Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Zaboravljene žene Srbije http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=54&t=2868 |
Stranica 3 od 3 |
Autoru: | Senka [ 08 Okt 2016, 21:37 ] |
Tema posta: | Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE |
GRADILA JE BEOGRAD, A UMRLA SIROMAŠNA I ZABORAVLJENA Autorski tekst Nataše Marković o Jelisaveti Načić Jelisaveta Načić, žena čudesne biografije, hrabra i darovita, gradila je Beograd, kada je on od turske kasabe postajao moderan evropski grad, prestonica kraljevine Srbije. Foto: Privatna arhiva Jelisaveta Načić Bila je jedna od najznačajnijih srpkinja sa početka 20. veka. Nove generacije imaju mnogo razloga da se ponose njenim delom. Često prolazimo pored njenih kuća, škola, crkava, i ne znamo ko ih je projektovao. Zato je kultura sećanja, na one koji su bili najbolji među nama, investicija u budućnost Srbije. Zaboravili smo Jelisavetu Načić, treba obrisati prašinu i paučinu sa njenog imena. Govoreći na otvaranju izložbe o Jelisaveti Načić, u Biblioteci grada Beograda, Zorana Mihajlović potpredsednica Vlade Srbije, rekla je da je "Načićka bila žena ispred svog vremena, avangarda sa početka 20 veka. Dužni smo da joj kažemo hvala i izvini, jer smo je zaboravili“. Foto: Privatna arhiva Jelisaveta bolničarka Jelisaveta Načić rođena je u Beogradu 1878. godine, kao trinesto dete bogatog trgovca Mihajla S. Načića. Svoj miraz potrošila je na školovanje na velikoj školi. Završila je arhitekturu u prvoj generaciji arhitekata školovanih u srbiji 1900. godine. Bila je prva žena zaposlena u državnoj upravi, najpre u ministarstvu građevina Srbije, a zatim u Beogradskoj opštini 1902. godine gde radi sve do početka prvog svetskog rata, kada je 1916. kao osvedočeni patriota proterana u logor Nežider u Mađarskoj. Jer je, na terazijama koje je uređivala, podigla slavoluk na kome je pisalo:“Nisu svi Srbi oslobođeni“ u čast srpskih ratnika koji su se vraćali iz Balkanskih ratova. Foto: Privatna arhiva Fotografija iz 1904. Na slici Jelisaveta, brat Jovan i starija sestra U logoru se zaljubljuje, venčava i rađa devojčicu Luciju 1917. godine sa albanskim profesorom Luk Lukajem. Logoraši su ga zvali: „Albanac koji je voleo Srbe“. Ostalo je zabeleženo da je on pisac prvog albansko-srpskohrvatskog rečnika, objavljenog u Beogradu 1935. godine i koji se može naći u Narodnoj biblioteci Srbije. Po izlasku iz logora, žive dve godine u Beogradu, a zatim u Skadru, zbog bolesti Lucije i političkog angažmana Luk Lukaja. Lukaj je bio ministar u vladi Esad Paše, prijatelja Srba, koji je pomogao Srbima da pređu preko Albanije u vreme Prvog svetskog rata. Foto: Privatna arhiva Luk Lukaj U Dubrovnik se sele 1923 godine, gde žive do kraja života. Ona umire 1955 godine, osam godina posle smrti svog supruga. Umire siromašna i zaboravljena. Iz protesta, što joj FNRJ nije dala penziju, ćerka Lucija, sahranjuje je na nepoznatoj adresi i zariče se da je nikada nikome neće otkriti. Jelisaveta se u Dubrovniku, kažu, nije bavila arhitekturom... Terazije Jelisavete Načić Foto: Privatna arhiva Bila je posvećena porodici, unuci, putovanjima i čeznula za Beogradom.....Tako se u Beogradu završila jedna blistava karijera prve dame srpske arhitekture i zaboravljene graditeljke Beograda. Njene najznačajnije građevine su raskošna škola Kralj Petar Prvi kraj Saborne crkve (1906.), Zelene barokne stepenice od ripanjskog kamena preko puta francuske ambasade (1903), mnoge privatne kuće... Prva bolnica za tuberkolozne u Srbiji (1912), koja je stradala za vreme Prvog svetskog rata. Foto: Privatna arhiva Barokne stepenice na Kalemegdanu Prvi kolektivni stanovi na Balkanu kraj Bajlonijeve pijace. Projektuje crkvu Aleksandra Nevskog i crkvu u Štimlju na Kosovu. Kao urbanista, uređuje Kalemegdan, Terazije (1911). Sarađuje sa Ivanom Meštrovićem, prijateljica je sa Dimitrijem Tucovićem, Kolom srpskih sestara i mnogim drugim poznatim Srpkinjama i Srbima tog doba. . blic |
Autoru: | Senka [ 15 Feb 2017, 15:54 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
Marija prenosila poštu Soluncima Istoričari oživeli sećanje na Leskovčanku iz vremena bugarske okupacije. Održavala kontakt ratnika i njihovih porodica Marija Rajković rizikovala život da bi pomogla Srbima Za vreme Prvog svetskog rata u bugarsku okupacionu zonu na jugu Srbije nije mogla da dopre nijedna informacijama o srpskim vojnicima na Krfu. Bugari su to strogo zabranjivali, a sva pisma koja su Leskovčanima stizala od njihovih srodnika bila su javno spaljivana, dok su ljudima kojima su bila upućivana naplaćivane novčane kazne. Ko nije imao da plati bio bi pretučen. Jedina spona solunskih ratnika sa njihovim porodicama bila je Leskovčanka Marija Rajković. Ona je krijumčarila poštu rizikujući svoj i život članova svoje porodice i zbog hrabrosti dobila nadimak Muška Marija. Ova neustrašiva žena, na koju su sećanje oživeli istoričari Mira Ninošević i Veroljub Trajković, kustosi leskovačkog Narodnog muzeja, tokom prikupljanja građe za izložbu o Velikom ratu, bila je majka petoro dece. Sa skromnim znanjem bugarskog i nemačkog jezika probijala se kroz barikade do Kruševca i austro-ugarske okupacione zone gde je radila kancelarija Crvenog krsta iz Ženeve. - Dotle već beše Crveni krst u Kruševac zarabotija i ja sam si već ufatila vezu sas njega. I sprovodila pisma i amaneti za naše Leskovčanke. Lagala sam kako sam umejala. Neki put sam krila pisma u pasulj, neki put u brašno, neki put u umu. Jedanput sam išla u Kruševac na tri dana. I otud grdnu poštu izdonela - pričala je Marija Rajković posle Velikog rata. Bila je visoka i otresita žena, svirala je duduk, pucala iz pištolja, pušila cigarete, a crninu je nosila do kraja života žaleći sina koga su u internaciji ubili Bugari. - Šest meseci nije bilo ni glasa od naših ratnika pre nego što je Marija donela svoja prva pisma u Leskovac. Delila ih je po kućama pod okriljem noći. Više puta je hapšena, ali je ni to nije sprečilo u naumu koji je bio jači od moguće osvete okupatora. Marija je internirana u Pirot gde je u zatvoru provela devet meseci, a u rodni grad se vratila sa oslobodiocima. - Bogme, videše Bugari da sam postala za nji golem opasnost. Pa tek jedan dan, baš na Svetog Gligorija, eto ti ga jedan sudija sas dva vojnika, s bajonoti na puške, i odvedoše me - govorila je Marija. PODMIĆIVALA - Uspevala je da podmiti pojedine bugarske vojnike koji su radili za nju. Ali i ti kanali su na kraju prekinuti - ističe Mira Ninošević, v. d. direktora Narodnog muzeja u Leskovcu. ZABORAVLjENA MARIJI Rajković je humanitarni rad bio preokupacija i posle rata, zbog čega su je cenili u društvu. Umrla je 1938. godine, bez penzije ili bilo kakvog drugog zvaničnog društvenog priznanja. Sećanje na Marijina hrabra dela brzo su izbledela, a jedini trag o njenom podvigu ostao je zabeležen u tadašnjem "Leskovačkom glasniku". večernjenovosti |
Autoru: | lOOla [ 13 Maj 2017, 20:41 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
Живот (ни)је бајка – Анђелија Лазаревић, сликарка и књижевница ЛЕПА ЛАЗИНА КЋИ Била је једна од најлепших жена свога доба. Привлачила је погледе на улици мушкараца и жена који су јој се дивили или јој потајно завидели на лепоти и уметничком дару Деда јој је био председник српске владе а отац један од најпознатијих српских књижевника. И поред тога остала је увек своја и окренута својој звезди судбине. Анђелија Лазаревић је својим сликама, песмама и прозним радовима обележила једно доба Београда и Србије данас давно прохујало... Анђелија Лазаревић рођена је 1885. године у Београду, у угледној породици. Отац јој је био познати српски лекар и књижевник Лаза Лазаревић, а мајка Полексија, кћерка Николе Христића, политичара, министра и председника владе. Још као дете показивала је склоност ка певању, музици и цртању. Са свега шест година умела је да нацрта оца и мајку као и мртву природу, воће на столу коју би јој послуга поставила само за њу као сликарски модел. Од оца је наследила дар за писање, прву песму је написала са свега десет година и месецима је крила испод јастука јер се стидела да је било коме покаже или прочита. Зато је волела да рецитује француске песнике и често је одушевљавала посетиоце дома Лазаревића предивним стиховима. Анђелија је била миљеница Лазе и Полексије који су поред ње имали и сина Милорада. Двоје деце, синови Кузман и Владан умрли су годину, односно две године по рођењу. Анђелија је била крхког здравља и често је побољевала. Отац Лаза, лекар по професији, чинио је све да својој мезимици помогне али је ипак због болести морала да прекине редовно школовање. Основну школу завршила је тако што је учила код куће а испите полагала у школи. То је време и када се ломи у себи око две велике своје љубави, сликарства и књижевности, али брзо схвата да никада неће једно моћи да одбаци науштрб другог. Од 1908. до 1911. године, најпре као ванредна, затим и као редовна ученица, похађала је сликарску школу Ристе и Бете Вукановић коју је завршила са одличним оценама. Већ тада чувена сликарска Бета Вукановић у Анђелији је видела изузетно надарену уметницу и подстицала је на даљи рад. Често је умела да јој нагласи како је „женском бићу у Србији много теже бавити се сликарством него мушкарцу али и утолико лепше када се успех постигне, а најважнији је успех онај у сопственој души.” Године 1911. постаје учитељица сликања у Првој женској гимназији у Београду. Била је омиљена наставница, ученице су је волеле и поштовале. Анђелија је умела код сваке девојке да подстакне таленат да се развије у правом смеру, чак и код оних мање даровитих није желела да убија вољу и жељу већ им је говорила да сликају „за себе а не за друге” јер је битно да сликарство њих чини срећним. Сећала се Бетиних савета и примењивала их на прави начин. Ипак, и поред посвећивања сликарству у Анђелији није нестала књижевница. Своје прво озбиљније прозно дело „Лутања” Анђелија Лазаревић пише 1913. године и ту спаја књижевност и сликарство јер је роман говорио о веселом животу младих београдских сликара. Иако је ово дело аутобиографско, Анђелија је главној јунакињи дала име Марија. Плашила се да ли ће јој славно презиме и славни отац можда бити превелико бреме за први роман, али јој похвале тада највећег ауторитета у области књижевне критике Јована Скерлића дају пресудни подстицај и охрабрење. Нажалост, прерана Скерлићева смрт и почетак Великог рата спречавају да се „Лутања” објаве у Српском књижевном гласнику иако су била припремљена за штампу. Велики, односно Први светски рат Анђелију Лазаревић затиче у Минхену где је отишла да се усаврши у сликарству. Иако је могла да остане, ни тренутка се није премишљала и одмах се вратила у своју поробљену отаџбину. Одлази у Прокупље, где јој се у то време налазила и мајка Полексија. Тамо ради као болничарка. Била је изузетно пожртвована и често је спајала дан и ноћ у збрињавању рањеника, иако је и сама била врло крхког здравља. После добијања дозволе од окупаторских власти, враћа се у Београд, где затиче родну кућу преметену и покрадену. За време њиховог боравка у Прокупљу у дом Лазаревића уселио се извесни аустријски официр који је приликом бекства однео готово све вредне књиге из кућне библиотеке а Анђелијине слике је исекао из рамова. Анђелија није имала времена да очајава јер је требало прехранити породицу па је са пријатељицом и такође сликарком Наталијом Цветковић бојила ћупове „катрањаче” у боје српске заставе и продавала их у познатој Цвијановићевој књижари. Многим се Београђанима тај гест допао па је и Милош Црњански 1919. године у тексту у листу „Демократија” похвалио замисао и рад Анђелије и Наталије. Након рата Анђелија наставља да се бави писањем и сликањем. Пријатељица и власница часописа „Мисао” Смиља Ђаковић охрабрује Анђелију да се више окрене поезији. Тада настају неке од њених најпознатијих песама попут „Меланхолија”, „Беле заставе”, „У ноћи”, „Сенка”, „Човек с бременом”, „Врапци”... О Анђелијином љубавном животу ништа се не зна. И поред несвакидашње лепоте ратни вихор и болест спречили су је да заснује било какву везу а камоли брак. За себе је увек тврдила да је стално пуна љубави и се „љубав може наћи свуда а не само у наклоности према момку”. Када би је неко и запитао постоји ли неки драган у њеном животу, Анђелија би се заруменела јер је била врло стидљива по природи и скретала би разговор на другу тему. Године 1920. одлази у Париз где слика париске мостове и улице. Све више копни и побољева, кашаљ јој раздире груди. Не жели да своју околину узнемирава причама о својој болести и труди се да буде увек весела и раздрагана али је бледило и све већа физичка немоћ одају. Из Париза одлази у Беч па потом у Словенији где се лечи у санаторијуму. Убрзо прелази на Хвар и у Сплит, где 1924. године добија место наставнице сликања у средњој школи. Ученице је одмах прихватају као и готово цели Сплит, који признаје да „нема лепше госпе на целој риви”. Тешка болест је ипак неумољива. После две године проведене у Сплиту 1926. враћа се у родни Београд где у 41. години живота умире у санаторијуму на Врачару. Сведоци њених последњих часова кажу да се само угасила са осмејком на уснама. Није дочекала да види своју прву књигу одштампану и у излозима београдских књижара. Са престижним плавим корицама Српске књижевне задруге и предговором Павла Поповића Анђелијина два прозна дела „Лутања” и „Паланка у планини” коначно су угледала светлост дана. Ипак, после тога рад Анђелије Лазаревић пада у заборав. Ни подсећање Милоша Црњанског 1929. године на стваралаштво „даровите Лазине кћери” није помогло да књижевни Београд и Србија посвете више пажње свестраној уметници. Као да се и судбина уротила против Анђелије па 6. априла 1941. у бомбардовању немачких „штука” нестају и њени рукописи. Последњих година полако али сигурно ликовно и књижевно дело Анђелије Лазаревић излази испод вела заборава а успомену на ову даровиту жену носе и улице у Прокупљу и Мачванском Причиновићу крај Шапца, родног града њеног оца Лазе. За живота скромна и стидљива, Анђелија Лазаревић оставила је дело које тек нови нараштаји треба да открију и спознају, као и она што је – да је срећа увек у нама самима. politikinzabavnik |
Autoru: | lOOla [ 25 Jun 2017, 22:13 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
Najpoznatija baba naše istoje, majka velikih junaka- Baba Višnju volela je cela Srbija Srbija će Baba Višnju zauvek pamtiti kao majku velikih srpskih junaka po kojoj je celo jedno naselje dobilo ime- Višnjica.
U narodu je ostala zapamćena kao baba Višnja. Ne zna se ni kada, ni gde je rođena, mada postoje neki navodi da je rođena u Donjoj Trepči. Radomir Ilić navodi da je Baba Višnja rođena u porodici Urošević, a mnogi su je znali kao Gojkovićevu kćer. Baba Višnja se udavala sva puta. Prvi put 1765. za Obrena Martinovića kome je rodila troje dece- Jakova, Milana i ćerku Stanu. Oko 1780. Obren je umro, Baba Višnja se preudala za Todora Mihailovića iz Gornje Dobrinje. Todoru je rodila tri sina, Miloša, Jovana i Jevrema. I baš će taj, najstariji Baba Višnjin sin iz drugog braka podići Durgi srpski ustanak i upisati se u srpsku istoriju kao jedan od najsposobnijih vođa srpskog naroda. Miloš je dobio ime po Todorovom dedi. Baba Višnja je po drugi put ostala udovica kada joj je najmlađi sin Jevrem imao samo dve godine. Na poziv sinova iz prvog braka Baba Višnja se seli u Brusnicu, a sa sobom vodi i sinove iz drugog braka, koji usvajaju prezime svoje polubraće- Obrenović, na koje dodaju i svoje- Todorović. Starija polubraća bavila su se trgovinom stokom, sve do Prvog srpskog ustanka, a u posao su uveli i najstarijeg polubrata Miloša. Rudnički, požeški i užički vojvoda Milan Obrenović bio je jedan od pokretača i vođa narodnog ustanka 1804. godine. Mladi Miloš je, zajedno sa njim, učestvovao u brojnim bojevima, čak je bio i teško ranjen. Zbog pokazane hrabrosti, vožd Karađorđe dao mu je na upravu i odbranu Užičku nahiju i tako je Miloš i posle propasti Prvog srpskog ustanka bio jedan od istaknutijih vojvoda u Srbiji. Otprilike dve godine posle ugušenog Prvog, Miloš je pokrenuo Drugi srpski ustanak, popevši se na kamen sa zastavom u ruci i viknušvi ono čuveno: “Evo mene, eto vas, rat Turcima”. Baba Višnja nije dočekala oslobođenje Srbije od Turaka. Preminula je 1817. godine 18. juna, a sahranjena je u dvorištu manastira Vraćevšnica kod Gornjeg Milanovca, koji je ime dobio po njenom sinu vojvodi Milanu. Spomenik joj je podignut u Gornjoj Trepči 2016. godine. Po Baba Višnji nazvana je i jedna ulica na Vračeru- Baba Višnjina ulica, a taj naziv prisutan je još os 1900. godine. |
Autoru: | Senka [ 18 Nov 2017, 23:12 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
I to je (bio) Balkan: Zaljubljen u prvu Koštanu Zorka Todosić, prva velika, a tajna ljubav Vojislava Ilića, začetnika srpske moderne poezije, bila je jedna od najvećih umetnica beogradskog pozorišta. Velika ljubav Voje Ilića: Zorka Todosić Naravno, posle Milke Grgurove i Vele Nigrinove. Potekla je iz poznate umetničke loze Popovića, koja je dala dvadesetak glumaca. Oni su jedno vreme sačinjavali polovinu trupe Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zorka je bila kći glumačkog para Ljubice i Dimitrija Kolarovića. Na pozornicu Narodnog pozorišta u Beogradu stupila je već u četvrtoj godini, a do sedamnaeste je već bila slavna. Ali, tada su je udali za jednog udovca, bankarskog činovnika u Zemunu. Već u drugoj godini braka Zorka je saznala da je njen muž neizlečivo bolestan. Negovala ga je dok nije umro, a onda se 1887. vratila se na scenu i vrlo brzo postala miljenica publike. Uspešno je tumačila glavne uloge, tragične i komične, i to u najboljim komadima. Nadahnuto Zorka igra mazne šiparice, stidljive naivke, uobražene kaćiperke, pakosne spletkašice, tvrdoglave goropadnice. A kada se zavesa spusti, plenila je sve oko sebe ženstvenošću i glasom izražajnim i toplim, skrivajući u sebi nešto vragolasto. U nju bila zaljubljena čitava armija obožavalaca, a posebno muzičar Šarm, pevač i glumac Daskašev, i, naravno, Vojislav Ilić. Zorka Todosić je važila i za prvoklasnu opersku pevačicu, pa je postala prva Koštana iz čuvenog dela Borisava Stankovića. Glumila je svim srcem i dušom, tako da se isprva i nije zapažalo šta je bila njena uloga, a šta pravo ludilo koje je počelo da je obuzima. Nije prestajala da igra ni kada joj se um pomračio. Kada to više nije mogla na pozornici, gde god je stigla, kazivala je, bez greške, čitave strance svojih uloga. Smrt ju je 1936. godine spasla muka, od kojih je najgora bila potpuni zaborav publike. vestionline |
Autoru: | Astra [ 01 Jan 2019, 22:40 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
NEVEROVATNA ŽIVOTNA PRIČA JELISAVETE NAČIĆ Bila je prva žena arhitekta u Srbiji, a svi su je odbacili kada se u logoru UDALA ZA ALBANCA „Biografija Jelisavete Načić je biografija pred kojom čovek mora potpuno da zanemi iz strahopoštovanja i divljenja jer se ona usudila da uradi nedopustivo: da zavoli Albanca. Ona je stradala isključivo zbog toga što je do kraja života ostala odana i dosledna svojoj ljubavi“. Ovim rečima istoričar Dejan Ristić sumirao je svoj osvrt na život prve žene arhitekte u Srbiji, kao jedan od učesnika na promociji knjige „Jelisaveta Načić“ Nataše Marković (Plavi jahač, 2018). Ristić nas je podsetio da je Jelisaveta rođena 1878. u Beogradu, „iste godine kada je njena domovina stekla nezavisnost, a mi, na izmaku ove, niti smo obeležili 140 godina od rođenja Jelisavete Načić niti 140 godina nezavisnosti sopstvene domovine“. PRVA ŽENA U VLADI Rođena je u uglednoj cincarskoj porodici trgovca, kao jedno od 13 dece od kojih je samo troje stupilo u zrelu dob. Kada je završila srednju školu, njeni roditelji su smatrali da je to dovoljno, ali Jelisaveta je bila rešena da nastavi školovanje i finansira ga novcem od miraza. Bila je prva generacija studenata arhitekture u Beogradu na novootvorenom Tehničkom fakultetu. Diplomirala je 1900. u grupi sa još četiri mladića. Već sledeće, 1901, dobila je prvi posao u Ministarstvu građevina, kao prva žena u Vladi Srbije. Da bi dobila posao za stalno, morala je da dostavi potvrdu o služenju vojnog roka. Glatko su je odbili. Preuzela ju je Uprava grada Beograda, jer na lokalu nije važio Zakon o vojnom roku. Jedan od prvih projekata bilo je stepenište na Malom Kalemegdanu, preko puta francuske ambasade. Veliku slavu stekla je 1903. kada je dobila treću nagradu na konkursu za projekat grobne crkve Karađorđevića na Oplencu. Iako nije pobedila, to ju je katapultiralo u svet naše arhitekture i varoški život. Nastavila je da projektuje do 1914, mahom u Beogradu. Među značajnijim objektima su kuća Božidara Krstića (1904) na uglu Šafarikove i Đure Daničića, kuća Marka Markovića (1904) na uglu Jovanove i Kapetan-Mišine, OŠ „Kralj Petar I“ kod Saborne crkve (1906), kuća Zorke Arsenijević (1907) u Lominoj 46, Blok radničkih stanova (prvi deo izgrađen 1910/11, drugi 1924) između Venizelosove, Komnen Barjaktara, Senjanina Ive i Herceg Stjepana, Bolnica za tuberkulozne na Vračaru (1912), uništena u bombardovanju u Prvom svetskom ratu, Crkva Aleksandra Nevskog (1912) u Dušanovoj, Crkva Arhangela Mihaila u Štimlju (1912-13)... Autorka Nataša Marković nazvala je svoju knjigu „Jelisaveta Načić - Žena koja me uznemirava“. Terazije Jelisavete Načić PROJEKTOVALA CRKVE - Uznemirio me je susret sa njenim kućama. Znate li ženu arhitektu koja je projektovala crkve? Ja ne znam. Proletela je srpskom arhitekturom kao blistavi meteor. Za samo 16 godina rada ostavila je značajnu zaostavštinu. Škola „Kralj Petar Prvi“ i danas deluje raskošno, njene barokne stepenice od zelenog ripanjskog kamena bile su stepenice mog detinjstva... Kalemegdan koji je uređivala između dva svetska rata bio je najotmenije beogradsko šetalište, pa Terazije, te decentne ženske kreacije u cveću... Godinama sam stanovala u tom kraju. Porazila me je činjenica da ništa nisam znala o toj darovitoj, zanimljivoj, hrabroj ženi koja je živela i stvarala tu kraj mene, samo pre sto godina. Na internetu sam pronašla nekoliko tekstova i jednu malu fotografiju, to me je izluđivalo - otkriva Nataša Marković za „Blic“ svoje motive da napiše prvu knjigu posvećenu Jelisaveti. Poslednji, neizveden Načićkin projekat, koji će suštinski obeležiti njen životni put, jeste projekat rekonstrukcije Trga Terazije. Gradske vlasti su angažovale Jelisavetu i Ivana Meštrovića. Jelisaveta je zamislila fontanu na sredini sa Meštrovićevim „Pobednikom“ kao i trijumfalnu kapiju u čast pobede srpske vojske u I i II balkanskom ratu i na njoj epitaf „Još uvek svi Srbi nisu slobodni“. Upravo taj epitaf koštao ju je slobode i obeležio njen život do smrti. Ubrzo po okupaciji Beograda, oktobra 1915, uhapšena je i internirana u logor za intelektualnu elitu Nežider, danas na austrijskoj strani granice sa Mađarskom. Sa Jelisavetom je tamo boravilo oko 15.000 intelektualaca iz Evrope, među njima i Milutin Milanković i Geca Kon. Tamo je upoznala i Luku Lukaja, Albanca rimokatolika. Zaljubila se i udala za njega u logoru, a 1917. rodila ćerku Luciju. Lukaj je bio jedan od vrhunskih albanskih intelektualaca iz jedne od najuglednijih i najimućnijih albanskih porodica, izuzetno prosrpski orijentisan. Jelisaveta Načić - barokne stepenice preko puta Kalemegdana ZABRANJENA LJUBAV Nakon oslobođenja vratili su se u Beograd. „Nju prvo odbacuje njena majka, članovi porodice, potom čitav Beograd, zbog toga što se usudila da se uda za Albanca. Odlaze u Skadar na njegovo imanje, ali tamo on biva odbačen zbog toga što se oženio Srpkinjom. Ubrzo izbija veliki antiitalijanski ustanak u Albaniji. Njih dvoje s puškom u ruci brane Albaniju od Italijana. Ustanak je završen neuspešno i budući da više nisu mogli da žive ni u Srbiji ni u Albaniji, 1923. opredeljuju se da sviju porodično gnezdo u uvek multikulturalnom i multikonfesionalnom Dubrovniku“, veli Ristić. Jelisaveta više nikad neće projektovati, ali znamo da je zadržala svoj arhitektonski pečat. Luka Lukaj umire 1947, Jelisaveta 1955. Oboje počivaju na Boninovu, drevnom dubrovačkom groblju: on u rimokatoličkom, ona u pravoslavnom delu. „Bila je potpuno prokažena i odbačena još za života. Kažnjena i zaboravljena od 1918. Izbrisana iz sećanja, javnog života, potpuno izbačena iz naše kulture, naše istorije, naše umetnosti. To je biografija pred kojom čovek mora da zanemi iz strahopoštovanja i divljenja jer se ona usudila da uradi ono što je nedopustivo, a to je da zavoli Albanca. Ona je stradala isključivo zbog toga što je do kraja života ostala odana, dosledna svojoj ljubavi i detetu, kasnije unuci i potomcima. I to joj nikada nismo oprostili ili makar nismo do sada. U stručnim krugovima Jelisaveta nije zaboravljena. Ona pripada panteonu ženskih velikana među Srbima. Ovo je momenat kada moramo da se prenemo, da se pogledamo u sebe i zapitamo se zašto smo mi tu ženu toliko kaznili, zašto joj nismo oprostili ljubav, kada je ona celog života slavila ljubav, lepotu, slobodu, žensko u ovom svetu koji je toliko muški. Njoj ovo nije potrebno. Potrebno je nama. Kao čin katarze i prema njoj i prema drugim velikim ženama koje smo izbrisali iz sopstvene istorije“, poručio je Ristić. Fotografija iz 1904. Na slici Jelisaveta, brat Jovan i starija sestra POSMRTNI OSTACI On je zaključio da nas Jelisavetina priča uči da treba slaviti život i ljubav, da ne treba pristajati ni na kakve stereotipe i ni na šta što ograničava bilo koga od nas u onome što suštinski jesmo: ljudi. „Jelisaveta je pokazala neverovatnu hrabrost, doslednost i vreme je da joj kažemo ‘izvini, oprosti’, da obeležimo objekte koje je gradila time što ćemo staviti skromnu spomen-ploču na svaki ili što ćemo joj podići spomenik ili, ako bi porodica to dozvolila, izvršimo prenos Lukinih i njenih posmrtnih ostataka u Aleju velikana na Novom groblju u Beogradu. Oni svedoče o tome da ljubav, kultura, umetnost i nauka ne poznaju granice, brišu ih pred sobom i svedoče da istorijska susretanja Srba i Albanaca kroz vekove ne moraju uvek da budu kakva su najčešće, već ovakva kakva su primer oni nama dali. Vreme je da je vratimo u Beograd i Srbiju na sve moguće načine, i simbolične i one stvarne“, rekao je Ristić na kraju dirljivog izlaganja. Nataša Marković ističe da je ovom knjigom samo izbrisala prašinu i paučinu sa njenog imena. - Ne može se pisati istorija Srbije bez ženskih glasova... To je priča o drugom. To je alternativna istorija Srbije. To je porodična srebrnina sa ženskog kontinenta Srbije. Najveće heroine Prvog svetskog rata: Milunka Savić, Flora Sends, Nadežda Petrović, Jelisaveta Načić, Ledi Pedžet, dobile su prve knjige tek posle sto godina. U testamentarnoj poruci, na samrti u Londonu, velika humanitarka Ledi Pedžet (o kojoj sam takođe objavila knjigu) izjavila je: „Ako me svi zaborave, to mi je svejedno. Samo da me moji Srbi ne zaborave...“. Srbi su zaboravili i Ledi Pedžet i druge svoje heroine. Početkom sedamdesetih godina 20. veka, kao mlada novinarka u jednoj beogradskoj kafani upoznala sam čuvenu Milunku Savić, kojoj se divio ceo svet, kako čisti klozete... Tu scenu nikad nisam zaboravila - ističe Nataša Marković. Luka Lukaj JEDINI POTOMAK Promociji knjige je prisustvovala i Ana Rundo Mitić, istoričarka umetnosti, novinarka i praunuka Jelisavete Načić, njen jedini potomak. - Lično nisam poznavala Jelisavetu, ali sam slušala brojne priče od mame (Martine) i none (Lucije). Obe su živele u Dubrovniku i ja sam leta provodila tamo. Prabaka je čuvala moju mamu dok je bila mala i mama ju je obožavala. Imala je devet godina kada je Jelisaveta umrla. Te priče su lične i nemaju veze s ovom istorijsko-umetničkom stranom koje sam postala svesna tek kasnije na studijama istorije umetnosti. Kao mlađa nisam shvatala njenu veličinu ni kao žene ni kao profesionalca. Mislim da je svako zadivljen jednom takvom biografijom i prosto je neverovatno da u meni teče njena krv - kazala je Ana Rundo za „Blic“. Jelisaveta je živela udobno u kući u srcu Starog grada na Bunićevoj poljani u Dubrovniku. - Luka Lukaj je bio fenomenalni tip koji ju je obezbedio, nisu teško živeli. Ali, koliko ja znam iz priče moje porodice, Jelisavetu je jako bolelo što nikada nije dobila penziju i samim tim bila nepriznata - otkriva nam Ana. Jelisavetina ćerka Lucija bila je „fascinantna žena“ koja je završila prava, govorila pet jezika i bila direktorka „Kompasa“. - Moj deda (Martin Bašić) bio je direktor hotelsko-turističkog preduzeća „Dubrovnik“, tako da je baka nasledila neke Jelisavetine gene, opet je pronašla muškarca koji je bio vrlo interesantan. Moja mama je bila neuropsihijatar. Interesantno je da smo sve ženska deca. Prabaka je imala nonu, nona je imala mamu, mama mene, a ja Miju - priča Ana. Pitamo je šta misli o predlogu Dejana Ristića da se posmrtni ostaci Jelisavete i Luke prenesu u Beograd. - Nisam sigurna. Ne verujem da postoje šanse da se to realizuje. To je samo njegova lepa ideja. Kad bi predlog bio stvaran, onda bih mogla da razmišljam, ali zasad nema razloga da se bavim time - poručila je Jelisavetina praunuka. Romansa sa Meštrovićem? U knjizi se spominje navodna romansa između Jelisavete i četiri godine mlađeg vajara Ivana Meštrovića (tada oženjenog ali, kako se pričalo, „sklonog vanbračnim vezama“). Autorka Nataša Marković za „Blic“ kaže da je o tome naišla samo u tragovima, u odjecima čaršijskih priča. - Ne treba zaboraviti da je Meštrović radio sa Jelisavetom na uređenju Terazija 1913, godinu dana živeo u Beogradu. Skice za „Pobednika“ vajao je u fiskulturnoj sali škole „Kralj Petar I“, gde je Jelisaveta imala svoj atelje. Aleksandar Karađorđević je bio jedan od njegovih najvećih mecena. Jednom prilikom mu je zamerio što se nije preselio u Beograd, kao što je i obećao, rečima: „Vi ne volite Beograd“. Meštrović mu je odgovorio: „Ne može se reći da ja ne volim Beograd, ali ne volim beogradsku čaršiju“. Srešće se Jelisaveta i Ivan kasnije i u Dubrovniku... blic |
Autoru: | Senka [ 16 Feb 2019, 15:02 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
Prva dama s kamerom Postavka o Mariji Mari Rosandić, supruzi vajara Tome Rosandića Marija Rosandić AUTORSKI istraživački projekat istoričarke umetnosti Milene Marjanović, posvećen našoj prvoj školovanoj fotografikinji - Mariji Mari Rosandić (1883-1954), biće predstavljen u četvrtak na izložbi u Galerije Artget. Iako je bila i supruga velikog vajara Tome Rosandića (autora skulpture "Igrali se konji vrani i sa njima div junaci"), koja se nalazi ispred Narodne skupštine Srbije, danas se o njoj i o njenom radu zna veoma malo. Rođena u Rumi kao Marija Mara Bogdanović, bila je stručni saradnik prvog srpskog foto-časopisa "Fotografski pregled", osnivač prvog foto-kluba, Beogradskog foto-kluba (1928) i prva žena član Upravnog odbora, kao i jedna od prvih školovanih fotografkinja na Balkanu. Osim toga, imala je svoj foto-atelje, najpre u Zagrebu, a zatim ih je nekoliko promenila i u Beogradu. Deo njenog opusa čine znalački snimci radova njenog supruga Tome Rosandića, a u periodu između dva svetska rata portretisala je i beogradsku elitu. Bila je bliska i sa kraljevskom porodicom, kao njihov prijatelj ali i umetnica koju su veoma poštovali. Na izložbi u Artgetu biće predstavljena mnoga njena dela iz muzejskih, ali i privatnih kolekcija u Beogradu i Zagrebu. Foto Z. Jovanović IZLOŽBE UZ izložbu u Artgetu, februarsku postavke KCB-a, čini i prostorna postavka Vortex umetnice Jelene Trajković Popivoda u Likovnoj galeriji, kao "Znakovi" Fatluma Dočija iz Skadra, u "Podrumu". vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 17 Feb 2019, 15:19 ] |
Tema posta: | Re: Zaboravljene žene Srbije |
MARIJA ROSANDIĆ: Rumljanka čije ime su nadživele njene fotografije Ime Marije Mare Rosandić možda nije naročito poznato, ali od 14. februara u Galeriji Artget javnost će dobiti priliku da ga zapamti. U pitanju je prva školovana fotografkinja kod nas, kojoj će biti posvećena nova izlagačka sezona Artgeta prema koncepciji umetničke direktorke Milene Marjanović. Marija Mara Rosandić, rođena Bogdanović (Ruma, 1883 ̶ Beograd, 1954), prva je srpska školovana fotografkinja i jedna od prvih školovanih fotografkinja na Balkanu. Rođena je u bogatoj i uglednoj porodici u Rumi. Govorila je nekoliko jezika i imala osnovno muzičko obrazovanje, a obrazovanje iz umetničke fotografije je stekla u Minhenu. Bila je stručni saradnik prvog srpskog foto-časopisa Fotografski pregled, osnivač prvog foto-kluba kod nas, 1928. godine – Beogradskog foto-kluba – i jedina i prva žena član Upravnog odbora. Osim toga, imala je svoj foto-atelje, najpre u Zagrebu, a zatim je nekoliko promenila i u Beogradu. Bez obzira na pomenute podatke, njen lik i delo nisu poznati široj javnosti, iako je bila i supruga velikog vajara Tome Rosandića, autora skulpture „Igrali se konji vrani i sa njima div junaci“ (1939), koja se nalazi ispred Narodne skupštine Srbije. Mara je gotovo sva njegova dela znalački snimila, a fotografski portretisala i beogradsku elitu posle Prvog svetskog rata, u vreme kada su scenom zračili Crnjanski, Vojnović, Krakov, Žanka, kraljevska porodica, kao njihov prijatelj ali i umetnica koju su veoma poštovali. Izložba u Galeriji Artget doneće mnoga dela iz brojnih muzejskih i privatnih kolekcija u Beogradu i Zagrebu. mitrovica.info |
Stranica 3 od 3 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |