Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:13


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Mira Alečković - dobra vila iz čitanki


Pesnikinja i ratna bolničarka, pisala je pesme za decu, tvrdeći da ona nemaju pravo na patnju. Bila je najbolja prijateljica Desanke Maksimović, a kuma Branka Ćopića i Arsena Diklića

Slika

GOVORILA je da ne može bez snova, slikala je nebo detinjstva, nizala zvezdane balade, apelovala da život bude ljubav i glasno opominjala da dete nema pravo na patnju. Bila je nežna sanjalica i prkosna ratnica. Pesnikinja iz školskih čitanki i hrabra bolničarka. Družila se sa velikanima, jer je i sama pripadala njihovom krugu. Kada je, u 84. godini, Mira Alečković umrla, pesnik Pero Zubac je rekao: "Pesnikinja zvezdane balade se preselila među zvezde".

Rođena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu, rodnom gradu majke Dragice Trpinac, koja se udala za Trebinjca, novinara Mahmuta Alečkovića. Otac je, kako je Mira zapisala u svojim autobiografskim spisima, bio boem. Neodoljivo su ga vukla prostranstva i daljine. Intelektualca i dopisnika iz Španskog građanskog rata, Gestapo je ubio tokom Drugog svetskog rata u Beogradu.

Mira je više odrastala uz ujaka i obožavanog dedu po majci. Opančar Mladen želeo je da njegova unuka završi višu školu, nauči jezike, muziku... I ona je ispunila njegovu želju.

"Moj deda, to je posebna priča mog detinjstva. Kao da je već on preneo onu ljubav za ljude, za sirotinju, onu boljku svog teškog detinjstva...", zapisala je Mira.

Beograd je rano postao njen dom. Pamtila je siromašne detinje dane, kada su često večerali samo crni hleb i čaj, ali su svi u porodici učili. Ona je krenula u francusku školu. U sedmoj godini je napisala pesmu koju je učiteljica poslala u novine, pa su joj tražili sliku i odveli je kod fotografa da je slika sa njenim mečetom, glavnim junakom prvih stihova. Pisala je o jeseni, siromašnim ljudima, majci, smrznutom ptičetu... Čitala je mnogo.

ŠTA TO RADI FRANCUSKA KOJU SMO VOLELI?
OVENČANA je obrojnim pesničkim priznanjima, a bila je i nosilac Legije časti, ruske otadžbinske medalje i ordena "Car Dušan". Koliko je bila cenjena i značajna u književnim krugovima, govori podatak da je u nekoliko mandata birana za sekretara, potpredsednicu i predsednicu Udruženja književnika Srbije, zatim za predsednicu Društva za kulturnu saradnju Jugoslavije i Francuske i Društva prijateljstva dve zemlje. Za vreme NATO bombardovanja 1999. godine uputila je pismo Žaku Širaku, pitajući ga: "Šta to radi Francuska koju smo voleli?"
"Gutala sam knjige kao da sam shvatila da bez tog prostranog i bogatog sveta neću moći dalje", govorila je. Knjigama ju je "zarazila" tetka Julka, profesorka književnosti, koja joj je, da bi je umirila, od ranih dana čitala čak i Njegoševu "Luču Mikrokozmu". Dok je pisala o detinjstvu, Mira se sećala i svojih pocepanih čarapa, jer majka Dragica, jedna od prvih jugoslovenskih telegrafistkinja, nije uvek mogla da joj kupi nove. Radovala se njenom povratku s posla, kada je iznenadi kesicom bonbona i drvenim koturicama od trake, pa ih onda ona podeli drugarima. Sećala se i da je prvi novi kaput dobila od ujaka, kada je posle francuske škole krenula u gimnaziju. U njemu je zatekao Drugi svetski rat. Nije krila da je kao mala čuvala ovce sa decom u Dalmaciji i da je već u 12. godini zarađivala dajući časove srpskog, francuskog i matematike.

Kada je saznala da će joj u školi predavati Desanka Maksimović, bila je presrećna. Ali, nije slutila da će joj ona postati jedna od najboljih prijateljica. Već tada je pisala ozbiljne stihove, a ubrzo i prvi put izglasana za "funkcionerku" - predsednicu književnog odbora literarne družine. Postala je deo redakcijskog tima "Zora" i "Novi srednjoškolac", koji su važili za napredne omladinske listove. A potom joj se ime našlo u "hordi" SKOJ-a, bila je najmlađa članica rukovodstva Prve ženske gimnazije. Završila je književnost i slavistiku, kao najbolja studentkinja u klasi čuvenog Aleksandra Belića, a potom se usavršavala u Fušeovoj školi pri pariskoj Sorboni.

Kada je počeo Drugi svetski rat, priključila se NOP-u i najveći deo provela kao bolničarka, a iz njega je izašla kao rezervni vojni starešina. I pre toga je bacala kamenice na kukaste krstove prkoseći Nemcima, a ulicama Beograda pevala stihove koje je napisala kao parodiju na nemačku pesmu "Lili Marlen". Bio je to samo jedan od razloga njenog hapšenja. Preživela je policijsko mučko batinjanje volovskim žilama i grejalicom po nogama. Sa takvim ranama je po završetku rata među 10.000 devojaka na beogradskom krosu stigla druga na cilj.

Slika

Rat ju je, kako je govorila, otrgao od knjiga, ali je mnogo životnih lekcija savladala. Te dane je pamtila i po časopisu "Pionir", prvi broj je uredila sa Brankom Ćopićem, koji joj je kasnije, kao i Arsen Diklić, postao kum. Rat ju je "nagradio" ugrađenom kosti u ruci, a nakon njega je postala urednica listova za mlade: "Omladina", "Mladost", "Poletarac"... To joj je išlo lako, jer je radila iz duše. Četiri decenije je uređivala list "Zmaj", koji je i osnovala sa kolegama, autorka je i pesme "Druže Tito, mi ti se kunemo", "Jugoslavijo".

Zvezdani trenutak je doživela 1946. godine, kada je objavila zbirku pesama "Zvezdane balade". Od tada je broj njenih knjiga neprekidno rastao. Pisala je jednostavno i iskreno, stihovima učila decu da budu plemenita i vole, jer je ljubav smatrala infuzijom života. Govorila je da je rad za decu za nju vraćanje sebi i svetu detinjstva, koji je čistiji od onog koji pripada odraslima.

Njene pesme su prevedene na više od 20 jezika, a Mira je govorila deset. Pisala je o deci i za decu, o mladosti i za mladost, o ljubavi i za ljubav. Sve vreme je u njenim delima provejavalo rodoljublje, divljenje narodnoj poeziji, kojom su je nadahnjivale baka i tetka Jelena, učiteljica na Kosovu.

Bila je udata za slikara Savu Nikolića, sa kojim je dobila troje dece, Nedu, Srđu i Milu, danas uspešnog kliničkog psihologa, profesora i pisca.

Dobra vila iz čitanki, kako su je zvali, umrla je 27. februara 2008. godine. Nekoliko dana kasnije sahranjena je, uz vojne počasti, u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. U ime Udruženja književnika Srbije od velike pesnikinje se oprostio Pero Zubac. Glumica Rada Đuričin je čitala njene stihove "Poruka jedne senke", a govor je održao i Mirin prijatelj, član Akademije nauka u Sankt Peterburgu Aleksandar Sergejvič Plevako.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Lenka, hrabra ratnica sa Tare


Lenka Pjević Rabasović, heroina Prvog svetskog rata, priključila se četi kojom je komandovao njen brat Cvijo, dok su sve njene zarobili i mučili. Ranjena je 1918.godine, ali je brzo opet opasala pušku i vojevala do oslobođenja

Slika
Lenka Pjević Rabasović

Devojka iz sela Bioska, na obroncima Tare, sanjala je samo jedno - venčanicu. San joj se i ostvario, ali tek pošto se, kako je govorila, prvo venčala sa puškom. Lenka Pjević Rabasović je najpre postala ratnica, pa tek onda supruga i majka.

"Moj devojački san o sreći, prekinuli su ratovi. Najpre dva Balkanska, pa onda onaj veliki, svetski. Oni su iz osnova, i u najlepšim godinama, pred udaju, promenili moj život i bacili me u najveća iskušenja i patnje. Devojačku spremu, sve što sam godinama vezla i plela, čuvajući uzgred ovce na pašnjacima Bioske, spakovala sam u sanduke", pričala je lepa Lenka, a Antonije Đurić zapisao u knjizi "Žene - Solunci govore".

Njen dom je postala zemunica. Izabrala je šumu i pušku, jer u Velikom ratu nije želela da se preda neprijateljima. Nije mogla da gleda kako muče narod, ubijaju ga, pljačkaju. Nešto se pobunilo u njoj. Pridružila se četi kojom je komandovao njen brat Cvijo Pjević. Iako je 1915. godine demobilisan, jer je na Rajcu teško ranjen, ponovo je uzeo pušku i organizovao četničku družinu na Tari, kako bi od okupatora branio svoje i okolna sela. Zbog njega je i Lenka dospela na "poternicu", pa je umesto kukavičke predaje, uz blagoslov oca Jevrema, obukla uniformu i opasala pušku. Bila je čvrsto rešena u odluci da se usprotivi tom zulumu i odbrani nejake. Zapamtiće oni Lenku, govorila je.

"Beži, dete moje, kud znaš. Ne idi u njihove ruke. Mene neka muče, a ti se ne daj. Zdrava si i mlada, beži u šumu. Idi Cviju. Bolje da poginete, nego da padnete dušmaninu u ruke", zabeležio je Đurić savete Lenkinog oca.

I otišla je. Poljubila je oca, okrenula se još jednom da vidi svoje selo, pitajući se koliko će ga dugo još gledati. "Možda će me Švabe uhvatiti i obesiti, kao tolike druge. A možda ću i u nekoj borbi poginuti. Borbi? Pa ja nikad pušku nisam opalila, ne znam ni kako se njom rukuje".

Ali ubrzo je Lenka zapucala na neprijatelje. Kada joj je u jednom napadu brat dao pušku u ruke, nije imala vremena ni da razmišlja, već je samo povukla oroz. Cvijo ju je začuđeno gledao, rekavši joj da je rođena za vojnika i da je siguran da će moći da ga osveti, ako ga ubiju. I ubili su ga, avgusta 1917. godine na Tari. Lenka tada nije ni suzu pustila, znajući da bi je brat zbog toga prekoreo. "Junak, a plače. Jedina misao mi je bila: bomba! A Švaba navaljuje. Čekam da se približi, pa bacam bombe".

Iako je bila skrhana od bola, želela je da ga, kako ju je zavetovao, osveti bombama i puškom. I njega i svoj izmučeni narod. Otac joj je bio u logoru, o ostaloj braći ništa nije znala, sestre su joj takođe bile zarobljene.

"Bila sam kao vuk. Tako sam se danju i kretala - vučki. A noću, preko proplanaka i kroz naselja, pored preplašenih seljana - hajdučki. Nisam bila sama. Bilo nas je u početku desetak, da bi se kasnije družina povećala na trideset. Dovoljno da se neprijatelju zada muka". Iako je s vremena na vreme imala previranja zašto, ako je već odlučila da ratuje, nije otišla na front kao Milunka Savić, znala je da i svojim četovanjem pomaže Srbiji. Stizala je na sve strane, prerušavala se kada je trebalo, raspitivala o napredovanju srpske vojske, prenosila važna pisma... Stigla je i do Ljubice Čakarević, učiteljice i ratnice koja se probila do Solunskog fronta. Ona se divila njenoj hrabrosti, govoreći da će se o junačkim delima jednog dana uz gusle pričati.

Jedne noći 1918. godine, kada je njena četa upala u zasedu, Lenka je osetila oštar bol iznad kolena. Ranili su je. Prijatelj i saborac joj je previo ranu i pomogao da se prebaci u zaklon, a onda je stigao još jedan metak, koji joj je otkinuo samo dugme kaputa... Pa još jedan, koji je, srećom, poleteo ka kapi i skinuo je. Dva meseca nije mogla da se pomeri iz pećine u koju su je sakrili, a onda je opet krenula - u borbu. Bila je uzbuđena kada je srela seljake koji su se vraćali iz Užica i rekli joj da se neprijatelji povlače. Plakala je kao dete, misleći na mir. Kada se rat završio, a narod se radovao, Lenka je shvatila da nije srećna, jer je izgubila oca i braću Cvija i Vladislava, dok su joj druga dva brata Božo i Nešo teško ranjena.

- Trebalo je obnoviti razrušeno ognjište, privići se na miran život, zaboraviti sve one nevolje koje su me pratile - prisećala se Lenka.

Dve godine pošto je odložila pušku, udala se u Mačvanskom Prnjavoru za Mališu Rabasovića i dobili su sedmoro dece, a potom 14 unuka i deset praunuka. San joj se ostvario. Pronašla je sreću.



NEPRIJATELjIMA POKLONILA ŽIVOT I SLOBODU

Kada je u jednom okršaju Lenkina četa zarobila neprijatelje, na njoj je bilo da im presudi.

- Stojim i molim se: Bože, pomozi mi da budem pravedna. Ne dozvoli da presudi mržnja. Da ne podlegnem želji za osvetom. Da pobedi pravda. A šta je sada pravičnost? Šta je pravda? Pustiti ubice svoga naroda! One koji pljačkaju i ubijaju! Koji vešaju ljude! Zar nisam od njihovog zuluma pobegla u šumu? Kako su mučili moga oca Jevrema! Oni su oterali našu vojsku daleko od otadžbine. Pokazuju hrabrost na deci i starcima. Pobiti ih, pobiti - ispričala je Lenka iskreno šta joj je prolazilo kroz glavu.

I dugo se dvoumila... Ali, na kraju ih je oslobodila, poklonila im život rekavši da poruče svojim oficirima da se gube iz Srbije.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Jelena Dimitrijević - neustrašiva dama koja je pomerala granice


Pesnikinja, putopisac, bolničarka, govorila je čak sedam jezika, a prvu zbirku poezije "Pesme" objavila je 1894. godine u Nišu

Slika

ŽENA koja je krajem 19. veka i početkom 20. govorila sedam jezika, pisala pesme, stvarala sevdahe, negovala ranjenike u ratovima, borila se za prava dama, istraživala zatvoreni svet harema..., danas je stavljena "ad akta" i zaboravljena. Vreme polako ispravlja tu grešku, pa je sloj prašine na imenu Jelene Dimitrijević sve tanji. U tome je u velikoj meri zaslužna autorka Biljana Dojčinović, koja je priredila njenu biografiju.

Ova velika dama je rođena 27. marta 1862. godine u Kruševcu. Bila je ćerka trgovca Nikole Miljkovića i Stamenke, naslednice kneza Milojka iz Aleksinca. Kada je imala deset godina, preselila se kod polubrata Nikole Petrovića u Aleksinac. Tamo i tada je krenula njena "opsesija" knjigama i stranim jezicima. Malo joj je bilo što je bila odlična učenica, ništa nije moglo da utoli njenu glad za znanjem. Želela je da sazna više, neretko je krišom čitala knjige koje su prevazilazile njen uzrast. Sve se promenilo 1881. godine, kada se udala za potporučnika Jovana Dimitrijevića i preselila u Niš. Njegov dom je bio poput biblioteke, riznica najraznovrsnije literature, što je Jeleni pomoglo da se dodatno obrazuje i proširi vidike. A, nije to više morala da čini krišom. Ubrzo je postala najmlađa članica niške Podružbine Ženskog društva, a znanju francuskog i engleskog jezika je dodala i uspešno savladavanje ruskog, italijanskog, grčkog i turskog.

Jelena je ozbiljno pisala o ljubavi, ženama, sevdahu. U Nišu je 1894. objavila prvu zbirku poezije "Pesme", a naredne godine izlazi kritika njenih stihova u uglednom časopisu "Bosanska vila", kada je bila zapažena. Rano je shvatila da pripadnice njenog pola nemaju pravo na mnogo toga, pa ni na dostojanstvo. I najviše joj je smetalo što na to pristaju, ćute i trpe. Konzervativno, dominantno razmišljanje ih je smestilo na društvenu marginu, oduzelo im i pomisao da bi mogle da promene mesto. Jelena to nije htela da prihvati. Postala je veliki borac za ženska prava, pokušavala da osvesti dame da budu samostalne i obrazovane, da rade.

SVETSKA PUTNICA

BILA je jedna od prvih žena putopisaca u svetu, koje su napravile krug oko planete i to zabeležile. U knjizi "Sedam mora i tri okeana" je opisala kako je izgledalo njeno putovanje lađom od Đenove do Aleksandrije, a potom Kaira, Doline kraljeva, odlazak u Jerusalim, osvajanje Jordana, Vitlejema, Damaska i Bejruta. Ostavila je iza sebe i "Pisma iz Indije", "Pisma iz Misira", "Novi svet - u Americi godinu dana". Mnoga njena dela su prevedena na češki, nemački i ruski jezik.
Znatiželja ju je usmerila ka turskom jeziku, podučavao je muftija Ibrahim efendija. To je prepoznala kao šansu da upozna orjentalne običaje koji su je brzo zainteresovali. Ubrzo se zbližila i sa muslimanskama i otvorila strogo čuvana vrata harema. Tada je bilo neverovatno da jedna Srpkinja uspe u tome... Počela je da istražuje svet, putovala u Skoplje, Solun i Carigrad. Ugledne muslimanske porodice su je srdačno ugošćavale, verujući u njene čestite namere. I ona to nikada nije zloupotrebila. Sve što je saznala zapisala je u "Pismima iz Niša o haremima", u svom romanu "Nove", u "Pismima iz Soluna" i svim drugim putopisima koje je pravila širom sveta.

Balkanski ratovi su je zatekli u Beogradu, u kojem je duže vreme živela sa suprugom i radila. Dok je muž bio na frontu, ona je negovala ranjenike. Prvi svetski rat je, sticajem okolnosti dočekala u Nemačkoj, a u njemu je ostala udovica. Kada je potpisano primirije, Jelena je krenula put Francuske, Španije, Engleske, Amerike, Sirije, Libana... U putopisu "Sedam mora i tri okeana" pisala je o susretu sa poznatom egipatskom feministkinjom Hodom Hanem Šaraui Pašom. Bila je ponosna i zbog posete indijskoj feministkinji Tate, posle koje se upoznala sa velikim pesnikom Rabindranatom Tagorom. Potom je osvajila Japan, Kinu i Cejlon. Ceo svet joj je na dlanu.

Velike su bile njene zasluge u radu "Kola srpskih sestara", čija je dobrotvorka bila, kao i jedna od inicijatorki pokretanja kalendara Vardar. I tu je videla šansu da osokoli naše žene i otrgne ih od tradicionalnih okova.

Bila je bliska prijateljica književnika Feliksa Kanica, mada su mnogi sumnjali da se iza toga krije velika ljubav, ali Jelena se posle Jovanove smrti nikada nije udala. Umrla je 10. aprila 1945. godine u Beogradu. Ostala je nepoznanica zbog čega je sahranjena dva sata ranije nego što je zakazano, tako da je poslednji oproštaj protekao u potpunoj tišini.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Prva pozorišna Koštana


Zorka Todosić, veliko ime srpske operete. Umrla je zaboravljena, 22 godine pošto je zbog duševne bolesti udaljena sa scene

Slika
Zorka Todosić

ČAK devet desetina stanovnika grada, koji je Zorka Todosić godinama uzbuđivala na pozornici, na dan njene sahrane 31. decembra 1936, nije znalo ko je pokojnica. Kada su ubacili poslednji put ašov, grobari su komentarisali: "Kažu da je bila glumica".

Tako je o našoj velikoj glumici zapisao Milan Grol, u knjizi "Iz pozorišta predratne Srbije". Želeći da oslika njenu sudbinu, autor je krenuo od tužne činjenice - da je još za života bila zaboravljena. Kada ju je bolest udaljila sa pozornice, a oni gromoglasni aplauzi zanemeli, Zorka je, iako živa, postala daleka prošlost.

Rođena je 1. aprila 1864. godine u Novom Sadu, u znamenitoj glumačkoj porodici. Nisu samo njen otac Dimitrije i majka Ljubica bili glumci, već je Zorka bila izdanak prave pozorišne dinastije, koja je srpskom teatru dala 15-ak velikih imena koja su uglavnom činila ansambl Srpskog narodnog pozorišta (Sofija Vujić, Draga Ružić, Pera Dobrinović...).

"U toj sredini Zorka se javila na pozornici čim je prve reči umela da progovori i iz detinjih uloga vrlo rano ulazi u devojačke. Pozorišni anali beleže je kao profesionalnu glumicu, uz oca i mater, na beogradskoj pozornici od 1878", zapisao je Grol 1952. godine.

Zorka nije morala da koketira sa publikom. Odmah ju je osvojila, igrajući sentimentalne devojčurke, stidljive naivke, mazne šiparice, pakosnice, ozbiljne gospođice... Grol je opisuje kao ženu za koju se nije moglo reći da je lepotica, ali je bila "živog temperamenta, ćeretavog govora, duhovito vražija". Sa njom je u prašnjave kulise tadašnjeg pozorišta ušlo proleće.

"U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, muzičar Šram, poznati glumac i pevač Stevan Deskašev i sam Vojislav Ilić. Da stiša tu zapaljivu atmosferu oko kćeri, Kolarović je udaje za mladog udovca Milana Teodosijevića, blagajnika štedionice u Zemunu i velikog ljubitelja pozorišta, pesme i veselog društva", navodi Grol.

Zorka nije imala izbora, pa je već u 17 godina postala supruga penzionisanog dijabetičara, koji se dve godine kasnije sasvim razboleo, a ona je morala da napusti teatar i bude mu bolničarka. Stoički je to podnela, kao prava heroina. Vratila se pozorištu 1887. godine pošto je Milan umro, nastavila je da vaspitava njihovu ćerku, ali je ona mlada i nesrećna, što nije primljena u glumice, umrla od tuberkuloze.

Zorkina "specijalnost" su bili komadi sa pevanjem. Osim sjajnog glasa je umela da svira i na klaviru, pa njeni talenti dolaze do izražaja na sceni. Sa novim upravnikom Narodnog pozorišta Nikolom Petrovićem, završava se njena faza učmalosti. On je verovao da će pozorištu novi život udanuti opereta. Najviše nade polaže u soliste, među kojima se izdvaja šarmantna Zorka. Bila je Hrista poštarka, Gejša, Lepa Jelena... Igrala je u kostimima vragolastih šiparica sa tirolskim šeširićem i kitnjastim haljinama duginih boja, oživljavajući iluziju svoje mladosti. Bila je prva Koštana u istoimenoj predstavi Borislava Stankovića, koja je izvedena 1900. godine, a Zorka ju je s prekidima igrala šest godina. Posle kostima u svili i zlatu, ona oblači odelo junakinja socijalnih drama. Povlači se u uloge rezigniranih sedih gospođa, putuje, gleda predstave, velike glumce...

"Sve za šta se još mogla vezati osećanjima bila je pozornica. Od tog trenutka gluma je za nju bila više od zanata i od ambicije. Za Zorku Todosić, koja je ostala bez ikoga svoga i u dobu kada se nove krvne veze više ne stvaraju, te daske što znače svet uistinu su za nju bile poslednji izvor iluzija i ushićenja životnih", navodi Grol.

I baš tada joj život priređuje najteži udarac. Imala je 50 godina kada ju je duševna bolest udaljila sa pozornice.

"Pre nego što joj se razum ugasio, ona je u punom samouverenju o svojim moćima, sa gorčinom u duši, gledala kako joj uskraćuju da izlazi na scenu, ne shvatajući zašto. I zato je, gde je stigla i mogla, čitave strane iz svojih glavnih uloga izbacivala bez predaha napamet, da pokaže nepravdu koja joj se čini. Međutim, zavodljiva Ilka Erveš, Mirandolina i Lepa Jelena, primer domaćice-čistunice u pozorišnoj boemiji i model odevanja i veštine odevanja - završava u ritama, i s kleptomanijom, bez nevolje. Kao rčak pred zimu, Todosićka je počela trpati u svoju korpu, u nedra, što god stigne", zapisao je Grol.

Umrla je 22 godine pošto ju je bolest sklonila sa scene. Gospođa Gišar iz Diminog "Gospodara Alfonsa", lakomislena Mizeta iz "Čergaškog života", Dorina iz "Tartifa", Ilka Erveš iz "Rata i mira", tužno je završila svoju tužnu sudbinu.

OPROŠTAJNI GOVOR ŽANKE STOKIĆ

NA njenoj sahrani nije bilo mnogo ljudi, a još je manje bilo njenih kolega. Već odavno je bila zaboravljena u glumačkim krugovima. Njena učiteljica Žanka Stokić je, međutim, došla na sahranu, i u oproštajnom govoru rekla da je Zorka greškom zalutala među Srbe, jer je njeno mesto bilo među umetnicima Beča ili Pariza.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Prva književnica u Dubrovačkoj republici


Anica Bošković, pesnikinja i prevodilac, bila je vrlo bliska sa bratom Ruđerom, koji je na italijanski preveo njen spev "Razgovor". U konzervativnom vremenu uspela da je da stekne ugled u najvišim društvenim krugovima

Slika

Prvo i jedino delo ženskog autora štampano u staroj Dubrovačkoj republici potpisala je Anica Bošković. Pesnikinja koja je, kako je govorila, pisala iz dokolice, u svemu je koračala ispred svog vremena. Iz miljea doba i prostora kojem je pripadala izdvajao ju je splet porodičnog vaspitanja, moralnih vrednosti, obrazovanja, marljivosti i upornosti. O tome svedoči njena biografija, koju je uredio Slavko Petaković, osvetljavajući lik i delo znamenite žene 18. veka.

Rođena je 3. decembra 1714. godine kao najmlađe od devetoro dece Nikole, trgovca poreklom iz hercegovačkog sela Orahov Do, i Pavle, ćerke nadarenog pesnika i prevodioca. Anica je potekla iz ugledne porodice, u kojoj je znamenita bila i njena tetka Marija, takođe pesnikinja i prevodilac. Tim stopama su krenula i njena braća Baro i Petar, dok je najtalentovaniji među njima bio Ruđer, jedan od najznačajnijih naučnika svog vremena. Anica je tako mogla da stekne solidno obrazovanje kod kuće, mada ga je značajno obogatila boraveći u manastiru Svete Katarine, u kojem je njena sestra Marija bila monahinja. Veruje se da je na izgrađivanju njenih radnih navika najviše uticao brat.

- Odmalena je gajila izuzetnu bliskost sa Ruđerom, te je nesumnjivo da je on svojom sklonošću ka učenju i marljivošću u ovladavanju osnovnih koraka nauke, rasplamsao u sestri želju da se i sama obrazuje - navodi Petaković.

Njeno duhovno obrazovanje se odvijalo pod uticajem jezuita, čiji su istaknuti članovi u dubrovačkoj komuni bili porodični prijatelji Boškovića, a njihovom redu su pripadali Ruđer i Baro. Iako je bila duboko religiozna, Anica nije poslušala savete najbližih i nije se zamonašila, već je zbog smrti oca odlučila da život provede uz majku, koju je negovala do njene duboke starosti. Nikada se nije udala, ali nije bila ni monahinja, pa je tako, kako kaže Petaković, ostala u nekom međuprostoru između muža, dece i manastira. A to su bila dva dominantna socijalna miljea starog Dubrovnika, kojima su žene mogle da pripadnu. Međutim...

- Ne samo da je savladala iskušenja teške sudbine žene, koja se izborom neuobičajenog načina života u maloj konzervativnoj sredini našla na žrvnju između socijalno kodifikovanih modela ponašanja, već je stekla visoki ugled u najvišim društvenim krugovima Dubrovačke republike - navodi Petaković.

Zbog obrazovanja i moralnih vrednosti, politička, crkvena i kulturna elita je Anicu izuzetno poštovala i to je javno pokazivala. A, ona im je bila značajna i kao posrednik između njih i već slavnog brata, koji je u 14. godini definitivno napustio zavičaj i sa kojim se ona sve vreme dopisivala. Ta pisma su govorila o njihovoj bliskosti, poverenju, ali i o tome koliko je ona držala do bratovljevog mišljenja, sa kojim se konsultovala o svemu što je radila. Prvi sud o njenoj poeziji dao je upravo Ruđer u pismu koje joj je poslao 1755. godine, gde je zapisao da su joj pesme prelepe i nazvao je pravom poetesom.

Iako je, kako je govorila, pisala "za odahnut malo od inijeh truda", njena poezija na narodnom jeziku je vrlo originalna. Bila je vrsna i u prevođenju religizonih pesama sa latinskog i italijanskog jezika. Pastoralni spev "Razgovor", posvećen braći Baru i Ruđeru, slavni naučnik je preveo na italijanski, iskazujući tako poštovanje prema pesničkom daru svoje sestre.

- "Razgovor" je izašao 1758. godine u Veneciji, a prvo je i jedino delo ženskog autora štampano u staroj dubrovačkoj književnosti. Ovaj spev, nastao u duhu pastoralnog i religioznog pesništva, koje je izdavna imalo duboku tradiciju u Dubrovniku, venac je lirskih medaljona - navodi Petaković i dodaje da su istoričari, Aničini savremenici, uglavnom svoje preglede književnosti posvetili ovoj dubrovačkoj pesnikinji.

Do poslednjeg trenutka bila je posvećena pesmama, prevodima i duhovnom životu, a doživela je duboku starost. Umrla je 12. avgusta 1804. godine i sahranjena, kao i njena majka, u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku, gde joj je grob 1939. obeležen spomen pločom. Počast joj je stihovima odao ugledni dubrovački pesnik Brne Džamanjić.

Slika

GENIJALNI RUĐER

Aničin brat Ruđer, filozof, fizičar, matematičar, astronom, geolog, putopisac, pesnik, prevodilac, diplomata našao se na listi 100 najznamenitijih Srba svih vremena. Važio je za univerzalnog stvaraoca. Bio je univerzitetski profesor, osnivač Milanske opservatorije, direktor Optičkog instituta Francuske mornarice, tvorac jedinstvenog zakona sile, pretpostavljajući postojanje ne samo privlačnih, nego i odbojnih sila. Njegova ideja o relativnosti vremena i prostora smatra se pretečom Ajnštajnove teorije relativnosti.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 01:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Tragična sudbina Sofije Đorđević, mezimice beogradskog pozorišta


Coca Đorđević glumila je krajem 19. i početkom 20. veka. Umrla je u 28. godini, a stigla je da odigra 120 predstava i ulogama oduševi publiku

Slika

SAMO 28 godina života i 12 godina glume, bilo je dovoljno da Sofija Coca Đorđević stvori jednu osobenu figuru, u kojoj se ne ponavlja ništa što je bilo pre nje i što će doći posle nje, zapisao je Milan Grol. Nije bila ni prva ni jedina žena u teatru, ali je bila drugačija. Lako su je zavela svetla pozornice, a ona je još nežnije zavela publiku. Na prvi pogled, pokret, stav. Bez pretvaranja i suvišnog koketiranja. Onog dana kada je umrla, završila se jedna epoha pozorišnog života Beograda s početka 20. veka.

Sofija je rođena 19. septembra 1880. godine u glumačkoj porodici Miljković. Otac Veljko i majka Savka, značajna imena svog zanata, rano su napustili ovaj svet, ali su stigli da je razmaze ljubavlju i pažnjom. Ljupka i graciozna devojčica, od detinjih dana znala je da će biti glumica. Skromno formalno obrazovanje, stečeno tokom nekoliko godina osnovne i nemačke škole, nadograđuje voljom i ambicijom. Svi su u njoj videli krhko biće u oblacima, ali ona je stalno radila na sebi, čitala, učila francuski jezik, bavila se muzikom. Znala je da je darovita, ali ne preterano i ne u svemu, pa je želela da bude bolja od onoga što joj je priroda namenila.

Prvi put na sebe skreće pažnju kao 15-godišnjakinja, u komadu "Šumska ruža". Tada je tek volonterka u Narodnom pozorištu, a dve godine kasnije postala član i velika nada. Bila je inteligentna, mila, vedra, uporna i vredna, a pozorišni život baš to traži. Spremna da se žrtvuje, svaku prepreku je videla kao izazov.

Istina je da je Sofija imala privilegovanu startnu poziciju. Dobro je poznavala beogradski teatar, jer ga je osvajala još kao devojčica, posmatrajući i upijajući igru svojih roditelja. Kada je i sama postala deo uglednog ansambla, vetar u leđa joj nisu davali samo mama i tata, već čitava kuća, koja je smatrala svojim čedom. Sofija je umela da se približi ljudima i stekne naklonost onih do čije se kritike u to vreme držalo, pa je brzo postala ljubimica u pozorišnom svetu.


SLAVNA U VEČNOSTI
"Nesreća Sofije Đorđević, koja umire u svojoj 28. godini, sreća je za glumicu Cocu Đorđević. Sreća, što je u tom malom broju godina stekla proslavljeno ime i što se na pozornici održala samo onoliko koliko su je njeni neodoljivi darovi mogli održati, sa slavom koju je stekla i do najvišeg uspona te slave", zabeleženo je Grol u knjizi "Iz pozorišta predratne Srbije".
"U ulogama nestašnih devojčica, u kojima se iza publike s pljeskom pozdravlja već sam vedri smeh kroz dva reda belih zuba, šesnaestogodišnja Miljkovićeva kći imala je od svojih vršnjakinja dve čari više, jednu same kuće iz koje je dolazila kao glumačko dete, drugu svoju ličnu graciju jednog malog, skladno skrojenog devojčeta, svega nežnog i u finim linijama rezanog, od malih usana i tankih ružičastih obraza ispod živih veveričinih očiju", opisuje je Grol u knjizi "Iz pozorišta predratne Srbije".

Coca nije imala problem da se preruši u setne i vetropiraste devojčice. Uživala je u njima. Ali, već "sutradan" bi postajala ozbiljna gospođica ili prava gospođa. Bila je Šekspirova Džesika, Geteova Klarica, Dimina Nišeta, Nušićeva Zorka... I napredovala neslućenom brzinom. Kao da je slutila da će joj život biti prekratak, pa bar da ga na sceni ubrza. U septembru 1899. godine bila je naivna 10-godišnjakinja u Galininoj komediji "Tako ti je to u svetu, dete moje", a samo mesec dana kasnije najzrelija ćerka Vinjeronova u Bekovim "Gavranima".

Slika

Pozornica joj je bila prirodno okruženje. Roditelji su započeli taj ples, ali dom Miljkovića i posle njih mirisao je na glumu, na čistu boemiju. I tri sestre bile su glumice, brat i tri zeta glumci. Coca se udala za sebi sličnog, novinara i boema Đorđevića. Svedok na venčanju im je pisac, komediograf Branislav Nušić. Krug njenih i suprugovih prijatelja činili su ljudi od imena i obrazovanja - Bogdan Popović, Uroš Petrović, Stevan Luković, Janko Veselinović. Mnogi od njih su specijalno za nju preveli komade, u kojima je igrala glavnu ulogu. Stalno je bila u žiži umetničkih događaja, pre i posle predstava živela je dinamične i uzbudljive "partije". Grol je zapisao da je taj intenzivni tempo života na i van pozornice ubrzao sagorevanje "te male životne mašine". Glumica bez avantura i žena voljena od svih, 1908. godine umire.

Grol ju je nazvao trkačem na kratke staze. Pozorišno mezimče je posle 120 odigranih predstava završilo, kako je rekao, tačno na krajnjoj meti svojih snaga.

"Beogradsko pozorište nije imalo uzbudljivijeg događaja od rane smrti ove mlade glumice, otrgnute kao proletnji cvet u poletu mladosti i talenta, u punom jeku uspeha", zapisao je Grol.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 02:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Darovita i nežna ćerka Laze Lazarevića


Anđelija Lazarević, slikarka i književnica. Miloš Crnjanski ju je gotovo silom naterao da štampa svoje stihove i prozu

Slika

PRIPADALA je grupi mladih i obrazovanih žena, koje su pisanjem i delovanjem obogatile srpsku kulturu u prvoj polovini 19. veka. Danas je, međutim, kao i mnoge heroine tog kova i doba - gotovo zaboravljena. Nije to smelo da se dogodi Anđeliji Lazarević...

- No, to su sve naša posla, kao narod smo skloni zaboravu i mnogo toga nismo svesni - kaže dr Zorica Hadžić, sa novosadskog Filozofskog fakulteta, koja se istraživačkim radom potrudila da delo ove književnice i slikarke pomeri sa margine interesovanja kritičara umetnosti.

Anđelija je rođena 1885. godine u Beogradu, kao ćerka uglednog lekara i književnika Laze Lazarevića i Poleksije, ženskog potomka političara Nikole Hristića. Imala je tek nekoliko godina kada je postalo očigledno da je od oca nasledila dar za pisanje i nežno zdravlje. Bila je veoma darovita i vrlo nesrećna mlada žena.

- Njen život je, uglavnom, bio satkan od patnji. Detinjstvo i mladost provela je otimajući se od tuberkuloze, a na kraju je upala u posed druge, mnogo strašnije bolesti. Poživela je jedva četrdeset godina i uspela da iza sebe ostavi pažnje vredno književno i slikarsko delo. Stvarala je otimajući od smrti - kaže sagovornica "Života plus".

Pronašla se u slikarstvu i za taj "zanat" počela da se školuje. Bolest ju je, međutim, često odvraćala od klupe, tako da je uglavnom učila od kuće, dolazeći samo da polaže ispite. Slikarsku školu Riste i Bete Vukanović je položila sa odličnim uspehom, a paralelno je pohađala časove iz književnosti, učila francuski, nemački, engleski, ruski i italijanski jezik. Posle položene male mature, postala je učiteljica slikanja u beogradskoj Prvoj ženskoj gimnaziji. Želela je da se usavršava u Minhenu i taman kad joj se želja ispunila, pa se iz Nemačke vratila se u Srbiju, počeo je Prvi svetski rat.

RUKOPISI UNIŠTENI U BOMBARDOVANjU BEOGRADA

KAKO se o liku i delu ove Srpkinje malo znalo, Hadžićeva je pokušala da bar spase fragmente njenog životopisa od zaborava. - U tome su mi pomogli i potomci Lazarevića i Hristića, gospoda Milorad Lazarević i Vitomir Hristić, profesor Gojko Tešić i Miodrag Jovanović, kao i gospodin Staniša Vojinović. Nažalost, rukopisi Anđelije Lazarević stradali su prilikom bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. Želim da verujem da nisu uništena sva njena pisma i da će se ona, odnekud, pojaviti - nada se Zorica.
- Prvu godinu Velikog rata provela je u Prokuplju sa majkom. Tu je jedno vreme radila kao bolničarka. Poznato je da je Anđelija Lazarević junakinja pripovetke Danice Marković i da je tokom rata, sa slikarkom Natalijom Cvetković, šarala ćupove, katranjače, u boje pirotskih ćilimova. Slikala je narodne motive na keramici. Ideja je bila njena, jer nečim je morala da prehrani porodicu. Ćupovi su stajali u izlogu Cvijanovićeve knjižare i savremenici su pisali da su izazvali veliko interesovanje, a posle su taj rad mnogi kopirali. Miloš Crnjanski je o tome pisao, kao o maloj renesansi, u divnom i zaboravljenom tekstu - otkriva nam Zorica.

Rat je pojačao njenu ljubav prema slikarstvu, ali i bolest. Iz Pariza se 1920. godine vratila teško bolesna. Od tada je menjala samo mesta u kojima se lečila, boravila u Beču, Sloveniji, a potom na Hvaru i u Splitu, gde je radila kao srednjoškolska profesorka. Ali, uprkos teškim danima, u njoj sve vreme živi književnica.

- Nije dočekala da vidi svoju prvu knjigu, jer se pojavila posthumno, u godini njene smrti. Sa prestižnim plavim koricama Srpske književne zadruge i predgovorom Pavla Popovića. Posle te knjige, u kojoj su štampana "Lutanja" i "Palanka u planini", ona i njen rad pali su u zaborav. Crnjanski je 1929. u svojim sećanjima na posleratnu književnost imao potrebu da podseti na Anđeliju Lazarević. Bila je već tada zaboravljena, a nisu prošle ni tri godine od smrti - navodi sagovornica.

Prijatelji su je jedva nagovorili da štampa svoje radove. Tu je višestruko značajna uloga Crnjanskog. Pročitavši njene radove u rukopisu, on ju je gotovo silom naterao da štampa svoje stihove i prozu. Književnica i slikarka, Milica Janković, jedva je nagovorila da odnese Jovanu Skerliću na čitanje prozno delo "Lutanja", u kojima je prikazala život mladih beogradskih slikara.

- I pored Skerlićevog ohrabrenja i podsticaja, njena "Lutanja" nisu bila štampana u Srpskom književnom glasniku. Osujetila ih je rana Skerlićeva smrt i Prvi svetski rat. U posleratnom periodu, za nju je možda bila presudna uloga zaboravljene, nesvakidašnje i energične Smilje Đaković, njene prijateljice i vlasnice časopisa "Misao" - navodi naša sagovornica.

Anđelija je, ne zaboravimo, nosila i breme velikog imena. Bila je ćerka književnika.

- Izvesno je da joj je pri ulasku u književnost ta činjenica svakako bila otežavajuća, jer bi se, čak i nehotice, nametalo poređenje sa očevim delom. Imala je pet godina kada ga je izgubila, pa se ne može govoriti o direktnom uticaju na njen književni rad. Važno je spomenuti da je Anđelija u svom delu otišla korak dalje. Junak njene proze, na primer, spreman je da se suprotstavi majci i sestri sa željom da ostvari ličnu sreću - objašnjava Zorica.

Krhko zdravlje joj nije dopustilo da iskaže sve svoje talente. Umrla je 1926. godine u sanatorijumu Vračar, sahranjena na Novom groblju, u porodičnoj grobnici. U nekrolozima Anđeliji Lazarević, ističe se njena darovitost, skromnost i duhovitost, koja je nije napuštala ni u najtežim časovima.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 02:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Marica pomagala "Mladoj Bosni" u borbi protiv okupatora


Marica Spasić, učiteljica, nosilac Albanske spomenice. Nedeljko Čabrinović joj je predao pištolj na čuvanje. Za vreme Velikog rata je u Francuskoj školovala srpske izbeglice i pomagala našem narodu

Slika

Moje uspomene iz mladalačkog života, one najpotresnije i najuzbudljivije, koje su celo moje biće ispunjavale i ponosom i radošću, bolom i patnjom, počinju u Sarajevu. Kao da i sada čujem one reske pucnje na obali Miljacke, koji će uznemiriti svet i promeniti tok istorije... Ovako je u knjizi "Žene Solunci govore" Antonije Đurić započeo priču o Marici Spasić, koja je umrla 8. februara 1991. godine u Beogradu.

Bila je ugledna učiteljica i nosilac Albanske spomenice. Supruga i majka tri sina. A, njen unuk Zoran Pavićević iz Kraljeva, podseća i da je bila drugarica, istomišljenica i saradnica onih koji su se vrele 1914. godine uzdigli protiv okupatora. Sagovornik "Života plus" kaže da je u jeku priprema za atentat na austro-ugarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, Marici poveren važan zadatak.

- Njen drug Nedeljko Čabrinović, član "Mlade Bosne", predao joj je pištolj na čuvanje, što je bio znak koliko joj je verovao. Baš kod nje se nalazio, ali ona mi je to tek u dubokoj starosti poverila - priča Pavićević, nekadašnji padobranac i reprezentativac Jugoslavije u ovom sportu.

Marica je rođena u Goraždu, u domu oca Mihaila Pečenice sa Glasinca i majke Savke iz Drobnjaka. Roditelji su je kao dobru učenicu poslali na školovanje u Sarajevsku preparandiju.

"U onim dramatičnim časovima upravo sam bila završila treći razred učiteljske. U mojoj družini je tinjao pritajeni vulkan. Čekalo se na erupciju koja će zbilja uslediti na Vidovdan, 1914. godine, a samo mesec dana kasnije Beč i Pešta poslali su kaznenu ekspediciju da uništi srpski parod. Taj vulkan se zvao "Mlada Bosna". Imena ljudi iz družine, s kojima sam bila i u školi i na tajnim sastancima, sasvim obična: Gavrilo, Veljko, Vladimir, Trifko, Nedeljko, Danilo, Miško. Imena koja će i svet upamtiti. Dragica Baković i ja, Marica Pečenica, udata Spasić, neko vreme smo čuvale revolver zatvorenika Cvjetka Popovića", zabeleženo je u knjizi "Žene Solunci govore".


SIN ODLIKOVAN LEGIJOM ČASTI

Marica i Jovan su dobili tri sina, od kojih su dvojica rano umrla. Treći potomak, Krunoslav, doktorirao je na Sorboni i odlikovan je francuskim Ordenom legije časti. Dok je on pripremao doktorat, Marica je u Parizu prevodila svedočenja Francuza o borbama i stradanjima srpskog naroda u prošlosti.
Baš na Vidovdan, pošto su podeljena školska svedočanstva, Maričin razred je krenuo na ekskurziju u Split.

"Naš veseli voz poduže je stajao na Ilidži. To čekanje unese nervozu: zašto stojimo? Niko ne sluti ono što ja znam: danas će proraditi vulkan, svet će biti zapanjen, imena mojih drugova ući će u istoriju, napisaće se najpotresnije stranice.Veseli, razdragani voz pun mladosti uđe u Konjic. Pesma ne prestaje, sve se ori, ali od vagona do vagona trči šef železničke stanice i viče da prestanemo sa pesmom. Zaboga, viče, prestanite, šta vam je, zar ne znate šta se desilo u Sarajevu..."

Crni barjak koji se vijorio na stanici, potvrdio joj je da je Ferdinand ubijen. Nekoliko dana po njenom povratku sa ekskurzije, počeo je Prvi svetski rat. Maričin otac je ostao u Pljevljima, a ona je sa majkom i dve sestre prešla u Srbiju. Iako još nije završila učiteljsku školu, postavljena je za privremenu učiteljicu u Sredskoj kod Prizrena. U jesen 1915. godine Marica i njena koleginica Jelena Savić su odlučile da krenu sa srpskom vojskom.

"Na ovim stazama bede, gladi, smrti, na kojima sam se našla, bila sam i sama žrtva arnautskog nasilja...

Što smo dalje odmicali, prizori su bivali sve grozniji: leš do leša. A ljudi i konji. Ljudi goli, konji oglodani do kostiju", ispovedila se Marica.


Iz tog pakla je posle nekoliko dana stigla do grada Bolijeu na jugu Francuske. Ona je želela na front, jer ju je bilo sramota da sedi u komandi, ali su joj objasnili da je potrebnija kao učiteljica, pošto su najbolji i najškolovaniji ljudi Srbije već izginuli na bojištima. Zato je dobila zadatak da u izbeglištvu obrazuje srpsku decu, a tu je i dovršila svoje školovanje i uspešno savladala francuski jezik. Sa gospođom Meri Fuasak je, u njenoj kući, organizovala posela, na koja su dolazile otmene dame koje su štrikale džempere, šalove, čarape i rukavice za srpske vojnike. Marica je potom slala pakete na Solunski front.

Slika

Kada je zemlja oslobođena, dobila je pismo od sestre, koja ju je obavestila da joj je majka umrla. Tada je molila da je razreše dužnosti u Francuskoj i vratila se u Prizren.

"Saznala sam da su Arnauti u Prizrenu izvršili pokolj srpskog življa, čim se srpska vojska povukla iz grada. I moj otac je bio njihova žrtva", rekla je Marica.

U Francuskoj je upoznala budućeg supruga, Jovana Spasića, koji je, kao i njegov brat Savo, bio nosilac Albanske spomenice.

- Poticali su iz sela Čadova kod Sjenice i imali sestru Stanu, koja je bila moja majka. Ona je sa velikim ponosom pričala o svojoj porodici - kaže Zoran Pavićević.

Marica i Jovan su živeli i radili u Negotinu, ne hvaleći se svojim podvizima. Jovo je bio direktor negotinske Učiteljske škole, a ona učiteljica. Pavićević ih opisuje kao izuzetno skromne ljude, koje istorija ne bi smela da zaboravi.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 15 Feb 2017, 12:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Draginja Petrović, ktitorka i dobrotvorka


Krst kneza Lazara darovala ruskom caru Nikolaju. Podigla crkvu Svetog Nikole na Novom groblju u Beogradu, gde se nalazi porodična grobnica Petrovića

Slika

NAJVEĆI deo života Draginja Petrović je posvetila Bogu. Bila je skromna i tiha, ali na delima velika i glasna. Iza sebe je ostavila značajne zadužbine, društva i ideje. I život koji se mogao nazvati gotovo asketskim, ali je to bio izbor koji je sama, svojom voljom, napravila. Verovatno je to bio način da bude srećna i uteha onda kada je bila vrlo nesrećna.

Draginja je rođena 1831. godine u Mostaru, u domu porodice Radovanović. Ćerka uglednog trgovca iz grada na Neretvi se u 19. godini udala za potporučnika Stanojla Petrovića. Srećan je bio dan kada su dobili sina, a beskrajno tužan kada je mali Petar umro 1855. Nikada se više nisu ostvarili kao roditelji. Stanojlo je napredovao u karijeri do pozicije državnog činovnika i savetnika kneza Miloša Obrenović, kada je njegov i Draginjin dom postala kuća u Kragujevačkoj ulici u Beogradu. Smrt muža, 1893. godine, bila je presudna u njenom životu, jer se tada sasvim povukla i okrenula veri. I pre toga je sa suprugom pomagala izgradnju crkava, osnivala mnoga duhovna i pevačka društva... Njena najveća zadužbina je bila crkva Svetog Nikole na Novom groblju u Beogradu. Arhitekta ovog hrama je bio Svetozar Ivačković, koji ju je uradio onako kako je ktitorka htela - u vizantijskom stilu. Draginjina želja je bila da ovde bude njihova porodična grobnica.

Sav novac kojim je raspolagala, velikodušno je poklanjala, za sebe čuvajući tek onoliko koliko joj je potrebno da preživi. Posle izgradnje hrama, ušteđevinu od 200.000 dinara je darovala Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se osnovao "Fond Stanojla i Draginje Petrović", sa ciljem da se stipendiraju siromašni studenti Bogoslovskog fakulteta. Prvi i doživotni predsednik fonda je bio beogradski mitropolit Mihailo, kojem je predala testament. Krstove posebne izrade, darovala je manastiru Hilandar.

Nikada nije krila privrženost Rusiji, što je dokazala i posebnim darom ruskom caru Nikolaju Drugom. Poklonila mu je krst od Časnog drveta, rađen u starinskom duborezu, po predanju je nađen kod cara Lazara posle Kosovske bitke. Draginja ga je, navodno, otkupila od arnautske porodice na Kosovu, koja ga je čuvala stotinama godina. Naslednici su, znajući koliko vredi, tražili veliku svotu novca, a Draginja je bez dvoumljenja odlučila da ga otkupi i da najboljim kujundžijama da naprave okvir od srebra i zlata sa odgovarajućim postoljem. Odnela ga je mitropolitu Mihailu, koji ga je svečano osveštao na dan Svetih Konstantina i Jelene, 21. maja 1896. godine. Deset dana se nalazio u Sabornoj crkvi u Beogradu, gde su ga vernici celivali, da bi ga Draginja poslala caru Nikolaju Drugom, na dan njegovog stupanja na presto. Uz to mu je uručila i pismo, u kojem je između ostalog napisala:

Stanojlo Petrović


"Imajte dobrotu, Veliki Gospodaru Imperatore, da svemilostivo primite ovaj Sveti Krst na današnji veliki dan svetog krunisanja i miropomazanja Vašeg, od ljubavi pravoslavne Srpkinje i u ime svih Srba koji osećaju odanost i ljubav prema Rusiji. Ovaj Krst (samo drvo) pronađen je na Kosovom polju gde je poginuo srpski car, velikomučenik Lazar, braneći veru pravoslavnu, svoj narod i svoju državu od Agarjana. Uzdamo se da će Gospod Isus Hristos, koji čuje i zna sve svoje verne i koji je Rusiju uzdigao da brani veru i Božju Crkvu, spasti čitavo Pravoslavlje. I Srbima će zasjati Sunce Pravde uz pomoć milosti Monarha Ruskog - Prvog Slovena. Padam na kolena pred prestolom Vašeg Carskog Veličanstva i darujem ovo sveto znamenje iz velike ljubavi prema Caru Čitave Rusije - vazda zaštitnice srpskog naroda. Maja 1896. godine, Beograd. Vašem Carskom Veličanstvu najpokornija Draginja Petrović."

Na dana kada je umrla, 1901. godine, na zgradi Univerziteta i škola je istaknuta crna zastava. Zvonila su zvona Saborne, Vaznesenjske i crkve Svetog Marka, a kolona sa njenim kovčegom je prošla kroz čitav Beograd. I crkva Svetog Nikole, u koju je položeno telo Draginje Petrović, bila je pokrivena crninom.



PETROVAC NA MLAVI NAZVAN PO POKOJNOM SINU

PREMA nekim izvorima, Petrovac na Mlavi je tako nazvan po naredbi kneza Miloša. Da bi utešio Stanojla i Draginju zbog smrti sina Petra, mesto Svine je preimenovao i ta odluka je objavljena 4. juna 1860. godine u Zvaničnim novinama Knjažestva Srbije. Imao je i opravdanje za taj čin, pozivajući se na Stanojlovo junaštvo.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 15 Feb 2017, 15:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE

Šumadinka nosilac Albanske spomenice


Jelisaveta Dojkić, bolničarka u Velikom ratu, sa trakom Crvenog krsta, lečila je četiri meseca ranjenike na Krfu, a potom na solunskom frontu: Ako postoji pakao na zemlji, onda je to bio taj naš šator

Slika

Ja sam Jelisaveta Dojkić, jedina žena nosilac Albanske spomenice u ovom kraju. Rođena sam 14. aprila 1896. godine u Kragujevcu, odakle su mi otac Aranđel i majka Lenka Vasiljević prešli u Topolu, gde sam završila osnovnu školu. Bila sam odličan đak i posebno sam se isticala krasnopisom. Pravim imenom Jelisaveta jedino su me zvali roditelji, za sve druge bila sam i ostala Jela. U roditeljskoj kući imala sam sve - tako da sam, kao jedinica, proživela srećno detinjstvo i deo mladosti. Uvek sam bila okružena knjigama iz očeve biblioteke...

Ovako svoju "ispovest" započinje Jelisaveta Vasiljević-Dojkić, koju pronalazimo u knjizi "Srbijico, dušo gorka", autora Dragutina Paunića i Milija Đorđevića. Ovaj trag vodi nas do biografije hrabre bolničarke iz Prvog svetskog rata, ali ne i do njene fotografije, pa i informacije o godini smrti.

Njen otac je bio upravnik imanja kralja Petra, kojeg je Jelisaveta često posećivala i oslovljavala sa "čika Pero", govoreći da je bio pravi narodni kralj. Kao devojčica je volela da čita, bila je znatiželjna, ali i poslušna, pa je ispunila očevu želju, koji je avanzovao u predsednika topolske opštine, u vreme kada je započela izgradnja crkve - mauzoleja na Oplencu. Završila je kurs prve pomoći kod njihovog komšije doktora Mirića, što će joj biti od velikog značaja. Jer, Prvi svetski rat je bio na pragu...

U jesen 1915. godine Jelisaveta je sa ocem i stricom Perišom krenula put Kragujevca, a majka i baka su ostale u Topoli. Potom su nastavili za Kruševac, preko Kraljeva i Novog Pazara, do Peći... I dalje.

"Drum je od Kragujevca do Novog Pazara zakrčen vojskom, komorom, izbeglicama. Svi su se žurili, jer je neprijatelj nadirao, čula se sporadična topovska pucnjava. Čim smo izašli iz Peći, pade naređenje da se sva kola i suvišni tovar popale, a da se volovi i ako je bio neki konj povedu za sobom. Gledala sam kako se seljaci krste, ljube i pale kola. Sanduk sa devojačkom spremom sam bacila u jednu duboku jarugu, potajno se nadajući da ću se brzo vratiti po njega...", zabeleženo je u knjizi "Srbijico, dušo gorka".

Na putu od Rožaja, Jelisaveta je sve vreme otvarala bolničku torbicu sa zavojima, gazom i dezinfekcionim sredstvima, koju je ponela iz Topole. Spasila je život najpre jednom detetu, zatim previjala rane vojnicima i civilima koji su usput stradali od bombi. Ocu, obolelom od tifusa, nije mogla da pomogne. Umro je u jednoj mehani, u Lijevoj Rijeci, zavetovavši ćerku jedinicu da ode u bolničarke.

"Morala sam da izdržim sve nedaće dok ne stignem do prve naše sanitetske jedinice. Umesto da patim, čekala sam samo priliku da ispunim poslednju očevu želju".

Posle Skadra je uspela da se probije do San Đovani di Medua, gde je zatekla na hiljade izbeglica i vojnika.

"Ima i iznemoglih i bolesnih, a nađe se i poneki ranjenik. Stalno se umire. Ali čovek svikne na smrt tako da više ne obraća pažnju na to".

Slika

Na francusku sanitetsku lađu koja je zaplovila ka Krfu, ukrcala se i Jelisaveta. Predstavila se kao bolničarka, pa je dobila novu englesku uniformu, kada je prvi put obukla pantalone i skratila kosu. Na Krfu se javila srpskom previjalištu i odmah su je primili kao jedinu ženu bolničarku.

"Na levu ruku stavila sam traku sa Crvenim krstom, a to je značilo da sam i zvanično postala bolničarka srpske vojske. Kad sam stigla, ovde je već bilo četrdesetak teških bolesnika, a potom su počeli da dolaze novi i novi. Bilo je i vojnika i civila, iznurenih od gladi i puta, a naročito onih obolelih od dizenterije i pegavca. Danonoćno su pristizali i umirali".

U bolničkom šatoru na Krfu je provela četiri meseca, potom su je prebacili u Solun, u srpsku divizijsku ambulantu, kod samog fronta. Tamo su počeli da pristižu ranjeni i bolesni od malarije.

"Znate, ako postoji pakao na zemlji, onda je to bio taj naš šator. Beli čaršavi brzo su od krvi postajali crveni, a vojnik koji zatraži vode umro bi čim bih pošla za bokal ili čašu. I bolove ne podnose svi na isti način. Bilo je slučajeva da se vojnik ranjen u nogu previja i zapeva od bolova, a drugi, kome je granata raznela oba stopala, stisko zube i ćuti. Trpi. Povremeno ga bolovi savladaju pa se i onesvesti".

I sama krhkog zdravlja, Jelisaveta je početkom 1917. godine podelila sudbinu obolelih, kada joj je dijagnostifikovan katar na plućima. Iz Soluna je upućena američkom Crvenom krstu u Bernu, a potom u Brindizi, pa u Rim, onda na Korziku, pa u Nicu. Tamo je pronašla Kostu Jovanovića, arhitektu koji je projektovao crkvu na Oplencu. Najzad je bila na izvoru informisanja o svojoj porodici, saznavši da joj je majka preminula.

Jelisaveta je sedam meseci provela u sanatorijumu kod Lozane, gde je počela da uči francuski jezik. Kada se izlečila, otputovala je u Ženevu i počela da radi u srpskom Crvenom krstu, u odeljenju za prepisku sa Srbijom. Ovaj grad će biti sudbonosan za nju, jer će se po nagovoru supruge ministra Ljube Davidovića, a uz bakin blagoslov, udati za građevinskog tehničara Petra Dojkića iz Topole. Njima će se, 11. novembra, na dan primirja, roditi ćerka. Daće joj simbolično ime - Sloboda.

Slika

POKLONI OD NUŠIĆA

Dok je bila u Nici, Jelisaveta je desetak dana provela u domu Branislava Nušića, o čemu je pisala sa velikim oduševljenjem:

"Molili su me da im pričam o povlačenju i izgibiji naše vojske i izbeglica, s obzirom da je i njihov sin Ban stradao početkom rata. Sa Nušićevom ćerkom Gitom neumorno sam obilazila znamenitosti ovog prelepog grada, a jednom nas je sam Nušić vodio i u Marselj. U Marselju Gita i ja svratismo u jednu veliku drogeriju i nakupovasmo pune ruke nekih ženskih sitnica. A Nušić nas obe uhvati pod ruku i odvede u jednu čuvenu modnu radnju, da kupimo šta želimo. Ja sam kupila haljinu, cipele i šešir. Sve je to Nušić platio - za mene kao i za ćerku Gitu".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 73 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker