Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:34


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 03 Jul 2016, 01:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Anegdota: Književnik bez zanimanja

Slika

Tražio Đuro Jakšić od upravnika policije objavu da pređe u Zemun, koji se u to doba nalazio u inostranstvu, a Tucaković ga strogo pita:

— A ko si ti i kako se zoveš?
— Đorđe Jakšić.
— A šta si?
— Književnik.
— Ama, ne pitam te to — nervira se policijski birokrata — nego kaži mi svoje pravo zanimanja: čime se baviš?
— Gospodine upravniče, nemam ja drugog zanimanja — prkosno će Jakšić. — Ja sam po svom prvom zanimanju pesnik i dramatičar, što će reći — književnik!

Upravnik sleže ramenima i pritisnu zvonce na stolu a kad stiže ćata on pokazujući na Đuru, reče:

— Dela, ćato, zvao sam te da ovom objavu napišeš. Zove se Đorđe Jakšić.
— Izvinite, a kakvo zanimanje da stavim dotičnog — ponizno će ćata mrljajući perom po tabaku.
— Napiši — reče upravnik policije. — Napiši, književnik bez zanimanja.

Kad je ovo ćata sročio on upita:

— Gospodine upravniče, a da li da rečenom Jakšiću izdamo besplatnu objavu ili da naplatimo taksu?

— Dabome, napiši, besplatno – reče upravnik dobronamerno i dodade: — To je po Cukićevoj policijskoj uredbi. Tamo član 49. glasi: skitnice, Cigani, muzikanti i druga slična im lica bez stalnog zanimanja, dobijaju objavu besplatno.

Zato izdaj i ovom nesrećniku Jakšiću, književniku bez zanimanja, besplatnu objavu!

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 24 Dec 2016, 01:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Skandalozni ministar

Pavle Marinković, u beogradskoj čaršiji poznat kao Paja Bunda, poticao je iz ugledne porodice političara, ali se on sam, kao porodična crna ovca, u tu politiku više gurao no što su ga u nju zvali. Kada ga je predsednik Vlade dr Vladan Đorđević izbacio iz diplomatske službe jer je u Atini pokušao da provodadžiše za samog kralja Aleksandra Obrenovića, Paja je uzeo lik žrtve političkog nasilja.

Slika
Pavle Marinković

Stavio se u službu naprednjaka, sikćući protiv vlasti, a u korist "potlačenog naroda". Od javnosti je dobro krio da šuruje i sa radikalima. I opet je dočekao svojih pet minuta. Naime, njegova prijateljica Draga Mašin trebalo je da se uda za kralja Aleksandra.

Lud od sreće Paja je jurio fijakerom po Beogradu i svima redom nudio fotelju ne samo na kraljevskoj svadbi, nego i u budućoj vladi! Od jednog ozbiljnog trgovca, koga je skoro na silu uvukao u fijaker, umalo nije dobio i batine.

Konj se uplašio i propeo, a kočijaš je potom u besu najurio obojicu. Međutim, Beograd se više nije tresao od smeha kada je Paja Bunda posle udaje srpske kraljice postao ministar prosvete. Ipak, i odatle je ubrzo najuren jer se udvarao ženi svog kolege.

Novu priliku je Pavlu Marinkoviću pružio radikalski prvak Nikola Pašić po dolasku Karađorđevića na vlast 1903. godine. Tajno mu je dao novac da pokrene list "Pravda", navodno glasilo suparničke, Demokratske stranke.

Odatle je trebalo da se, tobože, napadaju radikali, samo da bi Pašić dobio priliku da se briljantno brani od navodne nepravde. Pašić je uočio da je Marinković, iako skandal-majstor, zapravo sjajan publicista. Ova igra je trajala godinama, a Pavle je za to nagrađen poslaničkim mestom u Bukureštu.

Posle Prvog svetskog rata Paja Bunda je postao ministar vera. Tada je doneo odluku da obnovi Pećku patrijaršiju, tek oslobođenu iz Otomanskog carstva. On je postavio i prvog patrijarha. Uskoro se Paja umorio od lomatanja kroz život. Povukao se iz javnosti i umro zaboravljen 1925. godine. Imao je 59 godina. Ipak, zaboravljen nije.

Čaršijske anegdote nisu mogle da sakriju činjenicu da je Pavle Marinković bio osnivač Etnografskog muzeja, Bogoslovije i Ženske učiteljske školu. I sve to u vreme vladavine Obrenovića, kada je pravio i najveće skandale.

Rošava nevesta

Nadajući se novoj fotelji u Vladi pod kraljem Aleksandrom Obrenovićem, Pavle Marinković je pronašao novu priliku. Đina, prijateljica kraljice Drage, nikako nije mogla da se uda. Onako ružnu i rošavu nisu je hteli ni najniži oficiri. Ali, Paja Bunda se rado ponudio za muža, i na podrugljiva dobacivanja samo je kratko odgovarao:
- Rošava Đina ministru je fina! Jer ja ću gospodo biti ministar, a vidite kako ćete!
Taman je sve bilo dogovoreno, kada su Obrenovići stradali u Majskom prevratu.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 24 Dec 2016, 01:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpska Sara Bernar

Iako nije bila Srpkinja, Olga Ilić smatrana je velikom srpskom glumicom. Nazivali su je srpskom Sarom Bernar.

Slika
Olga Ilić u kostimu Dezdemone iz Otela. Fotografija nastala 1900. godine

Olga Ilić - Ilićka, glumica, tragetkinja, komičarka i pevačica "meraklijskih pesama punih sevdaha", rođena je u Solunu 1880. godine kao vanbračno dete Francuza Gastona Santa i majke Marije Gašparović, koja je imala zamršeno balkansko poreklo.

Genetski zapis je uz pomoć okolnosti i sudbine Olga preokrenula u svoju korist - još kao dete postala je glumica. Najranije detinjstvo provela je u francuskom manastiru. Kada je imala sedam godina umire joj otac, pa je majka odvodi u Niš, gde dobija zaposlenje u hotelu Evropa kao konobarica.

Olga je imala svega deset ili dvanaest godina kada je, pukim slučajem, zaigrala, i to mušku ulogu, na daskama pozorišta Sinđelić u samom hotelu. Iako je mapa njenih kasnijih putešestvija bila vezana za Balkan, upravo će kroz taj hotel s glasovitim imenom kročiti duhom u svet najznačajnijih dramskih likova evropske i svetske pozorišne baštine.

Međutim, prvu ulogu koju Olga priznaje za svoju istinsku glumačku inicijaciju odigraće u svojoj četrnaestoj godini u komadu, opet simboličkog naslova, "Trnje i lovorike".

"Ceo moj život bio je jedan venac gde je trnje bilo upleteno lovorikom", piše ona u autobiografiji "O njoj, koja se ne vraća".

S kakvim talentom se susrela nišlijska publika "koja još nije izašla iza visokih zidova patrijarhalnosti" bilo je sasvim očigledno kada je sa petnaest dobila da igra, ni manje ni više nego ulogu Dezdemone u Šekspirovom "Otelu". Partner joj beše mnogo stariji i iskusniji Ljuba Stojanović, koji se prvo zgranuo kada je ugledao devojčicu u kratkoj suknjici s lutkom. Ali, na kraju pedstave, uz ovacije publike, snažno je zagrlio, pa je, kako se Olga kasnije šalila, Dezdemona mogla biti "dva puta udavljena".

Oficiri u zaprezi

Olga Ilić bila je ljubimca beogradske publike i lepa žena, pa je imala bezbroj udvarača. Kažu da su oficiri, tada na najvećoj ceni kao mladoženje, uvek čekali da Olga završi predstavu u Narodnom pozorištu. Kad bi ušla u fijaker, isprezali su konje i umesto njih vukli glumičinu kočiju.
Tada je prvi put okusila slast slave i sa sedmog neba, u koje se beše vinula, "pala direktno u cirkus". Tih dana u Nišu gostovao je cirkus Fiori. Videvši graciozne akrobatkinje posute šljokicama kako hodaju po žici s crvenim amrelima, a po svemu sudeći i zaljubivši se u jednog klovna, bilo je sasvim prirodno da ostane u toj najlepšoj dečjoj sobi gde su sve igračke oživele.

Upala je u svet "crne magije" iz koga nipošto nije htela da ode čak ni uz pratnju policijskog pisara. Ali, đavo joj nije dao mira, ubrzo potom obrela se u Pikolo teatru, lutkarskom pozorištu, iz koga su je pod prinudom bacili u najsuroviju realnost - brak. Udala se za glumca Kostu Ilića, čije je prezime morala uzeti, ali Kostu nikada nije zavolela kao ljubavnika, već ga je do pred sam kraj života mrzela kao tiranina.

Nije mogla da mu oprosti zato što je u svom tiranskom gnevu tresnuo njenu omiljenu lutku o pod, pa joj je ispalo njeno "začuđeno plavo oko koje je umelo i da spava". To oko bilo je Olgina detinja duša, koju je život hteo ozbiljno da uništi.

Tako su Olga i Kosta, u njihovoj zamršenoj ljubavnoj vezi punoj mržnje, gonjeni glumačkom strašću i boemskim nemirom, lutali balkanskim gradovima. Igrali su u Varaždinu, Splitu, Šabacu i ko zna gde sve ne, prikazujući raskoš svog talenata jer Kosta je takođe bio darovit glumac, izvrstan komičar i pevač.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 25 Dec 2016, 01:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ono naše, što nekad bejaše: Bogataš u 20. godini

Čuveni veletrgovac Miša Anastasijević bio je dobrotvor koji je svoj burni život najmanje provodio u srpskoj prestonici, ali je ostao jedan od njenih najizdašnijih darodavaca. Starom Beogradu je ostavio najlepše zdanje - svoju palatu i namenio je 1863. godine srpskom narodu "za prosvetne potrebe", kako je naložio u pismu upućenom ministru prosvete.

Slika
Bista kapetana Miše Anastasijevića

Rođen je 1803. u gradiću Poreču na Dunavu. Ubrzo je ostao bez majke Ruže, a tokom Prvog srpskog ustanka izgubio je i oca Anastasa, malog trgovca i ratara. Od njegovog imena je kasnije izveo prezime. Anastas se pre smrti bio oženio drugi put, izvesnom Miljom, i ona se o Miši starala kao da mu je majka.

Detinjstvo mu je prošlo između Poreča i izbeglištva preko Dunava. Bio je već uveliko trgovački pomoćnik kada je knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka, 1817. došao u Poreč i za načelnika postavio Joksu Milosavljevića. Čuvši za sposobnog momka, Joksa ga je uzeo za carinika. Ovo zanimanje je značilo veliku vlast, a mladiću je omogućilo da upozna najbogatije trgovce.

Tako je Miša, napuštajući carinu 1822, imao već oko 300 groša i znao je da je rođen za trgovinu. Odmah je pokazao izvrsnu sposobnost organizacije i nos za pronalaženje unosnih prilika. Već prve godine rada kapital Miše Anastasijevića je prelazio 6.000 groša, pa je on sa 20 godina života svrstavao među imućne ljude.

Tada je rešio da se ženi. Izabrao je Hristinu, sestru Sime Uroševića, sekretara kneza Miloša. Šurak mu je pomogao da dođe do kneza i počne da sarađuje sa njim u trgovini stokom i rogovima, jelenskim i volujskim, bez kojih se u Evropi nisu mogli zamisliti češljevi i dugmeta.

Prvo bogatstvo je zaradio na odluci Austrije da zabrani svojim trgovcima da prelaze na tlo Srbije. Knez Miloš je odgovorio zabranom srpskim trgovcima da prelaze u Austriju, a dozvolio austrijskim da dolaze u Srbiju i da kupuju stoku, ali samo oko skela.

Miša Anastasijević je tu bio glavni posrednik: od seljaka po unutrašnjosti Srbije jeftino je kupovao stoku i prodavao je skupo na skelama. Tako je zaradio 40.000 groša i postao jedan od najbogatijih ljudi Srbije.

Dečak učitelj

Zahvaljujući pomajci Milji u rodnom gradu je Miša Anastasijević bio jedan od svega nekoliko dečaka koji su išli u školu. Imao je svega deset godina kada je uzet za učitelja u tek otvorenoj školi! Stekao je ugled "pismenog čoveka" pa ga je Bejšir-aga sa Adakale uzeo za pisara. Iz ponosa nije dugo ostao u službi kod Turčina, pa se vratio u Poreč i zaposlio kao trgovački pomoćnik, za mnogo manju platu nego što mu je davao aga.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 25 Dec 2016, 01:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ono naše, što nekad bejaše: Srpski monopolista sa Dunava

U mladim godinama Miša Anastasijević je radio kao saraor, onaj koji golim rukama, uz pomoć konopaca, tegli rečne lađe uz obalu.

Slika
Kapetan Miša poklanja zdanje otadžbini

Odatle je 1827. postao dumendžibaša, starešina kormilara, pa je upoznao sve tajne prometa na Dunavu. Tih godina je zbog regulacije Dunava potopljena ada sa njegovim rodnim Porečom, a naredbom kneza Miloša, na obali reke osnovan je novi grad, Milanovac.

Posle sultanovog Hatišerifa o samostalnosti Srbije, 1833. godine je Miloševa kneževina dobila na upravu Đerdap i Krajinu. Promet robom je porastao, a stanovništvo se množilo, pa su se pojavile i nove potrebe, naročito za solju. Miloš je Miši Anastasijeviću dodelio zvanje dunavskog kapetana. To je bila počasna titula, a njena prava vrednost bila je u trgovačkim privilegijama. Vešti preduzetnik ih je iskoristio tako da je stekao monopol u prometu solju iz Vlaške i Moldavije. Sve do abdikacije kneza Miloša 1839, oprezni Anastasijević se nije razmetao bogatstvom i poslovnim uspesima.

Vuku samo pozajmica

Pomagao je Miša Anastasijević mnogim piscima da objavljuju knjige, osim jednom - velikom jezičkom i književnom reformatoru Vuku Karadžiću. Njemu je novac samo pozajmljivao. Postao je doživotni predsednik i finansijer prvog Beogradskog čitališta.
Kada je, kao vodeći trgovac solju, zakupio i monopol na uvoz soli iz Austrije, postao je vlasnik čitave trgovine ovom dragocenom robom na jugoistoku Evrope. Stvorio je prvu srpsku multinacionalnu kompaniju koja je zapošljavala 10.000 ljudi, imala 23 ispostave na Savi i Dunavu i preko 70 brodova. Imao je i devet spahiluka u Vlaškoj.

Glavna kancelarija mu je bila u Bukureštu, a uprava u Beogradu. Koliko su vredela kapetan Mišina imanja i koliko je zarađivao, danas je nemoguće proceniti, ali se zna da je on davao zajmove mnogima, pa i samoj Moldaviji. Od 1842. uspostavio je prijateljstvo sa novim srpskim vladarom Aleksandrom Karađorđevićem. Priređivao je balove i večere u čast njegove žene, knjeginje Perside, za više od stotinu zvanica, zakupljivao parobrod za izlete dvorske svite po Dunavu. Ali, Anastasijević nije bio galantan samo prema dvoru.

Postao je veliki dobrotvor koji je novac delio kapom i šakom. Spasavao je trgovce od propasti, svom prijatelju Iliji Garašaninu oprostio je ogroman dug, a najviše je ulagao u prosvetu. Na spahiluku Kležani u Vlaškoj osnovao je škole za mušku i za žensku decu koje je besplatno pohađalo 162 đaka Rumuna, Srba i Bugara. Prilagao je i za Narodno pozorište, za crkve, škole i siromašne kao što niko nikada pre njega nije činio.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 21 Jan 2017, 22:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pisma Miloša Obrenovića - do sada neobjavljena

Ljubezni sine Mihailo... živi uredno, ne rasipaj novac i ne šenluči previše jahanjem konja... Ove tople i brižne očinske savete uputio je svom sinu knez Miloš Obrenović, autokrata i čvrstorukaš.

Slika
Knez Miloš (u sredini) sa decom Mihailom i Petrijom

Pismo u kojem knez Miloš savetuje sina deo je prepiske knjaza sa Mihailom i kćerkom Petrijom Bajić, koja je nedavno prvi put objavljena u knjizi "Porodična prepiska kneza Miloša Obrenovića".

Studiju je priredila dr Tatjana Brzulović Stanisavljević, na osnovu arhivske zbirke Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci "Svetozar Marković", u čijem je izdanju knjiga i objavljena.

Joca Vujić bio je veleposednik iz Sente, najveći kolekcionar i veliki srpski dobrotvor, koji je život posvetio skupljanju umetničkih dela, slika, knjiga, pisama poznatih ličnosti, istorijskih dokumenata...

Njegov doprinos očuvanju srpske kulture je nemerljiv ali je Vujić, poput mnogih značajnih ljudi, široj javnosti do danas ostao gotovo nepoznat.

Jovan Joca Vujić (1863-1934) rođen je u Senti u imućnoj advokatskoj porodici. Studirao je filozofiju u Beču ali je, posle smrti sestre Ide, odlučio da se posveti ekonomskim naukama, kako bi mogao da preuzme upravljanje velikim imanjem svog oca, i na kraju je završio agronomiju.

Vratio se u rodnu Sentu i otac mu je poklonio 115 hektara zemlje (160 lanaca) i nešto stoke. Ubrzo je od prihoda od zemlje kupovao slike, knjige i različite istorijske predmete koje je pronalazio u antikvarnicama, a kupovao je i od viđenijih porodica u Segedinu, Temišvaru, Beču, Pešti, Firenci i Lajpcigu.

Celog života je pomagao i Srpsku pravoslavnu crkvu, Maticu srpsku i Društvo za srpsko pozorište. Srpskoj vojsci izdašno je pomagao tokom balkanskih ratova i u Prvom svetskom ratu.

Vujićeva zbirka starina sadrži vajarske radove, arheološke predmete, oružje, knjige, arhivsku građu, numizmatiku, gusle, narodne nošnje, grbovi, diplome, nakit, posuđe...

Njegova galerija slika brojala je oko 400 umetničkih dela i u njoj su bili zastupljeni najbolji slikari 19. veka, a zahvaljujući Joci Vujiću sačuvana je, između ostalog, i čuvena slika Đure Jakšića "Devojka u plavom", kao i portret „Umetnikova supruga Sofija Deli” Konstantina Danila, biser srpskog bidermajera.

Kolekcija je sadržala i oko 20.000 knjiga.

Joca Vujić osnovao je svoj privatni muzej i pedantno popisivao sve predmete iz kolekcije.

Strastveni kolekcionar uspeo je da skupi i više od 3.000 dokumenata, od kojih 1.427 čine korespondenciju kneza Miloša Obrenovića i tu zbirku je 1931. godine zaveštao univerzitetskoj biblioteci u Beogradu.

Vujić je arhivu porodice Obrenović kupio u Temišvaru, od ljudi koji su kupili imanje porodice Bajić. Petrija, kći kneza Miloša, bila je udata za Todora Hadži-Bajića.

Slika
Miloševo pismo Ani Rafelsberger

Slika
Miloševo pismo kćeri Perki

Slika
Petrijino pismo Milošu

Slika
Miloševo pismo Petriji

Slika
Mihailovo pismo Milošu

Slika
Petrijino pismo Milošu

Slika
Miloševo pismo Mihailu

Prepiska kneza Miloša sa svojojm decom sada je prvi put objavljena, čitavih 75 godina pošto je dospela u univerzitetsku biblioteku.

Obrenovići
Obrenovići su Srbijom vladali u dva navrata ukupno 72 godine, od 1815. godine do 1842. godine i od 1858. godine do 1903. godine. Knez Miloš (1780-1860) vladao je od 1815. godine do 1839. godine i od 1858. do 1860. godine. Bio je oženjen kneginjom Ljubicom Vukomanović, koja je umrla 1843. godine. Knez Mihailo Obrenović (1823-1868) takođe je vladao u dva navrata, od 1839. do 1842. godine i od 1860. do 1868. godine. Prvi put je zbačen s vlasti, a drugi put ubijen.
Pisma nam otkrivaju da je knez, koji je Srbijom vladao autokratski, čvrstom rukom, i nemilosrdno uklanjao svoje protivnike i sve koji bi mu se suprostavili, bio brižni otac koji se starao o svojoj deci i brinuo o njihovoj dobrobiti.

On se, međutim, protivio da njegova kći Petrija, zvana Perka, stekne bilo kakvo obrazovanje, pa je ona ostala nepismena do udaje, posle koje je naučila da čita i piše.

Prepiska Obrenovića obuhvata period izgnanstva kneza Miloša, u kojem je boravio od 1839. godine do 1858. godine.

Miloš sa sinom Mihailom raspravlja uglavnom o imovini, dok se sa ćerkom Petrijom konsultuje i o političkim pitanjima i mogućnostima za povratak na vlast.

Dr Tatjana Brzulović Stanisavljević ističe da su za istoriju značajani Petrijini navodi iz 1848. godine, kada je u austrijskom carstvu izbila revolucija, jer ona kneza Miloša obaveštava o tadašnjim prilikama i strahu u kojem je živela sa svojom decom.

Sačuvano je ukupno 71 pismo Miloša Obrenovića upućeno Mihailu između 1846. godine i 1854. godine, kao i 60 originalnih pisama kneza Mihaila koje je pisao ocu od 1845. godine do 1858. godine. U Vujićevoj zbirci ima i 19 pisama koje je knjaz poslao kćerki Petriji od 1845. godine do 1860. godine i isto toliko njenih pisama ocu.

BURAN LJUBAVNI ŽIVOT MILOŠA OBRENOVIĆA

Naročito je zanimljiva i lična prepiska Miloša Obrenovića i kućepaziteljke Ane Rafelsberger, u kojoj mu ona izražava ljubav i privrženost i piše da jedva čeka da se ponovo vide.

Uverava ga u svoju odanost i piše da neće biti "kao one", te da dobro održava kuću u Beču, poverenu joj na čuvanje.

Miloš Obrenović bio je najbogatiji Srbin, a njegova ljubavnica ga u pismima uverava i da joj nije stalo do njegovog bogatstva i da to nikako nije razlog njene naklonosti.

Sačuvana i poslovna prepiska

Sačuvana je i poslovna prepiska Miloša Obrenovića sa upravnicima njegovih mnogobrojnih imanja u Srbiji i Vlaškoj, lekarima, advokatima, bankarima, trgovcima, dužnicima...
Kneževa pisma iz Petrograda su, kako nas obaveštava dr Tatjana Brzulović Stanisavljević, takođe puna toplih reči i uveravanja u naklonost prema Rafelsbergerovoj.

Ton se, međutim, bitno menja u pismima koja joj je slao iz Bukurešta. Knjaz je srdit, jer mu ona ne odgovara na pisma, te je pita da li se "u njenoj glavi nešto kombinira".

On je prekoreva i govori joj da je neiskrena, te da je zloupotrebila njegovo poverenje i nedolično se ponašala u njegovom odsustvu.

Zatim joj naređuje da se hitno i bez pogovora iseli iz kuće i ostavi ga na miru, odnosno da mu više ne piše, i ističe da je on gospodar svojih stvari.

Ana Rafelsberger nije mu ostala dužna, pa ga je tužila jer ju je otpustio iz službe i tražila naknadu od 30.000 forinti kao obezbeđenje predviđeno ugovorom od 12. februara 1848. godine.

Iz prepiske sa Fani Hipenberger saznajemo da je knjaz sa njom imao vanbračnog sina Aleksandra za koga je plaćao alimentaciju, a ona mu u pismima uglavnom traži novac za izdržavanje po ugovoru od 12. februara 1848. godine.

PREPISKA MILOŠA I PETRIJE

Slika
Knez Miloš i Petrija

Petrija je svom ocu iz austrijske monarhije pisala o revoluciji 1848 godine i promenama u strahu za njihovu imovinu.

"Vam je poznato da se svuda ova slavna sloboda objavila, koja je za nas rđava, a za prostaka jošt gora, budući da su s njom prostaka tako jako obezobrazili da šta god vidi i ufati ukrade, i zato se bojim da će još veliki nemir biti; i budući da je Vaša ergela na velikom glasu prečuvena zato se bojim da na nju prostak ruku ne metne i otme. Za koje dakle imajte milost i zapovedite da se skorije u Vlašku dovede, iliti gde Vi živite", piše zabrinuta kći.

Nepismeni vladar

Knez Miloš bio je nepismen, a njegova pisma diktirao je pisaru, koga je uvek vodio sa sobom. Kada bi mu nešto palo na pamet, pisar bi naslonio tablu za pisanje na leđa pomoćnika Knjaza Miloša i zapisivao ono što mu knjaz diktira, kaže za Mondo dr Tatjana Brzulović Stanisavljević. Pošto je imao više pisara, i rukopisi pisama Miloša Obrenovića su različiti.
Miloš joj na to odgovara da joj šalje 1.000 forinti srebra za troškove za zob, seno i ostale potrebe.

"Ja se, blagodarenju Bogu, u povoljnom zdravlju nalazim. Također sam imao izvestije i za knjaza Mihaila i on se u dobrom zdravlju nalazi. Pozdravljajući Vas tako i Tošu sa decom, ostajem Vaš istiniti roditelj, knjaz Miloš Obrenović", završio je knez pismo.

Petrija oca obaveštava i da je počela regrutacija za austrijsku vojsku i da su joj sva četiri sina stara od 20 do 27 godina, što je dob za poziv u vojsku.

Ona je uspela da od vojske izbavi dva sina, dok je za ostalu dvojicu platila otkup, ali se boji da će ih regrutovati ako izbije rat, jer u ratu ne važi otkup, te je odlučila da krije sinove.

Miloš je prekoreva što ga o tome nije ranije obavestila.

"Ja bih Vas savetovao da ste jednoga od njih četiri dali, jerbo ovo neće Vam nikako izostati, pa moraš i sina dati i novci odoše, a i tako sa četiri šta znaš raditi? A i kojega god bi dala, ako se dobro uzvlada, sa vremenom bi bio i oficir, pa ne bi i to ništa falilo. Tu ste grešku učinili...", piše knjaz.

Brižna kći je u jednom pismu iz Zemuna upozorila oca da se čuva, jer je kod njega krenuo Lakić iz Rume.

"Od njega dobro da se čuvate, od reči i od jela i od pića, jerbo veli da od srpskoga Praviteljstva je potplaćen. Ovde u Srbiji strašno se bune i koleba i knjaza Miloša traže", piše u tom pismu.

PREPISKA MILOŠA I MIHAILA

Resized Image - Click For Actual Size
Miloš Obrenović i Mihailo Obrenović

Prepiska kneza Miloša Obrenovića i Mihaila Obrenovića uglavnom se svodi na pitanja imovine, upravljanja imanjem, a razmenjivali su i obaveštenja o zdravlju.

U jednom pismu Mihailo se ocu žali na loše zdravlje.

"Danas je upravo četiri nedelje od kako sam u postelju legao. Vaša svetlost, znate da ja ni dosad nisam bio debeo; al sad ništa uparvo na meni nije ostalo, nego na kostima dugačkim viseća koža... U ovoj mojoj sada bolesti zabole me levi kuk i to opako, a bol se niz čitavu nogu kroz kost rasprostre do stopala samog... Ljubim Vam ruku i ostajem Vaše svetlosti pokorni sin", pisao je knez Mihailo o svojim mukama.

Mihailo se u avgustu 1848. godine u podužem pismu pravdao ocu da nije raspikuća i da mu je samo jednom u životu tražio novac, te da se nije zaduživao, "ni jedne krajcare duga ne učinivši".

"Za Mihaila niko jednu krajcaru duga, kao što rekoh, nije platio; a on je ne jedanput, da niko i ne zna, manje račune plaćao. Mihailo dakle nije raspikuća kao što Vaše pismo glasi", opravdavao se Mihailo ocu Milošu.

OD JOCE VUJIĆA DO DANAŠNJIH VELEPOSEDNIKA

Pisma znamenitog srpskog vladara i njegove dece, napisana pre više od 160 godina, sačuvana su zahvaljujući izuzetnom pregnuću dobrotvora Joce Vujića.

Vujić je mogao da se posveti širenju svoje kolekcije jer je bio veoma imućan. On, međutim, nije bio najveći veleposednik svog doba, a njegova imovina u poređenju sa današnjim bogatašima izgleda kao skromni imetak.

Porodica Dunđerski, koja je do danas ostala simbol za veliko bogatstvo, raspolagala je u Vojvodini sa 4.900 hektara, dok samo biznismen Miodrag Kostić, kako su javili mediji, u Srbiji obrađuje 28.500 hektara, "Delta" Miroslava Miškovića 25.000 hektara, a kompanija "Matijević" Petra Matijevića 24.000 hektara.


mondo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 08 Okt 2017, 16:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako su se družili Nušić i Ilić?

Srpski komediograf Branislav Nušić i pesnik Vojislav Ilić, u vreme vojevanja u Jagodini posle primirja u srpsko-bugarskom ratu, svaki na svoj način, opisali su jedan pogreb u ovom gradu - Nušić u kratkoj priči "Sprovod", a Ilić u pesmi "Sivo sumorno nebo".

Slika
Branislav Nušić

"Pogreb jednog promrzlog druga, možda suseda, bio je iz Beograda, ostavio je neizbrisiv trag u sećanju i Ilića i Nušića. Slika tog sumornog sprovoda u Jagodini, po kiši i blatu, sa taljigama i umornim pokislim kljusetom, koje ih jedva vuče, ostavilo je trag u njihovom delima", piše jagodinski istoričar Ninoslav Stanojlović u knjizi "Nušić i Jagodina" u izdanju Pozorišnog festivala "Dani komedije" u Jagodini.

Ubrzo posle rata, još iste godine, s jeseni 1886. godine, obojica su opisali taj prizor, svaki na svoj način, ali gotovo isto i skoro istim rečima. Nušić u prozi, u kratkoj priči - sličice iz srpsko bugarskog rata "Sprovod", a Ilić u jednoj od svojih najbolji pesama "Sivo sumorno nebo".

Obe stvari objavili su u novosadskom "Stražilovu", listu za zabavu, pouku i književnost, piše Stanojlović.

Ovaj poznati jagodinski istoričar i publicista, napominje da je posebno značajan istrojski pisani zvor, vezan za Nušića i Jagodinu, sećanje Petra Pere T. Aranđelovića, tadašnjeg apotekara koji je na gotovo literaran način predstavio Nušićeve jagodinske dane, odnosno ličnosti i događaje, koji su čuvenog srpskog komediografa, naveli četvrt veka docnije da napiše glasovitu komediju "Put oko sveta. Čudnovati doživljaji Jovanče Micića Jagodinca, u dest slika, sa pevanjem i igranjem".

"Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Nušić, tada još Alkibijad Nuša, prvi put posetio Jagodinu 1883. godine", dolazeći u posetu bratu Konstantinu Đ. Nuši, magistru farmacije koji je imao apoteku u Ćupriji. Posećujući svog brata Alko, kako su tada zvali Nušića, često je dolazio u posetu jagodinskom apotekaru Antoniju Šohaju.

Ličnost apotekara Šohaja poslužila je Nušiću, kasnije, za lik apotekara Zemljičke u "Putu oko sveta", napominje Stanojlović.

O vojevanju u Jagodini sam Nušić piše: "bilo je to još 1885. godine u srpsko - bugarskom ratu. Bio sam tada kaplar u sedmom puku i borio se na Slivnici. Po zaključenju primirja naša vojska se povukla u gradove da tu kantuje i da se reorganiše i opremi za slučaj ponovljene akcije. Petnaesti puk, kojemu je komadant bio major Radomir Putnik, upućen je tada u Jagodinu na kantovanje", piše Nušić, uz napomenu da je taj puk "u prošlim borbama imao velike gubitke i radi popune ljudstva, svi dobrovoljci koji su se tada upisivali u Beogradu upućeni su u 15. puk".

Za njihovu obuku nedostajao je podoficirki kadar, koji je naročito u velikom broju izginuo. Toga radi, stiže jednog dana sedemom puku naredba da izebere deset "otresitijih" kaplara koji će obučavati dobrovoljce i regrute. I mene su ubrojali u "otresitije" i ja sam tako sa ostalima upućen u Jagodinu u 15. puk, piše Nušić o svom vojevanju u Jagodini.

"Dobio sam vod od dvadesetak vojnika da ga obučavam i možete zamisliti moje iznenađenje, kada sam na čelu tog voda, kao dobrovoljca, opazio Vojislava Ilića. Tako sam ja morao da obučavam Vojislava Ilića, te je od mene naučio koja mu je leva, a koja desna noga i šta je to disciplina", piše Nušić.

O tom susretu, Nušić još piše, da je u "vodu bilo deset do petanest Beograđana dobrovoljaca" od kojih je tadašnji komandir čete obrazovao poseban vod "da mu ne kvare ostale vojnike".

Slika

Na Jagodinskom polju, kada sam primao vod, "podviknuh vodu 'Mirno!' Beograđani se ukrutili, pođoh strogim, kaplarskim pogledom da pergledam svoj vod. I možete zamisliti kako sam se zaprepastio kada na desnom krilu voda, u nekom starom, otrcanom šinjelu spazih Vojislava Ilića, Ukrutio se propisno i ne trepće očima već me gleda pravo u oči". Ja ne mogoh da se uzdržim od smeha, zabravih na svoj visoki položaj, i pritrča Vojislavu te se izljubismo.

O zajedničkom vojevanju sa Ilićem u Jagodini Nišić piše: "Provodili smo tada jedan buran bohemsko-vojnički život, delili sve što smo imali i novac i hleb i ćebe, pod kojim smo spavali, pa čak i ljubav. Zajednički smo se zaljubili u jednu lepu Jagodinku i izjavljivali da će nam samo tako draga biti ako nas bude obojicu podjednako volela".

Glavni junak u Nušićevom "Putu oko sveta" Jovanča Micić, sigurno je bio dobrodušni i srdačni kafedžija Jovanča Simić, vlasnik tada glasovitog lovačkog kafenčeta imenom "Dardaneli", napominje Stanojlović.

Jagodinsko lovačko kafanče "Dardaneli", imenjak onovremene kultne skadarlijske "restoracije", odavno više ne postoji, napominje jagodisnki istoričar i dodaje "ostalo je neizbrisivo saćanje da se u njemu 'rodio' i iz njega u beli svet otisnuo, vazda glasoviti Jagodinac, Jovanče Micić, trgovac i svetski putnik".


b92

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 21 Okt 2017, 21:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRIČA KOJA LEDI KRV U ŽILAMA: Kako je Mija Aleksić preživeo MASAKR U KRAGUJEVCU!

Sećanje jednog od najvećih srpskih glumaca Mije Aleksića na oktobar 1941, na dan koji će mu obeležiti život i ostati u večnom sećanju

Slika

Osvanuo je 20. oktobar 1941. godine. Mama Sinđa ustala je rano i otišla da kupi hleb za doručak. Otac Velimir meškoljio se u krevetu. Misli su mu bile na ruskom frontu. Da li zaista Nemci imaju toliko uspeha kako javlja radio
Sovjeti su u povlačenju. Mija je tog dana imao matematiku, koja mu nije išla nešto naročito od ruke, i očekivao da bude prozvan... Znao je da ništa ne zna. Ili jedva nešto malo više od toga. Udešavao je frizuru pred ogledalom i samom sebi predskazivao:
- Jadniče, ako se danas izvučeš na času, živećeš sto godina!
Ni na kraj pameti mu nije bilo da će doživeti jedan drugi čas, koji će mu obećati život eventualno za 24 sledeća sata.

Aleksići su stanovali u kući Mike Dragićevića. Njihovo dvorište se nalazilo između Rudničke i Ulice prestolonaslednika Petra. Prostor dosta uvučen, van spoljnjeg domašaja i kontrole. Mija je krenuo napolje, da prošeta po avliji. Možda će mu na čistom vazduhu nešto iz te proklete matematike ući u glavu.
Uzeo je udžbenik. Prelistaće današnju lekciju na brzinu. Nije mu ovo prvi put da se tako vadi.
Zar se sad uči začu grmljavinu s leđa.
Nije, tata, nego da prokontrolišem znanje... odgovori u cvrkutu.
Jesi li se dobro spremio
Kao i uvek... reče Mija široko i neodređeno.
Na vratima se sudari s majkom.
Natrag! vrisnu Sinđa.
Držala je grčevito crnu veknu na grudima, da prikrije srce, koje je pretilo da izleti.
Šta je skoči, Velimir.
Nemci kupe ljude...
Kako?
Kupe. Videla sam na ulici mitraljeze i njihovu vojsku. Vode sve živo što stignu. Izvlače iz kuća...
Jao, nama! Kućom odjeknu lelek narikače s Rudnika.


Velimir još nije shvatao.
Kako to kupe? Zašto
Ne znam! drhtala je majka.
Hajde, bežite! Šta čekate!

Slika
HOROR Nacisti vode učenike i Kragujevčane na streljanje
Očev pogled zaustavi se na Miji. Usne mu zaigraše.
Ne... uzimaju... i decu
Videla sam da vode i decu.
Mija zgrabi lepinju i knjige.
Kuda ćeš ciknu majka.
Strah me je da ovde ostanem. Idem u školu. Šta bude njima, neka bude i meni.
I, potrča napolje.
Sine, ne idi! obeznani se Sinđa.
Ali, on je već preskočio kapiju.


Mija je išao u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila takoreći preko puta njegove kuće. Bila je to stara, adaptirana zgrada, u kojoj su smeštena samo dva odeljenja osmog razreda. Neki minut do osam. U učionicu je već prodrla spoljna atmosfera. Kako je ko pristizao, donosio je sve novije i novije vesti.
Kažu da će da vode na prisilan rad u Nemačku...
More, jok, pravo u internaciju, u kažnjeničke logore!
Neki kažu...
Šta kažu?
Može da bude svašta.
Šta je to svašta?

Tajac. Niko se ne usuđuje da izgovori najstrašniju reč. U grobnoj tišini ušla je Branka Ranković, koja je imala prvi čas srpskohrvatski jezik. U glavi joj se mutilo. Jedva je nazirala katedru. Da li ovu decu poslednji put vidia Oči razreda bile su uprte u nju. Neme, nepomične. Jedva je čula sebe.

Deco, danas ćemo govoriti o...
U tom momentu vrata se otvoriše. Na pragu Nemac sa šlemom, u crnom, kišnom mantilu, šmajser uperen na đake. Dočekaše ganeme, nepomične oči. Osetivši da nije napravio efekat, German se vrati natrag, zatvori vrata, pa ih nogom razvali.
Los, los! Urlao je zverski.
Četa đaka...
Profesorka stade ispred mašinske puške. Suze joj grunuše niz lice, ali glas je bio prodoran.
Šta će vam deca? Zašto ih dirate? Šta su vam ona skrivila?

Slika
HOROR Nacisti vode učenike i Kragujevčane na streljanje

Očev pogled zaustavi se na Miji. Usne mu zaigraše.
Ne... uzimaju... i decu
Videla sam da vode i decu.
Mija zgrabi lepinju i knjige.
Kuda ćeš ciknu majka.
Strah me je da ovde ostanem. Idem u školu. Šta bude njima, neka bude i meni.
I, potrča napolje.
Sine, ne idi! obeznani se Sinđa.
Ali, on je već preskočio kapiju.

Mija je išao u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila takoreći preko puta njegove kuće. Bila je to stara, adaptirana zgrada, u kojoj su smeštena samo dva odeljenja osmog razreda. Neki minut do osam. U učionicu je već prodrla spoljna atmosfera. Kako je ko pristizao, donosio je sve novije i novije vesti.
Kažu da će da vode na prisilan rad u Nemačku...
More, jok, pravo u internaciju, u kažnjeničke logore!
Neki kažu...
Šta kažu?
Može da bude svašta.
Šta je to svašta?

Tajac. Niko se ne usuđuje da izgovori najstrašniju reč. U grobnoj tišini ušla je Branka Ranković, koja je imala prvi čas srpskohrvatski jezik. U glavi joj se mutilo. Jedva je nazirala katedru. Da li ovu decu poslednji put vidia Oči razreda bile su uprte u nju. Neme, nepomične. Jedva je čula sebe.

Deco, danas ćemo govoriti o...
U tom momentu vrata se otvoriše. Na pragu Nemac sa šlemom, u crnom, kišnom mantilu, šmajser uperen na đake. Dočekaše ganeme, nepomične oči. Osetivši da nije napravio efekat, German se vrati natrag, zatvori vrata, pa ih nogom razvali.
Los, los! Urlao je zverski.
Četa đaka...
Profesorka stade ispred mašinske puške. Suze joj grunuše niz lice, ali glas je bio prodoran.
Šta će vam deca? Zašto ih dirate? Šta su vam ona skrivila?

Slika

Nemac je odgurnu. Naiđoše i drugi.
U dvorište, u kolonu po tri, drali su se folksdojčeri.
Paralizovanih čula, u potpunoj bespomoćnosti, učenici se povinovaše naredbama.
Mama Sinđa nosila je svom sinu zimski kaput.
Mijo, Mijice, teraće vas u internaciju, biće ti tamo hladno, evo ti kaput, i ovaj hleb...
Nemci su žurili da pokupe ljudsko meso, gurali decu u redove i vrhovima bajoneta gonili ih da što pre pođu.

Kolona kreće. Četa đaka...
Mija zgrabi majčinu ruku, poljubi je. Poslednji pogled na dvorište, na dragu kuću, na Velimira, koji je stojao kao kip, okamenjen ubolu. Nije imao snage ni da podigne ruku, da mu mahne.
Vriska žena, koje su trčale za svojom decom, plač i kuknjava, i nemačko: "los, los!", ispunili su to kragujevačko podne, 20. oktobra, 1941. godine.
Mija je u školu otišao u mantilu. Skide ga i dade svom drugu, Branku Nikoliću, koji nije poneo ništa. On obuče zimski kaput. Rukeim se dodirnuše, prsti čvrsto stegoše.
Šta bude, neka bude, uzdahnu Aleksić.
Celog dana nepregledne mase Kragujevčana slivale su se u barake. U jednoj od njih bilo je strpano i Mijino odeljenje.
Čega se seća naš junak iz tih tragičnih danaa Obara glavu. Teško govori. Nesvesno privlači sinčića Velibora sebi.
- Ne znam... Jedna potpuna praznina. Svedenost na ništa. Na mahove oštar bol: zašto da umrema Strah od smrti, otpor... Pa, onda,potpuna tupavost, apatija... slike iz detinjstva, likovi roditelja, sestre, drugova... Film se lagano odvija, hteo bih da traje u beskraj. Zatim, zračak nade. Možda će nas pustiti, nekud oterati. Ovo je samo privremeno...

Čuli su se pucnjevi. Rafali... Bilo nam je jasno šta nas čeka. Video sam oca i majku u crnini za mnom. Velimir je pustio bradu, posiveo... Počeo sam da plačem. U sebi... Znači, tu je kraj...
Dvadeset i prvog oktobra, oko 19 časova, Nemci su ih pokupili iz barake da ih sprovedu u pivarsku školu. Oba osma razreda drugemuške gimnazije.

Idete kući, rekao je jedan banatski folksdojčer.
Izgleda da su Nemci namirili broj.
Ali, ko da veruje! Gledale su ga neme, nepomične oči osamnaestogodišnjaka.
Mija se uhvati za slamku.
Je l' to sigurno?
Folksdojčer zaklima glavom.
Ima nas koji ovde blizu stanujemo. Možemo li da idemo kući?
Ovaj je pitao nekoga. Taj je odobrio.
Pustiše njih desetak.
Ostale su odveli u pivarsku školu i predali ih Ljotićevcima.

Slika

Tako su ostali živi učenici oba osma razreda druge muške. Onog dana jedino Bušetić nije došao u školu. Nemci su ga pokupili istreljali s drugima.


Mija otvara vrata kuhinje. Slika, koju neće da zaboravi do kraja života. Mama Sinđa u crnini. Zavijena u crnu maramu. Velimir ostario za deset godina. Usukao se. Nove bore išarale lice. Sede oboje na klupi. Kao dva spomenika od kamena. Bezizrazne oči zure u nepoznatog.
Ko je ovaj dečko na vratimaa


informer

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 24 Okt 2017, 12:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
VENČAO IH KRALJ, A RASTAVIO RAT: Bili su NAJBOGATIJI PAR SRBIJE, a njihova ljubav ličila je na bajku dok nije postala TRAGEDIJA

Kada se danas pomene porodica Dunđerski, najveći broj ljudi odmah pomisli na tragičnu ljubavnu priču Lenke i Laze Kostića ovekovečenu i u seriji „Santa Maria della Salute” koju je domaća publika nedavno gledala. Ipak, mnogo manje je poznato da je u ovoj porodici bilo još velikih, a i tragičkih ljubavnih drama. A, upravo takva bila je romansa beogradskog gradonačelnika Vlade Ilića i njegove supruge Olge Jovanović (po majci Dunđerski).

Slika

Već samim rođenjem Vladin život izgledao je kao posut ružama. Vladimir (Vlada) Ilić, najmlađi sin Koste Mumdžije, rodio se, 19. septembra 1882. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mestu, a posle je školovanje nastavio u Beču i Ahenu. Bio je prvi tekstilni industrijalac iz tadašnje Srbije sa akademskim obrazovanjem. Pouzdano se zna da je govorio francuski i nemački, a po nekim svedočenjima i engleski jezik.

Kao najobrazovaniji u porodici, Vlada se uskoro našao na čelu velike tekstilne imperije -posle kratkog boravka u Leskovcu otac ga je poslao da vodi poslovanje koncerna u prestonici.

– Po Vladinom povratku iz Nemačke ramišljalo se o razvoju biznisa, ali i o ženidbi. Kosta je, po već oprobanom receptu, najmlađeg sina oženio iz familije svojih poslovnih partnera. Tako će Vlada postati suprug Olge - “najveće srpske mirazdžike” i unuke Lazara Dunđerskog – počinje priču o ovoj romansi za Dnevno.rs Saša Stanković, autor monografije o Vladi Iliću, pod nazivom "Prvi moderni gradonačelnik Beograda”.

Spajala ih je ljubav i veliko bogatstvo

Slika
Olga Ilić dobila je u miraz od majke dvorac Damaskin u Hajdučici, Foto: Wikipedia

Prvi moderni gradonačelnik Beograda

Vlada Ilić je na mestu prvog čoveka Beograda bio od januara 1935. do septembra 1939. godine. Za to vreme, jugoslovenska prestonica je po prvi put postala prava, evropska metropola i grad koji je išao u korak sa svim svetskim trendovima.

Više o radu i sudbini ovog čoveka možete pročitati OVDE!

Rezultat sedmogodišnjeg rada Saše Stankovića, profesora vlasotinačke Gimnazije, prva je kompletna i sveobuhvatna monografija o Vladi Iliću, pod nazivom "Prvi moderni gradonačelnik Beograda".

Recezenti ove istorijske studije su doktori nauka Predrag J. Marković i Ivan M. Becić, a izdavač je Kulturni centar Vlasotince. Predstavljanje knjige je do sada održano u Vlasotincu, Leskovcu, kao i dva puta u Beogradu, a monografija će se naći i na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu na štandu knjižare Giunti (Papirna krila).
Lazar Dunđerski imao je dvojicu sinova i tri ćerke – Jelenu/Lenku, Milku i Olgu. Dok je Lenkina tragična sudbina prepričavana širom Srbije, priče Milke i Olge manje su poznate. Olga Dunđerski se udala za kasacionog sudiju Stevana Jovanovića i tako postala gospođa Olga Jovanović Dunđerski. Jednoj od ćerki dala je svoje ime i upravo ona se kasnije udala za Vladu Ilića.

– U skladu sa njihovim bogatstvom kum na svadbi im je bio budući srpski kralj Aleksandar Karađorđević – ističe Stanković.

Dunđerski i Ilići bili su poslovni partneri i usko su sarađivali. Na primer, kredit Srpske banke u Zagrebu, u kojoj je Lazar bio glavni akcionar, bio je neophodan da Vlada Ilić od male štofare na Karaburmi stvori veliku Kraljevsku srpsku povlašćenu fabriku vunenih tkanina “Koste Ilića i sinova” u Beogradu.

Olga Ilić dobila je u miraz od majke dvorac Damaskin u Hajdučici. Dvorac je bio popularno mesto za zabavu gospode između dva svetska rata. I danas se stariji meštani ovog mesta u Banatu sećaju glamuroznih balova, raskošnih damskih haljina i bečke muzike koja se orila dvorom bogatih trgovaca.


Najveći dobrotvori Beograda

Slika
Olga i Vlada Ilić sa beogradskom decom na Božić, Foto: Privatna arhiva

Ipak, daleko od toga da su Dunđerski i Ilići mislili samo na zabavu. U prvom redu, reč je bila o veštim trgovcima i biznismenima. Nakon Vladinog postavljenja za gradonačelnika Beograda, njegove obaveze samo su se umnožile.

Vlada i Olga živeli su u skladnom braku punom ljubavi. Nažalost, nisu imali potomstva, ali su zato ljubav poklanjali drugoj deci. Njihov dom u Beogradu bio je mesto mnogobrojnih priredbi, tu se delila pomoć siromašnima i pokloni prestoničkim mališanima, naročito pred velike praznike – Uskras, Božić, Materice, Očeve…

U javnosti ime Vladine supruge Olge najviše se pominjalo prlikom humanitarnih akcija. Prve jeseni po dolasku Vlade Ilića na mesto gradonačelnika Beograda, uvedena je Zimska pomoć za svu prestoničku sirotinju i formirao se Akcioni odbor za zimsku pomoć čija je predsednica bila kneginja Olga Karađorđević, a jedna od članica Olga Ilić – priča Stanković i dodaje da je kao primer drugima Olga poklonila 100 zimskih odela i 105 zimskih kaputa za siromašnu decu.

Pomoć bračnog para Ilić pružala se i van Beograda – darivali su štof, pšenicu, hranu… Olga se pominje kao jedan od najvećih donatora za žrtve Drugog svetskog rata kada je posle trećeg savezničkog bombardovanja Beograda priložila 500.000 dinara za nastradale.

Teški dani za predratne bogataše

Slika
Nekadašnja vila Olge i Vlade Ilića u Beogradu, Foto: Saša Stanković

Kraj Drugog svetskog rata razdvojio je Olgu i Vladu. Ilić je uhapšen i osuđen na kaznu robije od deset godina i na konfiskaciju celokupne imovine. U presudama je kao glavna krivica Vlade Ilića navedena to što su njegove fabrike radile tokom rata i na taj način "jačale ratni potencijal okupatora".

– U vilu Vlade i Olge Ilić u Venizelosovoj ulici upala je rulja koja je sve opljačkala, a nova vlast nikad nije kaznila počinioce ovog nedela. Do sredine 90-ih vila je bila u vlasništvu Geneksa, pa sedište Jugoslovenske levice, a zatim hotel funkcionera JUL-a Nenada Đorđevića – objašnjava naš sagovornik.

Pričalo se da je bivšeg gradonačelnika Beograda od pogubljenja spasao lično VInston Čerčil koji je intervenisao kod Josipa Broza Tita. Umesto toga, proveo je 7 godina u zatvoru u Sremskoj Mitrovici gde su mu bivši radnici donosili pakete. Pušten na slobodu krajem 1951. godine, ali ubrzo je doživeo šlog i umro u mansardi svog rođaka, 3. jula 1952. Sahranu su mu organizovali nekadašnji radnici.

– Olga je te godine poniženja preživela prodavajući nakit, ali i zahvaljujući seljacima koji su joj poklanjali hranu na pijaci kada bi je prepoznali. Na primer, samo od novca uzetog od prodaje jednog francuskog prstena, Ilići su živeli 3 godine – kaže Stanković.

Slika

Olga Ilić je supruga nadživela za sedam godina. Preminula je 1959. godine.

Tako su nekad najbogatiji Srbin i njegova supruga, naslednica najbogatijeg Vojvođanina, završili bez potomstva, u krajnjoj bedi i poniženju. Na neki način, oni predstavljaju simbol uspona i pada srpske građanske klase koja je nastala i opstala pod turskom, odnosno ugarskom vlašću, a zatim nestala u prvim godinama komunizma – zaključuje autor monografije o vlasotinskom industrijalcu i gradonačelniku Beograda.

Okružni sud u Beogradu je februara 2009. usvojio zahtev za rehabilitaciju Vlade Ilića i ništavnom proglasio presudu Vojnog suda iz 1946. godine. U obrazloženju piše da je Ilić "morao da bude proglašen narodnim neprijateljem da bi ta osuda bila osnov i opravdanje za državu, da preuzme njegovo bogatstvo“.

Potomci Vlade Ilića i danas se bore kako bi povratili bar deo imovine svog slavnog pretka.


danasrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Iz života slavnih Srba  |  Poslato: 02 Jan 2019, 00:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Komunisti ucenjivali pisca „Srpske trilogije“ i Mir Jam

Kako je komunistički režim ucenjivao, progonio i ponižavao pisca „Srpske trilogije“ i njegovu sestru Mir Jam. Režim koristio autoritet Stevana Jakovljevića da zavlada Srbijom. Za Milicu čak ni penzija

Slika
Stevan i Milica Jakovljević

„SRPSKA trilogija“, odiseja ratnika-seljaka u Velikom ratu, koju je zapisao Stevan Jakovljević, i sentimentalni romani njegove sestre Milice, poznatije kao Mir Jam, deo su opšte kulture u Srbiji već 80 godina.

Stariji Beograđani još se sećaju novembra 1962. godine, kada je uz velike počasti sahranjen akademik Jakovljević, pisac prvog srpskog bestselera. Niko se ne seća sahrane njegove starije sestre Milice, jedne od prvih žena novinara u Srbiji i omiljene spisateljice na čijim su knjigama odrastale generacije devojaka. Mir Jam je, usamljena i prokazana od komunističkog režima, umrla u decembru 1952. godine.

Milica je tokom okupacije odbila da dobro plaćen posao radi u Nedićevim okupacionim novinama da ne bi okaljala svoj i obraz brata Stevana, majora kraljevske vojske u zarobljeništvu. Posle rata za nju nije bilo posla ni penzije, dok se Stevan munjevito peo na lestvici društvenog uspeha.

Zvanične biografije navode neverovatan podatak da je bolesni i iznureni Jakovljević samo pet dana posle dolaska iz zarobljeničkog logora u aprilu 1945. postao predsednik komisije za obnovu Beogradskog univerziteta, a ubrzo i njegov prvi rektor, a istovremeno je ušao u novu vlast kao član prezidijuma ispred Narodnog fronta. Dva puta je biran za poslanika u Veću građana Jugoslavije. Međutim, prvi intervju njegove kćeri Gordane otkrio je pukotine na lakiranoj posleratnoj biografiji pisca „Srpske trilogije“ i sumnju da je Brozov režim bezobzirno koristio njegov autoritet da bi zavladao antikomunističkom Srbijom.

- Stan je opštinski, ja od tate ništa nisam nasledila. Pravo da kažem, i ne treba mi. Moje najveće nasleđe su uspomene koje mi je ostavio - otkrila je 1986. Gordana Jakovljević novinaru koji ju je intervjuisao u Stevanovom predratnom stanu.

Pokazalo se da je slavnom piscu i naučniku, kao i ostalim „buržujima“, konfiskovana imovina!

- Kad je štampana „Srpska trilogija“, tata je, pred rat, kupio jedan plac na Dedinju, poviše „Zvezdinog“ stadiona. Možda je mislio tamo da sagradi kuću, ne znam, ali je onda došla okupacija i odveli su ga u zarobljeništvo. Posle oslobođenja, plac su nam oduzeli - navela je Gordana Jakovljević.

Oca je opisivala kao veoma skromnog čoveka, koji je kao rektor univerziteta mogao da ima veći stan, ali je smatrao to nemoralnim.
- Govorio je: „Po dve porodice stanuju u jednom stanu, a ja da se širim. Od sramote ne bih mogao da uđem u veći stan“ - sećala se Gordana Jakovljević reči svog oca koji je proslavio skromnog srpskog vojnika kao pravog pobednika Velikog rata.

Resized Image - Click For Actual Size

Zbog simpatija prema pravim herojima, srpskim vojnicima seljacima, Jakovljević je pre Drugog svetskog rata trpeo oštre kritike salonskih generala. Posle rata ponovo je imao problema s generalima zbog knjige „Velika zabuna“ u kojoj je opisao slom jugoslovenske vojske u aprilskom ratu 1941. zbog izdaje pre svega hrvatskih oficira. Sudu ga je tužio general-major JNA Petar Tomac, koji se, iako imenom nije pomenut, prepoznao kao komandant štaba Vardarske divizije, defetista i izdajnik. Tomac je dezertirao i postao pukovnik u Pavelićevoj vojsci, a 1944. prešao je u partizane i postao načelnik „Obavještajnog odjela Glavnog štaba Hrvatske“.

Jakovljević se branio da je „Veliku zabunu“, kao i „Srpsku trilogiju“, pisao na osnovu izjava učesnika događaja, oficira s kojima je robovao u logorima Italije i Nemačke. Kasnije je Jakovljević priznao da su razočarani srpski oficiri (hrvatski i slovenački su odmah pušteni) prvo rado davali izjave o slomu vojske, a kasnije su hteli da mu uzmu svedočenja u strahu kako će ti iskazi biti upotrebljeni.

- Jedni su se opredeljivali za vladu u zemlji, drugi za emigrantsku u Londonu, a izvestan broj za narodnooslobodilački pokret u otadžbini. U početku je to bila pritajena borba, ali je vremenom uzimala sve oštriji zamah. Mnogi od kraljevskih oficira, koji su mi u prvom momentu ogorčenja davali podatke, sad su se pokajali i tražili priliku da mi oduzmu rukopis - javno je pričao Jakovljević.


AUTORSKA PRAVA ZA UGALJ

MIR JAM je „rehabilitovana“ tek 1972. postavljanjem predstave „Ranjeni orao“ po njenom romanu na scenu Ateljea 212. Rodbinu koja je mislila da ima autorska prava iznenadio je tada bivši beogradski knjižar Ivan Veselinović koji se pojavio s ugovorom iz 1946. kojim mu je Milica Jakovljević prenela sva autorska prava. Na pozadini dokumenta Mir Jam se zahvaljivala „anđelu čuvaru“ Veselinoviću jer joj je „dao novac da kupi nešto uglja“ da se ne smrzne. U raspravu o autorskim pravima se umešala i opština Stari grad, podsećajući da je Zakonom o nacionalizaciji Veselinoviću oduzeto preduzeće, uključujući i sve ugovore. Tako se opština deklarisala kao naslednik Mir Jam i njenih autorskih prava, od kojih je rodbina dobijala zagarantovanih 10 odsto.

Između redova je ostavio svedočanstvo da su rukopise o slomu Jugoslavije sačuvali upravo njegovi sapatnici, kraljevi oficiri, koji nisu hteli da se vrate u Brozovu Jugoslaviju.

Pisac se u Beograd porodici iz nemačkog logora vratio u aprilu praznih ruku, bolestan i iznemogao, pošto je prošao ispitivanje crvenoarmejske obaveštajne službe. Jakovljević, predratni salonski levičar koji je saosećajno pisao o progonima studenata komunista, sad se sudario s realnošću da su isti mladi aktivisti postali okrutna vlast koja besomučno hapsi i ne dopušta obnovu rada Beogradskog univerziteta. Pod komandom ministra kulture Mitre Mitrović (33), supruge Milovana Đilasa, Brozove desne ruke, univerzitet je temeljno „očišćen“ od najuglednijih profesora, Jakovljevićevih kolega.

Slavni pisac, predratni dopisni član Srpske kraljevske akademije i deo kruga Srpskog kulturnog kluba, molećivo je pisao nekadašnjoj komunističkoj aktivistkinji s Filozofskog fakulteta.

- Imajući u vidu da ste vi isuviše zauzeti i drugim vrlo važnim poslovima ja vam se ovim putem obraćam nudeći vam svoje usluge po svim pitanjima koja se tiču studentskog života. Ispoljava se neodoljiva žudnja naše omladine da Univerzitet što pre počne da radi. Ukazuju na analogiju u ostalim evropskim zemljama koje su isto tako stradale pa njihovi univerziteti već odavno rade - pisao je profesor Jakovljević drugarici ministarki Mitri.

Univerzitet je u jesen 1945. otvoren, a on je postavljen za prvog rektora. Na mala vrata polako je vratio na posao većinu profesora kojima su komunisti zabranili rad. Međutim, to je imalo svoju cenu. Jakovljević je u javnosti postao tribun Titovog režima koji nije smeo imenom da pomene „Srpsku trilogiju“.

- Nekada sam napisao jednu knjigu u kojoj sam predstavio onoga našeg malog čoveka koji je nesebično ginuo po raznim bojnim poljima, mnogo puta nepotrebno, greškom visokih štabova - govorio je Jakovljević na mitingu Narodnog fronta 1945. godine.

Uprkos izrazima lojalnosti, uključujući pisanje panegirika Titu u ženskim novinama Mitre Mitrović, Stevan Jakovljević nije mogao da spase svoju sestru Milicu. Legendarna Mir Jam, iskusni novinar i publicista, 1945. uzaludno je pokušavala da se zaposli - „revolucionarni pesnik“ Oskar Davičo potpisao joj je profesionalnu osudu.

- Neki drugovi ne pišu borbeno, onako kako naša stvarnost zahteva. Oni ne pišu komunistički, pišu buržujski sentimentalno i sladunjavo, kao Mir Jam - grmeo je Davičo na sednici Saveza književnika Jugoslavije.

Slika

Molba za zaposlenje Mir Jam odmah je odbijena s obrazloženjem da je imala prekid u radu deset meseci, zbog čega je izgubila status novinara. Prećutano je da je „prekid“ nastupio jer je Milica odbila da radi u okupacionoj štampi.

Mir Jam je nestala iz javnosti, a robusne pripadnice AFŽ šamarale su devojčice koje bi videle s njenom knjigom. Otišla je 1951. u Udruženje novinara s molbom da joj daju potvrdu o dugogodišnjem radu kako bi dobila penziju. Tamo su joj rekli da prvo mora pred odgovarajućim komisijama da dokaže da tokom okupacije nije „okaljala nacionalnu čast“. Mir Jam je umrla 1952. sama i u bedi, jer nije dozvoljavala da o njenoj časti odlučuju komunisti.

- Vrlo bedno je živela posle rata, ali se nikad nije žalila. Tata je uvek bio tu da joj pomogne, a posle je uspeo da joj izradi neku penzijicu, ali ni ona nije bila dovoljna, jednog dana bila sam sama u stanu kad zvoni telefon: „Milica Jakovljević je umrla“, znate kako oni to tako javljaju. Kad je tata došao i ja mu rekla da je tetka umrla, prvi put sam videla da tati teku suze - ispričala je tek tri decenije kasnije Stevanova kći Gordana.

Ko su bili „oni“ koji grubo javljaju o smrti bližnjih nije objasnila.


vecernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 81 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker