Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:18


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 06 Apr 2017, 15:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zbog ove crnke tamnih, radoznalih očiju nastali su čuveni stihovi „Pevam danju, pevam noću“

Predstavljamo vam Minu Karadžić-Vukomanović.

Slika

Bila je sedmo od trinaestoro dece Vuka i Ane Karadžić. Rođena u Beču, progovorila na nemačkom, u Beogradu je provela najlepše dane. Usred austrijske prestonice nosila je srpsku narodnu nošnju, a zbog nje su se srpske narodne umovorine prvi put čule na nekom stranom jeziku. S njom se ugasila Vukova loza, a ona živi kroz čuvene stihove Branka Radičevića „Pevam danju, pevam noću“. Sve to i mnogo više čini lik Vilhelmine Mine Karadžić-Vukomanović (1828-1894).
"Autoportret", najpoznatije delo Mine Karadžić, čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu
Rođena u bečkom predgrađu Landštrase, krštena je u katoličkoj crkvi pod nemačkim imenom, kao i sva ženska deca Vukova. Muška su pak, prema dogovoru Vuka i njegove supruge, bila krštena po pravoslavnom obredu i nosila su srpka imena.
Jedino preživelo žensko dete, Mina je bila Vukova ljubimica. Uvek u centru dešavanja Vukove izuzetno posećene kuće, bila je u društvu mnogih njegovih cenjenih prijatelja i saradnika, a još kao crnokosa devojčica tamnih očiju od Jerneja Kopitara dobila je nadimak Cigančica.
Iako nema podataka da je išla u školu, zahvaljujući privatnim učiteljima bila je veoma obrazovana. Pored maternjeg nemačkog jezika, tečno je govorila srpski, engleski, francuski i italijanski jezik, služila se ruskim. Kod čuvenog profesora Grosmana išla je na časove muzike, volela je operu, u njenoj zaostavštini sačuvano je i deset likova poznatih muzičara.

Slika
Mina Vukomanović Karadžić, bojena talbotipija, Beč, 19. vek

„U nameštenoj sobi, u kojoj se ručavalo i pohode primale, bijaše jedna jedina stvar od luksuza – a to je klavir “, beleži istoričar, putopisac i prevodilac Zigfrid Kaper opisujući Minin životni prostor. Kada ju je život odveo u Beograd, od klavira se nije mogla odvojiti. Sa njom je iz roditeljskog doma otišao i on.
Minino muzičko umeće pominje i Branko Radićević u pismu Đuri Daničiću. Ove velikane srpskog jezika i poštovaoce Vukovog rada Mina je upoznala u svojoj kući, kao redovne očeve goste, a posebne simpatije stekla je kod pesnika Radičevića.
– Bolestan i usamljen, nezadovoljan sobom i događajima oko sebe, Branko se u Zemunu seća večeri u Vukovom domu i Mine kraj klavira. Moli Daničića da zamoli Minu neka mu "otsvira onaj Quartet što ga ja rado slušam, a ti ga poslušaj mesto mene" – beleži Stevan Radovanović u knjizi "O znamenitim Srpkinjama XIX veka".

Slika
Gabriel Decker, Mina Karadžić, dagerotipija iz 1847. godine

Njena velika ljubav bilo je i slikarstvo. Na časove crtanja išla je kod kapelana Jozefa Pfajfera, a usavršavanje je nastavila u ateljeu Fridriha Šilhera, pa kod živopisca Grubera. Posle Katarine Ivanović, ona je druga slikarka u srpskoj istoriji umetnosti. Za njom je ostalo oko 20 ulja na platnu, od koji su najpoznatiji njen „Autoportret“ i portret brata Dimitrija.
Na slovenskom balu u Beču 1847. godine Mina upoznaje Austrijskog pesnika Ludviga Augusta Frankla. Pored toga što je Frankl na balu spazio "slavnog sakupljača narodnih pesama, apostola književnosti svoga roda", video je i "viti lik kćeri njegove u divnom srbijanskom narodnom odelu". Kada mu je Mina kasnije pokazala svoje prevode srpskih narodnih pesama na nemački jezik, Frankl je imao jasan stav: "Znate li zapravo šta je Vaša dužnost? Trebalo bi da postanete tumačem srpskih pesama koje su Nemcima još nepoznate." Godine 1852. u Beču je objavljena zbirka pesama "Gusle-Serbishe Nationallieder".
Dobar poznavalac jezika, Mina je prevodila srpske narodne umotvorine na nemački jezik, o kojima je pohvalno govorio Jakob Grin, a u Berlinu je 1854. godine štampan prevod srpskih pripovedaka, uz koje su prvi put na stranom jeziku objavljene i srpske narodne poslovice.
Knjiga u kojoj je i sam Vuk neposredno učestvovao, imala je velikog odjeka u književnom svetu.
Kao odani saradnik svog oca, Mina je vodila njegovu prepisku sa tadašnjim najuglednijim ličnostima kao što su braća Grim, istoričar Leopold Ranke, nemačka pesnikinja Talfija... U njen "Spomenar" upisali su se Jakom Grim, karlovački mitropolit Josif Rajačić, Njegoš... Sačuvane su njene putopisne beleške po Srbiji, beleleške o revolucionarnoj 1848. godini u Beču, kratka biografija njenog oca, "Sećanja na Branka", prepiska sa pesnikinjom Milicom Stojadinović Srpkinjom.

Slika
Od 13 dece Dimitrije je bio jedini preživeli muški potomak Vukov

U kući svoga oca, uvek punoj učenog sveta, Mina je imala mnogo obažavalaca, ali najviše svedočanstava ostalo je o simpatijama velikana srpskog romantizma Branka Radićevića. U Mininom "Spomenaru", koji predstavlja svedočanstvo jednog vremena i atmosfere u Vukovom domu, među mnogim uglednim gostima koji su ostavljali svoje misli, želje, poruke i crteže, zabeležena je i Brankova pesma "Mini Karadžić u spomencu".
– Bješe to na Badnji dan 1874. godine. Vuk je gostio svoje znance i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu spomenicu. Ja zaredah da mi svaki od gostiju što u nju upiše, a dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, a Branko je već napisao: "Pevam danju, pevam noću, pevam, sele, što god hoću...– beleži Mina.
A kada je srce lepe Vukove ćerke osvojio ruski lekar Flor Ognjev, nizak rastom i grbav, sa kojim se i verila 1846. godine, Branko je pisao Đuri Daničiću: "Ako ne lažem, ovo će biti Minin muž. Kažu da je i njega Bog stvorio; može biti dušu, ali telo – ne".
Veridba koja je izazvala muke u životu mladog pesnika ipak je raskinuta naredne godine. Gotovo deceniju kasnije Vuk ruku svoje ćerke daje Aleksi Vukomanoviću, profesoru beogradskog Liceja i bratancu kneginje Ljubice, koji je radi lečenja oka došao u Beč. Zbog čoveka kog je volela, Mina odlazi u Beograd i 1858. godine venčava se u beogradskoj Sabornoj crkvi, uprkos prvobitnoj želji roditelja da to bude u katoličkoj crkvi u Beču. Krštenjem dobija ime Milica. Njenu sreću kruniše rođenje sina Janka.

Slika
Minin sin Janko nastradao je u tzv. amerikanskom dvoboju, kasnije poznatom kao ruski rulet

Skorom smrću supruga kao da prestaje sva sreća u kojoj je Mina uživala od devojačkih dana do kraja kratkog bračnog života. Odbija mesto upravnice Više škole u Beogradu. Vraća se u Beč, neguje prvo bolesnog oca, koji umire 1864. godine, uz majku bdi tokom osmogodišnje bolesti. Umire joj i brat Dimitrije, koji se odao piću i kocki, a vrhunac njene tragedije donosi smrt 19-godišnjeg sina Janka, pitomca vojne škole u Rusiji.
Minin život u samoći ugašen je 31. maja 1894. godine u Beču. Prema njenoj želji, posmrtni ostaci preneti su u grad u kome je proživela najsrećnije dane. Sahranjena je na Tašmajdanskom groblju u Beogradu, pored muža i sina, čije je telo premešteno iz Rusije. Ipak, do konačnog staništa, Mina i njena porodica čekali su sve do 1905. godine, kada su premešteni u grobnicu porodične crkve Vukomanovića u Savincu kod Gornjeg Milanovca.
Pesnik Teodor Stefanović Vilovski, Minin prijatelj, možda ju je najbolje opisao: "Mina Vukomanovićka bila je dostojna kći Vukova... Cela njena pojava odavala je Srpkinju koja je u svemu činila čast narodu iz kojeg je nikla... Uopšte je Mina Vukova bila živi izvor za istoriju doba u kojem je njen otac vodio borbu za srpski jezik i pravopis."


pressonliners

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 08 Jan 2020, 01:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mileva Simić - Orden Kralja Aleksandra za pedagogiju i književnost

Uz dozvolu školskog saveta, upisala je Učiteljsku školu u 12 godina, kao najmlađa učenica. Pisala je pripovetke i komade za

Slika

Opisivali su je kao obrazovanu, mudru, dobre i vesele naravi, rado viđenu u najotmenijim krugovima. Biografija Mileve Simić, zabeležena je na stranicama časopisa "Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas".

Rođena je na Sretenje, 15. februara 1859. godine u Novom Sadu, u domu viđene porodice u čijem društvu su svi voleli da borave. Bila je ćerka akademskog slikara Pavla Simića, koji je po narudžbini dobrotvorke Marije Trandafil oslikao ikonostas Nikolajevske crkve, a u Somboru ostavio pečat na unutrašnjosti Crkve Svetog Đorđa. Otac njene majke Jelisavete je bio ugledni advokat i gradonačelnik Novog Sada Grigorije Jovšić, tako da je familija bila "potkovana" znanjem i statusom sa svih strana.

Očev posao je nalagao "čergarski" život. Tamo gde je on slikao, porodica se selila. Mileva je tako iz Novog Sada najpre stigla u Sombor i kao dobra učenica osnovne, potom Devojačke škole, veoma radoznala i uporna, poželela je da u 12. godini upiše učiteljsku školu. Bila je, međutim, premlada da bi joj se želja ispunila, jer su propisi drugačije nalagali. Ali, to je nije sprečilo da odustane i uz očevu pomoć, koji je pozvao profesora i katihetu Vukićevića, dobila je specijalnu dozvolu Školskog saveta. Postala je, na veliku radost, učenica Srpske učiteljske škole. I to ne bilo kakva. Imala je najviše ocene i pohvale nastavnika. Sa takvim uspehom, već u 15. godini je izabrana za nastavnicu tek otvorene Srpske više devojačke škole u Novom Sadu. Oko ove ustanove će se vrteti čitav njen radni vek, jer je tu ostala više od tri decenije, učila decu, a jedno vreme i uspešno upravljala školom.

Koliko je ozbiljno pristupala struci, videlo se po njenom odnosu prema đacima, a to je, zapisala je, naučila od Milice Stojadinović Srpkinje, sa kojom se srela kada je završila školu, a ona joj ispričala sa čime će se sve susretati u radu, kako da vaspitava učenike, koje vrednosti su neophodne da bi dete izraslo u dobrog čoveka. Velike i važne lekcije savladala je od ove mudre žene.

Na njen razvoj i želju za književnim radom je mnogo uticala njena tetka, Dafina Nana Natošević, supruga dr Đorđa Natoševića, čija je kuća bila stecište srpske intelektualne elite. Tu je uvek "ključala" umna, konstruktivna rasprava. A, Mileva se lako uklopila, jer im je intelektualno dorasla, a književni dar je bio očigledan još od detinjstva. Volela je da čita, vrlo brzo je počela i da piše. To je, međutim, postalo zvanično 1876. godine kada je javno istupila kao književnica. Izašla je sa "Knjigom za narod" u izdanju Matice srpske, a potom ju je ista kuća nagradila za posebnu igru "Retka sreća". Kao pedagoški radnik, struci je doprinela izdavanjem školskih knjiga - "Kućarstvo" i "Pedagogija", koje su prema odluci Školskog saveta zavedene u srpske učiteljske škole.

Sakupljala je srpske narodne ženske pesme u Sremu, Banatu i Bačkoj, insistirala na čuvanju srpskog jezika, vere i ponosa, nazivajući ih trima svetinjama. Sarađivala je u uglednim časopisima - "Srpkinja", "Javor", "Dubrovnik", "Srpska zora", "Stražilovo", "Delo","Branik", "Ženski svet"...

Iako se nikada nije udala i nije se ostvarila kao majka, obožavala je decu i pisala je za njih. Bile su to poučne pripovetke, pedagoške, književne, ali i moralne, i krasile su stranice listova "Neven" i "Spomenik". Mileva se deci posvetila i tako što je za njih napisala čak šest pozorišnih komada. "Drugarice", "Dobrovoljni prilozi" i "Plaženik" su objavljeni.

Osim pedagoškog i književnog rada, Mileva je bila veoma vredna i uspešna i kao prevodilac. Na srpski jezik je prevodila dela popularnog mađarskog pisca Jokia Mora, o kome je dosta i pisala. U časopisu "Javor" su objavljeni i njeni tekstovi o Hajneu i slikaru Jovanu Klaiću.

Kao nagrada za sve ono što je postigla kao pedagoški radnik i književnica, odlikovana je ordenom Kralja Aleksandra Kraljeva Doma Prvog stepena sa krunom. Važno je spomenuti i to da je list "Srpkinja..." 1913. svrstava među prve četiri saradnice književnih društava tog doba i proglašena je za uzor-učiteljicu. Osim toga, Mileva je bila i počasna članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja.

U Novom Sadu je živela do kraja života, a umrla je 1946.godine i sahranjena na Almaškom groblju.

Slika


OTAC PAVLE ČUVENI SLIKAR

Milevin otac Pavle je slikao najviše ikonostase, ostavljajući pečat, od crkve u Pirošu, preko manastira Kuveždin, šabačke, starofutoške, crkve u Đurđevu, u Senti, kapele Platona Atanackovića na Almaškom groblju u Novom Sadu, Saborne crkve u Somboru... Bio je i vrsni portretista, a izdao je i dve litografije - Majska skupština 1848. i Crnogorski pevač.



vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
scepa
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 24 Jul 2020, 00:06

Pridružio se: 13 Apr 2020, 00:50
Postovi: 72

OffLine
Najlepse srpkinje

_________________
Stomatolog Hijaluronski fileri. Bastenska creva


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 22 Dec 2020, 01:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Očevo delo slavila do kraja života: Sećanje na Gitu Predić Nušić

Pola veka od smrti Gite Predić Nušić, osnivača tri dečja teatra i ćerke slavnog pisca. Komediograf govorio da nije bilo komada u kome ona nije nešto "dodala"

Slika

DA sam u svojoj mladosti mogla sama da odlučujem o svojoj profesiji, bila bih glumica. Ali, roditelji to nisu želeli, osobito otac koji je inače sve prosto "gurao" u pozorište. Možda je mene i brata odvraćao baš zato što je pozorište poznavao i sa scene i iza kulisa - govorila je ćerka našeg najpopularnijeg komediografa, Margarita Gita Predić Nušić.

Glumica nije postala, ali je celog života radila u pozorištu i za pozorište. Ovih dana, na kućnoj adresi (u Šekspirovoj 1) njen otac, Branislav Nušić, "dobio" je još jedno spomen-obeležje, u godini kada se navršava pola veka od Gitine smrti.

Rođena je u Prištini 28. aprila 1894. godine (gde je Nušić u to vreme službovao), a kada je stasala otac joj je predlagao razne hobije - samo da se ne bi odlučila za glumu. Iako je, po sopstvenom priznanju, bila "totalno nemuzikalna", dve godine je pohađala časove kod najboljih učitelja. Tek pošto se uverio da joj muzika ne ide od ruke, upisao ju je na vajarski odsek Umetničke škole. Usavršavala je primenjenu umetnost u Pragu, Parizu i Zagrebu, odakle je u zimu 1914. došla u Skoplje da se pridruži ocu, tada upravniku tamošnjeg Narodnog pozorišta. Tu se, kako je govorila, zaljubila u najlepšeg mladića u gradu, Milivoja Predića, mladog pozorišnog pisca i posle samo nekoliko nedelja postala je gospođa Predić.

Mladoženja se već naredne, ratne godine našao na Krfu, a Gita je sa roditeljima otišla u Pariz i nastavila studije primenjene umetnosti. Po završetku rata u Kolarčevom univerzitetu otvorila je Školu za primenjenu umetnost opšteg smera, a deceniju kasnije i Rodino pozorište.

U ovom teatru igrala su deca, pa je tako trebalo da bude i 19. januara 1938. godine. Ulogu u predstavi imao je tada dvanaestogodišnji Vlasta Velisavljević.

- Gita je uradila tokom života mnogo toga, a jedna od najznačajnijih stvari je osnivanje prvog dečjeg pozorište u Beogradu. U Narodnom pozorištu spremali smo se da igramo "Put oko sveta". Bila je to adaptacija Nušićevog komada, namenjenog deci. Umesto Javanče Micića glavni junak je bio mali Jovanče, opančarski šegrt kojeg je gazda tukao, zbog čega je rešio da pobegne u svet... Ali, tog dana je umro Nušić, pa je premijera otkazana. Pamtim da je celo Narodno pozorište bilo zavijeno u crno, u znak žalosti za slavnim piscem, a u foajeu je izložen njegov kovčeg. Puno ljudi je dolazilo i donosilo cveće - seća se Velisavljević.

Jedna od najpoznatijih "Rodinih" predstava iz tog perioda je "Rista sportista", nastala po komadu glumice Ljubinke Bobić. Koliko je bila popularna, potvrđuje i podatak da je 1939. počeo da izlazi istoimeni strip u "Politici". Pod okupacijom Rodino pozorište nije izvodilo predstave, a odmah po oslobođenju Gita je postavljena za direktora Pionirskog pozorišta. Jedno vreme je vredna Nušićeva kći bila i upravnik internata Filmske akademije u Beogradu, u njene zasluge spada i to što je uspela krajem 1950. da od novih vlasti dobije saglasnost za osnivanje Pozorišta "Boško Buha", na čijem se našla čelu.



Uvek u teatru i oko njega, uspela je Gita (uprkos protivljenju oca) da se, ipak, nađe i na sceni: prvi put u predstavi s Nušićevim potpisom, "Naša deca". Igrala je i u komadu "Kod belog konja" sa tada slavnim glumcem Perom Dobrinovićem, a u "Vračari" s prvom Koštanom - Dragom Spasić.

Da je ocu bila ne samo ponos i dika, već i desna ruka, potvrđivao je i sam, ističući da nema njegovog komada u kome ona nije nešto "dodala" ili "uštinula". Preminuo je na Gitinim rukama, dok mu je čitala novinske odjeke poslednje premijere održane u zagrebačkom HNK...

Gita je do smrti istrajavala u negovanju uspomene na ime i delo Branislava Nušića. Između ostalog, 1956. godine poklonila je legat Muzeju grada Beograda s delom piščeve zaostavštine - "turskom sobom", rukopisima, sabranim delima, fotografijama, dokumentima, zbirkom karikatura, ličnih predmeta, diplomama, odlikovanjima. Umrla je 26. februara 1970. godine: u beogradsku Šekspirovu 1, stigla je na nosilima, posle operacije u Ljubljani. Kada je u zimskoj sumaglici ugledala očevu kuću, zaplakala je od sreće. Nedugo potom je i izdahnula.


DECA GLUMCI

IDEJA za osnivanje Rodinog pozorišta potekla je od Branislava Nušića, a osnivači su bili njegova ćerka Gita, zet Milivoje Mima Predić i rođaci Nušićevih: glumica Sofija Vukadinović i njen suprug, novinar Živojin Bata Vukadinović. Epitet "povlašćeno pozorište" značio je da je bilo oslobođeno od plaćanja taksa.

Mnogo dece, takozvanih "rodinaca", kasnije su postali vrsni umetnici. Među njima su, uz Vlastu Velisavljevića (na slici), baletski igrač Milorad Mišković, primabalerina Katarina Obradović, glumici Renata Ulmanski, Petar Slovenski, Olga Spiridonović i drugi.


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 18 Jan 2021, 22:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Žene kao nacionalne heroine devetnaestog veka na primeru Milice Stojadinović Srpkinje

Resized Image - Click For Actual Size
Slika: Pavle Simić - Milica Stojadinović Srpkinja
piše: Irena Radovanović

Jedna od bitnih karakteristika nacionalne umetnosti u devetnaestom veku bile su predstave heroja. Heroji su bili centralne ličnosti određenog vremena koji su svojim karakternim osobinama, kao i životom, iskazivale najviše ideale. Heroji su bili prilagođeni opštem kulturnom modelu u kojem su nastajali, a svaki kulturni model, isticao je svoju odgovarajuću strukturu heroja. Kako govorimo o periodu građenja nacionalnog identiteta Srbije, bitno je pomenuti da je Dositej Obradović doneo kult znamenitih ljudi, a da su kultovi nacionalnih heroja sledili ideje koje su bile razvijene u doba prosvetiteljstva. Ovi heroji su služili da se kroz njihove živote uči o prošlosti, sopstvenom identitetu, te da se na taj način edukuju savremenici. Izdvajao se značaj nacionalnih heroja, iako je trebalo ugledati se na sve velike ljude. Najveći uzor bilo je narodoljublje. To je bila jedna od najlepših vrlina. Čin promovisanja nacionalnih heroja bio je jednak promovisanju i uzdizanju svetiteljskih kultova. Zbog toga su se, poput žitija, pisale biografije i sve zasluge nacionalnih heroja naciji koju su uzdizali. Nacionalizam je trebalo da utiče na sve slojeve i aspekte jednog društva, na sve aktivnosti, od poljoprivrednih, preko vojnih i naučnih. Sve se posmatralo kao rad na dobrobiti nacije. U ovakvom sistemu, određene ličnosti su svojim zaslugama obezbeđivale sebi status heroja. To su bili vladari i državnici, nacionalni svetitelji, junaci bojnih polja, oni koji su doprineli usponu kulturnog i obrazovnog života, žene i deca.

Promena uloge žene u kreiranju srpskog identiteta:

Zbog atmosfere koja je bila ratnički nastrojena, kao jedan od tipova nacionalnih heroja, izrodili su se junaci bojnih polja, a oni su mogli biti istorijski, mitološki i anonimni. Oni su bili ti koji su davali primer ostatku nacije, primer koji je trebalo slediti. Karakteristike idealnog ratnika posebno su se isticale u propagandama tokom ratnih perioda. Srpsko-turski ratovi imali su posebno mesto u srpskoj nacionalnoj propagandi i kulturnom životu. Tu se naglašavao značaj srpskih ratnika u oslobođenju od Turaka.

Ako pogledamo, tradicionalna ženska uloga bila je upravo oplakivanje tih heroja i pomaganje ratnicima. Žena koja pomaže ranjenicima i oplakuje heroja mogla je da ima višestruku funkciju: ona kao ideal plemenitog i rodoljubivog delovanja, ali i akter koji veliča mrtvog ili ranjenog junaka. Ženska nega bila je potvrda muškosti heroja, a tuga za herojem, svedočanstvo vojnikove porodične uloge kao oca, brata ili supruga.

Iako je žena prvenstveno imala ulogu osobe koja pomaže ranjenicima, formirao se i lik žene koja uzima učešće u borbi. To je lik žene koja se bori za nacionalne ideale. Takvu ulogu žene, dakle žene kao nacionalne heroine koja je aktivna na bojnom polju, preuzela je i Milica Stojadinović Srpkinja. Svi heroji i heroine bili su simboli ideala i vrlina koje treba da se slede. Zato su nacionalni heroji i heroine kao simboli, strukturalno pokrivali sve aktivnosti: kulturno-obrazovne, vladarske, crkvene i vojničke. Po svojoj aktivnosti su se kao heroine, od promene položaja žena u društvu, isticale aktivnosti žena na bojnom polju, u kući ili u obrazovnom i kulturnom životu nacije.

Resized Image - Click For Actual Size
Screenshot: Youtube

Samom pojavom nacionalnih heroina potvrdio se njihov status u društvu u 19. veku. Žene su u borbi za svoja prava počele da naglašavaju sopstvenu ulogu u nacionalnoj kulturi. Njihova uloga u nacionalnom društvu gradila se kako na osnovu muške projekcije, tako i na zalaganju njih samih. Bile su aktivne nacionalne radnice i poput muškaraca su imale jasno određeno mesto u ustrojstvu i funkcionisanju nacionalne zajednice. Zato se razvio niz nacionalnih heroina, te se o toj podeli može čitati u delu Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas. Razlikuju se žene kao majke i supruge, žene na bojnom polju, žene kao heroine pera i žene kao javne i nacionalne radnice.

Milica Stojadinović Srpkinja kao heroina bojnog polja i kulturnog života u Srbiji

U srpskoj kulturi i nacionalnom pokretu devetnaestog veka posebno mesto zauzima Milica Stojadinović Srpkinja. Njena biografija govori o kontinuiranom delovanju u ime nacije i o svesnom preuzimanju uloge nacionalne heroine koja se kao takva potpuno prihvata u srpskom društvu. Rođena je 3. aprila 1828. godine kao ćerka sveštenika u Vrdniku. Završila je školu u Varadinu, a potom bila na izobraženju kod žene mađarskog porekla. Znala je da svira gitaru i govori nemački, ali nije volela pomodno, tuđinsko vaspitanje kako ga je zvala: takozvani otrov zapadne civilizacije. Kako je želela da se usmeri na obrazovanje u nacionalnom duhu, to je rezultiralo da svome prezimenu doda naziv Srpkinja. Poezija koju je pisala, bila je zato u nacionalnom duhu. Najdominantniji u njenoj poeziji bio je zanos kojim je poezija pisana. Kao u slučaju Katarine Ivanović, uprkos tehničkoj nestabilnosti, gde zanos nije uspeo u potpunosti da se ovaploti, ispoljio se, o čemu svedoči i Skerlić, u načinu na koji je živela. Kada je reč o književnim korenima i uzorima, treba pomenuti Branka Radičevića, Jovana Subotića, Ljubomira Nenadovića, Đorđa Maletića i Nikolu Borojevića. Jednaku pažnju, privlačio joj je i Zmaj koji se tek tada pojavio, pa je govorila kako je zanimaju one lepe pesme pod kojima stoji prost potpis – J. J. Od stranih stvaralaca, zanimali su je Gete, Flokštok, Šiler, Herder, Bajron i Žan Žak Ruso.



Književni rad Milice Stojadinović Srpkinje obuhvata period od njene rane mladosti do konačnog odlaska u Beograd, 1864. godine. Prvu pesmu objavila je 1847. godine u Serbskom narodnom listu u Pešti, a knjige pesama pod naslovom Pesme izlazile su 1850, 1855. i 1869. godine. Trodelni pesnički dnevnik u Fruškoj gori, objavljivan je 1861, 1862. i 1866. godine. Glavna crta poezije, kao i života Milice Stojadinović Srpkinje, bila je ljubav prema rodu. Veličala je srpsku prošlost, Dušana i njegove pobede. Tužila je nad srpskim grobovima, Kosovom, Milošem Obilićem. Veličala je i one koji su doprinosili vaskrsu Srbije: Karađorđa, Hajduk Veljka, Miloša Obrenovića. To nam govori da su heroji nacije bili i oni koji su doprineli usponu kulturnog i obrazovnog života. To su bili oni koji su bili aktivni stvaraoci, ali i oni koji su svojom podrškom doprineli razvoju srpskog društva i koji su proslavili naciju. Ovaj proces počeo je sa Dositejem Obradovićem. Tada je krenuo da se razvija kult nacionalnih heroja ili, u ovom slučaju heroina, iz oblasti kulturnog života. To su mogli biti pesnici, filozofi, proučavaoci naroda i narodnog života.

Resized Image - Click For Actual Size

Pored Dositeja, posebno se isticao i Vuk Karadžić, a pored ove dve, možemo reći najvažnije figure, imali smo mnoštvo drugih. Milica Stojadinović Srpkinja je zasigurno bila jedna od njih.
Pored poezije i velikog doprinosa u kreiranju kulturnog identiteta Srbije, Milica je i u životu pokazivala veliki patriotizam. Tu govorimo o njoj kao o heroini na bojnom polju. Tokom revolucije 1848. godine, ona je odlučila da na sebe prihvati ulogu Jovanke Orleanke i da stane na čelo sprskog pokreta. Potom, kada je 1862. bombardovan Beograd, ona je bila naš prvi ratni izveštač. Godine 1876. u tursko-srpskom ratu, učestvovala je dobrovoljno kao bolničarka.
Njena ličnost i delo omogućili su da bude tretirana kao jedna od najznačajnijih srpskih nacionalnih heroina. Uprkos tome, umrla je 25. jula 1878. godine u Beogradu, zaboravljena i u bedi. Kako je najduže živela u Vrdniku, ostala je poznata kao „Vrdnička vila”. Zavod za kulturu Vojvodine, svake godine, u Miličinu čast, organizuje pesničku manifestaciju Milici u pohode koja se odvija u Novom Sadu, Bukovcu i Vrdniku. Tom prilikom, dodeljuje se i prestižna nagrada za poeziju Milica Stojadinović Srpkinja. Treba napomenuti i da su joj na Fruškoj gori, kod Iriga, na Vidovdan 1912. podigli spomenik, koji je jedan od najranijih spomenika ženi kod Srba. Kako je tada Srbima bilo zabranjeno da spomenike dižu u slobodnom prostoru, s obzirom na to da su bili na teritoriji Austrougarske, spomenici su se gradili na teritorijama verskih i obrazovnih institucija. Država je ovakve prostore tretirala kao verske celine, ali za Srbe, to je bio i javni prostor. Tako su crkveni prostori postajali mesta gde su se izražavala nacionalna osećanja, te otuda dizanje spomenika istaknutim ličnostima upravo na ovakvim mestima. Inicijativom Dobrotvorne zadruge Srpkinja podignut joj je spomenik, a izvajao ga je beogradski vajar Jovan Pešić. To je bio prvi spomenik ženi u srpskoj kulturi, a jedan od inicijatora bio je iriški učitelj, Stevan Radić.


casopiskus

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Nov 2021, 18:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ksenija Atanasijević (1): sizifovska borba prve srpske doktorke nauka

Slika

U današnjoj Srbiji, ukoliko ste 28-godišnjakinja sa doktoratom i snovima o univerzitetskoj karijeri, morate biti spremni ispoštovati neka (ne)pisana pravila. Jedno od njih glasi: pokažu li u svom radu čestitost i principijelnost, i odluče li ne prikloniti se taborima starijih kolega i mentora, talentovani mladi stručnjaci neretko vuku teret podozrenja i sujete – i to upravo od strane onih koji bi ih ličnim primerom morali podržati. Vremenom se to pretvara u borbu koja crpi životnu energiju, a pobedu najčešće odnosi upravo strana koja pribegava nefer pravilima igre.

Ukoliko znate koliko je tu bitku teško voditi danas, onda naslućujete da je pre stotinak godina to bilo kudikamo teže. Junakinja – i to u pravom smislu reči – ove priče, takvu je borbu vodila kao mlada, tek svršena doktorantkinja Beogradskog univerziteta. Ime, delo i životni put Ksenije Atanasijević – naše prve žene mislioca, naučnika, prevodioca filozofske literature i prve univerzitetske nastavnice u Kraljevini SHS – svedoče o sizifovskoj borbi između vrednosti, principa i čestitoga rada, i upornih pokušaja da se te vrednosti omalovaže i ospore.

Resized Image - Click For Actual Size
Foto: Arhiv NBS / Pavda, 1933 - Iako je bila predmet tračeva i kritike čaršije i intelektualne elite, Atanasijević je redovno objavljivala svoje oglede u dnevnim novinama

Kada žena pođe putem kojim se ređe ide...
Još kao učenica gimnazije, Ksenija Atanasijević (1894–1981) pokazala je izuzetnu – i za jednu mladu damu tada prilično retku – naklonost ka filozofiji i stranim jezicima. Već tokom srednjoškolskih dana počela se baviti pisanjem i prevođenjem, te sa retkom predanošću proučavati filozofsku literaturu.

Životni poziv pronašao ju je već tada. Nije, dakle, bilo dvojbe oko toga koji će put odabrati: godine 1912. Ksenija upisuje studije čiste filozofije sa klasičnim jezicima na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Ovde prvi put sreće i gospodina koji će imati presudan uticaj na njenu karijeru: najpre kao profesor glavnog predmeta i mentor na doktorskim studijama, a potom i saradnik od koga je dobijala ne samo bezrezervnu podršku, već i nesuvisle pokušaje sabotiranja profesionalnog razvoja.

To beše čuveni profesor Branislav Petronijević – matematičar, filozof i paleontolog kome je Ksenija odmah skrenula pažnju. Njena posvećenost i glad za znanjem zavredeli su poštovanje koje joj do kraja osnovnih studija donosi priliku postati profesorovim asistentom. Ksenija je to prihvatila bez mnogo razmišljanja: bliska saradnja sa cenjenim naučnikom – uprkos njegovoj beskompromisnoj strogoći – za jednu mladu ženu beše toliko potreban vetar u leđa.

Malo je reći da je Atanasijevićeva imala potpunu podršku svog mentora. Do kraja studija – koje 1920. godine završava sa visokim uspehom – tečno je govorila engleski, francuski, nemački i ruski jezik, služeći se istovremeno latinskim, grčkim i italijanskim. Ipak, osobina zbog koje je već tada odskakala od proseka beše njena izražena individualnost. Naime, očekivano je bilo od studenata da vremenom postanu sledbenicima ideja i stavova svojih uvaženih profesora. Za Kseniju je, pak, to bilo potpuno nepihvatljivo. O tome je tokom studenskih dana pisala i bliskim prijateljicama, bivajući vrlo svesna očekivanja dr Petronijevića koji "ne trpi originalnost, i želeo bi da mislim potpuno kao on".

Pitanje je samo koliko bi se neko usudio prkositi ovom pravilu. Ksenija beše dovoljno odvažna da to i učini, ne sluteći u kojoj meri će joj to obeležiti karijeru. Ubrzo je to i saznala, i to u trenutku kada dobija titulu koju nijedna žena u Srbiji pre nje nije stekla.

Slika
Grafika: Novosti - Naslovnica doktorata koji uzburkao intelektualnu elitu

Doktorat koji je uzburkao intelektualnu elitu

Uz bezrezervnu podršku svog profesora, Ksenija Atanasijević – sada asistent Branislava Petronijevića – započinje rad na doktorskoj tezi. Van univerzitetskih krugova, međutim, prvi put su se začule nimalo laskave optužbe na njen račun. "Upućeni" tvrde kako Atanasijevićeva svoj uspeh duguje intimnoj vezi sa dr Petronijevićem – i to tek beše prvi od brojnih pokušaja osporavanja njene reputacije.

Zlonamerne priče nakratko su je obeshrabrile u odluci da nastavi sa pisanjem doktorata. Utehu je – kao što će to još mnogo puta činiti – pronašla u radu: najpre u Trećoj beogradskoj gimnaziji kao suplentkinja (odnosno, "profesor pripravnik" – najviše zvanje koje je obrazovana žena tada mogla imati), a potom i u Evropi, gde je godinu dana proučavala delo renesansnog mislioca Đordana Bruna i razrađivala doktorat na temu "Brunovo učenje o najmanjem".

Ovaj rad krunisan je 20. januara 1922. godine u prepunoj sali Beogradskog univerziteta. Ne samo studenti, već i brojni Beograđani prisustvovali su odbrani doktorske teze koju je prvi put u Srbiji napisala žena. Ksenija ga je predstavila pred ispitnim odborom tada najznačajnijih imena naše nauke: dr Branislava Petronijevića, dr Nikole Popovića, dr Dragiše Đurića, dr Veselina Čajkanovića i dr Milutina Milankovića.

Odbrana koja je postala prvorazrednim događajem – uz besprekorno Ksenijino poznavanje klasične filologije – ipak nije zadovoljila sve članove komisije. Sumnjičavi prema budućoj koleginici, nekolicina njih joj na licu mesta zadaje zamršen zadatak iz diskretne geometrije. O neverici nastaloj pošto ga je Ksenija s lakoćom rešila, svedoči i bizarno pitanje jednog od "velikih matematičara" upućeno uvaženom kolegi: "Verujete li vi, dragi kolega, da je sve u redu sa hormonima ove mlade dame?"

Neosnovanim sumnjama, ipak, nije bilo mesta – domaća i strana stručna javnost odmah je visoko ocenila disertaciju zvanično prve žene koja je na Beogradskom univerzitetu stekla akademsku titulu doktora nauka. Ksenija je tada imala svega 28 godina, a sa planovima o daljoj karijeri nipošto nije planirala da stane.

Slika
Foto: Wikipedia - dr Branislav Petronijević bio je mentor i jedan od retkih poštovalaca Ksenije Atanasijević

Docentura pod velom intriga i neskrivenog animoziteta
Ovo je bio period kada Ksenijin odnos sa dr Petronijevićem nailazi na ozbiljne izazove. Naime, uprkos pritiscima akademske sredine, ona odlučuje ostati dosledna svojim principima. Mada je prema dr Petronijeviću gajila neizmerno poštovanje, odbila je postati njegovim "slepim sledbenikom". Istovremeno, nastavlila je da prkosi dotadašnjim pravilima, i to u momentu kada biva predložena za docenta Filozofskog fakulteta.

O radikalnoj prirodi ovog poteza dovoljno svedoči to što do tada u celoj Kraljevini SHS ni na jednom fakultetu nije bilo žene u nastavničkim zvanju docenta. Univerzitetska sredina, dakle, bila je ogledalo sveta u kome su beskompromisno vladali muškarci. U godinama koje su usledele, na videlo je isplivala njihova nespremnost da prihvate mladu, briljantnu naučnicu kao svoju koleginicu, i to uprkos njenoj neospornoj stručnosti i profesionalnosti.

Štaviše, jedini koji ju je i dalje podržavao beše dr Branislav Petronijević. Na drugoj strani, činilo se, bili su svi ostali – od zvučnih i cenjenih imena akademskih krugova, do čaršije i žute štampe koja ispreda priče o tome da je Antanasijevićeva postala ljubavnicom lekara Milana Markovića.

Dok se na Univerzitetu vodi rasprava o njenoj docenturi, Ksenija se okreće onome što je najbolje umela: živo prati naučne trendove kod nas i u svetu, a na Narodnom univerzitetu u Beogradu predaje o Šopenhaueru i Sokratu. Ovdašnja elita sa pažnjom prati ova predavanja, sve dok Ministarstvo prosvete ne donosi odluku koja je za Kseniju, takoreći, značila degradiranje njenih ambicija: najpre je oktobra 1922. postavlja za profesora gimnazije u Nišu, da bi je nepunih mesec dana kasnije vratila u Drugu žensku gimnaziju u Beograd.

Ipak, oktobra 1923. dr Branislav Petronijević – uz dr Dragišu Đurića i docenta Nikolu Popovića – potpisuje predlog o Ksenijinom izboru u zvanje docenta za predmet istorija klasične filozofije. Tadašnji dekan Vlada Petković obrazložio je ovaj potez rečima da se "Beogradski univerzitet uvek odlikovao slobodoumnošću, među prvima u Evropi je dopustio ženama da studiraju, a sada daje i pristup ženi nastavniku." Ono što ga je, međutim, demantovalo bilo je ponašanje Ksenijinih kolega – i to onih koji su njen izbor u zvanje potpisali i aminovali.


011info.com

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 04 Nov 2021, 18:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ksenija Atanasijević (2): Prolaz u univerzitetske krugove - izuzetna čast ili ulaznica u pakao?

Slika

Malo je reći da je Ksenija s razlogom strepela kako će je akademska zajednica prihvatiti. Već na prvoj sednici fakulteta, dočekale su je utešne reči našeg etnologa dr Tihomira Đorđevića: "Čestitam vam, gospođice, ušli ste u pakao!".

Ubrzo je dr Atanasijević shvatila i šta joj je uvaženi profesor time poručio. Netrpeljivosti, intrige, smicalice i otvoreno neprijateljstvo nisu imali za cilj da samo ospore njenu kompetentnost, već i da je doslovce "sklone" sa fakulteta. Sa naročitom upornošću je to činio dr Nikola Popović, i to otvoreno pred studentima napadajući mladu koleginicu. Srećom, studenti dr Popovića stali su na njenu stranu, i sa oduševljenjem pratili Ksenijina predavanja ukazujući joj divljenje i poštovanje. Šta je tačno iza svega stajalo, saznajemo iz knjige "Slučaj gđice dr Ksenije Atanasijević" njene savremenice Ilinke Arsović:

"Kolegijumu Filozofskog fakulteta nije se svidelo što naša filozofkinja neće da uđe ni u jednu kliku, i što ne pristaje da bude senka ili sluga ni jednog starijeg profesora. Ona je isuviše naglašena individualnost i suviše stvaralački obdarena, da bi mogla napredovati u jednoj jalovoj i ropskoj sredini..."

Dr Ksenija, s druge strane, u svojoj ispovesti priznaje:

"Moja predavanja i rad na filozofiji, koja je oduvek bila moj život, bili su moja uteha."

A tome je prevashodno svedočio njen naučni i stvaralački rad. U to vreme, dr Atanasijević je napisala preko 400 naučnih studija i nekoliko knjiga. Ipak, cena koju je platila za prodor u univerzitetske krugove na videlo je izašla tek u godinama koje su došle.

Slika
Slika: Nadežda Petrović, Spomen zbirka Pavla Beljanskog - Portret Ksenije Atanasijević koja je bila bliska prijateljica umetničke porodice Petrović

Konačni obračun sa dr Atanasijević
Marta 1928, Savetu filozofskog fakulteta upućen je predlog o izboru dr Atanasijević u zvanje vanrednog profesora za celokupnu istoriju filozofije. Predlog je ponovo potekao od strane Branislava Petronijevića, te je odmah na razmatranje predat Univerzitetskom veću.

Za Ksenijine kolege to beše idealna prilika da se još jednom sa njom obračunaju. Naime, odluka je na sednici Saveta jednoglasno usvojena; međutim, pre njenog iznošenja pred veće, dr Petronijević – sada već profesor u penziji – iznenada se okreće protiv svoje najbriljantnije studentkinje. Od tog trenutka, kampanja protiv dr Atanasijević uzima najveći zamah. Na sednici univerzitetskog veća, profesor klasične arheologije Miloje Vasić optužuje mladu naučnicu za plagijat jer, navodno, "nije navela autora jedne rečenice jednog od njenih dela".

Ksenijina borba protiv kleveta, blaćenja i neosnovanih optužbi, protiv komplikovanja procedura, spontanih i organizovanih spletki, te svesnog kršenja zakona, trajala je narednih 8 godina. U mučnoj i nejednakoj borbi, jedino u šta se mogla uzdati beše njena besprekorna karijera. Na Beogradskom univerzitetu predavala je klasičnu, srednjovekovnu i noviju filozofiju i etiku, držala je predavanja na Kolarčevom narodnom univezitetu i širom tadašnje Jugoslavije, a potom i u Parizu, Atini i u Sofiji.

I sama je kasnije govorila kako "na svojoj strani, osim istine i zakona, nije imala ništa više". Kako se docnije ispostavilo, to ipak nije bilo dovoljno – njen nastavnički rad okončan je 1936. godine, kada prva žena univerzitetski nastavnik i svetski priznata naučnica napokon podnosi ostavku i odlazi sa Univerziteta.

Resized Image - Click For Actual Size
Grafika: "Vreme", 1931. - Ksenija Atanasijević bila je jedan od najistaknutijih članica feminističkog pokreta u Srbiji i Jugoslaviji

Iz javnosti u anonimnost: protivnici ipak ne odustaju
Stavljanje tačke na univerzitetsku karijeru za Kseniju je značilo okončanje napada kojima je konstantno bila izložena. Njena borba, međutim, nikako tu ne prestaje. Dolaskom Drugog svetskog rata, dr Atanasijević stiče nove protivnike: najpre u intelektualnoj eliti koju otvoreno kritikuje, a zatim i u nacističkom režimu koji je, usled priklanjanja jevrejskoj strani i javnog zastupanja feminizma, stavlja iza rešetaka.

Situaciju po okončanju rata ne menja ni dolazak nove vlasti. Svest o važnosti slobode kritičkog mišljenja – a koju je od početka vatreno zastupala – nisu Kseniji dozvolili postati pristalicom komunizma. Zato je ponovo uhapšena i osuđena na smrt, a da stvar bude gora, predlog o smrtnoj kazni stigao je od nekadašnjeg kolege Dušana Nedeljkovića – u to vreme dekana Filozofskog fakulteta i predsednika Komisije za ratne zločine.

Iako je smrtnu kaznu izbegla, dr Atanasijević iz zatvora izlazi lišena građanskih prava. Sva njena literatura našla se na listi zabranjenih, i godinama je bila nedostupna u bibliotekama i knjižarama.

A celokupni opus dr Atanasijević danas je od neprocenjivog značaja za srpsku filozofsku bibliografiju. Njeno "Originalno filozofsko učenje" (čijim se tvorcem se upravo ona smatra) izloženo je u Filozofskim fragmentima – odnosno, "Metafizičkim odlomcima" (1929) i "Etičkim odlomcima" (1930). Osim doktorske teze, Ksenijina bibliografija obuhvata radove iz etike, estetike i antičke književnosti, a od prevedene literature izdvajaju se "Etika" Baruha d'Espinoze, "Individualna psihologija" Alfreda Adlera, te "Socijalna istorija umetnosti i književnosti" Arnolda Hauzera.

Iako je komunistička vlast stavila veto na celokupno njeno stvaralaštvo, dr Atanasijević ipak nastavlja sa anonimnim radom. Njeni autorski tekstovi na francuskom, nemačkom, holandskom, češkom i bugarskom jeziku odreda su pobrali laskave kritike. U međuvremenu, Ksenija dobija zvanične pozive da predaje u Sjedinjenim Američkim Državama.

Uprkos tome, dr Atanasijević odlučuje ostati u rodnom gradu. Borba za obrazovanje žena, uz neobičnu smelost zastupanja prava slobode mišljenja – a naposletku i neizmerni značaj njenog naučno-istraživačkog rada – obezbedili su Kseniji Atanasijević istaknuto mesto u istoriji srpske filozofije. Umrla je 1981. u Beogradu u 88. godini.


011info.com

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 18 Mar 2022, 14:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Maga Magazinović: Ples kao instrument u borbi za žensku emancipaciju i rodnu ravnopravnost

Kako je jedna žena pomerala granice i prokrčila put onome po čemu se danas ističu savremene žene

Resized Image - Click For Actual Size

Marija Maga Magazinović rođena je u Užicu u ne tako finansijski stabilnoj porodici, što je značilo da će iza svakog njenog rada u daljoj budućnosti stajati ogroman trud i ulaganje. Ona je u Srbiju implementirala feminističke i kosmopolitske stavove, pa je samim tim umnogome zadužila savremenu ženu.

Bavila se ženskim pitanjem, u svakoj oblasti svoga delovanja na odgovarajući način. Prokrčila je put ženama toga doba ka visokom obrazovanju van Više ženske škole, ali i ka slobodi izražavanja. Uradila je mnogo toga, ali o tome postoji jako malo podataka koji su dostupni javnosti.

Fakultetska diploma za sve žene

Maga se nakon završene gimnazije preselila sa porodicom u Beograd usled očevog zaposlenja u krojačnici Narodnog muzeja. Tako je mogla besplatno da posećuje predstave i bude upućena u kulturna dešavanja toga doba.

Upisala je Višu žensku školu, na kojoj je diplomirala 1889. godine. Paralelno sa tim bila je uključena i plesne i pevačke aktivnosti kulturno-umetničkog društva "Obilić". Međutim, Maga je imala još veće planove za svoje obrazovanje i budućnost. U to vreme žene su mogle biti samo vanredni studenti, pa se i ona na taj način upisala na Odsek za filozofiju pri Filozofskom fakultetu. Slušala je hemiju i fiziku, od jezika nemački, ruski, latinski, srpski, filologiju, zanimala se i za teoriju književnosti i filozofiju.

Upravo je Maga Magazinović zajedno sa još nekoliko koleginica izvojevala važnu bitku. One su se izborile za to da žene dobiju ravnopravan status redovnih studenata, što je značilo da su po završetku dobijale i diplomu, dok su pre toga samo fakultativno slušale predmete. Na ovome se nije zaustavila, bila je rešena da bude prva žena koja je otvorila vrata Pravnog fakulteta. Iako nije diplomirala, dovoljno je uradila za naredne generacije žena koje do tada nisu mogle da stiču znanja iz ove oblasti. Svesna je bila Maga da se njeno delovanje po pitanju slobode obrazovanja mora nastaviti, te je osnovala je i Klub studentkinja koje su aktivno prevodile filozofske tekstove poznatih feministkinja i socijalistkinja tog vremena, između ostalih i Klare Cetkin. U tom periodu u Beograd su dolaze tadašnje najistaknutije borkinje za ženska prava: nemačka feministkinja Kete Širmaher, danska književnica Karin Muhaelis i mnoge druge.

Slika

Zaposlenje

Nakon što je izvojevala pobedu za žene na polju obrazovanja, Maga je želela da tako bude i za buduća zaposlenja. U tek osnovanoj Politici postala je novinarka, a bila je i prva bibliotekarka Narodne biblioteke. Kako je izučavala jezike, uspevala je da za rubriku Ženski svet prevodi strane članke o aktuelnostima iz Evrope. Prevode je radila i za Narodno pozorište u kom je još ranije provodila dosta vremena. Maga je bila rešena da doktorira u Minhenu, ali život ju je odveo na drugu stranu, njoj ne tako nepoznatu. Ona je pohađala časove u školama čuvene Isidore Dankan i Maksa Rajnharta, njena interesovanja bivaju usmerena ka teatru i plesu. Maga je povratkom u Srbiju, za vreme Balkanskog rata postala i bolničarka, što kasnije postaje važan deo njene autobiografije "Moj život".

Slobodan ples

Slobodna igra je bila ono čemu je Maga posvetila pažnju tokom kasnijih godina osnovavši školu za ritmičku gimnastiku. Mnoge plesačice toga doba duguju sve što su naučile upravo Magi Magazinović, i to ne samo o igri i plesu, već o formiranju stavova o ženskom položaju toga doba. Maga je bila svesna da klasični balet i pozorište nisu i ne moraju biti njen jedini način izražavanja. Igra je za nju predstavljala odsjaj naših unutrašnjim emocija, zato su njoj bile srodne slobodne igračke forme.

Marija Maga Magazinović intrigirala je sprski narod toga doba svojim postupcima koji su prevazilazili zamišljene norme patrijarhata. Slobodan duh i intrigantan pristup obrazovanju, ali i celokupnom radu pratio ju je tokom života. Iako je borba bila preteška za nju jednu, Maga je izvojevala svoje bitke za sve nas žene danas.

Ukoliko do sada niste znale kome treba da zahvalite kada kao brucoškinja ušetate kroz vrata Pravnog ili Filozofskog fakulteta, sada ćete znati. Pogledajte video na početki teksta i kroz priču Ružice Opačić, koja nas je vodila kroz izložbu "Velikanke srpske kulture" u Domu Jevrema Grujića, spoznajte interesantne detalje o životu Mage Magazinović, koji su tada smatrani za nešto nedopustivo, šokantno i nepotrebno jednoj dami. Maga je stala na put raznim predrasudama i sama je definisala sebe, svoju ženstvenost, ples i igru.


ona.telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 72 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker