Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:29


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Žena koja je dešifrovala objavu rata Srbiji


Ružica Petrović-Crepić, telegrafistkinja u ključnom istorijskom momentu. Bila je odličan morzista, pa je raspoređena na armijske linije, što je bilo veliko priznanje za jednu damu. Najdražu depešu primila od vojvode Živojina Mišića o pobedama srpske vojske

Slika

Kada je Naša pošta, decembra 1931. godine, objavila da će značajna novčana nagrada otići u ruke onom telegrafisti koji dokaže da je 28. jula 1914. dešifrovao telegram ministra spoljnih poslova Austrougarske grofa Leopolda Bertholda o objavi rata Srbiji, tek tada se saznalo da se iza iza ovog čina nalazi jedna žena. Naizgled obična, ali dovoljno odlučna da tog trenutka skine veo tajnosti sa svog imena i prezimena. Ružica Petrović-Crepić kasnije će priznati da njen motiv nije bilo materijalno priznanje, niti slava. Želela je samo da stručnost i hrabrost svih njenih kolega, koji su u tim ratnim danima svakodnevno primali važne zapise, ne ostanu zarobljeni debelim slojem prašine, što bi se u protivnom verovatno dogodilo.

- Meni je ovom prilikom mnogo više stalo do toga da se istakne moj i mojih drugova moralni udeo u tome radu, nego li materijalna nagrada koju je uredništvo obećalo. A to što do danas nisam o tome ništa govorila, ni preduzimala, je zato što nisam htela da se sama reklamiram – govorila je skromna telegrafistkinja.

Ružica je tako, 17 godina posle početka Velikog rata, istinu dokazala rukopisom u originalnom telegramu koji je fotografisan i preštampan u knjizi „Naša pobeda“. Zahvalila se uredništvu na plemenitoj inicijativi, a novčanu nagradu u visini od 150 dinara je odlučila da uloži u nešto što će je večno podsećati na burna ratna vremena, u kojima je i sama učestvovala, imajući veliku odgovornost da svako slovo pažljivo i tačno prenese.

Slika

Žena o kojoj se malo zna, a čija je veličina daleko od prosečne, rođena je 1893. u kragujevačkoj porodici Petrović, dok će Crepić postati udajom. U rodnom mestu je završila osnovnu i dva razreda Učiteljske škole, a potom je odlučila da školovanje nastavi kao učenica Poštansko-telegrafske škole. Uspešno je odslušala i položila sve ispite, pa je već decembra 1912. godine dobila privremeno zaposlenje na poziciji – poštar Poštansko-telegrafske stanice Kragujevac. Brzo je napredovala, jer se pokazala kao dobar službenik. U vreme kada je Vrhovna srpska komanda stupila u taj grad, Ružica je „avanzovala“ da radi samo na armijskim linijama. Bilo je to veliko priznanje za jednog radnika, pogotovo za ženu, koja se prepoznavala kao odličan morzista.
Čuveni dokument kojim je Srbiji objavljen rat bio je u formi običnog, a ne diplomatskog i putovao je od Beča preko Pešte. Najpre je stigao na adresu Glavne pošte u Beogradu, ali ju je telegrafista poslao u Kragujevac, gde je upravnik bio Vlada Dimitrijević, a šef telegrafa Vrhovne komande Marko Protić. U to vreme, službenici su radili i danju i noću, a sudbina je htela da u bitnom momentu na dežurstvu bude i Ružica. Na pitanje ko od kragujevačkih telegrafista najbolje na sluh prima telegrame pisane latinicom, svi su pretrnuli od straha i uzbuđenja. Znalo se da je u pitanju ratni dokument.

- Nastao je tajac i ja sam sama pošla ka tasteru i sela za aparat – zapisala je kasnije Ružica.

Ružica ga je ispravno dešifrovala i prosledila u Niš, pravo predsedniku srpske Vlade Nikoli Pašiću. Od tada je počela da se ispisuje nova stranica istorije... Telegram objave krvavog sukoba, čiji se original čuva u Arhivu Srbije je glasio: „Kraljevskom ministru inostranih dela u Nišu Kraljevska Vlada Srbije nije na zadovoljavajući način odgovorila na notu datiranu 23. julom 1914. godine, koju joj je predao austrougarski poslanik u Beogradu, zbog čega Carska i Kraljevska Vlada nalazi da je prinuđena da se osloni na silu oružja radi očuvanja svojih prava i interesa. Od ovog trenutka Austrougarska se smatra u ratu sa Srbijom. Ministar inostranih dela Austrougarske, grof Berthold“.

Slika

U tom trenutku, svaki pogrešno iščitan slog mogao je skupo da košta zemlju. Zato je ova telegrafistkinja i zapisala kako su u to vreme telegrafske depeše letele sa kraja na kraj Evrope, da su se proizvoljno tumačile, pa je dolazilo do neverovatnih grešaka u prevodu.
Koliko je samo prisebnosti i stručnosti bilo potrebno dok su se primale i prenosile takve informacija. U ratu je, srećom, bilo i lepih vesti, a Ružica je bila najsrećnija kada je baš ona primila depešu vojvode Živojina Mišića. Vest o slavnoj pobedi srpske vojske na Suvoboru i Rudniku proširila se iz Ružičinih ruku i obasjala narod:

- Tada su naše suze radosnice bile nagrada za sve one mučne i teške trenutke koje smo preživljavali.

Nažalost, ostali smo uskraćeni za vesti iz privatnog života Ružice Petrović-Crepić, žene čije bi ime i prezime na stranicama srpske, bar telegrafske, istorije moralo da se piše velikim slovom. Njeno službovanje se završilo u Beogradskoj direkciji pošta i telegrafa.

JEDINA PRIMALA TELEGRAME NA LATINICI

U 2014, godini obeležavanja veka od početka Velikog rata, pripremljena je i izložba „Jedinice veze srpske vojske u Prvom svetskom ratu“, čiji je autor bila kustos PTT muzeja Ljiljana Đorđević. Upravo je ona istakla da je Ružica Petrović-Crepić bila izvrsni morzista i osoba koja je jedina na sluh mogla da primi telegrame pisane latinicom. Ona je, potvrdila je, primila ratni dokument i na njemu se nalazi paraf koji to dokazuje.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Zbog patriotskih reči i dela Jelica bila cenzurisana


Jelica Belović Bernadžikovska, naša najznačajnija etnografkinja: Prikupljala tradicionalne ručne radove, izučavala tekstilnu ornametiku, objavljivala knjige, izlagala širom sveta

Slika
Jelica Belović Bernadžikovska

Ono što je Vuk Karadžić za narodnu usmenu književnost, a Jovan Cvijić za srpsku antropogeografiju, Jelica Belović Bernadžikovska je za tradicionalne ručne radove i tekstilnu ornametiku, rekao je istoričar Tihomir Ostojić. Kao etnograf, etnolog, učiteljica, književnica, novinarka i društvena aktivistkinja, bila je pionirka, ali i prava čarobnica. Njeno vreme je prošlo, a o njenim zaslugama bi tek trebalo da se govori, jer je svoj narod, a naročito pripadnice lepšeg pola, u mnogo čemu zadužila.

Jelica je rođena 25. februara 1870. godine u Osijeku, u domu obrazovanih roditelja, koji su je po završetku osnovne škole poslali u nižu gimnaziju u Đakovu, a potom u Zavod biskupa Josipa Juraja Štrosmajera. Devojčica koja je rano savladala devet jezika i već kao učenica počela da piše pesme za omladinske listove, u zagrebačkom samostanu u kojem se obrazovala za učiteljicu, otkrila je lepote narodnih nošnji i ručnog rada. Nova ljubav je rođena. I kada je otišla na studije u Beč i Pariz, i kada je u Zagrebu počela da radi kao učiteljica, nije prestala da izučava tehnike veza i narodnih rukotvorina. Učiteljskim pozivom se bavila i u Rumi i Osijeku, a sa službom u Mostaru otkrila je još jedan svet kojem je gotovo prirodno pripala. U gradu na Neretvi, gde je upoznala budućeg supruga, Poljaka, sudskog činovnika sa kojim će dobiti sina, počela je da sarađuje sa književnicima okupljenim oko časopisa Zora. Među njima su se svakako izdvajali Aleksa Šantić i Jovan Dučić, sa kojima je Jelica postala prijatelj.

Sledeća njena stanica je Sarajevo, a potom Banjaluka, u kojoj je postala upraviteljica Više devojačke škole. Revnosnim istraživačkim radom, prikupljanjem vezova, klasifikacijom i tumačenjem simbola, uspela je da 1906. objavi "Građu za tehnološki rečnik ženskog ručnog rada", a godinu kasnije i "Srpski narodni vez i ornametiku". Uskoro je pažnju javnosti privukla i uređenjem dva zagrebačka muzeja, a naročito izložbom "Srpska žena", koju je 1910. otvorila u Pragu. Uz njeno ime je počela da se koristi oznaka - stručnjak za narodni tekstil, što je iznova i iznova opravdavala, izlažući i učestvujući u uglednim odborima u Beču, Minhenu, Berlinu, Parizu... Tradicionalne nošnje, ali i narodne pripovetke koje je sakupljala, uspela je da popularizuje širom sveta, u čemu joj je na ruku išla saradnja sa inostranim stručnim časopisima - čak 23. I čuveni folklorista, pripovedač i seksolog Fridrih Salom Kraus je bio oduševljen njenim radom, a da je njihova saradnja bila posebna videće se 1927. godine, kada će ona na nemačkom jeziku objaviti delo "Kulturna istorija Slovena", a on biti prvi čitalac.

PISALA POD PSEUDONIMOM, KRITIKOVALA DRUŠTVO

Pedagogijom se na teorijskom polju istakla delima "Dečja psihologija u današnja vremena" i "Naše kevice", a u stručnim časopisima je često kritikovala društvene okolnosti i njihov uticaj na omladinu. Poznata je njena sociološka studija o prostituciji "Belo roblje". Neki od njenih pseudonima su bili Jele, Jasna, Hele, Mlada gospoja Ana ...
Koliko je bila ispred svog vremena bilo je jasno kada su je austrougarske vlasti penzionisale u 39. godini, jer im nije išla niz dlaku. Oštrog jezika i snažne volje pisala je i govorila sve što bi moglo da osnaži srpski narod na emancipaciju. Jasnim opredeljenjem za ideju jugoslovenstva, a pritom kao neko ko na svakom koraku ističe folklorno nasleđe, optuživana je za preterani srpski nacionalizam. Stavljanje pod cenzuru, rešila je, neće biti kraj njenom aktivizmu, pa je počela da piše pod pseudonimom, najčešće se potpisujući kao Ljuba Daničić. Kada je pod svojim imenom objavila almanah Srpkinja, što je samo dolilo čašu, morala je da napusti Sarajevo u kojem je u to vreme živela, ali mu se vratila 1917. i to kao urednica jedinog srpskog lista u monarhiji - Narodna snaga. Po završetku Prvog svetskog rata, Jelica je ponovo stala za sarajevsku, a potom novosadsku katedru, pošto je doneta odluka o njenoj rehabilitaciji. U srpskoj Atini je penzionisana 1936. godine.

Nastavila je da putuje po južnoslovenskim prostorima i sakuplja rukotvorine, da bi 1933. godine napisala knjigu "Jugoslovenski vezovi". Zaslužna je i za osnivanje Udruženja gospođa za podizanje narodnih vezova u Petrinji, a 1935. je na beogradskoj izložbi Udruženja univerzitetski obrazovanih žena učestvovala sa čak 19 knjiga. Pisala je pozorišne i muzičke kritike, a radila je i kao prevodilac.

Njeno ime je nepravedno zapostavljeno na listi pionirki ženskog aktivizma, a ona je dugo i ozbiljno vodila te bitke. Almanah Srpkinja koji je sa ostalim književnicama i aktivistkinjama priredila i objavila, ilustrovala je motivima narodnog veza. Ideja joj bila da se rekonstruišu sva dostignuća ženskog rada i to kroz portrete više od 60 velikih dama koje su se ostvarile u najrazličitijim oblastima. Međutim, ona je sa pripadnicama nežnijeg pola vodila i oštre polemike, a govorilo se da su mnoge bile zavidne zbog njene lepote. Posle Prvog svetskog rata sve manje je ima u ovoj "areni", jer je bila razočarana radom ženskih organizacija, smatrajući da mnoge žele samo ličnu korist, a da se neke velikanke iz prošlosti tendenciozno zaboravljaju.

Toliko knjiga je napisala, i o njoj je napisana knjiga, ali u zaborav je pala još za života. Kažu da je poslednje godine provela sama i usamljena, a umrla je 30. juna 1946. u Novom Sadu. Sve što je iza sebe ostavila nalazi se u Muzeju Vojvodine i rukopisnom odeljenju Matice srpske.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 22:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Osnovala prvu srpsku devojačku školu u Sarajevu


Hadži Staka Skenderova, učiteljica ispred svog vremena. Kao prva žena pisac u gradu na Miljacki, napisala je delo "Ljetopis Bosne". Bila je veoma pobožna, što je "krunisala" posetom Hristovom grobu u Jerusalimu, kada je postala monahinja

Slika
Hadži Staka Skenderova

"Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla je jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu". Ove redove je 1868. godine zabeležio jedan stranac koji je učiteljicu i upraviteljicu škole zapazio boraveći u gradu na Miljacki, pa je oduševljen njenim likom i delom poslao pismo Velimiru Gaju u Zagreb. Tako se priča o njoj proširila i van grada u kojem je živela i, kao prva žena među Srbima Sarajlijama, gradila kulturno-obrazovne tekovine.

Kao i o mnogim velikankama tog doba, i o Staki Skenderovoj je ostalo malo sačuvanih biografskih podataka. Za početak, ne zna se kada je rođena, ali se spekuliše sa 1828. godinom. Poznato je da je njen rodni grad Sarajevo, u koji su Skenderovi stigli iz Prijepolja. Otac joj je rano umro, tako da je Staka odrastala samo u majčinom naručju, koje je čuvalo još troje dece - dva dečaka i devojčicu. Stariji brat je poginuo, a mlađi Ilija je postao ugledni ćurčija i to u vreme kada su u Sarajevu Turci suvereno vladali zanatima.

Stakino obrazovanje još jedna je nepoznanica. Praznina u ovoj biografskoj rubrici pokušavana je da se popuni raznim nagađanjima, među kojima je pobedilo ono da je završila osnovnu školu, a onda se sama edukovala. Istina je da je, dok je po bogatim sarajevskim domovima raznosila odeću koju je njen brat šio, naučila turski jezik, što joj je mnogo značilo.

- U ono vreme ko je znao turski govoriti, taj je bio kod činovnika vrlo pribran i mogao je para zaslužiti. Na taj je način i Staka stekla čast i poverenje kod naših osmanlijskih krugova u Sarajevu, tako da je njena reč važila više nego ijednog Srbina Sarajlije - zapisao je 1903. godine Aleksa J. Popović, autor "Životopisa znamenitih Sarajlija".


Pohvala iz Rusije

Kada je ruski konzul i putopisac Aleksandar Giljferding boravio u Sarajevu upoznao se sa Stakom i tako saznao kakvo je stanje u bosanskohercegovačkoj prosveti. Ona mu je tada predala rukopis svog dela "Ljetopis Bosne", koji je on kasnije objavio u svojoj knjizi. Zapisao je: - Cilj života Stake Skenderove bio je osnivanje devojačke škole u Sarajevu, da bi postavila osnovu obrazovanja ženskog pola među pravoslavnim stanovnicima Bosne.
On je još zabeležio da je Staka bila pobožna i da je imala umiljat glas, pa je svako jutro pevala u staroj sarajevskoj crkvi. Mnogo je čitala i smišljala kako da pomogne devojčicama da se školuju, pa je u dogovoru sa tadašnjim vladikom Prokopijem, a pomoću sina Mustafa-paše Ćiritlije i srpskih dobrotvora, 1857. godine osnovala prvu srpsku žensku osnovnu školu u Sarajevu. U njoj je Staka bila ne samo upraviteljica nego i učiteljica. Knjige je nabavljala iz Beograda. Škola je najpre imala tri, a potom pet razreda, tokom kojih se čitanje i pisanje učilo po novom metodu, a uz osnovne predmete se negovao i ručni rad, po kojem su, kako su pisali Bosanski vjesnik i Bosna, učenice mogle da se porede sa najboljim evropskim. Za kratko vreme, ovo je postao nadaleko hvaljen rasadnik znanja, kojem su od 1862. pristupile i devojčice katoličke, jevrejske i muslimanske vere, pa i ćerke Topal Osman paše, koji je u ovu ustanovu uložio mnogo novca.

Bila je omiljena među srpskim siromašnim svetom, jer mu je pomagala, omogućivši i besplatno školovanje za njihovu decu, ali kako je bila u sukobu sa bogatim Srbima trgovcima, jer ih je u svom delu "Ljetopis Bosne" izjednačila sa Turcima kada je reč o brizi za raju, oni su dugo ignorisali njen rad i značaj. Ali ona je radila po svojoj savesti i govorila je sve što je mislila. Kao velika vernica, odlučila je da krene na putovanje koje će je u tom smislu još više prosvetliti. Stigla je u Carigrad, gde ju je, kao prvu ženu iz ovih krajeva, primio sultan Aziz, a onda je otišla u Jerusalim, na Hristov grob, poklonila mu se i zakaluđerila.

Dok je, zbog hodočašća, odsustvovala godinu dana sa nastave, menjale su je njene bivše učenice, sada nastavnice Ana Karanova i Koka Đurićeva. A kada se vratila u Sarajevo, narod ju je sa đacima dočekao raširenih ruku.

- Tu se ona sa mnogima izgrlila i izljubila, pa onda u svečanoj povorci došla do stare crkve, gde je bilo blagodarenje. Poklonima brojanica, ikonica i drugih sitnica, koje je donela hadži Staka sa Svetog groba, ne bješe hesaba, jer je tim poklonima obdarila mnoge srpsko-pravoslavne kuće u Sarajevu - zapisao je Aleksa J. Popović.

Prestankom turske uprave, prestala je da radi i Stakina škola. Ona i njena stara majka su postale štićenice moćne grofice Adeline Mis Irbi, velike srpske dobrotvorke, koja se borila za obrazovanje siromašne dece.

Bio je 26. maj 1891. godine, kada je tokom održavanja narodne svečanosti u Sarajevu, tragično nastradala Staka Skenderova. Na nju je, dok je šetala Ilidžom, naleteo auto. Tek posle njene smrti, postalo je jasno koliko je doprinela obrazovanju devojčica koje su u međuvremenu postale ugledne žene.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 23:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Milica Miljanov, heroina Prvog svetskog rata


Kao dobrovoljac sa puškom u ruci, važila je za primer neustrašive srpske žene s početka 20. veka. Njen otac nije imao sinove, pa je ratnički žar i rodoljublje usadio u kćerke

Slika
Milica Miljanov, unuka Miljanova, Olga sa suprugom Frenkom Lojdom Rajtom

Ja sam ih gledao na ratištu, s puškom i bombom u ruci, i u bolnicama, u kojima su na materinske i sestrinske grudi privijale ranjene junake, i u povlačenju kroz neprohodne albanske gudure, gde se na nemoćne i slomljene bolom pucalo u leđa iz zaseda, u kojima se masovno umiralo od gladi i zime... Gledao ih i divio im se! Ni straha, ni kolebanja, ni suza, ni uzdaha! Nije bilo žrtve koje one ne bi mogle da podnesu za svoju Otadžbinu. To su odvažne kćeri Srbije, majke i sestre junaka sa Cera i Kolubare, mojih ratnih drugova, kojima je Otadžbina bila preča od života i koje su, birajući između poniženja i smrti, izabrale smrt... Nije u to vreme bilo francuskog oficira koji ne bi rado, u znak najdubljeg poštovanja, položio svoj mač pred noge ovih junakinja. One su svojom hrabrošću i svojom patnjom zadivile svet...

Ovako je o hrabrosti srpskih žena koje su u Prvom svetskom ratu stavile glavu u torbu i otišle na front zabeležio francuski novinar, Anri Barbija. Znao je da je pripadnicama nežnijeg pola bilo zabranjeno da nose puške, jer je bilo jasno gde je njihovo mesto, ali su mnoge ipak oblačile uniformu i vojničke čizme, odlazeći tamo gde ih je ljubav prema otadžbini vodila. Kada je govorio i pisao o njima, ovaj novinar je mislio i na Milicu Miljanov. Njena uloga u Prvom svetskom ratu je bila više nego velika. Hrabra i smela ćerka vojvode Marka Miljanova poslušala je svoje srce i sa puškom u ruci otišla da brani svoj narod. Njen otac nije imao muške naslednike, pa se govorilo da je taj ratnički žar, koji je goreo iz ljubavi prema srpskom rodu, usadio u svoje ćerke. Najviše se rasplamsao u Milici, što se videlo odmah na početku izbijanja Velikog rata kada je otišla na front, rame uz rame sa muškarcima. Time je osvetlala i očev obraz, jer nije imao sinove koji bi nastavili njegovim putem, ali je zato imao hrabru ćerku. I bio je veoma ponosan na njen gest.

Milica je bila sigurna u odluci da se prijavi u dobrovljce, ne moravši da skriva identitet, kao što su u to vreme činile mnoge žene. Bilo je toliko devojaka koje su se lažno predstavljale, pa je, recimo, poznat slučaj Antonije Javornik, koja se, da bi zaštitila porodicu i sprečila eventualnu odmazdu, prijavila pod lažnim imenom, a potom učestvovala na Ceru, Drini, Kolubari, Kajmakčalanu. A Milica Miljanov je, ponosno noseći porodično ime, od početka do kraja Prvog svetskog rata bila na frontu. Dok su i neki muškarci pokušavali da ga eskiviraju, ona se od puške nije odvajala pune četiri godine.

Imala je Milica i ličnu istoriju, koju je ispisala pre svega ćerka Olga Ivanovna Lazović, poznata kao Olgivana. Bila je pisac, plesačica, kompozitor, filozof, učiteljica i supruga velikog arhitekte Frenka Lojda Rajta. Školovala se u Rusiji, kao učenica grčko-jermenskog filozofa Gurdijeva, a potom je živela u Turskoj, Francuskoj i Americi. Povodom sedamdesete godišnjice od smrti Marka Miljanova, 23. oktobra 1971. u Medunu, otvoren je muzej koji nosi njegovo ime. Svečanom otvaranju je prisustvovala i njegova unuka, a Miličina ćerka Olga.

Slika

JUNAŠTVO MARKA MILjANOVA


Miličin otac Marko Miljanov Popović, čiju smelost i hrabrost je nasledila, bio je čuveni vojskovođa, vojvoda, književnik... Rođen je 1833. u Medunu, a umro je 1901. godine u Herceg Novom. Od mladićkih dana se borio protiv Turaka, da bi 1856. godine došao u Cetinje i postao perjanik crnogorskog kneza Danila. Odlukom kneza Nikole Prvog Petrovića postao je sudija i vođa plemena Bratonožića, a kolika je bio pretnja neprijatelju, govori činjenica da su Turci za njegovu glavu raspisali nagradu. Od 1874. je bio u Crnogorskom senatu, odnosno Državnom veću, a posle sukoba sa knezom Nikolom 1882. je napustio taj položaj i vratio se u rodni Medun. Imao je 50 godina kada se opismenio, ali je uskoro počeo da niže velika dela, od kojih je najčitanije "Primjeri čojstva i junaštva". Poznata je njegova mudrost - "Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 23:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Sveta kraljica iz doline jorgovana


Jelena Anžujska, supruga Uroša Prvog Nemanjića - Podigla je mnoge crkve i manastire, od kojih je najpoznatiji Gradac, gde je sahranjena. * Bila je među najprosvećenijim ličnostima svog doba, osnovala je "knjigohranilište" i školu za siromašne devojke

Slika

Hiljade cvetova, od golubije sivih do tamno ružičastih, zavijorili su se te 1250. godine u dolini Ibra. U novu domovinu Jelena Anžujska je stigla sa mirisom jorgovana, koji su tu posađeni po naredbi njenog buduća supruga, kralja Uroša Prvog Nemanjića, unuka Stefana Nemanje i sina Stefana Prvovenčanog i Ane Dandolo. Bila je to oda poštovanja i nežnosti vladara Raške prema ženi koja će na prvi pogled zavoleti srpsku zemlju. Ko je po poreklu bila nova vladarka, ostalo je da lebdi između nekoliko zapisa, nikada do kraja potvrđenih.

Arhiepiskop Danilo Drugi, njen biograf i autor "Žitija kraljice Jelene", tvrdio je da je bila "roda fruškoga", odnosno francuskog plemstva, dok ju je kao rođaku pomenuo i Karl Prvi, kralj Sicilije i Napulja. Engleski istoričar Gordon Makdanijel je zapisao da je unuka sestre Boduena Trećeg, latinskog cara Konstantina. Ona je, navodno, rođena 1236. godine kao Jelena Anđelina, kćerka mađarskog plemića Jovana Anđela, vojvode Srema i francuske plemkinje Matilde de Vjanden. Ono što je sigurno jeste da se udala za Uroša Prvog i da mu je rodila sinove Dragutina i Milutina, dok se o polu i imenima ostale dece spekuliše. I sigurno je da se po mnogo čemu razlikovala od srpskih vladarki, pogotovo prethodnica, jer je bila ispred svog vremena i razmišljanja da joj je mesto u kući, a uloga da rađa naslednike. Znala je, htela je i činila mnogo više od toga, mešajući se suprugu i u unutrašnju i spoljnu politiku, a koliko je bila mudra, jasno je bilo po tome što su je cenili "i pravoslavci i Latini". Poznavajući je, arhiepiskop Danilo je mogao da zaključi da je bila:

- Oštra rečju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotka, da teši nelicemerno i bezbolno, a kolika je svesrdačna njezina smelost k Bogu, prosto kazati bila je ukrašena svakom vrlinom.


ZAŠTITNICA ZALjUBLjENIH U TREBINjU

Tri godine posle smrti, Jelena ja proglašena svetiteljkom. Danas je slavi Srpska pravoslavna crkva. - Kada je prošlo tri godine, Bog javlja svoju brzu blagodat, koju je sam zaveštao izabranima svojim. Nekim proviđenjem u snu, javi se jednome od izabranih monaha. I tako je ovorivši raku, gde beše pogrebeno njezino telo u zemlji, i nađoše ga nepovređeno, gde leži kao u rosi - zapisao je arhiepiskop Danilo. Takođe, Jelenin kip krasi bedem trebinjskog Starog grada. Pred kip bi, po rečima starih Trebinjaca, dolazili zaljubljeni parovi sa nekim cvetom i željom da sveta kraljica blagoslovi njihovu ljubav.
Svi su se divili njenom obrazovanju, činjenici da je govorila nekoliko stranih jezika, razumela se u sveto i svetovno. Bila je jedna od najprosvećenijih ličnosti toga vremena. Na svom dvoru, smeštenom na samom rubu Kosova i Metohije, u mestu Brnjaci, organizovala je prepisivanje knjiga, koje je kasnije poklanjala. Imala je biblioteku, u to vreme zvanu "knjigohranilište". U želji da pomogne siromašnim devojkama, osnovala je za njih školu, gde ih je učila pismenosti, pobožnosti i ručnom radu, uz miraz ih udavala, a potom na njihovo mesto dovodila one kojima je tek trebalo pomoći. Kraljica Jelena se brinula o siromašnima, davajući im hranu i odeću, a bolesne tešila i hrabrila.

Istorija je pamti kao veliku dobrotvorku i ktitorku. Iako katolkinja, pripisuje joj se da je 1260. godine podigla manastir za pravoslavne monahe i to u Stonu, na mestu porušene Bogorodičine crkve. Darivala je franjevački katolički red, a u Baru, gde je imala dvor, 1288. je sagradila franjevački manastir sa crkvom. Za njeno ime se vezuju i hram i manastir Svete Marije u Skadru, kao i franjevački manastir u Ulcinju, ali njena najznačajnija zadužbina je svakako Gradac. Nikao je oko 1270. godine na obodu Golije, a arhiepiskop Danilo navodi da je osnovan kao veliki i bogat manastir, u ime presvete Bogorodice. Jelena Anžujska je sve vreme nadgledala njegovu gradnju, izabrala je monahe koji će tu boraviti, utvrdila ustav, poklonila mu imanje.

Kada je 1280. godine odlučila da se zamonaši, učinila je to u crkvi Svetog Nikole u Skadru. Arhiepiskop Danilo kaže da je odmah primila najviši monaški čin - veliku shimnu, ali nije uzela novo ime, što je bilo neuobičajeno.

Koliko god da je doprinela srpskom narodu, ima i onih koji "prozivaju" njenu dobrotu, nazivajući je ženom željnom vlasti, što se navodno potvrdilo u trenutku kada je njen stariji sin Dragutin ušao u sukob sa ocem, zbacivši ga sa prestola. On je tada molio i dobio njen blagoslov, ali joj je za uzvrat dao Zetu, Trebinje, Plav, izvorište Ibra i Primorje, pa je sve to postalo "zemljom kraljice matere". Od 1282. godine Dragutin više nije vladar, jer je u korist brata Milutina abdicirao u Deževu. Imala je velikog uticaja na oba sina i njena želja je bila da se, uprkos svim razmericama, poštuju i izmire.

Iako se ozbiljno razbolela, kraljica Jelena je doživela duboku starost i umrla je osmog dana februara 1314. godine u svom dvorcu Brnjaci. Kako je i želela, sahranjena je u manastiru Gradac, a na poslednji ispraćaj su došli ne samo duhovni i svetovni velikodostojnici, nego i mnogo siromašnih i nesrećnih, kojima je tokom života pomagala.

- Tako sam vaistinu video gde odasvud idu slavni, tako isti ništi i strani, hromi i slepi, kojima beše hraniteljka ova gospođa moja - zapisao je arhiepiskop Danilo.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 23:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Olga Jevrić - sitna žena velikih skulptura


Jedna od naših najboljih vajarki. Govorila je da njeni radovi pripadaju Srbiji i da je pitanje da li bi toliko postigla da je drugde živela

Slika
Olga Jevrić

SVI su se pitali kako je moguće da se na rukama tako sitne i nežne žene rađaju tako impozantne skulpture. Ona je na to davala jednostavan i iskren odgovor - da je manjak snage uvek plaćala vremenom. Jer ono što je neko mogao da stvori za tri dana, ona je radila tri meseca. A opet, Olga Jevrić je bila bolja od većine, po mnogima i najbolja. Sa tim su se naglas složili njeni savremenici, ako ne dok je vodila ovozemaljski život, onda 10. februara prošle godine, na dan kada je otišla u večnost. Možda je dovoljno reći samo da je ova vajarka i akademik, Kući legata poklonila 47, a Srpskoj akademiji nauka i umetnosti 147 skulptura. Imala je, dakle, šta da daruje, ali je imala i beskrajnu ljubav prema svom narodu da ga tako nagradi.

Olga je rođena 29. septembra 1922. godine u Beogradu, u domu oca Srbislava Jevrića, direktora Bankarsko-trgovačkog društva i majke Ane. Stranice osnovnog obrazovanja i nižih gimnazijskih razreda ispisala je u ustanovi "St. Jozef", a potom je postala učenica Ženske realke u Beogradu. Njen muzički dar je rano "detektovan", pa je paralelno sa gimnazijskim obrazovanjem, pohađala muzičku školu "Stanković", u klasi profesorke Zinaide Grickat. Svi koji su je poznavali verovali su da će biti muzičarka i zamišljali su je kako osvaja dvorane širom sveta. Odlaskom na prijemni ispit na Muzičkoj akademiji, koji je 1942. godine uspešno položila, potkrepila je i svoje i nade drugih da će muzika biti njen život. Ali desilo se to da je samo 12 meseci kasnije odlučila da postane studentkinja vajarstva na Akademiji likovnih umetnosti. I tako je Olga stekla obe diplome, da bi u oblasti vajarstva, 1949. i magistrirala, a potom upisala studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu. Bilo je jasno da je ovo put kojim je dalje nameravala da hoda.

NOVAC OD NAGRADA POKLANjALA

Teško je nabrojati i izbrojati sve njene nagrade, ali je jednostavno u njima pronaći još jednu Olginu vrednost - to što je od većine novčanih uzimala i poklanjala u dobrotvorne svrhe. Za najbolje skulpture je nagrađena još na početku karijere, i to iz Fonda "Vladislav Ribnikar", potom na Jugoslovenskom trijenalu likovnih umetnosti, na 10. oktobarskom salonu... Uručena joj je Vukova nagrada Kulturno prosvetne zajednice Srbije za izuzetan doprinos razvoju kulture, obrazovanja i nauke u Srbiji, nagrade "Sava Šumanović" i priznanje Grada Beograda za izložbu "Materija duha", SIZ-ova priznanja za najbolja ostvarenja...
Kada je prvi put 1947. godine izložila svoja dela sa kolegama studentima na izložbi ULUS-a, čiji će član biti od 1950, sasvim sigurno se, nenametljivo i tiho, izdvojila od ostalih. U ovoj galeriji će deceniju kasnije debitovati u samostalnom izlaganju, pokazavši da odstupa od dotadašnje vajarske tradicije, jer ima i želi da ponudi nešto novo i drugačije. Što se nje tiče, "tražila" je da se raziđe sa trendom koji je zavladao posle Drugog svetskog rata. Zbunila je većinu kritičara, jer su takvi potezi bili neočekivani. Mnoge je zapravo zasenila, iako nisu smeli to glasno da priznaju. Ali poziv za učešće na 29. Bijenalu u Veneciji, rekao je više od svih izgovorenih i prećutanih pohvala. Od tog trenutka su se za Olgu otvorila i domaća i svetska vrata. Bila je viđena, primećena i izdvojena. Čudili su se kako je tako sitna žena mogla da se bori sa cementom, betonom, kamenom, a holandski kritičar Kornelis Delman je objasnio da ona to radi na snažan, muževan način. Savremenici su joj priznavali i skromnost, jednostavnost i mentalnu snagu kojom je mogla čuda da čini. Koliko cene njen rad članovi SANU su joj 1974. pokazali kada su je izabrali za dopisnog, a devet godina kasnije i za redovnog člana. Tako je i zvanično stigla u zvanične redove najboljih.

Od 1952. godine, Olga je studijski boravila u Italiji, radila u umetničkoj radionici Frana Kršinića u Zagrebu, usavršavala se u Grčkoj, Parizu, Londonu... U francuskoj prestonici držala je predavanja i izlagala u Rodenovom muzeju, u italijanskoj učestvovala na mnogobrojnim stručnim izložbama, učila u Švajcarskoj, Poljskoj, Belgiji, kao stipendista Fordove fondacije boravila godinu dana u SAD, pisala odrednice za Likovnu enciklopediju Jugoslavije i Malu Prosvetinu enciklopediju...

Slika

Muzike se nikada nije odrekla, govoreći da joj je ona bila oslonac u traženju stvaralačkog principa u vajanju. A kao pravi renesansni umetnik vešto se snalazila i sa fotografijom, noseći aparat svuda sa sobom, beležeći sitne i velike radosti života.


Bila je odana svojim skulpturama, pasionirano predana umetničkom radu. Svakog dana je stvarala u beogradskom ateljeu na Starom sajmištu, tamo gde su, kako je govorila, u teškim uslovima, smrzavajući se i navikavajući se na činjenicu da struja svakog časa može da nestane, živo i sa osmehom radili mnogi velikani umetnosti. Volela je to mesto, kao što je volela i svoju zemlju. To je objasnila godinu dana pred smrt, rekavši: "Moja skulptura je mogla da nastane samo ovde. Da sam živela u nekoj drugoj sredini, pitanje je da li bih napravila to što sam napravila".

Olga Jevrić je sahranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Jan 2017, 23:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ljubica Cuca Sokić: U 38. godini postala član SANU


Učila je od Zore Petrović, čiji je atelje u potkrovlju Kolarčeve zadužbine i nasledila. Usavršavala se u Parizu, ali se vratila Beogradu

Slika

U SRPSKU akademiju nauka i umetnosti ušetala je kao treća žena slikar. Učinila je to sasvim tiho. Možda još tiše od svojih velikih prethodnica, Katarine Ivanović i Zore Petrović. A imala je samo 38 godina... Ljubica Cuca Sokić bila je omiljena među kolegama, poštovana među studentima, voljena među ljubiteljima umetnosti. Govorili su joj kako njene slike umiruju, a ona da i njima, kao i svemu što radi, pristupa sa neizmernom čestitošću. Nikada se nikome nije zamerila, pa i kada je imala na koga i zašto da se ljuti, radije je ćutala, nego ružno govorila.

Ljubica je rođena 9. decembra 1914. godine u Bitolju. Prvi svetski rat je odredio mesto njenog rođenja, jer se zbog njega njena trudna majka Ruža sklonila iz Beograda u Makedoniju, a potom u Niš. Oca Manojla, novinara i vlasnika "Pravde", koji se povlačio preko Albanije, nije videla do četvrte godine. Kasnije se prisećala kako je saonicama došao do njihove kuće, padao je sneg, a ona je samo stajala na prozoru i gledala ga zbunjeno. Prišao joj je, zagrlio je i podigao uvis, a ona mu je tiho rekla: "Ja tebe znam sa slike".

Nežni i topli roditelji su je puštali da leti na krilima bezbrižnog detinjstva. Devojčica koja još nije znala da piše, crtala je po trotoaru, na papiru i tarabi. Tek što je položila malu maturu, pažnju joj je 1930. godine privukao oglas u novinama, poziv na prijemni ispit za Umetničku školu. Znatiželjna Cuca odlazi da proba, a iz zgrade izlazi kao primljena učenica, koju je komisija jednoglasno proglasila vanredno talentovanom. Prisećala se kasnije kako ju je slikarstvom najverovatnije "zarazila" Zora Petrović, njena nastavnica crtanja u Drugoj ženskoj gimnaziji.

- Blok pod miškom, čas crtanja, Zora Petrović, šetnje sa njom - bile su to Ljubičine asocijacije na trenutke koji su je uveli u svet slikarstva, a da toga nije bila ni svesna.

Slika


Zorin atelje u potkrovlju Kolarčeve zadužbine je nasledila 1960. godine, što joj je, kako je priznala, bio najsrećniji dan u životu, jer deceniju i po pre toga nije imala prostora za rad. Do njega je dva puta dnevno dolazila od obližnje Makedonske ulice, u svetlobraon kaputu i sa beretkom na glavi tokom hladnih dana. Pored nje je radila Beta Vukanović, kod koje je završila nastavnički tečaj, posle kojeg se usavršila na akademskom kod Ivana Radovića. Potom je 1936. godine, gladna znanja i željna promena, krenula tamo gde sve vri od umetnosti - u Pariz. Stigla je na dan Sezanove retrospektive, pa je sve vreme provela u galeriji. Tri godine je radila, učila i stvarala u gradu na Seni, izlagala sa grupom jugoslovenskih slikara, u kafanama sretala mnoge umetničke "gromade" poput Pikasa, družila se sa Levijem, atelje delila sa Borom Baruhom... Ali, vratila se Beogradu i počela da radi na prvoj samostalnoj izložbi slika, grafika i crteža, koja je organizovana u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić", a tamo je kasnije često izlagala.

Profesor Jovan Bijelić je njoj i njenim kolegama sa klase predložio da osnuju grupu, kako bi im slike lakše stizale do galerija. Tako je nastao "Deseterac" ili "Desetoro", ali pojedini članovi su stradali u Drugom svetskom ratu. Nemci su već na početku okupacije proterali Ljubicu i njenu porodicu iz Vlajkovićeve ulice u Beogradu i tu se više nikada nije vratila, jer su joj dom posle rata oduzeli komunisti. Sa tugom, ali bez trunke mržnje, pričala je kasnije kako joj je u toj kući ostalo mnogo uspomena, pa i knjiga "Alisa u zemlji čuda", koju joj je majka čitala kada je bila mala.

Ljubica je volela decu i ilustrovala knjige za njih u "Poletarcu" i "Pioniru", govorila je da su oni najiskreniji kritičari. Uživala je da gleda studente na Akademiji likovnih umetnosti, gde je predavala od 1948. do 1972, ali nikada nijednog nije želela da izdvoji jer je verovala da je svako od njih poseban. Kada su već stasali u slikare, imala je običaj da na izložbama razmenjuje slike sa njima. Govorila im je da je Ivo Andrić bio u pravu kada je rekao da zavidi slikarima na sreći da budu usamljeni i nezavisni.

Volela je da se vraća Parizu, ali je na svojim slikama najviše pokazivala ljubav prema Beogradu. Na platnu i sa kičicom u ruci svedočila je o njegovim lepotama, koje su se neretko mešale sa sremskokarlovačkim, jer je bila očarana ovim mestom.

Nikada nije zasnovala porodicu i nije se kajala zbog toga, zato što je njen kredo bio da zbog jedne ljubavi čovek mora da se odrekne druge. A, ona je izabrala slikarstvo i bila mu je odana do poslednjeg dana. Umrla je u 95. godini, 8. januara 2009, sahranjena je na Novom groblju u Beogradu. Sve što je stvorila zaveštala je muzejima i galerijama širom zemlje.



NAGRADE

KADA je 1995. godine dobila nagradu iz fondacije "Vladislav Ribnikar", priznala je da je bila srećna i da joj je telefon tog dana zvonio kao nikad pre. Dve godine pre toga ju je obradovala "Vukova nagrada", a u njenoj biografiji su ispisane još Gran pri Prvog bijenala jugoslovenske minijaturne umetnosti, priznanje "Boža Ilić" i mnoga druga državna i lokalna.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 00:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Julijana Radivojević: Zaboravljena književnica, Dositejeva naslednica


U Pešti je 1829. godine, pod uticajem Obradovića, izdala almanah "Talija" i posvetila ga "milom rodu srbskom". Njena dela su, iznad svega, značajna, jer ih je pisala na čistom narodnom jeziku

Slika

Da nije sačuvano pismo adresirano na slovačkog književnika i pobornika panslavizma Jana Kolara, Julijana Radivojević bi možda sasvim pala u zaborav. Ovako je o srpskoj pesnikinji iz prve polovine 19. veka, prvoj posle prve - Eustahije Arsić, ostao bar taj skromni zapis i podsećanje na još jedno žensko pero iz vremena kada je ono bilo izuzetak, a ne pravilo.

Julijana je rođena 6. januara 1798. godine u Vršcu, kao ćerka Jovana i Sare. Otac joj je bio ugledni predstavnik srpskog građanstva u Banatu, savetnik magistrata i upravnik srpskih škola. Nažalost, ni on ni njegova supruga nisu dugo živeli, pa je brigu o jedanaestogodišnjoj Julijani preuzeo njen ujak Aleksandar Nako, poreklom Cincar. To je značilo preseljenje u Beč i školovanje tokom kojeg je devojčica gotovo zaboravila maternji jezik. Kada se 12 godina kasnije vraćala iz Beča preko Pešte, upoznala je Maksu Radivojevića, krojačkog majstora, koji joj je 1821. postao suprug. Stevan Radovanović u delu "O znamenitim Srpkinjama 19. veka" navodi pismo, koje je ona pisala Janu Kolaru, o novom životu na peštanskom tlu:

- Ovde sam se upoznala sa srpskim knjigama i piscima, a čitala sam naročito s neizrecivom radošću dela Obradovićeva i počela tog omiljenog mi pisca izdaleka i imitovati.

Fascinirana Dositejevim likom i delom, prihvatala je prosvetiteljske ideje i tražila način da ih prenese na narod. Zato je u Pešti 1829. godine izdala književni almanah "Taliju", objasnivši razloge zbog kojih to čini. Posvetila ga je "milom rodu srbskom" želeći da ga približi prosvećenijim evropskim, a motiv je, kako je zapisala, pronašla u radu učenih Srba. Zamolila je čitaoce da budu blagonakloni, da ne očekuju nešto premudro, jer ona nije bila mnogo upućena u nauke, ali je bila vešta sa prozom i stihom. Ovaj autorski almanah je izdat samo za jedno godište, zbog čega nije mogao da parira sličnim publikacijama tog vremena, ali su kritičari u "Taliji", ipak, zapazili Julijanin osoben lirski senzibilitet. U nekim tekstovima primetili su autobiografske ispovesti, jer je pričom o mladoj udovici, koja posle muževljeve smrti vrednim radom uspeva da prehrani dvoje dece, indirektno priznavala sopstvene muke. U stihovima je stalno bila prisutna njena žal za suprugom.

JAN KOLAR JOJ POSVETIO SONET

U SVOM delu "Slovenske kćeri", Jan Kolar joj je 1832. godine posvetio 25. sonet. Julijana mu je u pismu pisala o svom životu i kako je pored radova objavljenih u almanahu, napisala još mnogo dela, pesme na 14 tabaka i jedan moralistički tekst. Po objavljivanju, to pismo je postalo osnovni izvor informacija o ovoj znamenitoj srpskoj pesnikinji.
Julijana je ocenjena kao samouka žena, ali se u njenim radovima videlo da je mnogo čitala. Oduševljavali su je mudri ljudi, pa je napisala tri ode posvećene znamenitim ličnostima. U prvoj je iskazala divljenje episkopu budimskom Stefanu Stankoviću, poredeći ga po mudrosti sa Platonom, a po govorničkim veštinama sa Ciceronom. Druga oda je posvećena doktoru medicine Mihailu Mokošinji, koji ju je dva puta spasao smrti, a poredila ga je sa Hipokratom, dok je u trećoj slavila Dositeja Obradovića. U delu "Dobar sovjet" je govorila da bi majke trebalo da vaspitavaju sinove da budu dobri, blagodarni, čovekoljubivi i umereni, dok je ženi pripisavala prilično patrijarhalan položaj. Kritičar Stevan Radovanović je zapisao da njen almanah podseća na knjige njene prethodnice, Eustahije Arsić, jer su obe bile pod uticajem Dositeja Obradovića i želele da poukom pomognu svom narodu. Pisale su o neophodnosti obrazovanja žena i značaju odgoja devojaka. A svoju reč je dao i Danilo A. Živaljević, ocenivši da u Julijaninim pesmama ima više poezije nego u radovima Milice Stojadinović Srpkinje. Dok je Eustahija po njemu bila više kosmpolitkinja no Srpkinja, Julijana je u svoju poeziju unosila više nacionalnog osećanja.

Njena dela su značajna, pre svega, zato što ih je pisala na čistom narodnom jeziku, ali je opet nedovoljno bila zastupljena u istoriji srpske književnosti. Ovo ime je poslednji put registrovano 1836. godine, i to na spisku pretplatnika na knjigu "Trojesestarstvo" Sime Milutinovića. Radovanović navodi da je o Julijani pisano malo, manje nego o drugim našim poetesama:

- Čak ni u ponekim kalendarima ili časopisima koji su, krajem 19. veka, pokušavali da bar sastave spisak svih Srpkinja koje su se knjigom bavile, ne nalazimo njeno ime. Čak ni uredništvo "Javora" koje je, 1891, uspelo da nabroji više od sto i četrdeset imena "ženskinja koje se okušalo perom poraditi na polju koje inače samo muški obrađuju", nije u tom spisku pomenuto ime Julijane Radivojević. Tek će 1958, Krešimir Georgijević ukazati na ovu Dositejevu poštovateljicu i preštampati u "Kovčežiću" njenu pesmu "Spomen Dositeja Obradovića".

Ne zna se gde je kasnije živela ni kada je umrla Julijana Radivojević.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 00:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Ljubica - prva dama s dirigentskom palicom


Akademik Ljubica Marić je kompozicijama osvojila svet. Dobitnica nagrade "Stevan Mokranjac", posvetila se istraživanju srpske narodne i pravoslavne muzike. Od crkvenih melodija stvarala je neliturgijska dela

Slika
Ljubica Marić

Na predlog Srpske akademije nauka i umetnosti, UNESKO je 2009. na listu proslava jubileja uvrstio stogodišnjicu rođenja Ljubice Marić, prve školovane kompozitorke u Srbiji i jedne od prvih dirigentkinja u Evropi. Vestalka umetnosti, kako su je neretko oslovljavali, umrla je šest godina ranije, 17. septembra i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.

Bila je prva dirigentkinja na domaćem terenu, prva žena koja je dirigovala Simfonijskim orkestrom Češkog radija, prva autorka atonalne kompozicije i prva koja je crkvenoj muzici prišla iz drugog ugla, pozajmljujući duhovne melodije da bi od njih stvorila neliturgijske kompozicije. Prednjačila je u mnogo čemu, ali se time nikada nije dičila. Nije volela da daje intervjue niti da se hvali svojom biografijom, kojoj su se i bez toga svi divili. Umesto tapšanja po ramenu i fanfara, birala je skromnost i tišinu.

Ljubica Marić, ćerka Pavla i Katarine, rođena je 18. marta 1909. godine u Kragujevcu, jer je u tom gradu njen otac radio kao zubar. Bila je suviše mala da bi pamtila šumadijske dane i preseljenje u Beograd, ali je dobro upamtila dan kada je u paradi vojnika, povratnika iz Drugog balkanskog rata, prodefilovao konj njenog oca. Bez njega. Očevu pogibiju je povezivala sa zvukom truba, koje je tog dana čula i koje će se, trajno urezane u sećanju, često javljati u njenim delima.

Kada bi je u poznim godinama pitali kako se i kada odlučila za muziku, govorila je da se nije odlučila. Samo, dodala bi, od detinjstva nije prestajala da peva. U 11. godini je počelo njeno "druženje" sa violinom, kada je krenula u muzičku školu. Josip Slavenski je prepoznao taj dar i odlučio da joj daje časove kompozicije, prognozirajući da će lako diplomirati i na violini i na komponovanju. To se, 1929. godine, i dogodilo. Ljubica je na završnom radu izvela "Sonatu fantaziju" za solo violinu i prva diplomirala kompoziciju u Srbiji.

„MUZIKA ZVUKA” NA MAGNETOFONSKOJ TRACI

U svom beogradskom stanu, u Ulici Džordža Vašingtona 36, gde je otkrivena spomen-ploča sa njenim imenom, Ljubica je u poznim godinama improvizovala muziku, razapinjući konce o koje je kačila sve što bi pronašla oko sebe - srebrni escajg, čaše, zubne alatke njenog oca...
Pomoću njih je proizvodila zvuke, kombinujući ih sa onim koji su nastajali dok je svirala violinu, pevala i recitovala stihove narodne poezije. Snimala je sve to na magnetofonske trake i tako je nastalo delo "Muzika zvuka", pronađeno u Muzikološkom institutu SANU posle njene smrti.
Čekali su je Prag i Državni konzervatorijum, praške jeseni i zime u kojima su samo entuzijazam i ljubav prema muzici mogli da je ogreju, dok se sa majkom selila iz jedne u drugu podstanarsku sobu. Kompoziciji ju je učio Jozef Suka, a dirigovanju Nikolaj Malko, kod kojeg je diplomirala 1932, među prvim damama na Starom kontinentu. Sledeće godine je učestvovala na festivalu Međunarodnog društva za savremenu muziku u Amsterdamu. Prisutnost najmlađeg kompozitora nije promakao sudu kritičara, koji je njen "Duvački kvintet" procenio kao jedno od najinteresantnijih dela. Sutradan je amsterdamski list Telegraf pisao - "Jedno iznenađenje: Ljubica Marić. Oseća se da se u ovom slučaju radi o drugačijem talentu od onih koje smo do sada upoznali". Spazilo ju je tada i oko velikog nemačkog dirigenta Hermana Šerhena, koji ju je pozvao da, uz Belu Bartoka i najčuvenije kompozitore tog doba, učestvuje na festivalu u Strazburu, gde je dirigovala svoju "Muziku za orkestar". "Genijalno obdarena žena", pisala je o Ljubici strazburška štampa posle festivala, a Šerhen je u nju položio velike nade. Međutim, obuzeta ekstremno levičarskim idejama, potpisala je manifest prijatelja Vojislava Vučkovića, kojim je osuđena umetnička politika Šerhenovog festivala. Time je sebi potpisala "ostavku" podrške velikog muzičara.

Slika

Vratila se u Beograd, potom preselila u Zagreb, a onda se vratila Pragu, da bi se usavršavala kod Alojza Haba, na odeljenju za mikronatalnu muziku Praškog univerziteta. Odbila je njegovu ponudu da ostane da radi kao asistent i posle još jedne kratke zagrebačke epizode, trajno spustila svoje kofere na beogradsku kaldrmu.

Profesorsku karijeru započela je u muzičkoj školi "Stanković", gde je radila do 1945. godine, kada je prešla na mesto docenta, a potom profesora i šefa katedre na Muzičkoj akademiji. Jedno vreme je bila sekretar Udruženja kompozitora Srbije, paralelno sa dirigentskom karijerom koju je počela, pa prestala. SANU je uvrstila u svoje dopisne redove 1963, a u redovne 1981. godine.

Do 1964. je intenzivno komponovala, stvarajući avangardne i večne kompozicije poput "Pesme prostora" i ciklus "Muzike Oktoiha", a posle smrti majke je zastala i prestala. Vratila se u epicentar struke početkom osamdesetih godina, sa kamernom muzikom, kada su je raširenih ruku dočekali u domaćim, ali i holandskim, nemačkim, britanskim i mnogim drugim muzičkim krugovima. Amsterdam ju je najviše cenio, pa su se u ovom gradu održavali koncerti sa njenom muzikom, izdavali kompakt diskovi, a fondacija "Barka" sada vodi brigu o njenoj umetničkoj zaostavštini.


Bila je prva i posebna po tome što je od melodija crkvene muzike stvarala neliturgijska dela, spajajući srednjovekovne arije sa savremenim. Inspiraciju je, govorila je, pronalazila u tami drevnih vekova. Vremena je imala i za crtanje, vajanje i pisanje svoje zbirke "Tablica" i dnevničkih zapisa.

Dobitnica nagrade "Stevan Mokranjac", posvetila se istraživanju srpske narodne i drevne pravoslavne muzike, što je godilo njenoj duši. Bilo je to, možda, i vraćanje "duga" iz ljubavi. Jer, govorila je:

- Sve što sam naučila, naučila sam iz narodne muzike.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 05 Jan 2017, 00:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
"Zlatnim" rukama Beta negovala srpske ranjenike


Beta Vukanović, čuvena slikarka i karikaturistkinja, doselila se u Beograd 1898. kada se udala za kolegu Ristu Vukanovića. Nagrađena je Ordenom i Medaljom za bolničke podvige i usluge našem Crvenom krstu

Slika
Beta Vukanović

Preživela je čak četiri rata... Dok su trajale ofanzive u oba Balkanska, ona je bila u operacionoj sali. Za negu ranjenika i bolesnika, nagrađena je Ordenom i Medaljom za usluge Crvenom krstu Srbije. Prvi svetski rat je opet provela u bolnici, u Nišu. Kada je počeo Drugi, Nemci su uglednoj slikarki, znajući da je poreklom iz Nemačke, ponudili članstvo u "Kulturbundu" i sve privilegije koje uz to idu. Odbila je. Beta Vukanović je govorila da sebe smatra Srpkinjom, još od kada se u Minhenu zaljubila u kolegu Ristu Vukanovića, "dugačkog Hercegovca", kako ga je zvala. Kada su joj srpski umetnici, koje je upoznala dok se školovala u Nemačkoj, govorili da je Beograd mala varoš, nije ni slutila da će u njemu provesti ostatak života. A, to je bilo duže nego prosečan životni vek, jer Beta je umrla 1972, nekoliko meseci pošto je napunila 100 godina.

Rođena je 18. aprila 1872. u Bambergu, u imućnoj porodici. Posle osnovne i više ženske škole, devojčica koja se od malena igrala pisaljkama i blokom, znala je da je slikarstvo njena sudbina. Upisala je Zanatsku umetničku školu, potom se kalila u Savezu umetnika, pa usavršavala kod Antona Ažbea u Minhenu. I baš tu je upoznala slikara Ristu Vukanovića iz Trebinja, sa kojim je na medeni mesec, leta 1898, krenula put Srbije, u Beograd. Nije bilo sumnje - tu će i ostati, rešila je. Zaljubila se na prvi pogled u srpsku prestonicu, a već 20. septembra iste godine delima predstavila novoj domovini.

"Pred Skupštinom, u kući nalik na stari rustični šale, na uglu ulica Kraljice Natalije i Miloša Velikog, prolaze fijakeri, gospoda u redengotima, dame u haljinama skrojenim po poslednjoj modi, poneka i u nacionalnoj nošnji: duga suknja, libade i srebrna grana. Svi koji drže do sebe došli su da vide i budu viđeni na prvoj, ikada priređenoj umetničkoj izložbi u Beogradu i Srbiji. Izlaže dvadesetogodišnja Beta Vukanović", zapisala je Dragana Bukumirović, u knjizi "One".


OMILjENO DELO "KRSNA SLAVA"

Slika

Jedno od prvih dela koje je Beta iznedrila u Beogradu bilo joj je među najdražima. Sliku "Krsna slava" izložila je na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, objasnivši da je na tu ideju došla želeći da prikaže lep običaj sa kojim se upoznala u Srbiji, a za koji ranije nije ni čula. Originalno delo je nestalo, ali su sačuvane dve reprodukcije.
Bio je to veliki događaj za Beograd, u koji evropski umetnički duh još nije stigao. Beta je bila impresionista, koji želi da slika u prirodi, pod vedrim nebom, tome je učila i naše umetnike. Zato je u Srbiji bila začetnica pravca koji se zvao "plain air". Mnogo je putovala i učila, obilazila muzeje i pravila reprodukcije. Prve kopije dela velikih slikara, poput Rubensa i Rembranta, koje je Srbija videla, delo su njenih ruku. To je podržavao i kralj Milan Obrenović, oduševljen njenim i Ristinim slikama, pa je dao 200 "napoleona" samo da bi ta dela imao u svom domu. Taman toliko da Beta i Rista kupe plac u Kapetan Mišinoj ulici 13 i naprave kuću, koja je postala slikarska škola. Vukanovići su od Ministarstva prosvete dobili pravo da Prvu srpsku slikarsko-crtačku školu naslede od njenog osnivača Kirila Kutlika. Četiri prostrana ateljea bila su stvaralačka oaza umetničkih duša koje su kod njih dolazile i učile. I živopisna fasada je "govorila" da je kuća posebna, pravi hram umetnosti, jer je Beta iznad glavnog ulaza naslikala "Tri muze". Muzika, slikarstvo i igra su prikazane kao tri lepe žene, a oko njih su na stubovima bili cvetovi plavih perunika i šareno paunovo perje. Želela je da to bude mesto u kojem će se slušati muzika, plesati, razgovarati, modirati... Baš kako je bilo na evropskim balovima. Povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, osnovala je Društvo srpskih umetnika "Lada".

Za vreme Balkanskih radova bila je u redovima bolničarki. Kada je počeo Prvi svetski rat, Vukanovići su otišli u Solun, pa u Niš gde je Beta negovala ranjenike i tifusom zaraženog supruga, sa kojim se kasnije prebacila u Francusku. Rista je tamo i umro 1918. godine, a ona se sa izbeglicama vratila Srbiji. Volela je Beograd i bez obzira na to što njenog Hercegovca više nije bilo, nije mogla da zamisli da živi drugde.

Osnovala je Udruženje likovnih umetnika u Beogradu, a 1921. postala nastavnik u umetničkoj školi. Vratila se svetu boja, portreta, karikatura... Do 1910. godine, kada je izlagala na četvrtoj izložbi Društva srpskih umetnika "Lada", mnogi nisu znali da je ona sjajna karikaturistkinja. A prve radove je napravila još u osnovnoj školi, crtajući učiteljicu. Kaznili su je tada, ali nije odustala, verujući da ne čini ništa loše zato što crta smešne portrete, koji, govorila je, nikoga ne vređaju nego su samo duhoviti. Kasnije je bila vrlo uspešna u tome, ilustrovala je mnoga dela, pa i roman "Opštinsko dete" Branislava Nušića. Neki podaci pokazuju da je uradila čak 500 karikatura. Nepotvrđeni izvori kažu da je neke od njih čuvao kralj Petar Prvi.

Prvu retrospektivnu izložbu imala je 1958. godine, kada je izabrana za doživotnog počasnog predsednika "Lade". Slikala je i crtala do poslednjeg trenutka. Nije prošao dan, a da nije svratila u svoj atelje na Kolarcu. Ako je nije bilo tamo, onda je slikala u obližnjem parku. Umrla je 31. oktobra 1972. i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.

Veliki poznavalac likovne umetnosti Pavle Vasić je zapisao: "Sa Betom Vukanović nestao je ceo jedan svet, drag i prisan, sada već sasvim dalek kao istorija ili mit. Beta Vukanović je bila nešto izuzetno u istoriji naše novije umetnosti".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 85 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker