Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 16:07


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 23 Dec 2016, 21:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Žene iz Kikinde koje su menjale Srbiju


Ugledne Kikinđanke druge polovine 19. veka bile su umetnice i humanitarke, gradile manastire, ali i osnivale fudbalske klubove. Život obrazovane dame u to vreme je bilo breme sa kojim su samo najhrabrije mogle da se nose

Slika

Biti obrazovana žena u Srbiji 19. veka bila je privilegija i breme, koje su samo najhrabrije mogle da nose. Za put do uspeha nije bilo dovoljno da se školuju i da im neko da "vetar u leđa", već su morale da se neprekidno dokazuju, a ponekad i bore protiv vetrenjača.

Zbog toga se u Kikindi o mnogim velikankama tog doba, pogotovo onima koje su rođene i živele u ovom vojvođanskom gradu, uprkos "rupama" u biografskim spisima, i danas govori sa velikim poštovanjem. Tako se ime Vide Vulko Varađanin, rođene 1871. godine, izgovara sa divljenjem, jer je reč o ženi koja je još kao petnaestogodišnjakinja zasenjivala publiku u koncertnim dvoranama širom Vojvodine. Bila je pijanistkinja zbog koje su ljudi ostavljali sve svoje poslove kako bi slušali i gledali njene majstorije za klavirom. U to vreme svetosavske besede i dobrotvorni koncerti nisu mogli da proteknu bez Vide.

Rođena je u Kikindi, ali je njen dom postao Novi Sad, u kojem su se okupljali najcenjeniji muzičari tog doba. Zbog toga je bilo logično da baš na njenu inicijativu 1924. godine nastane Žensko muzičko udruženje, sa sedištem u Srpskoj Atini. Talentovana Vida je osećala da žene mogu i moraju više da se bore za svoja prava, pa ih je ona, kao aktivistkinja i članica Upravnog odbora "Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja", hrabrila i podsticala. Bila je predsednica "Društva Crvenog krsta".

I Milica Jelisaveta Mica Bandić je imala svoju publiku, koju je stekla na "račun" školovanja u Beču, gde je završila Konzervatorijum za muziku i dramsku umetnost, a potom se proslavila igrom u Narodnom pozorištu u Beogradu. Ova Kikinđanka je umrla 1961, doživevši 70. godinu.


KNjIŽEVNICA I UČITELjICA

Slika

Danica Bandić (1871-1950) je takođe živela u Kikindi, gde je radila kao učiteljica, ali je delovala na više strana, pa je tako osnovala "Devojačkog sokola", "Društvo za prosvećivanje žena" i zanatske ženske škole, a radila je i kao reditelj "Velikokikindske srpske dobrovoljne pozorišne družine". Njeni književni radovi su izlazili u uglednim časopisima tog vremena, Ženskom listu, Braniku, Brankovom kolu, Bosanskoj vili...
Njena savremenica je bila Darinka Bulja, rođena 1877. godine u Kikindi, čije se ime poštovalo u književnim i prevodilačkim krugovima. Šansu da se dokaže dobila je 1906. u listu Ženski svet, u kojem su objavljeni njeni prvi prevodi, da bi godinu kasnije i njene priče stigle do čitalaca.

Urednik i osnivač časopisa bio je Arkadije Varađanin, učitelj i osnivač "Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja", poznat kao pravi prijatelj ženskog obrazovanja. Upravo on joj je dao priliku da se otisne u književne krugove i istakne kao jedna od prvih koja je pisala o malim sredinama i načinu života koji je tada polako ulazio u tranziciju. Bavila se ženskim i porodičnim temama, što je Matica srpska prepoznala kao materijal vredan objave, pa je štampala njena dela "Posledice domaćeg vaspitanja" i "Kroz trnje i cveće". Darinkin rad na uređivanju knjige "Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas", koju je izdala "Dobrotvorna zadruga Srpkinja" iz Iriga, 1913. godine, bio je dokaz koliko se borila za razvoj ženskih prava.

U Darinkino vreme Kikindu je oplemenjivala i Danica Lotić, rođena 1870. godine, čije se ime vezivalo za pevačko društvo "Gusle", čija je članica bila. Osim toga bila je liderka "Velikokikindske dobrotvorne zadruge Srpkinja" u Temišvaru i iste organizacije u Novom Sadu. A za vreme Prvog svetskog rata, kao i mnoge hrabre i humane žene tog vremena, pomagala je svom narodu, lečeći ranjenike u Aleksincu i Vrnjačkoj banji.

A "Velikokikindsku dobrotvornu zadruge Srpkinja" osnovala je 1873. Nina Ana Petrović, u 40. godini života. Njena najveća zasluga je čuvanje narodnih rukotvorina, iza kojih su stajale vešte i vredne ruke pripadnica nežnijeg pola. Zahvaljujući njoj mnoge žene sa sela su uspele da se zaposle i tako oslobode ekonomske zavisnosti od muževa. Koliko je bila cenjena u svoje vreme govori činjenica da je bila počasna članica u najuglednijim društvima tog doba, kao što je "Dobrotvorna zadruga Srpkinja Novosatkinja" i "Beogradsko ženskog društva". Odlikovana je i srpskim ordenom Krsta.

Njihova sugrađanka Melanija Gajčić Nikolić, rođena 1829. godine, bila je takođe napredna za doba u kojem je živela, a najveći doprinos društvu je dala kao ktitorka Srpske pravoslavne crkve. U Kikindi je 1887. godine podigla manastir Svete Trojice, zaveštala 300 jutara zemlje i kuću koja je kasnije postala osnovna škola "Đura Jakšić". Melanija je 1912. godine sahranjena upravo u manastirskoj crkvi.

Zorka Nikolas Ćoškov iz Kikinde osnovala je "Kolo srpskih sestara" u Detroitu, kojim je predsedavala, a bila je i počasna članica istog društva u Beogradu. A da su žene u tom dobu, pored toga što su pisale, svirale, negovale ručni rad i podizale manastire, držale i do sporta, pokazuje primer Magdalene Tinković. Ona je kikindskom sportskom klubu "Kosovo" poklonila komad zemlje, na kojem je 1922. godine izgrađen prvi fudbalski stadion u Kikindi. Tada se, zahvaljujući jednoj ženi, u ovom gradu zavrtela prva fudbalska lopta.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 20:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Jovanka Stojković - Franc List joj se divio, Jova Zmaj do zvezda uzdizao


Jedna od najvećih pijanistkinja 19. veka. Klavir je učila kod najboljih evropskih profesora, svirala je širom Starog kontinenta, a naša publika je ispraćala ovacijama

Slika

U veoma siromašnoj umetničkoj gradini srpskoj, pupi cvetak, koji svojim mirisom malo da neće nadmirisati sve svoje druge i drugove. To je Jovanka Stojkovićeva, mlada i lepa Srpkinja iz Temišvara. Učitelj Franc List izjavio je da je smatra prvom pijanistikinjom današnjega veka. Koliko nam godi takav glas o našoj dičnoj Srpkinji, toliko ćemo većma žaliti, ako uživanje u njenoj veštini za srpstvo bude zabranjeni plod.

Ovako je o Jovanki Stojković, u novosadskom "Pozorištu", zapisao ugledni književnik i prevodilac Branko Mušicki. Da li je pogrešio? Ipak nije bila zabranjeni, ali vremenom je postala zaboravljeni "plod".

Jovanka je rođena 5. marta 1852. godine u Temišvaru. Bila je, kako je utvrdio pisac i istoričar Stevan Bugarski, vanbračno dete plemića Petra Stojkovića i trgovačke ćerke Joane Buhler. Nema mnogo pisanih tragova o njenom životu, pogotovo onom ranom, ali nam je zahvaljujući istraživačkim podvizima Stane Đurić Klajn približena veličina ove sjajne žene. Studije klavira je završila kod uglednog češkog pijaniste Aleksandra Drajšoka, a potom kod Franca Lista, koji je primao samo najbolje od najboljih. O tome koliko je već prvog puta očarala našu publiku, muzikolog Aleksandar Vasić je iskazao rečima "Dvadesetogodišnja visoko školovana umetnica se pojavila na srpskom muzičkom nebu poput meteora u proleće 1872.". Te godine je osvojila koncertne dvorane Sombora, Beograda, Vršca, Pančeva, Subotice... Novosađani su je najviše zavoleli, a prikaz niza koncerata koje je održala objavio je u listu "Zastava" pesnik Jovan Jovanović Zmaj, koji ju je uzdizao do zvezda.

TVOJI PRSTI ZBORIĆE IM SRPSKI...

ODUŠEVLjENjE ovom damom i njenom virtuoznošću za klavirom nisu krile mnoge ugledne ličnosti tog doba, među kojima su bili i pesnici Jovan Subotić i Laza Kostić. Posle jednog koncerta, Kostić je u dahu skovao stihove: "Ti ćeš poći, primiće te sva tuđina pusta, ali tvoji prsti zboriće im srpski. Ti ćeš poći, ali iz našeg sanka nikad, Janka...".
Jovankina sledeća stanica je bila Milano. Usavršavala se u Italiji, gde je dve godine školovala glas, jer je za pevanje bila vrlo nadarena. Držala je koncerte širom Evrope, u Pešti, Gracu, Beču, Londonu... Do 1878. godine srpska javnost je malo znala o Jovanki, ali se vratila u žižu, kada se u Novom Sadu udala za advokata i novinara Branka Jovanovića, sa kojim nije bila dugo u braku. Bio je to čovek nestalne prirode, a život je kasnije okončao ubistvom u Beču.

Štampa od 1878. ponovo piše o velikoj pijanistkinji i pevačici, dok njeni koncerti redovno pune sale i novinske stupce.

- Da je Jovankino mesto u srpskoj muzičkoj sredini bilo izuzetno, vidi se i po tome što je koncerte uvek imala u tada najvećoj i najreprezentativnijoj dvorani u Beogradu - Narodnom pozorištu, dok su ostali koncerti, čak i inostranih umetnika, mahom bili održavani u Građanskoj kasini ili u Velikoj pivari - navodi Stana Đurić Klajn.

Jovanka je postala i profesor klavira, kao i kompozitor, stvara "Fantaziju iz ruskih napeva", "Varijacije na srpsku himnu, samo za levu ruku", "Varijacije na Svatovac"... I ne prestaje sa koncertima, puni dvorane i ostavlja publiku bez daha bogatim i raznovrsnim repertoarom, na kojem dominira Franc List, najveći kompozitor toga doba i njen profesor. Volela je i domaće velikane, uživala u izvođenju "Sremskog kola" Kornelija Stankovića i varijacije na temu "Što se bore misli moje". Tim povodom je August Šenoa zapisao:

- Gđica Stojkovićeva se i nije otuđila svojemu narodu: a to i činom posvjedoči, izvedši u svakom od svojih koncerata po jednu kompoziciju čuvenoga narodnoga skladatelja Kornela Stankovića. Iza tih komadah ne bi pljeskanju i klikovanju ni kraja ni konca. Ovaj njen potez, da svira domaće kompozicije, utoliko je pohvalniji, što ona, pošto je dotle živela i koncertirala u inostranstvu, nije imala prilike da se upozna sa domaćim kompozicijama.

Govorilo se da je bila velika dobrotvorka i da je često svirala besplatno, pomažući ustanove kojima je pomoć bila potrebna. Bila je i istaknuti rodoljub, šireći lepu sliku Srbije svuda gde je stizala. Ujedinjena omladina srpska ju je obožavala, pratila svaki njen angažman, pisala kako je u stanju da "oplete nov sjajan venac sposobnostima i dostojanstvu srpskog ženskinja", koja ima "vedru ozbiljnost svoju, onu zanošljivu silinu osećanja a bez razmaženosti, onu neodoljivu volju za učenjem, onu svoju neobičnu skromnost i čednost, što nije mogla naučiti ni od kakvog učitelja, to je samo njezino - srpsko".
Na svakom koncertu, a svirala je napamet, bez gledanja u note, publika ju je nagrađivala cvećem i vencima, naročito omladinci koji su je do kuće pratili sa lampionima i pesmom.

Slika

Poslednji koncert u Srbiji je održala 15. aprila 1881, kada je otputovala u inostranstvo. Od tada se u našim novinama više nije moglo pronaći ime Jovanke Stojković. Poslednje godine života je provela u Parizu, gde je jedno vreme držala koncerte, dok su je Francuzi spominjali s divljenjem, nazivajući je "briljantnom slovenskom pijanistkinjom". U gradu na Seni je umrla 14. marta 1892. godine, a vest o njenoj smrti je objavljena u novosadskom "Stražilovu" i somborskom "Bačvaninu".

Poražavajuće je to što nijedna njena kompozicija nije sačuvana i tek 1987. godine Dejan Despić joj je odao počast, komponujući "Počasnicu Jovanki Stojković".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 20:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Anka Đurović: S revolverom u rukama spasavala povređene vojnike


Bolničarka odlikovana najvišim priznanjem za humanost. Lečila je ranjenike u Prvom srpsko-turskom, oba Balkanska i Prvom svetskom ratu

Slika

ZA sve što je učinila, a učinila je mnogo, ovenčana je ordenom "Florens Najtingel", koje samo izuzetnim pojedincima dodeljuje Međunarodni komitet Crvenog krsta.

- Najveću nagradu mi je ipak dao Bog, koji mi je u ratu sačuvao moja tri sina - izjavila je Anka Đurović Crvenčanin 5. oktobra 1923. godine u Ženevi, na svečanoj dodeli priznanja.

Burna istorija, u kojoj je itekako učestvovala, bila je iza ove hrabre i požrtvovane bolničarke, koju su ranjenici uglavnom opisivali sa dve reči - blaga i milosrdna. Nema tog fronta na kojem se za njenog dotadašnjeg života nije vodila bitka, a da ga ona nije obišla. A bila je udovica rano preminulog direktora kruševačke gimnazije Mihajla Đurovića, brinula je o ćerki i tri sina, siromašno živela i nikada se nije žalila.

Anka Đurović, devojački Crvenčanin, rođena je 1850, tako da je imala 26 godina kada je buknuo Prvi srpsko-turski rat, a ona dobrovoljno obukla uniformu bolničarke i otišla u Vojnu bolnicu u Kruševcu, smeštenu u zgradi Gimnazije. Uslovi su bili ispod svakog nivoa, nedostajalo je ljudi, ranjenici su prenošeni na volovskim zapregama, nije bilo opreme, pa je svaka pomoć bila dobrodošla, a Anka je radila od jutra do mraka. Govorilo se da je bila brižna i hrabra, tešeći ranjene da će ozdraviti i da će rat uskoro biti završen. Međutim, Turci su osvojili okolni Đunis, bolnica u Kruševcu je evakuisana, pa je Anka krenula put Beograda, gde je nastavila da radi kao bolničarka u ruskoj bolnici kneginje Šahovske.

Crveni krst je organizovao kurseve za bolničarke i među prvima se, kao jedna od prvih članica Kola srpskih sestara, dobrovoljno prijavila upravo ona. Uspešno je savladala struku, tako da je počela da radi na Hirurškom odeljenju beogradske bolnice kod uglednog doktora Vojislava Subotića, sina Savke Subotić, prve predsednice Kola.

PORUKA NASLEDNICAMA

KADA je dobila prestižno priznanje, Anka se zahvalila i obratila naslednicama, mladim bolničarkama, približavajući im profesiju: - Vi savesno negujete, veselim licem i okom prilazeći bolesniku, vi mu krv u žilama oživljavate, vi mu dajete snagu da može otpor svojoj bolesti dati. Kad vidite uspeh u tome, to je najveće vaše zadovoljstvo, a zadovoljstvo čoveka pravi srećnim. Ono će vas snažiti da ćete moći u životu sve teškoće lakše izdržati, to vam ja, deco moja, govorim iz iskustva.
Ova mlada žena je lečila ranjenike i za vreme Srpsko-bugarskog rata 1895. godine, a nije mogla da miruje ni sa izbijanjem Prvog balkanskog rata 1912. Zahtevala je da je odmah pošalju u Skoplje. I Drugi balkanski rat je provela pomažući vojsci i organizujući doček ranjenika sa Merdara na Železničkoj stanici u Beogradu. I bila je jedna od retkih koja je dobila dozvolu da to radi. Previjala ih je, pomagala bolesnima, hrabrila ih... Koliko je bila jaka, govori činjenica da je preživela i koleru. Tri meseca se borila sa opakom bolešću i kada su mislili da neće izdržati, ona ih je sve iznenadila i još je po izlečenju ostala u bolnici da pomaže obolelima.

U trenutku kada je počeo Prvi svetski rat, Anka je već imala 64 godine, ali u energiji i želji da pomaže drugima nije posustala. Od Vrhovne komande je zatražila da je odmah prebace na front. Odlučila je da formira "Bataljonsko zavijalište" za treći bataljon sedmog puka na Adi Ciganliji, kao jednu vrstu saniteta u vojsci, što je u to vreme bila novina, a za prijem ranjenika na Železničkoj stanici u Topčideru organizovala je "prihvatnicu". Kada je njeno previjalište posetio ministar vojni Stepa Stepanović bio je zadivljen i javno ju je pohvalio. Pričalo se da je na Dunavskom keju, dok su vođene najteže bitke za Beograd, sa revolverom u rukama izvlačila ranjene srpske vojnike, a čak bi povremeno zapucala na Nemce. Dok je pomagala drugima, delujući vrlo pribrano, staloženo i hrabro, sve vreme je strahovala za živote svoja tri sina, koja su bila mobilisana i ona nije znala gde se nalaze. Tražila ih je po bojištima, pronalazeći ih bolesne, ranjene, iznemogle... Na sreću, svi su preživeli. Stizala je do Valjeva, Požarevca, Skoplja, da bi 1915. preko Crne Gore i Albanije došla u Lješ, a onda je, na nagovor sina, sa ranjenicima i civilima otišla u Francusku. Srpska majka, kako su je zvali, stigla je 1917. i do Soluna, gde se prijavila kao bolničarka Prve bolnice prestolonaslednika Aleksandra.

Po završetku Prvog svetskog rata, Anka se vratila u Beograd i tu je ostala do kraja. Međunarodni komitet Crvenog krsta odlučio je 1923. godine da joj dodeli najviše priznanje, medalju "Florens Najtingejl". U obrazloženju je navedeno da je "srpska bolničarka pravi primer koji će služiti za ugled ženskom svetu da se odaje pozivu u kojem je ona uspela dam pored izvođenja na put svog podmlatkam radi sa toliko srca i hrabrosti oko ranjenika na bojnom polju i njihovom negovanju u bolnici kao bolničarka".

Anka Đurović je umrla 1925. godine u Beogradu.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 21:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Slavljena i prokažena gospođa ministarka


Žanka Stokić, jedna od naših najvećih glumica ikada, posle Drugog svetskog rata osuđena na osam godina gubitka nacionalne časti, rehabilitovana tek 2009.

Slika
Žanka Stokić

Došli smo da ti se poklonimo. Tebi, najvrednijoj i najlepšoj, ikoni hrama boginje Talije. Da ti se zahvalimo za svu lepotu tvoje umetnosti, tvoje časti, tvog dara. Došli smo da te zamolimo za oproštaj.

Ovim rečima se 24. januara 2007, šest decenija posle smrti velike glumice, Mira Stupica obratila Žanki Stokić. Tog dana se, na njenom grobu, sa 60 godina zakašnjenja, čula pesma "Oj, Srbijo", ona koju je testamentom zaveštala kao želju. Mira je bila i glavni "krivac" za osnivanje glumačke nagrade "Velika Žanka", koju od 2003. dodeljuju Narodno pozorište i Večernje novosti. A ljaga sa imena večne "gospođe ministarke", koja je 1945. osuđena na osam godina gubitka nacionalne časti, jer je tokom rata učestvovala u programima radio stanica pod nemačkom kontrolom, skinuta je 3. marta 2009. Tada je odlukom Okružnog suda u Beogradu Žanka Stokić rehabilitovana. Istorijska nepravda prema heroini srpskog glumišta je ispravljena, ali ostale su da odzvanjaju njene reči: "Moj život se završio onda kada su me prognali, oterali sa scene. Uzeli su mi dušu, uzeli su mi vazduh. Šta je glumica bez uloge, to je gore od poniženja, gore od smrti!".

Slika

NUŠIĆEV NAKLON

Povodom stotog izvođenja, Nušić joj je napisao: "Draga Žanka, Vi i ja danas imamo malu, intimnu svetkovinu. Mogu događaji menjati režime, mogu se krize zavitlavati i obarati kabinete, Vas se krize ne može dotaći, Vi ostajete ministarka, uvek ministarka".
Njen život nije bio bajka ni na početku. Živana - Žanka je rođena januara 1887. godine, a kao mesto rođenja spominju se i Rabrovo i Veliko Gradište. Otac Bogosav je rano umro, pa se njena majka udala za sveštenika Aleksandra, koji je Žankin život bojio sumornim bojama. Jedni su govorili da je od pakla kod kuće htela da pobegne udajom, drugi da su je udali na silu, tek, Žanka je već u 14. godini bila u braku sa zaječarskim krojačem. I nije bila srećna. Trupa Ljubomora Rajačića Čupe pružila joj je utočište, iako je posao koji su joj dali bilo pranje veša i šivenje. Onda je počela da statira, da bi se 1902. godine u komadu "Bračna noć" pojavila kao Tereza. Povratka sa scene nije bilo, ali ni povratka ljubomornom mužu kojeg nije volela. Zavolela je nekog drugog. Aleksandar Aca Gavrilović, uveliko popularan glumac, postao je njen zaštitnik, podrška i velika ljubav. Njih dvoje su menjali pozorišne trupe, ali su dugo bili tim. Jedno vreme su proveli u Osijeku, gde se tek osnovalo Hrvatsko narodno kazalište. Sa njim je Žanka odigrala prvu dramsku ulogu i sa komadom "Nada" pokazala koliko je raskošan njen dar. Tu ju je spazio Branko Gavela, čovek čije se ime u krugu reditelja i teatrologa pisalo velikim slovima. Njene glumačke veštine zapale su za oko upravniku Narodnog pozorišta u Beogradu Milanu Grolu, koji ju je postavio za privremenog, a potom stalnog člana te kuće. Velike i važne uloge su počele da je pronalaze. Osvanuli su blistavi dani za njenu karijeru. I svitali su jedno vreme. Veza sa Acom se okončala njegovom veridbom sa mladom koleginicom Micom Hrvojić, a Žanka se kasnije udala i vrlo brzo razvela.

Slika

- Ja u ljubav ne verujem. Ne verujem da su me uopšte ikada voleli. To nikad nije bilo iskreno. A ja sam volela ludo - priznala je glumica u jednom intervjuu povodom 25 godina rada.

Taj jubilej je obeležila u kafani "Dva jelena", u obožavanoj Skadarliji. Boemska četvrt je bila njena druga kuća, u kojoj se do ranih jutarnjih časova družila sa prijateljima, pila vino i pevala. Deo Žankine harizme je bila ta boemska crta, mada nije krila i da je znala da pretera u mnogim porocima. A kocka je bila najveći.
Znali su to njeni prijatelji, pa i Branislav Nušić, čija je muza bila. Sjajni komediograf nije krio da je uloge često pisao spram nje, a pogotovo njihovu najveću "Gospođu ministarku". Na poslednjoj generalnoj probi Nušić joj je uputio nekoliko primedbi, ali se pokajao čim je došao kući. Umesto reči "izvini", poslao joj je buket jorgovana iz svoje bašte. Ona ih je prihvatila i poručila mu da će sve biti dobro. I bilo je više nego dobro. Predstava je do početka Drugog svetskog rata odigrana više od dve stotine puta, osvajajući i publiku širom Evrope.

Međutim, stvari su krenule drugim tokom. Zemlja je okupirana, a Žankino zdravlje je već bilo narušeno. Mučio ju je dijabetes, lekovi su bili skupi i teško ih je bilo nabaviti. Nije imala drugog izbora nego da učestvuje u radijskim programima pod nemačkom upravom, što joj je po završetku rata zamereno. Uhapšena je i izvedena pred sud. Nije imala branioca. Pravdala se da je jedini način da dođe do insulina bio da radi. Nije vredelo. Oduzeta joj je čast i određeno joj je da u svrhu društveno-korisnog rada čisti ulice. Ona koja je do juče bila alfa i omega, preko noći je zbačena na margine. Do poniženja.

Povukla se u svoju kuću na Topčideru, sa služavkom Magdom, koja joj je do kraja bila verna. Videće se to i po nadgrobnom spomeniku koji će joj podići ona, a ne država i kolege. Žanku je bolelo što su joj leđa okrenuli dojučerašnji prijatelji, mada je bilo onih koji su joj krišom slali pomoć. Posle dve godine, podnela je molbu za pomilovanje, navodeći da je tokom rata u svom domu krila Koču Popovića i brata Moše Pijade, kao i jednu jevrejsku devojčicu. Molila je da je vrate na scenu, da ne bi živela od milostinje.
Bilo je leto 1947. kada ju je posetio glumac Milivoje Živanović i rekao joj da joj je sve oprošteno. Onda je stigao i Bojan Stupica, da joj kaže da je dobio dozvolu da je angažuje u novoosnovanom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Žanka od sreće nije mogla da dođe sebi. Bio je to verovatno veliki šok za već izmučeni organizam. I dušu. Tri dana posle te vesti, 21. jula, Žanka Stokić je preminula. Sahranjena je na Topčiderskom groblju, uz pesmu "Oj, Moravo" i reku ljudi koja je pratila njen kovčeg prekriven cvećem. Bila je to, kažu, sahrana koliku nisu videli od smrti Đure Jakšića. I bila je bez crnih marama i jauka, jer je ona tako želela.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 21:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Radojka je nizala kola kao bisere


Radojka Živković, naša najveća umetnica na harmonici: Sa suprugom Tinetom je snimila 24 ploče i održala 12.500 koncerata širom zemlje i sveta

Slika

"U dupke punoj dvorani hotela "Union", priređena je utakmica na kojoj je učestvovalo dvadeset šest harmonikaša, uglavnom iz Srbije i Vojvodine. Glavni aplauz je požnjela Radojka Tomić"...

Ovi redovi ispisani su na stranicama beogradske štampe, marta 1932. godine, a devojčica iz teksta, rođena u selu Globoderu pored Kruševca, imala je samo devet godina. Bio je to mali početak jedne velike karijere. A, kada se leta 1935. u Kragujevcu održalo prvo jugoslovensko takmičenje harmonikaša, dvanaestogodišnja Radojka je ponovo dominirala, osvojivši i publiku i Prvu nagradu stručnog žirija za interpretacije. Čudo od deteta, kako su je zvali, zakoračila je tada u predvorje Radio Beograda, u kojem će kasnije postati ugledni solista.

Ćerka Tihomira Tike Tomića, poznatog harmonikaša i učitelja muzike, i unuka Mateje Mate Tomića, talentovanog guslara, od ranih dana je pokazivala koliko je muzikalna. Iver, bilo je očigledno, nije pao daleko od klade. Otac najpre nije želeo da se bavi "muškim poslovima", mada je on zapravo "kriv" za ljubav koju je prema harmonici osetila. Logično, dao joj je vetar u leđa, ne skrivajući koliko je ponosan na ćerku. Toliko dece je od njega naučilo i zavolelo da svira, a njegovi najbolji učenici su bili upravo Radojka i Milutin Tine Živković, koji će postati njen kolega i suprug.

Ona je pre Drugog svetskog rata već bila poznato ime u Beogradu, osvojila je scenu i bila ovenčana mnogim priznanjima, dok je Tine svirao harmoniku u orkestru Vlastimira Pavlovića Carevca. Kada je zemlja oslobođena i mir najzad stigao u zemlju, sa talasa Radio Beograda Živkovići su podizali moral i uveseljavali narod. Ona kao solista, a on kao harmonikaš u orkestru "Carevac". Onda su postali duet u porodičnom "Narodnom ansamblu Živković".

MILOVALA JE DUŠU

- Bila je romantik, milovala je dušu, imala je redak senzibilitet muziciranja. Pretočila je note u priču koja je trajala koliko je i ona živela. Bila je zaljubljenik, a to se ne postiže lako, to je Božji dar. Na snimku sa hiljadu harmonikaša, svako će s lakoćom prepoznati harmoniku Radojke Živković, a to je u muzici najteže. Imala je vrhunski stil, bila je talenat koji se rađa jednom u stotinu godina - rekao je virtuoz na hamornici Ljubiša Pavković, dugogodišnji šef Velikog narodnog orkestra RTS.
Postali su prava inspiracija kritičarima, koji su govorili da se sa njima otvorilo poglavlje organizovane estrade u Srbiji. Publika ih je lako zavolela, a njihova kuća u Lamartinovoj 20 je bila centar okupljanja uglednih muzičara. Bilo je opšte poznato da su mnogi, kasnije uspešni, harmonikaši, ovde, u rasadniku znanja, savladali prve lekcije iz struke. Na tom istom mestu su nikle i mnoge plodonosne ideje, pa i ona o osnivanju festivala "Beogradski sabor" i "Ilidža".

Radojka je svirala prvenstveno srpsku tradicionalnu muziku i melodiju ostalih balkanskih naroda, ali i kompozicije koje je sama stvarala. A gradila ih je po modelu folklornih melodija, praveći prava remek dela. Obožavali su je ne samo u Jugoslaviji, već svuda na Balkanu. I šire i dalje, do Amerike i Australije. Jer, stizala je svuda.

Sama ili sa suprugom, poklanjala se na koncertima širom zemlje i sveta, a publika je uvek tražila još. Voleli su kola koja je komponovala, jer su bila u narodnom duhu, a opet originalna i posebna. "Radojkino", "Traktorsko", "Tinetovo", "Vrbničko", "Ćuprijsko" i "Meraklijsko" kolo, samo su neki od njenih bisera o kojima se sa poštovanjem i divljenjem pričalo. I još se priča. I još im se divi.

Njen život je sve do 1997. godine, kada je uradila poslednji snimak, bio neodvojiv od Radio Beograda. Naši najveći umetnici na harmonici i danas tvrde da se u zemlji u kojoj je ovaj instrument prvi i najvažniji, uvek izdvajala virtuoznost Radojke Živković.

Ona nije bila samo voljena, već i hvaljena. Tako je za interpretaciju dobila mnoga velika priznanja, poput Nagrade van konkurencije za izuzetnu muzikalnost i virtuozitet na Međunarodnom festivalu u Langolenu, 1954. godine, kao i nagradu "Vlastimir Pavlović Carevac", 1966, a o njoj je u međuvremenu za UNESKO snimljen dokumentarac "Radojka".

PODRŠKA MLADIMA

Znajući koliko je podrška na početku karijere važna, bračni par Živković je počeo da pomaže darovitim mladim ljudima, pa su pevače pratili na estradi i pokrenuli su mali sastav u kojem je dominirala harmonika. Za njih je to bilo doba velikih koncerata, festivala, radio i TV emisija.
Nekoliko puta je osvojila "Zlatni mikrofon" i prvo mesto u "Talentima sveta". Sa suprugom je nagrađena Ordenom rada sa srebrnim vencem i zvanjem istaknutih umetnika za izuzetno zalaganje. Od svih nagrada, Živkovići, po kojima su se čak zvali gradski harmonika autobusi u prestonici, najviše su se obradovali onoj životnoj, roditeljskoj. Odgajili su sinove Slobodana i Zorana, koji su, baš kao i njihovi potomci, nastavili stopama slavnih muzičkih predaka. Zanimljivo je da je Radojka odbila poziv sina da se preseli kod njih u Australiju. Govorila je da previše voli svoju Srbiju i da ne može da zamisli život van nje.

Radojka i Tine su zajedno objavili 24 velike ploče i održali 12.500 koncerata, od čega 1.200 u dobrotvorne svrhe. Tine je umro posle jednog koncerta u Švajcarskoj 1985. godine, a Radojka se, uprkos bolu koji je gubitkom muža i kolege doživela, ni tada nije odrekla harmonike. Poslednji javni nastup je imala 2000. godine, a samo dva meseca pre nego što će se pridružiti svom Tinetu, gledali smo je na televiziji. Bio je 14. avgust 2002. kada je umrla, a sahranjena je na Novom groblju.

U želji da sačuvaju uspomenu na lik i delo žene koja ih je proslavila, a nikada nije istupila kao da je bolja i drugačija od njih, meštani Globodera su osnovali manifestaciju "Radojkino kolo". Tako njena harmonika nikada neće prestati da svira...


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 21:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Bosa Ranković, bolničarka u Balkanskim i Prvom svetskom ratu


Za nesebičnu pomoć i humanost dodeljena joj je medalja "Florens Najtinegl". Bila je udata za pisca Svetolika Rankovića, koji je rano preminuo od tuberkuloze

Slika
Kolo srpskih sestara u Derventi

Toliko žena je zadužilo Srbiju, ali ih je istorija sakrila ili ih je vremenom prekrio "debeo" sloj prašine. O nekima nismo saznali više od imena i prezimena, iako zaslužuju da im se klanjamo. Među heroinama kojima bismo morali da se divimo, ali ne možemo koliko bi trebalo, jer nema dovoljno podataka, nalazi se i Bosa Ranković. Ostali smo uskraćeni čak i za njenu individualnu fotografiju, tako da možemo samo da zamislimo kako je izgledala. Nepoznati su nam čak i datum i godina njene smrti.

Šta onda znamo o njoj? Da je rođena 1872. godine i da je u vreme kada žene mahom nisu išle u školu, ona "iskočila" iz tog šablona. Inteligencija i marljivost su tom "skoku" doprinele. Četiri godine je sedela u klupi Više ženske škole, a potom je otišla na dvogodišnje usavršavanje. Sa diplomom i statusom obrazovane i fine devojke, mogla je da parira uglednim i bogatim gospođicama. Udala se za profesora veronauke i pisca Svetolika Rankovića, kojem su u Garašima, u roditeljskom domu hajduci napali porodicu i ubili oca Pavla, a majku mučili. On je uspeo da pobegne i dovede pomoć. Bosa i Svetolik su dobili troje dece, ali njihova sreća nije potrajala, jer im je od tuberkuloze umro najmlađi naslednik. Ubrzo je, 1899, preminuo i on, a Bosa je ostala mlada i siromašna udovica. Moralo je da prođe nekoliko godina da bi dobila muževljevu penziju, pa je sve vreme jedva sastavljala kraj sa krajem.

Bila je na glasu lepe žene koja snažnom harizmom na svakog ostavlja utisak, ali od rane mladosti je plenila i svojom humanom crtom. Odlučila je da, 1908, upiše kurs za bolničarke u okviru Crvenog krsta, jer je želela da pomaže drugima. Tako je već godinu kasnije počela da radi u Vojnoj bolnici u Beogradu, gde je lečila pacijente. Kada se dogodio Balkanski rat, prvi, pa drugi, Bosa je dane i noći provodila na infektivnom odeljenju Beogradske bolnice. A onda je, sredinom 1914, sa bolesnicima evakuisana u Niš. Dok je trajao Prvi svetski rat, sve vreme je bila među ranjenicima. Ništa joj, tako hrabroj i humanoj, nije bilo teško niti strano. Situacija je bila takva da je morala da bude glavni asistent hirurzima prilikom važnih operacija, ali i da menja lekare i ostale bolničarke, da se snalazi i spasava živote kako zna i ume. Pomagala je i u Leskovcu, Kragujevcu, Aranđelovcu. Zarobljena snegom i ledom, u šatoru je lečila vojnike, a zbog povlačenja srpske vojske, ostala je sa 52 srpska i osam neprijateljskih

ranjenika u Prizrenu. Bugari su im 1916. godine dozvolili da odu odatle.
Kada se Veliki rat završio, Bosa je mogla da skine bolničarsku uniformu i počne da vodi miran život. Bila je obrazovana i sposobna, ali ona se samo prebacila u Glavnu vojnu bolnicu. I glasno je zahtevala da se osposobi za rad. Već su je cenili i lekari i bolničari, jer su iza nje bila konkretna dela, a među onima koji su ležali u bolničkoj postelji je bila omiljena.

Slika

- Vredno je videti kako je slušaju svi bolesnici u njenom odeljenju i kako se bez pogovora potčinjavaju njenim naredbama. Izgleda da joj je sudbina, pored lepote i inteligencije, podarila i veliko milosrđe, jer ona nikada ne oseća teškoće kada bolesnima i nevoljnima pruža pomoć - ostao je zapis profesorke Poleskije Dimitrijević Stošić.

Bosa je sve vreme bila aktivna u radu Crvenog krsta i uglednog društva "Kneginja Ljubica", a među prvima je pristupila Ženskoj stranci. Borila se za ravnopravnost žena, uvek na delu, nikada samo na rečima.

Iako su sve informacije o njoj šture, zna se da je 1931. godine nagrađena medaljom "Florens Najtingel" i da joj je prestižno priznanje, ustanovljeno kao sećanje na jednu od najvećih humanitarki ikada, uručio general dr Žarko Ruvidić. On je bio šef Unutrašnjeg odeljenja Vojne bolnice, ustanove u kojoj je Bosa Ranković nesebično spasavala mnoge živote. Tako je svetsko odličje otišlo tamo gde je trebalo - u ruke heroine Balkanskih i Prvog svetskog rata.


POŽRTVOVANA ČLANICA KOLA SRPSKIH SESTARA

Iscrpljujući rad u bolnici, nije je lišavao želje da bude prisutna i u Kolu srpskih sestara, ženskom, patriotskom, humanitarnom i prosvetnom društvu, osnovanom 1903. godine. U okviru tog rada Bosa je mogla da pokaže koliko je mudra, sposobna, humana i posvećena. Sa ostalim članicama se borila za svoj narod, za prava pripadnica nežnijeg pola, pomagala je vojnike i ranjenike, siromašne i sve one kojima je pomoć bila potrebna.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 21:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Katarina A. Jovanović: U njoj je ključala vrela srpska krv...


Katarina A. Jovanović, filozofkinja i prevodilac, bila je priznata u Švajcarskoj, ali je celog života patila za rodnim Beogradom. Objavila je knjigu "Osnovna posmatranja života" kao "priručnik" za omladinu

Slika

Ona nije učila velike škole, ali je znala daleko više od mnogih koji su svojim imenima pridavali zvučne titule. A sve je to postigla neumornim radom, marljivošću i darovitošću. Imala je bogato enciklopedijsko znanje i ono što je htela, to je i sprovodila u delo...

Ovako je o Katarini A. Jovanović, svojoj velikoj prijateljici, zabeležila Milica Đurić-Topalović. Ta biografija je gotovo jedina zabeleška, objavljena 1961. godine u Parizu, plaćena od sakupljenih priloga njenih poštovalaca, koja je o našoj uglednoj filozofkinji i prevodiocu ostala. Na sve to, nije volela da se slika. Govorila je da nikome nije potrebna njena fotografija, već da je važno ono što ostane u srcu.

Rođena je 8. aprila 1869. godine u Beogradu u domu oca Anastasa, fotografa, litografa i slikara, od kojeg je nasledila bogatu maštu, talenat da posmatra svet oko sebe i da sve to slikovito opiše. Od majke joj je pripala germanska preciznost, potreba da izgradi radne navike i humanost.

Majčina prerana smrt bila je tačka prekretnica za malenu Katarinu koja je do tada, do 12. godine, bila bezbrižna i nasmejana, ušuškana između roditeljske ljubavi i maštarija o moru u koje se trajno zaljubila kao šestogodišnjakinja. Preko noći je morala da odraste i preuzme brigu o mlađem bratu Jovanu, iako otac to od nje nije tražio. Ali ona je osećala da je to njena dužnost. Tako je već u najranijim danima, kako je zapisala Milica, pokazala koliko je plemenita i jaka. I kao što se još u detinjstvu primećivala njena dobrota, kojom je osvajala sve koji bi je upoznali, niko nije ostajao ravnodušan na mudre oči male Katarine.

Rođena je, u tada, patrijarhalnom Beogradu, ali najveći deo života je provela van njega. Napustila ga je kada je imala 16 godina, prateći brata Konstantina. Beogradsku čaršiju je zamenila bečkom, koja je bila meka za sve koji su žudeli za znanjem. Katarina je već, uz književni srpski, odlično govorila nemački, tako da se bez problema uključila u ritam novog podneblja. Mogla je da mu parira intelektom, znanjem i željom da zna sve što se saznati može. Učila je istoriju, uživala u lekcijama iz književnosti, zaljubljivala se u umetnost, bila je zadivljena muzikom. Jezici su joj išli od ruke, pa je započela nove kurseve, učeći i francuski, engleski i italijanski.


ODBILI NjENU POMOĆ

U DOMOVINI Posle završetka Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, došla je u zemlju sa željom da pomogne narodu, pre svega ženama. Imala je dovoljno iskustva i znanja, prevodila je pesme, pisala filozofske traktate... Međutim, nije bila dobrodošla. Otvoreno su joj rekli da ne znaju u čemu bi ona mogla da im pomogne. Bila je tužna i razočarana kada se vratila u Švajcarsku.
Početak Prvog svetskog rata je dočekala u Beču. U Srbiju nije mogla da se vrati, pa se sa bratom sklonila u Švajcarsku. Cirih će postati njena trajna domovina, ali svoju pravu, primarnu nikada neće zaboraviti. Sve do 1899. godine, dok joj je otac bio živ, odlazila je i provodila vreme u njihovoj kući u Kosovskoj ulici. Iako su joj u Švajcarskoj živela oba brata, patila je za Beogradom, govoreći kako ga sanja i mašta da mu se zauvek vraća.

Bol i nostalgiju je zavaravala odlascima u muzeje, danonoćnim posetama bibliotekama, satima i satima provedenim u pozorištu... Prevodila je pesme iz Kosovskog ciklusa i istraživala svet. Tako je sva svoja filozofska shvatanja sažela u knjizi "Osnovna posmatranja života", koju je 1921. godine objavila u Beogradu, kao "priručnik" za srpsku omladinu.

U Cirihu je upoznala Milicu Đurić-Topalović koja je postala njena najbolja drugarica. Zbližili su ih isti pogledi na svet i ostavljenu, a nepreboljenu zemlju. Sačuvana su neka pisma iz kojih može da se zaključi koliko su se poštovale i kakve su bile.

"Milice, voljena moja! Našla sam tvoje divno pismo, ono je svo Ti, svo moja domovina. U tebi ključa srpska krv naša, koja i meni hoće da rastrgne ovo staro srce. Kakva je to sila u meni što zovemo "ljubav", oduševljenje, patriotizam, a nema reči za nju", pisala je Katarina Milici iz Ciriha 21. septembra 1947. godine.

A u oktobru 1953. u pismu joj je priznala da bi volela da je poseti u Parizu, da još jednom zajedno prošetaju po Bolonjskoj šumi, jer bi sa njom imala da razgovara. "Ti si deo moje zemlje, mog Beograda. I to onog starog Beograda", napisala joj je.

Znalo se i da je Katarina bila velika prijateljica sa književnikom i novinarom Vlastom Petkovićem, sa kojim je pomagala bivšim oficirima Vojske Kraljevine Jugoslavije koji su iz Italije, posle fašističke kapitulacije, prešli u Švajcarsku, da se preškoluju. Bilo ih je oko hiljadu, od kojih su, oni što su ostali 1946. godine, osnovali Udruženje Jugoslovena u Švajcarskoj. Njihov predsednik je bio Vlasta Petković, a počasni član Katarina Jovanović.

Patila je kada su joj komunisti posle rata srušili dom u Beogradu. "Neću im nikada oprostiti što su mi uništili moje osmanluke i moju divnu baštu. A već o srušenoj kući i da ne govorimo. Umorna sam od života i umire mi se. Vreme je već da idem", zapisala je Milici u svom poslednjem pismu.

Umrla je 31. maja 1954. godine u Švajcarskoj. Kremirana je i sahranjena na ciriškom groblju Nordhajm, a njena urna, po sopstvenoj želji, položena je pored brata Konstantina. Udruženje Jugoslovena u Švajcarskoj je te godine svoj Književni fond pretvorilo u Srpsku biblioteku "Katarina Jovanović".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ljubinka Bobić - mazna dama britkog jezika


Branislav Nušić ju je obožavao, otkrivši njen raskošni talenat u jeku Velikog rata 1915. godine. Nije igrala samo tokom Drugog svetskog rata, odbila je da zasmejava publiku dok je zemlja okupirana

Slika

Nepuna dva meseca nakon što je 265. put odigrala "Gospođu ministarku", sa talasa Radio Beograda objavljena je tužna vest: "Umrla je Ljubinka Bobić". Bio je 3. decembar 1978. godine kada je ovaj svet napustila mala dama velikog duha, kako su opisivali ovu glumicu nad glumicama. Taj ženski vragolan, kako su joj tepali svi koji su je poznavali opraštajući joj na ponekad grubim i nonšalantno izgovorenim rečima, ta čarobnica smeha, zaustavila je saobraćaj i posthumno. Kada su iz prestoničkog Narodnog pozorišta iznosili njen kovčeg, jedan policajac je sprečio automobile i autobuse da tuda prođu, i to sa samo tri reči: "Prolazi gospođa ministarka". Na večni počinak je ispraćena žena koja nije priznavala starost, pa je često lagala za godine. Nije marila ni za priznanja, pa čak ni za ona velika kojima je bila ovenčana, poput Nagrade za životno delo, Zlatne arene, Zlatnog ćurana... O sebi je govorila da je mondenka, ali da prezire slavu.

- Čuvajte se, jer vreme prolazi, a autogrami blede - opominjala je one koji su nosom znali da paraju oblake.

Plenila je neverovatnom harizmom, dopadljivim stasom, po potrebi maznom dikcijom, a plašila britkim jezikom i činjenicom da bez pardona može svakoga da spusti na zemlju. Psovala je, to je istina, prijatelji su priznavali i dodavali da čak i one sa njenih usana zvuče šarmantno. Pila je i pušila, kao pravi boem. Odbijala je da se njen život smesti u knjigu, jer bi to, tvrdila je, bila biografija za smejanje i plakanje, pa bi više ličila na antibiografiju.

Ljubinka Bobić je rođena 2. januara 1897. godine u Kruševcu. Potekla je iz siromašne porodice u kojoj je petoro dece bosonogo trčalo kroz detinjstvo. U razgovorima je naglašavala da joj je otac Vladislav bio Sremac, a majka Jelisaveta poreklom iz Makedonije, ali su se zajedno obreli na Topčiderskom brdu, gde je Boba odrasla. Govorila je za sebe da je bila živi đavo, pa je u školi svakog dana za kaznu stajala kod furune ili se kući vraćala crvenih ušiju. Nemirna devojčica, bila je prva kad god bi se organizovala neka priredba. Od detinjstva je pokazivala da je predodređena za javni nastup. Govorila je kako je volela da se "nakinđuri", majka je zbog toga istuče, a ona opet po starom. Pa onda izađe na ulicu, ceo komšiluk se smeje...

- A ja idem, izvijam se i mislim da sam najlepša. Idem tako, a iza mene pričaju - "Ova mala će biti glumica".

Slika

I tako je i bilo. Jednog dana je stavila šešir sa šarenom rajskom pticom na širokom obodu i otišla pravo u Narodno pozorište kod upravnika.

- Preporučio me je gospodin Nušić. Hoću da budem glumica - drsko je izjavila mlada Ljubinka, koju je veliki Nušić zapazio 1915. godine u Skoplju, dok je čežnjivo gledala ka teatru, dok se sa porodicom skrivala u ratu.

- Gospođice, angažovani ste - rekao joj je Milan Predić, tadašnji prvi čovek Drame.

I tako je Ljubinka te 1920. godine postala članica Narodnog pozorišta, na čijoj sceni će prve značajne ovacije dobiti sa komadom "San letnje noći". Igrala je u početku sentimentalne devojčice, ali i dečake-mangupe, koji su joj, kao i Raka, nestašni sin glavne junakinje "Gospođe ministarke", pristajali spram temperamenta. Hugo Klajn je još tih prvih dana govorio kako u njoj primećuje čaplinovske mogućnosti velikog talenta, a Nušić ju je obožavao, isto koliko i ona njega. Govorila je da je srećna što na predstavi "Gospođa ministarka" aplauz dobija komediograf, a ne ona.

- Ja i moja haljina samo smo simbolično prisutni - izjavila je, u intervjuu za "TV Novosti", novembra 1972. godine, ministarka sa najdužim stažom.

Početak Drugog svetskog rata, bio je privremeni kraj njene igre.

- Znate, ja igram u komediji, a dok mi je zemlja okupirana, ne bih mogla da se smejem.

Glumačke stipendije su joj omogućile da se jednu sezonu usavršava u Berlinu, a potom u Londonu, gde ju je opčinio Lorens Olivije. Publika je volela da zbog nje dolazi u Narodno pozorište, ali i svuda gde je gostovala, kao Fema iz "Pokondirene tikve", gospa Mica iz "Vlasti", Koštana... Koliko je volela da priča dosetke i pošalice, isto toliko je bila spremna na žučne polemike, raskrinkavanje društva i cinične opaske na sopstveni i bilo čiji drugi račun. Između te dve krajnosti, istina o životu Ljubinke Bobić, koja je u zoru zimskog dana umrla u svom domu u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu, čita se iz njenih reči:

- Moj život može da stane u jednu rečenicu. Radost zbog glume, radost zbog publike, sama radost, ništa više.

ROMANSA SA CRNjANSKIM I RIBNIKAROM

Kada bi je pitali zašto se nije udala, govorila bi da je pozorište skup hobi koji traži celog čoveka. Znalo se da je sa direktorom Politike Vladom Ribnikarom imala lepu romansu, a ona je pričala kako je u to vreme ceo Beograd bio zaljubljen u njene vragolije. Miloš Crnjanski joj je izjavljivao ljubav, a o rastanku sa pesnikom Radetom Draincem je ovako govorila:

- Ja sam bila zvezda kao Merlin Monro i stanovala u palati, a on zahtevao da ostanem kao golubica na njegovoj jadnoj mansardi punoj knjiga i slepih miševa.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Soja - kraljica jugoslovenske režije


Soja Jovanović, prva pozorišna i filmska rediteljka: Komedija joj je bila glavno oružje, kojim se borila protiv svih problema. * Uvek se vodila krilaticom "nemoguće ne postoji, opravdanja nema"

Slika

Bila jednom devojčica koja je mnogo volela tavane. Mrak ni paučina nisu je sprečavali da luta neistraženim prostorom koji je za nju bio raj. Tragajući za zaboravljenim stvarima, jednom je pronašla sablju. I to ne bilo čiju. Pripadala je vojskovođi Iliji Birčaninu.

To je tek prva u nizu zasluga neustrašive i neobične devojčice rođene po imenu Sofija Soja Jovanović. Kad je odrasla, postala je prva srpska pozorišna i filmska režiserka. Njen "Pop Ćira i pop Spira" ušao je u istoriju kao prvi jugoslovenski dugometražni film u boji. Iza nje je ostalo 50 predstava, osam igranih filmova, 15 TV drama, deset lutkarskih predstava, bezbroj radio drama i isto toliko nagrada. Kako? Odrastala je uz junake Volta Diznija koji su je naučili da je sve moguće.

Rođena je u Beogradu 1922. godine u uglednoj porodici. Otac Pavle bio je hemičar, majka Slavka filozof, deda Milan dvorski fotograf, a njegov brat čuveni slikar Paja Jovanović. Kad nije bila na tavanu, Soja je sa ocem odlazila u laboratoriju. Za nju, hemija je bila čarolija, pa ju je rat zatekao kao brucoškinju tehnologije. Od epruveta je, ipak, odustala, pa je upisala glumu na Dramskom odseku Muzičke akademije. Iza kamere zatekla se, naizgled, slučajno. Kada je 1944. godine, kao rukovodilac sekcije za kulturu društva "Ivo Lola Ribar" dobila zadatak da u Narodnom pozorištu organizuje predstavu u čast prvog kongresa omladine, postavilo se pitanje ko će da režira. Izbor je, logično, pao na nju, jer rok je bio jedan dan, a samo Soja je mogla da napravi čudo. I uspela je.

Njena grupa ubrzo je prerasla u Akademsko pozorište u kom su bili Bata Paskaljević, Đuza Stojiljković, Mića Tomić, Rade i Olivera Marković. Sa svojim timom, kako ih je zvala, 1950. godine odlazi u Beogradsko dramsko pozorište gde su prozvani "sektaši" zbog novog duha koji su unosili u rad. Prkos i svetlost bili su, kako je mnogo kasnije otkrila, dva najvažnija simbola u njenom životu.

Uporedo sa pozorištem, oprobala se i u sedmoj umetnosti. Njene prve filmove kritika je propratila rečima: režirao Soja Jovanović. I poznanici su često zaboravljali da je žena, pa joj je tako portir prilikom posete preduzeću u kom joj je radila prijateljica, rekao da je nezgodno da sada uznemirava drugarice jer slave Dan žena.

- Zaboravio je da sam i ja drugarica - kasnije je prokomentarisala.

Režiju je smatrala za ženski posao jer je reditelj, kako je govorila, glumcu majka, a oni su velika deca. Njena strogost prema "deci" ušla je u legendu. I dalje se prepričava kako je za vreme snimanja filma "Pop Ćira i pop Spira", Jovanu Gecu koji se požalio da će izdahnuti u mantiji na 40 stepeni, poručila:

- Oče, morate odoleti svim, pa i paklenim iskušenjima. Još samo tri kadra, a posle kako hoćete. Možete i na onaj svet.

Njen omiljeni Baja Bačić joj je na probi napisao pismo u kom je zavapio: "Ja te volim, možeš i da me tučeš, sve možeš, samo nemoj da vičeš na mene, poludeću. Svakog dana ću ti donositi bombone, samo prestani".

U životu je uvek gledala lepu stranu, a humor je bio neophodan sastojak njenog rada. Zato je tako volela Nušića kog je upoznala još u detinjstvu jer je veliki komediograf bio kum njenom dedi. Zvala ga je vragolanom, a takav je bio i Branko Ćopić koga je takođe obožavala. Bila je čvrsto uverena da je u grotesknom vremenu potrebna čista komedija. Nije razumela kolege koje u umetnost unose crnilo.

- Čemu umetnost koja slika gnojavu ranu? - pitala se.

Humor je bio njeno oružje i u životu. Dok je primala nagradu Bojan Stupica za režiju predstave "Kabare", lopovi su ušli u njen stan i odneli 27.000 maraka. Bila je 1994. godina, novac joj je bio potreban za lečenje, ali uspela je Soja i ovu situaciju da okrene na šalu.

- Tešim se činjenicom da sam u boljoj poziciji od štediša „Dafiment banke” i „Jugoskandika” jer oni se beskonačno nadaju da će svoj novac dobiti nazad, a ja tim problemom nisam opterećena - rekla je Soja.

Umrla je 2002. godine, a na uglu Njegoševe i Maksima Gorkog gde je decenijama živela, postavljeno je spomen obeležje. Decu nije imala, ali je iza sebe ostavila više nego što staje u prosečan životni vek. "Nemoguće ne postoji, opravdanja nema" bila je njena krilatica do samog kraja, pa joj nije bilo lako da prihvati vreme u kom caruju izgovori i nevešta objašnjenja.

- Ako čovek traži, bez obzira na to gde, mora nešto naći, samo ako je uporan i znatiželjan. Ceo život je takav, kao onaj tavan iz mog detinjstva - poručila je žena natprirodne snage.

Ostaće upamćena i kao reditelj filmova "Pop Ćira i Pop Spira", "Put oko sveta", "Sumnjivo lice", "Diližansa snova", "Osma ofanziva", "Orlovi rano lete", TV dramu "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo"...



LjUBAV PREMA PUBLICI

Epitet prvog holivudskog reditelja u Srbiji, Soja je zaslužila jer je radila isključivo za publiku. Predstavu koja nije prikazivana bar sto puta smatrala je promašajem. Isto važi i za film snimljen za odabrani krug ljudi.

- Imam jednu slabost, uvek sam uživala da budem voljena - priznala je.

Nije krila da nema nameru da podučava druge, već da ih zabavi. Ali, primećivala je da kao narod ne umemo uvek da se nasmejemo nekoj pojavi, čime bismo se oslobodili muke.

- Mi hoćemo sve to ozbiljno, pa umesto da se smejemo, postajemo smešni.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Kraljica Marija - bila je "majka" svih Srba


Od rumunske princeze do omiljene vladarke. Pomagala je siromašnima, osnivala bolnice, škole i domove za decu, zbrinjavala samohrane majke i devojke sa sela

Slika

KADA je sa balkona Starog dvora, 8. juna 1922, na čistom srpskom jeziku izgovorila: "Ja vam od srca blagodarim", bespovratno je zadobila ljubav naroda. Rumunska princeza Marija tog dana je postala kraljica Srba, Hrvata i Slovenaca. Imala je 22 godine kada je sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem stala pred oltar Saborne crkve Svetog Arhangela Mihaila u Beogradu, ne sluteći da će "izrasti" u našu najomiljeniju vladarku, "veliku majku" i "kraljicu sunca".

Rođena je 9. januara 1900. godine u saksonskom gradu Gote, kao ćerka rumunskog kralja Ferdinanda i kraljice Marije, unuka kneginje Marije, sestre ruskog cara Aleksandra i praunuka engleske kraljice Viktorije. Zvali su je Minjon, po operi koju je njena majka gledala dok ju je nosila u stomaku. Plava krv joj je omogućila najbolje dvorsko obrazovanje, a potom školovanje u engleskoj Hilfild školi, kojoj su pristup imali samo potomci engleske kraljevske krune. Engleski, nemački i francuski jezik je govorila kao maternji, volela je da čita i istražuje, plenila lepotom i tvrdila da se nikada neće udati. Međutim, mesec dana pošto je u kraljevskom zamku na Karpatima upoznala Aleksandra Karađorđevića, postala je njegova verenica, a uskoro i supruga. Narod ju je dočekao širom raširenih ruku, a ona mu to do kraja života nije zaboravila.

Lako se uklopila u novu domovinu, jer nije gubila ni dana, već je odmah počela da uči srpski jezik i postane Srpkinja "od glave do pete". Učitelj Đura Daničić, bio je iznenađen kojom je brzinom savladala jezik i otrčala kod muža da ga zamoli da više ne razgovaraju na francuskom, nego na čistom srpskom. Aleksandar je bio oduševljen i ponosan dok je sa njom "bistrio" politiku ili pričao o običnim stvarima. Laskalo mu je što ima takvog životnog saputnika. A ona je izučavala narodne običaje, sa radošću proslavljala Svetog Andreja, krsnu slavu Karađorđevića, vozila auto, negovala vrtove... Divili su se njenoj lepoti, sofisticiranom stilu odevanja i elegantnom držanju. Koliko god da je bila posebna, trudila se da ne odskače od okoline, mešajući se sa narodom na ulici, dok je obilazila škole, bolnice, narodne kuhinje, siromašne, ugrožene i bolesne. Sa majkom je za vreme Prvog svetskog rata lečila ranjenike, a tu humanu crtu nije izgubila kao kraljica. Njeno ime se vezivalo uz dobrotvorne balove, ustanove i fondove za pomoć siromašnima, deci bez roditelja, starima i nemoćnima, za "Kolo srpskih sestara", domaćinske škole za samohrane majke i devojke sa sela... Svuda je stizala i svima pomagala.

Kraljevski dom je postao bogatiji za tri sina - Petra Drugog, Tomislava i Andreja. Plemićko poreklo nije ih razdvajalo od ostale dece, jer su ih roditelji tako vaspitavali. Narod je pričao da kraljica Marija na dvor dovodi seosku i siromašnu decu da se igraju sa njenim sinovima, učeći sve mališane zajedno da je skromnost vrlina nad vrlinama.

Kada je iznenada, 9. oktobra 1934. postala udovica, pošto je u Marseju ubijen njen suprug i kralj Jugoslavije, podnela je tragičnu vest dostojanstveno. Kao prava kraljica, bez suza. Posle šoka i nekoliko kapljica za smirenje, očevici su tvrdili da je rekla da je Aleksandar umro vršeći svoju dužnost, a to je smrt koje je dostojan. Na presto je stupio njihov maloletni sin Petar i formirano tročlano Namesništvo koje će vladati do njegovog punoletstva. Kraljica Marija je patila, ali je znala da svet ne može da stane zbog atentata i imala je moralnu odgovornost prema pokojnom suprugu da nastavi putem kojim su zajedno koračali. Utehu joj je pružio humanitarni rad, pa je tako i u dubokoj crnini pomagala narodu.

Kada je počeo Drugi svetski rat, sa dva mlađa sina je otišla u Englesku. Ni na kraj pameti joj nije bilo da se tada zauvek oprostila od Jugoslavije. To je za nju bio privremeni odlazak i u logore širom Evrope je slala pakete hrane i odeće za zarobljene Srbe. Da Nemci ne bi otkrili ko ih šalje, a stizali su redovno svake nedelje, potpisivala se samo kao Marija K. Đorđević, da bi narod znao ih kraljica nije zaboravila. Nije koristila nijednu vladarsku privilegiju, izabrala je da živi na običnom seoskom imanju udaljenom 80 km od Londona, koje je 1946. zamenila sličnim u Kentu. Na Trećem zasedanju Avnoja, Karađorđevićima je zabranjen povratak u zemlju, ali niko nije mogao da joj zabrani da pomaže svom narodu. U oktobru 1959. godine joj je čuveni predsednik Francuske Šarl de Gol dodelio krst Ordena legije časti.

U posleratnim danima bila je tužna i usamljena, a utehu je pronalazila u poljoprivrednim poslovima, slikala je i vajala. U jednom engleskom listu je izašla vest da je kraljica Marija od Jugoslavije, u svojim pedesetim godinama, postala student umetničke škole. Ipak, zdravlje ju je izdavalo. Jedna operacija za drugom, težak reumatizam, paraliza leve strane tela, prikovali su je za krevet.

Kraljica od Jugoslavije je umrla 22. juna 1961. godine u snu, sahranjena je u Vindzoru, na privatnom groblju Frogmor, blizu svoje prababe, engleske kraljice Viktorije. Njeni posmrtni ostaci su preneti u Srbiju 29. aprila 2013, a odlukom Višeg suda u Beogradu rehabilitovana je 14. aprila prošle godine.


UDOVIČKU APANAŽU DELILA NARODU, PRODAVALA NAKIT DA KUPI LEKOVE


Udovička apanaža kraljice Marije iznosila je šest miliona dinara godišnje, ali je ona koristila samo četvrtinu. Ostalo je namenila u dobrotvorne svrhe, za siromašne i bolesne u Srbiji. Vodila je brigu o Društvu Crvenog krsta, stavila je potpis na Povelju o pravima deteta, pomogla je da se izgradi Dečja klinika u Tiršovoj ulici i Institut za onkologiju.

Bolesna i nemoćna, prodavala je lične dragocenosti da kupi lekove, čak je morala da se odrekne i najomiljenijeg dijamantskog prstena, koji joj je kupio voljeni suprug Aleksandar.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 60 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker