Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:48


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 15 Maj 2012, 05:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Batine za muža siledžiju u vreme kneza Miloša

Često se misli da je položaj žene u Srbiji u prošlosti bio veoma loš i da ona kao "vlasništvo" očeve porodice, a potom i muževljeve, nije imala bilo kakvih prava. Da li je tako bilo recimo u vreme kneza Miloša Obrenovića?

Slika
Knez Miloš Obrenović

O tome su svedočili ljudi velikog autoriteta kao što je bio Vuk Karadžić, a takvo uverenje se kasnije prenosilo sa generacije na generaciju.

Tek od kada su pronađene i proučene presude iz vremena prvog srpskog kneza Miloša Obrenovića, saznalo se da srpska žena nije bila potpuno bez zaštite u stvarima u kojima je zaštitu od države tražila, kao i da su sudovi uvek bili na strani dece.

Bilo je kažnjivo ženu tući, ali je bilo zabranjeno i ženi da se ponaša neodgovorno prema kućnoj zajednici koja je bila najveća vrednost u mladoj srpskoj državi. Takvu zajednicu bilo je neophodno čuvati, pa je sud kažnjavao ženu koja bi je urušavala, ali i domaćina ukoliko bi to isto činio. Kažnjivo i to batinama bilo je i "pred decom ružne reči govoriti".

Prvu presudu u korist supruge koja se potužila na muža siledžiju doneo je još davne 1828. Požarevački magistrat. Tada se sudijama obratila Cana, žena dućandžije Sime Jankovića, da je on bije "surovim i bezčelovječnim bojem", kako su to stručno sročili pravnici. Prednost za Canu u ovom slučaju je bila to što je muž "počeo na nju udarati, opominjući se prvašnje neke zalobe između nji" - pred komšijama. Komšije su, što baš i nije čest slučaj, ovoga puta bile rade da taj mučan prizor pred sudom potvrde. Sud je uspeo da ih pomiri, savetujući oboje da "u družeskoj ljubavi živu i ubuduće, ako bi se doznalo od komšija njini, da ipak Simo zlostvujući bude bezmerno bio svoju ženu, ili pak ona sama uzrok vražde njine bude, to onda ona strana do koje komšiluk posvedoči - žestokoj kazni podleći bude".

Presuda kao ohrabrenje

Moguće je da je ova presuda ohrabrila i druge žene da u javnost iznesu svoje domaće nevolje, jer se nešto kasnije, iste godine, pred istim sudom našao i neobičan slučaj Paune i Jovana Sure iz Renovca kod Požarevca. Pauna je 1828. godine prijavila Jovana da je iz kuće izbacuje, ali zadržava njene stvari - jednu kacu kojom se služi i jednu krmaču - "koju je ubio i potrošio". Sud je pre svega udovoljio Pauninom zahtevu da joj muž plati 20 groša za "kiriju od kace" a 10 groša za krmaču. No, da bi zaštitio i ustanovu braka, zapretio je Pauni i Jovanu da "ipak oboje zajedno družeski živu u jednoj kući Jovanovoj".

Slika

Beogradski pašaluk


Godinu dana kasnije Beogradski sud je osudio i kaznio sa "25 batina po telu" Miletu Jovanovića iz beogradskog naselja Savamala, jer se sa ženom i decom "bezprestano svađa i tuče bez ikakva uzroka", ali je imao i kojekakve druge krivice kao to što je "pandure naše psovao". Ovo su komšije Stevan i Milko osvedočili.

Žene su bile radnik i drug

Ove presude pokazuju da društvo ni država nisu odobravali tlačenje žene, a obrazac položaja žene pred sudom nastao je u naročitim istorijskim okolnostima. Srpski narod u nekadašnjem Beogradskom pašaluku silno je stradao. Bio je bez jake crkve, svoga starešinstva koje bi držalo moral, pa se oslanjao samo na sopstveno osećanje pravičnosti. Ljudi su jedva preboleli kugu, velike bežanije posle Prvog ustanka, doseljavanja sa područja širom srpskih zemalja na područje potom nazvano Kneževina Srbija.

Izmoreni gladnim godinama, upućeni su da stvore novu kućnu zajednicu, od utrine da krčenjem naprave njivu, od šume livadu. Žene su u tom starom patrijarhalnom društvu bile neophodan radnik i drug. Radile su sve što i muškarci, brinule o kući i rađale. Još od tog vremena srpski sudovi su se ravnopravno ponašali prema mužu i ženi, polazeći uvek od toga da i od muškog i od ženskog očuvaju porodicu.

Bičem po pobegulji

Požarevljaninu Jovanu Nikoliću je 1841. prekipelo kada mu se žena Marija "ne samo kao suprugu svome ne povinuje, no da i od njega odbegava i po okolnim selima kao bitanga skita se". Marija "za opravdanije svoje ništa navesti nije mogla", već uprkos savetima i muža i suda "želi po svome proizvoleniju život i unapredak provoditi". Kako se vidi, ova žena nije podvrgnuta domaćim sredstvima prevaspitavanja, nego se muž obratio Primiritelnom sudu ne bi li se uz pomoć kmetova uspešnije na ponašanje žene uticalo. Kada se videlo da Marija nije prihvatila uobičajeni red stvari niti savete suda, osuđena je na kaznu od 25 kamdžija i da se mužu vrati.

Crkveni razvod

Kamdžija, ali i aps, bili su namenjeni ženi koju bi muž optužio da ne radi kod njega u kući "već neprestano se leti kojekuda skita, a zimi na gotovo na 'ranu dolazi, i da ga još pred svetom tom zlu na saborima javno i pred kmetovima psuje i grdi, i nikako se dosadašnje njenog nevaljalog vladanja jedared da okane u kući svojoj da otide neće". To se posle 11 godina braka dogodilo Nari iz sela Rašanca, koju je 1839. pred Požarevački magistrat doveo muž Petar Marić. Nari je posle izvršene kazne od zakonom utvrđenih 25 kamdžija naloženo da se vrati kući, ali je napomenuto da ako ne mogu kao i ostali normalno u braku da žive nek se obrate za razvod braka duhovnoj vlasti!


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 15 Maj 2012, 06:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Draginja Draga Ljočić (1855—1926) - Prva zena lekar u Srbiji

Prva Srpkinja postala je lekar u isto vreme kada i prva žena iz Velike Britanije, a za vreme srpsko-bugarskog rata 1885. godine bila je jedini lekar u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu

Slika


DR DRAGA LJOČIĆ
(Šabac, 1855 — Beograd, 05.11.1926)

Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji, rođena je 28. februara 1855. godine u Šapcu, od oca Dime i majke Marije, u cincarskoj porodici. Oko 1820. godine, njeni preci su doselili iz Goleša, mesta u Caparskom polju kod Resena, prvo u Jagodinu, a onda u Šabac. U Šapcu je u to vreme živelo četrdesetak cincarskih porodica.

Otac Dima se u Šapcu bavio trgovinom. Pošto je, kao i većina Cincara, voleo parničenje i isterivanje pravde, sudio se oko imanja sa bogatom šabačkom porodicom Kurtović. Ubeđen u povoljan ishod, vodio je parnicu sve dok, sa ženom i troje dece, nije ostao bez novca. Doživevši gubitak parnice i imanja kao veliku nepravdu, pozajmio je pet talira i platio crkvenjaku da zvoni na crkvena zvona. Na pitanja Šapčana ko je umro, odgovorio je: "Umrla je pravda i nju danas sahranjujem" načelnik mu je dosudio 25 batina.

Zahvaljujući ovom procesu, Dima Ljočić je postao siromašni zemičkar. Imao je petoro dece: sinove Đuru, Svetozara i Mihaila i kćeri Jelku i Draginju-Dragu.

Osnovnu školu Draga je završila u Šapcu. Kako u Šabačku gimnaziju tada nisu primana ženska deca, školovanje je nastavila u Beogradu, gde se upisala u Višu žensku školu. Stanovala je u domu Perside Pinterović, učiteljice u Šabačkoj ženskoj osnovnoj školi i potonje upravnice Više ženske škole. Zapazivši Draginu darovitost i upornost, pomogla je ocu Dimi da je, i pored oskudice, dalje školuje.

Za svaku pohvalu je upornost ove cincarske porodice da školovanjem svoje dece povrati poljuljani prestiž u šabačkoj čaršiji. Đura Ljočić se prvo školovao na Vojnoj akademiji, a zatim u Parizu u Cirihu, gde je stekao zvanje inženjera. Bio je jedan od najbližih saradnika Svetozara Markovića i urednik Radenika. Svetozar Ljočić je završio Vojnu akademiju i, sa činom inženjerijskog pukovnika, bio je profesor na toj istoj Akademiji. Bavio se pisanjem udžbenika.

Vođena ličnom ambicijom i socijalističkim idejama Svetozara Markovića i brata Đure Ljočića, 1872. godine Draga upisuje medicinu u Cirihu. Za vreme studija, najviše se družila sa Milicom i Ankom Ninković i ruskim nihilistkinjama, a sretala se i sa Bakunjinom.

Studentski život u Cirihu je stalna borba sa novčanom oskudicom. Školovanje i život su skupi, a Draga se jedino mogla pouzdati u braću Đuru i Svetozara. Na sreću, od 1874. godine koristila je i stipendiju od 40 dinara mesečno iz Fonda koji je trgovac Jevrem Panić ostavio dobrim šabačkim đacima i studentima.

Od juna 1876. do februara naredne godine, Draga je prekinula studije da bi se odazvala pozivu otadžbine i učestvovala u Srpsko-turskom ratu. U sanitetu dr Vladana Đorđevića, Draga je imala čin poručnika. Požrtvovano je lečila ranjenike u Vojnoj akademiji i u Bolnici u Svilajncu, a učestvovala je i u borbama na Šumatovcu. Zajedno sa njom, u ratu učestvuje i pet njenih koleginica Ruskinja; jedna od njih, Marija Zibold, svoj život će neraskidivo vezati za Srbiju.

Krajem 1878. godine, Draga Ljočić je završila studije i uspešno odbranila završni rad, "disertaciju" — Prilog operativnoj terapiji fibromioma materice, koji je, iste godine, u Cirihu i objavljen.

Po dolasku u Beograd, živela je u kući brata Đure, u Jevremovoj ulici, i tu obavljala privatnu praksu. Međutim, s obzirom na vreme, okolnosti i shvatanja, pacijenata je bilo malo. Stoga se ona, 26. februara 1879. godine, molbom obraća Ministarstvu unutrašnjih dela, tražeći dozvolu da obavlja lekarsku službu. Ministar je nameravao da ovu molbu odbije jer nije bilo lako premostiti tvrdokorna shvatanja o mestu žene u ondašnjem društvu. Ipak, zahvaljujući zauzimanju dr Vladana Đorđevića, odlučeno je da Draga Ljočić polaže državni ispit; ako pokaže dovoljno znanja, dozvoliće joj se lekarska praksa.

Pošto je uspešno apsolvirala i ovu prepreku, dobila je pravo da obavlja privatnu lekarsku praksu, ali ne i priliku za ukazni rad u državnoj službi. Prenebregnuta je i činjenica daje, 1879. godine, u Srbiji bilo samo 79 lekara, i to uglavnom stranaca.

Uz sve ove neprijatnosti, i zdravlje joj je načeto. Posle jednog jakog nazeba, došlo je do promena i procesa na plućima. Stoga, zajedno sa iskrenom prijateljicom Marijom Zibold, u septembru 1880. godine, brodom odlazi na Krim, gde boravi u Sanatorijumu baronese Frederike, u blizini Jalte. Pošto je prezdravila, u proleće naredne godine, Draga se vraća u Beograd, a Ziboldova je izvesno vreme ostala u Rusiji.

U Beogradu je nastavila privatnu lekarsku praksu, ali posla i dalje nije bilo dovoljno. Stoga je, 6. jula 1882. godine, konačno počela da radi u državnoj službi, i to u svojstvu lekarskog pomoćnika u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu. Zapravo, obavljala je dužnost rukovodioca Ženskog odeljenja.

U januaru 1883. godine, Draga se udala za Rašu Miloševića, koji je pripadao krugu visokoškolaca privrženih idejama Svetozara Markovića. No, posle prvih srećnih meseci, nastupili su veliki problemi, koji su bili blisko povezani sa bunom u zaječarskom kraju. Radikali su bili optuženi da su bunu inicirali, a to je bila lepa prilika Kralju Milanu da se oslobodi opozicije. Članovi Glavnog odbora Radikalne stranke — Raša Milošević, Pera Todorović i Kosta Taušanović, uhapšeni su; Raša je osuđen na smrt istog dana kad mu se rodila kći Spomena. Docnije, zalaganjem izaslanika Nemačke i Rusije, a naročito Kraljice Natalije, smrtna kazna je zamenjena dugogodišnjom robijom. U međuvremenu, došlo je do promene političkih prilika pa su, posle nepune tri godine tamnovanja, prvaci Radikalne stranke oslobođeni. Ostalo je zabeleženo da je Raša Milošević prvi prevodilac Kapitala Karla Marksa u nas.

Draga je stoički podnosila tamnovanje svoga muža. U Srpsko-turskom ratu 1885. godine, poverena joj je izuzetno odgovorna i teška dužnost — bila je jedini lekar u tri bolnice: Opštoj državnoj, Zaraznoj i Bolnici za ranjenike.

Po završetku rata, dok još nije izbledelo sećanje na njen samopregoran rad, napredovala je u službi — postala je sekundarni lekar, bez prava na periodičnu povišicu plate i na penziju. Ni po zvanju, ni po primanjima, nije bila ravnoprguvna sa kolegama muškarcima. Po svemu sudeći, njen rad je bio osobito cenjen samo u ratnim uslovima.

Ni docnije se ništa bitnije nije promenilo. Godine 1885., Draga Ljočić se ponovo obraća Ministarstvu unutrašnjih dela zahtevom "da ima i sva lekarska prava data svim lekarima, bez razlike pola". Odogovor u formi Rešenja stigao je 30. decembra iste godine — Draga Ljočić je otpuštena iz državne službe.

Na sreću, otkaz joj nije mnogo zasmetao, niti je okrnjio njen ugled. Ljudi su u njoj već prepoznali dobrog i humanog čoveka i još boljeg lekara. Nastavila je privatnu praksu, uz honorarni rad u Upravi monopola. Pacijenti su u njenu kuću i ordinaciju dolazili i u sred noći; ona je samo uzimala svoju lekarsku torbu i odlazila s jednog na drugi kraj Beograda. U njenoj porodici se pričalo da je ona prva postavila dijagnozu da Draga Mašin nikad neće imati dece.

Za vreme balkanskih ratova, sem u Monopolu, radila je u Ambulanti za građanstvo i sirotinju i u Bolnici Nikole Spasića, beogradskog dobrotvora. Istovremeno, njena kći Radmila Milošević, koja je završila medicinu 1911. godine, takođe u Cirihu, radila je u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu. Docnije, već ozbiljno narušenog zdravlja, radila je u Niškoj bolnici, a kad je srpska vojska potisnuta na jug, Raša Milošević i kći Radmila su prešli Albaniju, dok je Draga, sa ostalim članovima porodice, otišla u Solun, a zatim u Atinu. Put ih je dalje, preko Rima i Nice, vodio u Lozanu, gde je Draga, sve do povratka u Srbiju, organizovala slanje paketa našim zarobljenicima u mađarskim i nemačkim logorima.

Završetak Prvog svetskog rata doneo je promene u shvatanjima ljudi. Draga Ljočić je konačno, krajem 1924. godine, ostvarila pravo na penziju.

Humanost ove lekarke potvrđenaje i 1904. godine, kadaje, zajedno sa Jovanom Jovanovićem i Sarom Karamarković, osnovala Materinsko udruženje, ustanovu čiji je zadatak bio da smanji smrtnost odojčadi i zbrine odbačenu decu. Od januara 1905. godine, Draga je predsednik Materinskog udruženja. Istovremeno, samo zahvaljujući njenoj izuzetnoj preduzimljivosti i autoritetu, dobijena je zgrada u Studeničkoj ulici i osnovan je Dom za nahočad.

Bila je Draga Ljočić i prvi predsednik Društva beogradskih ženskih lekara, koje je osnovano 1920. godine.

Na sednicama Srpskog lekarskog društva, čiji je član bila od početka 1880. godine, kad god su okolnosti dozvoljavale, zalagala se za povoljniji status žena lekara.

Kao znalac stranih jezika, pratila je dostignuća u evropskoj medicini. Bila je prva žena — saradnik Godišnjice Nikole Čupića, još jednog znamenitog Šapčanina, gde se javlja sa prevodom dela Marije Manasejine Gajenje male dece, 1885. godine.

Draga Ljočić i Raša Milošević su imali petoro dece: sina Đuru i kćeri Spomenu, Radmilu, Zoru i Olgu.

Život Drage Ljočić ugasio se 5. novembra 1926. godine. Umrla je u svojoj porodičnoj kući na Topčiderskom brdu, sahranjena je na Novom groblju, uz dostojan ispraćaj brojnih Beograđana.



Riznica

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 31 Jul 2012, 05:38
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
JEFIMIJA, PRVA SRPSKA PESNIKINJA

Monahinja Jefimija ili Jelena Mrnjavčević (oko 1350 — posle 1405. godine) bila je kći uglednog vlastelina u državi cara Dušana, kesara Vojihne, a pre zamonašenja bila je žena despota Uglješe Mrnjavčevića.

Slika
JEFIMIJA, PRVA SRPSKA PESNIKINJA


Posle pogibije muža u Maričkoj bici 1371. godine, zamonašila se i preša u Srbiju. Živela je na dvoru kneza Lazara i tu je bila očevidac kosovskog stradanja, Lazareve smrti, kao i vazalne Srbije koja je poslala vojsku za bitku kod Angore 1402. godine.

Biografija

Rođena kao Jelena, ćerka kesara Vojihne pod Stefanom Dušanom, udata je za brata kralja Vukašina, despota Jovana Uglješe. Njihov sin je umro sa četiri godine. Nakon što je njen muž stradao u Maričkoj bici 26. septembra 1371. godine, živela je u Seru a onda je prešla u Kruševac u domu Lazara Hrebeljanovića.
Nakon Kosovske bitke, kada je stradao i njen zaštitinik knez Lazar, zamonašila se zajedno sa knjeginjom Milicom u manastiru Županja, a kasnije je prešla u Ljubostinju, gde je dobila ime Jefimija.
Jefimija je najverovatnije imala veliki uticaj na kneginju Milicu. Konstantin Filozof je hvalio njenu mudrost i rečitost („va mnogih glagolanih i vešteh mudrejšija sušti“); Milica (tada već monahinja) držala je Jefimiju u svim teškim i mučnim, prelomnim državnim pitanjima (najpresudnija su bili odnos prema Turcima i suparničkoj vladarskoj porodici Vuka Brankovića, koji očigledno nije pokazao lojalnost prema kući Lazarevića posle Kosovske bitke) „kao neku kulu i pomoć“. Jefimija se istakla 1398. godine, kada je bila u misiji koje su preuzele dve monahinje (Jefimija i Milica-Jevgenija) da opravdaju mladog Stefana Lazarevića, budućeg despota (vladara), koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju.
Prema Grigoriju Camblaku (srpski monah, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop), ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za Stefana Lazarevića, imala je još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke iz Trnova (bivše prestonice Bugarskog carstva, koje su Turci 1393. konačno prisvojili svojoj državi) u Srbiju. Sultan je to velikodušno dopustio, videvši u tom činu samo verske motive. Ali Jefimija i monahinja Jevgenija su imale nešto drugo u vidu: Sveta Petka je, naime, hrišćanska Demetra, zaštitnica zemlje, svih useva i plodova koje daje zemlja. Sebri (ili Sebari, seljački sloj u srednjovekovnoj Srbiji) koji su u ovim ratnim vremenima bežali sa zemlje, naglo su prestali da to čine kada su mošti Svete Petke prispele u moravsku Srbiju.

Smrt

Ne zna se kada je monahinja Jefimija umrla. Poslednji pomen o njoj nalazi se u jednoj povelji despota Stefana Lazarevića, koji je naziva despoticom (vladarkom), gospođom i majkom. Primila je veliku shimu i promenila ime u Jevpraksija: smatra se da je poslednje godine svoga života provela u manastiru Ljubostinji, zadužbini kneginje Milice, u kojoj je posle Kosovskog boja zamonašen veliki broj udovica, srpskih plemkinja, čiji se muževi nisu vratili (predanje kaže: u toku samo jednog dana zamonašenje je tražilo tri stotine žena). Sahranjena je u Velikom Polju kod Obrenovca prema daljim istraživanjima.

Tri zapisa

Slika
Pohvala knezu Lazaru

Monahinja Jefimija je ostavila tri zapisa koji se danas smatraju za poeziju i spadaju u najznačajnije stranice srpske srednjovekovne književnosti. To su, zapravo, „prinošenija“ - darovi, koji u sebi sadrže i reči koje je darodavateljka napisala.
Prva od njih, „Tuga za mladencem Uglješom", upisan je u dvostruku drvenu ikonicu, darovanu manastiru Hilandaru. U dvema sintaksičkim celinama Jefimija kazuje o svom daru — ikonici, Moljenje gospodu Isusu Hristu. Obraća se Isusu Hristosuu i Bogorodici. U molitvenu književnost, koja je prema vizantijskoj tradiciji uvek u opštim mestima, Jefimija unosi dirljivi lični ton: smrt koju je ugledala na svojim roditeljima i na svome sinu, na onima koji su nju rodili i na onome koga je ona rodila („na roždaših me i na roždanom ot mene mladencu“) treba da je vazda podstiče na brigu o odlasku njene vlastite duše, tj. o njenoj sopstvenoj smrti; ona, međutim, ne može kao hrišćanka da suzdrži bol zbog gubitka sina jer je na to nagoni njena vlastita materinska priroda.
Drugi Jefimijin zapis na zavesi za carske dveri (srednji deo ikonostasa), „Zapis na Hilandarskoj zavesi“, namenjen ponovo Sabornoj crkvi u Hilandaru, izvezen je „zlatnom i srebrnom žicom i svilenim koncem plave, malinove, smeđe i crne boje“ (Lazar Marković). Iako se u osnovi ovaj tekst poziva na reči Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta, Jefimija ovde s ukusom i osećanjem mere „razvija opšte lično osećanje grešnosti uobičajeno u činu pričešća“ (Đorđe Trifunović); zavesa je imala funkciju upravo u okviru tog čina.
I, konačno, u vreme neposredno pred bitku kod Angore (Ankare, 1402. godine), kada su Stefan i Vuk Lazarević kao Bajazitovi vazali otišli preko mora da se bore (tada su Mongoli pod Tamerlanu ili Timur Lenk napali i porazili Turke), Jefimija je sastavila „Pohvalu knezu Lazaru“. U prvom delu tog teksta, u duhu već ustanovljene postkosovske tradicije, Jefimija veliča „novog mučenika“, kneza Lazara, koji je svojom smrću na bojnom polju postigao dvostruki podvig: ostavio je „propadljivu visotu zemaljskog gopsodstva“ i „sjedinio se sa vojnicima nebeskog cara“. „I tako dve želje postigao jesi: i zmiju ubio jesi i mučenja venac primio jesi od Boga“.
U središnom delu „Pohvale“, moliteljka traži od kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomoć za svoja čeda. Jefimija navodi redom imena svetih ratnika: Georgija, Dimitrija, Teodora Stratilata, Teodora Tirona, Merkurija i Prokopija: oni treba da budu od pomoći Lazarevim sinovima koji su sa Bajazitom krenuli u bitku protiv Timur Lenka. U poslednjem, trećem delu, Jefimija se mrtvome knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju, primio i ishranjivao „izobilno“; sada ga moli da je ponovo ishrani i da utiša „buru ljutu duše i tela mojega“. Strašna glad i nesreće koje su došle na Balkan sa Osmanlijama, o čemu piše neku deceniju ranije monah Isaija Srbin, pojavljuju se i u Jefinijinim rečima: motiv telesne i duševne bure, i prehranjivanja, dolazi iz uboge, gladne stvarnosti u kojoj monahinja veze svoj pokrov.


Iz Wikipedie


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 31 Jul 2012, 05:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Monahinja Jefimija - Jelena Mrnjavčević

Monahinja Jefimija ' Jelena Mrnjavčević (oko 1350. - posle 1405. godine)

Slika


Despotici Jeleni, potonjoj monahinji Jefimiji, sudbina kao da je prvo darovala svu zemaljsku sreću i sve blagodeti koje jedno ljudsko biće može da poželi: bila je kći uglednog vlastelina u državi cara Dušana, kesara Vojihne. Pamtila je cara, sjaj njegove vladavine (njen otac bio je u carevoj pratnji prilikom posete Svetoj Gori 1346. godine). Udala se za Uglješu Mrnjavčevića, koji se brzo uzdigao (sa bratom Vukašinom) za istinskog vladara u južnim oblastima srpskog carstva, naspram nemoćnog mladog cara Uroša i Dušanove udovice, carice Jelene potonje monahinje Jelisavete. Despot Jovan Uglješa i despotica Jelena dobili su sina; Ser (grčki S�rres), prestonicu ove južne srpske države na razvalima velikog Dušanovog carstva, Jovan Kantakuzin (vizantijski car i glavni protivnik cara Dušana) naziva "velikim i divnim gradom". Život je mladoj despotici Jeleni morao da izgleda velelepan, bogat, smislen.


Potom je na ovu sirotu ženu sudbina poslala sve nesreće koje mogu da zadese jedno ljudsko biće: svaku novu težu i mučniju od druge. Umro joj je otac, potom sin, dete mlađe od četiri godine ("mladi mladenac"); u boju kod Černomina (u blizini Jedrene između današnje Grčke i Turske, na polju koji Turci dan danas nazivaju "smrt Srba") 26. septembra 1371. godine poginuo je njen muž, despot Jovan Uglješa; izgubila je porodicu, posede, prihode, državu, društveni dignitet. Po običajima srednjeg veka zamonašila se (nije poznato kada), i došla u državu kneza Lazara, koji joj je pružio utočište. Od mlade vladarke postala je udovica, izbeglica prognanik: sirota monahinja. Ali ni tu nije bio kraj stradanjima: u Kosovskoj bici 1389. godine nestalo je i njenog zaštitnika, kneza Lazara. Čini se da je u deceniji posle boja njen uticaj na kneginju Milicu (supruga kneza Lazara i potonja monahinja Jevgenija) morao da bude veoma veliki: Konstantin Filozof (jedan od poslednjih "univerzalnih naučnika" preturskog pravoslavnog Balkana na dvoru sina kneza Lazara, Stefana Lazarevića; poreklom verovatno Bugarin iz Kosteneca) hvali njenu mudrost i rečitost ("va mnogih glagolanih i vešteh mudrejšija sušti"); Milica (tada već monahinja) držala je Jefimiju u svim teškim i mučnim, prelomnim državnim pitanjima (najpresudnija su bila odnos prema Turcima i suparničkoj vladarskoj porodici Vuka Brankovića, koji očigledno nije pokazao lojalnost prema kući Lazarevića posle Kosovske bitke) "kao neku kulu i pomoć". Godine 1398, u mučnoj misiji koje su preuzele dve monahinje (Jefimija i Milica-Jevgenija) da opravdaju mladog Stefana Lazarevića, budućeg despota (vladara), koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju, posebno se istakla Jefimija. Kako je bilo ovoj umnoj ženi, sada, u ubogoj monaškoj rizi, da hoda gradom (Ser) u kome je pre skoro trideset godina bila gospodarica, i da u onim istim, nekada njenim palatama moli za milost Bajazita i Turke, koji su joj uništili zemaljski život, i sve u tom životu, može samo da se zamisli. Prema Grigoriju Camblaku (srpski monah, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop) ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za Stefana Lazarevića, imala je i još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke, iz Trnova (bivše prestonice Bugarskog carstva, koje su Turci 1393 konačno prisvojili svojoj državi) u Srbiju. Sultan je to velikodušno dopustio, videći u tome činu samo verske motive. Ali Jefimija i monahinja Jevgenija su imale nešto drugo u vidu: Sveta Petka je, naime, hrišćanska Demetra, zaštitnica zemlje, svih useva i plodova koje daje zemlja. Sebri (ili Sebari, seljački sloj u srednjevekovnoj Srbiji) u Srbiji koji su u ovim ratnim vremenima bežali sa zemlje, naglo su prestali da to čine, kada su mošti Svete Petke prispele u moravsku Srbiju. I u ovoj, naizgled potpuno verskoj akciji, vidimo mudrost nesrećne udovice despota Jovana Uglješe.


Ne zna se kada je monahinja Jefimija umrla. Poslednji pomen o njoj nalazimo u jednoj povelji despota Stefana Lazarevića, koji je naziva despoticom (vladarkom), gospođom i majkom. Primila je veliku shimu i promenila ime u Jevpraksija: smatra se da je poslednje godine svoga života provela u manastiru Ljubostinji, zadužbini kneginje Milice, u kojoj je posle Kosovskog boja zamonašen veliki broj udovica, srpskih plemkinja, čiji se muževi nisu vratili iz ove, za Srbe najsudbonosnije bitke (predanje kaže: u toku samo jednog jedinog dana zamonašenje je tražilo tri stotine žena).


Monahinja Jefimija ostavila je tri zapisa koje danas čitamo kao poeziju i koji spadaju u najznačajnije stranice srpske srednjevekovne književnosti. To su, zapravo, "prinošenija", darovi, koji u sebi zadrže i reči koje je darodavateljka napisala.
Prva od njih, "Tuga za mladencem Uglješom", upisan je u dvostruku drvenu ikonicu, darovanu manastiru Hilandaru. U dvema sintaksičkim celinama Jefimija kazuje o svom daru - ikonici, Moljenje gospodu Isusu Hristu. obraća se Isus Hristosu i Bogorodici; u molitvenu književnost, koja je prema vizantijskoj tradiciji uvek u opštim mestima, Jefimija unosi dirljivi lični ton: smrt koju je ugledala na svojim roditeljima i na svome sinu, na onima koji su nju rodili i na onome koga je ona rodila ("na roždaših me i na roždanom ot mene mladencu") treba da je vazda podstiče na brigu o odlasku njene vlastite duše, tj. o njenoj sopstvenoj smrti; ona, međutim, ne može kao Hrišćanka da suzdrži bol zbog gubitka sina jer je na to nagoni njena vlastita materinska priroda.
Drugi Jefimijin zapis na zavesi za carske dveri (srednji deo ikonostasa), namenjen ponovo Sabornoj crkvi u Hilandaru, izvezen je "zlatnom i srebrnom žicom i svilenim koncem plave, malinove, smeđe i crne boje" (Lazar Marković). Iako se u osnovi ovaj tekst poziva na reči Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta, Jefimija ovde s ukusom i osećanjem mere "razvija opšte lično osećanje grešnosti uobičajeno u činu pričešća" (Đorđe Trifunović); zavesa je imala funkciju upravo u okviru tog čina.
I, konačno, u vreme neposredno pred bitku kod Angore (Ankare, 1402. godine), kada su Stefan i Vuk Lazarević kao Bajazitovi vazali otišli preko mora da se bore (tada su Mongoli pod Tamerlanu ili Timur Lenk napali i porazili Turke), Jefimija je sastavila "Pohvalu knezu Lazaru". U prvom delu tog teksta, u duhu već ustanovljene postkosovske tradicije, Jefimija veliča "novog mučenika", kneza Lazara, koji je svojom smrću na bojnom polju postigao dvostruki podvig: ostavio je "propadljivu visotu zemaljskog gopsodstva" i "sjedinio se sa vojnicima nebeskog cara". "I tako dve želje postigao jesi: i zmiju ubio jesi i mučenja venac primio jesi od Boga".

U središnom delu "Pohvale", moliteljka traži od kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomoć za svoja čeda. Jefimija navodi redom imena Svetih ratnika: Georgija, Dimitrija, Teodora Stratilata, Teodora Tirona, Merkurija i Prokopija: oni treba da budu od pomoći Lazarevim sinovima koji su sa Bajazitom krenuli u bitku protiv Timur Lenka. U poslednjem, trećem delu, Jefimija se mrtvome knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju, primio i ishranjivao "izobilno"; sada ga moli da je ponovo ishrani i da utiša "buru ljutu duše i tela mojega". Strašna glad i nesreće koje su došle na Balkan sa Osmanlijama, o čemu piše neku deceniju ranije monah Isaija Srbin, pojavljuju se i u Jefinijinim rečima: motiv telesne i duševne bure, i prehranjivanja, dolazi iz uboge, gladne stvarnosti u kojoj monahinja veze svoj pokrov.


Samo su antička Grčka i Vizantija imale pesnikinje i spisateljice . Jefimijina tri zapisa spadaju u prva ostvarenja žena-pisaca na evropskom tlu: Francuska će, nešto kasnije, dobiti literarnu parnakinju Jovanke Orleanke, postesu Kristinu de Pizan (1362-1430), a srednjevekovna Rusija svoju pesnikinju: kneginju Jevdokiju, udovicu kneza Dimitrija Donskog.

Pohvala Sv. knezu Lazaru

U krasotama ovog sveta vaspitao si se od mladosti svoje,
O novi mučeniče kneže Lazare,
I krepka ruka Gospodnja među svom zemaljskom gospodom
Krepkog i slavnog pokaza te.
Gospodstvovao si zemljom otačastva ti
I u svim dobrotama uzveselio si uručene ti hrišćane
I mužastvenim srcem i željom pobožnosti Izašao si na zmiju
I neprijatelja božanstvenih crkava,
Rasudivši da je neistrpljivo za srce tvoje
Da gleda hrišćane otačastva ti
Ovladane Izmailćanima,
Ne bi li kako ovo postigao:
Da ostaviš propadljivu visotu zemaljskog gospodstva
I da obagriš krvlju svojom
I sjediniš sa vojnicima nebeskog cara.
I tako dve želje postigao jesi:
I mučenja venac primio jesi od Boga.
Sada ne predaj zaboravu voljena ti čeda
Koja si sirota ostavio prelaskom tvojim,
Jer otkako si ti u nebeskom veselju večnom,
Mnoge skrbi i bolezni obuzeše voljena ti čeda
I u mnogim skrbima život provode,
Pošto su ovladani Izmailćanima.
I svima nam je potrebna pomoć tvoja,
Te se molimo zajedničkom Vladiki
Za voljena ti čeda,
I za sve koji im s ljubavlju i verom služe.
Tugom su mnogom združena voljena ti čeda,
Jer oni što jedoše hleb podigoše na njih bunu veliku
I tvoja dobra u zaborav staviše,
O mučeniče.
No ako si i prešao iz života ovoga,
Skrbi i bolezni čeda svojih znaš
I kao mučenik slobodu imaš pred Gospodom,
Prekloni kolena pred Vladikom koji te je venčao,
Moli da mnogoletni u dobru život
Voljena ti čeda provode bogougodno,
Moli da pravoslavna vera hrišćanska
Neoskudno stoji u otačastvu ti,
Moli pobeditelja Boga
Da pobedu podari voljenim ti čedima,
Knezu Stefanu i Vuku,
Za nevidljive i vidljive neprijatelje,
Jer ako pomoć primimo s Bogom,
Tebi ćemo pohvalu i blagodarenje dati.
Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mučenika,
I sa svima se pomoli proslavitelju Bogu,
Izvesti Georgija,
Pokreni Dimitrija,
Ubedi Teodore,
Uzmi Merkurija i Prokopija
I četrdeset sevastijskih mučenika ne ostavi,
U čijem mučeništvu vojuju čeda tvoja voljena,
Knez Stefan i Vuk,
Moli se da im se poda od Boga pomoć,
Dođi, dakle, u pomoć našu, ma gde da si.
Na moja mala prinošenja pogledaj
I u mnoga ih uračunaj,
Jer tebi ne prinesoh pohvalu kako priliči,
Već koliko je moguće malome mi razumu,
Pa zato i male nagrade čekam.
No nisi tako ti, o mili moj gospodine i sveti mučeniče,
Bio malodaran u propadljivom i malovečnom,
Koliko više u neprolaznom i velikom,
Što primio jesi od Boga,
Jer telesno stranu mene u tuđini
Ishranjivao jesi izobilno,
Te sada te molim oboje:
Da me ishraniš
I da utišaš buru ljutu duše i tela mojega.
Jefimija usrdno prinosi ovo tebi sveti.



Livanoblog


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 31 Jul 2012, 05:49
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Jelena Mrnjavčević, Jefimija

Slika

Slika

Slika

O njenoj privatnoj situaciji

Jelena je bila udata za despota Uglješu, rođaka cara Dušana. Sa njim je imala sina, koji je umro kao dete, imao je manje od četiri godine. Sahranjen je u manastiru Hilandar na Svetoj Gori, gde je počivao i ćesar Vojihna, Jelenin otac. Despot Uglješa poginuo je u bici na Marici 1371. godine. Jelena, ostavši sama u dvadeset i drugoj godini, došla je na dvor kneza Lazara i kneginje Milice u Kruševac, budući da je bila Miličina rođaka. Zamonašila se i uzela ime Jefimija, pod kojim je poznata kao prva srpska književnica. Ne zna se pouzdano kada se zamonašila, ali sigurno je pre Kosovskog boja došla u Srbiju. Posle 1405. godine ne pominje se u poveljama i drugim izvorima. Misli se da je svoje poslednje dane provela u manastiru LJubostinja. Uzela je još strože monaške zavete i dobila ime Jevpraksija.

O njenoj profesionalnoj situaciji

Imala je sve uslove za dobro vaspitanje – znala je grčki, kretala se u društvu učenih crkvenih ljudi, bila je izuzetna vezilja. O njenom obrazovanju i talentima svedoče tekstovi koje je sastavila i predmeti primenjene umetnosti koje je izradila. Podatak da je za sebe poručila jedan Psaltir 1370/71. godine govori o njenoj knjigoljubivosti.

Veruje se da je Jefimija pomagala kneginji Milici u vođenju državnih poslova, u periodu Miličine vladavine – u teškom i opasnom vremenu nakon Kosovske bitke. Svakako je uticala na vaspitanje Miličine dece, od kojih su Stefan Lazarević i Jelena Balšić bili veoma obrazovani i naklonjeni književnom radu. Važno je njeno učešće u diplomatskoj misiji kod sultana Bajazita. Kneginja Milica – monahinja Jevgenija i Jefimija pošle su u aprilu 1398. godine da opravdaju despota Stefana Lazarevića, osumnjičenog za vazalno neverstvo Bajazitu. Konstantin Filozof u Žitiju despota Stefana Lazarevića veoma pohvalno pisao je o ovom delikatnom poduhvatu dve monahinje, pri tom je istakao Jefimijinu mudrost: „Pođe caru Bajazitu sama ta blagoverna gospođa (Milica); imala je sa sobom rođaku svoju, bivšu ženu despota Uglješe, a kćer nekoga ćesara. Ova u mnogim rečima i stvarima budući najmudrija a koju je uvek spominjana (Milica) smatrala kao neki stub i pomoć, naročito u takvoj stvari koja se dogodila. Kada su bile prizvane k caru (Bajazitu) a (Milica) bila u užasu što će videti cara, (Jefimija) joj reče: 'Odbaci svaki strah, kada nas (samo) udostojiše da ga vidimo'. One mudro tada svršiše sve svoje potrebe pomoću Bogomatere, u koju i položiše svoju nadu". Ove Konstantinove reči, uz dodatak da je Milica bila mudra kao Odisej, predstavljaju najveću pohvalu napisanu ženama u srpskoj književnosti. Jefimija i kneginja Milica učestovale su u još jednom važnom poduhvatu – zaslužne su za prenos moštiju Svete Petke u Srbiju. Ovu relikviju zatražile su na dar od Bajazita i tako je svetiteljka dospela u našu zemlju.

U srpskoj književnosti Jefimija je ostala poznata po tri svoja književna dela visoke umetničke vrednosti. Sva tri sačuvana su u materijalu, tako da predstavljaju spomenike ne samo književnosti, nego i primenjene umetnosti. NJeni radovi zamišljeni su kao dar – manastirima Hilandaru i Ravanici. U njima je, u prvom licu jednine, Jefimija istaknuta kao darovalac i sastavljač.

Prvi tekst, Tuga za mladencem Uglješom, urezan je u srebru, u dvostrukoj ikonici koju je Jefimija priložila Hilandaru. Nastao je između 1368. i 1371. godine, nakon smrti njenog malog sina Uglješe Despotovića. Ugraviran je u pozlaćene srebrne pločice, ukrašene biserima i dragim kamenjem. Na jednoj ikonici prikazana je Bogorodica sa malim Hristom, na drugoj Sveta Trojica u obliku Gostoljublja Avramovog. Tekst Tuge sastoji se iz dve duže, duboko emotivne rečenice. Jefimijina molitva nije konvencionalna i apstraktna, nego je lična i konkretna – ona priznaje da je „prirodom maternjom pobeđena“ i da ne može da obuzda svoju tugu za umrlim detetom.

Moljenje Gospodu Isusu Hristu nastalo je 1398/99. godine. Tekst je izvezen na zavesi za carske dveri, koju je Jefimija darovala Hilandaru, gde se i danas čuva. Na zavesi, jednom od najlepših vezova u staroj srpskoj umetnosti, izrađeni su likovi Isusa Hrista, Jovana Zlatoustog i Vasilija Velikog. U dnu je Jefimija izvezla tekst svog moljenja, za koje se nadahnula rečima vizantijskih pisaca Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta iz molitava pred pričešće.

NJeno treće delo – Pohvala knezu Lazaru u celini jeste izvoran pesnički tekst. Izvezena je pozlaćenom žicom na crvenom atlasu, sa namerom da bude pokrov za kovčeg sa moštima svetog kneza. Jefimija je pokrov namenila Lazarevoj zadužbini Ravanici – danas se nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve. „Spoj lične i opšte tragedije, u savršenom skladu uzdržanog izraza i kompozicije, uzdiže ovo Jefimijino delo u red najlepših tekstova srpske književnosti". (D. Bogdanović, Istorija stare srpske književnosti, Beograd 1980, 197). Iako po žanru pohvala, ovaj njen tekst je po unutrašnjem tonu molitva svetom knezu za opštu i neposrednu pomoć ugroženom narodu i sinovima Stefanu i Vuku, kao i za posredovanje kod svetih mučenika. Na samom kraju Pohvale Jefimija govori o sebi – moli svetog kneza da utiša „ljutu buru njene duše i tela“.

Jefimijina dela na ikonici, zavesi i pokrovu jesu, u stvari, molitve nastale u određenim momentima i sa određenom namenom. Sastavljene su u prvom licu, u obliku direktnog obraćanja božanskoj ili svetiteljskoj ličnosti, i to je njihova prva crta koja im daje ton srdačnosti i intimnosti. Druga crta je što one ne sadrže apstraktna osećanja i moralna razmišljanja, nego tugu i bol, ličnu patnju, strahovanja za sebe i bližnje, za ceo jedan narod. Prva naša žena za koju znamo da je pisala, pisala je ne o nečem ili nekom, već o sebi, i činila je to na izrazito ispovedan i neposredan način (M. Kašanin, Srpska književnost u srednjem veku, Beograd 1975, 311).

U nauci je ostalo otvoreno pitanje još jednog eventualno Jefimijinog dela – reč je o plaštanici rađenoj oko 1405. godine, koja se danas nalazi u rumunskom manastiru Putna. Ova plaštanica spada u najraskošnije radove u srpskoj primenjenoj umetnosti. Na svili je zlatnim i srebrnim koncem izvezen lik mrtvog Hrista sa zborom anđela, a natpisi su na grčkom jeziku. U obradi figura postoje stilske srodnosti sa hilandarskom zavesom za carske dveri.

Jefimiji se pripisuje i jedan aer (vozduh) s kraja XIV i početka XV veka, koji se čuva u beogradskom Muzeju Srpske pravoslavne crkve. Za njen dolazak iz Sera na dvor kneza Lazara vezuje se donošenje grčke plaštanice Antonija iz Herakleje, koju je mogla da vidi u despotovini svog muža pre bitke na Marici. Ova tkanika spada u najvrednije primerke studeničke riznice. Pretpostavlja se i da je Jefimija naručila jednu ikonu Bogorodice, nakon 1371. godine. Ikona je delo sjajnog solunskog umetnika, nalazila se u manastiru Poganovo, sada je u Narodnom muzeju u Sofiji.


knjizenstvo


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 08 Okt 2012, 15:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ko je bila Mileva Marić?

Knjiga Radmile Milentijević o Milevi Marić i Albertu Ajnštajnu. Pisma pionira savremene fizike menjaju sliku o njemu kao čoveku i potvrđuju da je Mileva imala važno mesto u istraživanjima

Slika

KO je bila Mileva Marić Ajnštajn i kakva je bila njena uloga u životu i delu slavnog naučnika, pitanje je na koje su mnogi istraživači, naučnici i istoričari tražili odgovor. Dok su je jedni predstavljali kao marginalnu ličnost koja mu je izrodila potomke, drugi su veličali njen značaj čak dotle da je Nobelova nagrada nepravedno pripala Albertu Ajnštajnu, a ne njoj. Kako kažu, ona je bila tvorac velikih otkrića. Sve su to, međutim, bile manje-više pretpostavke, potkrepljene šturim dokumentarnim materijalom.


Autentična dokumentacija, pisma koja je Ajnštajn pisao prvoj supruzi i sinovima, čitav niz godina čuvana su iza sedam brava. Katanac sa kovčega koji je čuvao tajne koje otkrivaju njihov odnos kakav svet nije poznavao skinut je tek 2006. godine. Tada je potpuno otvoren Ajnštajnov arhiv. Istoričarka Radmila Milentijević prva se susrela sa ovom građom i nastala je knjiga „Mileva Marić Ajnštajn - Život sa Albertom Ajnštajnom“, koju je objavila beogradska „Prosveta“. Pisma, ukupno njih 850, koja je pisao pionir savremene fizike, menjaju sliku o njemu kao čoveku i potvrđuju da je Mileva imala vrlo važno mesto u njegovim istraživanjima.

- Ipak, apsolutno se preteruje kada se kaže da je ona izmislila teoriju relativiteta - kaže Milentijevićeva, za „Novosti“. - Ideje su, uglavnom, njegove i to se vidi iz pisama, ali očigledno je da su zajedno radili i da se puno oslanjao na nju. Prepiska dokazuje da su vodili naučne rasprave i zajedno istraživali. Ajnštajn govori o „našim novim proučavanjima“, „našim istraživanjima“, „našem gledištu“, „našoj teoriji“, „našem radu“, čak i o „našem radu o relativnom kretanju“. Mileva je bila neobično pametna i veoma obrazovana žena i njena uloga u Ajnštajnovom naučnom razvitku je veoma važna.

Milentijevićeva se opredelila da pusti Milevu i Alberta da svojim rečima, koliko je to moguće, ispričaju život. Njena uloga vidljiva je samo u interpretaciji, povezivanju i objašnjavanju.


KAP PO KAP

PISMA koja su krila tajnu odnosa dvoje naučnika zahvaljujući izvršiocima Ajnštajnovog testamenta bila su nedostupna javnosti. Ajnštajn nije želeo da ništa posle njegove smrti od ličnih stvari i prepiski postane dostupno. Pokušaj njihovog sina Hansa Alberta da ih publikuje naišao je na sudsku zabranu. Bilo je potrebno više od 30 godina da bi se javnosti dozvolio uvid u Ajnštanovu zaostavštinu, koja je, po njegovoj želji, pripala hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. Otvarali su je kap po kap.

- Milevina sudbina teško da će bilo koga ostaviti ravnodušnim. Otpočela je studije na prestižnoj ciriškoj Politehnici, kao student čija je budućnost obećavala. Iste godine upoznala je Alberta i njihovi životi su se spojili. Prva je prepoznala genija u njemu i htela je da mu pomogne. Odgajana u patrijarhalnoj srpskoj porodici, spremno je žrtvovala sopstvenu akademsku karijeru, a svoju pamet, poznavanje matematike i fizike, stavila u službu Ajnštajnovog rada. Govorila je - mi smo „ajn štajn“ - što znači jedna stena.

Albertova pisma Mileva je čuvala, njena su, uglavnom, uništena. Veoma se oslanjao na nju. Iz prepiske se vidi da mu je bila psihički potrebna. Izolovan je, odbačen, a ona je jedina sve razumela.

- Imao je genijalne ideje, radio je ono što je naumio, ali mu je bila potrebna podrška. Dobija je od Mileve. Pisao je da bez nje ne oseća želju za radom, da je tako srećan što je u njoj našao srodnu prirodu koja je isto tako snažna i talentovana kao on.

Pre braka Mileva je Ajnštajnu rodila devojčicu koju je dala na usvajanje. Zakon je u to doba u Švajcarskoj bio veoma strog - čovek koji dobije vanbračno dete istog trenutka ostaje bez posla. Da bi zaštitila Albertovu karijeru, Mileva odlazi kod roditelja. Sudbina ove devojčice obavijena je misterijom. Neki smatraju da je data na usvajanje i da joj se posle toga gubi svaki trag, drugi kažu da je umrla 1903. godine. Milentijevićeva se, međutim, sa tim tvrdnjama ne slaže. Njena teza je da ju je, posle iznenadne smrti sopstvenog deteta, usvojila Milevina najbolja drugarica Helena, koja je bila udata za uglednog ekonomistu Savića.

Milentijevićeva se posebno osvrće na 1905. godinu, koja je za Ajnštajnove, ali i za nauku bila godina čuda. Tada je, bez mnogo naučne literature, napisao četiri članka koja su poslužila za zasnivanje moderne fizike. Većina fizičara slaže se da tri - o Braunovom kretanju, fotoelektričnom efektu i specijalnoj relativnosti - zaslužuju Nobelovu nagradu.

- Ajnštajn stvara osnove nove fizike, Njutna stavlja na glavu, menja teoriju prostora i vremena. Međutim, kako je njegova slava rasla, tako se njihov odnos pogoršavao. Milena piše Heleni: „Moj muž je postao slavan, ali se bojim da slava ne uđe u njegovu glavu i da ne izgubi humanu stranu“. Žali se da se oseća usamljenom, zapostavljenom, da joj je samopouzdanje poljuljano. U to vreme Albert ulazi u avanturu sa sestrom od tetke Elzom i Milevin život se pretvara u pakao.

Ajnštajnovo ponašanje tokom razvoda bilo je do te mere okrutno da je ražalostilo i njegove prijatelje, a Milevu skroz uništilo. Iako prevarena i ostavljena, nije dozvolila da bude poražena. Milentijevićeva prvi put otkriva da je Mileva izabrala odličnog advokata koji se izborio da novac od Nobelove nagrade pripadne njoj.

- Na Zapadu pogrešno pišu da joj je poklonio polovinu Nobelove nagrade. Nije tačno, ona je to izdejstvovala. Ajnštajn je rekao Milevi da će kad dobije Nobelovu nagradu sav novac, koji će naslediti njihovi sinovi, staviti u banku, a ona će moći da vuče interes. Nije prihvatila, naterala ga je da potpiše da novac od nagrade, kad je dobije, postaje njena svojina. Prihvatio je, jer drugačije nije mogao da se razvede.

Međutim, pošto je dobio Nobelovu nagradu, koja je postala Milevina svojina, njihovi odnosi se poboljšavaju. Ona kupuje petospratnicu u najlepšem delu Ciriha, Ajnštajn joj se ponovo udvara, odseda kod nje i zajedno provode vreme.

- Ubeđena sam da ga je volela i dalje. Njemu je bila potrebna, jer nikad nije našao drugu ženu koja bi bila tako pametna, sa kojom je mogao da razgovara o fizici, muzici, pozorištu i književnosti. Mileva kao da je ponovo bila srećna, ali Albert je nepredvidiv. Odjednom piše testament za novu familiju i traži od Mileve da ona i deca ne traže više ništa od njega, jer bi ostalo ostavio novoj familiji. Mileva ga je ponovo pobedila i od tog testamenta nije bilo ništa.

A onda dolaze tridesete i velika recesija koja dovodi Milevu gotovo do prosjačkog štapa. Mlađi sin oboleva od šizofrenije što dodatno komplikuje njihove živote. Ajnštajn se seli u Ameriku, Mileva zavisi od njega i on je širokogrudo pomaže. Izgubila je dve kuće, treću je uspela da spasi tako što je Ajnštajn otkupio. Ubedio je da živi u njoj do smrti.

- Pred kraj njenog života, 1947. odlučili su da prodaju kuću. Sama ta prodaja je na nov način opisana u mojoj knjizi. Iako je bio dogovor da podele novac, ona mu nije poslala ništa. Ostavila ga je za brigu o sinu, jer nije imala poverenja u Alberta. Poznavala ga je, znala je da ume da obeća i posle okrene ćurak i uradi potpuno drugačije. Nije tačno da je umrla u bolnici gde idu siromasi. Ajnštajn ju je izdržavao do pred smrt, a onda je prodala kuću i nije joj više bio potreban novac. Imala je više nego da plati bolničke troškove. Sklopila je oči 1948. godine znajući da joj je dete obezbeđeno.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 24 Dec 2012, 04:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prva žena doktor nauka, prvi profesor i najučenija Srpkinja – Ksenija Atanasijević u „paklu univerziteta“

Dama u „paklu univerziteta” Ksenija Atanasijević (1894‐1981) i najučenija Srpkinja

Slika

Ksenija Atanasijević je bila prva Srpkinja doktor nauka i prva Srpkinja univerzitetski profesor. Mnogi je smatraju jednom od najdarovitijih, najobrazovanijih i najumnijih srpskih žena još od vremena kneginje Milice i Jefimije. Imala je čudesnu životnu sudbinu: u naučnoj karijeri i privatnom životu do vrha se uvek pela preko trnja, uvek bila osporavana i napadana. Na kraju je svoju bitku izgubila i pala u zaborav, sve do pre nekoliko godina.

U svetu knjiga

Rodila se 5. februara 1894. godine, u Beogradu, kao šesto dete u porodici upravnika Opšte bolnice Dr Svetozara Atanasijevića i Jelene. Njena majka je poticala iz ugledne svešteničke porodice i bila sestričina čuvenog pravnika i političara Aćima Čumića.

Ksenijina majka preminula je odmah po porođaju, a oca je izgubila kada je imala 12 godina. Brigu o njoj preuzela je njena maćeha, očeva druga žena Sofija. Ova prosvećena nastavnica Više ženske škole u Beogradu imala je znatan uticaj na Ksenijinu ljubav prema nauci i pisanoj reči. Prema nekim zapisima, Ksenija je još u desetoj godini čitala Dostojevskog i to joj je u mnogome opredelilo životni put.

Ksenija je živela u Svetogorskoj ulici u Beogradu i u detinjstvu i ranoj mladosti se najčešće družila sa svojim komšijama Rastkom i Nadeždom Petrović. Neki autori tvrde i da je Rastko bio potajno zaljubljen u Kseniju i da je ona do kraja njegovog života ostala njegova neprežaljena mladalačka ljubav.

Godine muka

Posle svršetka gimnazije Ksenija je otpočela studije filozofije i klasičnih jezika na Beogradskom univerzitetu. Studije je morala da prekine 1914. godine zbog izbijanja Prvog svetskog rata, tako da je diplomirala tek 1920. godine. Bila je brilijantan i vanredno talentovan student. Ipak, njene uspomene na studentske dane nisu nimalo lepe.

Profesor glavnog predmeta bio joj je čuveni Branislav Petronijević, slavni filozof u Srbiji i širom Evrope. Na Beogradskom univerzitetu Petronijević je važio za „strah i trepet“ za studente. Prema svedočenju same Ksenije njegova predavanja su najčešće bila „fiziološki neizdrživa“ ‐ na njima su studenti padali u nesvest od iscrpljenosti, a Petronijević se trudio da ismeje i ponizi svaku „intelektualnu inferiornost“ i tako sa fakulteta otera svakog studenta koji nije mogao da mu parira. Ksenija je zabeležila i da je sama nekoliko puta osetila kao da će „pasti mrtva“ na njegovim predavanjima, a sećala se i koleginica koje su stalno plakale, kao i onih koje su zbog Petronijevićeve surovosti napuštale studije. Ipak, u toku studija, Petronijević je primetio Ksenijin veliki talenat. Ona je nezvanično počela da važi za njegovog naslednika na katedri. Ova „Naklonost“ profesora Petronijevića prema mladoj studentkinji već tada je počela da biva predmet čaršijskih ogovaranja.

Prva srpskinja doktor nauka

Posle diplomiranja, Ksenija se usavršavala na studijama u Parizu i Ženevi. Doktorirala je na Beogradskom univerzitetu, 16. januara 1922. godine. U svojoj dvadeset i osmoj godini odbranila je doktorsku disertaciju „Brunovo učenje o najmanjem“. Pored profesora Petronijevića u komisiji su se nalazili i još neka velika imena srpske nauke: Milutin Milanković, Dragiša Đurić, Veselin Čajkanović i Nikola Popović. Ksenijina odbrana doktorske disertacije, u prepunom amfiteatru Filozofskog fakulteta, ostala je da se pamti i danas, ne samo po tome što je kandidat po prvi put u istoriji bila žena. Predsedavajući ispitne komisije profesor Petronijević bio je krajnje surov prema Kseniji. Pri ispitivanju „vodio“ ju je od filozofskih tema sve do oblasti više matematike vezane za delatnost Đordana Bruna. Ksenija se, međutim uvek „dočekivala na noge“ i uspešno snalazila. U skladu sa tadašnjim uverenjima, želeći da kažu da je Ksenija „pametna kao muškarac“, profesori Petronijević i Milanković nespretno komentarišu: „Kolega da li je sve u redu sa hormonioma naše kandidatkinje?“

„Ljubavi“ i ljubavi

O „prijateljstvu“ profesora Petronijevića i njegove 19 godina mlađe studentkinje Ksenije Atanasijević u Beogradu se tih dana naširoko pričalo, a ponekad ponešto i pisalo. Nikada do kraja nije razjašnjeno da li se radilo samo o platonskoj ljubavi, zasnovanoj samo na zajedničkom interesovanju prema filozofskim temama, ili i o nečem drugom. Neki tračevi tvrdili su da je Ksenija iskoristila naklonost svog profesora, a neki da je Petronijević, veliki zavodnik i večiti neženja zloupotrebio mladost i naivnost svoje studentkinje.

Kada su odnosi između Atanasijevićeve i Petronijevića „zahladneli“, prema Ksenijinim rečima zbog njegovog previše autoritativnog filozofskog i naučničkog stava, beogradska čaršija počela je da se „hrani“ tračevima o novoj Ksenijinoj ljubavnoj aferi. I to kakvoj aferi! Jedno vreme po prestonici su kolale priče o tome kako je ona u ljubavnoj vezi sa svojom inače najboljom prijateljicom Zorom Stanković.

Taman kada su se i ovi tračevi zaboravili Ksenija sama daje povod čaršiji za nova ogovaranja. Napisi o njenoj vezi sa „oženjenim čovekom“, uglednim beogradskim lekarom Dr Milanom Markovićem, punili su stupce bulevarske štampe. Na kraju, Dr Marković se razveo od supruge i oženio Ksenijom, ali je senka priče o tome kako je Ksenija „razvela doktora od supruge“ ostala stalno na njenoj slici u javnosti.

Prva srpkinja profesor univerziteta

Iako je bila izvanredan student, kako u inostranstvu, tako i u Beogradu, iako je odlično odbranila svoju doktorsku tezu, i već bila autor velikog broja naučnih radova sa odličnim kritikama, Ksenija je imala velikih problema da dobije i da zadrži profesorsko mesto na Filozofskom fakultetu.

Ksenijinu kandidaturu za docenta podržavao je profesor Petronijević a jedan od potpisnika referata koji je preporučuje za to mesto bio je i prof. dr Nikola Popović. veliki deo profesora protivio se davanju docenture prvoj ženi doktoru nauka u Srbiji. Zvanično obrazloženje tog odbijanja bilo je da treba sačekati da se Ksenijina disertacija štampa na francuskom jeziku i da o njoj međunarodna javnost izrekne pozitivan sud. Nezvanično, glavna prepreka za Ksenijin docentski položaj bio je njen pol. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u to vreme, nije bilo ni jedne žene na tom položaju. Profesor dr Miloš Trivunac, čuveni srpski germanista, na sednicama univerzitetskog veća javno je opominjao da: „U nekim krajevima u Srbiji žene još uvek ljube u ruku i mlađe muškarce, a vi hoćete da date katedru docenta jednoj mladoj devojci“.

U iščekivanju odluke o docenturi Ksenija je vredno radila. Ona piše i drži popularna filozofska predavanja po Beogradu. Sale su pune slušalaca, a u štampi se javljaju samo pozitivne reakcije. Jovan Cvijić komentariše kako je „šteta da jedan takav talenat propada u nekoj gimnaziji“. Ministarstvo prosvete dalo joj je nameštenje upravo u gimnaziji. Bila je profesor u Niškoj gimnaziji manje od mesec dana, a potom je premeštena u Drugu gimnaziju u Beogradu. Posle godinu dana čekanja, odlaganja, izbegavanja i raznih „smicalica“, Ksenija je konačno izabrana za docenta Filozofskog fakulteta na predmetu Istorija klasične filozofije. Tadašnji dekan dr Vlada Petković prokomentarisao je Ksenijin izbor kao potvrdu da se „Beogradski univerzitet uvek odlikovao slobodoumnošću, da je među prvima u Evropi dopustio ženama da studiraju, a sada dao pristup i ženi nastavniku“.


„Čestitam vam gospođice, ušli ste u pakao.“


Iako su se mnogi profesori protivili Ksenijinom izboru za docenta, bilo je i onih koji su je srdačno dočekali. Pored njenih kolega, mladih docenata, dobrodošlicu i reči podrške pružili su joj i dekan Vlada Petković, njen profesor Čajkanović, kao i veliki srpski naučnici poput Jovana Cvijića i Mihaila Petrovića ‐ Mike Alasa. Bilo je i onih koji su svojevremeno glasali protiv njenog postavljenja, pa su se ovom prilikom izvinjavali svojoj novoj koleginici. Na ono što ju je od strane nekih kolega uskoro očekivalo, krajnje prijateljski ali i veoma otvoreno ju je upozorio čuveni etnolog Tihomir Đorđević: „Čestitam vam gospođice, ušli ste u pakao“.

Ksenija se od početka našla pod pritiskom određenih profesora. Ipak, trudila se da u naučnom radu ostane nezavisna, a da se u univerzitetskom delovanju ne prikloni nijednom klanu. Sa studentima nikada nije imala problema, ali su studenti koji su je voleli i cenili njen rad često imali probleme zbog toga. Četiri godine je bila docent, a onda ju je Savet Filozofskog fakulteta 1928. godine izabrao za vanrednog profesora na katedri za Istoriju filozofije. Međutim, ovu odluku je morala da potvrdi viša instanca ‐ Univerzitetsko veće.

Anastasijevićeva se zamerila profesoru Nikoli Popoviću oštro kritikujući u Srpskom književnom glasniku njegovu knjigu "Tri predavanja iz filozofije". Iako je ova knjiga imala brojne kritičare, Popović samo Anastasijevićevoj odgovara prilično grubo aludirajući na njeno navodno neznanje. Dugogodišnju polemiku Popovića i Anastasijevićeve prekida sada već penzionisani profesor Branislav Petronijević, stavivši se na Popovićevu stranu i autoritativno tvrdeći da je knjiga u inostranstrvu dobila pozitivne ocene.

Popović tako postaje glavni pokretač progona Ksenije Atanasijević na Univerzitetu, a protiv nje se okrenuo i profesor Petronijević, osporavajući njen izbor za vanrednog profesora. Mnogi misle da je Petronijević ovakvim stavovima pokušavao da odagna sve sumnje u njegov nekadašnji odnos prema Kseniji, a neki maštovitiji autori čak tvrde da je u pitanju bila „ljubavna osveta“.

Na kraju je Ksenijin izbor i zvanično poništen usled optužbi za plagijat. Arheolog profesor Miloje Vasić optužio ju je da je u jednom svom članku citirala izvesnog autora nenavodeći njegovo ime i naziv dela. Zapravo, ovo nenavođenje izvesnog autora i njegovog dela nije bilo objavljeno ni u jednom Ksenijinom stručnom radu, već na tri popularna filozofska predavanja koja je Ksenija održala van Univerziteta i univerzitetske nastave. Kada je izbor Atanasijevićeve 1935. godine ponovo stavljen pred Savet univerziteta, ona je ponovo odbijena. Na jednoj od sednica Univerzitetskog veća, dekan Filozofskog fakulteta kaže’’ da je manje reč o stručnim kvalifikacijama g‐ce Atanasijević, već je težište celog pitanja u njenim moralnim kvalifikacijma. Zamereno joj je da se nedovoljno učtivo javlja pojedinim profesorima, da joj je ponuđeno nastavničko mesto u Holandiji, da drugim autorima piše polemičke tekstove protiv pojedinih kolega. Naredne 1936. godine Ksenija podnosi ostavku i napušta univerzitetsku karijeru. Ponegde u literaturi može se pronaći i podatak da je Ksenija „usled insceniranog, nepostojećeg plagijata, većinom glasova na Univerzitetskom savetu udaljena sa katedre“. Prema rečima same Ksenije „nedostajala joj je i fizička i duhovna snaga da drži svoju katedru sa po dva mača u svakoj ruci“. Živojin M. Perić, uz Slobodana Jovanovića najveći pravni stručnjak u istoriji srpskog naroda, badava je upozoravao javnost i Univerzitet da je odbijanje Ksenijinog postavljenja za vanrednog profesora i njeno udaljavanje sa Univerziteta protivzakonito. Prema rečima jednog od njenih biografa, Ljiljane Vuletić: „Svakako da su intrige kojima je obavijena javna delatnost, ali i privatni život Ksenije Atanasijević plod neprikrivene mizoginije nekih predstavnika intelektualne elite onog vremena, ali nije samo mizoginija bila uzrok kraha njene univerzitetske karijere. Jednako je to bila i profesionalna surevnjivost”. Iste godine, čuvena Enciklopedija Britanika uvrstila je Ksenijin rad Brunovo učenje o najmanjem na spisak relevantne literature za proučavanje ličnosti i dela Đordana Bruna.

Impozantno delo

Do nesretnog okončanja svoje univerzitetske karijere Ksenija Atanasijević je objavila 215 naučnih radova, a do kraja njenog života njena bibliografija je brojala preko 400 bibliografskih jedinica. Pored Brunovog učenja o najmanjem (Beograd 1922), u njena najznačajnija dela se ubrajaju još i Brunova metafizička doktrina i geometrija (Pariz 1923), Car Julijan Apostata (Beograd 1926), Počeci filozofiranja kod Grka (Beograd 1928), Epikurova doktrina (Pariz 1928), Razmatranja o svetu i životu u jugoslovenskoj popularnoj literaturi (Pariz 1930), Smisao i vrednost egzistencije (Beograd 1968), Etika feminzma, Srpski mislioci i dr. Prevela je na srpski jezik Platonovog Parmenida, Aristotelov Organon, Spinozinu Etiku, Adlerovu Individualnu psihologiju, Hauzerovu Socijalnu istoriju umetnosti i književnosti, kao i Petronijevićevu knjigu Sloveni u višoj nauci. Pisala je i objavljivala radove na srpskom, francuskom i nemačkom jeziku, a prevodila sa starogrčkog, latinskog, nemačkog, francuskog i engleskog jezika. Smatra se da je svoj zaokruženi filozofski sistem prikazala u delu Filozofski fragmenti I‐II. Napisala je i treći tom fragmenata, ali je taj rukopis danas izgubljen. Njena autobiografija čuva se danas u arhivi Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković” u Beogradu.

U svojoj knjizi Posete, odlomci, Vladeta Jerotić, profesor pastirske psihologije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, ostavio je i svoje sećanje na Kseniju Atanasijević i njenu filozofiju. Profesor Jerotić je još od 1941. često posećivao Kseniju i slušao njena predavanja na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu, sve do 1980. godine. On je Ksenijinu filozofiju ocenio kao „čudnu, ne baš skladnu mešavinu grčko‐nemačke filosofije sa indijskim religioznim učenjima, razvodnjenu evropskom teozofijom”. Jerotić je zamerao odsustvo hrišćanskog u njenim razmišljanjima: „Ono, međutim, što mi se čini da je jedino bilo jasno u Ksenijinom filosofiranju, i kada je to činila javno i privatno, bila je skoro potpuna odsutnost hrišćanskog duha. On je zamerao i nejasnoći njenih filozofskih stavova prema ključnim životnim pitanjima: „Ostajala je zagonetka njene prave prirode, kao i njen filosofsko‐religiozni credo. Moram da priznam da mi je takav, relativno neodređen stav prema suštinskim pitanjima života, ispoljavan u javnim nastupima Ksenije Atanasijević, više smetao, nego prijao. To je bio uvek uzdržan, pitajući, sumnjajući stav antičkih filosofa”. Ipak, profesor Jerotić ne negira Ksenijin plodan filozofski rad i mnoštvo i raznolikost asocijacija koje je izazivala svojim delima i predavanjima.

Jerotić beleži da je Atanasijevićeva zaista imala teozofska ubeđenja: „ Sa Ksenijom Atanasijević došao sam u vezu prvi put u pedesetim godinama XX veka, i to preko beogradskog akademika, matematičara i antropozofa Miloša Radojčića i teozofkinje, takođe matematičarke, Olge Tatić, koja mi je govorila da je K. Atanasijević od pre Drugog svetskog rata aktivan teozof. Čudno mi je izgledao taj spoj visokog intelektualca, filosofa, koja je prevela Spinozu, doktorirala na Epikuru i napisala Filozofske fragmente koji odišu mešavinom skepticizma i stoicizma, sa mutnim teorijama indijske religiozne misli o karmi i reinkarnaciji, naknadno počađavelih kroz rusko‐englesku fantastiku Helene Blavacke i Ani Bezant”. Njemu se Ksenija činila kao „čovek koji veruje u Boga, ali ne veruje u čoveka jer mu suviše dobro poznaje dušu!” Danas, nažalost, prisustvo teozofije u Ksenijinoj filozofskoj misli, služi nekim senzacionalističkim spisateljima da Atanasijevićevu uključuju u neke maglovite priče na nivou nekih navodnih svetskih političko‐religijskih zavera.

Ksenija Atanasijević u beogradskim intelektualnim krugovima ipak i danas važi za „prvog i najboljeg srpskog ženskog filozofa” i za jednog od „najvećih moralista u Srba, čija je glavna tema bio problem zla u pojedincu i u društvu”.


U grobu bez traga


Posle odlaska sa Beogradskog univerziteta Ksenija je ostala bez stalnog zaposlenja i prihoda. Nastavila je da živi u svom i muževljevom stanu u Gospodar Jovanovoj ulici. Po izbijanju Drugog svetskog rata Atanasijevićevu prosvetne vlasti ponovo aktiviraju. Radi prvo u Ministarstvu prosvete, potom u Univerzitetskoj, pa u Narodnoj biblioteci, odakle je otišla u penziju 1946. godine, u pedesetdrugoj godini života. Za vreme rata i dalje drži popularna filozofska predavanja.

Još pre rata Ksenija je pisala i javno istupala protiv Hitlera i nacizma, a u odbranu jevrejskog naroda. Kada je 1941. godine odbila da potpiše famozni „Apel srpskom narodu” Beogradskih intelektualaca, Gestapo je hapsi. Posle dolaska komunista na vlast hapsi je i OZNA. Jedan od njenih bivših kolega, predratni komunista i učesnik NOB‐a, profesor Dušan Nedeljković, postao je tada dekan Filozofskog fakulteta i predsednik Komisije za ratne zločine. Pored razračunavanja sa brojnim kolegama ‐ ideološkim protivnicima, Nedeljković za Kseniju traži smrtnu kaznu. Kao da progon Ksenije Atanasijević iz 1924. godine u tim trenucima doživljava svoj klimaks. Na sreću, Kseniju puštaju iz zatvora „samo” uz kaznu gubitka građanskih časti. Sve njene knjige stavljene su na listu zabranjenih, rame uz rame sa delima Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića, Vladimira Ćorovića i mnogih drugih.

U penziji, Ksenija nastavlja da piše i prevodi. Sve do 1978. godine drži povremeno i predavanja na Beogradskom „Kolarcu”. Dobijala je mnoge ponude da se nastani u SAD i tamo predaje, ali ih je sve odbila i ostala do kraja života u Beogradu.

Ksenija Atanasijević je umrla u osamdesetosmoj godini od apopleksije (moždanog udara). Sahranjena je u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu. Kako nije imala potomaka, grobnicu niko nije plaćao i uprava groblja ju je ustupila novim vlasnicima krajem osamdesetih godina prošlog veka. Grobnica je prekopana i na njenom mestu sazidana je nova. Stare grobne ploče su uništene, tako da danas trag o porodičnoj grobnici Anastasijevićevih postoji samo u registru JKP Pogrebne usluge.

Tek u zborniku „Filozofske studije” 1970. godine pojavila se prva kratka Ksenijina biografija (Radmila Šajković, Životni put i filozfsko delo Ksenije Atanasijević) kao i njena dotadašnja bibliografija (autorke Zore Stanković). Filozof i sociolog Dr Ružica Petrović odbranila je 2003. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju na temu „Filozofska misao Ksenije Atanasijević“. Godinu dana kasnije objavila je i njenu prvu detaljnu biografiju Filozofija utehe Ksenije Atanasijević. Filozof Ljiljana Vuletić objavila je 2005. godine opsežnu Ksenijinu biogafiju pod naslovom Život i misao Ksenije Atanasijević, za koju je naredne godine dobila književnu nagradu "Isidorinim stazama", koju dodeljuje izdavačka kuća "Plavi jahač".


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Jan 2013, 11:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Наша прва жена архитекта – Јелисавета Начић

Дама од лепих степеница

У до тада искључиво мушку професију закорачила је смело. Већ после треће награде добијене на конкурсу за цркву у Тополи и неколико изведених објеката у Београду показала је да је архитектонска професија у њој добила истакнутог члана

Slika
МАЛО СТЕПЕНИШТЕ постоји и данас на Калемегдану преко пута француске амбасаде

Рођена је 1878. године у Београду. Вредна и упорна, током школовања увек је била одличан ђак. Прва је жена која се уписала на Технички факултет Велике школе у Београду давне 1896. године. Међу првима је завршила Архитектонски одсек Техничког факултета Велике школе и тако постала један од првих српских архитеката школованих у Београду. Наиме, исте године кад је Начићева уписала Технички факултет, на њему је отворен и посебан архитектонски одсек. До тада су студенти ради студија архитектуре одлазили у иностранство. Углавном као државни питомци, бирани су међу онима који су с успехом завршили инжињерски одсек у Београду и при том испољавали извесне уметничке склоности за архитектуру.

Slika
Јелисавета Начић

Прва жена архитекта у Србији, по стицању дипломе, с двадесет два пролећа, 1900. године постављена је за цртача – техничког приправника у Министарству грађевина. Године 1902, након положеног државног испита, добила је место архитекте у Инжињерско-архитектонском одсеку Београдске општине. У тадашњој Србији место у државној служби добијали су само они који су одслужили војни рок. Како жене нису могле да служе војску, то је значило да су та места била намењена превасходно мушкарцима. Иако је као свршени архитекта на почетку каријере морала да ради као цртач, то је није обесхрабрило, већ је стрпљиво чекала своју шансу. Угледавши распис конкурса за израду идејног решења за пројекат цркве у Тополи, схватила је да јој се указује жељена прилика да покаже своје умеће. У изузетно јакој конкуренцији, на конкурсу је освојила треће место.
Успех на том такмичењу убрзо јој је донео нове наруџбине. Ипак, њена каријера трајала је само шеснаест година. За време Првог светског рата она је, као и њен познати колега Јован Илкић, одведена у логор Нежидер у Мађарској. Упркос тешким условима, боравак у логору донео јој је и лепе тренутке. Ту се заљубила у професора Луку Лукајиу, албанског интелектуалца и родољуба, а потом за њега и удала. Логор је преживела, али се више никада није вратила својој професији. Умрла је у Дубровнику 1955. године.

С Теразија на Калемегдан

Јелисавета се бавила и архитектуром и урбанизмом. Радила је на урбанистичком уређењу Малог Калемегдана по идејној скици Димитрија Т. Лека. Такође јој је поверена израда детаљног плана и надзор над извођењем урбанистичког уређења Теразијског платоа. План је био разрада првонаграђеног конкурсног решења Веселина Лучића. Извођењем овог плана Теразије су добиле нов изглед с две коловозне траке калдрмисане дрвеном коцком, кружну ронделу и два бочна цветњака. Подигнута је и ограда око скверова, с „гранитним соклом и постаментима, између којих су били украсни делови од ливеног гвожђа у слободним мотивима сецесије”. Стабла старих кестенова су посечена, а уместо њих посађени јасенови. Заслугом инжењера-баштована Шарла Леруа, међу украсним биљем нашло се место и за стабла банана. Решење Теразија с цветним алејама опстало је све до 1949. године. Том приликом Теразијска чесма премештена је у Топчидер, близу конака кнеза Милоша, где ће и остати све до 1975. године кад ће је после нове реконструкције Теразија вратити на њено првобитно место.

Slika
Зграда основне школе код Саборне цркве у Београду


На Теразијама је планирано и постављање фонтане с Мештровићевом статуом „Весник победе”. Статуу с групом фигура познати вајар радио је у великој сали Основне школе код Саборне цркве коју је Јелисавета пројектовала. Ово наводи на закључак да је Мештровић ценио рад Начићеве и с њом сарађивао око израде пројекта за уређење Теразија у вези с израдом фонтане. Сама фонтана, започета 1914. године, није завршена због рата. Скулптура „Победника”, део композиције планиране за постављање на Теразијском платоу, наишла је на згражавање ондашњег света који се противио да се статуа нагог мушкарца постави на градском тргу. Уместо на Теразијама, постављена је на западном углу Београдске тврђаве у Горњем граду у част десетогодишњице пробоја Солунског фронта, 8. октобра 1928. године.
Данас је познати симбол Београда.
Поред плана за уређење Малог Калемегдана Јелисавета је за то место пројектовала и Мало степениште – постоји и данас, пењемо се њиме на Калемегдан са стране француске амбасаде. Ово необарокно степениште са чесмом саграђено је на почетку 20. века. Изабравши тесани рипањски камен зелене боје, она је ово степениште учинила посебно упечатљивим.
Пројектом зграде Основне школе код Саборне цркве, касније назване „Краљ Петар Први”, у истоименој улици показала је свој неспорни дар и пуну пројектантску зрелост. Школа је подигнута у раздобљу од 1905. до 1907. године на месту некадашње основне школе на Варош капији. Иако је зграда урађена у духу академизма с примесама ренесансе и барока, Јелисавета Начић нарушила је нека од академских начела правилности како би зграду што боље прилагодила положају. Из тог разлога определила се за разуђену основу зграде с дубоко засеченом фасадом и крилима према Грачаничкој, Улици краља Петра и порти Саборне цркве. Највише пажње поклонила је угаоној фасади коју је складно украсила и завршила високом атиком с балустрадама. На њој је, између прозорских лукова првог спрата, предвидела постављање рељефних портрета Вука Караџића и Доситеја Обрадовића. Водећи рачуна да поред неопходних садржаја потребних за одвијање наставе испуни и одговарајуће хигијенске захтеве за правилан рад школе, пројектом ове зграде, како је у то време приметио архитекта Жарко Крстић, грађење школских објеката постављено је „на једну стручно солидну основу” с усклађеним техничким и хигијенским захтевима. То је један од најважнијих и најуспелијих јавних објеката које је Начићева извела.

Slika
План и црква Александра Невског

И као што је основна школа била једна од првих зграда наменски грађених за ту сврху у Србији, тако су и раднички станови првенац у београдском градитељству. Блок радничких станова, који се налази између улица Ђуре Ђаковића, Комнен Барјактара, Генерала Махине и Херцег Степана, састоји се од два низа објеката насталих у различито време. Јелисавета Начић пројектовала је низ објеката с фронтом из улица Ђуре Ђаковића и Гундулићевог венца. Изведени 1910. и 1911. године, били су почетак планиране, али не и до краја спроведене акције Београдске општине да реши несташицу јефтиних станова за сиромашније становништво. Важно је напоменути да је то први случај на Балкану да се приступило грађењу условних станова намењених за смештај радника и да их је радила прва Српкиња, архитекта Београдске општине. Други низ објеката настао је 1924. године и добро се уклопио с првобитним, образујући тако складну блоковску целину. У композицији ових једноспратних безорнаментних зграда истичу се вешто моделовани кровови с надстрешницама и фасадним забатима.

Због славолука у логор

У близини ових станова налази се још једно Јелисаветино дело, овог пута из области сакралне архитектуре: Црква Александра Невског у Француској улици број 39. Почела је да се гради 1912. године по Јелисаветином пројекту у српско-византијском стилу. Први светски рат прекинуо је градњу цркве. Касније је настављена по измењеном пројекту. Од првобитног плана остао је, писао је Слободан Богуновић, „тролисни облик основе с три апсиде... и једним кубетом изнад наоса”. Грађевински радови завршени су 1929. године, а иконостас, преграда између олтара и осталог дела цркве, украшена по нарочитом и утврђеном реду и распореду иконама, постављен је 1930. године. Он није рађен посебно за ову цркву, већ је био предвиђен за задужбину Карађорђевића на Опленцу, па је поклоњен Цркви светог Александра Невског. Овде се чувају и многе реликвије из 19. и 20. века (иконе, култни предмети, књиге), као и велика слика с ликом светог Александра Невског, дело великог пољског сликара Јана Матејка настало око 1890. године.
Као општински архитекта пројектовала је 1912. године и Павиљон за туберкулозне болести, оштећен за време Првог светског рата и порушен 1919. године. То је била прва болница за туберкулозне болести у Србији. Јелисавета Начић пројектовала је и прву кружну пећ и друга постројења за израду опеке коју је општина изградила у „Прокопу” код земљаног мајдана. Овај објекат данас не постоји, срушен је за време Првог светског рата. Срушена је и кућа Арсе Дреновца која се налазила на углу Косовске и Кондине улице, као и кућа М. Протића у дворишту Бирчанинове број 13. Времену и пролазности одолевају кућа књижара Марка Марковића на углу Капетан-Мишине и Јованове 45-а, изграђена 1904. године, и кућа З. Арсенијевића у Ломиној улици број 46. Пројектовала је и малу спомен-цркву у Штимљу на Косову коју је саградила Нака Спасић, председница Кола српских сестара.
Године 1913. Јелисавета Начић пројектовала је и Теразијски славолук, постављен на Теразијама у част повратка српске војске из балканских ратова. Остало је предање да су је због натписа „Још има неослобођених Срба”, исписаног у једном делу тог славолука, окупатори прогнали за време Првог светског рата у логор Нежидер. Први светски рат прекинуо је њен плодан рад. Ипак, све до прогона у логор 1916. године, радила је на обнови непријатељском артиљеријом оштећених зграда у Београду. Након повратка из логора ова храбра, упорна и даровита жена, која је у ондашњем патријархалном окружењу својим радом успела да избори место признатог и уваженог стручњака, никада се више није вратила свом позиву. У историји српске архитектуре остаће упамћена по лепоти дела која је оставила и чињеници да је радом и упорношћу стално померала границе бивајући у много чему прва.


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 10 Mar 2013, 00:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Katarina Ivanović: Prva srpska slikarka

Živela je život koji joj neće

dati umreti, jer je

ime besmrtno sviju onih,

koji su osećali i radili za svoj rod.


Davne 1811. godine (po starom kalendaru) rođena je beba koja će postati prva srpska slikarka. Beba koju će Srpsko učeno društvo izabrati za svog počasnog člana. Prva žena koja će u Srbiji naslikati istorijsku kompoziciju. Prva žena koja će Srbiji ostaviti svoja dela i novac da o njemu brinu. Rođena je Katarina Ivanović, koja će u istoriji srpske umetnosti biti po svemu prva žena.

Njena ljubav prema slikarstvu vodila ju je kroz Evropu, tako da je i njeno poznavanje umetnosti bilo zasnovano na iskustvu.

Vrlo rano je pokazala interesovanje i talenat za slikanje, te su je, zahvaljujući finansijama, ljudi koji su znali da cene umetnost poslali u Peštu da uči. Zahvaljujući grofici Čaki (Csáky), vrlo brzo posle smrti roditelja njeno obrazovanje se nastavilo u Beču. Krajem 1835. godine, upisuje bečku Akademiju za likovne umetnosti. Morala je da bude vanredni student ove institucije, jer u to vreme žene još uvek nisu imale ista prava kao muškarci. Portret iz 1836. godine pokazuje samosvesnu mladu ženu koja, pored toga što sebe predstavlja svetu, samouvereno gleda u posmatrača. Odevena je u svečanu haljinu i ima moderno nameštenu frizuru za to vreme. Ono što izdvaja ovaj portret jeste i prepoznatljiva, vanredna veština kojom Katarina obrađuje materiju.

Slika
Autoportret iz 1836. godine, u svečanoj modernoj haljini

Više od pet godina marljivo radi na Akademiji, zahvalna grofici na njenoj nesebičnoj podršci. Zatim započinje putovanja po Evropi, što je bilo izuzetno, naročito za žene. U tom periodu svoja učenja izoštrava praktičnim znanjem. Obilazi Italiju, Holandiju, zatim Pariz, gde joj je, iako kratko, iskustvo bilo veoma dragoceno. Početkom 1844. godine odlučuje da svoje učenje naredne dve godine nastavi u Minhenu.

Slika
Korpe pune zrelog grožđa njena su večna inspiracija

U prestonici Bavarske otvaraju joj se novi vidici, izuzetno značajni i za nju i za srpsko slikarstvo. Njen opus nije velik, ali njene mrtve prirode i teme iz svakodnevnog života donose značajna obeležja srpskom bidermajeru. Ipak, ono čemu je Katarina težila kada je došla u Beograd, grad i zemlju svojih predaka, bilo je istorijsko slikarstvo. Može se reći da je njeno ”Osvajanje Beograda 1806.”, koje je radila između 1865. i 1873. godine, trijumfalni početak istorijskog slikarstva. Na njenoj slici sevaju puške i bukti plamen, pre nego na delima Đure Jakšića. Nažalost, to vreme i sud onih koji su se pitali za mišljenje nisu odobrili, odnosno nisu prepoznali Katarininu naprednost. Nagradu za jednu verziju ove slike dobila je 1845. godine, ali u Minhenu. Međutim, ova slika nije sačuvana do danas.

Slika
Istorijske kompozicije oduvek su bile njen omiljeni stil, ali za rad nije dobila podršku

Došavši u Beograd iz sredina koje su svojom razvijenošću ipak bile ispred Srbije, ona donosi i obrazovanje koje pokušava da primeni. To što je žena naročito joj otežava situaciju, ali ni mnogim muškarcima to nije lako išlo od ruke. Pomalo razočarana, već 1847. godine odlazi iz Beograda u Stoni Beograd, grad u Mađarskoj, gde provodi ostatak svog života, a to je bio i grad u kome je odrasla. Po njenoj smrti odlučeno je da njeni zemni ostaci budu preneseni u Beograd, gde danas na Novom groblju počiva prva srpska slikarka, Katarina Ivanović.

U Narodnom muzeju u Beogradu, otvorena je izložba pod nazivom “Slika u ogledalu – Katarina Ivanović”, koja sadrži 36 dela iz opusa naše slikarke. Izložba će za sve posetioce biti otvorena do kraja februara 2012. godine.

Katarinin veliki prijatelj, Sima Milutinović Sarajlija, posvetio joj je pesmu, jednu od njegovih najpoznatijih, “Trojesestarstvo”.

Sve pojasa… draži Afroditske
Nek Amore ljupke zabaljkaju,
Nek po harfe žicam’ Eolijske
Lahorčići lahko udarkaju;
Al’ Serb-vila rada pevakinja
Pazi, cjeni, jošte uzvišava,
Sve što radi njena sestrakinja,
Svoj li život čime dokrašava.
Svuđ je čega, no u Beču nešta,
Što još i Feb dosle ti ne viđe:
“Srb-djevojka kist vladati vješta!”

Jel’ to bilo još ikada igđe?…
Sobom nežna nežno iskraskava
U obliku sve pričerke lica,
Odobrenje znalca izlaskava;
Radosna joj njena rodilica!
Još se trudi, još ozbilja uči,
Da b’ iskustvu verha dokučila,
I kad o tom već se tol’ko muči,
Serpstvo i tim, Bog daj! ovjenčala!
Ove l’ pjesne tebi s’ posvećaju,
A da s’ tobom Serpke nakićaju…

Slika
U znak zahvalnosti naslikala je jedan portret Sime Sarajlije


wannabe

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 06 Apr 2013, 15:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Žene iz senke u Srbiji

Ni srpska istorija nije lišena ženskih likova koji su je obeležili i uticali na njen pravac. Svakako među najupečatljivijim ženama koje su vukle konce iz senke bila je Prokleta Jerina. Poreklom Grkinja, supruga despota Đurđa Brankovića, u narodu je ostala upamćena kao omražena ličnost koja je siromašno stanovništvo terala da zida tvrđave po Srbiji, a najpoznatija je zdanje Jeringrad u Smederevu.

Slika

Kako legenda kaže, život je okončala tako što ju je otrovao najmlađi sin Lazar s kojim se borila oko prestola. Nasuprot nje, omiljena je bila kneginja Milica, žena srpskog kneza Lazara i pravoslavna svetiteljka. Njen otac je bio knez Vratko, poznat kao Jug Bogdan, koji je pripadao lozi Nemanjića. Nakon pogibije kneza Lazara u Kosovskom boju 1389. godine, kneginja Milica preuzela je njegove državne poslove. Kada je njen sin Stefan porastao i postao vladar, Milica je napustila državne poslove i zamonašila se u manastiru Ljubostinja, gde je ostala do smrti. Najkontroverznija ženska ličnost, kada je ovdašnja istorija u pitanju, bila je Draga Mašin.

Slika

Opisivali su je kao lepu, energičnu, strastvena i izuzetno ambiciozna ženu koja je život okončala u 37. godini tokom Majskog prevrata, kada je sa svojim suprugom, kraljem Aleksandrom Obrenovićem, iskasapljena na dvoru. Plemstvo i narod je nisu voleli jer je bila deset godina starija od Aleksandra, ali je bila i udovica jer se njen prvi suprug ubio nakon što ga je ona ostavila. Najpoznatija i najtajanstvenija žena socijalističke Jugoslavije, Jovanka Broz, već tri decenije ćuti o tome kako je živela i zašto se rastala sa Josipom Brozom Titom.

Slika

Mnoge kontroverze obavijaju njen život, pa je opisuju kao zaverenicu i zatočenicu, nezgodnog svedoka, moćnu i opasnu vladarku iz senke, ali i tragičnu žrtvu sopstvenih emocija. Na kraju rata 1945. u Maršalatu gde je radila kao domaćica, upoznala je i zavolela Tita. Venčali su se 1952, ali nisu imali dece. Nije bila omiljena od strane njegovih bliskih saradnika, a navodno je imala sukob s admiralom Vilovićem, Titovim ađutantom, kojeg je pljunula. Do Titove smrti živeli su odvojeno, a nakon raspada Jugoslavije ostala je u izolaciji, nema za medije i sve one koji se pitaju šta se dešavalo s njom i njenim suprugom. Možda najmoćnija i najmračnija žena iz senke bila je Mirjana-Mira Marković, supruga bivšeg predsednika Slobodana Miloševića. Njegovi bliski saradnici tvrde da je upravo ona donosila sve važnije odluke i bila njegov najbliži savetnik. Osnovala je stranku koju je nazvala JUL, a nakon Slobodanovog odlaska u Hag gde mu je suđeno za ratne zločine i gde je umro, sa sinom Markom pobegla je u Rusiju kako bi izbegla hapšenje u Srbiji.


story

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 58 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker