Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 13:17


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 21 Jul 2012, 07:27
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srpski Viteški Kodeks

Slika



Sastavila: Mirjana Popović Radović

POREKLO VITEZA

- Vitez se rađa ili od roditelja vitezova ili je polubožanskog porekla, od jednog roditelja božanske pripadnosti (bića, životinje, biljke) a drugog smrtnog.

- Dete smrtnog čoveka može da odraste u viteza ako je na rođenju bilo pod poseb-nim sakralnim okolnostima darivano nekom natprirodnom moći, osobinom ili mu je ostavljeno junačko zaveštanje.

- Viteško poreklo se mora znati i pamtiti. Čuva se u legendi o rođenju heroja, odnosno "čudesnog deteta" ("divine child"), ili "vidovitog deteta" u srpskoj mitološkoj terminologiji, preko junačkih pesama i priča, kao svako "tajno znanje predaka".

- Genealoško stablo viteza značajno je, u vezi je sa mestom rođenja, prostorom i vremenom, kao vrstom "sakralne teritorije", odnosno geniusa loci.

ODGAJANJE I OBUČAVANJE VITEZA

- Vitez raste u prirodi pored roditelja viteza ili učitelja-viteza, daleko od profanih sadržaja svakidašnjeg života i nastambi.

- Vitez se uči da voli prirodu i da može da bude njen ravnopravni deo. Vitez se ne plaši prirodnih pojava ni životinja, on sa njima razgovara kao sa ljudima. Vitez poznaje oznake godišnjih doba i bilje. Vitez poznaje planinske izvore i reke.

- Vitez vežba svoje telo u izdr-žljivosti, može da pešači, da podnosi hladnoću i vrućinu. Vitez brzo trči, snalazi se u prostoru.

- Vitez umereno jede, hrani se prirodnom hranom i pije samo izvorsku vodu i vino.

- Vitez sam gradi svoju kuću i pravi jednostavne delove svoga pokućstva.

- Vitez uči da jaše najbrže konje, poznaje im ćud i ume da ih leči i gaji.
- Vitez uči da gađa iz luka i strele, da rukuje mačem i sabljom, da se koristi buzdovanom.

- Vitez zna svoje genealoško stablo i poznaje podvige svojih predaka.

IME VITEZA

- Ime viteza je njegova duša. Ime u sebi skriva poreklo, naziv je neke dominantne vitezove osobine, povezano je sa toponimom, mestom iz kojeg je vitez. Ime može poticati i iz nekog viteškog boja.

- Ime viteza se pamti i oglašava u pesmama i pričama.

- Ime viteza nastavlja se u imenima njegovih potomaka da bi se viteško poreklo i na taj način čuvalo.

- Inicijali viteškog imena utiskuju se u njegovo oružje: sablju, štit.

OSOBINE VITEZA

- Vitez je snažan i vitkog stasa.
- Vitez je hitar i brzo se odlučuje na delanje.
- Vitez je hrabar jer sve preduzima sam i oslanja se samo na sebe i svoju snagu. Vitez je spreman da rizikuje život ako to okolnosti nameću.

- Vitez je mudar i u prilikama koje to zahtevaju prerušava se i skriva svoj identitet da bi izbegao lukavstva i podvale.

- Vitez je smeo, ulazi u neočekivane sukobe i zbunjuje na taj način protivnika.
- Vitez je častan, drži zadatu reč i obećanje, ne podvaljuje u dvoboju, pobeđuje časnim sredstvima.
- Vitez poštuje protivnika i ne koristi nepovoljne situacije po njega da bi ga pobedio.
- Vitez je istinoljubiv i nikada ne popušta ni pred rođacima, ni pred prijateljima, već sudi o stvarima prema savesti.
- Vitez nije lakoveran i ne priča mnogo sa ljudima, samo sa prijateljima.
- Vitez je ponosan i ne trpi uvrede. Nikome se ne uklanja i ni pred kim se ne savija.
- Vitez nije pokoran, drži do svoje ličnosti i zahteva lepo ophođenje prema sebi.
- Vitez se ne hvali svojim podvizima, oni sami za sebe govore.
- Vitez je veran prijatelj i odan pobratim.
- Vitez ne izdaje tajnu i svoje poverljive saučesnike.
- Vitez poštuje stare, posebno roditelje.
- Vitez je spokojan i veruje u sebe i svoje vrednosti.
- Vitez je sposoban da trpi zaštićen svojom duhovnom veličinom.
- Vitez više voli kratak i uzbudljiv život nego dug i monoton.
- Vitez je uporan u ostvarivanju svojih plemenitih ciljeva.
- Vitez je spreman da prizna svoju grešku, i oprosti drugima.
- Vitez se suprotstavlja svakoj obesti i nasilju.
- Vitez smatra najvišom vrednošću ljubav i slobodu duha.
- Vitez je nepotkupljiv i ne pridaje značaja materijalnim dobrima.
- Vitez život smatra za aktivno učestvovanje, neposrednost.
- Vitez preuzima ličnu odgovornost za svoja dela i činove.
- Viteza ne obeshrabruje poraz.
- Vitez se divi lepoti i ima estetski smisao.
- Vitez se ne plaši dubokih i predanih osećanja, ima snage za velike ljubavne strasti.
- Viteza ne privlači vlast nad ljudima, već nezavisnost.
- Vitez veruje u duhovne vrednosti i humanost.

POSTOJANJE VITEZOM

- U momačkom dobu vitez je spreman na viteške podvige i putovanja.
- Vitez u ritualima najbrže odgoneta zagonetna pitanja.
- Vitez pomaže nezaštićenim i nejakim, izvršava prve plemenite zadatke.
- Vitez zadobija ljubav lepote devojke, bori se na turniru za nju.
- Vitez prima zaveštanje od roditelja ili učitelja, saznaje svoje viteške ciljeve.
- Vitez dobija ime po mestu svoga rođenja ili po podvigu po kojem se pročuje.
- Vitez dobija očevu sablju ili mu je sakuje poznati kovač.
- Vitez dobija konja i daje mu ime.
- Vitez se prepoznaje po unutarnjim, duhovnim težnjama bića.
- Vitez sluša predanja, zna pesme i priče, uči da peva i svira, uči da pleše.
- Vitez se uči govorništvu, lepom izražavanju i uljudnom obraćanju.
- Vitez se uči da lovi divljač.

PONAŠANJE VITEZA

- Vitez se drži uspravno u sedlu
i kada hoda.
- Vitez gleda u oči sagovornika i govori slikovitim jezikom.
- Vitez se bori kada je vreme bitke, a kada je vreme veselja, veseli se.

OPREMA VITEZA I IZGLED

- Vitez ima lepo i skupoceno odelo, kacigu na glavi i lice pokriva vizirom.
- Vitezov konj je pokriven i ukrašen, a pored konja ima sokola i psa.
- Vitez posebno bira svoje oružje, ili ga dobija od drugog viteza kao junačko zaveštanje.
- Oružje viteza pravi se posebno za njega, kao i odelo.
- Vitez nosi sa sobom amajliju devojke koju voli.
- Vitezova oprema je skladnih boja i od dragocenih materijala: zlata, srebra, krzna, perja.



Из књиге:
''Српски витешки кодекс''
Мирјана Поповић-Радовић


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 21 Jul 2012, 07:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srpski viteški kodeks

UMRIMO DA UVEK ŽIVIMO ZAJEDNO

Slika

Dolazio je odnekud, ni sa neba, ni sa zemlje. Da li mu je adresa bila "čardak ni na nebu, ni na zemlji"?Jahao je belog konja. Nosio sjajan oklop. U ruci držao zlatni mač. Da li je zbog toga bio "vidan kao svetlost"? Dolazio je da se bori protiv Hidre, da savlada Minotaura, da nadvlada Golijata, da ubiva troglavu aždahu, da pobedi na turniru pod gradom Leđanom. Zvao se nekad Herkul, nekad Tezej, David, Sveti Đorđe, Miloš Vojinović.Bio je usamljeni ratnik, bio svetlost u večnoj borbi dobra i zla, protiv sila mraka.Težio višem cilju, za svoj život bio ravnodušan. Branio nejake, ne bojao se "nikoga do Boga". Ravnodušan prema zemaljskom blagu; slava i ime čuveno, i čast - i sve ono što se ne prodaje i ne kupuje - to mu je bilo najvažnije. Ni bog, ni čovek, bio je sve ono što je božansko u čoveku. Pobeđivao je snagom, u porazu pobeđivao je vrlinom. Pio vino, a nikad pijan bio. Ni jačem se s puta nije uklanjao. U dosluhu bio sa vilom posestrimom. Veran prijatelju u nevolji, pobratimu. Znak gospodstva, grb, nosio na štitu. Nad njim je leteo soko, sivi, pred njim trčao pas, verni.
Vitez!

Hrabrost uplašenih, snaga slabih

O tom tajanstvenom, maltene natprirodnom čoveku, skladnog sklopa organizma (fizičkog i duha) pričali su zdepasti, četvrtasti, kljasti, obični - uz rakiju i ognjište. Pričao je i jednonogi deda svom dvonogom unučetu i tako prenosio mit i legendu - herojstvom i podvizima jednog čoveka protiv istog ili jačeg iz turske bulumente, hrabrio i sebe i svoje naslednike.

U tome i jeste suština i osnovni zadatak viteza. Viteza - neobičnog, posvećenog, izuzetnog, specijalnog čoveka sa svetlim osobinama koji, junački, na megdanu, sabljom alamkom, krnji sablju dimiskiju i baca odsečenu tursku glavu u doratovu, ili šarčevu, ili mrkanovu zobnicu - čine ne samo podvizi i megdani već najobičniji ljudi koji imaju bojazan, strah, mržnju, gnev, bes, i od svega toga, nekom svojom seljačkom intuicijom, spojeni sa zemljom i svojom prizemljušom, hrabre sebe da i dalje ostanu kao ostrvo među turskom silom a da ne skoče u neko jezerce kao lemuri i podave se.

Viteza čine priče običnih o vitezu. Vitez ne može da odigra sam sebe. Da odigra viteza. Čak i da ubije i boljeg, u fer pleju, na megdanu, a raja o tome da ćuti i ne priča - on nije vitez. Kao što kralja u pozorištu ne glumi onaj koji igra kralja, već uvažavanje i strahopoštovanje svite.

Na primer, imamo viteza:

"Mesto šala brojanice
Na vrat stavi vitez mlad
Čelik mrežom pokri lice,
Nit' je pred kim diže kad."

Ili, kad se pojavio malo drukčiji:

"Ja se onda desi na vratima
kad se šete vojvoda Milošu:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
obazre se i pogleda na me..."

Ili, kad bi naišao još drukčiji:

"Ode Miloš niz polje široko.
Kada dođe đe stoje djevojke,
zbaci s glave bugarsku šubaru,
skide s leđa bugar-kabanicu,
zasija se skerlet i kadifa,
zasjaše se toke na prsima
i zlaćane kovče na nogama
sinu Miloš u polju zelenu
kao jarko iza gore sunce -
pak je prostre po zelenoj travi,
prosu po njoj burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje.
Tad izvadi mača zelenoga..."

Ako bi se u ove tri navedene situacije svi prisutni zacenili od smeha, bilo bi jasno da je pred nama pajac, neka luda, neki kamuflirani ekscentrik. Ali, ako među prisutnim, kada naiđe takva šljašteća pojava, zavlada muk, tajac i strahopoštovanje ako zatrepere devojačka srca, umukne i šapat, onda je jasno da je to vitez.

Hteo sam da kažem, predanje i priče običnih i uplašenih viteza čine vitezom.
Smrti ima al' poraza nema

Ko je vitez?

Da li onaj koji ide putem "što se mora to se i može".

Da li Miloš Vojnović koji, čiji je zadatak snalaženje u situacijama to znači spretnost, posebnost, odvažnost, veštinu, ... koji izvlači svoga ujaka ("ženidba cara Dušana") krijući se od njega, da bi ga spasao od lukavih Latina, znajući da je ujak, zbog spletke nekog tipa koji je opanjkao njegovu braću, otprikario celu familiju?

Znači: odanost.

Da li Banović Strahinja koji oprosti noć pod turskim čadorom - svojoj ljubi i pozdravi se zauvek sa svojom politički spretnom tazbinom?

Znači: praštanje.

Da li Ivo Senković, koji menja svoga oca na megdanu sa strašnim Agom od Ribnika, stegne srce i nejake pesnice i dovede dotle, svojim srcem, odnosno time što se plaši a hrabar, da Aga od Ribnika iskolačenih turskih očiju drekne:

"Ne pogiboh od junaka već od dobra konja Đurađeva"!

Znači: srce, hrabrost.

Slika

Da li bolni Dojčin, koji posle deset godina ležanja (dvore ga njegova seka, i njegova verna ljuba), obmotan čaršafima kao egipatska mumija, odseče Arapinu Usi glavu, odbrani Solun, a onda odseče glavu svom kumu koji ga izdade, pa kovaču nablatinu koji nije hteo za megdan da potkuje doru na veresiju (već je hteo da ga kuje a da mu ljuba Dojčinova plati u naturi) odrubi glavu i baci na solunsku kaldrmu. I mirno, bez mržnje, bez besa, bez ružnih reči, ode kući i umre. Znači: ne mrzi, ali je surov.

Da li je Vojvoda Prijezda koji, poražen od Turaka, na bedemu svoga grada, bez ikakve nade , sam sa svojom vernom ljubom, konjem Ždra-lom i sabljom navalijom, odlučuje. Odseca konju glavu:

"Jao Ždrale moje dobro drago!
Ta neka te turski car ne jaše!"
Pa onda prebija sablju navaliju.
"Navalija moja desna ruko,
Ta neka te turski car ne paše!"

Pa onda ide u dvore svojoj gospođi i viteški njoj prepušta konačnu odluku:

"O Jelice, gospođo razumna
ili voliš sa mnom poginuti
il Turčinu verna ljuba biti?

Jelica kaže:

"O Prijezda dragi gospodaru,
Morava nas voda odranila
nek Morava voda i sarani!

Pa skočiše u vodu Moravu.

Predanje je, sa kolena na koleno, možda i drukčije pričalo, ali Vuk Karadžić je zapisao:

"Car je Memed Stalać osvojio,
ne osvoji dobra ni jednoga.
LJuto kune turski car Memede:
Grad Stalaću da te Bog ubije!
Doveo sam tri iljade vojske,
a ne vidim nego pet stotina.

A došao je, da pojasnimo, da bi uzjahao, konja Ždrala, opasao sablju navaliju i prislonio se uz gospođu Jelicu.

Znači: postoji smrt, ali poraza nema.

Pogubiti od sebe boljega

A da li je vitez Vlah Alija koga je ubio, na jedvite jade, Banović Strahinja, rvući se i tegleći po planini Jelici u beloj peni letnji dan do podne?

Da li je vitez Musa Kesedžija, koga je na prevaru ubio Marko Kraljević?

Imali su odlike viteza i samo jednu manu - bili su gangsteri i razbojnici svoga doba. Umalo da budu vitezovi!


Slika
Sveti Đorđe, reljef na kamenoj ploči iz manastira Vatoped, na Svetoj gori (12. vek): Sveti Đorđe bio je zaštitnik vitezova od kojih su se očekivale pre svega vrline hrabrosti, snage, vernosti i pobožnosti

Kao Marko Kraljevć koji je imao bogomdano sve šanse - od prepoznavanja očeve sablje, preko vrsnog konja Šarca koji pije koliko i Marko (a dobar konj je odlika viteza) preko ceđenja suve drenovine (čvrste mišice), da se nije u jedno nedeljeno pre podne obrukao, kada je na megdan izvazvao Musu Kesedžiju, junaka sa tri srca, a na trećem guja spava, koji je lebdeo između nargila i ćilamčeta duvajući anadolijski šit i takav naduvan, skovitlao je Marka dotle da mu je život bio važniji od časti i Marko zove - koga? - Vilu Ravijojlu, svoju posestrimu, koja odvuče pesmom sa nebesa pažnju Muse Kesedžije (jer takav glas nije čuo) i Marko ga nožem iz potaje, podmuklo ubije.

Telo Musino se koprcalo po poljani, glava bila oko nogu Kraljevića Marka, kad se sa trećeg Musinog srca probudila zmija. Koja, otprilike, reče: Marko sreća tvoja što se nisam ranije probudila, razvukli bi te, Musa i ja, po ovom polju kao svinja masnu torbu, i zaspa ponovo.

Gde je suština? Vila Ravijojla je rekla Marku Kraljeviću; što se danas pobratime obruka, pa me pozva u pomoć, bismo dvoje na jednoga?

Jer, vitez - to je fer plej, to je jedan na jednoga.


nasleđe


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 21 Jul 2012, 07:59
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI

Slika
srpski vitez


"A sa čim ćeš izać pred Miloša?"

U knjizi "Sveti ratnici", Predrag Milivojević, autor, pravi gradaciju srpskih vitezova, stavljajući na prvo mesto početnika - najmlađeg, a na poslednje najvećeg - kao što u karateu ide stepenovanje pojaseva:

1. Jovan Stanojević
2. Banović Strahinja
3. Monah Avakum
4. Vojvoda Momčilo
5. Boško Jugović
6. Knez Vojislav
7. Župan Mutimir
8. Starina Novak
9. Stojan
10. Zeka Buljubaša ili Goli Zeka
11. Marko Kraljević
12. Vojvoda Sinđelić
13. Karađorđe
14. Neznani junak
15. Živojin Mišić
16. Despot Stefan Lazarević
17. Dušan Silni
18. Bolen Dojčin
19. Miloš Obilić

Oklopnici silni, bez mane i straha

Kraljević Marko brani sirotinju, ima konja Šarca (možda je njegovo bitno određenje što konj nije, kako je uobičajeno, belac - to otkriva neke "fleke" na njegovom viteškom liku), i buzdovan, šestoperac zlatni (bez zlatnih simbola svetlosti i sunca nema viteza!), pa ipak on je pre težnja za dostizanjem viteškog mita, nego vitez; težnja za pridržavanjem pravila viteškog kodeksa, je ono što ga čini borcem: on je više borac sa samim sobom, nego sa Musom Kesedžijom.

Izbrukavši se, jada se:

"Teško meni, do boga miloga,
Đe pogubih od sebe boljega!"

Ogrešenje i kajanje iskupljenjem hristijanizacija je viteškog mita.

I Kralj Vukašin slično se kaje kad pogubi "od sebe boljega", vojvodu Momčila, opet uz pomoć "ženetine" (nije vila ama jeste neverna ljuba Momčilova).

Srpski viteški mit možda se po tome razlikuje od ostalih: ne čini pobeda viteza. Viteški nije ni na Kosovu pobediti, pa čak ni poraz ne smeta poznijem pesniku, Milanu Rakiću, da napiše stih:

"Oklopnici silni, bez mane i straha"

Poraz nije mana kosovskim vitezovima.

A viteški, srpski mit, kao nijedan, priznaje da od viteza ima i većih, i jačih, i boljih - srpski vitez nije ni Supermen, ni Herkul, bliži je čoveku nego Bogu, pripadaju mu i gresi, i kajanje.

Etika je srpskom vitezu viši zakon od zakona pobede i poraza.
Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogrešiti dušu
Narodni ep isflekaće svog najvećeg junaka, Kraljevića Marka.
Ali će njegov moralni podvig ovekovečiti u jednoj drugoj pesmi, gde će Marko poslušati savet Jevrosime majke:

"Bolje ti je izgubiti glavu,
nego svoju ogrešiti dušu!"

Pa će Marko deliti carstvo "ni po babu ni po stričevima". Već po pravdi boga istinoga!

"A moj babo, Vukašine kralju!
Malo ti je svo tvoje kraljevstvo?
Malo li je, ostalo ti pusto!
A ti striče, despote Uglješa?
Malo ti je despotstva tvojega?
Malo li je, ostalo ti pusto"

Takav Marko Kraljević ne izdrža strogi srpski viteški kodeks pogubivši "od sebe boljega". Najveći junak srpskog viteškog mita, ne postade vitez.

A ništa u srpskom kolektivnom pamćenju, ni jedno jedino delo, pesma, ep, roman.... nikad se neće obračunati sa moralnom strogošću srpskog viteškog mita - eto trenutka da podsetimo kako je jedan od ključnih romana, na kome se zasniva evropejska civilizacija, sav posvećen ismevanju, i tragikomičnosti visokih, viteških moralnih načela, u sudaru sa realnošću sveta. Naravno, "Don Kihot", Servan-tesov. Koji trezveno proglasi Viteza Tužnog Lika za ludu, a za pamet prizemnog Jahača na magarcu, Sanča Pansu, za svagda u Evropi promovišući trijumf "praktičnog uma".

U istoj Evropi, gde će narod neuspešnog viteza, koji sudi "ni po babu, ni po stričevima" i dan danji pevati himnu koja počinje rečima "Bože pravde..." Moleći od Boga ne silu, ne pobedu, ne moć, ne prevlast nad drugima, nego samo - pravdu. Da i njemu presuda "boga istinoga" bude "ni po babu, ni po stričevima".

Vitez se ne boji smrti. Smrt je njegov pratilac, verni savetnik, data okolnost, navika.

Vitez može da izgubi samo ono što ne može da se kupi. Čast i obraz.

Vitez svojim psihofizičkim sklopom dobija ono što se ne prodaje - odelo i oružje protivnika.

Ivo Senković posle jurnjave sa ocem Đurđom, koji ga nije prepoznao jer se obukao u odelo Age od Ribnika, kaže:

"Roditelju Senković Đurđu,
Počem bi se mogao poznati
da sam bio tamo na mejdanu
kad s gospodom u divan izađem?
Gospoda mi ne bi verovala
da sam tamo bio na mejdanu,
da odande obeležja nemam"

Netko beše Stranjihiću bane

To što mlađani Ivo osvaja na megdanu ruho svog protivnika, da pokaže dokaz o svojoj pobedi, uobičajeno je u viteškim mitovima, ne samo srpskim: ruho, odelo, uniforma...spoljašni su znaci odabranih, koje Mirjana Popović naziva "odećom junaštva".

Zadobijanje oružja u dvoboju takođe je uobičajena stvar. Oružje je personifikacija vitezove moći. Ono je nasledno, kad govori o "vanvremenskom" vitezovom poreklu, ono obično sadrži neku skrivenu, od vantelesnih sila podarenu sposobnost.

Banović Strahinja pobedi, i to mu donosi gotovo božanske moći.

Kao pobednik, dobija jednu nepraktičnu (na prvi pogled dosta besmislenu) nagradu.

"Svud su brodi, gde god priđeš vodi".

Jer, "netko bješe Strahinjiću bane"! I ta moć, koju mu narodni pesnik za podvig borbe, ali još više za podvig praštanja, dodeljuje - je li to ona moć kojom i Mojsije razdvoji more štapom svojim, da u zemlju obećanu povede pleme izraeljovo?
Ili je ta voda ona preko koje se prenose duše mrtvih, iz carstva prolaznog u carstvo večnog?

Kojoj večnosti, kojoj zemlji obećanoj, uputio se usamljeni vitez, na svom đogu, u pratnji vernog hrta Karamana (konj je simbol neba, pas simbol podzemnog), da se nikad ne vrati u malenu Banjsku, kraj Kosova?

Da ne bude čak ni uteha nama, koje odasvud plave vode, a nigde nam nisu brodi.

Da li je bilo Kosovske bitke

Da nije bilo viteza trebalo ga je izmisliti, što je narod ( oni četvrtasti, kilavi, zdepasti, kljasti i obični) i činio.

Od kada je Vuk Karadžić zapisao predanje i prepričavanje, pa tako ukrotio maštu nove gene-racije da nadzida prethodnu i uveliča viteza još više, da bi sebe ohrabrio još više - vitezova nema. Više ne mora ujka da cupka na kolenu ujkino malo i da mu se priča priča. Da mu kasetu ili knjigu, a to ujkino malo mrzi da pročita, pa tako nikada ne sazna koje odlike čine viteza.

Na kraju se postavlja pitanje: da li je vitezova ikada i bilo?

Da li je srpski vitez samo utešna, usmena ali ipak književna, slika koju su stvorili slepci unutrašnjim vidom obdareni?

Možda su postojali, a možda i nisu, Vitezovi okruglog stola, njihovi frivolni turniri, treskanja buzdovanima po limenim oklopima protivnika, za namirisanu maramu iz grudi platonskih dragana, koje su svojom puti drugima pripadale, i ćiriba-ćiribu mađioničarski trikovi njihovih dežurnih čarobnjaka. To je problem Engleza.

Možda su postojali Nibelunzi, njihova snaga prepuna tame, u valkirskom letu prema sveopštoj smrti i ništavilu, uz tutanj vagnerovske buke, jači od života, samo zato što su postojali sluge smrti? To je problem Nemaca.

Problem nas, Srba, sa viteštvom i viteškim mitovima, mnogo je teži: nije u dilemi da li su postojali, ni u odgovoru na to pitanje. Naš problem postavlja se već samim pitanjem!

Na engleskom, to pitanje zvuči kao teorija.

Na nemačkom, potvrdni odgovor znači dve uzastopne evropske klanice, dva svetska rata.

A na srpskom, ono ne znači da li su vitezovi postojali, nego - da li smo mi postojali!

Snaga Nemaca bile su pancir divizije, snaga Engleza kolonije i mornarica.

A mi, da smo na zemlji imali išta jače od onoga što smo imali u mitu - zar bi se smeli nazvati nebeskim narodom?

Cinično shvatanje istorije, po kome narodi imaju samo dva puta, "ili ljigavo puze, ili surovo gaze", našlo bi dovoljno primera i u srpskoj istoriji - naravno da ima još manje bezgrešnih naroda, nego bezgrešnih ljudi.

Ali...
Glupog li pitanja: Da li je upšte bilo Kosovske bitke?

Vitezovi za odbranu, plaćenici za osvajanja

Kosovska bitka srž je srpskog viteškog mita, ali i mnogo više od toga (njena važnost kao istorijskog čvorišta verovatno je precenjena - Srbija će živeti i posle Kosova i dostići svoj civilizacij-ski vrhunac pod vladom Despota Stefana, a Smederevo Đurđa Brankovića najveći je utvrđeni grad Evrope svog vremena) - srž nacionalnog mita kojim se formira arhetipski svetonazor čitave nacije, ona osna tačka oko koje se odvija kristalizacija celokupnog srpskog nacionalnog bića.

Pitanje: kako to da je najveći srpski poraz u istoriji podignut na epski nivo, u nebeske visine nacionalnog bića, a jedna druga bitka iz tog vremena, možda jednaod najznačajnijih srpskih pobeda, Bitka na Velbuždu, nije u epu zavredela ni jednog jedinog stiha.

Znamo li detalje o pobedama srpskog oružja, kojima su Uroš, Milutin, Dečanski i Dušan širili granice srednjovekovne Srbije? Gde su ti heroji, te vojskovođe, čija imena i borbeni podvizi - očigledno, pavši na "slepu mrlju" srpskog oka - ostadoše nezapamćeni? Umesto omiljene teorije o "mazohističkom" karakteru nacije srpske, pozvaćemo se na činjenice koje više slavu prate od pobeda. Srpska feudalna vojska (skup vlastele - vitezova, od kojih je svako na čelu svoje "vojske" pokazala se u osvajačkim poduhvatima nepouzdana. Najveće srpske pobede postigli su - plaćenici!

Orbini, na primer, opisuje bitku kod Velbužda i, pominjući da je Dečanski imao u službi 1300 Nemaca, od kojih je bilo 300 vitezova, kaže da je upravo ova formacija razbila jezgro bugarske vojske koja još nije bila do kraja razvijena u front, i razbivši ga, razjurila Bugare u opštu bežaniju. Hvaleći energičnost prestolonaslednika Dušana, koji je komandovao tim napadom on zasluge za pobedu pripisuje nemačkim vitezovima, koji su, dolazeći da ratuju za platu, bili zakleti na vernost srpskim vladarima.

Jedno kasnije istorijsko iskustvo iz Prvog svetskog rata, - katastrofalan poraz Timočke divizije kad je, forsirajući Savu pontonima, krenula u prodor na teritoriju neprijatelja (Srem je tada bio austrougarski) - kao da potvrđuje "nepouzdanost" srpske vojske u osvajačkim pohodima. Utoliko pouzdanije kad je angažovana u odbrambenim i oslobodilačkim akcijama.

Samo je odbrambena bitka, kao što je bila Kosovska, mogla da uđe u viteški srpski ep. Jer, vitez se ne bori ni za teritorije, ni za plen, nego za sprovođenje visokih moralnih načela, "božanskih zakona", na zemlji.

Nemački vitezovi, pobednici na Velbuždu, imali su vojničku etiku, srpski oklopnici, poraženi na Kosovu, ratovali su viteškom etikom.

Sa čim ćemo izać' pred Miloša

Kosovska bitka ući će u legendu po najvećem od svih srpskih vitezova, Milošu Obiliću, čiji podvig će generacijama biti nedostižan nacionalni ideal iskazan Njegoševim prekorom savremenicima:

"A sa čim ćeš izać' pred Miloša."

Ali, ona neće značiti samo nagoveštaj kraja jednog sveta, jedne države i jedne državotvorne filozofije, ni kraja srpskog feudalizma, već i nagoveštaj kraja viteških vremena.

"Oklopnici silni bez mane i straha,
Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka

Zaljuljano carstvo survalo se s vama...
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strašna i porazom slavna"

Tačnije, vitez, srpski, koji je u sebi sjedinjavao stvarnost i mit, otišao je u "carstvo nebesko" - u narodnu poeziju.

Ostaće još vitez nad vitezovima, Despot Stefan Visoki, prvi vitez evropskog "Reda Zmaja", na čelu svojih, u crno obučenih oklopnika (u znak žalosti za palim knezom Lazarom) - koji je stekao takvu vitešku slavu kakvu neće imati niko naš ni pre ni posle njega, što borenjem, što komandovanjem, a što svojim srebrnjacima - da oformi "srpsku vitešku školu", gde će pohrliti stotine evropskih vitezova, željnih da ih Despot dodirne mačem po ramenu i dodeli im pravo da zmaja stave u svoj grb.

Ono što sledi biće - pevanje uz gusle.

Srpska vojska, sastavljena po principu "viteškog vođstva", pokazaće se slabije vođenom od turske, kojom se komandovalo iz jedne glave. A teški oklopnici izgubiće, prvi put u istoriji, bitku sa turskim janičarima - pešadijom, običnim "prašinarima". Viteški mač za dve ruke, definitivno će se pokazati kao slabije oružje od turske "sablje dimiskije". Silovit prodor oklopnika Vuka Brankovića, poraziće Jakubovo krilo turskih konjanika, ali će se zapetljati i zaglaviti u turskoj komori, lukavo postavljenoj na njihovom putu. Vlatkovićevi Bosanci će se povući "sa vrlo malo gubitaka". Pašće i Lazareva sveta glava... Oklopnici će polako odlaziti u istoriju ratovanja, ali će otići kao vitezovi - kao sila kojoj se niko i ništa ne može suprotstaviti u čeonom sudaru, koji se - po savetu turskog stratega Efrosin bega - mogu pobediti samo "bežanjem" i manevrisanjem da im se pešadijom i lakom konjicom priđe s boka ili s leđa.

A ratovanje "s leđa" nije bio stil vitezova.
Ostaće još reči Lazarove, pred bitku:

"Jer, bolja nam je smrt u podvigu, negoli život u sramoti, bolje nam je u borbi smrt od mača primiti, nego pleća neprijateljima našim podati!"
Koje se završavaju usklikom:

"Umrećemo, da uvek živi budemo!"


nasleđe


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 22 Jul 2012, 23:43
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
ORUŽJE SRPSKIH VITEZOVA

Slika

Zašto su Venecijanci smatrali da je "srpski mač" najbolji

Postojalo je aktivno i pasivno oružje. Aktivno oružje, služi za napad i regulisanje protivnika, a pasivno u koje spadaju štit, šlem, oklop, radi odbrane i sigurnosti viteza od napadača.

Aktivno oružje su: mačevi, sablje, batine i štapovi, palice, partizana, buzdovan, bojna sekira, luk i strela džilit.
Postojale su dve osnovne vrste mačeva koje su vremenom i praksom trpele izvesne korekcije. Prva vrsta su dugački, teški mačevi koji se koriste sa obe ruke. Druga vrsta su tanki i kraći, pogodni za borbu jednom rukom.

Od početnog, kratkog i širokog, megdani i tuče su ga korigovali u sve duži i uži, naoštren sa obe strane i prilagođen više bodenju nego sečenju. U doba Nemanjića su se koristili teški, veliki mačevi koji su držani sa obe ruke a jabuka na kraju drške je služila da mač ne ispadne iz ruke od siline udarca.


Slika

Mač modela "skijavone" (slovenski mač) bio je jako cenjen u Evropi 16. veka. Nosila ga je garda mletačkog dužda. Odlikuje ga balčak koji se završava "mačjom glavom", štitnik za celu ruku, i uski žljebovi po sredini. Mač je jednosekli, a pri vrhu obostrano naoštren. Ovo oružje nastalo je od mača koji je kovan i "dizajniran" u Srbiji. Srpski štitnik je bio jednostavniji, krstast, povijenih krakova na dole

Realna je pretpostavka da je mač nastao od noža. Produžavanjem noža, pošto su antički mačevi bili kratki. U srednjem veku, u srpske zemlje su stigli dugački, za obe ruke, germanski mačevi, koje su donosili najamnici. Imali su ugraviran crtež vuka, što je bio zaštitni znak nemačke radionice iz grada Pasau. Tom tipu su pripadali i mačevi tipa "SEMPAH", koji su na drškama imali jabuku trouglastog oblika. Pošto su tada, izgleda, sankcije drukčije funkcionisale, eksport-import preduzeća su radila tako da su srpski vojnici i vitezovi bili opremljeni mačevima nabavljanim iz Venecije, tj. Mletačke Republike. Vremenom je, izgleda, proizvođač počeo da fušari, tako da su u Srbiji počele da rade prve kovnice mačeva. Poznat je srpski mač sa okruglinom na dršci. Dečanska hrisovulja govori o nekom majstoru koji pravi mačeve i zove se Bogdan Mačar, a živeo je u selu Čabiću, koje je pripadalo dečanskom vlastelinstvu. Drugi majstor je bio Dojak Mačarević. U Prizren, 1332. godine, dolazi dubrovački mačar Martolo, vanbračni sin dubrovačkog vlastelina Petra Gosivala sa svojim sinovima. Mačevi koje su oni pravili pripadali su mediteranskom tipu, sa jabukom na dršci, koji se često viđaju danas na freskama i u muzejima.

Mačeve su nosili svi - od pastira do cara. Razlika je bila u kvalitetu mača. Zato su mačari i bili posebna vrsta majstora.

Vremenom edžport-import preduzeće za mačeve se pretvara samo u eksport preduzeće. To se dogodilo u prvoj polovini DXIV veka, kada su srpska mašta i iskustvo usavršili proizvodnju mačeva, tako da se već 20. juna 1391. godine u Dubrovniku spominje "Srpski mač". Pominje ga u svom testamentu dubrovački mačar Dobrič: "dele doe spade schiavonesche". "Srpski mač" je imao laka ulegnuća po bočnim ivicama i gornjoj površini a na sredini je bio proširen. Na dršci je imao horizontalnu ovalnu jabuku, a krsnica je blago povijena naniže. Posle pada Srbije krajem DXV i početkom DXVI veka, proizvodnju ovih mačeva preuzimaju u malo izmenjenom obliku Venecija i gradovi u dalmaciji, a nose ih svi stanovnici istočne obale Jadrana. Najlepši primerci danas mogu da se vide u Duždevoj palati u Veneciji kao čuveni i popularni "skijavone" - slovenski, tj. srpski mač.

Slika

Sablja se pojavljuje znatno kasnije od mača, njome se borilo jednom rukom, bila je lakša od mača a krivina je bila prilagođena za sečenje a ne za bodenje. Zbog istanjenosti morala je da bude odličnog kvaliteta da se ne bi lomila. Čuvena sablja dimiskija - poreklom je iz Damaska. Alamanka koju nosi Dojčin kovala se u Nemačkoj. Navalija vojvode prijezde i sablja Novaka kovača koju je nosio kralj Vukašin (a prepoznao je Marko Kraljević kod Turčina koji mu je pogubio ranjenog oca po tome što su na njoj bila ugravirana tri slova rišćanska: jedno slovo Novaka kovača, drugo slovo Vukašina Kralja, treće slovo Kraljevića Marka, bile su domaće. Novak je sablje kovao samo najvećim junacima. Pošto je bio komercijalan, kao svaki zanatlija i majstor, iskovao je i sablju Musi Kesedžiji. Sablje su bile obeležje plemstva, porekla, tradicije.

Koplje je bilo prvo oružje u upotrebi vitezovima i postojale su dve osnovne vrste. Dugačko do pet metara, za odbijanje protivnika, rušenje sa konja i probijanje oklopa - sve zavisno od toga šta mu je bio štit, odnosno kako je bio okovan grožđem - od šiljka, preko raznih maštovitih kombinacija do halebarde.

Druga vrsta je kratko koplje za bacanje.

Dosta megdana po narodnim pesmama vitezovi su pokušali da reše kopljem, ali su na kraju ipak morali da se late sablji i mačeva i buzdovana šestoperaca.

Odbrambena oružja viteza su bila štit, šlem i oklop. Oklop je bio napravljen od pravouga-onih pločica, postavljenih kao crepovi na krovu i obloženih tkaninom. Spominje se da su oklopnici despota Stefana Lazarevića u bici kod Ankare, 1402. godine, nosili crne oklope. Vizantinac Duka opisuje srpske trupe u crnim čeličnim oklopima. Oklopnici su morali da budu izuzetno snažni i dobro navežbani ljudi.

Štit je pravljen od drveta i okivan metalnim oplatama, od okruglih i malih stigli su do dimenzija da pokrivaju gotovo polovinu borca. Caru Dušanu je Mletačka republika dozvolila da izveze štitove izrađene na slovenski način, a to su bili štitovi koji su pravljeni u Srbiji. Šlemovi su dopunjavali gvozdeni sjaj vitezova i možemo ih videti na grbu kneza Lazara, na njegovom novcu, nakitu a u DXV veku šlem se nalazi i napečatima despota Stefana i despota Đurđa.


nasleđe


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 25 Jul 2012, 00:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
VITEŠKE PORUKE SVETOG SAVE

"Niko leniv nije nikad postigao pobedu"

Filozofsku podlogu borenja, etičke, moralne i viteške principe izgradio je kod Srba Rastko Nemanjić. Glavne odlike njegove ideologije su bile humanost, borba za pravdu, neagresivnost, samoodbrana i - hrišćanska vera viteška.

Sveti Sava piše:
"Pa ako bi nešto od ovoga nekima izgledalo takovo da je najslabije, ipak, borimo se, pretrpimo, podnesimo hrabro, prisilimo malo sebe. Jer svet ne ostavismo radi odmora i raskoši, nego radi staranja i borbe po mogućstvu radi primanja obećanih dobara. Prisilimo, dakle, sebe, kao što je rečeno, prisilimo jer u carstvo nebesko prodire se na silu, i oni koji se otimaju o njega uspevaju da ga ugrabe. Jer niko leniv nije nikada postigao pobedu, niti je kogod spavajući i sanjajući pobedio svoga ratnog neprijatelja; onih su pobedni venci koji dobro trče, koji se trude, koji se bore, koji izdrže trudove od borbi. Kroz mnoge nevolje kaže Gospod, valja nam ući u carstvo nebesko. Zato molim sve vas, vladajte se kao što dolikuje pozivu vašem, postavite telesa vaša sveta Gospodu, volite se međusobno, dobro trčite pred ležeću vam trku, što je dobro, što Bog voli, to pomišljajte. Što ste čuli i naučili ne odstupajte to da činite. Braćo, vreme je prekraćeno, sećajte se duša vaših i ne zaboravljajte naše smernosti u molitvama vašim."


VITEZ ZMAJA PRVOG REDA

Vlastela iz Evrope hitala je u Srbiju, da ih za vitezove proglasi Despot Stefan

Sin Cara Lazara i knjeginje Milice, poslednje Nemanjićke, despot Stefan Lazarević, sjajan diplomata i vojskovođa, vešt igrač u političkim igrama, čovek koji posle bitke kod Ankare 1402. godine, ponovo osamostaljuje srpsku državu, visok, lep, fizički izuzetno snažan, ekskluzivno obrazovan, imao je svoju školu borilačkih veština. Borilački autoritet nije stekao pričama već bitkama, a osnovni princip mu je bio postići pobedu sa što manje poginulih i ranjenih. Čak i u bici protiv Ta-merlana, koju njegov zet Bajazit gubi, Stefan Lazarević dobija. Dobija poraženu bitku, jer sa svojim oklopnicima pravi lom po tatarskoj vojsci i sa minimalnim gubicima se vraća kući.

Posebnu pažnju posvećuje borilačkim veštinama, i reformisanju vojske.

Postaje čuven po svojoj veštini i u zapadnim zemljama, i samim tim i magnet za mlade vitezove, koji prevaljuju dug put do despota Stefana Lazarevića da bi ih on obučavao i one koji zasluže proizveo u vitezove. Da nekog vla-stelina Despot Stefan rukopoloži u viteza, već u startu to je značilo slavu ali i ogromnu obavezu da mora da se ponaša prema pravilima despotove škole, u kojoj je diplomirao, da bude human, da čuva ljudske živote, da voli ljude i da se bori protiv zla.

Despot Stefan je čuvao kulturna dostignuća Nemanjića, a vojska ga je posebno interesovala, tako da je napravio radikalno korigovanje vojnog sastava. Ukinuo je feudalne odrede i uveo regularnu, stajaću vojsku. Vojne obaveze niko nije bio oslobođen, čak i ako je to pokušavao zidajući manastire i pomažući ih u najlepšoj tradiciji Nemanjića. Prvi zavodi porez manastirima, da bi imao novac za izdržavanje i naoružavanje svoje stajaće, odlično naoružane, navežbane i dobro motivisane vojske.

Despot Stefan Lazarević je bio pripadnik čuvenog viteškog reda "Zmaja" koji je 1408. godine ustanovio ugarski kralje Žigmund Luksemburški. Bila su dvadeset i četiri člana prvog reda ordena "Zmaja" a na prvom mestu je bio Despot Stefan Lazarević. Pripadnici ovog reda imali su pravo da na svom grbu prikažu zelenog zmaja, koji repom drži vrat a na sklopljenim krilima ima crveni krst.


OKLOPNICI SLAVNI, BEZ MANE I STRAHA

Da li je vitezu potreban jastuk?

Janičar Konstantin Mihailović, koji je pobegao u Poljsku iz turske vojske, napisao je knjigu "Turska hronika", sa ciljem da Poljake upozna sa načinom turskog ratovanja.

Srbe je savetovao:

"Kad se spremate u borbu sa Turcima morate se lako naoružati da biste lako s oružjem mogli rukovati, jer su u tom pogledu Turci daleko iznad nas. Ako ga goniš tada će ti uteći, a ako on tebe goni, onda mu nećeš umaći. Turci su zbog lakog naoružanja uvek hitri, a mi smo zbog teških konja i teškog naoružanja uvek lenji, jer kad mnogo imaš na glavi, težak ti je i duh, uz to ne vidiš i ne čuješ dobro na sve strane, a zbog teškog oružja ne vladaš rukama niti samim sobom. Kad naš ratnik padne s konja, propao je, jer nema ko da mu pomogne da ponovo uzjaše: on sam bez pomoći to ne može učiniti."

Konstantin, janičar u ostavci, prožet srpskim rodoljubljem, uznosi više duhovnu veličinu nego fizičku snagu. Hrišćane savetuje kako da se bore protiv Turaka, citirajući govor njihovog protivnika sultana Muhameda svojim vojskovođama:

"Zato vas opominjem, slavni vitezovi i moji dragi drugovi", - govori seljak - "ne bojte se neprijatelja, naročito onoga čiju snagu niste nikad upoznali, da mu time veća odvažnost ne bi postajala, već posavetovavši se lagano i bez straha, stavljajte na sebe sigurno oružje protiv pijanih i lenjih hrišćana, ne osvrćući se nimalo na to što ih je mnogo i što su pobunjeni, ne sumnjajte u ishod bitke; ali upoznajte običaje tih ljudi, videćete da su gadni, tromi, bojažljivi, sanjivi i lenji, naviknuti na neobično uživanje, kad su trezni bez jastuka ne umeju da spavaju, bez raskalašnosti veseli ne umeju biti, kao i bez jakoga pića, bez pijanstva ne umeju da vladaju, samo rečima ratuju, ne delom, nemaju nikakvog poretka vojnog, niti znaju kakve zanate... Ne podnose glad, hladnoću, vrućinu, rad, opomenu, idu poda se, sa ženama jedu, na visokom sede i ležu u toplom, jedu i piju mnogo, a hladno se bore, čega vi, najdraži vitezovi nemate, ne žalite života i rana, malo spavajte i to bez jastuka, na taj način ćete se vaspitati, da čitavu večnost izdržavate, zemlja vam je jastuk, klupa ležaj, zato neće biti ničeg grubog, napornog, teškog što vam se neće učiniti suviše lako."

Sledi objašnjenje da demagog Muhamed opisuje blagodati više civilizacije na taj način izazivajući svoje poludivlje vojskovođe na osvajanje upravo tih tekovina! Nomadima je jastuk stvarno bio prevelik teret, ali radi transporta. A borilačku snagu i pravu silu, najbolje su mu pokazali upravo hrišćani, Srbi.

Koji su se, mali i sami, čitav jedan vek (nejasno je kako će Srbija pasti na Kosovu), tačnije vek i po, opiru, viteškom snagom, turskoj brojnoj i premoćnoj sili.


nasleđe

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 26 Jul 2012, 05:27
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Miloš Obilić

Miloš Obilić (takođe i Miloš Kobilić u nekim izvorima) je bio srpski vitez iz srednjeg veka, koji se često spominje i u srpskoj epskoj poeziji. On je vitez koji je ubio turskog sultana Murata I u Kosovskoj bici.

Slika
Miloš Obilić, freska u manastiru Hilandar izrađena između 1804. i 1810. u priprati koju je izgradio knez Lazar.

U epskim narodnim pesmama i legendama, Miloš je slavljen kao heroj natprirodnog rođenja i snage (njegova majka je bila vila ili je njegov otac bio zmaj; Miloš je dobio svoju snagu iz kobiljeg mleka, od čega potiče njegovo prezime Kobilić ili Kobilović). Imao je izuzetnog konja po imenu Ždral. Njegovi pobratimi su bili Milan Toplica i Ivan Kosančić, a njegova verenica je bila Olivera, kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića.
Dana 15. juna po julijanskom kalendaru, za vreme Kosovske bitke, Miloš je došao do turskog kampa pretvarajući se da je prebegao na njihovu stranu. U pogodnom trenutku, kada ga je sultan primio u svom šatoru, on ga je smrtno ranio nožem „od učkura do bijela grla“. Još krajem 14—15. veka Ignjatije Smolenski u svojim „Putovanjima“ navodi „Još pre toga je cara Amurata na prevaru ubio verni sluga Lazarev zvani Miloš, i istog časa Turci su proglasili za cara Baozida, sina cara Amurata, i opet su Turci nadvladali i uhvatili srpskog cara Lazara rukama, i kneževe njegove, i vojvode njegove, i vlastelu njegovu i sluge njegove i celu vojsku njegovu...“ Prema turskim izvorima, sultan Murat I je ubijen nakon bitke, kada je srpski vojnik koji se pravio mrtav ubio sultana kada mu se približio.
Mnoge porodice iz oblasti Stare Hercegovine, Crne Gore, Like, Krajine i Dalmacije u svom porodičnom predanju čuvaju uverenje da vode poreklo od Miloša Obilića (Koprivice, Zarubice, Vojovići i drugi), iako za to nema istorijskog osnova.


Iz Wikipedie


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Jul 2012, 20:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Miloš Obilić - Iz srpske istorije

Slika

Miloš Obilić (takođe, ponegde, i Miloš Kobilić; u nekim izvorima) je bio srpski vitez, iz srednjeg veka, koji se često spominje i u srpskoj epskoj (junačkoj) poeziji.
Najpoznatiji je kao vitez koji je ubio turskog sultana Murata Prvog u Kosovskoj bici 1389.
Ovde navodimo neke različite činjenice o ovoj ličnosti i njegovom liku, stvarnoj ličnosti i legendarnom liku.
A, zaista, ima, tu, više razlika...
Nešto se zna, nešto, samo, naslućuje, a, verovatno, nešto će ostati i tajna - što je i razumljivo jer se neke činjenice nalaze u turskim arhivama koje su "udešene" prema politici onog vremena jer, ne treba smetnuti s uma, u bici je smrtno nastradao veliki sultan Murat Prvi čiji će ga stariji sin Bajazit (Bajazid) naslediti (uzgred: prvi "potez" novog sultana Bajazita, bio je da ubije rođenog brata Jakupa (Jakuba) da ne bi došlo do borbe oko prestola!). Da li će, jednog dana, "a, možda, i pre", "izroniti" nešto do sad nepoznato o onom srpskom junaku koji je smrtno ranio sultana, ne zna se...
Dakle, sultan je ubijen u borbi, u jeku Kosovske bitke (u kojoj je poginuo i srpski knez Lazar). Murata je ubio neki srpski ratnik; izvori, istorijski, nijedan, dosad, poznat, ne navodi ime Miloš Obilić. Jednostavno, nema imena. Ni u srpskim (poznatim) ni u turskim ili nekim trećim izvorima. Kako se on zvao, tajna je! A da je postojao - postojao je, i te kako!...
Ima mišljenja - čitao sam ih - ali se, sad, ne sećam čim su potkrepljena - da je Miloš Obilić bio mlađi (od nje) i jedini brat Miice, knjeginje, supruge kneza Lazara, ali da se, navodno, taj podatak, u vreme kad je Bajazit preuzeo vlast, zataškao jer je Lazareva i Miličina peta kćer Olivera uzeta u Bajazitov harem! Može biti... Ali, kako to dokazati, razrešiti bez valjanih podataka... u tami istorije...

Miloš gigant!

U narodnim epskim pesmama i legendama, Miloš je slavljen kao heroj natprirodnog rođenja i snage (njegova majka je bila vila ili je njegov otac bio zmaj; Miloš je dobio svoju snagu od kobiljeg mleka, od čeg potiče njegovo prezime Kobilić ili Kobilović). Imao je izuzetnog konja po imenu Ždral. (O poznatim konjima u srpskoj istoriji i legendi biće poseban tekst u Sokobanja.com). Miloševi pobratimi su bili Milan Toplica i Ivan Kosančić, a njegova verenica ili žena je bila Mara, kćer kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice.
Prema najpopularnijoj verziji legende, 15. juna po julijanskom, odnosno 28. juna po gregorijanskom kalendaru, tokom Kosovske bitke (1389), Miloš je došao do turskog ratnog logora pretvarajući se da je prebegao na njihovu stranu. U pogodnom trenutku, kad ga je sultan primio u svom šatoru, on ga je smrtno ranio nožem „od učkura do bijela grla“. Prema turskim izvorima, međutim, sultan Murat Prvi je ubijen posle bitke, kad je neki (?!) srpski vojnik (?!) koji se pravio mrtav - ubio sultana kad mu se približio!... Što je više nego naivno, da ne kažemo smešno!...

oOo

Često se, među Srbima, postavlja i ovakvo pitanje: da li je Miloš stvarno postojao... ili je izmišljen lik ("neverne tome"!).
Evo nekih, malo pažnje...

Smatram da je...

Smatram da je junak pod imenom Miloš Obilić postojao. Jer, ako nije, onda bi se trebalo zapitati i da li su postojali Jugovići, Milan Toplica, a i sam knez Lazar i Vuk Branković jer je opisivan kao njihov savremenik. Ukoliko su oni postojali, što bi neko prosto izmislio lik Miloša Obilića i "stavio ga" u njihovo vreme? Jedino ako je cilj bio da se tačno zna ko je ubio poznatog Murata, pa je izmišljen. Ali ja u to ne verujem.
Onda je mit i Kneževa večera vojvoda i sve ostalo vezano za njih...

Jugovići su izmišljene ličnosti...

Ja sam - nastavlja drugi "stručnjak za pitanja istorije" - mišljenja da su Jugovići i Toplica Mstvarno izmišljeni, tj., ne postoje istorijski dokazi koji bi potvrdili njihovo postojanje...
To se ne može reći za kneza Lazara i Vuka Brankovića, naravno, niko, to, ni ne tvrdi.
Za Obilića nisam siguran, ali mislim da ako je postojao - tu postoji određena doza neistine (tj., izmišljenih elemenata koji su dodati, kasnije, kroz narodne priče i pesme, poput Jugovića, Toplice Milana i Kosančić Ivana).

Koliko znam...

Koliko znam, prezime Kobilić, postojalo je u Raguzi (Dubrovniku) u 14. veku, u Zagrebu u 15. veku, dok je Kobiljačić vladarski rod u trebinjskom kraju 14. i 15. veka.

Miloša nema do kraja 17. veka!

A što se Obilića, tiče, zanimljivo je što istorijski izvori ne pominju Miloša Obilića sve do kraja 17. veka. U ranijim izvorima, Muratov ubica se zove Miloš Kobila, Biliš Kobila, Miloš Kobilić, Miloš Kobilović, Miloš Koviljić, a prvi turski izvori posle Kosovske bitke, samo govore o "nekom kaurinu", "nekom neverniku"... tj., kao da je njegovo ime namerno prećutano jer je malo verovatno da Turci nisu saznali ko im je ubio sultana! Tim pre što su dobili bitku!...
Velimir Milanović piše da u narodnom predanju Kobilić ili Kopilić je desemantiziran u Obilić kako bi se izbegla asocijacija na reč kobila. Piše, Milanović:
"Ne insistirajući na tačnoj etimologiji prezimena Kobilić, naglašavam da bi trebalo svestrano ispitati ovaj osnov da bismo bili načisto da li je ono "čobanskog" porekla, ili, recimo, da je slično kao i žensko ime Kamila, semantički vezano za kobilje mleko. Kobilje mleko je, prema arapskom putopiscu Ibn-Rastehu, pio i njime se hranio slovenski knez Svetopluk iz 10. veka, pa je ova činjenica možda upotrebljena analoški (po sličnosti) i za Miloša Obilića."
Može biti...

oOo

Ko je Miloš Obilić?

Miloš Obilić je najveći srpski junak od kad postoje Srbi i Srpstvo (nekad se pisalo Srbstvo!).
O Milošu Obiliću je napisano i ispevano više nego o bilo kom drugom Srbinu - izuzev Tesle.
U čem je veličina ovog srpskog junaka nad junacima? Odgovor je: u održanoj reči!
On je dao svoju reč uoči bitke! I održao je!...
Zašto je, upravo, on proglašen najvećim od najvećih junaka?
Da bismo odgovorili na poslednje pitanje, moramo znati ko je bio na drugoj strani protiv koje je Miloš ustao i učinio junačko delo.

"Ja nevjera nikad nisam bio,
Nit' sam bio niti ću kad biti!
Nego, sjutra, mislim, na Kosovu,
Za hrišćansku vjeru poginuti!"

Miloš je uoči Kosovske bitke (1389) bio optužen i pod sumnjom da će izdati srpskog kneza Lazara (u pesmama cara!), ali je Miloš, pred svima, dao zavet - zakletvu - položio svoju reč da će svojom rukom i mačem presuditi tuskom sultanu Muratu!

"Sjutra jeste lijep Vidov danak,
Viđećemo u polju Kosovu
Ko je vjera, a ko je nevjera!"

A ko je bio turski sultan Murat?

Murat Prvi je imao nadimak "Bogu Ravan". On je sin Orhana Prvog i vizantijske princeze Helene (Jelene). Postao je sultan 1359 (30 godina pre Kosovske bitke!) a posle smrti svog oca Orhana. Upravo je Murat Prvi udario temelje Osmanlijskom Carstvu. On je nosilac prve titule "Sultan" od 1383 (6 godina pre Kosovske bitke!). (Uzgred, Turci su, pre Kosovske bitke, dva puta izgubili bojeve sa Srbima, tj., Srbi su ih porazili kod Pločnika i kod Paraćina!).
Murat Prvi je, zatim, ustanovio janjičare (janičare), "stajaću vojsku", prvu profesionalnu vojsku u istoriji, organizovao je tursku Vladu ("Divan").
On je osnivač vojnog i civilnog sistema pravde u Turskoj.
Borio se - u isto vreme! - protiv Srba, Mađara, Bugara, Emirata, Mongola u Maloj Aziji...
U svim istorijskim enciklopedijama piše da je ovog prvog turskog sultana i, možda, najvećeg i najznačajnijeg Turčina (pored Sulejmana Veličanstvenog i Ataturka) ubio, u boju na Kosovu, Srbin - Miloš Obilić, a ubio ga je jer je održao svoju datu reč!

"Miloš zgubi tirskog car-Murata
I Turaka dvanaest hiljada,
Bog da prosti ko ga je rodio!
On ostavi spomen rodu, srpskom,
Da se priča i pripovijeda
Dok je ljudi i dok je Kosova!"


Sokobanja


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Jul 2012, 20:10
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Marko Kraljević

Slika

Ko, još, ne zna za Marka?!... Zna ga, čitav Balkan, i svi ga prisvajaju za svog!... Ko, još, ne zna... Za onog Marka koji "ore carske drumove"! Koji jednim stiskom iscedi "suvu drenovinu"!... Velik je Marko, naš Marko... Izrastao do neshvatljive veličine u narodnom biću...
Epski lik Marka Kraljevića, snažno je zasenio istorijsku ličnost i suviše je udaljio od "stvarne" stvarnosti. Markova nenadmašna epska - junačka - borbena - dika slava - slava svekolikog Srpstva i Pravoslavlja, Svetosavlja - bacila je senku na rod, njegov, posebno na oca, kralja Vukašina Mrnjavčevića, i strica, despota Jovana Uglješu, istaknute državnike XIV veka.
Pravičnost, Markovu - njegovu poslovičnu neutralnost-objektivnost - predanje suprotstavlja pohlepnim velikašima Vukašinu i Uglješi. Tradicija je Vukašina i Uglješu optužila i osudila kao podmukle ubice poslednjeg Nemanjića, nejakog cara Uroša. Stvarnost je, međutim, bila drukčija...

Vukašin i Uglješa

Braća Vukašin i Uglješa Mrnjavčević u vreme raspada Srpskog carstva (prisetite se, Srbi - CAR DUŠAN, pa, još, SILNI!), postali su najmoćniji oblasni gospodari. Njihova snaga, pre sveg, ogledala se na teritoriji kojom su upravljali, ali i u razgranatim porodičnim vezama s Balšićima, kesarem/ćesarem Vojihnom, Vlatkom Paskačićem i Radoslavom Hlapenom, čijom je kćeri bio oženjen Vukašinov najstariji sin Marko (mlađi sin je Andrijaš; a obojicu ih rodila majka Jevrosima).
Avgusta ili septembra 1365, uz pristanak mladog cara Uroša (sina pokojnog cara Dušana) i blagoslov carice Jelene, moćni Vukašin je krunisan za kralja i savladara Uroševa (Srbi, jesu li vas učili o ovom, "za kralja i savladara"?), a Uglješa je u Serskoj oblasti, s titulom despota, nasledio staru caricu Jelenu. Osvojivši deo Volerona, Uglješa je, čak, proširio istočne granice srpske države iz doba cara Stefana Dušana.
Mrnjavčevići - braća - ostvarili su čvrstu vlast od jezera Poru, u Trakiji, do Ohrida, Skoplja i Prizrena, a, s obzirom na razgranate porodične veze, posredno su uticali na zbivanja na znatno većoj
teritoriji.

Marku se "smeši" karijera!

Pod okriljem moćnog oca i strica, Marku je predstojala blistava karijera državnika. Po pravu prvorodstva (najstariji sin), dobio je titulu mladog kralja i tako zvanično postao prestolonaslednik. Ovo potvrđuje natpis na nadvratniku crkve Sv. nedelje u Prizrenu. Ckrva je sazidana i živopisana uoči Maričke bitke (1371) "zapovešču i s otkupom gospodina mladog kralja Marka".
Ne zna se kad je Vukašinov sin zvanično proglašen za mladog kralja, ali je izvesno da prezime Kraljević potiče od titule. Upravo činjenica da je to prezime nagoveštavalo pojavu nove dinastije, izazvala je gnev ostalih velikaša, protivnika Mrnjavčevića. Proglašenjem Marka za mladog kralja, potisnuta je neprikosnovena svetorodna dinastija Nemanjića.

Smrt poslednjeg Nemanjića

Posle Maričke bitke, 1371, iz koje se nisu vratili Vukašin i Uglješa, Marko Kraljević je formalnopravno postao savladar cara Uroša, a posle smrti poslednjeg Nemanjića (2. ili 4. decembra 1371) i jedini zakonit vladar. Međutim... Naša posla!... (Zašto on, a ne ja?!)...
Iako je jedini nosio titulu kralja, niko nije ni pomišljao da ga prizna za vrhovnog gospodara! Bez podrške moćnog oca i strica - koji su poginuli u Maričkoj bici - kruna mu je, nažalost, služila samo kao ukras.

Kralj "na papir"...

Bez vojske - koja je izginula na turskoj teritoriji - izgubio je Prizren i Skoplje... I, šta, onda, zapisuje Istorija?
U takvim okolnostima, Marko je postao sultanov vazal. Štaviše, i na suženoj teritoriji, u zapadnoj Makedoniji, koja mu je preostala posle nasilne deobe države, s Prilepom kao jedinim većim gradom - legitimni srpski kralj - delio je vlast s kraljicom majkom i bratom Andrijašom...

Veran podanik (danas bismo rekli: korektan; kao "takav", poginuo je na Rovinama)

Do kraja života Marko je ostao veran podanik, sultanov...
Turske čete su redovno i često obilazile oblasti vernih vazala. Ništa se ne zna o učešću kralja Marka na Kosovu. Baš u godini Kosovskog boja (1389), njegov mlađi brat Andrijaš - podigao je na obali Treske manastir Sv. Andrije (!).

Pod predsedavanjem Bajazitovim...

Odnos prema Turcima, okupatorima, Marko nije menjao ni posle skupa hrišćanskih vazala koji je sultan Bajazit u zimu 1393/94. sazvao u Seru.
Lukavo demonstrirajući silu, sultan je naredio da se pogube okupljeni vazali, da bi u poslednjem trenutku, ipak, promenio odluku. Ovaj pritisak, braća Paleolozi, car Manojlo II i despot Teodor, nisu mogli da izdrže. Oni su "okrenuli list" i počeli da pružaju otpor okrutnom sultanu. Zajedno s Paleolozima, zakleli su se i neki drugi hrišćanski prvaci "da više neće dolaziti na Portu velikom gospodaru".
Događaj u Seru, verovatno je prouzrokovao politički zaokret pa i razlaz među Vukašinovim sinovima. Andrijaš i Dmitar, podigli su 1394. u Dubrovniku poklad koji je položio njihov otac u vreme svog blagostanja i prišli ugarskom kralju Žigmundu, ljutom protivniku Turaka.
Za razliku od braće, Marko je ostao dosledan.
Poginuo je 17. maja 1395. na Rovinama boreći se na turskoj strani protiv vlaškog vojvode Mirče.


Ko se, još, borio pored Marka?

Na strani Turaka, tad su se borili knez Stefan Lazarević (sin kneza Lazara i kneginje Milice) i Konstantin Dejanović - ako ne i po (svojoj) volji, a, ono, po nuždi (u šta ne treba sumnjati!), tako da kažu za blaženog Marka, da je rekao Konstantinu: "....a molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja nek budem prvi među mrtvima u ovom ratu"... O, kako je bio velik! Samo je Marko mogao biti toliko velik!... I kad bi se ovaj iskaz koji posredno prenosi Konstantinu Filozof, prihvatio kao načelo državnika porobljene zemlje i svesno žrtvovanje vođe za dobrobit podanika, Marko Kraljević ne bi imao mesto među sto najznamenitijih Srba. Ali Marko je najpopularniji epski junak svih - apsolutno svih! - Južnih Slovena. Izrastao do neba!
Iako se Markom Kraljevićem bavila čitava plejada značajnih istoričara usmene književnosti, naših i stranih (da spomenemo, samo, Vuka Stefanovića Karadžića, Vatroslava Jagića, Stojana Novakovića, Tomislava Maretića, Vladimira Ćorovića, Nikolu Banaševića, Sretu Stojkovića, Asmusa Serensena, Mihaila Halanskog, Andrea Vajana, Veselina Čajkanovića, Vojislava Ðurića, Vida Latkovića, Svetozara Matića), ni do danas nije utvrđeno - zašto je, baš, Marko Kraljević - a ne neko drugi! - postao najomiljeniji srpski epski lik, prvenstveno u epskoj poeziji i baladama, ali i u istorijskim i mitskim predanjima; pominju ga poslovice i izreke, pa, čak, i šaljive priče! Ušao je, takođe, i u usmenu tradiciju svih južnoslovenskih, pa i ostalih balkanskih naroda.
Zasad, nema valjanog odgovora: zašto, baš, Marko!...
Njegova epska biografija, zapamtila je od golih istorijskih činjenica njegovu vladarsku titulu i prestonicu Prilep, imena njegovog oca i braće, njegove bračne nevolje, mnoge lokalitete gde je bio, kud je prošao ili prolazio... i gde je delovao, prihvatila ga je kao turskog vazala, zabeležila njegovu smrt.
Ali, u skladu zakonitostima narodne tradicije, Markova epska biografija je postala svojevrstan okvir etnopsiholoških osobina čitavog srpskog naroda, sinteza usmeno-poetskog doživljaja istorije i svakodnevne realnosti i, najzad, mangetsko polje za slojevite internacionalne motive kojima se junačka biografija uopšte gradi.

Markov epski život

Razvijajući se u nekoliko paralelnih tokova koji se prepliću, Markov epski život je neobično bogat. On je sin Vukašina i sestre vojvode Momčila - Jevrosime koja je utisnuta u tradicijsko pamćenje nezaboravnom slikom svog pomganja bratu, izuzetnom junaku, opkoljenom na prevaru. I sama zarobljena, onemogućena, savezane "kose za direke", ona, na bratovljev glas, cikne "kako ljuta guja" i, iznad svakog bola, uspeva da se oslobodi: Manu glavom i ostalom snagom; /Iz glave je kose iščupala,/ Ostavila kose na direku.
Etičku čistotu, moralnu i fizičku snagu u ovom svom, uslovno realnom poreklu, Marko nasleđuje s majčine strane - "turi se na ujaka, na ujaka, vojvodu Momčila", i njegov lik se gradi na suprotstavljanju moralno negativnom, fizički kržljavom ocu ("žura Vukašin"). Majka je, Markova, brižljiv i pouzdan ispovednik i savetodavac, ona sudi o njegovom ponašanju i delima. Na vertikali matrijarhata izrasta njihov psihološki odnos i prilagođava se srpskom običajnom, hrišćanskom i moralnom kodeksu, ali i istorijskoj neminovnosti: "Nemoj, sine, govoriti krivo /Ni po babu ni po stričevima, / Već po pravdi Boga istinoga!" - reći će mu mati kad bude trebalo da bdi nad svetorodnom lozom Nemanjića, i da očuva zvaničan nastavak Srpskog carstva suprotstavljajući se rođenom ocu! Ali mati će mu isto tako u trenutku kad on treba da se opredeli između tri "knjige" - poziva na venačno kumstvo, kršteno kumstvo i vazalnu dužnost, mudro savetovati: "O, moj sinko Kraljeviću Marko, /U svate se ide na veselje, /Na kumstvo se ide po zakonu, / Na vojsku se ide od nevolje: /Idi, sinko, na carevu vojsku; /I Bog će nam, sinko, oprostiti, /A Turci nam neće razumjeti".
Na toj rascepljenosti između sudbinske nevoljnosti, koju mu je, zaista, dodelila istorija, i nacionalnog i verskog osećanja koje on sobom nosi, umnogom se u tradiciji oblikuje veoma složen Markov lik.
Tako je i u svom prvenstveno istoriografskom delu "Žitije Stefana Lazarevića" (nastalom 1431-1435), Konstantin Filozof - Marka pustio da progovori rečima "poslednje volje", pred samu bitku na Rovinama: "Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja nek budem prvi među mrtvima u ovom ratu!"
Činjenica da je Marko, zaista, poginuo na turskoj strani u ovom ratu, dala je njegovoj ispovesti prizvuk verodostojnosti utoliko jači što je Konstantin Markove reči interpretirao stilizacijom istorijskog predanja koje po samom zahtevu vrste ne dozvoljava sumnju u "istinitost" kazivanja. Pustio je Marka da ih izgovori pred svedocima i očevicima: "...tako kažu za blaženog Marka da je rekao"; dao je njegovoj samrtnoj poruci dimenziju opšte psihološke tragedije turskih vazala hrišćana - "Svi ovi behu Ismailćani, ako i ne s voljom, a, ono, po nuždi". Ukoliko to nije bila Konstantinova sopstvena vizija vazalstva već odjek javnog mnjenja, onda je to sjajan dokaz da je predanje sagledalo osnovnu tragičnu rascepljenost Markovog lika i na njoj počelo graditi dubinsku, idejnu strukturu epske poezije o njemu (Turke dvori na korist kaursku. /Svim je Turcim' Marko dodijao).

Markov lik...

U brojnim-nebrojenim pesmama, Marko se formalnom, bespogovornom vazalstvu unutar sebe opire - oblikujući poseban, samosvestan odnos prema sultanu - zbog čeg ga ovaj kažnjava, ali pošto zavisi od njegove pomoći mora prihvatiti Marka takvog kakav jeste. Marko je često u sultanovoj tamnici (Kosa mu je do zemljice crne; /Polu stere, polom se pokriva; /Nokti su mu, orati bi mog'o, /Ubila ga memla od kamena, /Pocrnio kako kamen sinji)...
Velik, neuništiv usamljenik, on gubi ali i povraća snagu pijući "tuluminom vino" i opstaje. Iz sužanjstva ga oslobađaju kad postaje neophodan da bi se suprotstavio sultanovom protivniku ili opštim turskim neprijateljima. Turci su bez Marka uvek poraženi (Navalite, ljuta Arapijo! /Nema onog dobroga junaka /Na šarenu konju velikome). I sam car ga redovno moli da ga brani: "Brže da si, moj posinko Marko! /Brže da si, moj po Bogu, sinko! /Arapi mi šator oboriše."
Taj odnos u kom Marko nije samo "sluga" (vazal) već posinak sultanu, po pravilu pretpostavlja Markovu nadmoćnost. On je prvi do cara, carev zatočenik, pa Turci, carevi doglavnici i doušnici, samo privremeno mogu da mu naude. Njegova nadmoćnost se objektivizuje, koliko opisom njegovog spoljnjeg zastrašujućeg izgleda, toliko i psihičkom snagom njegove ličnosti, efektima koje ta snaga ostavlja na druge (Nešto crno drži u zubima /Kolik' jagnje od pola godine; /Crnijem se osmehuje brkom. /Prevaljuje okom krvavijem, /Bijelijem poškripuje zub'ma). Kad svoj "bijeli kožuh" (koji mu je atribut u bugaršticama, "ćurak" deseteračkih pesama) prvrne, naopako, i svoj buzdovan privuče, teško onom ko mu je najbliže. "Car s' odmiče, Marko se primiče, /Dok doćera cara do duvara." Njegova ćudljiva plahovitost izaziva strah kod osvajača, oni od njega zebu. Marko je zaista "junak u pokorenom Srbinu... ne još u slobodi", da upotrebimo reči Vladimira Dvornikovića.
Marko slavi slavu i čuva svoj nacionalni identitet. Prkosi turskoj veri i zakonima, pije "uz Ramazan" vino, razigrano obestan, uvlači u igru i same Turke, s jednom dozom duhovite lukavosti koja će mu omogućiti da sultanu ceo događaj prikaže kao mladalački altruizam: "Ako pijem, vera mi donosi; /Ak' nagonim 'odže i hadžije, /Ne može mi ta obraz podneti /Da ja pijem - oni da gledaju, /Nek' ne idu meni u me'anu."
Junak - mada pokoren; nadmoćan - ali, ipak, sluga"; posinak, ali - sultanov, Marko... ogoljene duše, opčinjen i uznemiren ženskom lepotom, gubi kontrolu nad sobom kad mu objektivnu istinu u lice baca ponosita sestra Leke kapetana, i s prezrenjem ga odbacuje kao prosca: "Voljela bih s'jedu kosu plesti /U Prizrenu, našoj carevini, /No ja poći u Prilepa grada, /Markova se nazivati ljuba; /Jer je Marko turska pridvorica, /Sa Turcima bije i siječe, /Ni će imat' groba ni ukopa, /Ni će s' Marku s' groba opojati, /Što će mene kod ljepote moje, /D' budem ljuba turske pridvorice?!"
Markova plahovita neobuzdana surovost prema gordoj lepotici koji ukazuje, posledica je njegove srdite nemoći, kao što je u mnogim drugim slučajevima neka vrsta oduška na "ropsku stvarnost", neprimerena, besna samoodbrana od nje. Na istoj liniji srdite nemoći, koja se pretvara u pustu, besmislenu reakciju, izrasta njegov inat, sintetizovan u izreci "Inat je Marka u Stambol zajmio", ili u pitalici koju mu upućuje sultan: "Pošto bi se poturčio Marko?" - "Za inat, čestiti care".
Hajdučke crte na koje je posebno ukazao Radovan Samardžić i koje je Marko dobio u XVI veku kao borac za narodna prava - nisu se kosile s dva veka ranijim istorijskim činjenicama da su "turske akindžijske čete obilazile oblast vernih vazala", te i Markovu, pa je samim tim raja u njegovim oblastima bila pošteđena od turskog zuluma, a on počeo predstavljati njenog zaštitnika.
Narodna tradicija je poetskom slikom, pojednim primerima iskazivala spletove istorijskih okolnosti.

Marko - gigant!

Mnogobrojne pesme o Marku kao zaštitniku nesrećnih, oličenih u devojci koja ne može da plati svadbarinu, pa joj je daruje, on, ili, u drugoj, doduše Turkinji, koju spasava od čudovišta, deo su njegove epske biografije, bez obzira da li se ona zasniva na nacionalnim ili internacionalnim obrascima. Markova priznanja protivnicima, njegova prijateljstva i pobratimstva (čak i s Turcima!) ostvaruju se na nivou čovečanske osećajnosti, izvan svakog drugog merila.
Uspešnost Markovih megdana s različitim junacima, oblikuje se ne samo na njegovoj ljudskoj hrabrosti već i na njegovoj natprirodnoj moći.
U mitskom, uporednom toku njegove biografije, Marko je povezan s vilama i drugim natprirodnim bićima. Po jednim varijantama, vila mu je mati, te mu otud tolika veličina i snaga; po drugim, vila ga je podojila u znak zahvalnosti što joj je zaklonio dete od sunca; po trećim, odužila mu se, zato, što joj je odmrsio kose koje su joj se zaplele u crnu draču.
Ulaskom u svet natprirodnog, Marko je dobio i moć nad tim svetom, ali i pomoć od njega. On u nizu predanja s lakoćom čupa drveće, podiže nepomerljivo kamenje, cedi suvu drenovinu, sabljom preseca stene. Brda nastaju od zemlje koju otrese sa svojih opanaka. Njegov konj Šarac bio je gubavo golemo ždrebe. "Uzeo ga je za rep, omanuo oko sebe, kao i druge konje što je ogledao, a kad je video da ga ne može pomeriti s mesta, kupio ga od kirdžija, izlečio ga i naučio da pije vino"...
U narodnim pričama, Marko je običan čovek iz naroda, čobanin i govedar, seljak koji goni iz dubrave drva.
Po istorijskom predanju, Bog je "nekakvijem čudnim načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu, u kojoj i sad obojica žive". Predanje mu je podarilo večni život i na dnu mora, i "kad timari svog Šarca, putnici na moru jasno čuju njegovo češalo"...
U epskoj poeziji, koja postaje umetnost samo ako njeni junaci zadrže i opštečovečanske crte, Marko se, ipak, morao rastati od života... Sahranjen je u Svetoj Gori "bez biljega, da se njemu dušmani ne svete"...
Jedan je Marko...

oOo


Sokobanja


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Jul 2012, 20:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Hajduk Veljko Petrović

Slika

Da, da - bio je Veljko u Sokobanji... I on, i Čučuk Stana... Da se zna!...
I ne, samo, bio - oslobodio Sokobanju od Turaka!
Hajduk Veljko Petrović, najpopularniji junak Prvog srpskog ustanka (oko 1780, Lenovac, okrug timočki — oko 20. jula 1813, Negotin).
Veljko Petrović je rođen u Lenovcu, Crna Reka, okolina grada Zaječara, u bogatoj porodici Petra Petrovića kog su zvali Sirenjar zbog brojne stoke koju je imao i sira što je pravio i prodavao.
U mladosti, Veljko Petrović je bio čoban i sluga. Već je u 22. godini, kao mladić, žestoko istupio kad su dva Turčina napala njegovu sestru. Na mestu ih je ubio i odmah se odmetnuo u hajduke. Znao je šta ga čeka ako ga uhvate...
Prvo je išao u Vidin velikom odmetniku, bivšem janičaru Pazvanogluu.
Međutim, i tu dolazi do izražaja njegova preka narav kad ubija dva Pazvandžijina momka i, naravno, beži.
Od 1803, bio je hajduk u četi Stanoja Glavaša, da bi, zatim, prišao starešini Smederevske nahije, vojvodi Ðuši. Kad vojvoda Ðuša (Dušan Vulićević) traži od Stanoja hrabrog i poverljivog čoveka, Stanoje nije imao boljeg izbora do Veljka.

Branilac Sokobanje

Od 1804, učestvovao je u ustanku u četi s Glavašem, a posle s Dušanom i Vujicom Vulićevićem. Svojeglavost Veljkova je uticala na to da u vremena ratna ne bude poslušan ni Vujici, a, zatim, ni samom Karađorđu. S Vulićevićem se borio za Beograd (1806), na čijim se šančevima silno istakao. Godine 1807, postao je buljubaša i dobio dozvolu, od Sovjeta, da pobuni Krivi Vir i Crnu Reku. 1809. je branio i odbranio Sokobanju (tad Banju) od Turaka.
Njegova lična hrabrost, bila je izvanredna, i, upravo, zbog nje, on je brzo postao razglašen na sve strane. Prek i uvek hajduk, Veljko nije bio mnogo disciplinovan, i Sovjet je imao s njim češće neprilika. Godine 1810, odlikovan je zlatnim ruskim Ordenom za hrabrost.
Naročito se istakao u bici na Varvarinu, gde je bio ranjen u levu ruku i zbog tog ostao malo sakat. Godine 1811, postao je krajinski vojvoda i upućen je u Negotin, na Krajinu. Sudbonosne 1813, nekoliko turskih konjanika ga je napalo kod sela Bukovča, gde ih je Veljko razbio. Turci su, zatim, pošli s daleko jačim snagama, pa se Veljko morao povući u negotinske šančeve da ih brani.
Veliki bojevi oko Negotina, počeli su u leto 1813. Veljko prodire do Vidina, pa, zatim, kod Bukovča tuče manje turske jedinice, ali se ubrzo odnos snaga menja. Turci su počeli da opsedaju Negotin pojačanjima koje im je poslao turski paša iz Vlaške. Ukupno 16.000 turskih vojnika je napadalo Negotin koji je branilo 3.000 Srba.
Veljko je utvrdio Negotin, napravio obramben šanac, sazidao i učvrstio kule i sačekao Turke.
Najviša kula u kojoj je sedeo Veljko je nazvana Baba Finka. U šančevima, zajedno s Veljkom, borila su se i njegova braća Milutin i Miljko, kao i hrabre buljubaše i bimbaše Hadži-Nikola, Abraš, Delibalta i dr.
Očekivana pomoć koju je Veljko tražio, nije stigla. Ponestala je i municija, pa se hajduk Veljko seti i naredi da se sakupe po Negotinu sve kalajne stvari i da se rastope u puščana zrna, a u topove je naređivao da se samo stavljaju taliri. Dan i noć je obilazio šančeve, hrabrio vojnike i popravljao ruševine od turskih topova. Ali...
Jednog jutra, posle dvadesetak dana odbrane, oko 20. jula, kad je naređivao opravke na malom šancu - pogodi ga topovsko đule kroz sred pleća!
Kroz Veljka!...
Jedva je mogao da izgovori samo pola reči: "Drž...!"
Pao je mrtav.
Njegov brat Milutin ga je uveče sahranio kod negotinske crkve.
Posle Veljkove pogibije, Turci su zauzeli Negotin i Krajinu. Ostale su zapamćene njegove reči:
“Glavu dajem, Krajinu ne dajem!"

Ko je Hajduk Veljko?

Ženio se dva puta.
Prva žena je bila Marija, najmlađa sestra po majci Stanoja Glavaša, ali ona nije mogla podneti hajdučki život, Veljkov, pa se raziđoše.
Druga njegova žena, Čučuk Stana, bila mu je naročito mila. Za nju se vezuju mnoge priče uključujući i one da se s Veljkom tukla protiv Turaka, branila Negotin i da je, čak, četiri rane u tim borbama zadobila.
Posle njegove smrti, udala se za drugog čuvenog junaka, grčkog kapetana Jorgaća.
Vrlo živu Veljkovu biografiju, napisao je Vuk Stefanović Karadžić.
S Marijom je imao sina Radovana, a danas potomci Hajduk-Veljka žive u selu Dubona - i prezivaju se Hajdukveljkovići.

Narod o Hajduk-Veljku

Hajduk Veljko je još za svog života, a pogotovo posle junačke pogibije, slavljen i opevan, ali je uvek naglašavan i njegov hajdučki i bećarski duh. Najpoznatije pesme o njemu su:
* Raslo mi je badem drvo
* Bolan mi leži Kara-Mustafa.
A tvrdi se da postoji sedamdesetak lirskih i desetak epskih pesama o njemu.

Junak-legenda!

Legende o Hajduk-Veljkovom liku, njegovoj "razbarušenoj" prirodi i dinamičnim postupcima, potpomognute su njegovim originalnim načinom javnog pokazivanja pred svaku bitku. Kad bi uzjahao svog omiljenog konja, Kušlju, Veljko je često pozivao muziku da svira pre nego što se upusti u bitku. Priča se i da je tu istu muziku ponovo pozivao posle završenog megdana da se pijanka i veselje nastavi...
Ima mnogo slikovitih uspomena o Hajduk-Veljku...
Najčešće je jurišao na čelu svojih ustanika. On je bio od onih retkih koji nisu komandovali NAPRED!... već ZA MNOM!
Ovakvim svojim osobinama i uspesima u borbama protiv Turaka, nametnuo se kao jedan od najsposobnijih srpskih vojvoda Prvog srpskog ustanka. Posle srpskog poraza na Čegru, istakao se u borbama za odbranu Sokobanje, što je, već, navedeno.
Polovinom 1810, sadejstvovao je ruskoj vojsci u borbama za oslobođenje Prahova, kao i u napadu na Varvarin. Za pokazanu besprimernu hrabrost u ovim borbama, Hajduk Veljko je odlikovan ruskom Zlatnom medaljom.
Srpski vožd Karađorđe ga je, po odluci Praviteljstvujuščeg Sovjeta, dekretom od 21. avgusta 1811, postavio za vojvodu Negotinske nahije, kao priznanje velikom junaku, ali i kao sračunat potez za predstojeće događaje. I Karađorđe i Sovjet su znali da Negotin treba braniti, a to je mogao samo Veljko...
Hajduk Veljko nije mario za novac i bogatstvo, ostavši, pored Karađorđa, jedini slavni ustanički komandant koji nije stekao bogatstvo. U njemu je oličeno sve što je junačko, herojsko i epsko, negovano u viševekovnom otporu srpskog naroda tadašnjoj turskoj najezdi.

Vuk Karadžić o Hajduk-Veljku

Poznato je da je Vuk napisao više spisa o istorijskim ličnostima Srbije. Posebno se ističe Vukov rad o Veljku Petroviću. Između ostalog, Vuk piše:
"Po srcu je i po tjelesnom junaštvu bio prvi ne, samo, u Srbiji, nego se može, slobodno, reći i u cijeloj Evropi svog svud ratnog vremena. U vrijeme Ahila i Miloša Obilića, on bi, zaista, njihov drug bio, a u njegovo vrijeme, bogzna bi li se oni mogli s njim uporediti!"

oOo


Sokobanja


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 01 Okt 2012, 15:54
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vasa Čarapić,vojvoda iz srpsko-turskih ratova

Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 25 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker