemanjići zajedno: 42. Gračanicu, remek delo srednjo-vekovne arhitekture, Banjsku, koju su Turci srušili, Bogorodicu LJevišku u Prizrenu, glavnu crkvu u Hilandaru, crkvu u okviru Studenice, tri crkve u Solunu, crkvu u Carigradu, manastir u Jerusalimu... Pa ipak, njegove mošti počivaju u crkvi koja nije njegova zadužbina, Hramu Svetog Kralja, u Sofiji.

Pregovori o braku između Milutina i Simonide trajali su mesecima. Andronik II je ovaj delikatan zadatak poverio diplomati i piscu Teodoru Metohitu koji je, tim povodom, na čelu poslanstva, pet puta boravio u Srbiji. Dimitrije Obolenski, pisac knjige "Vizantijski komonvelt", uporedio je ova Metohitova putovanja u Srbiju sa onim od pre trideset godina, kada su izaslanici Mihaila VIII dolazili na dvor Uroša I u nameri da sklope bračni ugovor između careve kćerke Ane i mladog kraljevića Milutina. Tada je srpski kraljevski dvor bio "skroman i jadan", a sada je Srbija, zahvaljujući snažnoj Milutinovoj ličnosti, bila velika, bogata i moćna država, u kojoj se raskoš mogla meriti sa vizantijskom. I zaista, u "Poslaničkom slovu", poverljivom izveštaju koji je uputio u Carigrad, Teodor Metohit piše:

"... Vodili su me ne malobrojni mladi plemići, svečano opremljeni, otuda poslati da mi ukažu počast kako je običaj. Čitava ceremonija i prolazak behu vrlo elegantni, sa puno uvažavanja i kićenosti... I sam kralj (Milutin) se veoma bio nakitio i čitavo telo praznično odenuo, pretrpavši se dragim kamenjem, biserjem i naročito zlatom koliko god je mogao. Ceo dvor blještao je od svilenih i zlatom izvezenih tkanina... Otuda (iz dvora) ovamo sve u izobilju stiže...

Osim divljači, dobijamo i mnogih i raznih ptica i druge jestive zveradi kao što su šumski veprovi i jeleni a, pored toga, obično svakog dana se sa arhontove trpeze šalju i mnogobrojna ukusno pripremljena jela i poslastice u zlatnim i srebrnim tanjirima i posudama... Kralj Tribala (Srba), kad je posni dan, šalje nam još i sveže i sušeno voće... i najbolje njihove kolače kao i komade prigotovljenih riba, ulovljenih nedavno u ovdašnjim rekama ili onim udaljenim, svežih ili usoljenih, sve do onih velikih i masnih dunavskih..."


Kraljica je plakala


Dugi i iscrpljujući pregovori oko braka Milutina i Sikmonide okončani su uoči Uskrsa 1299. godine. Smirio se i vizantijski patrijarh koji je dugo odbijao da potvrdi bračni ugovor između ostarelog kralja i maloletne princeze i u znak protesta nije izlazio iz manastira Pamakariste. Kad je car Andronik II uspeo da odobrovolji patrijarha, saopšteni su uslovi pregovora. Poništeni su svi prethodni Mi-lutinovi brakovi, a srpski kralj je dobio u miraz sve vizantijske zemlje koje je prethodno vojnički osvojio. Zauzvrat, Vizantinci su, kao zalog postojanosti ove bračne zajednice, dobili taoce bivšu Milutinovu ženu, Bugarku Anu Terter i četovođu Kotanicu koji je, prebegavši Srbima, naneo grdne muke Vizantincima.

Da bi isporučio taoce i primio carsko dete, Milutin je pohitao ka Vardaru, gde je, na sredini reke, izvršena razmena. Mala Simonida stigla je sa velikom i raskošnom pratnjom. Georgije Pahimer beleži da je zatim "ohridski arhiepiskop Makarije odslužio uobičajene službe, ona (Simonida) je primila uobičajene časti, a sam kralj je primio carevu kćer više nego kao suprugu. Jer, dočekao ju je blagonaklono, ne na konju kao što je bio običaj dočekivati, nego sjahavši kad je prilazila, to jest kao pred gospodaricom a ne pred suprugom."

Da ovaj brak između starog kralja i premlade kraljice nije uvek bio stabilan, potvrđuje svedočenje Nićifora Grigore iz 1317. godine. Tada je, naime, umrla Simonidina majka carica Irina Jolanta, koja za života nije bila u dobrim odnosima sa svojim mužem Andronikom II. Odvojivši se od cara, u Solunu je, po latinskim običajima, plela mreže kako da svoje sinove, Dimitrija i Teodora, obezbedi zemljama i prestolima. "Laskala je kralju (Milutinu) mnogim i bezbrojnim darovima i nagovarala ga je, pošto nije bilo nade da će od kraljice (Simonide) dobiti dete, da nasledstvo vladavine nad Tribalima (Srbima) prenese na jednog od kraljičine braće." Nije, naravno, uspela u svom poduhvatu, a kada je umrla, Simonida je zaželela da posle sahrane ostane duže u Carigradu. Grigora navodi da su tada "došli poslanici od njenog supruga, naime kralja Srbije, noseći pretnje protiv romejske zemlje ako se ona što je moguće brže ne vrati suprugu. Pošto ju je (Milutin) žarko voleo, susednim zemljama i gradovima Romeja (Vizantinaca) pružao je najveću sigurnost, a zbog njenog odsustva bio je ljubomoran i pun nepoverenja. Bojeći se da zet ne ostvari pretnje, a to je mogao lako jer je raspolagao velikom vojnom snagom, car je odmah poslao svoju kćer."

Milutin se na sever proširio sve do Mačve, držao je Rudnik i Beograd. Ratovao je sa Dubrovčanima, osvojio Drač, pa ga posle izgubio. Na jugu je osvojio Skoplje, i držao Makedoniju do Velesa i Štipa. Na istoku je osvojio Braničevo. Držao je Debar i dobar deo Albanije. Papa je pozivao vlastelu da se dižu na rat "protiv okorelog šizmatika". Na zapadu je ratovao sa vlastelom bana Pavla Bribirskog. Dugo je ratovao oko krune protiv starijeg brata Dragutina. Oslepeo je sina Stefana Dečanskog, kad mu se pobunio. Pre Dušana donosio je zakone. U posedu je imao sedam rudnika srebra. U najamničkoj vojsci imao je čak i Špance.

Simonida je tada, piše Grigora, bila u uzrastu od 22 godine. "Uplašena da ne bude po povratku ubijena od strane muža, koji je uvek bio podozriv prema njoj a sada još i raspaljen velikim gnevom, smislila je da obuče monašku odeću i tako pobegne od zajedničkog života s njim. Nije se usuđivala da to učini dok je kod oca boravila, da ga ne bi izložila optužbi zbog javnog saučesništva... Boraveći (u Seru) više dana tajno je od nekog kupila monašku rizu i obukla je jedne noći. Tako se sledećeg dana nenadano pojavila pred Tribalima koji su je pratili, i izazvala kod njih ne malo zaprepašćenje i zbunjenost, tako da su iz straha od gospodara hteli ne-što strašno protiv nje preduzeti. Naime, ili da joj poderu rizu i da je protiv volje odvedu njenom mužu, ili kao drugu mogućnost, da je ubiju, da ne bi živa, stanujući veoma daleko od svoga muža, mučila njegov duh žestokim bolovima. Ali, njen polubrat, sin druge majke despot Konstantin, koji je takođe bio prisutan, preduhitrio je te planove i ispravio njenu lakomislenost, sluteći da bi kralj (Milutin) veoma rđavo primio to što se desilo. On joj je, prišavši silom, poderao rizu i obukao uobičajenu njenu odeću. Zatim je predao Tribalima i naredio im da je što je moguće brže odvedu, iako se ona opirala i plakala." Četiri godine posle ovog događaja, umro je srpski kralj Stefan Uroš II Milutin. Preminuo je iznenada, 29. oktobra 1321. godine, u dvorcu Nerodimlje na Kosovu. Veliki vladalac, piše Konstantin Jiriček, imao je "rastrovan život u porodici." Odmah posle njegove smrti izbiše veliki nemiri. O presto su se borila tri pretendenta: Milutinovi sinovi Stefan i Konstantin i Dragutinov sin Vladislav. Tuđi najamnici - Kumani, Tatari, Turci vojevali su jedni protiv drugih. Na putu od Nerodimlja do Milutinovog prvog počivališta, manastira Banjske, ratnici su uznemirili i sprovod tela kralja kojim je rukovodio episkop Danilo.

Udova, kraljica Simonida vratila se u Carigrad, gde je boravila u hramu Presvete Bogorodice. Dve i po godine posle Milutinove smrti poslala je iz Carigrada u Srbiju skupoceno kandilo i zlatotkane pokrove za kraljev posmrtni odar. Posle toga se zamonašila i stupila u manastir Svetog Andrije.


SRPSKI KRALJ - BUGARSKI SVETAC


Slika


Svete Mošti kralja Milutina



Čudnom igrom sudbine mošti Svetog kralja Milutina, najvećeg srpskog zadužbinara, ne počivaju ni u jednoj od njegovih mnogobrojnih zadužbina. Kralj Milutin preminuo je 29. oktobra 1321. godine, u svom dvorcu Nerodimlje na Kosovu. Sahranjen je u njegovoj najznačajnijoj zadužbini - manastiru Banjska. Oko 1389. godine, zbog nepovoljnih političkih prilika, mošti kralja Milutina prenesene su iz Banjske u rudarsko mesto Trepču, a odatle, oko 1460. godine, u Sofiju, gde se i danas nalaze.

Okružen lipama i brezama, u središtu Sofije nalazi se jedan od najlepših pravoslavnih hramova u Bugarskoj crkva Svete nedelje, u kojoj počivaju mošti srpskog sveca i kralja Stefana Uroša II Milutina. Nije poznato kada je ova crkva sagrađena; prvi pomen o njoj zabeležen je 1578. godine, a tokom osmanlijske vlasti više puta je rušena i obnavljana, da bi, za vreme velikog požara, 1863. godine, izgorela do temelja. Carigrad je dozvolio da se na istom mestu podigne novi hram koji je po relikviji, Milutinovim moštima, dobio novo ime Crkva Svetog kralja. Za vreme venčanja jednog člana carske porodice, 16. aprila 1925. godine, crkva je gotovo do temelja razorena eksplozijom koju su podmetnuli bugarski komunisti, a kada je, 1935. godine, obnovljena vraćeno joj je ime Sveta nedelja.

Tako su mošti srpskog kralja, koji je proživeo buran ovozemaljski život, na dramatičan način preživele požare i razaranja i ostale kao svetinja sve do dana današnjih.

Koliko Bugari poštuju srpskog i svog sveca, Svetog kralja Milutina, najbolje svedoči činjenica da su njegove mošti (bez glave i desne ruke) smeštene u prelepom izrezbarenom i oslikanom ćivotu, desno od ikonostasa. Preko moštiju, tokom cele godine, vernici polažu paketiće sa ispisanim imenima koje, posredstvom Svetog kralja, namenjuju svojim mrtvima. Uoči svakog 30. oktobra, dana Svetog Milutina, sveštenici crkve Svete nedelje iznose mošti iz kovčega i unose ih u oltar. Tu ih preoblačei tokom cele noći održava se bdenije. Belo platno na kojem su Milutinove mošti ležale protekle godine seče se na sitne komadiće i deli narodu, za zdravlje i isceljenje bolesnih. Svečanu jutarnju liturgiju, 30. oktobra, obavezno služi vladika, a prepunom crkvom odjekuje pesma: "Sveti bogovenčani kralje Stefane, moli Boga za nas". Posle toga sakupljenom narodu se obraća arhijerej govorom o Svetom kralju Milutinu i njegovim zaslugama za srpski narod i pravoslavlje.

Zanimljivo je da se u Bugarskoj čuvaju mošti samo dvojice pravoslavnih svetaca - kralja Milutina i pustinjaka - čudotvorca Ivana (Jovana) Rilskog, takođe srpskog svetitelja.

Srpska pravoslavna crkva slavi dan upokojenja Svetog kralja Milutina 12. novembra (30. oktobra po starom kalendaru). Istog dana, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi se čuva spomen na Milutinovog brata Dragutina (monaha Teoktista), njihovu majku kraljicu Jelenu i obrtenije časnih kostiju Milutinovog sina Stefana Dečanskog. Narodno svetilište postao je i jedan bor u Nerodimlju koji je, po predanju, zasadio sam kralj Milutin. Narod se okuplja kod bora na sabor o Uskrsu.


preuzeto sa kovacevicantikviteti


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 20 Sep 2013, 10:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Kralja Milutina nema ko da traži


Slika


Zašto se kao narod nemarno odnosimo prema jednom od najznačajnijih srpskih vladara u istoriji: U Bugarskoj je veoma snažan kult svetog srpskog vladara. U Srbiji, nažalost, malo ko zna gde on zapravo počiva


BILI bismo srećni i zadovoljni kada bi Sinod Bugarske pravoslavne crkve dao blagoslov da se jedan deo moštiju svetog kralja Milutina dobije i da počiva u manastiru Banjska, rekao je kosovskometohijski episkop Teodosije, na nedavno održanoj proslavi sedam vekova manastira Banjska. Manastirski hram Svetog Stefana napravljen je kao grobna crkva nesumnjivo najuspešnijeg srpskog vladara, u kojoj je kratko počivao. Prema zvaničnoj verziji mošti su pred turskim rušilačkim besom odmah posle Kosovske bitke sklonjene u selo Trepča, a posle propasti srpske despotovine, zbog epidemije kuge, mitropolit Siluan odneo ih je 1460. u Bugarsku. Danas su izložene u Crkvi Svete nedelje u Sofiji, koju niko ne zove tim imenom već Kraljeva crkva u Milutinovu čast.
- Kult svetog srpskog kralja Milutina u Bugarskoj je izuzetno jak još od 16. veka. U Kraljevoj crkvi svakodnevno se održava služba njemu posvećena, a vernici neprestano dolaze da celivaju mošti, kojima se pripisuje ogromna moć, u skladu s njegovom vladarskom veličinom. Nejasno je zašto naša država i crkva nikada nisu podnele zvaničan zahtev da se one vrate, kao ni mnoge druge relikvije opljačkane tokom svetskih ratova - kaže istoričar prof. dr Vladimir Stanković, autor prve savremene biografije kralja Milutina.
S druge strane, popularnost moštiju kralja Milutina u Bugarskoj ne smanjuje se od srednjeg veka, a slave ga i drugi slovenski narodi, u prvom redu Rusi. Bugarski istoričari navode da je prvi zahtev za povraćaj moštiju kralja Milutina iz Sofije u obnovljenu Pećku patrijaršiju podneo prvi ruski car Ivan Grozni. On je bio duboko vezan za srpsku tradiciju, jer ga je posle smrti roditelja odgajila baka Ana Jakšić (posle udaje Glinska) iz čuvene srpske plemićke porodice.

Međutim, ni Turci ni helenizovana Ohridska arhiepiskopija nisu dozvolili da se Milutin čak ni mrtav vrati u Srbiju, jer je bio suviše snažan simbol nekadašnje državnosti, moći i samostalnosti.

Naime, kralj Milutin je uspeo da se politički i vojno odupre koalicijama koje su protiv njega stvarali i vizantijski carevi i rimske pape. Kodifikovao je pravo i stvorio zakonik pre Dušana. Branio je svoje bugarske vazale od Vizantije, pa mu je udovica bugarskog cara sama nudila i ruku i krunu. O snazi njegove vojske govore dva očajnička poziva iz Carigrada, kojima je tražena Milutinova pomoć protiv turskih najezdi. Srpski vojnici su oba puta do nogu potukli Osmanlije u Maloj Aziji. Legendarno je i Milutinovo zadužbinarstvo koje ne podrazumeva samo crkve, već i narodne kuhinje, bolnice i škole.

- Neobjašnjiv je srpski zaborav prema vladaru koji je državničkom mudrošću i vojnom veštinom stvorio od Srbije najveću silu na Balkanskom poluostrvu. Uprkos neverovatnim stvarima koje je postigao, on je, kao i celo naše srednjovekovlje gurnut u stranu. Mi se ne bavimo svojom istorijom, a tražimo od drugih da je poštuju. Arheološka iskopavanja Milutinove monumentalne zadužbine manastira Banjska traju decenijama, a još nisu objavljeni rezultati! Niko ne zna šta je nađeno u grobnoj crkvi najvećeg srpskog vladara. Mediji su pre nekoliko godina objavili da je bugarski Sinod odobrio vraćanje dela Milutinovih moštiju, a onda se zaćutalo bez ikakvog objašnjenja - čudi se prof. dr Stanković.

Slika

Bivši ministar kulture Dragan Kojadinović za „Novosti“ potvrđuje da je u njegovom mandatu 2006. Sinod Bugarske pravoslavne crkve odobrio vraćanje dela moštiju svetog kralja Milutina u Srbiju.

- Zahvaljujući bivšim kolegama novinarima, veoma uticajnim ljudima, došao sam u kontakt s tada veoma moćnim episkopom iz Varne koji je uspeo da izdejstvuje odluku bugarskog Sinoda da nam vrate deo moštiju. To nije bio nimalo lak posao, s obzirom na to kakvo poštovanje one uživaju u Bugraskoj. Bugarski Sinod je tražio samo od našeg da napiše dopis u kome se zahteva da joj se vrati deo moštiju i da zauzvrat ponudi neku drugu malu relikviju. Izgleda da do danas to nije učinjeno - kaže Kojadinović.

On naglašava da je obavestio Sinod SPC o uslovima za povraćaj moštiju.

- Bugarske kolege, posrednici u poduhvatu povraćaja moštiju kralja Milutina više puta su me zvali čudeći se zašto dopis nije poslan. Episkop Varne, koji je bio glavni posrednik u poduhvatu u međuvremenu je umro. Pošto je reč o odluci Sinoda Bugarske pravoslavne crkve nadam se da odluka još važi - smatra Kojadinović.

Moštima kralja Milutina već nedostaju glava i desna ruka, što ukazuje kolika im je moć pripisivana. Bugarski vernici i danas pored Milutinovog ćivota ostavljaju papiriće s porukama za bližnje na onom svetu.

- Misterija je gde su nestali ti delovi moštiju, ali je veoma moguće da su oni u prošlosti namerno sakriveni, jer ti delovi tela simbolizuju mudrost i snagu najmoćnijeg vladara Balkana svog doba. Mošti su naročito u srednjem veku bile dragocenost za koju se i ratovalo. Naročito kada je reč o velikom kralju Milutinu. Čak se i njegova sahrana, pre posvećenja, odigrala u senci bitke, jer su odmenuti vojnici hteli da otmu njegovo telo. Prema žitijima, čuda nad grobom kralja Milutina počela su da se dešavaju samo dve godine posle njegove smrti. U Bugarskoj, sveti srpski kralj Milutin smatra se zaštitnikom Sofije. U Srbiji je, nažalost, gotovo zaboravljen - navodi prof. dr Stanković.


NI MRTAV NEMA MIRA

Slika

Po zvaničnoj verziji, Milutinovo telo iz koga je teklo sveto miro sklonjeno je 1389. od Turaka koji su nemilosrdno uništavali sve srpske crkve, a zatim pred epidemijom kuge u Bugarsku, prvo u manastir Svetih Ćirila i metodija, a zatim u sofijski hram Svete nedelje. Istoričari podsećaju da posle propasti srpske države opasnost po relikvije više nisu bili samo turske pohare, već i helenizovana Ohridska arhiepiskopija. Ona je s Turcima podstigla sporazum da preuzme hramove i srpske vernike, a trudila se da uništi sve što je podsećalo na Nemanjiće, srpsku državu i crkvu.

Mošti kralja Milutina su pretrpele požare, nepogode, zemljotrese, napade ustanika i Turaka, kao i terorističku akciju komunista 1925. godine, kad su digli u vazduh Crkvu Svete nedelje i ubili više od 190 ljudi.


preuzeto sa novosti.rs


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 16 Feb 2017, 23:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Свети Благоверни Краљ Милутин

Slika

Свети Kраљ Милутин. Син Уроша Првог и краљице Јелене, и брат Драгутинов. Много ратовао бранећи веру своју и народ свој. Ратовао је против Михаила Палеолога зато што је овај био примио унију и присиљавао све народе Балканске и монахе Атонске да и они признаду папу. Ратовао против Шишмана цара Бугарског и Ногаја цара Татарског, да би земље своје одбранио. Сви ратови његови били су успешни, јер се непрестано Богу молио и у Бога уздао.

Slika
Sveti Kralj Milutin

Сазидао преко 40 цркава. Осим оних у својој земљи, као: Трескавац, Грачаница, Светог Ђорђа у Нагоричу, Свете Богородице у Скопљу, Бањска и тако даље, он је зидао цркве и ван своје земље, у Солуну, Софији, Цариграду, Јерусалиму, и Светој Гори. Упокојио се у Господу 29. октобра 1320. године. Тело његово показало се ускоро нетљеним и чудотворним. Као такво оно и данас почива у Софији у цркви „Светог Краља.“

Slika

Велики син Православне Цркве краљ Милутин спасао је Балкан од унијаћења. У тренутку када је византијском цару ослабила савест, овај витешки и богоносни краљ словенски устао је одлучно и с Божјом помоћи спасао Православље не само у својој земљи него у свима земљама Балканским. Ко изближе испита живот светога краља Милутина, разумеће, зашто је Бог њему давао успех за успехом кроз цео живот и у свима пословима.

Slika

Када је Милутин ступио на престо, одмах се заветовао Богу саградити онолико цркава колико година буде краљевао. 42 године краљевао је и 42 цркве сазидао. При неким црквама, као у Солуну и Цариграду, зидао је и болнице за сиромашне људе, где би сиромаси добијали све бесплатно. Осим тога он је особито волео да своје огромно богатство расточава на сиротињу.

Slika

Често пута овај моћни и богати краљ ноћу се преоблачио у одело бедника, и са двојицом тројицом слугу својих ходио је по народу, распитивао о недаћама људи, и обилато помагао бедне људе. Усред свога великог богатства он је живео сасвим скромно и патријархално, мада се није такав показивао пред странцима. На скроман живот он је навикао био још у кући оца свога, краља Уроша.

Slika
banjska

Прича се, како је цар Михаил Палеолог послао своју ћерку Ану са једним изасланством на двор краља Уроша, нудећи ћерку своју Милутину, само да би тако придобио српског краља за унију с Римом. А краљ Урош видећи безумну раскош византијску на принцези и њеним пратиоцима рече: „Шта је то и нашто то? Ми нисмо навикли на такав живот.“ И показа руком на једну српску принцезу с преслицом у руци: „Ево, рече, у каквом оделу ми узимамо снахе своје!“


srpskaistorija

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 17 Feb 2017, 00:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Мошти светог краља Милутина се налазе у Софији (Бугарска) у Саборној цркви св. Недеље

Slika

ВАЗЉУБЉЕНИ љубитељи Христа, ево се сада спрема ум слабога самисла худога и смртнога тела мога, и хоће да принесе достојне похвале онима који Христа заволеше. Али не знам како и где да нађем речи за то. Но најпре споменух Бога, и узвеселих се, и онда припадам овима које хоћу да похвалим, и молим се и говорим: Добри и свемилостиви и најмилосрднији и незлобиви Господе, који не желиш смрти људима, него хоћеш да се сви обрате и упуте на покајање. Који си рекао у Твоме светом Еванђељу: Молите се и даће вам се (Мт. 1, 1); и опет:

Што год узмолите у молитви верујући, све ће вам се то дати (Мт. 21, 22). Зато и ја молим Твоје најмилосрдније човекољубље, да ми се да реч за отварање уста мојих, дарована ми Твојим Светим и Животворним Духом. Јер, утврђиван и уразумљиван Његовом сведаривајућом благодаћу, моћи ћу и ја, грешни и ништавни слуга Твој, да искажем нека дела од мноштва неисказаних чудеса Твојих на нама, а такође и достојним речима да похвалим ове слуге Твоје и господу моју, које Твоја божанска благодат венча и узвеличи и прослави изнад мнотих моћних и славних на земљи.
Овако почиње своје казивање животописац благочестивих и светих краљева и архиепископа Српских, Св. архиепископ Данило,[1] који и описа животе и дела краља Српског Уроша Првог, његове супруге Свете Јелене, и светих синова њихових Милутина и Драгутина.[2]

Свети краљ Милутин беше млађи брат Св. краља Драгутина (1276.—1282. г.), кога и наследи на престолу Српске државе. О начину наслеђа овога говори се опширније у животу Св. краља Драгутина (под данашњим датумом). Драгутин је наиме, збацивши свога оца са престола, после тога пао с коња и сломио ногу, па је онда покајавши се позвао свога брата Милутина и на сабору у Дежеву 1282. године предао му власт и краљевство у Српској земљи. Сам пак он повуче се у северне крајеве своје отаџбине, где владаше са својом супругом и синовима, са престоницом у Дебрцу на реци Сави, добивши притом од своје мађарске тазбине и неке области у Срему, Мачви и Босни.
Милутин беше васпитан од својих честитих родитеља у свакој доброј науци и побожности. Још као млад, вели животописац Данило, ,,овај младић био је Богу мио, и благодаћу Божјом означен“. Беше добар пастир повереног му народа у својој области, „њихов добри учитељ и наставник, ненаситни градитељ божанских цркава и манастира; и не само градитељ, него и обновитељ палих и порушених“. Све ово пак Милутин чињаше у намери „да све приведе ка истинитој вери“. Јер благочестиви Милутин беше ревнитељ у вери Православној. Јер када у његово време византијски цар Михаило VIII Палеолог (1258-1282. год.) склопи и потписа унију са папом, па настојаше да исту насилно спроведе и мећу свима православнима на Балкану и међу Светогорским монасима, краљ Милутин се диже против њега и са успехом ратоваше у одбрану Православља. Од тога доба и касније Бог благослови Милутинову државу и он рашири границе свога отачаства. Српска земља до Милутина беше „обузета великом теснотом и умањена“, јер држава грчка досезаше до места званог Липљани на Косову. Шта више, грчки цар Михаило настојаше да од Српске земље одузме и друге крајеве, па чак и целу земљу себи покори и њену слободу и самосталност уништи. Тада се Милутин помоли Богу и са својом војском крете на Византију. О томе овако говори животописац његов Данило: ,,И после овога (то јест после молитве) заповеди Милутин да се саберу сви његови војници, и када то би учињено, он узе молитву и благослов од свога светог архијереја[3] и од свег освећеног сабора свештеничког лика, и подигавши се са својом силом, пође у државу области царства грчкога. Тамо он заузе околне пределе, а то су ови које ћу набројати: оба Полога са њиховим градовима и околином, главни град Скопље, и затим Овче Поље и Злетово и Пијанац (у подручју Брегалнице). Све ове земље он узе у почетку свога доласка на престо, и приложи их држави свога отачаства“. Од овога времена град Скопље постаде престаница Српске земље.

Чувши за ове успехе Милутинове, цар Михаило крете на њега узевши у своју војску и многе друге иноплемене народе, Татаре и Турке и друге иноверце. Но Бог учини те овај издајнички цар одмах умре на свом походу (11. децембра 1282. године), оповргнут чудно и изненадном смрћу својом, како вели за њега биограф споменути Данило. Исти Данило још додаје: „Овај хулни цар, ђаволом наговорен, сличан је оном лукавом издајнику који одступи од светлости у таму, као што и овај цар Палеолог, одвојивши се од вере хришћанске (то јест Православне), узе веру латинску“. Међутим, по изненадној смрти цара Михаила један део његових савезника Татара продужи напад на Србију, и продре чак до Липљана и Призрена, али чудом Божјим би страховито поражен и уништен. Јер дошавши до реке зване Дрим, која беше веома набујала, они видеше на другој страни велики збег српског народа, па одлучише да пређу реку и народ опљачкају и побију. Но кад они навалише преко набујале реке, сви се скоро у њој потопише, а што их живо пређе на другу обалу они бише поражени од христоимених људи српских. И сам старешина татарски, звани Чрноглав, беше ту ухваћен и погубљен и његова глава би однета пред ноге краља Милутина.

Ускоро затим краљ Милутин са војском својом, и још са војском коју доби од свога брата Драгутина, крете опет на грчку земљу и заузе области њене све тамо до Свете Горе Атонске, земљу Струмичку и Серску, Крстопољ (данашња Кавала) и друге околне крајеве. Отпустивши потом војску брата свога, Милутин крете са својом војском још даље и заузе земљу Дебарску и Кичевску, са градовима и областима њиховима, па земљу Поречку са околином, и чак продре на југ до Тесалије. Потом се врати у своју земљу и пребиваше у миру и благоетању.
У то време на северу од Милутинове државе, а источно од области његовог брата Драгутина, владаху самостално и насилнички кнезови бугарски и татарски Дрман и Куделин. Они живљаху у крајевима око места Ждрела на Млави (данашња Горњачка клисура) и одатле са бугарским, куманским и татарским четама упадаху у Драгутинове крајеве и пљачкаху Српски народ и земљу. Тада се на позив свога брата Драгутина дигне на њих благочестиви краљ Милутин, страховито их порази и њихове крајеве дадне у наслеђе брату своме. Од овога времена Браничевска област постаде и за свагда остаде саставни део Српске земље и државе. Сам тадашњи бугарски дар Ђорђе Тертерије, таст Милутинов, који му беше дао своју кћер Ану за супругу, беше у пријатељским односима са Милутином и његовом мајком Јеленом, али не беше у пријатељству други владар бугарски у Видину, кнез Шишман, који беше у сродству са Куманцима и беше признао врховну власт татарског кана Ногаја. Љут на Милутина због победе над Дрманом и Куделином, Шишман са војском крете из Видина и продре у област Хвосно, све до архиепископије српске у Пећи, са очигледном намером да је опљачка, запали и уништи. Но ту он би побеђен силом Господњом и молитвама Светих: Саве и Симеона, и Св. Арсенија, који ту лежи. Те ноћи видеше Шишманови војници велики огњени стуб где силази с неба, из кога избијаху огњене луче и опаљиваху их, те се они сви у страху и паници разбегоше. Тако не могући ништа зло учинити, Шишман би принуђен да се новуче без успеха, једино што његови дивљи Куманци том приликом спалише манастир Жичу, коју затим обновише Свети краљ Милутин и архиепископ Евстатије II (1292—1309. године). Гонећи Шишмана и његову војску, краљ Милутин доспе до града Видина на Аунаву и заузе град, а сам Шишман једва се спасе бежећи чамцем преко Дунава. Затим он мољаше мир од краља Милутина, што му овај милостиво и даде, а касније даде и своју кћер Ану за Шишмановог сина Михаила, који потом постаде бугарски цар (1223—30. г.). Ове победе Милутинове изазваше завист и мржњу на њега татарског кана Ногаја, као врховног господара свих бугарских крајева, и он са силном војском, састављеном од Татара, Куманаца, Алана и Кавказаца крете на њега и на Србију.

Нашавши се у великој невољи и опасности, краљ Урош Милутин се топло мољаше Богу, говорећи: „Добри човекољупче Господе, надо ових који Те исповедају. Ти знаш немоћ нашег смртног тела, и Сам си се у њега обукао. Због множине безакоња мојих, којима сам везан од младости моје, нисам достојан да погледам на висину Твоју, или да са смелошћу призивам свето и страшно име Твоје. Но Теби доброме и благоме предлажем душу и мисао моју, Ти ми једини помози, молитвама Пресвете Матере Твоје“. Помоливши се тако усрдно и са сузама Господу, Милутин призва у помоћ и Светог Симеона и Саву, молећи их да не предају отаџбину своју у руке иноплеменика. Затим посла Ногају своје посланике да га доброразумним речима и молбама умоле да одустане од похода, обећавајући му при томе да неће више дирати у Бугарску земљу нити нападати на крајеве које Татари имају под својом влашћу. Силни кнез татарски затражи од Милутина његовог младог сина Стефана као таоца, што отац са жалошћу мораде да учини, да би сачувао душе народа свога и његову слободу.

Млади краљевић Стефан отиде са некима од властеле српске на татарски двор, и остаде тамо неко време док га Бог не избави отуда и врати у дом родитеља свога. Јер Бог учини да овај Ногај погине у борби са Токтајем, законитима каном „Златних Хорди“ татарских (у битци код Одесе 1299. г.), те краљевић Стефан би слободан да се врати родитељу своме у Србију. Том приликом, Стефан се ожени Теодором, ћерком бугарског цара Смилца (1292—1299. г.), са којом доби сина Душана, потоњег цара Српског.[4]
Овога свога сина Стефана краљ Милутин је затим поставио за намесника и владаоца у Зетском приморју, „одликовавши га сваком чашћу царскога достојанства, давши му све што му је потребно, од малога до великога“. У то пак време краљ Милутин се поново ожени, и постаде зет васељенског цара у Византији Андроника II Палеолога (1282—1328. г.). Ово би после нових победа Милутинових над грчким војскама (око 1299. годи-не), те цар Андроник склопи трајно пријатељство и сродство са краљем Српским Милутином. Млада кћи царева, принцеза Симонида (чији се дивни лик сачувао у Милутиновој и њеној задужбини Грачаници), би од самог цара предата Милутину, пошто их претходно у законити брак благослови и веича охридски архиепископ Макарије. Од свога таста Милутин тада доби у мираз све освојене крајеве, те тако завлада трајни мир између Срба и Грка. Но ова женидба Милутинова не би по вољи многима, како ближим тако и даљим суседима, и они почеше радити против Милутина. Уз то, у ово време би покренуто и питање Милутиновог наслеђа на српском престолу, у што би умешан и његов брат Драгутин, и Симонидина мајка царица Ирина, и такође нека српска властела. То све узнемири младога Стефана, те он, наговорен од споменуте српске властеле, устаде на свога оца Милутина желећи да му преузме из руку краљевску власт и престо српски. Услед свега тога у Зети наступи не мали метеж и неред, те краљ Милутин крете тамо са војском, угуши споменути неред и метеж, а син му се Стефан сам предаде у руке са синовском покорношћу. Милутин га испочетка прими лепо, но потом, на интриге многих злурадника и непријатеља људског спасења, помете се толико да сина свога затвори у замак у Скопској области и допусти да га тамо ослепе. Стефан потом би послат у Цариград на заточење, но чудом Божјим и помоћју Светитеља Николаја би исцељен и враћен после своме оцу, са којим се измири и кога после на престолу наследи.[5]

Милутин се ускоро измири и са својим братом Драгутином, са којим имађаше иеке међусобице и сукобе, и свста браћа проведоше остатак земног живота свог у љубави и међусобном поштовању. Њиховом измирењу и љубави много допринесе и њихова света мајка краљица Јелена, као и знаменити и свети муж Данило, који беше најпре игуман Хиландарски, а потом епископ Бањски и Хумски, а касније постаде и архиепископ Српски.[6] Он је лично долазио из Хиландара са својим монасима, и боравио и код краља Милутина на двору му у Скопљу, и код краља Драгутина на његовом двору у Дебрцу, и молитвама, саветима и поукама својим мудро измирио завађену браћу, што су наравно и оии обојица жарко желели и свесрдачно прихватили. Јер ова два света брата, иако беху наследници слабе и грешне природе старога Адама, ипак беху причесници и обновљене људске природе Новога Адама — Христа Богочовека, јер беху верни чланови Његовог богочовечанског Тела — Цркве Православне, у којој живљаху непрекидном вером, молитвама, покајањем и осталим спасоносним светим тајнама и врлинама.

За светог краља Милутина[7] сведочи нам његов животописац Данило, да беше свагда у великим и богоугодним подвизима, које многи други не знађаху, а Данило их тајно знађаше, јер беше веома близак Светом Краљу. „Треба знати и видети, вели Данило, његове трудове и знојења, његово трошење тела свога, ноћна бдења и топле сузе, његове неизрециве милостиње све до саме смрти његове; његову нарав нездобиву, тиху и послушну“. Истина, Милутин је као краљ и господар некада показивао и строгост и оштрину, али никада није био злобан нити без милости и хришћанске љубави. Ако је као човек и имао неких грехова својих, Христос Спаоитељ га не остави у њима, него га од њих покајањем избави. Јер истинита Светлост — Христос, вели животописац Данило, Који просвећује сваког човека који долази на свет (Јн. 1, 9), Он — велики и страшни Творац све видљиве и умне природе, увек очекујући покајање свакога човека, не презре ни овога христољупца, него му просвети разум срда, и он, сетивши се грехова младости своје и дошавши у умиљење срца, поче се молити усрдно Богу, говорећи оне речи пророчке: Господе, упути ме на пут Твој, и поћи ћу по истини Твојој (Пс. 85, 11). Године моје, говораше он, као паучина прођоше, и која добра живота мота да Ти принесем? Са каквом смелошћу да погледам на Тебе, Судију праведнога? Покајање нс стекох, а тако исто ни сузе… Но Господе и Царе векова, не погуби ме са безакоњима мојим, него ли пошљи светлост Твоју и истину Твоју на прооветљење мислених очију мојих. Даруј ми обилну кишу суза, да угасим страсни пламен тела мога, да се непријатељ мој не порадује због мене. Многих и великих добара овог живота насладио си ме, но ја недостојни врло повредих заповести Тебе, Бога мога“.

Овакве и многе друге речи говорећи овај благочестиви краљ, вели даље животописац Данило, предвиде своју природну смрт, и после овога одлучи се па многа богоугодна дела, у којима и сконча живот свој. „Милутинова добра дела и подвизи беху многи и разноврсни, но највише он чињаше милостиње сиротима и убогима и даваше богате дарове црквама и манастирима Божјима. „Он постаде угодан Господу: безбројне свете цркве украшујући, и од праведних трудова својих многе милостиње ништима делећи“. Не штедећи богатства свога, но узимајући као из неког неисцрпног извора, јер беше заиста богат као ретко ко у његову времену, овај блажени и светородни муж одевао је и хранио слабе и немоћне, подизао сироте и убоге, и украшавао и снабдевао свете цркве Божије. Ступајући на владарски краљевски престо, он се беше Богу заветовао да ће за сваку годииу колико буде владао подизати по једну цркву Богу, што се на њему заиста и обистини. Јер владајући са Богом у Српској земљи пуних четрдесет година, он заиста и подиже равно четрдесет цркава Божјих, од којих су тридесет пет или шест до данас сачуване или набројане. Али, ево како о његовом доброчинству и задужбинарству говори његов биограф свети Данило: Овај христољубиви краљ беше „Богу смеран и људима угодан, и пружаше ништима безбројне милостиње. Као што се не може избројати песак мора, тако ни његове милостиње. И он то чињаше не само у Богом му дарованој држави отачаства свога, него и по целој великој Романији (то јест Византији), и у самом великом граду Новом Риму, тј. Цариграду, јер и тамо сазида цркве, а другима даде многе милостиње; свуда снабдевајући и хранећи ниште, слабе и потребите. Он заиста подражаваше праведнога Јова, и Аврама блаженог, и патријарха Јакова, јер делом беше њихов подражатељ, и изгледом њима сличан. Тако је живео и тако чинио у многим годинама, тако да се име његово прочуло и било пројављено у свим околним крајевима, како источним тако и западним: Стефан Урош, превисоки и крепки и самодржавни и милостиви краљ Српски. Због његове чувене милости и милостиња, њему долажаху из ближших и даљних крајева, са морских острва и преко мора, и из самога светог и славног града Јерусалима. Њих са тихошћу примајући и чинећи им милостињу, не малим милостињама испуни и сам свети град Јерусалим. Уместо злата и сребра које даваше, он прими молитве и благослове од тамошњег светог патријарха и свих осталих у том светом граду. А и свету и велику и Богом чувану Гору Атонску он испуни многим милостињама, и сазида тамо овете цркве, украси их и просветли их (то јест живописа их), и тамошње многе монахе снабде свим оним што им требаше …
О сваком добром делу, којим би могао угодити Богу, он се тако стараше, да ваистину сваку врлину мспуни, и сваку злобу и порок од срца замрзе. Богом даровано му добро и земно богатство царства свога оиа мудро и разумно расточи, и то на разновроне начине: прво даде на дар Богу, друго на подизање светих цркава, треће раздаде ништима и страним и потребитима“.

По казивању хиландарског игумана и потоњег архиепископа Данила, свети и христољубиви краљ Милутин најпре подиже велики саборни храм светог и ногосаграђеног манастира Хиландара, на место оног малог који беху подигли први ктитори. Милутин затим украси овај дивни хиландарски храм сваком лепо том, златним украсима и фрескама, па онда око цркве подиже многе царске конаке, трпезарију и келије за пребивање монаха, па утврди унаоколо град са кулама и пирговима, да би манастир био заштићен од нападаја гусара.[8]1 Затим додели манастиру Хиландару многе метохе са селима и другим богатствима, и уопште речено никада не престајаше бринути се о овој највећој српској светињи. Но не само Хиландару, него и другим манастирима и монашким братствима Свете Горе монахољубиви краљ даваше изобилне прилоге и богате дарове. „И где су му год јављали да има неки монах или подвижник, или неки који Христа ради странствује у пустињи или живи у некој рупи земаљској, свима таквима он нештедимице шиљаше све што је потребно, са скрушеним срцем и смерним духом“.

У самом пак царском граду Цариграду Милутин подиже божанску цркву звани Продром (то јест посвећену Светом Претечи), са дивним и прекрасним палатама унаоколо за примање и смештање странаца и болесника. Ова ксенодохија (то јест странопријемница) и болница би снабдевена свим потребним стварима, креветима и меким постељама, и њој беху приложена многа села по грчкој земљи, која свети краљ откупи и приложи, да би се од њих могли издржавати многобројни болесници и сиромаси. Милутин издаде наредбу овој ксенодохији и болници да „ако какав болесник нема никакве наде, онда нека сваки такав иде слободно ка тамо спремљеном одру за њега у тој болници“. Уз то, он постави и достоимените људе своје у ту болницу, који ће похађати и неговати болне, тако да нико од болесника не узнегодује, него ако што затражи да има ко да му то да. Велико мноштво болесника лежало је и лечило се у овој болници човекољубивог краља Српског, а добри нудиоци овога благочестивога дворили су их док се не исцеле. Онда би ови исцељени одлазили радујући се, а други болници долазили би на њихово место. Осим тога, богатодарежљиви краљ је одредио да се и иа капијама светог Продрома обилно раздаје хлеб и друга храна, ради нахрањења гладних, сиротих и странаца, о којима нико друга не имађаше да се брине.

Исто тако, и у граду Солуну Милутин подиже велике палате, и сагради две дивне цркве Божје: једну у име светог архијереја Христовог Николаја, а другу у име светог великомученика Христовог Георгија, и то баш на месту где некада беше обављено прво рукоположење светитеља Српског Саве, па то место беше разрушено и опустело, те га сада свети краљ из темеља обнови и украси.

Затим у својој земљи овај неуморни задужбинар подиже и обнови безбројне цркве и манастире, од којих ћемо споменути само неке. Подиже дом Пресвете Богородице, добре Заштитнице рода хришћанскога, у месту званом Трескавац (код Прилепа) и испуни га богатим принооима својим, свим што је било потребно за службу Богу и Пречистој Матери Његовој. Овде приложи и многе иконе златом и бисером украшене и оковане, па кадионице и свећњаке златне, и све друге потребе црквене. Потом сагради цркву Св. великомученика Христовог Георгија у Кичевској области, коју такође богато обдари и снабде свим црквеним потребама. Многе друге цркве и манастире, које његови претци Немањићи или други ранији православни задужбинари беху подигли, па оне касније беху порушене и запуштене, свети краљ их сада из темеља обнови и сваком лепотом изнутра и споља украси, јер свакако не подношаше да храмови Бога Живога стоје разрушени или напуштени. „Обнављаше стара рукоположења родитеља и прародитеља својих, и из самих основа подизаше и усавршаваше по Божјем благовољењу“. Милутии гако сазида цркву Успења Пресвете Богородице, звану епископија Призренска (то јест чувену цркву Богородицу Љевишку у Призрену),[9] и такође прелепу цркву Благовештења Пресвете Богоматере, која је епископија Грачаничка (то јест данашњи величанствени манастир Грачаницу на Косову); па цркву Богородице Тројеручице у славном граду Скопљу; затим цркву Светог Георгија на реци Серави код Скопља; и цркве Светог Константина и Светог Претече у самом граду Скопљу; и опет цркву Светог Георгија Нагоричанског (у селу Старо Нагоричино код Куманова), коју из темеља обнови и украси. У великој Немаљнној лаври Студеници, у том Дому Пресвете Богородице, овај христољубиви праунук светог богољупца Симеона подиже цркву родитељима Богоматере — Светом Јоакиму и Ани. Затим у Дабарској покрајини на дољем Лиму, у месту званом Ораховица он подиже још Једну цркву Христовом великомученику Георгију и другу опет цркву Христовом великомученику Никити близу града Скопља (у Скопској Црној гори), коју дарива манастиру Хиландару у Светој Гори. Он такође подиже и цркву Светог Николе у Хвосну и приложи је манастиру Милешеви, где почиваше свето тело Светитеља Саве. Монахољубиви и манастирољубиви краљ задужбинар обнови и украси старе манастире древних српских подвижника и светитеља: преподобног Јоакима Осоговског (у Сарандапору), и преподобног Прохора Пчињског (под планином Козјаком), саградивши им нове цркве и богато их украсивши и снабдевши свим потрсбностима. Са својим пак братом Драгутином он подиже манастир Ариље у Моравици, а са својом мајком Јеленом обнови манастир Светог Срђа и Вакха на реци Бојани код Скадра. Његове су задужбине и манастир Косаница код Драме (у Грчкој), и манастир Витовница код Петровца на Млави, и манастир Грнчарица код Крагујевца, и манастир Моштаница код Бања Луке у Босни, и многи, многи други манастири и цркве.

Али не само у својој земљи и свом Српском народу, него и свуда по васељени, он неуморно или подизаше цркве и манастире или их богато обдариваше и помагаше. Тако он сагради манастир Светих Арханђела у самом Светом Граду Јерусалиму, на месту не далеком од Живоносног Гроба Господњег, где раније Свети Сава беше ктитор. Он подиже и цркву Свете Софије у Сердици (данашњој Софији у Бугарској) и обдари друге манастире у Бугарској. Затим и сама света гора Синајска виде његово задужбинарство и доброчинство. Јер и тамо, у древном манастиру Свете великомученице Екатерине, што га подиже велики цар Јустинијан, овај нови Јустинијан постаде ктитор и добротвор: јер подиже тамо цркву Светог Стефана и многе приносе и дарове дарива, И не само овом манастиру, него и блаженим оцима по Синајској пустињи он достављаше не мала приношења и њихове потребе испуњаваше. Богате прилоге посла он и цркви Светитеља Николаја у граду Барију у Италији, и по другим местима где потребоваше. Најзад сагради и своју личну задужбину манастир Светог Стефана у Бањској (код Косовске Митровице), у којем и би по смрти погребен.

Уопште рекавши, вели животописац његов Данило, он свагда имаше у уму своме онај страшни час доласка Онога који је Вечан Данима, када ће бити суд без милости онима који нису чинили милост, и зато свагда чињаше милостињу за коју нико и не знађаше. Не само што су се к њему стицали од свију градова, крајева и села, и из околних земаља, безбројни ништи, страни и потребити, хроми, слепи и губави, него је и он сам ишао ноћу тајно по народу и невидљивом за друге руком чинио издашну милостињу. „Када је ноћ долазила, вели биограф Данило, који беше лични сведок свега тога, овај христољубиви господин мој чињаше ово дивно и богољубиво дело које нико није знао: свлачио је са себе царске хаљине које је дању носио и облачио се у худу и стару одећу, прикривши притом и лице своје да га неко не препозна. Онда је узимао са собом двојицу или тројицу слугу својих, којима беше заповедио да никоме не говоре што виде, па је узимао са собом и носио велико мноштво злата и другах потребних ствари да их раздаде убогима и испуни утробе њихове сваким добрим даром. Јер нелицемерно чињаше милостињу, и истински љубљаше ниште и убоге. Изишавши тако тајно из двора свога, и дошавши неприметно до станова њихових где живљаху, он им раздељиваше злато, храну и одећу, а они не знађаху ко им то даје. Ово је блажени краљ чинио до краја живота свога. Уза све то он је и ноћу кропио постељу своју сузама својим, говорећи: „Устани, кукавче, да будеш спреман пре оног времена; ако си и навикао да чиниш грехе, ипак се прени на покајање, јер те чека суд, вечна мука и огањ неугасиви“.

Свети краљ Милутин био је веома одан светој Православној вери и Цркви. За његово време умножи се Црква Божја у Српској земљи и број епископија порасте на шеснаест. То су биле ове епархије: зетска, рашка, хумска, хвостанска, звечанска, топличка, призренска, будимљанска, липљанска, скопока, дебарска, моравска, браничевска, мачванска, кончулска и градачка. Свете архиепископе Српске, наследнике Светога Саве, он веома цењаше и свако им поштовање указиваше. За његово време беху архиепископи у Српској Цркви: Евстатије I, Јаков, Евстатије II, Сава III и Никодим, са којима заједно свети краљ подизаше и обнављаше свете цркве и манастире. Тако је са Св. архиепископом Евстатијем II (1292—1309. г.)[10] обновио велику архиепископију у Жичи, коју Куманци беху опљачкали и порушили; исту је затим са Св. архиепископом Савом III (1309-1316. г.)[11] украшавао и живописао. Са Савом III Милутин је започео и зидање своје задужбине манастира Бањске, коју је довршио и украсио заједно са епископом Данилом Бањским.[12] На краља Милутина су током његове дуге владавине вршени разни иритисци са стране да прихвати латинску унију и потчини се римскоме папи, но он то викада није учинио нити од своје Православне вере одступио. Он је бивао у војном савезу са западним (римокатоличким) владарима, но то је било да се избави од разних опасности по државу његову, али никада није ишло на штету Православне вере његове и народа његовог. Шта више, сам папа римски и његова курија покретаху западне владаре на рат против Српског краља Милутина (као „шизматика“), но у гоме рату Бог поможе православном слузи Своме те Латини ништа не успеше.[13]
После многих трудова и подврга, дође најзад и кончина живота блаженог и христољубивог краља Милутина. Осетивши да ће брзо отићи на пут, који из овог сујетног света води у вечне обитељи, краљ дозва к себи архиепископа Никодима, и рече му: „Узми моје имање и подај ништима, не бих ли како ја грешни постигао неко опроштење грехова“. После тога, паде овај превисоки краљ у љуту болест, и поче боловати у свом двору Неродимљу на Косову. Разумевши унапред да неће избећи смрти у тој болести, он се брзо опрости са свима присутнима, и од тада престаде говорити, јер му се језик беше свезао. Потом мирно предаде душу своју у руке Господа свога и Спаситеља, иа дан 29. октобра 1321. године. Ускоро затим стиже у Неродимље и епископ Бањски Данило, и над телом Светога Краља би обављено свечано погребно пјеније. Затим му чесно тело би пренето у гроб, који сам беше себи спремио, у храму Светог Архиђакона Христовог Стефана у манастиру Бањској.
Две и по године по престављењу јавише се на гробу Милугинову „чудна знамења и виђења“, те бањски игуман Сава и манастирска братија, одслуживши свеноћно бденије, извадише тело његово из гроба и наћоше га сасвим нетљено, јер ни једна влас главе његове не беше отпала. Свето тело Светога Краља би затим положено у нарочито украшен ковчег и стављено у сам храм Бањски, пред икону Владике свију Христа Бога. Када за ово чудо дознаде његова супруга Симонида, која се по смрти његовој беше вратила оцу своме у Цариград, она начини кандило од скупоценог злата и извезе скупоцено платно као прекривач за кивот тела његовог, и све то посла у манастир Бањску. Потрешена пак тим чудесним догађајем, она се и сама затим одрече света и замонаши у манастиру Светог Андреја у Цариграду.
Мошти Светог краља Милутина почивале су у манастиру Бањској[14] до доласка Турака у Србију 1389. године, а онда су пренете у Трепчу, јер су Турци запалили манастир. Доцније (око 1460. године), због турског зулума и насиља, однео је ове свете мошти у Софију митрополит Силоан и оне и данас тамо почивају у цркви која се зове „Црква Светог Краља“. Његовим светим молитвама нека Господ и нас помилује и спасе. Амин.


srpskaistorija

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 30 Mar 2017, 17:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kralj Milutin - srpski Henri Osmi

Prva savremena studija o kralju Milutinu i njegovoj vladavini, iz pera vizantologa Vlade Stankovića. Bio je vladar prema kome su podanici osećali strah i poštovanje. Zbog vlasti pet puta pred oltarom

Slika
Kralj Milutin s modelom Kraljeve crkve, freska iz Kraljeve crkve.

SA Stefanom Urošem Drugim, kako je glasilo zvanično vladarsko ime kralja Milutina (1254-1321), nastupa jedna od velikih, presudnih promena u srpskoj srednjovekovnoj istoriji: u potpunosti se menja pravac kojim će se razvijati država Nemanjića, ali i karakter samog srpskog društva tog i nadolazećeg doba. Tako započinje Vlada Stanković (1973) vanredni profesor vizantologije na Filološkom fakultetu u Beogradu, svoju studiju "Kralj Milutin", prvu savremenu biografiju vladara, o kojem je, inače, ostalo malo pouzdanih činjenica i dokumenata.

Ako bi se u srpskoj srednjovekovnoj povesnici potražila ličnost koja bi bila svojevrstan pandam engleskom vladaru Henriju Osmom, izbor bi, nema sumnje, pao na kralja Milutina, ističe recenzent profesor Radivoj Radić. U oba slučaja radilo se o vladarima nespornih državničkih sposobnosti, o kraljevima koji su imali visoko mišljenje o svome položaju i suverenima koji su na svoje podanike ostavljali dubok utisak, zapravo nekakvu mešavinu uvažavanja i strahopoštovanja. Pri tome, ne nedostaju ni živopisne podudarnosti koje se odnose na njihove raskalašne prirode: nasuprot šest žena Henrija Osmog stoji Milutin sa svojih pet supruga.

Mnoge nejasnoće, praznine, pa i zagonetke u Milutinovom dugom životu, Stanković je pokušao da protumači i razreši na novi način, postavljajući neka nova pitanja. Među njima je i priča o prvom planiranom braku Milutina i Ane, ćerke vizantijskog cara Mihaila Osmog Paleologa, čime je trebalo da bude potvrđen čvrst politički savez između Srbije i Carigrada. Istraživače je taj događaj zbunjivao i zadovoljavali su se podatakom iz zapisa Georgija Pahimera, prema kojem je dogovor propao zbog neodlučnosti Milutinovog oca, kralja Uroša. Stanković piše da se to ipak dogodilo, najverovatnije 1269. ili 1270, iako u to vreme srpski princ nije bio stariji od petnaest godina, a princeza Ana bila mlađa od njega barem osam, a možda i deset godina. Njih dvoje su ostali vereni sve do velikih promena izazvanih Lionskom unijom crkava, ili kada su braća, predvođena starijim Dragutinom svrgla kralja Uroša 1276. godine.


BORBA ZA PRESTO
PRAVI problem Milutinove vladavine bilo je pitanje naslednika prestola. Do kraja života ostaće nepoverljiv prema svim pretendentima, nesiguran u njihovu vrednost ili vernost. Sa Simonidom nije imao dece i zakoračivši u sedmu deceniju života, posle mnogo promena i predomišljanja odredio je sina Konstantina - kraljevića, koji je morao poticati iz braka sa Anom Terter, za svog naslednika, ali je, očigledno, njegova volja bila nedovoljno snažna ili stvarna moć proklamovanog naslednika premala da bi se porodična vlast nastavila upravo tim putem. Sukobivši se sa ocem, Stefan Dečanski je u suštini nastavio tradiciju njegove vlasti, što će uraditi i potonji Stefan Dušan.

- Odgovor na pitanje ko je bila majka Stefana Dečanskog, za koga se smatra da je rođen 1275. godine, nije moguće izričito dati, jer su posredi problematične godine velikih previranja unutar Srbije, kao i u širim diplomatskim i političkim odnosima na Balkanu. Mogućnost da je Stefan rođen iz vanbračne Milutinove veze mora i dalje važiti kao jedna pretpostavka - piše Stanković.

U svrgavanju i proterivanju oca, Dragutinu je svakako pomagao mlađi brat, ali o tome nema nikakvih pouzdanih podataka. Zna se da su se braća dugo godina veoma dobro slagala. Tome je doprinelo i to što su bili oženjeni sestrama, ćerkama ugarskog kralja Stefana V, Katarinom i Jelisavetom. U novi brak Milutin je stupio najverovatnije u leto 1284. sa Anom Terter, ćerkom prevratničkog bugarskog cara Georgija.

Dragutinov pad s konja pod Jelečom i prelom noge nije mogao biti razlog što je krunu prepustio bratu Milutinu. Očigledno je da je Milutin bio sposobniji i dalekovidiji, što će pokazati njegova dugogodišnja vladavina, u čijem je drugom delu došlo do preokreta. Shvatajući nove istorijske okolnosti, Milutin se od 1299. u potpunosti okrenuo Vizantiji, što je dovelo do razlaza sa bratom.

- U pregovore sa vizantijskom stranom ušao je čvrsto rešen da svoju porodičnu granu izdvoji iz šire srpske vladarske porodice. Sam, duboko u petoj deceniji života, sa ćerkom Anom udatom za naslednika vidinskog gospodara Mihaila Šišmana, on je mogao u osvit novog doba u odnosima s Vizantijom i na Balkanu biti uveren da će i njegov sin Stefan (koga je poslao tatarskom kanu Nogaju kao taoca) imati značajnu ulogu u borbi za prevlast sa Dragutinom, koja je neumitno predstojala. Dok je kralj Dragutin bio čvrsto usmeren na povezivanje sa zapadom, oženivši svog sina Vladislava Konstancom Marozini, nećakinjom ugarskog kralja Andrije Trećeg, dotle je Milutin u isto ovo vreme potpuno okrenut istoku i jugu.

Slika

Novi savez trebalo je učvrstiti i novim brakom, ovoga puta to je bila petogodišnja Simonida, ćerka vizantijskog cara. Venčanje je obavio u Ohridu tamošnji arhiepiskop Makarije 19. aprila 1299. U godinama koje su usledile Milutin je ušao u sukob sa strijim bratom, štićenikom katoličke Ugarske, iz koga je, uz pomoć vizantijskih snaga, izašao kao pobednik.

DANTE O MILUTINU

ISTORIJSKA ličnost kralja Milutina odavno je prešla granice ne samo srpske države nego i takozvanog Vizantijskog komonvelta, kaže dr Radivoje Radić. Kao ilustraciju navodi da ovog vladara pominje veliki italijanski pesnik Dante Aligijeri u svom čuvenom delu "Božanstvena komedija". Milutin se pominje i u jednom italijanskom viteškom romanu, u kome se govori o italijanskim vojnicima u službi srpskog vladara, o čemu se kazuje i u jednom natpisu iz Treviza iz 1304. Ugledni aragonski plemić Francisko de Monkada u svom istorijskom spisu doneo je i vest o braku Simonide i "kralja, vladara, Tribala iz Srbije".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 30 Mar 2017, 18:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srp­ski kralj, a bu­gar­ski sve­tac

Da li će se mo­šti kra­lja Mi­lu­ti­na vra­ti­ti iz So­fi­je u ma­na­stir Banj­ska. Vla­di­ka Ar­te­mi­je: Tre­ba sa­če­ka­ti da se naj­pre sa­gra­di cr­kva u ma­na­stir­skom ko­mlek­su.

Slika

PRO­SLA­VA ma­na­stir­ske sla­ve, pra­zni­ka sve­tog Ste­fa­na i pr­ve go­di­šnji­ce od ob­no­ve ma­na­sti­ra Banj­ska, za­du­žbi­ne kra­lja Mi­lu­ti­na, je­dan je od po­vo­da što se u jav­no­sti raz­ma­tra sta­ra ini­ci­ja­ti­va o mo­guć­no­sti vra­ća­nja mo­šti kra­lja Mi­lu­ti­na iz cr­kve Sv. ne­de­lje u So­fi­ji u ma­na­stir Banj­ska.
Ko­men­ta­ri­šu­ći ovu ini­ci­ja­ti­vu, vla­di­ka Ar­te­mi­je je re­kao da tre­ba sa­če­ka­ti da se pr­vo sa­gra­di cr­kva u ma­na­stir­skom kom­plek­su, dok je igu­man ma­na­sti­ra Banj­ska pro­to­sin­đel Si­me­on pre­do­čio da dr­ža­va i cr­kva za­jed­nič­ki tre­ba da ra­de na po­vrat­ku mo­šti­ju iz Bu­gar­ske.
Iz Bu­gar­ske za sa­da ne­ma ko­men­ta­ra ove ini­ci­ja­ti­ve, iako je oči­gled­no da i na­ši su­se­di ite­ka­ko ce­ne za­slu­ge kra­lja Mi­lu­ti­na za pra­vo­sla­vlje. Ka­ko sa­zna­je­mo, do sa­da ni­ka­kav zva­ni­čan zah­tev za po­vra­tak mo­šti­ju kra­lja Mi­lu­ti­na ni­je pri­sti­gao, ali je iz­ve­sno da Bu­ga­ri ne­će tek ta­ko da se od­rek­nu ovog sve­ca.
Ko­li­ko se po­štu­je kralj Mi­lu­tin, do­ka­zu­je se sva­kog 29. od­no­sno 30. ok­to­bra, ka­da se u cr­kvi Sve­ta ne­de­lja u So­fi­ji odr­ža­va bde­ni­je i slu­ži sve­ta ar­hi­je­rej­ska li­tur­gi­ja u nje­go­vu čast. Sli­ka je ista od 1460. go­di­ne ka­da su mo­šti jed­nog od naj­ve­ćih srp­skih vla­da­ra svih vre­me­na, po nje­go­vom ama­ne­tu iz Trep­če pre­ne­te u glav­ni grad Bu­gar­ske.
Sve­šte­ni­ci, uz naj­ve­će po­što­va­nje te no­ći iz­no­se nje­go­ve mo­šti iz kov­če­ga ko­ji se na­la­zi u ovoj cr­kvi i uno­se ih u ol­tar, gde se odr­ža­va bde­ni­je. Mo­što se, tom pri­li­kom pre­o­bla­če, a be­lo plat­no na ko­jem se le­ža­le pro­te­kle go­di­ne se­če se na sit­ne ko­ma­di­će i de­li na­ro­du za zdra­vlje i is­ce­lje­nje bo­le­snih.
- Bu­gar­ska cr­kva i ver­ni­ci iz­u­zet­no po­štu­ju srp­skog kra­lja Mi­lu­ti­na - pre­do­čio je otac Kon­stan­tin Jan­čin iz cr­kve Sve­ta ne­de­lja, ko­ja se na­la­zi na sto­ti­nak me­ta­ra od re­zi­den­ci­je pred­sed­ni­ka Bu­gar­ske Go­e­or­gi Pro­a­no­va i se­di­šta bu­gar­ske vla­de. Ve­ru­je se da su nje­go­ve mo­šti u pra­vom smi­slu re­či sve­te. Iako bez gla­ve, on de­lu­je kao da je živ.

POD­SE­ĆA­NjE

KRALj - Mi­lu­tin, či­je je pu­no ime Ste­fan Uroš Dru­gi Mi­lu­tin, pre­mi­nuo je 29. ok­to­bra 1321. go­di­ne u svom dvor­cu Ne­ro­di­mlje na Ko­so­vu.
SA­HRA­NjEN je u svo­joj naj­zna­čaj­ni­joj za­du­žbi­ni - ma­na­sti­ru Banj­ska.
OKO 1389. go­di­ne, zbog ne­po­volj­nih po­li­tič­kih pri­li­ka, nje­go­ve mo­šti su iz Banj­ske pre­ne­te u Trep­ču, a oda­tle u So­fi­ju, gde se i da­nas na­la­ze.
O to­me ko­li­ko Bu­ga­ri po­štu­ju Sve­tog kra­lja Mi­lu­ti­na naj­bo­lje ilu­stru­ju či­nje­ni­ce da su nje­go­ve mo­šti, bez gla­ve i de­sne ru­ke, sme­šte­ne u pre­le­pom iz­re­zba­re­nom i osli­ka­nom ći­vo­tu, de­sno od iko­no­sta­sa. Pre­ko mo­šti­ju, to­kom ce­le go­di­ne, ver­ni­ci po­la­žu pa­ke­ti­će sa is­pi­sa­nim ime­ni­ma ko­je, po­sred­stvom Sve­tog kra­lja, na­me­nju­ju svo­jim mr­tvi­ma.
- Srp­ski pa­tri­jarh Pa­vle je pre ne­ko­li­ko go­di­na do­neo sve­ča­nu odo­ru za kra­lja Mi­lu­ti­na i ona se sa­da na­la­zi pre­ko nje­go­vih mo­šti­ju - re­kao je otac Kon­stan­tin, pre­do­čiv­ši da ovu cr­kvu oba­ve­zno po­se­ću­ju i broj­ni Sr­bi.

ŽE­NE I DE­CA

IAKO se nje­go­vi bi­o­gra­fi ne sla­žu u bro­ju že­na i de­ce ko­je je imao, ipak se zna da su za kra­lja Mi­lu­ti­na bi­le uda­te srp­ki­nja Je­le­na, vi­zan­tij­ska prin­ce­za Te­sal­ka, Ma­đa­ri­ca Je­li­sa­ve­ta, ko­ja mu je bi­la pri­ja i ko­ju je oteo iz ma­na­sti­ra, bu­gar­ska prin­ce­za Ana i vi­zan­tij­ska prin­ce­za Si­mo­ni­da o či­joj le­po­ti je pi­sao Mi­lan Ra­kić, a po­sto­je i alu­zi­je na ve­zu Mi­lu­ti­na sa Si­mo­ni­di­nom maj­kom, ca­ri­com Iri­nom Jo­lan­tom.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 10 Nov 2021, 19:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MILUTIN, SVETI KRALJ: Jedan od najvažnijih srpskih vladara i najveći zadužbinar, uticao na tok razvoja srpske srednjovekovne države

DVADESET devetog oktobra ove godine navršilo se sedam vekova od smrti srpskog kralja Stefana Uroša II Milutina 1321. godine.

Slika

Jedan od najvažnijih srpskih vladara i najveći zadužbinar u srpskoj istoriji, kralj Milutin je višestruko promenio tok razvoja srpske srednjovekovne države. Tokom svoje dugotrajne vladavine (1282-1321), kralj Milutin je mudrom politikom, strpljivom diplomatijom i istrajnošću u ostvarenju svojih namera osnažio Srbiju, koja je od njegovog vremena zauzela novu, znatno višu poziciju u svetu poznog srednjeg veka u Evropi i u novom zajedništvu pravoslavnih država na Balkanu, neposredno uz Vizantiju-Pravoslavno rimsko carstvo i samog cara, koji je smatran za Hristovog namesnika na zemlji i predvodnika hrišćanske, pravoslavne vaseljene. Utirući nove puteve razvoja srpske srednjovekovne države, kralj Milutin je otvorio prostor za njeno dalje jačanje, koje je dostiglo vrhunac sa vladavinom njegovog unuka, kralja i cara Stefana Dušana, koji je uvek isticao svoju povezanost sa dedom čiju je politiku nastavio, nazivajući uvek kralja Milutina "svetim kraljem".

Kralj Milutin je doneo tri suštinske promene srpskoj srednjovekovnoj, i ne samo srednjovekovnoj istoriji. Prva je bila promena toka svetorodne loze potekle od Stefana Nemanje - Svetog Simeona, jer su do samog njenog kraja 1371. godine vladali isključivo njegovi neposredni potomci: sin Stefan Dečanski, unuk Stefan Dušan i praunuk car Uroš. Druga dugotrajna promena je bila kraljevo snažno povezivanje sa Vizantijskim carstvom i Pravoslavnim carem Rimljana u Carigradu. Nakon braka sa carevićkom Simonidom proleća 1299. godine, koje je u Carigradu definisano kao ujedinjenje srpskog kralja i vizantijskog cara, kralj Milutin je zauzeo prvo mesto nakon samog cara na pravoslavnom Balkanu, neposredno povezujući Srbiju ne samo sa prestonicom Carstva, već svojim zadužbinama i pokroviteljstvom i sa Svetom zemljom, svetim gradom Jerusalimom, Sinajem i čitavom svetom istorijom hrišćanstva. Treća i najdalekosežnija promena koju je doneo kralj Milutin bilo je stvaranje novog središta srpske države na prostorima južno od dotadašnjeg centra nemanjićke Srbije: na Kosovu i Metohiji, u skopskoj kotlini i predelima južno od vranjske kotline. Ove, sada centralne prostore srpske države i naroda, kralj Milutin će ukrasiti brojnim novopodignutim i obnovljenim zadužbinama, od Bogorodice LJeviške u Prizrenu, preko svoje veličanstvene grobne crkve Svetog Stefana u Banjskoj i monumentalne Gračanice, zadužbina u i oko grada Skoplja, svoje nove prestonice, do Svetog Georgija u Starom Nagoričinu i manastira Prepodobnog Prohora Pčinjskog, utrvši put svojim naslednicima koji će ovu njegovu delatnost nastaviti. Ovi tada gusto naseljeni predeli, o čemu jasno svedoči i osnivačka povelja kralja Milutina za manastir Banjsku, ostaće vekovima jedan od središnjih prostora srpskog naroda, sve dok velikim seobama krajem sedamnaestog stoleća njihov karakter nije počeo da se postepeno menja.

Čitav život kralja Milutina pratile su burne političke promene, koje su obeležile ovu epohu na prostoru pravoslavnog Balkana. Već u vreme rođenja budućeg kralja Milutina 1254/55. godine desio se prvi veliki potres smrću vizantijskog cara Jovana III Vataca, koji je povratio moć Carstva uništenog nakon krstaškog osvajanja Carigrada 1204. godine, ali nije uspeo da osvoji samu prestonicu, koja se vratila pod vlast pravoslavnih Rimljana 1261. godine. Novi car Mihailo VIII Paleolog, otac Ane, sa kojom je princ Milutin bio veren 1270. godine, sklopio je 1274. godine uniju crkava sa Rimom i time izazvao novi politički zemljotres, koji je imao neposrednih posledica i na život mladog Milutina.

Umesto da postane carski zet i naslednik očeve vlasti u Srbiji, princ Milutin je bio upleten u velike političke igre. Nakon prvog kratkotrajnog braka sa vizantijskom plemkinjom čiji je otac ostao veran ortodoksiji, mladi Milutin je bio uključen u čvrst srodnički savez katoličkih vladara svojim drugim brakom sa ugarskom princezom Jelisavetom, svastikom njegovog starijeg brata Dragutina, koji je u ovoj mreži srodnika zauzimao istaknutije mesto. U vreme kada su srodnički odnosi određivali i hijerarhijski položaj vladara i država koje su predvodili, kralj Milutin je uspeo da se jednim delom izvuče iz snažnog političkog zagrljaja katoličkih ugarskih kraljeva i njihovih francuskih srodnika svojim trećim brakom sa bugarskom princezom Anom Terter 1284. godine, u vreme kada je već preuzeo prvenstvo u Srbiji u odnosu na starijeg brata. Tek brakom sa carevićkom Simonidom petnaest godina kasnije, kralj Milutin će se u potpunosti vratiti u čvrstu zajednicu pravoslavnih vladara, postavši carski zet gotovo pune tri decenije nakon što su istorijske promene i unija crkava koju je sklopio Mihailo VIII sprečile da zadobije taj status ženidbom sa tetkom svoje mlade neveste Simonide.
Dvadeset i dve godine, koliko je proteklo od ovog saveza kralja Milutina sa Pravoslavnim carem Rimljana, srpski kralj je proveo izgrađujući svoju novoproširenu državu, učvršćujući svoju poziciju u odnosu na brata Dragutina i posvećujući se neprevaziđenoj ktitorskoj delatnosti od Jerusalima, preko Carigrada, Svete Gore i Soluna, do nove prestonice Skoplja i novih središnjih prostora svoje države.

Svedočanstva o novom, uzvišenijem položaju koji je srpski kralj zadobio u čitavom pravoslavnom svetu, ostavio je njegov verni saradnik i životopisac, arhiepiskop srpski Danilo II (1324-1337). Opisujući kraljevo svetiteljsko projavljenje, samo dve i po godine nakon upokojenja, Danilo II je 1324. godine sastavio detaljno Žitije kralja Milutina, na taj način uvrstivši svog nekadašnjeg pokrovitelja i novog sveca u red srpskih svetitelja, čije su mošti u njegovoj grobnoj crkvi Svetog Stefana u Banjskoj od tada počele da čudotvore, kao što to čine neprekidno do danas.

Čudotvorne mošti Svetog kralja Milutina prenete su krajem četrnaestog veka u Trepču nakon osmanskog rušenja Banjske, a odatle 1460. godine, neposredno nakon pada srpske srednjovekovne države, u Sofiju. Mošti Svetog kralja Milutina bile su najpre pohranjene u sofijskom hramu Svetih Ćirila i Metodija, da bi se nakon nekoliko premeštanja konačno našle u katedralnoj gradskoj crkvi Svete Nedelje u ovom gradu.

Svakog 29. oktobra mošti Svetog kralja se svečano presvlače u hramu Svete Nedelje u Sofiji, a ove godine, velikim zalaganjem ambasadora Srbije u Sofiji, dr Željka Jovića, mošti Svetog kralja su na veliki jubilej, 700 godina od njegovog upokojenja prvi put u svečanoj litiji pronesene centralnim sofijskim ulicama. Posle ovog istorijskog čina, koji potvrđuje značaj Svetog kralja Milutina i snagu njegovog svetačkog kulta, usledile su brojne aktivnosti na obeležavanju velikog jubileja, koje će biti krunisane na sam praznik Svetog kralja svečanom arhijerejskom liturgijom 12. novembra (30. oktobra po starom kalendaru), kada se on proslavlja u Srpskoj crkvi.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 10 Nov 2021, 19:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
I KRALJ MILUTIN NA RUDNIKU IMAO KOVNICU NOVCA: U Dićima, kod LJiga, značajan arheološki lokalitet naše srednjovekovne istorije

UZ sedam vekova od upokojenja kralja Milutina, upravo se navršavaju i tri decenije od prvih arheoloških istraživanja na lokalitetu Manastirine u Dićima kod LJiga, koji sa ovim srpskim vladarom ima značajne veze, gde se uz srednjovekovnu crkvu nalazi i groblje stećaka, jedno od najvećih te vrste u Srbiji!

Slika

Danas, hram je najvećim delom obnovljen, stećci oko njega su većma restaurirani i konzervirani, a lokalitetu je udahnut novi život, dostojan njegovog istorijskog i kulturnog značaja.

Lokalitet sa nekropolom nalazi se sa leve strane Ibarske magistrale, osam kilometara od LJiga prema Gornjem Milanovcu, pripada severnim delovima Rudničke oblasti. Groblje i ostaci crkve zauzimaju sunčane padine doline pored rečice Dragobilj, kojima je nekad prolazio stari put Beograd - Gornji Milanovac. U tri navrata, od 1991. do 1993. godine, arheolozi Zavoda za zaštitu spomenika kulture Valjevo, na čelu sa Željkom Ježom, otkrili su jednobrodnu masivnu građevinu crkve sa pripratom raškog stila, bez centralne kupole, koja je građena krajem 13, a najkasnije do sredine treće decenije 14. veka.

- Od crkve, pogled se pruža prema Ostrvici, pograničnom srednjovekovnom utvrđenju čiji je zadatak bio da čuva Rudnik kao važan ekonomski centar gde je i kralj Milutin imao svoju kovnicu novca - objašnjava arheolog Aleksandar Đukić iz Udruženja "Čelnik" u LJigu.

- Svako utvrđenje u srednjovekovnoj Srbiji imalo je svog upravitelja-čelnika. U vreme kralja Milutina i nakon njega, jedan od čelnika Ostrvice najverovatnije je bio Vlgdrag, ktitor crkve u Dićima. Međutim, početak 14. veka, kao vreme u kom je službovao Vlgdrag koji je umro kao monah Nikola 1327. nije bilo nimalo zahvalno za upravu nad pograničnim utvrđenjem, niti da se bude deo vlastele okupljene oko vladarske porodice Nemanjića.

Vlgdrag, čelnik kralja Uroša, sahranjen je u svojoj mauzolejnoj crkvi zajedno sa članovima porodice i bližom rodbinom. U istorijskim izvorima nije bio pominjan, ali o njegovom postojanju jasno govori natpis na nadgrobnoj ploči iznad groba. Natpis, urezan u 13 redova, govori o upokojenju monaha Nikole, po mirskom zovu čelnika Vlgdraga, koji se predstavio na Vaznesenje Gospodnje 8. maja 6835. (1327) godine i kome nadgrobnu ploču postavi njegova supruga, monahinja Ana, mirski zvana gospožda Vladislava

Slika
Crkva i groblje stećaka dobro očuvana, Foto/M.Cvijetić

- U građanskom ratu najpre su se sukobili braća, kraljevi Milutin i Dragutin - podseća Đukić.

- Rudnik je prelazio iz Dragutinovih u Milutinove ruke, a pad tog mesta morao je biti propraćen i padom Ostrvice. Braća su se izmirila tokom 1311. ili 1312. Milutin, nakon smrti brata Dragutina 1316. zarobljava njegovog sina Vladislava i zaposeda njegovu zemlju na tadašnjem severu Srbije. To je, od sve prilike, značilo ponovni prelazak Rudnika i Ostrvice iz ruke u ruku. Potom, da sve bude još gore, Ugari su upali u severne oblasti Srbije. Na vlast je došao Stefan Dečanski, koji se sukobio sa kraljem Vladislavom, a Rudnik sa Ostrvicom biva jedna od tačaka sukoba. Tokom sukoba Stefana Dečanskog i kralja Vladislava, došlo je do pobune u kojoj su Vladislavljeve pristalice zatvorile u Ostrvicu. Sve ovo su bile okolnosti u kojima je delovao čelnik Vlgdrag

Arheolog Đukić naglašava da je čelnik Vlgdrag očigledno bio blizu vladarske porodice Nemanjića, o čemu svedoči čin zamonašenja njegove supruge i njega pred kraj života. To predstavlja dosledno praćenje tradicija na vladarskom dvoru, budući da su se Nemanjići, po silasku sa prestola, uglavom predavali monaškom podvigu.

- S obzirom na to da je kralj Milutin umro 31. oktobra 1321. godine, svakako je čelnik Vlgdrag morao biti u službi i ovog vladara - kaže naš sagovornik.

- Šest godina kasnije, Vlgdrag umire kao monah Nikola.

Resized Image - Click For Actual Size
Natpis na stećku, Foto Privatna arhiva

Iz svega se može pretpostaviti da je jedan od upravitelja Ostrvice i vlastelina iz Milutinog neposrednog okruženja bio i čelnik Vlgdrag, ktitor srednjovekovne crkve u Dićima odakle je budnim okom mogao neometano da motri na zbivanja u Ostrvici.

Zaštita stećaka
- PORED hrama zasada je pronađeno oko 300 stećaka, a u toku je njihova zaštita, koju obavljaju konzervatori Igor Đorđević i Boris Zečević - kaže Đukić. - Projekat za zaštitu stećaka podneli su Crkvena opština LJig i Udruženje "Čelnik", a Ministarstvo kulture za te namene ove godine je odobrilo 500.000 dinara.

Slika

"Čelniki"
- UDRUŽENJE "Čelnik" osnovano je pre tri godine, prikuplja građu za budući Zavičajni muzej u LJigu - kaže Aleksandar Đukić. - Radi toga, "Čelnik" organizuje tribine, izložbe i predavanja o prošlosti LJiga, Kolubarskog okruga i zapadne Srbije, između ostalog i o arheološkom nalazištu u Dićima. Pioniri ovog poduhvata, pre svega su mladi LJižani, koji imaju želje i volje da se posvete očuvanju kulturnog nasleđa svoga kraja i okoline.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALJ MILUTIN  |  Poslato: 10 Nov 2021, 20:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
POKLON ZADUŽBINI: Odežda kralja Milutina trajno u manastiru Gračanica

U ZADUŽBINU kralja Milutna manastir Gračanicu doneta je odežda sa moštiju ovog svetitelja iz hrama svete Nedelje u Sofiji.

Slika

Odežda srpskog ktitora, koja će biti trajno izložena u manastirskoj crkvi, dar je crkve Pokrova Presvete Bogorodice iz Babinog Mosta kod Obilića kojoj je prvobitno darivana. Inače, manastir posvećen Uspenju presvete Bogorodice u Gračanici poznat po čuvenoj Simonidinoj freski, sagradio je kralj Milutin između 1315 i 1321 godine.

Ove godine svetinja obeležava jubilej - sedamsto godina postojanja i sedamstotina godina od smrti njenog ktitora kralja Milutina, koji je osim poznatih zadužbina na Kosmetu sagradio i više desetina crkava u centralnoj Srbiji ali je gradio hramove i u brojnim hrišćanskim zemljama.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 65 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker