Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 03:49


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 19:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Marija pomagala svima nesebično


Marija Popović Trandafil, najveća srpska dobrotvorka, dobila je orden Crvenog krsta za pomoć ranjenicima u srpsko-turskom ratu 1876. Svu imovinu je zaveštala Matici srpskoj i SPC

Slika

"Ja sam u čitavom svom veku samo jedan dan bila siromašna, a to je bilo kada smo 1849. godine pri požaru novosadskom bežali, te smo u Varadinu gradu, pri zatvorenim kapijama, morali gladovati, jer ni za koje novce ne mogasmo ništa od jela nabaviti. Kad se setim tog dana, onda osetim šta je glad i sirotinja i zato ja činim i pomažem sirotinji - zapisao je Andra Gavrilović u knjizi „Znameniti Srbi XIX veka”. Ovako se Marija Popović Trandafil "pravdala" pred drugima za sva dobra koja je nesebično činila. A bilo ih je mnogo...

Malo je Srba koji znaju kakva je dobročinstva činila ova dama, ni većina Novosađana ne bi mogla da se pohvali znanjem o svojoj sugrađanki. I dok svakodnevno šetaju Zmaj Jovinom, Dunavskom ili Pašićevom ulicom, ne razmišljaju da su neka od najlepših zdanja u tim "šorovima" pripadala njoj i da ih je zaveštala gradu Novom Sadu. Mnoga plemenita dela stoje uz ime ove zadužbinarke.

Marija Popović je rođena decembra 1814. (negde stoji 1816) godine u cenjenoj i bogatoj porodici grčkog porekla. Kao i sve devojčice iz uglednih kuća u to vreme, učila je "slova, račun, Bibliju i ručni rad". Znalo se još da joj je odlično išlo sve što ima veze sa ekonomijom, što se moglo pripisati i genima, ali i da je dobro govorila nemački jezik. Roditelji su joj rano umrli, pa je brigu o njoj preuzeo rođak Hadži Kira Nikolić, trgovac iz Osijeka. Zbog toga se u mladosti potpisivala njegovim prezimenom, ali je vrlo brzo u zvaničnim dokumentima postala - Trandafil. Imala je samo 16 godina kada ju je staratelj, ne tražeći njen pristanak, udao za trgovca iz Erdelja. I on i Jovan Trandafil su shvatili taj brak kao unosan posao. Mladoženja je dve decenije bio stariji od mlade, tako da je dobio ne samo mladu ženu, nego i miraz kojim je mogao da proširi trgovinu krznom i pravo da se nastani u Novom Sadu. Platio je taxam concivlitatis i postao slobodan građanin, stekavši mogućnost da tu trguje pokrovcima i erdeljskim suknom.

Kupili su kuću u Glavnoj ulici i započeli uspešnu trgovinu u Vojvodini. S jedne strane, Marija i Jovan su imali sreće, jer su počeli da se bogate i kupuju nekretnine, pošto im je posao dobro išao. A s druge, bili su vrlo nesrećni, jer su im, jedno za drugim, umrli ćerka Sofija i sin Kosta. Ona je rano ostala i bez braće, tako da je sva imovina Popovića pripala njoj. U dokumentaciji koja je o Mariji sakupljena povodom izložbe u organizaciji Biblioteke Matice srpske (autori Ivana Grgurić i Silvija Čamber), piše da ona bogatstvo nije shvatala kao sreću, već iskušenje, jer je posle smrti supruga vodila četiri parnice oko imovine. Njegovi rođaci su želeli da joj oduzmu sav kapital, nazivali je lopovom i proklinjali da umre u ludnici. Imala je snage da ovu nimalo prijatnu borbu iznese do kraja, sačuva imovinu, ali i dostojanstvo koje je moglo da bude narušeno čaršijskim abrovima da piše pisma gospodinu sumnjive reputacije. Sama je nastavila posao, udvostručavala kapital, ali ga i trošila. Nikada na sebe. Uvek na druge. U "U Tridesetogodišnjim ugodnim i neugodnim uspomenama 1854 – 1884” Luka Jocić navodi da je Marija postala velika dobrotvorka koja je "delila i levom i desnom, i kome treba i kome ne treba". Govorila je da bi bila srećnija da je siromašna, a da su joj živa deca, umesto što ima to "mrtvo blago".

RODNA KUĆA "KOD IKONE"

Novosadska Pašićeva ulica se u 18. veku zvala Ćurčijska, po zanatlijama koje su tu držale radnje, a među njima su bili i Marijini Popovići. Kada prođete tuda, na uglu ove i Grčkoškolske ulice, videćete njenu rodnu kuću koja se zvala "Kod ikone", jer se na fasadi nalazila ikona Sv. apostola Petra i Pavla. U nju se Marija vratila kada je postala udovica, a tu je i umrla.
Još pre Jovanove smrti, odlučila je da život posveti dobrotvornom radu i u tome je imala muževljevu podršku. Akcenat su stavili na školovanje siromašne talentovane dece, formirajući fond u te svrhe. Mislili su i na bolesne, pa su značajan deo imovine darovali bolnicama u Novom Sadu, Somboru i Osijeku. Nikolajevska crkva koja je stradala u bombardovanju 1849. godine, obnovljena je njihovom zaslugom 1862, kada je urađen i ikonostas. U život je vraćena i Jermenska crkva u njenom rodnom gradu, a mermerni krst u novosadskoj Sabornoj crkvi izrađen je opet Marijinom zaslugom.

Govorilo se da je kupovala udžbenike za đake, sahranjivala siromašne, pomagala udovicama koje nisu bile imućne, nabavljala ogrev sirotim sugrađanima i kumovala na krštenju njihovu decu... Dok je trajao Srpsko-turski rat 1876. godine, Marija je svu snagu usmerila da kao predsednica odbora za prikupljanje pomoći ranjenicima, bude od koristi. Orden Crvenog krsta kojim je odlikovana govori da njena dela nisu ostala neprimećena.

Umrla je 14. oktobra 1883, ali je njena plemenitost nastavila da živi. Vrednost njenog zaveštanja procenjena je na tadašnjih 700.000 forinti, zbog čega se smatra najvećom srpskom dobrotvorkom. Maticu srpsku je ovlastila da u njeno ime podigne prostranu zgradu, u kojoj će boraviti muška deca koja su siročići. Bio je to "Zavod Marije Trandafil za srpsku pravoslavnu siročad u Novom Sadu", izgrađen 1912, po uzoru na tadašnje evropske koledže. U prizemlju su se nalazile sale za gimnastiku i razne svečanosti,na spratu stanovi vaspitača i svečani salon, a postojala je i soba-karantin za bolesne mališane. Kada je odlučeno da se 1928. ovde preseli sedište Matice srpske, unutrašnjost zgrade je promenjena, ali mnogi je i dalje zovu "Trandafilkin zavod".

Na zadužbinskom palcu od 30 jutara, na Sajlovu, po njenoj želji podignut je kompleks zgrada za decu iz sirotišta, koja su morala da idu u industrijske škole ili na „nemecke zanate”, u to doba retke među Srbima. Svakome je po završetku sledovalo po 500 forinti, da započne posao. Prema zaveštanju, osnovan je i Fond za materijalnu pomoć Uspenskoj i Nikolajevskoj crkvi, u čijoj kripti je i sahranjena, pored dece i supruga.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 19:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Andrićeva žena koje nema


Milica Babić, naša prva školovana kostimografkinja. Posle smrti prvog supruga, udala se za jedinog srpskog nobelovca, sa kojim je dve decenije bila u tajnoj vezi

Slika

KADA je tog, 10. decembra 1961. godine, Ivo Andrić ušetao u svečanu salu Švedske kraljevske akademije, u kojoj će mu kralj Gustav VI uručiti Nobelovu nagradu za književnost, zasvirala je sevdalinka "Kad ja pođoh na Bembašu". Velikan od pera nije bio sam. Pod ruku ga je, u raskošnoj plavoj haljini, sa crnom mašnom na kosi, držala Milica Babić. U to vreme njihov bračni staž je brojao tri godine, ali se ljubavni merio decenijama, čak dve. Nobelovac više nije krio da je Milica zapravo "Jelena, žena koje nema", ona o kojoj je pisao dok su se tajno voleli, a ostali mogli samo da naslute ko ga je inspirisao na takve redove. Sada su svi znali da je ona njegova Lepa, kako joj je govorio. I da se u pismima koja joj piše, potpisuje sa "tvoj Mandarin, koji te nežno grli". Imala je Milica svoju priču i nezavisno od Andrića. Istorija je pamti kao prvu srpsku školovanu kostimografkinju, a njene kreacije su upotpunile sijaset velikih pozorišnih komada.

Milica Babić je rođena 2. septembra 1909. godine u Bosanskom Šamcu, u domu imućnog trgovca Stevana i majke Zorke. Kako je od malena volela da crta, a drugi u tome prepoznavali talenat, otac ju je posle završene male mature poslao u Beč. Pet godina se usavršavala u Školi primenjene umetnosti Austrijskog muzeja za umetnost i industriju, a potom se specijalizovala za pozorišni i modni kostim. Zorica Janković, istoričarka i kustos Istorijskog muzeja Srbije, navodi da je Milica 1931. stigla u Beograd, gde je postavljena za slikara kostima, odnosno kostimografa Narodnog pozorišta.

- Vidno je napredovala radeći sa pozorišnim slikarima Jovanom Bijelićem, Stanislavom Beložanskim, ruskim emigrantima Vladimirom Zagorodnjakom i Vladimirom Žedrinskim, posle čega je postavljena za prvog predavača na predmetu Istorija kostima i perike, u tek osnovanoj Glumačkoj školi Narodnog pozorišta - kaže Zorica.


SLIKARKA U POZORIŠTU
NjEN rad je bio i te kako zapažen, pa i nagrađen. Milica je dobila Orden rada sa zlatnim vencem (1949), Sterijinu nagradu za kostim (1949) i Plaketu grada Beograda (1964). Zanimljivo je da je Andrić imao prezriv odnos prema pozorištu i glumačkoj profesiji, smatrajući da je reč o velikim imitatorima. Zbog toga Milicu nikada nije nazivao pozorišnom umetnicom, nego slikarkom u pozorištu.
Negde u to vreme se udala za Nenada Jovanovića, uglednog novinara i prevodioca, sekretara Centralnog presbiroa, sa kojim se 1939. preselila u Berlin, kada je on postavljen za atašea za štampu. Milica nije mogla da bude samo nečiji "pratilac", žena bez profesije, pa je u Nemačkoj radila kao modni dopisnik Politike. Drugi Svetski rat je bio mučan za Nenada, jer je dobar deo proveo u logoru Dahau. A kada je zemlja bila oslobođena, pozorišni život u Beogradu je počeo da bukti. Otvorio se prostor za Miličin talenat. Ali, kako u opštoj nemaštini napraviti kostim? Od čega? Jedino od želje, mašte i kreativnosti.

- Za prvu posleratnu operu "Evgenije Onjegin", Milica je iskoristila džakove. Poslužila se i padobranskom svilom da bi iskrojila kostime za delo "Knez Igor" - kaže istoričarka, dodajući da je Milica pažljivo radila i na izradi onih za operu "Knez od Zete", balet "Ohridska legenda", "Aida", "Faust"...

Sarađivala je sa teatrima u Novom Sadu, Šapcu, Nišu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Banjaluci, Ljubljani, Dubrovniku... Ime ove talentovane i markantne žene se nalazilo na gotovo svakom "zvučnijem" pozorišnom plakatu. Tri decenije rada u Narodnom pozorištu zaokružila je sa oko trista premijera, a poslednju kostimografiju uradila je 1961. za operu "Kockar" Sergeja Prokofjeva.

Dok je gradila karijeru, lepa Milica, kako su o njoj govorili, bila je Nenadova supruga. I tako je bilo do njegove smrti, 1957. godine. Za sve to vreme, Milica je bila Andrićeva inspiracija i ljubav. Pisao je da drugi čitaju: „Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”. Nije prestao.

Slika

- Sve je počelo u predvečerje rata, kada su Ivo i Nenad Jovanović preuzeli diplomatsku dužnost u Berlinu. Starom i usamljenom momku, ambasadoru Andriću, sve je više prijalo društvo Jovanovića, zapravo Milice, pa je prijateljstvo vremenom prešlo u grešnu ljubav - navodi Zorica.
Autor knjige "Jelena u životu i delu I. Andrića", Dragoljub Vlatković piše da je to od samog početka velika i prava grešna ljubav i citira zapis našeg nobelovca: "Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima".

A Milica se, navodi Zorica, posle Nenadove smrti požalila prijateljici Heleni Jovanović da više ne može da bude sama. I nije bila. U opštini Stari grad, 27. decembra 1958, pred svedocima Aleksandrom i Julijanom Vučo, venčali su se Milica i Ivo. Veo tajne je skinut sa njihove priče. Narednu deceniju voleli su se sasvim javno, nadoknađujući trenutke u kojima im je to bilo uskraćeno. Odmarali su u domu u Herceg Novom, kada je 24. marta 1968. godine Milica imala srčani napad i umrla. Prva naša školovana kostimografkinja i jedina supruga našeg jedinog nobelovca, sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom Beogradu. Tamo će sedam godina kasnije biti položena urna Ive Andrića.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 19:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ljubica sa šajkačom u cokulama do Solunskog fronta


Ljubica Čakarević, učiteljica i ratnica, na insistiranje Stepe Stepanovića i Živojina Mišića, odlikovana je Zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić"

Slika

Među hrabrim Srbima, koji su u Prvom svetskom ratu krenuli u susret borcima Solunskog fronta, bila je i - Ljubica Čakarević. Učiteljica iz Užica koja u okupiranoj zemlji nije želela da se bavi svojom profesijom, nego da brani otadžbinu. Kada je posle gotovo mesec dana stigla do Vrhovne komande, Stepa Stepanović i Živojin Mišić su joj čestitali, nazvavši je junakom i vesnikom iz porobljene Srbije. Pitali su je šta želi, a ona je odgovorila: "Dozvolite mi da svojom rukom ispalim topovski hitac na bugarske i nemačke rovove. Zbog patnje mog naroda".

Heroina Prvog svetskog rata rođena je 1894. godine u Užicu, kao ćerka učitelja Jevrema, koji je među prvima otišao na front i ubrzo bio postavljen za načelnika vojne stanice u Novoj Varoši. Njen brat Milutin, takođe učitelj, postao je vojnik Četvrtog pešadijskog puka, a među dobrovoljcima je bio i mlađi Dragutin. Ni Ljubica ni sestra Milica nisu sedele skrštenih ruku, nego su odlučile da pomognu koliko mogu, pa su negovale ranjenike u užičkoj bolnici. Jedno vreme je, po želji oca, koji je smatrao da je tu bezbedna, provela u Novoj Varoši, u domu ugledne muslimanske porodice Šećeragić. Kada se početkom 1916. vratila kući, zatekla je majku, sestre i brata Čedomira, dok o ocu i ostaloj braći ništa nije znala. Poziv da u tom trenutku radi kao učiteljica - odbila je.

- Čvrsto sam odlučila da ne radim dok traje okupacija! Mislila sam da sačekam proleće, pa ako se naši ne vrate, da se preselim na imanje blizu grada... Mislila sam: kad naše seljanke, čiji su očevi, braća i muževi u ratu, mogu da obrađuju zemlju, mogu i ja. Najvažnije je biti nezavisna, raspolagati svojim vremenom i slobodom kretanja... Kad sam ukućanima i prijateljima saopštila svoju odluku, bili su ne malo zaprepašćeni. Neki su me čak i osuđivali. Govorili su: Zar da kopaš zemlju i obavljaš grube poslove, kad možeš da budeš učiteljica! Ti nisi razumna... Drugog izlaza nije bilo. Posvetila sam se imanju. Uz pomoć sestre i četrnaestogodišnjeg brata vodila sam ekonomiju, orala, kopala, žela, kao i prave seljanke. Išle smo jedna drugoj u pozajmicu, da ne bismo plaćale nadnicu - zapisala je Ljubica u svom dnevniku, a Antonije Đurić preneo.

IDEM NA FRONT, NE MOGU DA ČEKAM ŠVABE

Kada je odlučila da ode na front i saopštila to majci, ona ju je prekorno pogledala, a njihov razgovor Ljubica je zapisala u dnevniku... - Ljubice, dete moje, zar nije dosta što su ti otac i dva brata na bojištu? Zar i ti da me ostaviš! Kuda ću s onom decom... Zar misliš da majka sve može sama? - Ne mislim majko - rekoh joj - ali ja ne mogu da ostanem i čekam Švabe. Znaš dobro šta me čeka...
Najzad, stiglo je pismo od oca. Pisao je da je u Francuskoj, da radi kao vaspitač omladine koja je tamo stigla sa srpskom vojskom. Ljubica je želela da ode kod njega, pa je od tadašnje vlasti tražila da izađe iz Srbije i preko Crvenog krsta stigne do njega, ali su je odbili. Njen duh nije mirovao. Tata ju je od malena učio da voli otadžbinu, a ona je sada sedela i činilo joj se - ništa nije činila da joj pomogne.

Odlazak u Vrnjačku banju, sa sestrom Milicom koja se razbolela, i susret sa drugaricom Andrijanom Jeremić, biće presudni za njenu sudbinu. Tu je upoznala narednika Četvrtog pešadijskog puka Drinske divizije, Dragutina Jovanovića Luneta, koji se spremao da se vrati na front.

- Istog trenutka meni ponovo sinu misao, najzad, evo prave prilike! Zar i ja ne mogu na front, da podnesem sve što i ovi hrabri vojnici. Mlada sam, zdrava, puna patriotskih osećanja - pisala je Ljubica.

Pitala je Luneta da li može da im se pridruži, a on joj je odgovorio da može da ide svako ko je hrabar i ima zdrave noge. Objasnio joj je da ukoliko krene sa njima, računa na glad, žeđ i borbu, a ako posustane ili se razboli, to će biti njen kraj. Nadao se da će se predomisliti.

- Idem s vama i u smrt! Bolje i to nego biti rob! Pristajem na sve. Ubijte me ako ne budem mogla da idem, ali izdržaću sve što i ostali - bio je njen kategoričan odgovor.

Sutradan je krenula ka Solunskom frontu, u vojničkim pantalonama i u cokulama, sa šajkačom na sveže ošišanoj kosi. Čak 27 dana su se povlačili, posle čega je Ljubica, iznemogla, sa ranama i bosa, stigla u Vrhovnu komandu. Dok su joj previjali noge, govorila im je o stradanjaima u zemlji, a Švajcarcu Arčibaldu Rajsu opisivala zločine okupatora...

- Išla sam od rova do rova i govorila vojnicima kako izgledaju njihove kuće, koliko su ucveljene njihove majke, sestre, kako ih otadžbina željno očekuje... Bili su to dani pred onaj sudbonosni, odlučujući juriš srpske vojske. Solunci su brzo stigli do Užica. S njima sam stigla i ja.

Ljubica je, na insistiranje Stepe Stepanovića i Živojina Mišića, odlikovana Zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić".

Tek kada je zemlja bila oslobođena, vratila se učiteljskom pozivu. Tri godine kasnije udala se za Nikolu de Sarna, sina italijanskog diplomate, rođenog i školovanog u Beogradu. Nikola je radio kao šef železničke stanice u Ćupriji, Ripnju i Užicu. Dobili su kćerku Idu, a posle njene mature svi zajedno su se preselili u Italiju, kako bi Ida pohađala najbolje škole. Ipak, Ljubica nije zaboravila Srbiju i često joj se, naročito posle smrti supruga, vraćala. U njoj je i umrla, te 1980. godine, kada je došla u Sarajevo da poseti brata Milutina. U gradu na Miljacki je sahranjena.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 19:43
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Savka Subotić - prva predsednica Kola srpskih sestara


Inicirala je osnivanje ženskih škola, hrabrila naše vredne seljanke i "proslavila" u svetu pirotski ćilim

Slika
Savka Subotić

Srbija je blagoslovena zemlja, puna nenačeta blaga, samo da je sloge, preduzimljiva duha i istrajne volje. Pisala je, pa i opominjala, još krajem 19. veka majka svog naroda, tako je Aleksa Šantić nazivao Savku Polit Subotić.

Zaslužila je taj epitet promišljajući i delujući ispred svog vremena i pola, boreći se za nacionalni i kulturni preporod žena, za emancipaciju, vaspitanje i obrazovanje dece. Zaslužila je to i kao inicijator osnivanja ženskih škola, kao štićenica domaćica i vrednih seljanki, ali i čuvar tradicije jer bila je prva predsednica Kola srpskih sestara.


REČIMA OSVAJALA SVET
Iako su zavidni jezici govorili da joj govore piše suprug, uspela je da ih opovrgne. Ali, tek pošto je Jovan umro, a ona nastavila da zadivljuje mudrostima. Sva njena predavanja je prenosila tadašnja štampa, a najčuvenije "Žena na istoku i zapadu", koje je održano u Naučnom klubu u Beču 1911. godine, objavila je novosadska štamparija "Branik". Njeni spisi su objavljeni u tri sveske Letopisa Matice srpske, a književna dela u nemačkim časopisima.
Savka je rođena 11. oktobra 1834. godine u Novom Sadu, u uglednoj trgovačkoj porodici Jovana Polita i Julijane Desančić. Kao četvorogodišnja devojčica sela je u klupu privatne škole za obrazovanje ženske dece. U to doba, ovo je bio gotovo presedan, jer ni osnovno školovanje nije bilo obavezno, a ono dobrovoljno se uglavnom podrazumevalo za imućne dečake. Ali, bogata biblioteka u domu Politovih, bila je dokaz da je ova porodica mnogo držala do znanja i obrazovanja. Savka je školovanje nastavila u Temišvaru, ali se zbog revolucije u Vojvodini 1848. sa porodicom preselila u Beč. U gradu na "lepom plavom Dunavu" nastavila je da se edukuje u katoličkom internatu. Tu će se 1851. godine i udati za doktora filozofije i prava, književnika i političara Jovana Subotića. Ovaj ugledni vojvođanski Srbin je uređivao "Letopis Matice srpske", list "Narod", inicirao je i sazvao skupštinu Srba u Pešti, tražeći da se formulišu srpski zahtevi, bio je blizak idejama Svetozara Miletića istupajući kao političar u Ugarskom saboru... U svemu što je radio, imao je veliku podršku supruge, sa kojom je dobio pet sinova i dve ćerke. Posle dve godine života u Beču, Savka i Jovan su se preselili u Novi Sad, ali su zbog njegove karijere često menjali mesto boravka, gradeći dom i u Vukovaru, Zagrebu, Osjeku, Zemunu... Koliko je ona bila vetar u leđa suprugu, toliko je i on njoj pomagao da se izbori za svoje ideje i ideale. A ona je, pre svega, želela da svet u kojem je živela otvori za pripadnice nežnijeg pola.


- Savka je smatrala da žena nije predodređena samo za ulogu majke i domaćice, već da ima pravo na obrazovanje i rad. Uvidela je značaj buđenja svesti kod lepšeg pola i to je unelo promene u tadašnje strogo patrijarhalne odnose i neravnopravan položaj dama. Organizovala je peticije za otvaranje viših devojačkih škola i zbog toga se ubraja među prve feministkinje na tlu Vojvodine - navodi Milica Đuričić, koja je priredila bibliografiju Savke Subotić.

Iako je bila vrsna retoričarka, daleko jača je bila na delima. U Zagrebu je pokrenula osnivanje Odbora gospođa, a u Novom Sadu 1867. Prvu žensku zadrugu, koja je pomagala siromašnim devojčicama da se školuju za učiteljice. Smatrala je da talentovane devojke ne smeju da ostanu na osnovnom obrazovanju, pa su zahvaljujući njoj otvorene prve više devojačke škole u Pančevu (1870) i Novom Sadu (1874).

Slika

Znala je da nije isto biti žena u gradu i na selu, pa je krenula u seoske sredine da podrži i ohrabri Srpkinje. Govorila je kako je srpska seljanka istovremeno i umetnica, prstom upirući na ćilime, vezove, nošnje i ručne radove koje su stvarale žene širom Srbije. Da bi se prepoznala njihova vrednost i priznao rad domaćica, ona je počela da sakuplja narodne rukotvorine i izlaže ih po Evropi. Dok se time bavila, upoznala je naše običaje koji su je opčinili, pa ih je s velikom pažnjom istraživala i beležila. Pirotski ćilim je zahvaljujući njoj osvojio posebnu nagradu na izložbi u Parizu.
- To je poezija ženske ruke, čijoj će se lepoti diviti svet, kao i našim narodnim pesmama, kad se i za njih nađe jedan Vuk Karadžić - govorila je Savka.

Bila je predvodnica ženskog pokreta u Ugarskoj, ali je izabrana i za počasnu članicu Beogradskog ženskog društva, koje je njenim zaslugama dobilo Srebrnu medalju na Međunarodnoj izložbi rukotvorina u Parizu. Savkina misija je kulminirala 1903. godine, osnivanjem Kola srpskih sestara, kulturno-prosvetnog i patriotskog društva. Kao prva predsednica održala je govor 5. oktobra u Velikoj školi u Beogradu, na kojem je, između ostalog, rekla:

- Svaki narod koji teži kulturnom napretku, mora uvek početi od deteta. Od načina odgojenja i obrazovanja dece zavisi njihova budućnost i budućnost naroda iz koga su ponikli.
Savkin prvenac Dejana bio je ruski gubernator Mandžurije, nakon njega rodila je Žarka i Vidu koji su umrli kao deca, zatim Vericu, pa Vojislava koji je bio lekar i jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu i potom Branislava i Ozrena.

Slika

Bila je i članica Zadruge Srpkinja Novosatkinja i Srpskog narodnog ženskog saveta, kojima je ozbiljno bila posvećena. Borbu za žensku emancipaciju je vodila i u inostranstvu, predstavljajući domaća društva na svetskim skupovima od značaja i sarađujući sa najvećim evropskim feministkinjama, kao što su Roza Švimer i Kete Širmaher. Ostalo je zabeleženo njeno učešće na kongresu feministikinja u Budimpešti 1911. godine, na kojem je mnoge zasenila hrabrim nastupom. Na sreću, zasluge su joj priznavali za života.

Savka Subotiće je umrla 1918. godine u rodnom gradu, a sahranjena u porodičnoj grobnici u Zemunu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 19:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Neustrašiva Jelena u borbi sa Bugarima i Austrougarima


Jelena Šaulić Bojović, učiteljica i heroina Prvog svetskog rata. Sa ocem Perkom je učestvovala u Topličkom ustanku 1917. godine, a potom se pridružila četi vojvode Boška Bojovića, za kojeg se kasnije udala

Slika
Jelena Šaulić Bojović

Školovala se za učiteljicu, ali istorijske prilike su je učinile ratnicom. Želela je da uči đake, ne sluteći da će umesto krede držati pušku i bacati bombe. Da je živela drugačije i u nekom drugom dobu, možda bi joj struka podigla spomenik. Ovako joj je, na Pljevaljskom gradskom groblju, spomenik podiglo Udruženje ratnika i poštovalaca ratova 1912-1918. Jer, to je svojim delovanjem zaslužila Jelena Šaulić Bojović - neustrašiva heroina Prvog svetskog rata, koja je sasvim sigurno zadužila otadžbinu.

Ćerka sveštenika Perka, najmlađa od petoro dece, rođena je 1896. godine u selu Junča Do ispod Durmitora. Kako je, pričalo se, otac došao u sukob sa crnogorskim dvorom, porodica Šaulić se preselila u Medveđu, u kojoj je Jelena odrastala. Opisivali su je kao krupnu devojku crne kose, prodornog pogleda i britkog jezika, izuzetne lepote, pa je u narodu ostala uzrečica "Lepa kao Jelena Šaulić". A kako je, iako prilično stidljiva, tiha i nenametljiva, inteligencijom odskakala od sredine, za kratko vreme je uspela da završi učiteljsku školu. Bilo je prirodno da izuzetna učenica znanje prenosi na mlađe generacije. I počela je da podučava đake, ali ne zadugo. Bugari su 17. februara 1917. godine ubili njenu majku Stanu (rođenu Knežević), a četiri dana kasnije buknuo je Toplički ustanak, kojim je na kratko stvorena slobodna republika. Među Srbima, koji su se podigli protiv bugarskog zuluma, bili su i sveštenik Perko sa ćerkom Jelenom.

Mlada učiteljica nije mogla mirno da sedi dok je trajao Prvi svetski rat, već se pridružila četi Koste Vojinovića na Radan planini. Postala je borac Gajtanskog odreda, a publicista Đorđije Ostojić, koji se mnogo bavio njenim likom i delom, navodi da je bila neustrašiva i da je vrlo brzo ovladala oružjem. Naročito se pokazala vešta u bacanju bombe, pa se glas o njoj kao pretnja proširio među neprijateljima, a među srpskim ustanicima kao nada da je otpor moguć. Mlada ratnica je verovala da će njen narod istrajati u ovoj bici, a sama je postala opasnost zulumćarima širom Radan planine. Iako je Toplički ustanak ugušen 25. marta, to nije bio kraj narodnom, pa ni Jeleninom vojevanju, koja je bila jedna od "vila sa Gajtana".


Sa tatom i grupom četnika je nastavila put Crne Gore, gde se pridružila komitskoj četi vojvode Boška Bojovića, koja je ratovala protiv austrougarskog okupatora. Kažu da je tada mogla da parira i najvećim ratnicima. Ostojić beleži podvige mlade Durmitorke, koja se naročito istakla u sukobu komita i žandarma na Vrelima, početkom 1918. godine. U to vreme je već imala dovoljno iskustva i samopouzdanja, a u drugima je izazivala strahopoštovanje, pa je dobila zadatak da lično strelja jednog od zarobljenika, ozloglašenog Osmana Jogunicu iz Bosne. U tom obračunu je poginulo 97 neprijatelja, dok je dvadesetak zarobljeno.

Prvi svetski rat je završen, a Jelena je iz njega izašla kao slavna ratnica i zaljubljena žena. Između nje i ratnog prijatelja vojvode Boška Bojovića, dogodila se ljubav, koju su krunisali brakom i osnivanjem porodice u Pljevljima. Ona je konačno mogla da odloži oružje i vrati se učiteljskom pozivu. Činilo se da je novi život pred njom i da je najzad došlo vreme da ostvari svoje snove. Jer, mir je sklopljen, ona sada ima porodicu i sigurnu nadu u bolje sutra. Međutim, rat je ostavio traga na njeno zdravlje, pa se brzo po okončanju sukoba ozbiljno razbolela. Svi su mislili da će se izvući, jer je tolike bitke izvojevala, pokazavši koliko je snažna. Međutim, ovu je izgubila. Tek je napunila 26 godina, kada je, 21. marta 1921. godine preminula.

Kažu da se godinu dana posle njene smrti među pripadnicima plemena Drobnjak, kojem je pripadala, nisu čule gusle ni pesma. Sva slavlja su ostavljena po strani. Iako je posthumno odlikovana Karađorđevom zvezdom sa mačevima, koja se dodeljuje za izuzetnu hrabrost, a 2005. godine dobila spomen obeležje na Pljevaljskom gradskom groblju gde je sahranjena, Ostojić smatra da je "srpska Jovanka Orleanka" morala da dobije mnogo više. Ostala je upamćena kao heroina ustaničke Toplice i nepokornog Durmitora.

Slika


ČINILA SAM SVETU I PLEMENITU DUŽNOST

U dnevniku koji je vodila, ostale su zabeležene njene reči o ratnih pohodima i onome što je za otadžbinu učinila:

- Smatrala sam da činim jednu svetu i plemenitu dužnost. A vazda sam želela da umrem samo kao dostojna Srpkinja. Pa i pod neprijateljskim bajunetima, toj bi se smrti nasmejala i bez usprege i straha na susret izašla.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 20:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Nataliju Obrenović narod je obožavao, muž ponižavao, vlast prognala


Masa je bezuspešno 1891. pokušala da spreči proterivanje supruge kralja Milana iz zemlje. Umesto čestitke, objavila je da se odriče sina Aleksandra zbog braka sa Dragom Mašin

Slika

Imala je 16 godina kada je videla sliku kneza Milana Obrenovića.

"Da li pred tim lepim likom ili zbog nelagodnosti što sam dobila sliku jednog mladića, to ne bih znala reći, tek pocrvenela sam do ušiju i vrlo sam se zbunila sva srećna, osećajući da sam spremna da mu dam i srce i dušu", zapisala je u svojim "Uspomenama" Natalija Petrovna Keško. Tako se i dogodilo. Bio je 5. oktobar 1875. godine kada je Natalija postala Milanova supruga. Ćerka ruskog pukovnika Petra i princeze Pulherije od Moldavije, rođena 1859. godine u Firenci, stigla je u Srbiju. Dobro je upamtila taj trenutak i nazvala ga blistavim, jer ju je, zapisala je, narod dirnuo izlivima naklonosti.

Obrenovići su dobili sina Aleksandra, budućeg kralja, a mlađi Sergej je umro pet dana posle rođenja. Iako su važili za najlepši par, Natalija i Milan su samo na početku bili srećni. Knez, koji je 1882. godine dobio krunu, a ona postala prva srpska novovekovna kraljica, prestao je da skriva svoja neverstva. Mnogi su za to krivili Natalijinu navodnu hladnoću i zaključavanje odaja noću, pa je njen suprug bio primoran da se viđa sa raznim gospođicama. Bilo je i onih koji su je žalili, verujući da nepravedno pati zbog brojnih suprugovih preljuba, koje su punile novinske stupce. I nije to bilo jedino što je narušavalo mir na dvoru Obrenovića. Kralj je vodio raskalašan život, kockao se i nemilice trošio novac na kartaroške partije, što kraljica više nije mogla da ignoriše. Javnost je bila upoznata i sa varnicama koje su među njima sevale na političkom nivou. Natalija je bila rusofil, a Milan se od Berlinskog kongresa 1878. godine okrenuo Habzburškoj monarhiji, s kojom je sklopio i tajni ugovor.

Razvod je bio logičan sled braka, u kojem ne samo da nije bilo elementarne ljubavi i poštovanja, nego je sve gorelo od netrpeljivosti. Govorili su da je ona zbog toga najtužnija evropska kraljica. Bila je 1878. kada su se razišli, a Milan već godinu kasnije nije bio na prestolu. Prepustio ga je namesnicima koji su vladali do Aleksandrovog punoletstva, uz obećanje vladajućim radikalima da se neće vraćati u zemlju dok sin ne napuni 18 godina. Tražili su da iz Srbije ode i Natalija, koja je sluteći šta se dešava rekla: "Samo bi me nasilje moglo od otadžbine odvojiti". To je bio početak njenog progonstva, koje se okončalo 7. maja 1891, u zoru. Dan pre toga, narod je sprečio žandarme da je sprovedu iz zemlje, zaustavivši u koloni kola u kojima su je vozili. Međutim, vlast je tu noć pribegla sili, vojska je izašla na ulicu i pucala. Oko četiri sata ujutru kraljica je izvedena iz stana i stavljena u voz, koji je išao ka Zemunu.

Pre toga Natalija je jedno vreme provela sa Aleksandrom u nemačkom Vizbadenu u vili "Klementina", a po odlasku iz Srbije delimični mir je pronašla u francuskom gradu Bijaricu, u vili koju je po sinu nazvala "Sašino". Međutim, novi bol će joj zadati upravo voljeni naslednik, kada je objavio da se ženi njenom dvorskom damom Dragom Mašin, 12 godina starijom od njega. Govorilo se da je ljubav među njima planula baš na plažama Bijarica. Umesto čestitke, Natalija je objavila da ga se odriče. Prava patnja je stigla u noći čuvenog Majskog prevrata 1903, kada su Aleksandar i Draga mučki ubijeni. Neutešna majka se povukla iz javnosti, sklonivši se u katolički samostan u Francuskoj, gde su je znali samo kao "groficu od Rudnika". Nikome nije otkrivala identitet, dok se jednog dana nije pobunila protiv kočijaša koji je bičevao konja. Kada ju je ljutito pitao ko je ona da ga kritikuje, tiho je rekla: "Ja sam bivša kraljica Srbije Natalija Obrenović".

U to vreme je već prešla u katoličku veru, a na pitanje zbog čega je to uradila, a toliko je volela pravoslavlje, rekla je: "Ja sam se potpuno razočarala u ljude. Svima sam želela dobro i činila dobro, a zlom su mi vraćali. Moj mozak mi je naredio. Podsvest je proradila. Srce je htelo da prkosi".

Kako je bila jedini naslednik kraljevskog imanja posle Aleksandrove smrti, odlučila je da imovinu pokloni potomcima Jakova Obrenovića, ali pošto je to bilo neizvodljivo jer su tada vladali Karđorđevići, zaveštala ju je Univerzitetu u Beogradu. Narod nije krio simpatije prema Nataliji, a ona ga je materijalno pomagala sve do kraja Prvog svetskog rata. Ostala je upamćena i po svesrdnoj pomoći ranjenicima za vreme sukoba sa Bugarima 1885. godine i kao neko ko je poboljšao sliku o Srbima među Englezima i Ircima. U okupiranoj Francuskoj, usamljena i razočarana, umrla je 5. maja 1941. godine, četiri decenije posle Milanove smrti. Sahranjena je na mesnom groblju varoši Lardi, nedaleko od Pariza.


VREDNI EKSPONATI U ISTORIJSKOM MUZEJU

U Istorijskom muzeju Srbije do sredine avgusta će biti otvorena izložba "Natalija Obrenović u zbirci Branka Stojanovića".

- Ovo je skroman prilog u nastojanjima da se definiše mesto kraljice Natalije u burnom političkom životu Srbije 19. veka, jer naša istoriografija to još nije u potpunosti učinila - kaže Zorica Janković, kustos muzeja.

Branko je darovao više od 300 predmeta vezanih za Natalijin život, kao što su lična karta, diplomatski pasoš, fotografije, pisma...

- Ovi predmeti su ispunili moj život i nije ih bilo lako prikupiti. Njihovi vlasnici su bili rodbinski ili prijateljski povezani sa našom kraljicom, često su bili nepobitan dokaz tih veza, odnosno statusa vlasnika. Motiv da se odvoje od njih bilo je moje obećanje da ću sav materijal ustupiti srpskom muzeju.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 20:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Nađa Tešić - ženski Če Gevara iz Užica


Nađa Tešić, profesorka, pisac, revolucionarka - među prvima je posetila Kubu, učestvovala u revoluciji u Parizu 1968, pisala protiv rata u Vijetnamu. U UN je kritikovala SAD zbog bombardovanja Srbije 1999.

Slika
Nađa i Stiv Tešić

Bio je 20. februar 2014. godine kada je u Njujorku umrla Nađa Tešić, univerzitetska profesorka, spisateljica, glumica, revolucionarka i glasni borac protiv imperijalizma. Iako je najveći deo života provela van Srbije i Užica, u kojem je rođena 1939. godine, nikada nije zaboravila voljenu zemlju. I vraćala joj se u mislima, sećanjima, romanima, bitkama...

Njeno prvo sećanje, govorila je, bilo je kada su joj Nemci bombardovali rodni grad i dom. Zatrpana u ruševinama, iz gomile cigala viri joj cipelica, mama je izvlači u poslednjem trenutku, doktor joj leči posekotine... Upamtila je tu sliku za ceo život. Po završetku rata sa majkom Gospavom i bratom Stojanom, kasnije Stivom, dramskim piscem i jedinim srpskim Oskarovcem za filmski scenario, živela je u malenom stanu, u kojem je decu iz komšiluka učila da pišu. Bila je najbolji đak u školi i radovala se običnim, dečjim stvarima - cveću, svicima, ovcama, pričama odraslih... A onda je u 15. godini sa mamom i bratom, protiv svoje volje, krenula u Čikago. Tamo je živeo njen otac, ali ona je želela da ostane među svojim drugarima i profesorima. Činilo joj se kao da ide u logor i sa tim osećajem se dugo nosila, ne uspevajući da se navikne na novu zemlju, na mirise i ukuse koje je tuđina sa sobom nosila. Posle mesec dana boravka u Americi pisala je jugoslovenskom konzulatu sa molbom da je spasu, ali bila je maloletna i morala je da ostane sa roditeljima. Sve što ju je tištilo, uprkos tome što je najzad bila sa ocem, kasnije će opisati u knjizi "Umreti u Čikagu". Često se, kao što je i zapisala, pitala zašto se baš tu zaustavila, koji ju je vetar doneo, u kom pravcu srlja Amerika... Ali, već je bilo kasno, novi život je počeo na drugom kontinentu.

Mogla je makar da bira fakultet prema duši, pa se odlučila za studije francuskog i ruskog jezika u Indijani. Zbog dobrih rezultata preskočila je dva razreda, tako da je studentkinja postala već u 17. godini, a posle osnovnih studija je otišla na usavršavanje u Pariz, u Školu orjentalnih jezika na Sorboni. Imala je 21. godinu kada je prvi put prošetala gradom na Seni, uživajući u njegovim lepotama i osećaju slobode. Brzo je morala nazad u Ameriku, jer je počela da predaje francusku književnost na Ratgers univerzitetu. Kako je pohađala i Filmsku školu, stekla je kvalifikacije da predaje i scenario, režiju, produkciju i propagandu na Bruklin koledžu. Parizu se ubrzo vratila i u njemu neplanski ostala dve godine. Razlog je bio - susret sa režiserom Erikom Romerom, o kojem pre toga nije ništa znala. Ona je u tom trenutku planirala da otputuje u Grčku i imala još mnoštvo planova, ali on ju je zapazio i odabrao. U jednom trenutku je pripremala doktorsku tezu o Prustu, a već u sledećem je bila glumica. Romer je te 1963. godine poželeo da snimi film, pa su zajedno kreirali delo "Nađa u Parizu", sa njom u glavnoj ulozi. Bila je to velika avantura za ovu profesorku, koja se odjednom družila sa filmadžijama i osvajala njihov svet. Po povratku u Ameriku opet je radila za katedrom, ali se Parizu vraća često, pa i revolucionarne 1968. godine. Govorila je kako se tu, između dve barikade na ulici, udala za jednog od protivnika rata u Vijetnamu, a tu joj rodio i sin Stefan.

SLAVNOG BRATA UBILA AMERIKA

Nađin brat Tole, kako ga je zvala, bio je velika zvezda i dobio Oskara za film "Četiri mangupa". Iznenada je umro u Kanadi 1996. godine, a Nađa je govorila da ga je ubila Amerika, kada se probudio iz američkog sna. Bili su bliski i povezani kao blizanci, govorila je. Na inicijativu Večernjih novosti 2012. godine, u Vidovdanskoj ulici u Užicu otkrivena je spomen ploča sa imenom Stiva Tešića.
Okušala se i kao pisac scenarija i reditelj, a njen "Film za mog sina", sa budžetom od samo 600 dolara, obišao je čitav svet, dok ga je PBS (Public Broadcasting system) nagradio. U predstavama na Brodveju radila je kao asistent na pisanju scenarija.

Nije planirala da bude pisac, ali to joj se dogodilo. Nacionalna zadužbina umetnosti i Fond za umetnost Njujorka su joj dodelili Nagradu za književnost. Njene drame "Posle revolucije" i "Žetva" igrane su širom Amerike, ali na srpski jezik je jedino preveden roman "Umreti u Čikagu". Kao glasnogovornik protiv nepravednih progona i ratova, osećala je da svoj glas može da podigne i kroz romane. Tako je 1989. godine nastala knjiga "Borac u senci", a potom "Rodna zemlja", za koji je kritika ocenila da ima senzibilitet Margaret Diras. Otpor prema imperijalizmu je pokušala da iskaže u delu "Daleko od Vijetnama", želeći da i na taj način probudi revolucionarni duh, a ne samo kao učesnica protesta protiv rata u toj zemlji.

Među prvima je sa stotinak studenata iz drugih zemalja posetila Kubu. Zbog toga, ali i zbog celokupne borbe za pravdu i istinu, zvali su je ženskim Če Gevarom. Govorila je kako su za imperijaliste svi crnci, jer Amerika ne voli nikog, pa ni sopstvenu decu. Najviše ju je osuđivala 1999. godine, kada je bombardovala Srbiju. Odmah se povezala sa Remzijem Klarkom, kako bi ušla u Ujedinjene nacije i održala govor o nepravdi prema njenoj rodnoj zemlji i narodu. Govorila je kako je prvi put osetila mržnju i da je mrzela snažno. U Srbiju je dolazila jednom godišnje, ali se najduže zadržala upravo u vreme bombardovanja. Svaki put kada bi se ponovo susrela sa otadžbinom, primećivala bi kako se menja na gore, jer kopira zapad koji je u dušu poznavala. Koliko joj je maternji jezik bio važan, govori činjenica da je u poslednjim trenucima, na samrtnoj postelji, govorila na srpskom. Američki lekari su snimili njene reči kako bi ih preveli, ali nažalost bile su previše konfuzne da bi uspeli da ih dešifruju. Velika Nađa ovaj svet je napustila u 75. godini.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 20:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Zora Petrović - umetnica sa ordenom Svetog Save


Jedna od naših najznačajnijih slikara ekspresionista. Dobila je Oktobarsku nagradu grada Beograda i izabrana za dopisnog člana Srpske akademije nauke i umetnosti

Slika

Tri godine nije izlazila iz kuće, inateći se zbog očeve odluke da studira "nešto konkretno", umesto da se "zaluđuje". Tri godine je odbijala da razgovara, dokazujući da njena ljubav prema slikarstvu nije hir. Tri godine je provela u samoći i tišini, među svojim crtežima i snovima. I dobila je bitku! Otac Jovan je, na majčino insistiranje, popustio i dozvolio joj da krene putem kojim je želela. Zora Petrović je postala slikarka. I to jedna od naših najznačajnijih ekspresionista.

Rođena je 17. maja 1894. godine u banatskom mestu Dobrica, u trgovačkoj porodici koja se često selila. Osnovnu školu je završila u rodnom mestu, gimnaziju u Novoj Gradiški, a dalje obrazovanje stekla je u Pančevu. Od nje se očekivalo da krene očevim stopama, jer bi tako porodična profesija imala svetlu budućnost. Međutim, Zora nije imala trgovačkih ambicija, videla je sebe u svetu umetnosti i slika. Srušila je očeve iluzije, izborivši se za svoje. Uspela je da, uz njegov blagoslov, 1912. godine ode u Beograd i upiše Umetničko-zanatsku školu. Profesori Marko Murat i Rista Vukanović su joj pomogli da za kratko vreme napreduje, ali pošto je izbio Prvi svetski rat, morala je da prekine školovanje. Četiri godine po zaključenju mira, Zora se opet našla među svojim profesorima, ali do tada nije prestajala sa edukacijom. Dobar deo je provela u Budimpešti, učeći zanat od slikara Deaka Ebnera, a potom u Nađbanju kod profesora Ištvana Retija. Vratila se u zemlju 1919, kada je nastao crtež Ljubomira Ivanovića, koji je naslikao svoju učenicu.

Slika

Čim je 1920. godine, diplomirala u Beogradu, dobila je posao u struci i posvećeno mu se predavala naredne tri decenije. Imala je dovoljno vremena i volje da se po završetku radnog dana sakrije u svoj atelje i stvara. A to se nije promenilo ni posle 1951. kada je izabrana za redovnog profesora Akademije likovnih umetnosti. Prvi put je izlagala u Somboru 1921, a pažnju na sebe je skrenula već sledeće godine na Petoj jugoslovenskoj izložbi, sa delima Autoportret, Akt dečaka, Portret Vase Pomorišca... Talenat i upornost mlade slikarke bili su rano prepoznati, pa je 1924. nagrađena Ordenom Svetog Save Petog stepena.

SLIKANjE PODMLAĐUJE

Čitav život je posvetila umetnosti, govoreći kako slikanje podmlađuje i ne dozvoljava čoveku da ostari. - Kad nemam modela, često slikam sebe. I mada slikam iznova i iznova, na autoportretima nisam mnogo izmenjena. Uvek ostajem mlada - izjavila je Zora, na otvaranju samostalne izložbe 1958. godine.
Važno mesto u njenom profesionalnom životu zauzima 1925. godina, kada odlazi na jednogodišnje usavršavanje u Pariz kod profesora Andrea Lota. Kroz njegov atelje su prošli mnogi veliki slikari, a njegov uticaj se kasnije osećao i u njenim delima. Zora je tada imala priliku i da posećuje znamenite pariske galerije, pa je nadograđivala znanje i talenat. Sve što je naučila u gradu na Seni, stručnjaci su prepoznali na njenoj prvoj samostalnoj izložbi u Beogradu dve godine kasnije. Kada je 1934. stigla i do treće samostalne izložbe, reči hvale su bile izražajne i glasne.

- Zora je poet cveća i veliki slikar - izjavila je Isidora Sekulić, koja je otvorila izložbu.

Volela je da slika portrete, unosi šumske tonove, motive seljanki, žena u narodnim nošnjama... U to vreme je već bila istaknuta zvezda našeg slikarstva, što je potvrđeno i zvanično, pošto je 1937. dobila diplomu srebrne medalje povodom izlaganja u Paviljonu Kraljevine Jugoslavije u Parizu. Nije je zaobišla ni Oktobarska nagrada grada Beograda 1955, niti Orden rada sa crvenom zastavom tri godine kasnije.

Svoje zamisli je ostvarivala i kao članica umetničkih grupa "Lada", "Dvanaestorica", "Oblik", "Samostalni", a izabrana je i za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).


Interesantan je bio odnos Zore i Pavla Beljanskog, diplomate i kolekcionara, čije portrete je naslikala. Njihova priča datira iz 1937. godine, kada je on kao savetnik u Kraljevskom poslanstvu u Rimu posredovao u organizovanju Izložbe jugoslovenskih umetnika. Govorilo se da on ima više "sluha" za slikarstvo od najvećih stručnjaka. Tada ju je prepoznao kao jedinu slikarku koja zavređuje ozbiljnu pažnju. Beljanski je rimskoj publici pokazao tri njena dela i jedno kupio za ličnu zbirku. I tako je čuvena Rimska izložba označila početak njihovog velikog prijateljstva. Družili su se intenzivno tokom Drugog svetskog rata, kada je Pavle obilazio njen atelje, gde su razgovarali, a ona radila njegove portrete. Uvek kada bi imao neku dilemu u vezi sa kupovinom slika, savetovao bi se sa svojom prijateljicom. I veoma je cenio Zorin rad, naglašavajući joj koliko je sazrela posle rata, pa je najbolja dela počeo da izdvaja za svoju Spomen zbirku u Novom Sadu, stigaviši do 14 slika.

Oboje ih je nadahnula knjiga "Lazarica ili Boj na Kosovu - narodna epopeja u 24 pesme", pa su razgovarali o njenom sledećem poduhvatu "Oj davori, ti Kosovo ravno", dogovarali se, skicirali ga... Zora, međutim, nije stigla da završi ciklus. Preminula je 25. maja 1962. godine u Beogradu. Pavle Beljanski, sa kojim je velika slikarka do kraja ostala na "Vi", bio je uz nju i tokom teške bolesti. Kasnije je govorio o njihovom poslednjem, veoma dirljivom susretu u bolnici, pred operaciju koju nije preživela. Jedna od naših najvećih umetnica sahranjena je u Pančevu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 08 Okt 2016, 21:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE

Jelka Bojkić Makavejev - I pod bombama pravila vakcine da pomogne narodu


Drugi svetski rat provela u laboratoriji u Beogradu, kako bi sprečila širenje stočnih zaraza u razorenoj zemlji.

Slika

Za Dušana Makavejeva, reditelja i scenaristu, gotovo svi znaju, ali malo ko za njegovu majku – Jelenu Jelku Bojkić. A, njena biografija je izuzetna, bila je prva žena koja je u Kraljevini Jugoslaviji, a verovatno i na Balkanu, diplomirala na veterinarskom fakultetu. Bez nje se mnoge vakcine i serumi na Torlaku možda nikada ne bi proizveli, ali ona se time nije hvalila. Radila je i istraživala, u tišini.

Jelka ili Jelena je rođena 17. oktobra 1904. godine u Sremskoj Mitrovici, u domu Vladimira i Leposave. Kako u knjizi "Sedmi pečat" navodi Dušan Poznanović, zbog prerane smrti roditelja morala je da napusti rodno mesto i preseli se kod rođaka u petrinjski srez. U vreme kada je trebalo da se školuje, grad na Savi je ponovo postao njen dom, a staratelj do punoletstva bio je ugledni mitrovački prota Dragomir Radošević.

Marljiva i pametna devojčica je, uprkos teškoj materijalnoj situaciji, upisala gimnaziju i 1926. godine maturirala. Nastavnica Ana Štulhofer ju je, kako navodi Poznanović, već videla u belom mantilu, jer je Jelka otvoreno govorila o ljubavi prema medicini. Želela je da pomaže ljudima i ta namera je bila toliko očigledna, da su je svi profesori zvali „doktorka“. Međutim, nije imala mogućnosti da ostvari tu želju, jer su studije bile skupe i dugo trajale. Bila je razočarana i tužna, ali je shvatila da bi veterina mogla da je zadovolji u intelektualnom i humanom smislu. Znala je da će i tako pomagati, a pritom je to bila hrabra odluka jer je izabrala „mušku profesiju“.

- Jedino mi je žao što nisam imala mogućnosti da studiram medicinu. Ali životinje su divni i zahvalni pacijenti, a veterina humana nauka – priznala je Jelka kasnije.

Veterinarski fakultet u Zagrebu, osnovan po završetku Prvog svetskog rata, bio je na dobrom glasu, ali Jelkinim dolaskom dospeo je u centar pažnje. Ona je ona bila prva devojka koja je u ovoj ustanovi dobila indeks i prva u regionu koja je 23. jula 1932. godine diplomirala veterinu.

ŠTAMPA OBJAVILA VEST O DIPLOMIRANjU

Koliko je njeno studiranje bilo društveno značajno, govori činjenica da je, kako navodi Poznanović, odbranu njenog diplomskog rada objavila Politika: "Pre kratkog vremena diplomirala je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu gđa Jelka Bojkić Makavejev i na taj način postala prva žena veterinar u našoj državi".
Tokom studija Jelka se borila za prava kolega, učestvovala u osnivanju studentskog doma na Ilici, bila predsednica Ženske studentske organizacije Univerziteta u Zagrebu, a govorilo se i o njenoj sklonosti ka muzici, pozorištu i filmu. Njena svestrana ličnost kroz školovanje nije prošla neopaženo, pa je bila odličan student sa visokim ocenama i visokim pozicijama u studentsko-akademskim krugovima.

Kada je primila diplomu, već je bila supruga Sergija Makavejeva, sa kojim je nekoliko meseci po završetku studija dobila sina Dušana. Pošto je savladala teoriju, došlo je vreme za praksu...

Jelkino prvo radno mesto, odmah po sticanju diplome, bio je Centralni veterinarsko-bakteriološki zavod u Beogradu, a potom Serum zavod "Kamendin" u Novom Sadu. Kada se u glavnom gradu osnovao Zavod za proizvodnju veterinarskih cepiva i lekova, Jelka je dobila svoju šansu. I tu je tokom Drugog svetskog rata sa grupom kolega vredno radila u laboratoriji. Bombe je nisu uplašile, osećala je profesionalnu i moralnu odgovornost da ne dozvoli širenje stočnih zaraza širom zemlje. Znala je koliko je to važno za zdravlje, već unesrećenog, stanovništva. Time je pokazala koliko je hrabra i posvećena poslu, ali i koliko voli svoju zemlju.

Sa oslobođenjem je prihvatila nove izazove, pa je doprinos struci, kao prva žena veterinar u Jugoslaviji, dala u novosadskom i subotičkom "Vetserumu", a od 1950. godine opet je živela i radila u Beogradu. Njena stručnost je tada bila nesporna, mogla je da bira gde će da je razvija. Prihvatila je poziv kolega sa Veterinarsko naučno-istraživačkog instituta, a potom postala deo tima Higijenskog instituta NR Srbije. Zahvaljujući njenom znanju i naporima, proizvedeni su mnogi veterinarski serumi i vakcine koje su korišćene u humane svrhe. A nauci i praksi je još više doprinela sa pozicije šefa Serumskog odeljenja u Zavodu za vakcine i serume na Torlaku, gde je 1963. i završila profesionalnu karijeru.

Penzionisala se i nastavila da živi u svom stanu na Karaburmi. Jelka je dane provodila mirno i povučeno, baš kao što je i živela. Kao da nije bila prva žena u svojoj struci. Kao da nije bila značajna za nauku, koju je toliko volela. Jer, samo tako je umela i želela da živi. Umrla je u Beogradu, drugog martovskog dana 1987. godine.



Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 19 Dec 2016, 23:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE

Život Ljubice Luković protkan humanošću i rodoljubljem

Ljubica Luković, učiteljica, prevodilac, bolničarka: Neprekidno je pomagala srpskoj vojsci. Od 1905. je predsedavala "Kolom srpskih sestara", koje je u Beogradu osnovalo jednu od najopremljenijih bolnica

Slika

Mogla je da bije bitke samo za katedrom i na papiru, ali to joj nije bilo dovoljno. Udobnu fotelju učiteljice i prevodioca zamenila je ratnim terenima, stižući svuda gde je pomoć bila potrebna. Bila je hrabra, humana i u mnogo čemu posebna.

Ljubica Luković je rođena 1858. godine u Pančevu, u domu uglednog filologa, profesora i počasnog člana Srpskog učenog društva, Jeftimija Avramovića. Ljubav prema jezicima i dar da ih sa lakoćom uči, otac je preneo na sina Simu, kasnije političara i književnika, ali i na ćerke Milicu, Olgu i Ljubicu. Tako je ona imala sjajnu intelektualnu "zaleđinu" u porodici, u kojoj je školovanje bilo prirodna stvar, čak i za devojčice. U to vreme Viša ženska škola u Beogradu je bila najelitnija u Srbiji, a Ljubica je imala sreće da bude njen đak. Postala je učiteljica, odmah se izdvojila naprednim razmišljanjem i delovanjem. Nastavila je očevim stopama, a njeni prevodi "Gertrude" i "Antoanete", doneli su duh francuske književnosti u našu zemlju. U želji da dopre do pripadnica nežnijeg pola, da ih pokrene i ubedi da prestanu da žive u senci mušakaraca, Ljubica je počela da im se obraća u časopisima "Domaćica" i "Bosanska vila". Pisala je pod pseudonimom "Etinecelle", savetujući devojkama da se školuju i pažljivo biraju profesiju, govorila im je zašto je važno da same nađu supruga... U svemu što je radila, imala je podršku supruga Stevana Lukovića, oficira, počasnog generala Drinske divizijske oblasti, nosioca Takovskog krsta i Ordena Svetog Save. Venčali su se 1877. i bili u skladnom braku, ali nisu imali dece.

Slika

Dve godine pre nego što se udala, Ljubica je stupila u tek osnovano "Beogradsko žensko društvo", koje je bilo pod pokroviteljstvom kraljice Natalije. Cilj ugledne skupine je bio priprema za rad i samostalan život devojaka iz različitih društvenih slojeva. Srpsko-turski ratovi između 1876. i 1878. ih nisu uplašili, već ih pokrenuli da budu još aktivnije, pa su osnovale bolnicu čim je počeo sukob i postale bolničarke, pomažući Vojnom sanitetu i sarađujući sa Crvenim krstom. Istovremeno su izdavale časopis "Domaćica", koji je "navijao" za žene, a Ljubica je u tome imala najvećeg udela.
Vrhunac njenog humanog i prosvetnog rada nastupio je sa osnivanjem "Kola srpskih sestara" 1903. godine, čija je prva predsednica bila Savka Subotić, a od 1905. Ljubica. Od tada se lista njenih zasluga širi. Prikupljala je pomoć za Srbe u Makedoniji i Staroj Srbiji, pomagala duhovne centre i škole, povezivala se sa srpskim kulturnim društvima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Dalmaciji. Sa potpredsednicom "Kola" Stanislavom Sondermajer je uspela da oživi priču o časopisu, koji bi štampao patriotske pesme, što se dopalo suprugu Delfe Ivanić, šefu Presbiroa. Tako je 1906. "Kolo srpskih sestara" pokrenulo godišnji kalendar "Vardar", simboličnog naziva koji je označavao težnju da se ujedine svi Srbi.

DRUŠTVO "KNEGINjA LjUBICA"

Ljubica Luković je bila potpredsednica i glavni kontrolor društva "Kneginja Ljubica", osnovanog 1899. u Beogradu. Cilj ove patriotsko-humanitarne grupe je bilo pomaganje srpskih manastira i crkava na teritorijama gde su još Turci vladali. Društvo je zaslužno za nastanak spomen crkve u Štimlju i doma, koji je kasnije postao kulturno-prosvetni centar za obučavanje žena i vođenje domaćinstava. Tokom oba Balkanska rata, članice su slale odeću i obuću srpskoj vojsci.
U pravilniku "Kola" je stajala odredba o osnivanju bolničarskog kursa za dame, što se i dogodilo 1906, a među polaznicima je bila i Ljubica. Svake godine se občavalo tridesetak devojaka, koje su bile osposobljene za pomoć, ako zatreba. Potom je Delfa Ivanić odlučila da "Kolo" otvori bolnicu, pa je sa Ljubicom otišla kod načelnika Saniteta u Ministarstvu vojnom. I tako je osnovana Četvrta rezervna bolnica na Vračaru, koja je sa 140 kreveta i 1.500 bolesnika bila jedna od najbolje opremljenih i najčistijih u prestonici. Sa Prvim Balkanskim ratom, počeli su da pristižu prvi ranjenici, koje je sve vreme negovala i Ljubica. Govorila je kako je posla bilo mnogo, ali su svi radili od srca, bez predaha. Početkom rata članice društva su organizovale kratke kurseve širom Srbije, slale lekove i pomoć, a pokrenule su i šivaru, u kojoj su izrađivale rublje za vojnike i Crveni krst. Načelnik Saniteta ih je zamolio da otvore "čajdžinice" za vojnike, duž glavnih železničkih saobraćajnica. Nije prošao ni dan, a Ljubica je uradila sve da se miris supe i toplog mleka proširi tim mestima, što je obradovalo ratnike koji su sada imali gde da se ugreju. Posle završetka Drugog Balkanskog rata, održana je godišnja Skupština "Kola", poslednja kojoj je predsedavala Ljubica.

Kada je počeo Prvi svetski rat, ona je spalila kompletnu arhivu društva, kako niko ne bi stradao zbog nje, a pošto se državna uprava preselila u Niš, sa nekoliko članica prešla je na jug. Sve vreme je pomagala vojsci, uvek na prvoj liniji. Tako je krajem januara 1915. krenula iz Niša u Valjevo, da bi isporučila pomoć pristiglu od prijatelja "Kola" i srpskog naroda iz Engleske. U to vreme su iz Valjeva svakodnevno kolima prevozili leševe, za koje nije bilo mesta da ih sahrane. Ljubica i blagajnica Katica Đorđević su više od deset dana provele tamo, ne razmišljajući da u teškim uslovima u kojima bi svako drugi pokušao da sačuva "živu glavu", odustanu od pomoći ranjenicima. Ipak, Ljubicu je taj put iscrpeo, dobila je pegavi tifus i po povratku više nije ustala iz kreveta. Umrla je 11. februara 1915. u Nišu, gde je i sahranjena. Na svečanoj akademiji "Kola srpskih setara" 22. februara 1925, posthumno je odlikovana medaljom "Florens Najtingel".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 73 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker