Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:29


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 12 Apr 2014, 23:07
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Lepe, ali i borbene i uporne

Delo "Spomenar - znamenite žene srpske" istoričarke Ljiljane Čubrić vraća iz zaborava 12 heroina. Portreti knjeginje Ljubice, kraljice Natalije, Mine Karadžić, Katarine Ivanović...

Slika
Vilhelmina Karadžić Vukomanović, Katarina Ivanović, kneginja Ljubica i kraljica Natalija Obrenović

NAJZNAMENITIJE Srpkinje zaslužile su mnogo više pažnje nego što im je dato, a literatura o njima je, uglavnom, oskudna. Njihovim životnim pričama pozabavila se istoričarka Ljiljana Čubrić, upravnica Muzeja Vuka i Dositeja, u knjizi "Spomenar - Znamenite žene srpske", koju je objavio Zavod za udžbenike. Ona je iz zaborava vratila 12 najumnijih žena, od naše prve slikarke Katarine Ivanović do prve pesnikinje Milice Stojadinović Srpkinje.

- U knjizi sam dala životne priče onih žena koje su se prve u svom okruženju usudile da, kako je o sebi govorio Vuk Karadžić, "tumarnu kroz trnje da bi oni koji idu za njima lakše prošli" - ističe autorka. - Obrazovanje su stekle u Švajcarskoj, Francuskoj, Nemačkoj, Austriji, u začetku građanske klase u Srbiji, bile su lepe, tragične, ali i borbene. Ipak, pre svega bile su uporne, a da nisu bile takve teško da bi nešto postigle.

Jedina junakinja knjige koja je bila nepismena jeste prva kneginja obnovljene Srbije, Ljubica Obrenović, supruga kneza Miloša. I pored toga, u literaturi piše da je žena na kojoj su "ostale oči" budućeg kneza Miloša bila umna, razumna i prema svima dobra.

- Ne zaboravljajući svoje gazdinsko poreklo, kada je htela - umela je da pokaže ko je i šta je - kaže Ljiljana Čubrić. - Ljubaznošću je pridobijala okolinu. Govorila je lepo i lako, ali i ubedljivo. Uvek se trudila da učini kakvo bogougodno delo i pomogne sirotinji. Umela je, kad je to potrebno, da razgovara sa narodom. Uz svog muža, Ljubica je u 19. veku svakako bila najpopularnija ličnost u narodu. Neki stranac, koji je tridesetih godina posetio Srbiju, zapisao je: "Srbi dobro cene svoju kneginju i kada bi njen muž slučajno umro, javno je mišljenje da bi namesništvo kneževsko pripalo Ljubici".

PROGNANA
- ELISAVETA Načić bila je prva žena arhitekta u Srbiji - podseća Ljiljana Čubrić. - Projektovala je crkvu Aleksandar Nevski, Osnovnu školu "Kralj Petar Prvi", čuveno stepenište koje sa Kalemegdana vodi ka francuskoj ambasadi, i mnogo toga što je sačuvano samo na fotografijama, jer je uništeno u bombardovanjima. Kraj njene karijere bio je slavoluk na Terazijama 1913. u čast pobednika iz balkanskih ratova na kome je pisalo: "Još ima neoslobođenih Srba". Zbog te rečenice za vreme okupacije tokom Prvog svetskog rata internirana je u logor u Mađarskoj. Tamo je upoznala albanskog revolucionara profesora Luku Lukaija, za koga se udala. Više nije mogla po tom progonu da se bavi arhitekturom, sve delatnosti u zemlji bile su joj zabranjene, i s mužem odlazi u Skadar...
Autorka knjige iznosi brojne primere Ljubičine hrabrosti. Kada je u boju na Ljubiću Miloš uzmakao pred Turcima i sa vojnicima se vratio kući, Ljubica je rekla: "Kecelje ženske pašite, a mi žene idemo da se bijemo...!"

Mada nije bila srpskog porekla, u knjizi o znamenitim ženama srpskim neizostavna je kraljica Natalija, supruga kralja Milana Obrenovića. O njoj je austrijski nadvojvoda Rudolf rekao: "Srpski narod mnogo voli svoju kraljicu, a ona voli srpski narod mnogo više od kralja i mnogo se trudi oko vojske". Čubrićeva ističe da se malo zna o nepravdi koja je prema njoj učinjena. Koliko je narod voleo, govori to da su, kada je proterivana iz Srbije, na beogradskim ulicama organizovane demonstracije. Vraćena je u dvor, ali je sledeće noći, ipak, krišom proterana.

Čubrićeva ukazuje na to da su sudbine znamenitih žene naše istorije uglavnom bile tragične. Srpsku vojsku pratile su bolničarke, a među njima i najveća srpska slikarka Nadežda Petrović. Ona je 1915. umrla u Valjevskoj bolnici od tifusa, negujući ranjenike i bolesnike.

Tokom Prvog svetskog rata bolničarka je bila i prva žena lekar u Srbiji - Draga Ljočić. Ona je u miru morala je da osnuje privatnu bolnicu, jer nikada nije dobila dozvolu da radi u državnoj. Čak je bila prinuđena da naknadno pred komisijom tada poznatih lekara polaže poseban ispit da se dokaže, iako je imala diplome iz Ciriha i Ženeve i specijalizaciju očnih bolesti. Naša Jovanka Orleanka, Milunka Savić, devet puta je ranjavana u balkanskim i Prvom svetskom ratu. Jedina je žena ovenčana svim vojnim odlikovanjima, kako našim tako i međunarodnim.

- Od kad je počeo da saobraća, čuveni voz "Orijent ekspres" kasnio je samo jednom i to sa beogradske železničke stanice - piše Ljiljana Čubrić. - Kada je 1928. u Francuskoj obeležavana deseta godišnjica savezničke pobede u Prvom svetskom ratu, francuski ambasador, koji je prisustvovao ukrcavanju u voz srpskih zvaničnika i generala, slučajno je primetio Milunku Savić. Začuđen, upitao je zašto ona ne ide, odgovorila je da nema novca za to. Znajući za sve njene ratne zasluge, prolaznici su za tili čas sakupili novac, ambasada Francuske je obezbedila potrebnu dokumentaciju, a putnici "Orijent ekspresa" sačekali su je da se ukrca na voz.

Znamenite Srpkinje najčešće su bile usamljene, a i one koje su se i udale ostale su udovice i nikada više nisu stekle životnog saputnika. Mina Karadžić je već prešla tridesetu kada se udala za Aleksu Vukomanovića, bratanca kneginje Ljubice, koji je godinu dana po venčanju umro. Ostala je sama s detetom, brinula se o ocu, majci, bratu koji je raskalašno živeo. Njih dvoje su jedini od 13 Vukove dece nadživeli roditelje. Minin sin je umro u 19. godini - po jednoj verziji od tuberkuloze, a po drugoj u ruskom ruletu.

Istraživajući Ljiljana Čubrić je došla i do Minine prepiske sa prvom pesnikinjom Milicom Stojadinović Srpkinjom.


ZABORAVLJENE

MEĐU pomalo zaboravljenim ženama iz naše istorije je Katarina Milovuk. Ona je osnovala Prvu žensku učiteljsku školu, a njenom zaslugom kasnije je nastalo Kolo srpskih sestara, sa osnivačima Delfom Ivanić, ćerkom nekadašnjeg hercegovačkog vojvode Ivana Musića i Nadeždom Petrović. Prva moderna balerina bila je Marija Maga Magazinović. Uvela je balet na našu scenu i bila je prva žena novinar.

- Mnogo je sarađivala sa Vukom Karadžićem, prikupljala mu narodne umotvorine, a kada je umro, radila je sa Minom - objašnjava naša sagovornica. - Boraveći u Beču kod Vuka i Mine upoznala je crnogorskog vladiku Njegoša. Postoji priča da je Njegoš, kada ju je video, rekao: "Ja poeta, ona poeta, da nijesam vladika, eto kneginje Crnoj Gori." Da li je to tačno, niko ne može da potvrdi, ali je poznato da su je mnogi prosili.

I Miličina sudbina je bila tragična. Braća su je prekorevala što je umesto da se uda i bavi kuhinjom i šporetom izabrala pero, i kako kaže "samo'rana sa knjigom ostala". Pošto su joj umrli roditelji, preselila se u Beograd, gde je završila drugujući sa rakijskom bocom. Njeni savremenici su zapisali da se pijana i čupava teturala beogradskim ulicama, da su je deca ismevala, gađala kamenčićima... Život heroina ove knjige se preplitao, pa je perom Milice Stojadinović Srpkinje zabeležen boravak Katarine Ivanović u Beogradu.

- U vreme kada je žena u javnom životu Evrope bila istinsko čudo, jedna darovita gospođica drznula se da postane slikar. Prva sjajna zvezda umetničkog panteona, prva Srpkinja akademik bila je Katarina Ivanović. Danas je teško i zamisliti do koje je mere četrnaestogodišnja crnooka devojčica zapanjila patrijahalnu porodicu kada je glasno i odlučno rekla da želi da postane "živopiskinja". Dalekovidi trgovac Georgije Stanković rekao je da će sve učiniti da tako i bude, pa je finansirao njen slikarski pohod i obrazovanje. Kada je odlučio da svoju štićenicu pošalje u Peštu, kod tada najboljeg slikara Mađarske Jozefa Peškija, nije ni slutio da je narodu darovao prvu ženu slikara.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Jun 2014, 20:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ženski svet nesalomive Mage


Marija Magazinović, začetnica modernog plesa i borac za prava dama. Prva novinarka na ovim prostorima. U ratu bila bolničarka i doživela i tužnu ljubavnu priču

Slika

U vreme kada je rođena, ženski glas se u Srbiji, ali i u celoj Evropi, nije čuo dalje od kuhinje. Ovu nepravdu pokušaće da ispravi upravo ona. Marija Maga Magazinović, rođena 1882. godine u Užicu, bila je prva žena novinar, bibliotekarka, nastavnica, začetnica modernog plesa, učenica glume Maksa Rajnaharta, vizionar, sanjalica, kritičarka balskog "pirlitanja" i provodadžisanja, zagovornica širokog obrazovanja žena.

Kada je otac Risto dobio posao krojača u Narodnom pozorištu, Magazinovići su se preselili u Beograd. Tada počinje Magino "inficiranje" umetnošću, "gutanje" predstava, marljivo učenje, igranje i pevanje u KUD "Obilić". Snovi polako postaju stvarnost.

Maga je još kao devojčica stajala hrabro, gledala široko. Ježila se i na pomisao da živi u muškom svetu. Čvrsto je rešila da ga menja. Do tada je vodila dvostruku „igru” - pred drugima je bivala ono što se od nje očekuje, a krišom je osvajala prostor svoje slobode. U trenutku kada je, posle Više ženske škole, upisala Filozofski fakultet, Maga je započela bitku za ravnopravnost žena. Bio je to sam početak 20. veka, kada su, kako se smatralo, devojke bile privilegovane, jer su mogle da studiraju sa statusom - vanredni student. Zar tako?! Pitala se Maga i krenula u rušenje ove "privilegije".

- Ideš uredno na predavanja, radiš revnosno, često savesnije od mnogih redovnih slušalaca, a ovamo nikakva prava. To je bio prvi korak u mojoj borbi za feminizam - zapisala je u svojoj knjizi "Moj život", koja je objavljena 32 godine posle njene smrti.

Uz podršku koleginica, izborila se da devojke od 1902. godine dobiju indeks redovnih studenata. Kada je osnovala Klub studentkinja, njena aktivnost na rodnoj ravnopravnosti postala je još glasnija. Maga čita zabranjene knjige, sarađuje sa Narodnom bibliotekom, prvi put u istoriji srpskog novinarstva jedna dama piše i postaje urednica rubrike "Ženski svet" u "Politici", predaje u novoosnovanoj Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji.

DVA ZLATNIKA ZA POSAO

Dok se u jednom patrijarhalnom društvu borila za prava i slobode žena, bila je "opominjana" čak i od vlasnika "Politike" Vladimira Ribnikara, koji joj je dao dva zlatnika akontacije za posao koji je dotad bio rezervisan za muškarce. - Gospođice Mago, nećete uteći sudbinama tolikih žena. Sa zasukanim rukavima, opasani belom keceljom, kao i sve "poštene žene", pažljivo ćete stavljati na sto činiju sa supom, dok će vaš oficir otpasati sablju, skinuti mundir i podvrnuti rukave od košulje, pa kusajući slatko supu uštinuti ženicu za obraz i reći joj: "Pile moje", a potom pevušiti "Rado ide Srbin u vojnike". I želi još više. Zagledana je u Evropu. Tu će je "dočekati" profesor Brana Petronijević, koji će joj dati vetar u leđa i odvažiti je da školovanje nastavi u Nemačkoj. I, tako se Maga odmetnula u novu akademsku avanturu. Od te 1909. godine pohađa glumu kod velikog Maksa Rajnharta, balet kod Šarlote Šniter, uči igru, plastiku i ritmiku kod Elizabete i Izadore Dankan. Ponesena onim što je videla i naučila tokom četvorogodišnjeg usavršavanja, vratila se u Beograd, da bi sa Zorom Pricom osnovala Školu za recitaciju, estetičku gimnastiku i strane jezike.
Iz Nemačke se nije vratila sama. Još manje praznog srca. Vratila se sa Gerhardom Gezemanom, čovekom kojeg je upoznala na časovima glume i čekala svakog dana u berlinskoj Aveniji pod lipama. Ovaj student glume i slavistike, pored Mage je savladao srpski jezik, zavoleo naše pisce, postao kolekcionar naše poezije. Prsten na ruku stavio joj je u Sabornoj crkvi u Beogradu, 1914. godine, kada se zaposlio u Prvoj muškoj gimnaziji. A, onda je počeo Prvi svetski rat...

U danima kada beže kroz Srbiju i kada je u ratu radila kao bolničarka, Maga je zatrudnela. U zbegu je i rodila sina - Harolda Rajka. Gerhard uskoro sa srpskom vojskom prelazi Albaniju, odlazi u Švajcarsku, a njihov potomak umire. Kada je Maga stigla u Švajcarsku, saznala je da se čovek s kojim je želela da ostari - zaljubio u drugu. Ovde se jedna ljubavna priča, ipak, ne završava. Maga je prihvatila da je kraj tek 1916. godine, kada se iz Lucerna vratila sa njihovom ćerkom Rajnom.

Ni rat ni nesrećna ljubav nisu ugušili njen duh. Nastavila je da se usavršava u Nemačkoj, da putuje, režira, osmišljava koreografije... Društvo nije imalo sluha, pa je njena Škola za ritmiku i plastiku zatvorena 1935. godine, ali je i do tada uspela da ostvari mnoge smele koreografije. Srbija očito nije bila spremna za moderan ples, pa se Maga okrenula radu na "Studentskoj folklornoj grupi" koju je osnovala 1936. godine. Sa njom je obišla Nicu, Hamburg, Carigrad, gostovala na Olimpijskim igrama u Berlinu... Posle rata, vodila je folklornu grupu u "Abraševiću", a u baletskoj školi predavala ritmiku i ples.

Bila je istrajna i predana svom radu do samog kraja. Umrla je 1968. godine. Iza nje su ostala mnoga pisana dela, tragovi borbe za ravnopravnost žena, vrhunski plesači i baletski igrači koji su izašli iz njene škole. Ostala je u Užicu i ulica sa njenim imenom...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Jun 2014, 22:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ksenija Atanasijević, najučenija žena na Balkanu


Slika

Prva dama doktor nauka u našoj zemlji. Bila je jedna od naših vodećih mislilaca, objavila je 400 naučnih studija, ali je njen rad u otadžbini sve vreme osporavan. Hapsio je Gestapo, a posle rata i OZNA


Nikada nije bila lepa, ali je imala ženstveni šarm i umela je da se otmeno odene. Vrlo vižljiva i slabačka, ostavljala je utisak dame koja živi samo za smisao i koja je iznad čisto ženskih kaprica i koketerije, a uz to je vrlo prirodna i simpatična.




Ovako je Milan Jovanović Stojmirović, novinar i diplomata, opisao prvu Srpkinju doktora nauka. Ksenija Atanasijević ušla je u istoriju kao prva žena koja je, 1922. godine, doktorirala na Beogradskom univerzitetu. Bila je jedna od naših najvećih mislilaca, objavila je 400 naučnih studija i rasprava, prevodila je klasična filozofska dela, borila se za prava dama, dobijala pozive da predaje u inostranstvu, ali je njen rad u otadžbini sve vreme osporavan. Jer je bila žena.

Bila je marljiva gimnazijalka, a potom studentkinja filozofije kod profesora Branislava Petronijevića, koji je važio za "strah i trepet". I Ksenija se u jednom pismu žalila prijateljici da su njegova predavanja fiziološki neizdrživa, pa studenti padaju u nesvest. I kako to ponekad biva, taj isti cenjeni, ali strogi Petronijević, prepoznaje Ksenijin dar i neformalno je proglašava svojom naslednicom. Bio je to prvi susret tadašnje stanarke Svetogorske ulice sa čaršijskom zavišću, koja će je pratiti do kraja života. Kao prašinu, "vetar" je počeo da raznosi priče o njenoj ljubavnoj vezi sa Petronijevićem.


Posle diplome osnovnih studija, Ksenija se usavršava u Parizu i Ženevi. Imala je 28 godina kada je odbranila doktorsku disertaciju "Brunovo učenje o najmanjem". Bio je prepun amfiteatar tog dana kada je prvi put u istoriji kandidat bila - žena. U komisiji su osim Petronijevića, sedeli i Milutin Milanković, Dragiša Đurić, Veselin Čajkanović i Nikola Popović. S namerom da istaknu kako je Ksenija "pametna kao muškarac", Petronijević i Milanković su postavili pitanje: "Kolega, da li je sve u redu sa hormonima naše kandidatkinje?"

Slika

Briljantna biografija ostala je da čeka da je neko nagradi. Velika većina profesora bila je protiv da Ksenija postane docent. Iako je postojalo zvanično obrazloženje za ovu odbijenicu, istina je bila jasna - problem je u polu. Profesor dr Miloš Trivunac na sednicama Univerzitetskog veća javno je opominjao:

- U nekim krajevima u Srbiji žene i dalje ljube u ruku i mlađe muškarce, a vi hoćete da katedru docenta date jednoj mladoj devojci.

Čekajući bolje sutra, Ksenija ne gubi vreme. Piše, drži filozofska predavanja i puni sale, predaje u gimnaziji... A, onda joj se zaslužena sreća najzad osmehnula, kada je izabrana za docenta Filozofskog fakulteta. Dogodilo se to na razočaranje većine, ali na radost nekih velikana, poput Jovana Cvijića i Mike Alasa. Etnolog Tihomir Đorđević pozdravio ju je rečima:


PORODICA

Kao šesto dete uglednog lekara i upravnika Opšte bolnice Svetozara Atanasijevića, Ksenija je na svet došla 1894. godine u Beogradu. Novi život je rođen, ali je jedan, nažalost, ugašen. Ksenijina majka Jelena, potomak ugledne svešteničke porodice, umrla je odmah posle porođaja. A kako joj je 12 godina kasnije preminuo i otac, brigu o devojčici je preuzela njena maćeha.
- Čestitam vam gospođice, ušli ste u pakao.

Posle četiri godine docentskog rada, Savet fakulteta ju je izabrao za vanrednog profesora, ali je odluku moralo da potvrdi Univerzitetsko veće. Međutim, tada zvanično počinje njen "progon", kojem je, da li zbog ljubavne osvete ili potrebe da otkloni svaku sumnju o njihovoj vezi, "kumovao" niko drugi do dr Petronijević. Ksenijin izbor je poništen, optužena je za plagijat, jer je, pisalo je, u jednom članku citirala izvesnog autora, a nije navela njegovo ime i naziv dela. Kasnije, kada je ponovo podnela dokumenta, zamereno joj je da se nedovoljno učtivo javlja pojedinim profesorima i da drugim autorima piše polemičke tekstove protiv kolega. Izmučena borbom protiv vetrenjača, 1936. godine napušta univerzitetsku karijeru, u trenutku kada Enciklopedija Britanika uvršćuje njen rad na spisak relevantne literature za proučavanje ličnosti i dela Đordana Bruna.

Kada je počeo Drugi svetski rat, Ksenija ponovo drži filozofska predavanja, ali prihvata i poziv prosvetne vlasti. Radi u Ministarstvu prosvete, potom u Univerzitetskoj, pa u Narodnoj biblioteci. Međutim, borbenost i nagon za pravdom sve vreme joj ne daju mira. Pre rata staje u odbranu Jevreja, odbija da potpiše "Apel srpskom narodu" beogradskih intelektualaca, Gestapo je hapsi. Lisice joj, posle rata, stavlja i OZNA.

Slika

Njen bivši kolega, profesor Dušan Nedeljković, sada je dekan Filozofskog fakulteta i predsednik Komisije za ratne zločine, koji za Kseniju traži smrtnu kaznu. Iz zatvora je, ipak, puštaju "samo" uz kaznu gubitka građanskih časti, a sve njene knjige stavljaju se na listu zabranjenih. Bilo je to novo poglavlje u njenom životu, ali ni tada ne gubi volju da piše, prevodi, predaje. U poznim godinama udala se za udovca dr Milana Markovića, poznatog rendgenologa.
Ksenija je 1981. godine umrla od moždanog udara i sahranjena na Novom groblju u Beogradu. Grobnica je posle nekoliko godina prekopana, jer jedna od naših najvećih intelektualaca nije imala potomke. Niko nije plaćao održavanje groba Ksenije Atanasijević...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Jun 2014, 22:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika
Урош Предић, Ксенија Атанасијевић, 1917.

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Jun 2014, 23:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
I Evropa se divila hrabroj Šapčanki


Draga Ljočić, prva lekarka i žena oficir na Balkanu: Bila je četvrta dama na Starom kontinentu sa univerzitetskom diplomom medicine. Napustila Švajcarsku i krenula u pomoć našim ratnicima

Slika

Šapčanka Draga Ljočić je četvrta žena u Evropi koja je stekla univerzitetsku diplomu doktora medicine. Ne samo što je bila prva žena lekar u Srbiji, već i prva Srpkinja oficir, s činom poručnika sanitetske službe Vojske Kneževine Srbije. Draga je već kao iskusan lekar 1878. u Cirihu zvanično postala "doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti". Bogatu praksu stekla je na bojnim poljima južne Srbije u srpsko-turskim ratovima.




Draga je 1876. bila pred diplomiranjem, kad je srpska vojska krenula u rat za oslobađenje južnih krajeva. Hrabra studentkinja je istog trenutka napustila Švajcarsku i krenula u pomoć ratnicima Srbije. U znak priznanja za rad u bolnicama i u krvavim bitkama kakva je bila na Šumatovcu, dobila je čin sanitetskog poručnika. Doslovno iz ratne bolnice Draga je 1878. otišla u Cirih i diplomirala, a zatim se ponovo zaputila u Srbiju da radi kao prva žena lekar. To je izazavalo otpor u tadašnjem Ministarstvu unutrašnjih dela, u čijoj nadležnosti je bilo i zdravstvo.

"Ja sam svršila Medicinski fakultet na Univerzitetu ciriškom i položila doktorat kao doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti, što dokazujem priloženom diplomom. Na osnovu ovoga molim g. Ministra da mi izvoli dati dozvolu da u Beogradu praktikujem. I ako bi trebalo još kakav uslov da ispunim, molim g. Ministra samo neka narediti izvoli i to ću ispuniti", pisala je odlučna Draga.

Intervenisao je i njen ratni komandant, načelnik saniteta dr Vladan Đorđević, pa je ministar pristao da Draga dobije dozvolu za lekarsku praksu, ako položi državni ispit. Komisija u kojoj su bili najugledniji srpski lekari toga doba Vladan Đorđević, Mladen Janković i Đorđe Klinkovski proverili su Dragino znanje i dali joj odličnu ocenu.

TALENTOVANA PORODICA

Draga je imala sedam godina kada je porodica izgubila imanje u parnici sa bogatom šabačkom porodicom. Ogorčen na presudu, njen otac Dimitrije je platio crkvenjaku da zvoni na sva zvona, a ljudima koji su se okupili oko crkve je rekao: "Umrla je pravda i nju danas sahranjujem". Nastavio je da radi kao pekar da bi školovao decu. Draga je osnovnu školu završila u Šapcu, a potom u Beogradu upisala Višu žensku školu. Visoko obrazovanje stekla su i dva Dragina brata. Đura je završio Vojnu akademiju, a na studijama u Parizu i Cirihu stekao diplomu inženjera. Svetozar je završio Vojnu akademiju i postao profesor.
Ipak, ona nije mogla da se zaposli u državnoj službi jer tadašnji zakoni to ženama nisu dozvoljavali. Zato je 1879. otvorila privatnu praksu u kući svog brata u Gospodar Jevremovoj u Beogradu. Već sledeće godine postala je član Srpskog lekarskog društva, što je bilo izuzetno priznanje, ali su joj od jake prehlade stradala pluća. Zbog komplikacija je 1880. otišla na lečenje u sanatorijum na Krimu, zahvaljujući koleginici Mariji Fjodorovnoj Siebold, koja je kasnije i sama došla u Srbiju da radi kao lekar.

Kad je 1882. Milutin Garašanin postao ministar unutrašnjih dela postavio je Dragu za pomoćnika lekara u Opštoj državnoj bolnici, najvećoj medicinskoj ustanovi tadašnje Srbije. U januaru 1883. ona se udala za opozicionara Rašu Miloševića, jednog od osnivača Radikalne stranke i člana njenog Glavnog odbora. Gospođa Draga Ljočić Milošević bila je prva Srpkinja koja je posle venčanja zadržala i svoje prezime. Početkom oktobra 1883. izbila je Timočka buna, a krajem meseca uhapšen je njen suprug. Samo osam dana pošto je Draga rodila kćerku, preki sud u Zaječaru je 28. novembra osudio Rašu Miloševića na smrt. Kralj Milan ga je istog dana pomilovao, a smrtna kazna zamenjena je šestogodišnjom robijom. Draga se našla u nezavidnoj situaciji, morala je da nastavi s privatnom praksom i da brine o bebi, mužu zatvoreniku i njegovim starim roditeljima.

Kad je 1885. izbio srpsko-bugarski rat radila je u tri beogradske bolnice: Opštoj državnoj, Infektivnoj i Bolnici za ranjenike smeštenoj u Velikoj školi. Posle poraza na Slivnici osuđeni radikali su pušteni na slobodu, pa se 1. januara 1886. Raša Milošević vratio kući. Krajem iste godine, na svet je došla njihova druga kćerka Radmila. Ona je kasnije nastavila majčinim stopama, studije medicine završila je u Cirihu i od 1911. je radila u Opštoj državnoj bolnici.

U decembru 1886. ministar Garašanin je unapredio Dragu Ljočić u "lekara sekundanta", ali ona i dalje nije bila izjednačena u pravima s kolegama, pa se u maju 1889. obratila ministru tražeći ravnopravnost u službi. Kao odgovor dobila je - otkaz. Zatim se zaposlila u Upravi monopola kao honorarni lekar, a sa Sarom Karamarković 1904. je osnovala "Materinsko udruženje", ustanovu koja je imala zadatak da smanji smrtnost odojčadi i zbrine napuštenu decu.

Slika

Zahvaljujući preduzimljivosti dr Drage, udruženje je sledeće godine dobilo zgradu u Studentskoj ulici u kojoj je otvoren "Dom za nahočad". Ona je bez ikakvog honorara lečila i učenice Radničke škole pri beogradskom Ženskom udruženju. Platu je primala samo u Fabrici duvana i šibica, gde su je radnici zvali "svojom majkom".

DAME VAN ZAKONA

Ministarstvo unutrašnjih dela Kneževine Srbije je 1878. odugovlačilo da dr Ljočić da zvanično odborenje za lekarsku praksu, jer tadašnji zakoni nisu predviđali da žene mogu da budu lekari. U tome Srbija nije bila izuzetak, naprotiv, vreme je pokazalo da je bila i liberalnija i brže davala prava ženama od većeg dela Evrope. Ugarski ministar prosvete je tek u novembru 1895. izdao dozvolu "da se ženskinje puštaju na univerzitet".
Iako stalno u sukobu s predrasudama, dr Draga je postala krajem 19. veka idol Beograđana, pričao je akademik Aleksandar Deroko. U intervjuima i memoarima on je isticao da je progovorio zahavaljujući doktorki Ljočić.

Postala je poznata i širom Evrope, jer se i nemačka štampa divila ženi lekaru i učesniku ratova iz Srbije. Kad su počeli balkanski ratovi, doktorka Draga imala je 57 godina i zdravlje joj je bilo narušeno, ali to je nije sprečilo da 1912-1913. radi danonoćno u ambulanti za građanstvo i sirotinju i u bolnici beogradskog dobrotvora Nikole Spasića.

Tokom Velikog rata organizovala je slanje paketa srpskim zarobljenicima u nemačkim i mađarskim logorima. Njen suprug Raša i kći Radmila s vojskom prelaze preko Albanije, idu na Krf, pa na Solunski front. Tek kad se vratila se u Srbiju 1919. dr Draga je i formalno dobila zvanje lekara, a 1920. je postala prvi predsednik Društva beogradskih žena lekara. Umrla je 5. novembra 1926. i sahranjena u Beogradu.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 20 Jun 2014, 00:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Jelisaveta Načić - Velika graditeljka Beograda


Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta koja se školovala u Srbiji: Blistavu karijeru je završila na početku Prvog svetskog rata, kada je odvedena u logor u Mađarskoj

Slika

Na padini ispod današnjeg hotela "Moskva", nekada je bilo imanje porodice Načić. Iste one koja je posedovala kuće i okućnice u Hilandarskoj ulici, a čije su se kočije iznajmljivale za svečane kraljevske događaje. U toj, bogatoj trgovačkoj familiji, 1878. godine rođena je Jelisaveta. Nepunih 18 godina kasnije, izrasla je u devojku koja je miraz potrošila na školovanje. I to ne bilo kakvo! Postala je studentkinja prve generacije arhitekture u Srbiji, prva žena sa tom diplomom i konačno - prvi glavni arhitekta Beograda. Ne zaboravimo, bio je to veliki podvig u Srbiji s kraja 19. veka, u kojoj su muškarci "kolo vodili".




Jelisaveta Načić je imala samo 22 godine kada je postavljena za crtača - tehničkog pripravnika u Ministarstvu građevina. Kada je položila državni ispit, izborila se za mesto stručnjaka u Inžinjersko-arhitektonskom odseku u opštini. I tu je debitovala. U to vreme državne službe su bile namenjene samo onima koji su odslužili vojni rok, što znači - ne i za žene. Konkurs za izradu idejnog rešenja za projekat crkve Svetog Đorđa u Topoli, prepoznala je kao šansu za sebe. Treće mesto koje je osvojila, otvorilo joj je vrata u novi svet. I vreme joj je išlo na ruku. Početkom 20. veka, Beograd ima tendenciju da preraste u pravu prestonicu. Kao pečurke posle kiše niču javni objekti, uređuju se gradske površine, donosi se Građevinski pravilnik za varoš... Jelisaveta je tu da osmisli rešenje za Mali Kalemegdan, po idejnoj skici Dimitrija T. Leka. Ona kreira Malo stepenište od zelenog kamena, kojim se i danas ponosimo kada se penjemo na tvrđavu sa strane francuske ambasade. Mlada graditeljka Beograda zadužila nas je Terazijskim platoom, koji je tada dobio potpuno novi izgled i sjaj, ali i ogradom Savskog šetališta, razorenim u Prvom svetskom ratu.

SAKRALNI OBJEKTI

Kao autor projekta crkve u Štimlju na Kosovu i Metohiji, posvećene Svetom Arhangelu Mihailu, navodi se njeno ime. Prvo idejno rešenje dala je i za crkvu Aleksandra Nevskog u prestonici, čija je izgradnja počela neposredno pred Balkanski rat, pa su radovi stali i završeni 1930. godine, sa drugim arhitektom na čelu.
Najveće zasluge, međutim, pripadaju joj za projekat škole kod Saborne crkve, kasnije nazvane "Kralj Petar Prvi", gde su njen talenat i smelost došli do izražaja. Zgrada je podignuta u razdoblju između 1905. i 1907. godine na mestu nekadašnje osnovne škole na Varoš kapiji. Projektovala je 1912. godine i zgradu Paviljona za tuberkulozne bolesnike na Vračaru, koja je posle rata porušena, kao i prvu kružnu peć i druga postrojenja za izradu opeke. Prema njenim projektima, izgrađeni su i prvi radnički stanovi u današnjoj ulici Đure Đakovića, koji su u to vreme bili ne samo funkcionalni, nego i avangardni.

Jelisaveta je bila na sve boljem glasu, pa je počela da dobija i narudžbine za izradu projekata privatnih kuća u prestonici. Tako je, 1904. godine, lični pečat ostavila na domu knjižara Marka Markovića, na uglu Kapetan Mišine i Jovanove ulice, koja je kasnije proglašena za kulturno dobro. Zahvaljujući njoj, istakla se i kuća Arse Drenovca, na uglu Kosovske i Kondine ulice, koju je projektovala 1907. godine.

Međutim, njena karijera je prekinuta u uzletu. Kada je počeo Prvi svetski rat, Jelisavetu su odveli u logor Nežider u Mađarskoj. Razlog za ovaj čin je navodno bio natpis na slavoluku, koji je projektovala u okviru urbanističkog plana Terazija, na kome je pisalo "Ima još neoslobođenih Srba". Kasnije je verovala da joj je to bila sudbina, kako bi, baš u logoru, upoznala budućeg supruga - intelektualca i revolucionara Luku Lukaija. Posle rata, njih dvoje su otišli u Dubrovnik, a Jelisaveta je stavila tačku na karijeru. Jedni su za to krivili njeno bolno iskustvo iz logora, drugi su govorili da je rekla sve što je imala da kaže, a treći da se posvetila novoj ljubavi - porodici.

Slika

Pionirka ženske arhitekture u Srbiji umrla je 6. maja 1955. godine u Dubrovniku. Iza nje su ostala vredna dela, ali još vrednija misao:

- Koliko je lepota priroda dala Beogradu, a koliko mu je malo čovek dao. Kad se poredi izgled sadašnjeg Beograda sa izgledima pojedinih velikih varoši, tek se može videti koliko Beograd nimalo ne odgovara jednoj varoši 20. veka i pred kako velikim zadatkom stoji Beograd, koji sa ovakvim svojim uređenjem kakvo danas postoji ne odgovara nijednoj većoj dobro uređenoj palanci evropskoj, a ne prestonici. No, za podizanje jedne varoši pored zauzimanja opštine, potrebno je zauzimanje i pojedinaca, zauzimanje njenih kapitalista i pojedinih društava. A glavni faktor je novac - milioni - sa kojima smo mi tako siromašni.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 20 Jun 2014, 00:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Naša Jovanka Orleanka


Sofija Jovanović dobila je čak 13 ordena zbog zasluga u Velikom ratu. Njen lik našao se i na nemačkoj dopisnici s natpisom "Dama-vojnik u borbi 1912. godine", a slika u uniformi objavljena je na ilustraciji pariskog "Malog žurnala" s potpisom "Heroina Srbije“

Slika

Lepotica i heroj, ratnica i dama... Sve je ovo bila Sofija Jovanović - dobrovoljac i narednik srpske vojske u ratovima od 1912 do 1918. godine, žena koju su Francuzi nazvali "srpska Jovanka Orleanka".




- Čak 13 ordena je dobila moja prabaka – kaže za "Život plus" Sanja Krsmanović Tasić, dramaturg, glumica i ponosna praunuka Sofije Jovanović.

Ona je napravila predstavu "Priče hleba i krvi" o hrabroj prabaki, koja počinje konstatacijom da je potrošački svet poništio kulturu sećanja u korist "kulture zaboravljanja". Umetnica priznaje da je otkrivanjem Sofijine istorije doživela sopstvenu metamorfozu.

- Shvatila sam svu veličinu podviga moje prabake, rođene Beograđanke, kćerke čuvenog mesara Jovanovića iz Dušanove ulice. Imao je on mnogo kćeri i glasno žalio što nema "sina junaka, osvetnika Kosova". Iako je bila devojčica, kad joj je otac umro, Sofiji su se te reči urezale u dušu - priča Sanja.

Slika

Sofija je bila lepotica maturantkinja kad je izbio Prvi balkanski rat. Odsekla je kosu i javila se Narodnoj odbrani kao dobrovoljac - četnik. Prošla je test pred komisijom koju su činili apotekar Karić, kapetan Voja Tankosić i major Vasić zvani Gorski car. Dobila je dobrovoljačku objavu i uniformu i prošla obuku u Prokuplju i Vranjskoj Banji. Vatreno krštenje imala je na Crnoj Čuki i Veljoj Glavi, kao prva žena borac u srpskoj vojsci. U tim teškim borbama u oktobru 1912. živote je izgubilo više od 1.400 srpskih boraca.
- Sofija je u tom paklu stekla prvi orden na kome piše "Osvetnici Kosova", kao što je njen otac želeo. Detalje podviga ne znam, jer nije volela da priča o ratu. Govorila je da je njena generacija ratni vihor shvatila kao svaku drugu stihiju, nepogodu od koje se treba štititi udruženim snagama - objašnjava Sanja.

Pokazuje sliku lepotice u uniformi, utegnutoj fišeklijama, sa komitskom kratkom puškom. Sofija je krstarila iza neprijateljskih linija, izvodila diverzije i iznenadne napade. Na njenim grudima nizala su se odlikovanja, a francuski reporteri nazvali su je "srpska Jovanka Orleanka". Njen lik našao se i na nemačkoj dopisnici s natpisom "Žena-vojnik u ratu 1912. godine", a slika u uniformi objavljena je na ilustraciji pariskog "Malog žurnala" 1912. s potpisom "Srpska heroina - gospođica Sofija Jovanović".

Po okončanju Drugog balkanskog rata, uniformu je zamenila haljinom i zaposlila se kao činovnica u Direkciji železnice. Nažalost, mir je potrajao samo nekoliko meseci. Posle Sarajevskog atentata iskusnim ratnicima bilo je jasno da se sprema napad na Srbiju. Kada je rat objavljen, Vlada iz Niša je naredila vojsci da ne brani prestonicu na granici, po savetu saveznika. Beograđani, među kojima i 22-godišnja Sofija, mislili su drugačije.

Slika

- Predati Beograd bez borbe? Nema čoveka kome bi tako nešto palo na pamet - odsečno je govorila Sofija.
U noći između 28. i 29. jula 1914. ona je bila učesnik prve bitke Velikog rata, u kojoj je razbijen austrijski desant na Beograd. Ušla je u sastav Sremskog dobrovoljačkog odreda, čiji je zadatak bio da krstari iza neprijateljskih linija u Sremu. Komandovala je prvom grupom srpskih boraca, koja je prešla na neprijateljsku teritoriju. Vojska je tražila dobrovoljce da pređu Savu, izvide neprijateljske položaje i preseku telefonske žice koje su vodile od austrougarske karaule s druge strane Savskog mosta do štaba u Zemunu. Prva se prijavila Sofija, koju su ratni drugovi u šali zvali Sofronije zbog muške hrabrosti, a sa njom su išli Miroslav Golubović, Predrag Karaklajić, Pavle Arsenić i Milivoje Lazarević.

Slika

- Poneli su i dve srpske zastave. Prešli su reku i iznenadili autrougarsku posadu koja se razbežala. Uništili su telefonske komunikacije, a Sofija je na karaulu stavila srpske zastave, koje su neprijatelji videli iz Zemuna. Pokupili su austrougarsko naoružanje i municiju i pod topovskom vatrom vratili se u Beograd - priča Sanja Krsmanović Tasić.

To nije bio njen poslednji pohod na neprijateljsku teritoriju. Branioci Beograda ispreli su legendu o crnokosoj devojci opasanoj redenicima i bombama, koja noću prelazi Savu i uništava topove koji su rušili Beograd. Sofija je učestvovala i u strašnoj bici na Drini, kad je srpskoj vojsci nestalo topovske municije. Srpska artiljerija postali su četnici, koji su u noćnim napadima bombama čistili neprijateljske rovove. Baš kao i u presudnim trenucima Kolubarske bitke...

Slika

U oktobru 1915. godine Nemačka je povela ofanzivu na Srbiju, a crnokosa lepotica u uniformi je bila deo krvavih borbi od Ade Ciganlije do poslednje odbrane Beograda, na Dorćolu, pod komandom majora Dragutina Gavrilovića. I Sofija je tako postala jedna od onih koji su "izbrisani sa spiska živih".
- Preživela je i albansku golgotu, učestvovala 1918. u proboju Solunskog fronta. Bila je ranjavana, izgubila je deo stopala i ostala invalid. Za junaštvo je dobila 13 odlikovanja i postala najodlikovanija žena u Velikom ratu - ponosno ističe Sanja Krsmanović Tasić.

NA ŠTIKLAMA BEZ DELA STOPALA

Sofija Jovanović se posle vojničke golgote udala za ratnog druga i nije se pojavljivala u javnosti.

- Baka je bila prava dama. Ponovo je obukla haljine i visoke štikle, ne znam kako je to uspevala bez polovine stopala. Posvetila se kući i nije tražila nikakve povlastice. O ratu nije pričala osim da je bio surov, užasan, ali da se za zemlju moralo dati sve, da je to bio dug otadžbini. Nije očekivala da joj otadžbina za prolivenu krv plati na bilo

koji način. Bila je razočarana salonskim ratnicima, koji su se posle rata laktali za privilegije. Tako je srpska Jovanka Orleanka ostala zaboravljena, naročito posle Drugog svetskog rata. Kada je umrla, u nasleđe sam dobila 13 ordena, pažljivo umotanih u čipkastu belu maramicu – otkriva praunuka.

NEOBIČAN SAN

Krajem devedesetih godina prošlog veka, u jugonostalgičnim intelektualnim krugovima Beograda, bili su moderni antiratni pozorišni komadi.

- Igrla sam u uličnoj predstavi, na kostim sam stavila 13 ordena moje prabake. Iste noći sam je sanjala. Dugo me je gledala svojim strogim tamnim očima. Osetila sam stid zbog igre s njenim odlikovanjima. Probudila sam se i ozbiljno zamislila, u kakvim mukama i užasima je to ordenje stečeno. Bio je to prvi korak u otkrivanju tajne istorije moje prabake Sofije - iskrena je Sanja.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 20 Jun 2014, 00:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Olivera žrtvovala sebe za domovinu


Princeza Olivera Lazarević, najmlađa kći kneza Lazara prihvatila je da bude talac opstanka otadžbine, pristankom da uđe u brak sa sultanom Bajazitom. Nije odrekla pravoslavlja, a osvojila je srce vladara od koga su svi drhtali

Slika

Sudbina princeze Olivere Lazarević je antička tragedija koja se dubinom ističe čak i u velikoj tami srpske katastrofe posle Kosovskog boja. Najmlađa kći kneza Lazara i kneginje Milice prihvatila je da bude talac opstanka Srbije, pristajanjem da uđe u politički brak i u harem sultana Bajazita, koji joj je na Gazimestanu pogubio oca.




Odluku o ovoj žrtvi donele su zajedno princeza Olivera i kneginja Milica, gospodarica Srbije - zemlje koja je u samoubilačkoj pobedi na Gazimestanu žrtvovala najbolje vitezove kako bi zaustavila osmanlijsku plimu ka Evropi.

Umesto zahvalnosti za podvig, zbog koga je turska sila ustuknula, vojska verolomnog Zapada napala je s leđa srpske zemlje. Ugarski kralj Sigismund prešao je Savu i Dunav pustošeći sela i gradove Šumadije. Sramni pohod nazvao je krstaškim ratom protiv pravoslavnih "šizmatika". Jug Srbije su pljačkale turske bande. Vuk Branković je započeo građanski rat smatrajući da on treba da vlada Srbijom, makar kao vazal. Plemići i vojska verni Lazarevićima nisu znali protiv koga pre da se bore.

Princeza Olivera i kneginja Milica prelomile su između dva zla, a državni Sabor je potvrdio odluku da Srbija bude vazal Osmanske imperije, koja makar nije tražila od Srba da menjaju veru za koju su izginuli na Kosovu.

Cena mirovnog sporazuma bila je tada uobičajena - politički brak. A ipak užasna. Silni Bajazit je bio čovek koji je odrubio glavu knezu Lazaru. Princeza Olivera odgajana je na srpsko-romejskim dvorskim tradicijama, osim što je govorila nekoliko jezika, posedovala je i diplomatske veštine. Iz Kruševca se 1391. uputila u razrušeni Adrijanopolis, koji je postao Jedrene - evropska ratna prestonica Osmanlija. Na tužnom putu ka dvoru neprijatelja, sestru je pratio mladi knez Stefan, koji je kasnije postao despot. Prema predanju, srpski narod im je ceo put zasuo ružama, svestan ogromne žrtve prelepe princeze.

Domina despina

Po povratku u Srbiju Olivera je živela uz brata u Beogradu. Samo se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1423. pominje "domina despina" (gospodarica despotica), "časna gospođa od krvi svetloga Despota i od njegovog je dvora" koja je posetila sestru Jelenu Balšić Hranić. Posle ugarskog preuzimanja Beograda, jedno vreme je živela na dvoru Đurđa Brankovića u Smederevu, novoj srpskoj prestonici. Neko vreme živela je i u Dubrovniku, a oko 1440. se vratila u Srbiju gde je ubrzo preminula. Ne zna se gde je sahranjena.
Ponosita Olivera nije završila kao beznačajna konkubina Bajazita, koji je zbog žestoke naravi nazvan Jildrim-Munja. Lepa, učena i gospodstvena "kaurka" nije se odrekla pravoslavlja i osvojila je srce sultana od koga su svi drhtali. Dolazila je iz iste kulture kao i Bajazitova majka i baba, koje su bile vizantijske plemkinje.

Svedočanstva turskih hroničara puna su jeda na Oliveru, koja je brzo postala najvoljenija žena od četiri zakonite kadune. Zapisali su da se silnik zbog nje ponašao kao "nevernik", pio je vino i pokazivao neuobičajenu blagost prema njenom bratu, knezu Stefanu i Srbiji, jer je praktično jedina zadržala status države na Balkanu, makar i vazalne.

Samo je Oliverin uticaj na Bajazita održavao u životu Stefana, koji je uz pomoć majke i sestre sazrevao u izuzetnog vojskovođu i državnika, što nije moglo da promakne Osmanlijama. Sultanovom okruženju nije se nimalo dopadalo što jedan "kaur", vazal, stvara vojsku i državu. Olivera je uspešno ometala mnoge smrtonosne spletke protiv Stefana i obaveštavala ga o stanju na osmanskom dvoru. Zahvaljujući njoj, u Srbiju su vraćene mošti Svete Petke. Bajazit se smejao ženskom sujeverju ne shvatajući da je povratak moštiju za Srbe bio znak da će opstati na svojoj zemlji. Sultanova kaduna je na osmanskom dvoru izvezla i pokrov za ćivot Stefana Prvovenčanog u Studenici.

Prava sablazan za istočnjake bilo je to što je Bajazit vodio Oliveru sa sobom u vojne pohode, smatrajući njeno nenametljivo znanje i savete dragocenim. Mongolska invazija pod vođstvom kana Tamerlana bila je sudbonosna za Bajazita, Oliveru i Stefana. U bitku kod Angore, današnje Ankare, srpski knez je kao vazal doveo, kako su zabeležili hroničari, 5.000 srpskih oklopnika. Oni su promenili tok bitke, za koju se činilo da će trajati kratko, jer je ogroman deo Bajazitove vojske prešao na Tamerlanovu stranu. Stefan je znao da Tamerlanova pobeda znači prodor njegove horde ka Evropi i pustošenje Srbije. O srpske oklopnice su se kao o greben razbijali talasi mongolskih jurišnika. Pala je i noć, a Srbi su i dalje stajali, iako je Tamerlan zarobio Bajazita i Oliveru, kojoj je naredio da mu služi vino pred turskim vladarom, što je bilo veliko poniženje za sultana.

Neki istoričari navode da se sultan zbog poniženja ubio ispivši otrov skriven u prstenu. Osmansko carstvo time je obezglavljeno i raspalo se. Tamerlan je bio toliko zadivljen hrabrošću srpske vojske da je obustavio neprijateljstvo i omogućio Oliveri da se mirno vrati kući, oslobodivši čak i srpske zarobljenike. U Konstantinopolju je Stefan od romejskog cara dobio titulu despota, a od Tamerlana je izdejstvovao oslobađanje Olivere. Posle 12 godina od napuštanja Srbije, ona se s bratom vratila u otadžbinu, gde se zamonašila i ostala savetnik i oslonac Stefanu do kraja njegovog života. Veliki istoričar Stojan Novaković smatrao je da je Olivera Lazarević imala ključnu ulogu u održanju srpske države u najtežim vremenima.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 20 Jun 2014, 00:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Katarina Ivanović, umetnica, lepotica i rodoljub


Srpsko učeno društvo ju je 1876. godine izabralo za počasnog člana, čime je postala prva Srpkinja sa tako visokim nacionalnim priznanjem. Narodnom muzeju u Beogradu je poklonila 24 slike

Slika

BILA je naša prva slikarka, počasni član Srpskog učenog društva, prva žena koja je kod nas naslikala istorijsku kompoziciju... U mnogo čemu - bila je prva.




Katarina Ivanović na svet je došla 1811. godine, u porodici uglednog građevinskog preduzimača iz mađarskog grada Vesprema. Detinjstvo je provela u gradu Stolni Beograd i od najranijih dana bila "inficirana" željom da slika. Njen dar je, srećom, prepoznao bogati trgovac Đorđe Stanković i nije štedeo novac da je pošalje na školovanje u Peštu. U ateljeu Jozefa Peškog, mlada umetnica je ovladala četkicom i bojama. Bila je očarana svetom koji joj se otvarao na platnu. Tu je, 1834. godine, nastao njen prvi autoportret. A onda je otišla u Beč, gde joj je grofica Čaki, 1835. godine, pomogla da upiše Akademiju za likovnu umetnost, u vreme kada je za dame to bio - nedozvoljen "posed".

Posle pet godina, kreće njena slikarska avantura po evropskim sokacima. Italija, Holandija, Francuska - tu je iskrcavala svoje kofere da bi učila, saznavala, stvarala. Iz svakog grada je, gladna znanja, "ukrala" poneku važnu lekciju. Početkom 1844. godine odlazi na usavršavanje u Minhen, gde joj se, studirajući istorijsko slikarstvo, otvaraju novi vidici.

Sve vreme je, međutim, težila da dođe u zemlju svojih predaka, dok je boravila u Beču, intenzivno je učila srpski jezik. Katarina je u Beograd zakoračila 1846. godine, puna nade i velikih očekivanja. Želela je da pomogne svojim Srbima, da im otvori oči i da proširi vidike mladim ljudima željnih obrazovanja. Ali, bila je žena... A to je značilo da se njen glas jedva čuo i da njeni snovi o razvoju grada na dve reke ne mogu biti ostvareni.

Slika


Dok je boravila u Beogradu, naslikala je dva portreta kneginje Perside, supruge Aleksandra Karađorđevića. I to nije prošlo toliko slavno. Kako nije stekla zasluženo priznanje, ostala je bez zaposlenja koje bi odgovaralo njenom talentu, pa je 1847. godine, pomalo razočarana, napustila našu prestonicu i vratila se u Stolni Beograd. Tu je provela ostatak života.

PESMA SIME SARAJLIJE


IAKO je slabo govorila srpski jezik, Katarina je bila veliki rodoljub, koji je iskreno želeo da pomogne svom narodu. Time je "kupila" i slavnog pesnika, Njegoševog učitelja, Simu Milutinovića Sarajliju. Očaran njenim intelektom i lepotom, 1837. godine posvetio joj je jednu od najpoznatijih rodoljubivih pesama - "Trojesestarstvo".
U periodu između 1865. i 1873. godine, stvarala je delo "Osvajanje Beograda 1806.", koje se smatra trijumfalnim početkom istorijskog slikarstva. Iako su, kako se govorilo, na njenoj slici sevale puške i buktao plamen, Katarinin talenat tada nije prepoznat. Ali, kasnije će greška biti ispravljena...

Srpsko učeno društvo ju je 1876. godine izabralo za počasnog člana, čime je postala prva Srpkinja sa tako visokim nacionalnim priznanjem. Bila je i iznenađena i raznežena:

- Ovo je za mene najlepše, najblagorodnije odlikovanje. Za žensku u ovom dobu još nečuveno - ushićeno je pisala Katarina.

Poneta ovim činom, odlučila je da preostali opus pokloni Beogradskoj srpskoj akademiji. Do 1880. godine u Narodnom muzeju su se našle 24 njene slike, a priložila je i 1.000 forinti za osnivanje fonda sa njenim imenom.

- Nadam se da će Srbi odati poštu mojim delima i da će me držati u svome spomenu - rekla je slikarka.

Slika

Katarina je preminula u Stolnom Beogradu 22. septembra 1882. godine. Iza nje je ostalo 38 slika. Na inicijativu Društva prijatelja Narodnog muzeja, 1967. godine njeni posmrtni ostaci preneti su u Beograd na Novo groblje. Tako se vratila gradu kojem je toliko želela da pomogne.


NAJPOZNATIJA DELA

U NjEN umetnički opus spadaju uglavnom portreti, istorijske žanr-kompozicije, a veliki uspeh je postigla komponujući mrtvu prirodu. Najpoznatija dela su: "Autoportret" (1836), "Portret mladog muškarca" (1837) "Grožđe s korpom" (1838), "Srpski Homer" (1839), "Portret Sime Milutinovića Sarajlije" (1840), "Italijanski vinogradar" (1842), a u drugoj polovini 19. veka naslikala je portrete kneginje Perside Karađorđević, vojvode Stevana Knićanina, "Beograđanku"...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 11 Jul 2014, 00:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Dama u poslaničkoj klupi


Milica Tomić, prva žena urednica lista, ćerka Svetozara Miletića i supruga Jaše Tomića, bila je ispred svog vremena. Pisala o praznoverju naših žena, strahu od lekara, higijeni, o modi, vaspitanju dece

Slika

Bila je i ostala u senci ne samo jednog, nego dva muškarca. A opet, ostala je upamćena kao jedna od najznamenitijih Srpkinja s kraja 19. i početka 20. veka. Ćerka najznačajnijeg srpskog političara u Vojvodini (tadašnjoj Ugarskoj), Svetozara Miletića i supruga političara, novinara i publiciste, Jaše Tomića, promišljala je i delovala daleko ispred svog vremena. I pola.




Milica Tomić (1859-1944), rođena Novosađanka, po obrazovanje je išla u Peštu i Beč, usavršavajući znanje na četiri svetska jezika. Pripremala se za studije medicine, od kojih je morala da odustane kako bi preuzela obaveze, tada drugi put uhapšenog, oca. Po varoši se govorilo da je politički prvak Srba u Ugarskoj imao velika očekivanja od svoje ćerke, pa ju je čak oblačio kao dečaka, od malih nogu je vodio na službena putovanja i upoznavao sa saradnicima. Pripremao ju je za vrli, hrabri svet. Tako je Milica još kao devojčica bila „inficirana” politikom, pa nikog nije iznenadilo kada je sa nepunih 20 godina počela da uređuje očev list "Zastavu" i piše prve tekstove. Uspešno se nosila sa ovim bremenom, ali je, po izlasku oca iz zatvora, zbog njegove bolesti i povlačenja iz javnosti, morala da potraži novog urednika najvažnijeg političkog glasila Srba u Ugarskoj. Tako je 1885. godine na scenu stupio radikalski prvak Jaša Tomić, koji je postao urednik lista, ali i Miličin muž. Iz ljubavi? Iz koristi? Mišljenja na tu temu bila su podeljena.


- Ova veza je izazvala buru u javnosti i komentarisana je najčešće kao brak iz obostranog koristoljublja. Jašu su optuživali da se oženio kako bi se domogao "Zastave", preko koje je mogao da širi svoja politička načela i uticaj i tako popravi materijalno stanje, a Milicu da se udala kako bi list opet stekao brojnu čitalačku publiku i tako dobio dobru finansijsku osnovu - navodi Sofija Božić, autorka dela "Milica Tomić: Stremljenje ka modernom".

Ovaj brak je obeležen skandalom, koji se odigrao na nivou savremenih političko-medijskih afera. Naime, Miša Dimitrijević, vlasnik i izdavač "Branika", glasila Liberalne stranke, u obračunu sa protivnikom Jašom Tomićem, optužio je i Milicu zbog određenih ideja i stavova. On je odlučio da ode još dalje, pa je u javnost pustio njeno devojačko ljubavno pismo, kako bi kompromitovao supružnike. Tomić mu je, te 1890. godine, vratio - ubistvom.

Slika

Neposredno pre toga, Milica se ozbiljno posvetila borbi za ženska prava, na šta ju je upravo podsticao suprug. Ona je bila „krivac” osnivanja prve ženske čitaonice u Novom Sadu - "Posestrime", čija je preteča "Poselo Srpkinja". Ova ustanova je zamišljena kao oaza Novosađanki željnih obrazovanja i društveno korisnog rada, u kojoj je Danica Tomić bila prva učiteljica, a Ljubica Jerković njena prva predsednica. U zimskom periodu ovaj „rasadnik” znanja za dame je bio na „točkovima”, pošto su njene članice po okolnim selima organizovale programe predavanja, čitanja i pevanja. Ova čitaonica je imala i svoje "Dobrotvorno društvo", iz čijeg fonda se pružala pomoć bolesnim i siromašnim. Za vreme Prvog svetskog rata, udruženje nije radilo, ali je potom obnovljeno i nalazilo se u sastavu "Narodnog ženskog saveza" Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.


Doprinos opismenjavanju i edukaciji pripadnica nežnijeg pola, Milica je dala i osnivanjem (1911. godine) časopisa i kalendara "Žena". Tako se, kao prva dama urednica lista, izborila za prostor u kojem je mogla da ukaže na nedostojan položaj sugrađanki, njihovo marginalizovanje usled muške dominacije, preteranu brigu oko ručka i kućnih obaveza. Ova žena ispred svog vremena je pisala i o praznoverju Srpkinja, njihovom strahu od lekara, nedovoljnoj higijeni, o modi, vaspitanju dece.

Borbu za žene, Milica je krunisala neposredno po završetku Prvog svetskog rata, kada je postala jedna od sedam poslanica Velike narodne skupštine, čijom inicijativom su dame dobile pravo glasa. Međutim, ubrzo posle toga, po osnivanju jugoslovenske države, žene su to isto pravo - izgubile.

Kada je, 1922. godine, umro Jaša Tomić, njegova supruga je odlučila da se povuče iz javnog života. Velika žena, koja je ime dobila po Milici Stojadinović Srpkinji, umrla je u 85. godini. Gotovo zaboravljena. Danas u Srbiji ne postoji nijedan spomenik niti ulica koja nosi njeno ime.


Slika

"ŽENU" UBILA VERESIJA

U poslednjem broju Miličinog časopisa, uoči Božića 1921. godine, objavljena je "Oproštajna reč" urednice:

- "Žena" se bavila svim pitanjima, koja se odnose na život žene i poziv njezin. Raspravljala je u iscrpnim člancima, a i u omanjim, pa i sitnim beleškama, sve što može da koristi ženi u društvu, u kući, u kujni, pri vaspitanju. Međutim "Žena" ne može dalje, ubila ju je veresija.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 83 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker