Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:31


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 28 Maj 2012, 07:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Legat - značenje riječi

legat (lat. legatum) 1.ostavština, ostavljanje u nasljedstvo jednog dijela ostavštine nekoj osobi koja inače ne bi, po zakonu, imala pravo na nasljedstvo
legat (lat. legatus) 2. kodstarih Rimljana: podvojvoda koji je zapovijedao jednim krilom vojske u ratu; najviši pomoænik namjesnikaneke pokrajine; namjesnik carske pokrajine; u novije doba: papin izaslanik ili stalni predstavnik u nekojdržavi; legatus a latere
legatar (lat. legatarius)osoba kojoj je oporukom ostavljeno u nasljedstvo dio oporuèiteljeve ostavštine, a kojainaèe nebi imala pravo na nasljedstvo
legativan (lat. legativus)zastupnièki, koji spada u zastupništvo, koji se tièe zastupništva
legato (tal. legato) glaz. v. ligato
legator (lat. legator) onajkoji ostavlja oporuku,oporuèitelj
legatura (tal. legatura)miješanje (ili: mješavina)dviju ili više kovina putem stapanja,slitina; aligacija, legiranje,legura

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 28 Maj 2012, 08:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
"VESTI" ISTRAŽUJU: ZABORAVLjENI SRPSKI DOBROTVORI

Država krčmi zadužbine

Slika
Dar plemenitog Trebinjca srpskom narodu

Legat Nikole Spasića u Knez Mihailovoj 33 pretvoren je u hotel, ostale tri zgrade u centru Beograda za šaku para iznajmljuju srpski tajkuni, a do Zadužbine Miloša Crnjanskog dolazi se maltene kroz toalet... Nakon 1945. godine konfiskovana je imovina svih privatnih organizacija, zadužbina, zaveštanja i fondova, a ta imovinska pitanja, nažalost, ni do danas nisu rešena

Ako je suditi po onoj Andrićevoj da veliki ljudi umiru dva puta i to jednom kada ih nestane sa zemlje i drugi put kada propadnu njihove zadužbine, onda se srpski zadužbinari poodavno okreću u grobu. A kako i ne bi, kad zgrade koje su darivali svom narodu propadaju, neke se prodaju, a druge se pretvaraju u hotele. Tako od zgrade u Knez Mihailovoj broj 33 u Beogradu koju je Nikola Spasić zaveštao narodu za pomoć zdravstvu i privredi, koristi ima samo jedan privrednik, izvesni Miomir Hreljac koji je ovde otvorio hotel "Kruna". Uprkos tome što mu je građevinska inspekcija naložila da poruši sve što je adaptirano i zgradu Zadužbine vrati u prvobitno stanje, došao je i na neverovatnu ideju da Zadužbinu Nikole Spasića pretvori u Zadužbinu Miomira Hreljca!
Da bi došli do Zadužbine Miloša Crnjanskog morate da prođete kroz mračni hodnik u kome se sa desne strane nalazi toalet zgrade, a sa druge umivaonik. Zbog tog toaleta ulazna vrata Zadužbine su zaključana i kad u njoj ima ljudi, pa ako želite da uđete, morate kucanjem na prozor iz dvorišta da zamolite prisutne da vas puste. Tek onda ulazite u Zadužbinu ovog velikog pisca, dali smo mu svega šest-sedam kvadrata...

NAJLEPŠA SRPSKA REČ: Dimitrija Tasić

Dimitrije Tasić, sekretar Zadužbine Miloša Crnjanskog, objašnjava:
- Poslednjih godina, kako oživljava naše izdavaštvo, počeli smo uspešno da obnavljamo početni kapital tako da će u dogledno vreme sam Crnjanski, autorskim honorarima za ustupanje autorskih dela, pomoći Zadužbini. Sramota je što država ne čuva uspomenu na ovog velikana. Tek 20 godina posle smrti stavili su spomen-ploču na zgradu u kojoj je živeo u Maršala Tolbuhina 81. Nadležni organi bi trebalo da pokažu mnogo više brige o zadužbinama koje su blago jednog naroda. Reč zadužbina je jedna od najlepših srpskih reči, jer se izvodi od reči duša, a rečca "za" otkriva da je reč o nečemu što je za dušu. Dakle, darivanje za dušu.
Advokat Vojin Đekić, predsednik Upravnog odbora Zadužbine Nikole Spasića, kaže da je ovaj poznati srpski trgovac ostavio Zadužbini 12.000 metara kvadratnih stambenog i poslovnog prostora. Danas su smešteni u samo 68 kvadrata, koji su delili sa dva, a sad sa jednim podstanarom, staricom od oko 90 godina!
Svako ko išta zna o zadužbinarstvu, ovim će biti neprijatno iznenađen. Jer, zadužbine su ostavljali bogati ljudi svom narodu. To su zgrade, novac, zbirke, koje po želji dobrotvora treba da budu korišćene za opšte dobro, za izgradnju i opremanje bolnica, za pomoć privrednicima, za stipendije studentima. Svuda u svetu zadužbine i zadužbinari ponos su nacije, kod nas nije tako...
Naš narod godinama šeta pored najvećih zadužbina u centru Beograda, a da ne zna ništa o tim zgradama. Malo ko zna da su zgrade 19, 33, 37 i 47 u Knez Mihailovoj ulici vlasništvo Nikole Spasića, da je ceo kvart oko Ekonomskog fakulteta bio imovina Luke Ćelovića, da je Sima Andrejević Igumanov za sobom ostavio Veliku Igumanovu palatu na Terazijama 33, da je Aleksa Krsmanović sa bratom Dimitrijem, svom narodu poklonio otmenu, neobaroknu palatu na Terazijama 34, koja je bila privremeni dvor srpskog kralja i u kojoj je 1. decembra 1918. proglašeno ujedinjenje srpskih zemalja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pored Kuće Krsmanovića, gradu je poklonio i hotel "Srpska kruna", u Knez Mihailovoj 56, gde se danas nalazi gradska biblioteka.
U Arhivu Srbije postoji dokumentacija o 490 zadužbina i fondova. Zadužbinarstvo je u Srbiji imalo svoj zlatni period između dva svetska rata. Posle Drugog svetskog rata potpuno se promenio i odnos prema zadužbinama i prema filantropiji. Nakon 1945. godine konfiskovana je imovina svih privatnih organizacija, zadužbina, zaveštanja i fondova. Zakon o nacionalizaciji gradskog građevinskog zemljišta, donet 1958. godine, doveo je do oduzimanja svih zgrada i drugih objekata koje su ove filantropske organizacije posedovale. Nažalost, ta imovinska pitanja ni do danas nisu rešena. U ime naroda nacionalizovane su zadužbine koje su bile namenjene tom istom narodu. Većina ih je potpuno pala u zaborav, o njima se nije ni pisalo ni govorilo. Otete zgrade na najatraktivnijim lokacijama postale su predmet borbe mnogih. Služilo se tu i neskrivenim kriminalom, na šta je država čvrsto zatvorila oči.
Tako je firma "Jugoelektro" koja je od opštine Stari grad godinama zakupljivala prvi i drugi sprat Spasićeve zadužbine u Knez Mihailovoj 33, preko noći celu zgradu upisala u knjige kao svoju imovinu.
- Da, oni su dugovali silne pare, oko milion dolara, nekoj ruskoj firmi i ođednom su zgradu preko noći upisali kao svoje vlasništvo, iako su je zapravo iznajmljivali, te su pokušali da je prodaju kako bi isplatili dug. Da nisam trčao od vrata do vrata, od opštine Stari grad do nadležnog sudije koji je u to vreme zakazao i javnu dražbu, zgrada bi otišla. Srećom, uspelo mi je tada da je spasem, ali ipak je se dokopao Hreljac i u njoj napravio hotel - kaže Vojin Đekić.
Povodom svega ovoga, u Ministarstvu kulture kažu da su uputili u proceduru Predlog novog zakona o zadužbinama i fondacijama, u želji da se ova oblast reguliše na način koji je u skladu sa modernim evropskim zakonodavstvom, kao i da je nadzor nad radom zadužbina u nadležnosti lokalne samouprave. Dodaju da je svako kršenje zakona u nadležnosti javnog tužilaštva. Što se tiče hotela "Kruna", u Ministarstvu kažu da nemaju saznanja o tome.


Slika

Petar Srnić vraća veru

Petar Srnić se potrudio da zadužbinarstvo ne zamre potpuno na ovim prostorima. Ovaj ekonomista u penziji odlučio je, uz saglasnost svoje porodice - supruge i ćerke, da tri svoja stana ostavi kao zadužbinu Beogradskom univerzitetu. U testamentu je naglasio da kada njega i njegove ćerke više ne bude bilo, pošto mu je supruga u međuvremenu preminula, da se svi stanovi izdaju po komercijalnim cenama i da se od tih prihoda isplaćuju stipendije studentima. Jedini uslov je da prvenstvo u dobijanju stipendija imaju studenti iz Moravičkog okruga, odakle i sam potiče.
Srnić je rođen u mestu Ostra, kod Mrčajevaca. Radio je kao šef računovodstva u fabrici "21. maj", a potom bio direktor jedne izdavačke kuće. Sada je penzioner i vodi svoju izdavačku kuću.


Vesti online

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 24 Jun 2012, 19:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine

Nikola Spasić

Bolnice na poklon narodu


Narodu je ostavio zadužbinu čija je imovina u to vreme imala vrednost gotovo kao Nobelova fondacija

Slika

Nikola Spasić je roden 2.novembra 1838. godine u Beogradu, kao najstarije dete poznatog ali siromašnog beogradskog trgovca Spase Stojanovića, čiji je otac Stojan oko 1807. godine došao sa celom porodicom iz južne Srbije.
Školovanje je otpočeo u tek osnovanom Liceju, ali su ga politički potresi 1848. godine omeli da tu nastavi obrazovanje, te se dao na učenje mumdžijskog, odnosno voskarskog zanata, a potom i licitarskog. No, nijedan od tih zanata nije obećavao zaradu, pa se mladi Nikola pridružio svom stricu u kožarskoj radnji, gde je izučio opančarski zanat.
Godine 1864. s početnim kapitalom od dvesta dukata Nikola želi da se osamostali. Ta ušteđevina nije bila dovoljna te mu u pomoć pritiče pozajmicom od petsto dukata brat njegove prve žene Leposave, trgovac Đoka Jovanović. Bila je to jedina pozajmica u životu Nikole Spasića i Jovanoviću je ostao doživotno zahvalan pomažući mu mnogo godina, sve do smrti.
U beogradskoj Vasinoj ulici otvorio je kožarsku radnju pod nazivom „Nikola S. Spasić” u kojoj je prodavao opanke, određujući im cenu tako da je na njima ostvarivao malu zaradu - tek jedan groš po paru. Ovo je uticalo na promet, pa je vrlo brzo počeo da prodaje i više stotina pari opanaka dnevno.
Zatim je počeo da trguje platnom, koje se tada tkalo u seoskim domaćinstvima na primitivan način. Nikola Spasić lično je, na kolima sa zapregom, putovao po selima i otkupljivao bale platna, čak i u Banat i Bačku. Ostalo je zabeleženo da je "za svoje kočijaše obezbeđivao dobru hranu i pri svakom obroku vino, dok je sam pio vodu i na kolima jeo lepinju da ne bi ručavao po mehanama sa ostalim trgovcima i u njima ostavljao veliki deo teško stečene zarade." Platno je, kao i opanke, prodavao uvek sa po jednim grošem zarade, po rifu (oko 80 cm dužine).
Spasić je svoju robu dugo prodavao samo za gotovinu, smatrajući da na veresiju treba davati ili svakome ili nikome. Kasnije je, pomažući pojedincima, davao robu i na veresiju ali uvek u manjim količinama. Nikada se ni sa kim nije sudio. Za gubitak pri pozajmici nije krivio one kojima pozajmljuje već sebe što je to činio.
Bio je potpuno predan radu i kući, iako ni u jednom od tri braka nije imao dece. U kafane nije zalazio, a retko kad i u šetnje sa poslovnim prijateljima. U kući se živelo uvek skromno i bez onog spoljnjeg luksuza koji je sve više ulazio u kuće imućnih srpskih trgovaca. Međutim, u čaršiji je uživao ugled ne samo bogatog trgovca već i čestitog i mudrog čoveka čije se mišljenje o mnogim stvarima tražilo a saveti prihvatali.
Najduže je u braku proveo s drugom ženom Stankom-Cajom Spasić. Uz njenu pomoć stekao je ogromno bogatstvo i sagradio porodičnu kuću u Knez-Mihailovoj 33. Projekat za kuću uradio je poznati beogradski arhitekta Kosta Jovanović. Nikola Spasić je za života bio predsednik Berze, predsednik Prometne banke i član upravnog odbora Narodne banke. Za života je odlikovan Takovskim krstom IV stepena i ordenom Svetog Save III stepena.
U ratu 1876. godine učestvuje kao redov-konjanik. U drugom srpsko-turskom ratu nije učestvovao jer ga je država oslobodila kao vojnog liferanta. Tada je prvi i jedini put radio sa državom. Napravio je i izliferovao vojsci oko 25.000 pari opanaka.
Devedesetih godina 19. veka kad je srpska vlada zapala u krizu, Spasić je otkupio deo srpskog inostranog duga. To je njegova prva donacija privrednom razvoju Srbije.
Druga donacija Nikole Spasića bilo je „Đačko sklonište”, sagrađeno u dvorištu palilulske osnovne škole. Bilo je to sklonište za siromašnu decu čiji su roditelji bili u nadnici od jutra do večeri. Dao je i novčanu pomoć koja se isplaćivala kao nagrada najboljim đacima.
Prvo crkveno zvono iz slobodne Srbije Spasić je poslao na jug, u Prizren. Kasnije ih je darovao i drugim mestima, i to uz znatne sume novca. A kao veoma pobožan čovek poklanjao je i crkvene knjige, krstove i svešteničke odežde.
Zaradivši dovoljno, uz geslo „ne moraš sve da potrošiš što danas zaradiš, ostavi nešto i na stranu, neka se nađe zlu ne trebalo”, Nikola Spasić je krajem 19. veka prestao da radi u radnji i počeo da razmišlja o trajnoj zaostavštini svoje imovine.
Ratne 1912. godine Nikola Spasić zakupio je zgradu Uprave monopola i tu osnovao i potpuno opremio pomoćnu bolnicu, dok se hrana za pacijente pripremala u njegovoj kući. Iz Nemačke je doveo tada poznatog lekara, a u bolnici je radila i Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji.
Nakon završetka rata, Spasić je sve što je bilo u bolnici poklonio Crvenom krstu. Za sav taj trud javno mnjenje predložilo ga je za odlikovanje, što je on odbio, ali je dopustio da njegova treća supruga Anastazija-Naka dobije Krst milosrđa za pomoć prilikom osnivanja bolnice i rad u njoj.
U pismu ministru prosvete i crkvenih poslova izjavio je:
„Na ovom što još živim i što moje imanje opet gledam zahvalan sam prvo Bogu a odmah iza Boga srpskoj vojsci. Zato hoću da zahvalim srpskoj vojsci na našem spasenju i slavi koju nam je donela na taj način što dajem svoje imanje u Beogradu na uglu ulica Knez Mihailove i Vuka Karadžića broj 37 kao svoju zadužbinu, kao prilog Srpskom narodnom invalidskom fondu ’Sveti Đorđe’”.
Vrlo brzo, ukazom kralja Petra, osnovana je Spasićeva zadužbina. Bilo je to 1915. godine, kad je Nikola Spasić napustio zemlju i otišao na Krf, gde je naredne godine umro, 28. novembra 1916. Po završetku rata sahranjen je na Topčiderskom groblju, u crkvi koju je podigao kao svoju zadužbinu. Za sobom je ostavio testament napisan još 1912. godine koji je čuvan u Narodnoj banci.
Od izvršilaca testamenta Spasić je tražio da od dela pokretne imovine izdvoje 350.000 dinara i podignu bolnicu u Beogradu i dve u Srbiji, tamo gde je najpotrebnije. Testamentom je naložena i izgradnja doma za iznemogle i sirote građane s natpisom „Podigao Nikola Spasić”, ali i kupovina najvećeg zvona za Hram svetog Save, kad bude sagrađen. Naloženo je, takođe, da se sve njegove pokretnosti, hartije od vrednosti, gotovina i nepokretnosti upotrebe za opšte privredne ciljeve, „s tim da se prihodi izdaju samo za rečene ciljeve, glavnica ne sme da se utroši i nepokretno imanje ne sme da se zaduži i proda”.
Svojoj udovici ostavio je u svojinu letnjikovac i vinograd na Topčiderskom brdu, doživotno korišćenje stanova u porodičnoj kući u Knez Mihailovoj broj 33, kao i penziju u visini najveće činovničke plate u zemlji. Rodbini je zaveštao zanemarljivo male sume novca i to uz naznaku „jedanput za svagda”. Prijatelji i beogradski advokati savetovali su Naku Spasić da kod suda traži svoje zakonsko pravo, da ospori testament i preuzme upravu nad Zadužbinom Nikole Spasića. Ali ova plemenita i humana žena ni u jednom trenutku nije posumnjala u ispravnost odluke svog muža: „Spasićeva želja zakon je za ceo svet, pa zar može da ne bude i za njegovu udovicu.”
Zadužbina Nikole Spasića počela je da radi 4. decembra 1922. godine, šest godina nakon njegove smrti, i u tom trenutku raspolagala je hartijama od vrednosti i nepokretnostima koju su činile tri velike „Spasićeve kuće” u najvažnijem trgovačkom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici broj 19, 33 i 47. U tim zgradama izdavalo se 36 dućana, 46 velikih i manjih stanova i 2 kancelarije. Ova imovina imala je u to vreme vrednost gotovo kao Nobelova fondacija.
Do 1934. godine vršene su opravke na postojećim zgradama, a čist prihod od zadužbinskih imanja je tek kasnije mogao da se koristi za privredni razvoj Srbije. Prema želji pok. Nikole Spasiće izgrađene su: Bolnica u Beogradu - Gradska ili Opštinska bolnica, danas KBC "Zvezdara" (1935); bolnica u Kumanovu (1935); bolnica u Krupnju (1936) i Dom za iznemogle i sirote građane u Knjaževcu (1935).
U Drugom svetskom ratu Zadužbina Nikole Spasića ostala je gotovo neoštećena, a zahvaljujući novcu iz tog fonda 1950. godine izgrađeno je keramičko odeljenje Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu.
U drugoj polovini dvadesetog veka zadužbina Nikole Spasića ipak je podelila sudbinu ostalih zadužbina - nacionalizovana je...
Sud opštine grada Beograda na sednici od 1. decembra 1929. godine odlučio da se, "u znak zahvalnosti velikom dobrotvoru", dotadašnja Trgovačka ulica u Beogradu nazove Ulica Nikole Spasića, ona je paralelna sa Ulicom kralja Petra I a povezuje ulice Knez Mihailovu i Cara Lazara.
Ovo ime ulica nosi i danas.


Mojheroj

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 24 Jun 2012, 22:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Veličanstveno zaveštanje Pavla Beljanskog

U susret 120. godišnjici od rođenja diplomate i kolekcionara, koji je narodu zaveštao čuvenu zbirku od 186 dela rađenih darom 36 umetnika

Slika
Zadužbinar Pavle Beljanski

KAŽEM: ja sam Crnjanski. On kaže: ja sam Beljanski.To je čovek, samac, lepog stasa, osedeo, a mlad, kao ispeglanih obraza. Govori o slikama. Sakupljač je slika i starih ramova.

Ovako je docnije, u svojoj londonskoj osami, književnik Miloš Crnjanski u „Embahadama“ opisao susret sa diplomatom i ljubiteljem umetnosti Pavlom Beljanskim. Susreli su se 1939. godine u Poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Rimu, u vili Borgeze, kada je Crnjanski bio ataše za štampu, a Beljanski savetnik.

Slika


Svojom uglađenošću, gospodskim izgledom i odmerenim ponašanjem, Pavle Beljanski (1892 - 1965) fascinirao je mnoge svoje savremenike. Bio je pravnik i diplomata, ljubitelj i poznavalac umetnosti, kolekcionar koji je svom narodu zaveštao veličanstvenu zbirku od 186 dela rađenih darom 36 umetnika.


ČOVEK IZ SENKE

BELjANSKI je bio uzdržan i diskretan. Duboko je poštovao pravila svog zanimanja, o diplomatskim poslovima, vezama, saradnicima, odnosu prema kolegama, nije ostavio ni dokumenta, niti beleške. Čak i u zvaničnim prilikama nametnuo je sebi mesto „čoveka u senci“, izbegavao je oko kamere i tek ponekad, uglavnom u protokolarnim situacijama, pristajao da bude fotografisan.
Zbirka se nalazi u Novom Sadu u zgradi podignutoj baš za tu namenu. Ovih dana, nizom manifestacija biće obeleženo 120 godina od rođenja Beljanskog.

- To je najcelovitija zbirka umetničkih dela srpskog slikarstva iz prve polovine 20. veka - kaže Jasna Jovanov, direktorka Spomen-zbirke Pavla Beljanskog. - U kolekciji su radovi autora prve generacije modernista: Nadežde Petrović, Koste Milićevića, Mališe Glišića, Milana Milovanovića, Save Šumanovića, Milana Konjovića, Petra Dobrovića, Jovana Bijelića, Mila Milunovića, Petra Lubarde, Peđe Milosavljevića, Ljubice Sokić...

Beljanski su ugledna vojvođanska porodica iz Gospođinaca, čiji su se preci generacijama isticali obrazovanjem i ugledom. Pavlov otac Svetozar završio je studije medicine u Beču. Njegov sin imao je znatno zanimljiviji životni put. Posle povlačenja preko Albanije i boravka na Krfu, u Parizu na Sorboni diplomirao je prava i započeo doktorske studije. Tu dobija prvi poziv iz Ministarstva inostranih dela Kraljevine SHS i diplomatsku karijeru započinje u Stokholmu, da bi je nastavio u Varšavi, Berlinu, Beču, Parizu, Rimu i Beogradu.


Slika

Počeo je kao pisar, bio savetnik poslanstva i otpravnik poslova i najzad, opunomoćeni ministar u Ministarstvu inostranih poslova u Titovoj FNRJ.


POSVETA

- Ovu zbirku umetničkih dela koju zaveštavam srpskom narodu, a koju sam sakupljao sa dubokom verom u njegovu stvaralačku moć, posvećujem senima svojih predaka koji su istrajali u vekovnoj borbi za njegovu slobodu i nezavisnost - napisao je Beljanski u svojoj posveti. Odluku o zadužbini realizovao je ugovorom sa Izvršnim većem APV 1957, a 1961. godine Spomen-zbirka Pavla Beljanskog otvorila je vrata za publiku.
Boraveći u evropskim prestonicama između dva svetska rata, upoznao je vrhunska dela istorije umetnosti i bio u prilici da se druži sa ličnostima iz sveta umetnosti poput Jovana Dučića, Ive Andrića, Rastka Petrovića, Milutina Milankovića, Veljka Petrovića, Isidore Sekulić, kao i Milana Konjovića, Koste Hakmana, Mila Milunovića, Sretena Stojanovića i Jefte Perića. Svetu umetnosti, muzejima, obilasku starina, antikvarnica i galerija, ateljea i mesta gde su izlagali savremeni umetnici, Beljanski je posvetio podjednaku, ako ne i veću pažnju nego svojoj struci, diplomatiji. Umetnička dela bila su njegova strast.

- Neposredno posle rata bio sam na dužnosti u inostranstvu i tada sam počeo da sakupljam slike starih majstora. Srećom, 1923. napustio sam ovaj jalov posao i odlučio da se posvetim isključivo sakupljanju dela naših umetnika - govorio je docnije Beljanski.

Sudbinu njegove dragocene umetničke zbirke odredio je tragični udes njegovih najbližih. Posle pogibije sedmoro članova njegove porodice koji su stradali u bombardovanju Svilajnca 1944. godine, Beljanski je ostao sam sa svojim slikama. Iz te samoće, rodila se ideja da da svoju nemerljivo vrednu kolekciju zavešta srpskom narodu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 29 Jun 2012, 02:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zadužbinarstvo opet u modi

Rasprava o zadužbinarstvu kod Srba danas otvara nova pitanja. “Onaj koji ima da podari i onom koji je potrebit” a u cilju obrazovanja

Slika

TRADICIJA zadužbinarstva u Srba traje vekovima; u stolećima koja su prohujala od podizanja Studenice, srpski narod je iznedrio mnoge ktitore, podvižnike i dobrotvore - nesebične ljude koji su promišljali budućnost svog roda. Srpsko zadužbinarstvo uhvatilo je novi zamah nakon oslobođenja od turske okupacije, sa reafirmisanjem državnosti Srbije, ali fondove tih velikih zadužbinara obesmislile su istorijske promene nakon Drugog svetskog rata. Slabljenje ideoloških i pravnih prepreka u poslednjim decenijama dvadesetog veka omogućilo je, makar sporadično, “vaskrsavanje” institucije zadužbinarstva, a donošenjem aktuelnih Zakona o zadužbinama i fondacijama i Zakona o restituciji, stekli su se uslovi za ponovnu reafirmaciju ove lepe i značajne tradicije.


Vukova zadužbina je, sa ciljem da zadužbinarstvo vrati u žižu interesovanja javnosti, u dane Vukovog sabora za okruglim stolom okupila naučne i javne radnike koji se bave pitanjima zadužbinarstva kod Srba - tragajući za mestom koje zadužbine treba da zauzmu u 21. veku.


SRPSKI DOBROTVORI

ARHIV Srbije čuva listu od preko 400 zaveštaoca, u Univerzitetskom arhivu su akta 78 zadužbina i fondova, dok Arhiv SANU poseduje listu od 59 zadužbinara i darodavaca. Prvi fond u Srbiji osnovali su vojvoda Toma Vučić Perišić i Ilija Milosavljević Kolarac 1857. godine, kao Fond za pominjanje onih koji su izginuli za Otadžbinu (1804-1815), a ličnosti koje su posebno obeležile srpsko zadužbinarstvo svakako su i Miša Anastasijević i Sima Milosavljević-Kolarac, Nikola Spasić, Sava Tekelija...

- Posle decenija potiskivanja zadužbinarstva u nas, gotovo u svim vidovima, da parafraziram zapis iz Vukovog Rječnika: od manastira kao zadužbina vladara do česama ukraj puta, nove prilike i orijentacije društva oživele su ovo pitanje i opet ga učinile društvenim činom prvoga reda - navodi dr Miodrag Maticki, predsednik Vukove zadužbine. - Dakako, proširio se i opseg zadužbinarskog delovanja. Oživela je i forma zadužbinarskog podizanja hramova i spomen-domova, ktitorstva u najužem svom značenju. Eto, širi se kolo velikih pesnika oko Dučića, zadužbina njemu namenjena izrasta u živi spomenik velikom Dučiću. Koliko li je samo mostova zadužbinarskim staranjem načinjeno, koliko izbegličkih porodica skućeno, koliko dece školovano?

Maticki naglašava da, “kada bi se gledalo samo na korist, ni za trećinu toga vrednog što danas imamo u knjigama, dokumentarnim filmovima, u rukotvoru ne bi postojalo”. - Tu je novodoneseni zakon o zadužbinama tanak, viševekovnom praksom prevaziđen. U njemu se ne veruje u dobrovoljni rad, zadužbinski, za opšte dobro, sve se meri materijalnim ulozima.

Predsednik Matice srpske akademik Čedomir Popov zabrinut je mogućnošću da bi restitucija konfiskovane imovine mogla da nanese više štete nego koristi u slučaju Matice, SANU, SKZ i njima sličnih institucija, jer bi opasno bi bilo da se ugasi briga celoga društva za njih.

- Matica srpska, kao institucija koja unapređuje nacionalnu kulturu i podiže nacionalni duh i moral, predstavlja simbol kontinuiteta u istoriji naroda prepunoj diskontinuiteta, prekida i kretanja ispočetka - rekao je Popov - Država ne bi trebalo da prepusti važne institucije isključivo zadužbinarima, već valja naći modele simbioze države i zadužbinarstva.

Generalni sekretar Matice srpske, profesor prava dr Dušan Nikolić, govoreći o pravnoj tradiciji i aktuelnom zakonskom okviru za zadužbine, podvukao je da, dok javne zadužbine raspolažu imovinom u opštem interesu i korisnici mogu biti svi, dotle se one privatne osnivaju u interesu jedne uže grupe, recimo porodice. Srbi nikada u istoriji nisu imali privatne zadužbine, a uvođenje porodičnih zadužbina u našu pravnu tradiciju nosi velike rizike zbog raslojenosti društva, smatra on.

Za okruglim stolom iznet je i predlog da se formira udruženje ili savet zadužbina, ne bi li imali snažniju poziciju prilikom nastupa u javnosti.

“Zadužbine treba da ostanu u znaku humanog davanja u cilju, pre svega, obrazovanja i kulture, kako je darodavac nekad i rekao na opštu polzu naroda svog’” - poruka je koju je iz Vukove zadužbine uputila zadužbina koja nosi ime velikog prosvetitelja Dositeja. Ostaje da se vidi hoće li ona uspeti da dopre do današnjih moćnika, i probudi u njima onu iskru dobročinstva neophodnu da bi “onaj koji ima podario i onom koji je potrebit”, jer zadužbinarskim duhom svaki narod nadilazi vreme i istoriju.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 29 Jun 2012, 02:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zaboravljeni dobrotvori

Izložba „Zadužbine i zadužbinarstvo u tradiciji srpskog naroda“. Iako ostavljene srpskom narodu, mnoge zadužbine su zapuštene i – otete

Slika

KADA je svojevremeno bilo potrebno obnoviti Univerzitetsku biblioteku „Svetozar Marković“ - inače Karnegijevu zadužbinu Srbima - uprava se obratila za pomoć Karnegijevoj zadužbini sa sedištem u Americi. Odgovor je brzo stigao: Karnegijeva zadužbina ih je uputila da se obrate Zadužbini Svetozara Markovića...
Do zanimljive i provokativne izložbe „Zadužbine i zadužbinarstvo u tradiciji srpskog naroda“, koju je Gordana Gordić, istoričarka umetnosti sa dugim stažom u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Beograda, postavila u holu Starog dvora, tačnije - Novog dvora Obrenovića, a danas Skupštine Beograda - teško se došlo.
- Htela sam da podsetim šta to sve Srbija i Beograd imaju. Zahvaljujući Srpskom poslovnom klubu privrednika, uspela sam da organizujem izložbu. Pisali smo i govorili o arhitekturi i arhitektama koje su projektovale te kuće. Sad prvi put u prvi plan stavljamo ljude koji su to finansirali i potom zaveštali narodu - objašnjava Gordana Gordić.
Bitni su, dakle, Nikola Spasić, kapetan Miša Anastasijević, Nikola Kiki, Sima Igumanov, Luka Ćelović..., a tek poneko podigne pogled ka vrhovima kuća, pa i kad pročita da je određeno zdanje nečija zadužbina - ostaje neznanje. Kome je poklonjena?
Neko će se još i setiti da postoji ulica Perside Milenković, ali ne i da je ona podigla i poklonila kuću u Zmaj Jovinoj broj 5, Matematičku gimnaziju u Narodnog fronta, odnosno Kraljice Natalije 47...
Zdanja su ostavljena srpskom narodu, ali mnoge zadužbine su zapuštene i, još gore - otete. Gordana Gordić kaže da s velikim nestrpljenjem očekuje zakon o zadužbinama, ali se pita da li je uopšte moguće da Prizrenskoj bogosloviji bude vraćena Igumanova palata s nekoliko stotina stanova. Da se od tih sredstava izdržava Bogoslovija u Prizrenu, kako predviđa Igumanovo zaveštanje, možda u tom gradu ne bi danas živela tek tri vremešna Srbina. Da su zadužbine Luke Ćelovića ostale Beogradskom univerzitetu, nekad jednom od najbogatijih univerziteta Evrope - baš zahvaljujući zadužbinama - ova ustanova ne bi kuburila s novcem i sigurno bi zadržala vodeće mesto među visokoškolskim ustanovama našeg kontinenta.
A, opet ima zadužbina koje to nisu. Kuća nekadašnjeg Ministarstva prosvete danas se vodi kao Vukova zadužbina, što ona zapravo i nije.
Ipak, pitamo Gordanu Gordić šta - osim očitog „pedagoškog“ - stoji još u podtekstu njene izložbe. A, ona bi, kako kaže - želela da probudi kod današnjih bogataša osećaj saosećanja i darivanja. Jahta od 45 metara sa osam apartmana znak je da vlasnik može da uloži nešto i za opšte dobro: „Valjda bi mu tad bilo prijatnije i na toj jahti?!“
Naivno?
- Borim se s vetrenjačama. Znate, morate u nešto da verujete, da imate cilj - kaže Gordićeva.

“LASTE“

Mislim da nije uzaludan trud ukazivati na nekadašnja zadužbinarstva i nadati se novima. Pojavljuju se „prve laste“. Baš sam u „Novostima“ pročitala da je Patar Srnić svoje stanove u Beogradu zaveštao Univerzitetu. A, Miloš Zeremski je zaveštao kuću i svoju galeriji u Turiji.

PUT

Izložba je u Beogradu kratko trajala, a želja Gordane Gordić je da sa njom obiđe Srbiju. Još i više - da ode do Beča, gde živi 200.000 Srba, do Sent Andreje - gde danas živi samo deset porodica Srba, do Trsta, koji su dobrim delom izgradili bogati Srbi, do Čikaga, gde ima 300.000 Srba...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 29 Jun 2012, 03:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedinstvena evidencija fondacija i zadužbina

Agencija za privredne registre pokrenula evidenciju zadužbina i fondacija. Za osnivanje fondacije potreban osnivački kapital od najmanje 30.000 evra

Slika
Vukova zadužbina

U SRBIJI radi oko hiljadu fondacija i zadužbina. Ubuduće će sve, domaće i strane, prvi put da budu upisane u jedinstvenu evidenciju. Zakon koji reguliše njihov rad stupio je na snagu prvog marta, kada je u Agenciji za privredne registre počeo da radi i Registar zadužbina i fondacija. Do sada im je stiglo samo pet prijava.

Ranije je evidenciju domaćih organizacija vodilo Ministarstvo kulture, a za strane nije bilo jedinstvenog spiska.


- Nismo preuzeli arhivske podatke, tako da nećemo prepisivati podatke o onima koji su prijavljeni u Ministarstvu. Svi moraju da podnesu zahtev za preregistraciju, a rok za to je godinu dana - kaže za ”Novosti” Nives Čulić, registrator u APR. - Kada istekne rok za prijavu automatski će prestati da postoje.

Prvi zahtev za preregistraciju stigao je APR od Fondacije za talente Nikolađ iz Beograda, a prvi zahtev za osnivanje nove fondacije poslao je Araks, koji se bavi zaštitom prava mađarske nacionalne manjine.

Razlike između zadužbina i fondacija u delovanju gotovo da i nema. Ali, teže je pokrenuti fondaciju, jer mora da postoji osnivački kapital u vrednosti od 30.000 evra.

- Postoje dva izuzetka od propisanog iznosa. Prvi je kada Ministarstvo kulture da saglasnost da neka fondacija može da obavlja svoju delatnost i sa manjim kapitalom, a drugi ako fondacija potražuje nacionalizovanu imovinu - objašnjava Nives Čulić. - Novina u zakonu je i što više ne postoje fondovi i moraju da nastave rad kao fondacije.

Preregistracija za sve koji već posluju besplatna je, a novoformirane fondacije i zadužbine plaćaju 4.000 dinara.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 29 Jun 2012, 03:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kosovske zadužbine bez nadležnosti

Povodom skupštinske rasprave o Zakonu o zadužbinama i fondacijama: Kulturna dobra koja se nalaze na Kosovu i Metohiji i njihovo očuvanje regulisano je Zakonom o kulturnim dobrima

Slika

NA oštroj skupštinskoj raspravi u sredu poslanici opozicije, ali i vlasti (SPS, JS i PUPS) tražili su da se u Zakon o zadužbinarstvu i fondacijama uvrsti i ktitorstvo na Kosovu i Metohiji, jer se u tekstu pominje samo AP Vojvodina. Podnet je i amandman, u kome se traži da se tekst dokumenta promeni. Sekretar Ministarstva kulture Predrag Blagojević pojasnio je u četvrtak“Novostima” da li je reč o propustu ili nečem drugom.


- Zakonom o prenošenju nadležnosti na Vojvodinu regulisano je koji se poslovi iz nadležnosti Republike prenose na ovu autonomnu pokrajinu - kaže Blagojević. - To znači da bilo koji zakon koji se donosi mora da sadrži tu odredbu, pa je takav slučaj i sa Zakonom o zadužbinarstvu. Sa druge strane, ne postoji zakon o prenošenju nadležnosti na autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija, a pored toga, tamo ne postoje ni pokrajinski organi koji se bave kulturom. Tako da nemamo na koga da prenesemo nadležnost. Na Kosovu i Metohiji postoje samo organi vlasti koje ne priznajemo i koji su isključeni iz te priče. Što se tiče kulturnih dobara koja se nalaze na Kosovu i Metohiji njihovo očuvanje regulisano je Zakonom o kulturnim dobrima.

Ovim zakonom je precizirano da je zadužbina pravno lice bez članova kojem je osnivač namenio određenu imovinu radi dobročinog ostvarivanja opštekorisnog cilja ili privatnog interesa, a fondacija pravno lice bez članova i osnovne imovine koje je osnovano radi dobročinog ostvarivanja opštekorisnog cilja.

Ako ovaj zakon bude usvojen, na pare koje zadužbina stiče od dobrovoljnih priloga, poklona, donacija, finansijskih subvencija, zaostavština neće se plaćati porezi. Najmanja vrednost imovine za osnivanje zadužbine biće 30.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. U Registar zadužbina moći će se upisati i zadužbina manje vrednosti, ali uz pribavljeno mišljenje Ministarstva kulture. Novina je i da će biti zabranjeno otuđenje imovine koja je oduzeta zadužbinama u periodu od 1945. godine, do donošenja zakona, a uređuje se i vraćanje oduzete imovine ili naknade za nju. Za kršenje ovog zakona predviđene su kazne od sedam do 600.000 dinara.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 24 Jul 2012, 04:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši veliki dobrotvori – Đorđe Vajfert

„NEĆE SVE ŠTO SAM JA UMRETI”

„Duboko verujem da sva moja braća moraju činiti napore na svom usavršavanju, a radeći tako, usavršavaju naše društvo. Taj trud, taj bogomdani dar da izgrađujemo sami sebe i sopstveni karakter je snaga u koju ja verujem”, govorio je čuveni srpski industrijalac i dobrotvor

Slika
Đorđe Vajfert

Nemac po poreklu, svom narodu, kako je nazivao srpski narod s kojim je živeo i radio, podario je nebrojena dobra. Osim velikog pregalačkog rada, koji mu je obezbedio mesto jednog od najbogatijih ljudi svog doba, Đorđe Vajfert bio je veliki dobrotvor i zadužbinar, otac srpske industrijalizacije, bankarstva, ali i začetnik mnogih rudnika u Srbiji. Ono po čemu je najpoznatiji bilo je pivo „vajfert”, koje se i danas proizvodi.
Zabeleženo je da je za života bio i bogat i siromašan, ali nikada odvojen od svog naroda. Gradio je bolnice, škole, ambulante, radničke stanove, crkve, pomagao kulturne ustanove.


Briga za radnike

Đorđe Vajfert rođen je u Pančevu 15. juna 1850. godine. Majka Ana i otac Ignjat bili su Nemci, katolici i građani Mađarske, koja je u to doba bila deo Austrougarske carevine. Završio je nemačku osnovnu školu i mađarsku gimnaziju u Pančevu, a trgovačku akademiju u Budimpešti. Porodica ga je potom poslala u poljoprivrednu školu u Minhenu, gde je specijalizovao tehnologiju pravljenja piva. U međuvremenu, porodični posao u proizvodnji piva u Pančevu naglo se širio, pa je izgrađena nova pivara na Topčiderskom brdu u Beogradu. Predata je na upravljanje mladom Đorđu Vajfertu koji se preselio u Beograd i 1873. godine oženio Marijom Gisner.
On je brzo shvatio da je najveća teškoća u pravljenju piva zavisnost od uglja, koji se koristi za njegovu proizvodnju. Krenuo je da traži bogata nalazišta i vrlo brzo dobio koncesiju na rudnik uglja u Kostolcu. Hroničari kažu da je ova početnička sreća probudila u Vajfertu strast za rudarstvom. Otvorio je mnoštvo rudnika koji su se, u većini slučajeva, pokazali neprofitabilnim, pa je 1895. godine bio u velikim teškoćama. Zabeleženo je da se na „beogradskoj kaldrmi” govorilo – dužan kao Vajfert.
Upornost i strast za kopanjem rude ipak su urodile plodom. Vajfertovi inženjeri otkrili su na području sela Bor najbogatije nalazište bakra u Evropi. Tokom nekoliko godina seoce je postalo veliki rudarski grad, a Đorđe Vajfert najbogatiji čovek u Srbiji. Nazvan je ocem srpske rudarske industrije.
Otvorio je jedanaest rudnika, među kojima je bio i rudnik žive na Avali, olova Ruplje, kao i zlata Rukmalne. Finansijski uspeh s rudnicima omogućio mu je da proširi i pivarsko preduzeće, pa je otvorio pogone u Sremskoj Mitrovici i Nišu, a njegovo pivo postalo je najpoznatije u Srbiji. Zabeleženo je da je Vajfert bio u mnogo čemu ispred svog vremena, pa i po ponašanju prema svojim radnicima. Ljude i gradove povezivao je gradeći pruge i puteve, umrežavajući tako i svoje rudnike s glavnim lukama i trgovinskim središtima. Sagradio je radnička naselja, škole, bolnice, crkve i mlinove i ostalo je upamćeno da je bio prvi fabrikant koji je svojim radnicima plaćao bolovanje. Tvrdio je da mu je bila želja da ostvari odnos između poslodavca i zaposlenog kao u okviru jedne velike porodice.
Godina 1873. po mnogo čemu je bila značajna za Đorđa Vajferta. Te godine postao je državljanin Srbije i pomagao razvoj državnih ustanova posle sticanja nezavisnosti od turske vlasti. Jedan je od osnivača Srpske trgovinske komore i njen prvi predsednik, kao i jedan od osnivača i prvi guverner Narodne banke Srbije. Stvaranju centralne srpske finansijske ustanove protivila se vlada kralja Milana Obrenovića, ali je Vajfert s grupom srpskih bankara uspeo 1884. godine da otvori centralnu banku, postane njen prvi guverner i na tom položaju ostane do 1926. godine. Tvrdi se da je on postavio temelje savremenog bankarstva u Srbiji krajem 19. veka. Po završetku Prvog svetskog rata, 1919. godine, guverner Vajfert radio je na pretvaranju Narodne banke Srbije u Narodnu banku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), kao i na učvršćivanju dinara u stabilnu evropsku valutu. Zabeleženo je i da je tokom Prvog svetskog rata rukovodio srpskom centralnom bankom iz Marseja i tako sačuvao tu ustanovu, njene osnovne delatnosti i najveći deo njene imovine. Posle rata pretvorio je Narodnu banku Srbije u emisionu ustanovu Kraljevine SHS. Iz Francuske je pomagao srpskoj vojsci na Solunskom frontu, a po okončanju rata vratio se u Beograd i svesrdno pristupio obnovi prestonice.
Bio je vredan i u svojoj masonskoj loži, gde su ga oslovljavali sa Brat Đuro. Zabeleženo je da je pisao ćirilicom, pa je postao poznat i njegov potpis. Njegovi savremenici zapisali su da je dužnosti obavljao skromno i umereno, a da je najbolji epitaf za njegov život i rad onaj koji glasi: „Non omnis moriar”, odnosno „Neće sve što sam ja umreti.”


Na odru medalja za hrabrost

Slika
Tabla s novcem iz zbirke Đorđa Vajferta

Đorđe Vajfert nije bio član nijedne političke partije u Srbiji, ali je učestvovao u političkom životu. Tokom srpsko–turskog rata 1876–1878. godine bio je dobrovoljac u srpskoj konjici, a od njegovog novca koji je poklonio vojsci kupljeni su prvi topovi za artiljerijske jedinice. Za pokazanu hrabrost u prenošenju poruka između jedinica pod neprijateljskom vatrom odlikovan je medaljom za hrabrost. Po njegovoj izričitoj želji, od svih odlikovanja koje je tokom života dobio, kad je umro, 1937. godine, u kovčeg kraj njegovog tela stavljena je jedino ta medalja. U svemu što je radio pokušavao je, zabeležili su hroničari, da uspostavi ravnotežu, pa je tako u vreme Timočke bune 1883. godine rizikovao život pokušavajući da kod kralja Milana Obrenovića izdejstvuje da se smrtne kazne za pobunjenike preinače u kazne zatvora. To mu je pošlo za rukom što je bio put za zaustavljanje krvoprolića u Srbiji.
Tokom Balkanskog rata 1912. godine, u vreme velike oskudice hrane u Beogradu, Đorđe Vajfert platio je da se nabavi 60.000 vekni hleba podeljenih siromašnim beogradskim porodicama. Posle rata osnovao je Fondaciju sveti Đorđe, koja se bavila prikupljanjem novčane pomoći za ratne veterane i vojne invalide.
Petnaestak godina ranije pomogao je osnivanje društva Kralj Stefan Dečanski, koje se bavilo smeštajem i obrazovanjem gluvoneme dece. Do kraja života bio je jedan od glavnih dobrotvora te ustanove i njen doživotni počasni predsednik. Zajedno s Edinburškim savetom škotskih žena i Londonskim savetom škotskih žena, Vajfert je finansirao izgradnju Bolnice za žene i decu u Tiršovoj ulici u Beogradu. Poklonio je i zemljište za izgradnju zgrade tadašnjeg Beogradskog ženskog društva, a dosta novca izdvojio je i za izgradnju zgrade Srpske akademije nauka i umetnosti. Muzeju Beograda ostavio je veliku zbirku slika, a vrednu numizmatičku zbirku od preko 14.000 novčića poklonio je Beogradskom univerzitetu. Ova zbirka starogrčkog i rimskog novca i danas se smatra jednom od najbogatijih u svetu.
Vajfert je sagradio i dve crkve. Reč je o rimokatoličkoj Crkvi svete Ane u Pančevu, kao i pravoslavnoj Crkvi svetog Đorđa u Boru. Kad je Vajfert umro, katolički biskup u Pančevu nije dozvolio da bude sahranjen na groblju crkve koju je sagradio s obzirom na to da je bio slobodni zidar (mason).



POKLON UNIVERZITETU

Slika
Naslona strana kataloga Numizmatičke zbirke koju je Vajfert poklonio Beogradskom univerzitetu


Sakupljanjem starih novčića počeo je da se bavi Hugo Vajfert, mlađi brat Đorđa Vajferta. „Veličanstveno blago rimskih zlatnih medaljona”, koje je sakrivala jedna njiva u Borči, brzo se uvećavalo kad se u sakupljanje uključio i stariji brat, otkupom starih novčića iz doba od 239. do 256. godine iz okoline Viminacijuma. Posle Hugove prerane smrti, u sakupljanje starih novčića uključio se i otac Ignjat, a posle očeve smrti sva briga o retkom blagu prešla je na Đorđa Vajferta. Sklonjena u bečki Doroteum, zbirka je preživela Prvi svetski rat i, po Vajfertovoj želji, 1923. godine poklonjena Univerzitetu u Beogradu.
Zbirka se danas nalazi u originalnoj posebnoj kasi koju je za nju predvideo darodavac Vajfert.
„S primercima monetarnih emisija svih perioda kovanja, od antike do savremenog doba, visokonaučno vrednovana, ona je izvor za rešavanje mnogih pitanja koja postavlja numizmatika”, zapisali su pisci knjige „Dobrotvori beogradskom univerzitetu”.
Najveći deo numizmatičke zbirke poklonjene Univerzitetu u Beogradu pripada rimskom republikanskom i carskom kovanju, kao i emisije grčkih gradova na Balkanu, Siciliji i južnoj Italiji, kovanje makedonskog kralja Filipa II i Aleksandra Velikog. Tu su i zbirke keltskog novca, takozvanog rudničkog novca 2. veka, kovanog za rudnike u Gornjoj Meziji, Dalmaciji, Panoniji. U zbirci je i značajan fond vizantijskog novca od 5. veka do pada Carigrada, kao i primerci srednjovekovnih frizaških pfeniga i evropskih talir.


Politikin zabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Legati  |  Poslato: 02 Jan 2013, 21:30
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
DOBROČINSTVO U SRBIJI

KAKVA ELITA, TAKVO I ZADUŽBINARSTVO

Slika

Zadužbinarstvo je u svojoj dugoj tradiciji dva puta nestajalo,i to u vreme ropstva pod turcima i posle drugog svetskog rata, tokom vladavine komunističke ideologije

Gde nestade lepi srpski običaj zadužbinarstva? Nastajao je posle velikih pomora i ratova, i omogućavao je bogatima da se oduže svome narodu i pomognu mu u nevolji. Danas, dvadeset godina posle ratova na prostoru nekadašnje Jugoslavije, tek poneki biznismen ili imućniji čovek odluči da deo svog imetka podari narodu. Ostali ćute ili, kako njihovi portparoli izjavljuju, ne žele da govore o svojim dobročinstvima.

Darovi otečestvu

„Zadužbina je srpska reč, koja je prvobitno glasila ’zadušje’, što je značilo za dušu“, kaže Mira Sofronijević, autorka knjige „Darivali su svome otečestvu“ o čuvenim srpskim zadužbinarima. Dodaje da je reč „zadužbina“ teško prevesti na druge jezike, a da istovremeno zadrži sve komponente značenja. Zadužbinarstvo je u svojoj dugoj tradiciji dva puta nestajalo, i to u vreme ropstva pod Turcima i posle Drugog svetskog rata, tokom vladavine komunističke ideologije. Kako navodi Mira Sofronijević, za taj drugi period objašnjenje se može naći pod odrednicom „zadužbina“ u „Maloj enciklopediji“ „Prosvete“, gde piše: „Kod nas je ranije postojao veliki broj zadužbina; danas imaju manji značaj zbog velike delatnosti države i zajednice i na tom polju.“

Ako se takva odrednica ima u vidu, onda je bio jasan i odnos države prema dobrima koje su dobrotvori ostavili raznim institucijama. Jasno je i zašto Beogradski univerzitet od gotovo 80 zadužbina može da koristi tek desetak. Čeka se Zakon o denacionalizaciji, kako bi se ta dobra vratila u posed vlasnika kojima su namenjena.

Slika
Zadužbina Nikole Spasića

Pojava zadužbinarstva u Srbiji imala je višestruki značaj za naš narod i u 19. i u 20. veku. Dovoljno je pomenuti samo Kolarčev narodni univerzitet, pa se setiti šta je uradio Ilija Kolarac za svoj narod, i šta uostalom njegova zadužbina i danas čini. Ništa manje značajan nije ni Miša Anastasijević, poznatiji kao kapetan Miša, u čijem zdanju i danas stanuje Rektorat Univerziteta u Beogradu. Tu zgradu je kapetan Miša darivao svome otečestvu i srpskom univerzitetu. Ne treba zaboraviti ni nepismenog Luku Ćelovića Trebinjca, koji je, iako nepismen, sve svoje ogromno bogatstvo podario Beogradskom univezitetu. Svome narodu darivali su i Karađorđev sin knez Aleksandar Karađorđević, ali i trgovci: Nikola Spasić, Nikola Čupić, Nikola Kiki, Sima Andrejević Igumanov, dr Nikola Krstić, Vlajko Kalenić, braća Kamenko i Pavle Jovanović, Mihajlo Idvorski Pupin, Nićifor Dučić, Đoka Vlajković i drugi.

Imovina stečena ličnim radom

Svi ti dobrotvori su imanja, koja su darivali narodu, stekli ličnim radom. Većina ih je bila nepismena, ali je i većina njih poticala je iz siromašnih porodica i siromašnih krajeva. Znali su da procene da je obrazovanje i pismenost veliki kapital, pa su stoga svoja imanja zaveštavali upravo onima koji su se bavili naukom i obrazovanjem. Zato ne čudi što se najveći broj dobrotvora obraćao Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i njoj ostavljao zadužbine, kao i Beogradskom univerzitetu. Univerzitet u Beogradu, primera radi, između dva svetska rata bio je jedan od tri najbogatija univerziteta u Evropi, pa su neki njegovo bogatstvo poredili sa fondom za Nobelovu nagradu. Uz to je postojao i veliki broj književnih fondova za pomaganje mladim piscima pri štampanju dela, ali i za njihove nagrade. Tu ne treba zaboraviti „Književni fond Ilije Kolarca“ ili „Književni fond Čupićeve zadužbine“.

Među najstarije zadužbine u Srbiji spada upravo zadužbina Nikole Čupića, unuka Stojana Čupića – Zmaja od Noćaja. Svoju imovinu ostavio je srpskom narodu sa izričitom željom da se koristi za izdavanje knjiga i nagrađivanje pisaca.

Malo je poznato da je čuveni knez Mihailo imao sina Velimira, a još manje je poznato da je taj nesrećni vanbračni sin bio veliki dobrotvor srpskog naroda. Njegovo pravo ime bilo je Velimir Mihaila Teodorović, a zadužbina je nosila ime „Velimirijanum“. Osnovana je 1898. godine, ali je s radom počela tek 1908. zbog spora koji su Velimirovi rođaci vodili sa Kraljevinom Srbijom. Zadužbinom je upravljao Državni savet, a njegov prvi predsednik bio je Nikola Pašić.

Beogradski trgovac Nikola Spasić, pored ostalog što je uradio za svoj narod osnivanjem četiri bolnice, ostavio je i svoje imanje u Beogradu na uglu Ulica knez Mihailove i Vuka Karadžića 37. kao svoju zadužbinu, odnosno prilog Srpskom narodnom invalidskom fondu Sveti Đorđe. Treba reći da zadužbina i danas živi, i iz njenih sredstava stipendira se određen broj studenata.

Među zadužbinarima i naučnici i kraljice

I srpski vladari su bili veliki dobrotvori, poput kneza Mihaila ili Miloša Obrenovića. Kraljica Natalija je, primera radi, svoje ogromno nasledstvo ostavila Beogradskom univerzitetu. Osim toga Vojvodina je izrodila brojne dobrotvore. Pomenimo neke poput Save Tekelije, koji je bio prvi srpski doktor prava i osnivač „Tekelijanuma“, zadužbine za školovanje siromašne dece, predsednik Matice srpske, dobrotvor, plemić, trgovac i ktitor.

Ne treba zaboraviti ni veliku Mariju Trandafil, koja je još za života svoju veliku imovinu zaveštala Matici srpskoj i Crkvenoj opštini. Vrednost njenog zaveštanja procenjena je na tadašnjih 700.000 forinti. U njeno najveće zaveštanje ubrajaju se „Zavodi Marije Trandafil“ namenjeni srpskoj pravoslavnoj siročadi u Novom Sadu. Prema testamentu rukovođenje Zavodima pripalo je Matici srpskoj. U toj zgradi i danas se nalazi sedište te institucije. Mnogi ljudi ne znaju i da su kuće u novosadskoj Zmaj Jovinoj ulici, u brojevima 8, 16. i 17, Pašićevoj 1, Dunavskoj 16. i Miletićevoj 17. bile zapravo vlasništvo Marije Trandafil.

Slika
Marija Popović Trandafil

Konačno, treba spomenuti ni velikog Mihajla Pupina, koji je svome narodu pomagao i materijalno. Njegovom zaslugom ukupna pomoć prikupljena preko američkog Crvenog krsta za pomoć narodu Srbije i Crne Gore tokom Prvog svetskog rata iznosila je 140 miliona tadašnjih dolara. Pupin je tada založio svoju celokupnu imovinu da bi garantovao za oružje, municiju i opremu američkih i drugih firmi srpskoj vojsci i jugoslovenskim dobrovoljcima na Solunskom frontu, kako bi bili što bolje osposobljeni za konačno oslobađanje zemlje. Te dobrovoljce lično je dočekao po povratku, i još na brodu im je delio po sedam dolara za put do mesta boravka, a pružao im je i pomoć pri zapošljavanju.

Osnovao je nekoliko fondova: za školovanje omladine, publikovanje materijala o srpskim starinama, Fond za rad u narodnom domu i baštovanskoj i voćarskoj školi u Idvoru. Njegova pomoć stigla je do brojnih zajednica i porodica širom bivše Jugoslavije.

Delta obnavlja tradiciju zadužbinarstva

Da zadužbinarstvo ne zamre sasvim na ovim prostorima potrudi se poneki pojedinac, poput Petra Srnića iz Beograda, koji je nedavno Beogradskom univerzitetu zajedno sa svojom ćerkom ostavio tri stana. I kompanija Miroslava Miškovića „Delta holding“ odlučila je da deset odsto godišnjeg profita donira za društveno-korisne projekte u Srbiji. Odluka stupa na snagu od ove godine, a sredstva za sprovođenje projekata biće na raspolaganju u prvom tromesečju 2013. godine. Ta kompanija gradi trenutno i prvu pravu zadužbinu na Bežanijskoj kosi namenjenu dnevnom smeštaju dece sa invaliditetom.


Akter

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 49 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker