Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 09:18


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 15:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Otkrivena sveska-spomenar Vuke Velimirović

Sveska-spomenar prve srpske vajarke(1): Putujući svetom u mnogim zemljama ostavila istinska remek-dela i stekla veliki ugled i slavu

Slika
Vuka Velimirović u svom ateljeu

NA pariskom Salonu nezavisnih 1929. "kvalitet je nadmašio kvantitet". Kritičar "Figaroa" je konstatovao: "Ne bih podsećao na briljantnu karijeru Vuke Velimirović, ove izuzetne umetnice čije veličanstveno delo, da pomenem samo 'Enigmu', 'Sudbinu', 'Medicinu' - moji čitaoci već poznaju. Na Salonu ona je izložila portrete brata Velje i poznatog književnika Rene Gloca. Moćna izražajnost i šarm koji zadivljuju gledaoca uvrstili su je u najznačajnije skulptore današnjice(!). Putujući svetom ona je u mnogim zemljama ostavila istinska remek-



-dela, ali - hteli bismo da Francuska bude privilegovana u čuvanju te zaostavštine, tragova njene besmrtne umetnosti..."

Deset godina po dolasku u Pariz Vuka Velimirović je već obišla pola Evrope i stekla ugled i slavu na celom Starom kontinentu. danas se o ovoj nekada svetskoj zvezdi likovne scene u Srbiji ništa ne zna. Njeno ime iz tame zaborava sinulo je tek pre nekoliko godina, kada su otkrivena pisma koja joj je na parisku adresu slao Uroš Predić.

Da jedna raskupusana sveska na 140 strana, sa isečcima iz novina i fotografijama skulptura nije slučajno dopala u ruke Nikoli Mandariću, predsedniku "Panonstarsa", udruženja umetnika svih opcija i stvaralaca sa hendikepom iz Stare Pazove, do nas ne bi došao ovaj "panagirik" našoj zaboravljenoj, prvoj srpskoj vajarki Vuki Velimirović (1888-1965).

SLUČAJNA OTKRIĆA
NjEGOVO veličanstvo slučaj, u poslednjih par godina nam je otkrilo niz nepoznanica iz sopstvene kulture, rasvetlilo ono što smo slutili, ukazalo na veze poznatih za koje nismo znali... Konačno je tako otkrivena "Kolektanea" Eriha Šlomovića, koja se tokom prethodnih decenija bila preselila u legendu. Otkrivena je mapa lascivnih, erotskih akvarela Peđe Milosavljevića, pisma Uroša Predića lepoj vajarki Vuki Velimirović, pre nekoliko dana i sveska u kojoj je Velimirovićava lepila isečke iz novina koje se tiču njenog dela i fotografije skulptura kojima je posvetila život.
Njemu je svesku, kako kaže, donela majka njegovog prijatelja. Kupio ju je, a onda je iz oskudnog teksta na srpskom shvatio da se radi o važnoj umetnici, mada za nju, kao i niz školovanih istoričara umetnosti - nikad nije čuo. Na ćirilici nema puno isečaka, a oni koji se pojavljuju zapravo prenose hvale francuske štampe vajarki, koja pomno prati njene nastupe na izložbama u Parizu, gde je živela i radila od 1918. godine.

Ovaj radni "spomenar", mada donosi tekstove nastale između dva svetska rata i fotografije tada nastalih dela, "režiran" je u svesci "lipa mil" proizvedenoj u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. To i objašnjava što uz niz tekstova nema datuma. Uz mnoge ni naslova novina, pisaca teksta... Opet na nekim stranama, sasvim zapanjujuće, Vuka je isecala iz novina samo svoje ime i prezime i tada upisivala datume! U vreme stvaralaštva i slave izgleda nije mnogo marila za "pres kliping", niti za privatni arhiv. Imala je pune ruke posla, bila je slavna, porudžbine su se nizale jedna za drugom ne samo u Francuskoj već su je vodile u Španiju, Tursku...

Po dolasku u Pariz 1918. ona radi u ateljeu čuvenog Antoana Burdela, koji je potom uvodi na Bozar. Kod Burdela su učili mnogi srpski umetnici, između ostalih i Sreten Stojanović, a veliki majstor je zaista voleo mlade srpske umetnike, smatrajući ih izuzetnim talentima, o čemu je ostavio i pisane tragove. Dve godine kasnije Vuka nastavlja školovanje u Rimu i tada radi bistu-portret svetski proslavljenog baritona Mateasa Batistinija. Ujedinjeni: Batistinijeva slava, sjajan portret i vajarkina lepota pojavljuju se na fotografijama u evropskoj - najpre italijanskoj i francuskoj štampi, i to je prvi korak ka slavi "delije devojke", kako ju je Uroš Predić nazivao iz milošte.

Slika


"Briljantni talenat" Velimirovićeve je prvi put najavljen u italijanskim novinama, uz fotografije Batistinijeve biste uz koju pozira i putena vajarka. Po povratku u Pariz bogata i slavna klijentela se utrkuje ko će pre pozirati. Vuka portretiše bogatu rusku emigraciju, francusko plemstvo, književnike, političare. U Španiju odlazi da radi portrete markiza i visokih intelektualaca. Možda do puta po Orijentu ne bi ni došlo da nije otputovala u Tursku na poziv predsednika republika Kemal-paše Ataturka! I veliki reformator je poželeo da mu Vuka, tada već (i nakratko) grofica De la Martinijer, uradi portret. Usledila je i porudžbina za spomenik Turskoj Republici, ali - iz nama još uvek nepoznatih razloga - nije realizovana.

(Nastavlja se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 15:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Samo je otadžbina nije prepoznala

Ekskluzivno otkrivena sveska-spomenar prve srpske vajarke Vuke Belimirović (2). Umetnički put krčila je samostalno, a zemljacima se pridruživala kao već afirmisan, slavni umetnik

Slika

U STUDIJSKOM katalogu Muzeja savremene umetnosti o srpskoj skulpturi od 1900. do 1950. prva srpska vajarka Vuka Velimirović nije ni pomenuta. Jednostavno - ne postoji! Ali, slučajno otkrivena sveska, danas u vlasništvu Nikole Mandarića, sa isečcima uglavnom iz francuske štampe i fotografijama njenih skulptura delimično popunjava tu prazninu. Taj danas dragoceni meterijal nije hronološki sređen, datumi na isečcima često nedostaju, često nema ni imena autora teksta, kritičara, naziva novina... Reklo bi se, kad je vajarka isecala ono što će kasnije lepiti u svesku, nije ovom relevantnom materijalu poklanjala posebnu pažnju.


Logično. Bila je tražena i imala je pune ruke posla. Pripadala je kremu pariskog visokog društva. To se najlakše „čita“ po portretima koje je radila. U njenoj svesci nalazimo čuvenog baritona Mateasta Batistinija s kojim se „penje“ na naslovnice evropske štampe, pa industrijalce među kojima je i Đorđe Vajfert, diplomate, evropsko plemstvo, književnike, političare...

U svojoj otadžbini ova popovska ćerka crnogorskog porekla, rođena u Pirotu - nije ni u vreme slave, između dva svetska rata, bila prepoznata. Preciznije - u prestonici Kraljevine Jugoslavije njeno delo je uvažavala jedino porodica Veljković, zahvaljujući čemu je uradila četiri alegorijske skulpture i fasadnu dekoraciju za njihovu Vračarsku zadrugu. Veljkovići su već izgradili u dvorištu svoje porodične kuće Museo-paviljon u kom su čuvali odlivke pet Mikelanđelovih skulptura i nekoliko antičkih remek-dela. Koliko je Beograd u četvrtoj deceniji prošlog veka bio nesklon skulpturi svedoči i parodija poznatog pesnika Radeta Drainca na račun te kolekcije. Drainac ismeva čuvenog arheologa dr Miloja Vasića koji visoko vrednuje zbirku Veljkovića i pita se „zašto najzad“ taj „ekspert“ ne spominje „nešto i o skulpturama Vuke Velimirović“?

Delom nadrasla sredinu iz koje je potekla, ona možda i nije računala sa Srbijom kao terenom svoje afirmacije, ali u Parizu je uvek izlagala sa svojim zemljacima kao srpski i jugoslevenski skulptor.

MONUMENTALNOST
NA Zimskom salonu održanom u „Gran Paleu“ 1930. pariska kritika ističe „znatnu izražajnu snagu“ Vuke Velimirović, njenu sposobnost da „obuzda velike mase“ te „mušku jakost poteza i naklonost ka monumentalnom“. Te laskave ocene, koje se mogu naći i u isečcima Vukine sveske na frncuskom, domaćoj publici prenosi „Politika“ u tekstu potpisanom sa An. Gođevac.
U jednoj pariskoj galeriji će 1937. izlagati sa 20 jugoslovenskih umetnika koji publici „otkrivaju lepe osobine zemlje pesama i sunca“. I, „njihova dela se nameću odličnom tehnikom, poletom i snagom mladosti“, a sem „moćnih statua“ i „čistote oblika“ Vuke Velimirović kritičar ističe slike Vase Pomorišca, Peđe Milosavljevića i Ljubice Sokić. Ipak, iako je s njima izlagala, Vuka nije s njima drugovala, niti je oni ikad spominju u svojim sećanjima. Ministar prosvete Žan Zej, tada, obilazeći izložbu traži da se upozna sa Velimirovićevom. Ona je svoju karijeru i umetnički put započela samostalno, a zemljacima se pridruživala povremeno kao već afirmisana i slavni umetnik. Pa, ipak, Kraljevina je nikad nije uvrstila u svoje zvanične „reprezentacije“.

Vuka se i ranije - 1932. u Galeriji „Žorž Peti“ pridružila jugoslovenskim umetnicima. Gistav Kan u „Kotidjenu“ ističe da je izložba dvostruko zanimljiva - mladi jugoslovenski umetnici su prekinuli veze sa Minhenom, Bečom i Venecijom i svedoče o značajnom umetničkom elanu jedne nacije:

„Jugoslovenski narod poseduje nesporan umetnički dar koji nalazimo u veličanstvenoj epskoj poeziji, čeznutljivim napevima, vezu i narodnim nošnjama koje izražavaju prefinjen ukus i začuđujući osećaj za boje!“

Slika

Kan konstatuje „da te umetničke crte nalazimo u punom zamahu u delima jugoslovenskih umetnika koji, iako su pretrpeli uticaje različitih škola - ne gube na originalnosti i senzibilitetu podneblja s kog potiču“. A, za Vuku Velimirović konstatuje da je „skulptor i filozof koji ume da izrazi svoje ideje“.

Kako autor teksta „Savremeni umetnici“ primećuje 1930. Vuka Velimirović je „otkad izlaže u Parizu“ sebi napravila ime:
„Zauzela je značajno mesto u savremenoj skulpturi. Pokazla je svoju širinu. Njene izvanredne skulpture svedoče o njenom zadivljujućem daru i osobenom izrazu...“.


RAZREŠENA ENIGMA

SVESKA otkriva i ono što je doskora bila enigma. Naime, iz pisama Uroša Predića Vuki, koje je otkupio pančevački arhiv, saznali smo da je vajarka bila opsednuta idejom da izvaja seriju skulptura velikih i značajnih žena iz srpske istorije, a stari ju je slikar bodrio i ohrabrivao da se upusti u taj „značajan poduhvat“. Nepoznanica je delimično rešena: u svesci su fotografije njenih bisti Jelene Anžujske, Jerine, Majke Jugovića.


(U sredu: Muška ruka fatalne lepotice)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 15:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Muška ruka fatalne žene

Ekskluzivno: Otkrivena sveska-spomenar prve srpske vajarke Vuke Velimirović (3). Bila je udata za grofa de la Martinijera, ali se razvela zbog „njegovih perverznih zahteva“

Slika
Vuka Velimirović i Tagore

PISMA Uroša Predića Vuki Velimirović, koja je otkupio pančevački arhiv, skrenula su pažnju i na postojanje, u svom vremenu značajne i ugledne, a danas zaboravljene umetnice. Ali, i na njenu lepotu: „Ja sam vas u sebi nazvao delija-devojkom, od prvog časa kad sam vas ugledao, stasitu i pravu kao jela...“ U depou zrenjaninskog Narodnog muzeja, gde se čuva legat velikog slikara, kitnjasta pozivnica na svečanost povodom veridbe gospođice Velimirović za grofa Lisjena de la Martinijera posebno skreće pažnju. Stari je majstor olovkom na njoj zapisao: „Razveli se zbog njegovih perverznih zahteva od žene.“



Ali, da li su se uopšte i venčali ili su se razišli tokom vereničkog staža? Novootkrivena sveska indirektno, ali nedvosmisleno, potvrđuje da je brak bio sklopljen. Francuska dnevna štampa i periodika, pišući o Vukinom delu 1929. i 1930. predstavlja je kao Velimirović groficu od De la Martinijera.

Stasita Srpkinja nije bila samo cenjena umetnica. Njena putena lepota je bila magnetne snage. Omiljena gošća na otmenim prijemima i vrtnim zabavama u svoju svesku ne unosi ništa što se tiče privatnog života. Tek iz „druge ruke“ otkrivamo ono što se može naslutiti!

Dok kritičari, poput autora iz lista „Poslednje novosti“, hvale njenu „mušku ruku“, snagu izraza, autentičnost, sklonost monumentalnoj formi, naša popularna spisateljica Milica Jakovljević se divi vajarkinoj lepoti. Zahvaljujući Vukinoj svesci sačuvan je isečak iz „Politike“ sa pričom o „srpskoj skulptorki - gđi Vuki Velimirović grofici de la Martinijer“. Mir Jam najpre zapaža Vukine „čudne oči, poluzatvorene, pune snova...“, dok se „ispod njenog dleta pojavljuju mišići, klasične forme, večna lepota čovečjeg tela...“.

Verovali ili ne, ali Komove u Crnoj Gori, sa kojih vodi poreklo porodica

Velimirović, pohodio je i poznati indijski pesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost Rabindranat Tagore (1861-1941) daleke 1936. godine. Prema nekim nedokazanim pričama, upravo zbog naklonosti prema Vuki. Naime, čuveni pesnik je navodno bio čak i zaljubljen u ćerku poznatog prote Miloša Velimirovića, autora prvog crnogorskog romana „Paćenik“, rodom iz sela Kralje kod Andrijevice.

Slika

Uprkos velikoj razlici u godinama, Vuka i Tagore su se, prema tekstovima koji su se pojavljivali u crnogorskoj šatmpi „strasno voljeli“. Pominju se i izvesna Tagorina pisma lepoj Vuki, u kojima postoje čak eksplicitne izjave ljubavi: „ispunila si mi život radošću..., „probdio sam svu noć, a moje oči otežale su od sna „..., „moje srce ptica iz daljine, našlo je svoje nebo u tvojim očima“.

APOSTOL I MISTIČAR

U TEKSTU „Uspomena na Germanovu“ Vuka Velimirović već u zrelim godinama, negde u vrme Drugog svetskog rata kad se sklonila u Beograd, evocira pariske salone i elitna okupljanja između dva svetska rata. Improvizuje, ili se priseća dijaloga. Ali na jednom od skupova, u salonu kod Germanove, Tagore tvrdi: „Evropa polako gubi tle pod nogama, i materijalna borba među Evropljanima dobija sve više izražaja, duhovna ravnoteža se gubi i uskoro će u njoj nastati haos...“. Celo društvo ućuta, piše Vuka, i obrati pažnju na besednika kome je glas postajao nešto jači: „Imali smo pred sobom pravog apostola, istočnjačkog mističara, pesnika Rabindranta Tagoru.“
Otkud Tagore? Da li je njihovo poznanstvo „crnogorska fikcija“ koja hoće da reklamira Komove? Ni reči o Tagori nema ni u prepisci sa Predićem. Ali, moguće je da mu pesnika Vuka nije ni pominjala. Nema tragova koji bi ukazivali da je skulptorka vajala Tagorin portret. Postavlja se i pitanje da li su se uopšte i poznavali?

Opet je sveska ta koja pruža delimičan odgovor na ovu zapitanost. Izvesno je da su se ne samo poznavali, nego i družili u salonu Marije Germanove, članice Hudožestvenog teatra - negde na obodu Bulonjsknje šume. To potvrđuje „Politikin“ podlistak „Žena i porodica“ iz 1964. Ali, više o tom elitnom krugu saznajemo iz rubrike „Uspomene“ koju potpisuje sama vajarka.

U salonu se skupljalo društvo iz svih krajeva sveta, kao što je to bilo uobičajeno svake nedelje:

„U prostranoj odaji, koja je bila neka vrsta umetničkog ateljea (ceo jedan zid je u staklu) okupljeni oko velikog starinskog stola, čije je abonosovo drvo preturilo starost jednog veka, domaćica je razlivala čaj i služila kolačima koje je sama spremila“.

Iz ovih objavljenih sećanja Vuke Velimirović, odnosno isečka zadenutog u „džep“ na zadnjim koricama sveske, saznajemo da se tu sretala sa „jednim lepim Indusom“ - Tagorom, Tatjanom Suhotin, najstarijom ćerkom Lava Tolstoja, Mukerdžijem, mladim indijskim piscem...


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 22:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Svetski putevi protine kćeri

Tragajući za delom i značajem nepravedno zaboravljene prve srpske vajarke Vuke Velimirović. Bratanica Ksenija Velimirović Jovanović čuva bistu, crteže i strip sa tetkinom posvetom

Slika

POSLE serije tekstova u našem listu, koji su donekle rasvetlili enigmu Vuke Velimirović, iz gotovo potpunog zaborava priču o prvoj srpskoj vajarki oživljavaju i njeni rođaci. „Novostima“ se ovih dana javila Ksenija Velimirović Jovanović, njena bratanica.



- Vuka je sa mnom rado pričala nasamo, nije volela da nas prekidaju. Jednom prilikom mi je rekla da je ljubav njegog života bio jedan Italijan. Možda je to bio operski pevač kog je portretisala, ali ne znam da li je bio oženjen i šta je stajalo na putu njihovoj zajedničkoj sreći. Verovatno bih i saznala da u sobu nije banula njena sestra Ljubica, kaže nam Ksenija Velimirović Jovanović, ćerka Vukinog brata Velje čiji je portret često izlagala na pariskim izložbama. Uostalom, kako saznajemo iz ove porodične priče, Velja je pre Drugog svetskog rata bio srpski diplomata u Parizu pa su brat i sestra bili gotovo u svakodnevnom kontaktu. Često su popodnevni čaj pili u otmenom kafeu koji su držala braća slavne balerine Isidore Dankan.



Zahvaljujući dobronamernosti Ksenije Velimirović Jovanović, njenim sećanjima i delu nasleđa koji se kod nje zatekao, slaže se mozaik koji nam približava značajnu i zaboravljenu srpsku vajarku.

U beogradskom stanu Vukine bratanice zatičemo bistu Ksenije kao devojčice, u fascikli mnoštvo crteža - portreta male Keti, kako joj je Vuka tepala. Svojoj mezimici crtala je i stripove sa posvetom „Mojoj Keti“. O bliskosti brata i sestre svedoče i plakete sa portretima Velje, koje je Vuka radila, ali i njegov savet sestri pre udaje!

- Brak tetke Vuke i grofa Lisjena de la Martinijera je u kući bio tabu tema. To se nije smelo ni pominjati, a kamoli nešto na tu temu raspredati. Ipak, majka mi je jednom rekla da se Velji Vukina ideja nije ni najmanje dopala. Odgovarao ju je i savetovao da Lisjen apsolutno nije čovek za nju, ali o čemu se tu radilo niko pouzdano ne može čak ni da nasluti. Izvesno je jedino da ga Vuka nije poslušala i da se udala - objašnjava nam sagovornica.

Slika

Saznajemo i niz podataka o porodici iz koje je ponikla Vuka, što je potom indirektno umnogome objašnjava. Otac, prota Miloš, je u bašti imao meteorološku stanicu, ali i bazen sa peskom gde su se deca igrala, čak i vratilo, jer je „u zdravom telu, zdrav duh“... Mlado pokolenje je vaspitano da voli Srbiju i da joj radom doprinosi, delom slavi.

- Moj otac Velja je pred Prvi svetski rat tek maturirao i radio kao učitelj u Kumanovu, da bi skupio pare za studije, ali je kao đak prešao Albaniju. Četvoro Vukine braće je prošlo Albaniju: Milorad, Milutin, Velimir i Aleksandar. Aleksandra - Sašu su Albanci ubili i pokrali. Uzeli su mu i odelo, a drugovi su ga našli mrtvog i golog - otkriva Ksenija Velimirović Jovanović.

Vukin brat Borislav je u to vreme bio direktor Pasterovog instituta u Harkovu i sve je u porodici pomagao. Ipak, iako ga je otac pozvao, nije došao u ratom zahvaćenu Srbiju („To je mog dedu silno razočaralo“). Ljubica je bila arhitekt, a Zorka je, kako je opisuje Ksenija, bila žrtva familije, i nije se udavala. Ostala je poznata kao prevodilac dela Turgenjeva, Čehova...

Na buvljoj pijaci pronađena pisma (bez koverti) velikog srpskog slikara Uroša Predića (1857-1953) ovoj prvoj srpskoj vajarki, kao i nedavno otkrivena sveska koja svedoči o visokom Vukinom rejtingu na evropskoj likovnoj sceni, uz ovo svedočenje njene rođake gradi sliku koja nedostaje kulturi Srbije. Niko od domaćih istoričara i teoretičara umetnosti nije valorizovao delo Velimirovićeve, nije ga stavljao u kontekst našeg likovnog stvaralaštva, mada je ona ovde započela svoju karijeru i javno bila prisutna - ako ničim drugim onda skulptorskim kompozicijama na Vračarskoj banci porodice Veljković, donedavno zdanju koje je koristila turska ambasada.


MOŠA PIJADE

POSLE Drugog svetskog rata Vuka je u Srbiji bila „demode“. Na nagovor porodice učestvovala je na jednom konkursu za spomenik pobednicima, ali nije prošla. Bila je, po rečima svoje bratanice - „spoljni momak“. Pokušavala je svojim vezama da spasi brata Milutina od streljanja, jer je bio osuđen zato što je kao lekar u Pirotu pomagao i pobednicima i poraženima.

Vuka je otišla kod Moše Pijade koji je s njom išao od 1911. u Umetničko zanatsku školu i „krio se iza Vukinih leđa, jer nije plaćao školarinu“. Moša je „stajao kao kip“ i tek kad je Vuka pala na kolena, obećao da će joj spasiti brata.



Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 22:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rukom zapisana hronika epohe

Tragajući za delom i značajem nepravedno zaboravljene prve srpske vajarke Vuke Velimirović (2). U domu primarijusa Sretena Popadića, Vukinog rođaka, jesu i dve verzije njene čuvene skulpture "Babakaj"

Slika

TAJNU kojom je vreme obavilo život i stvaralaštvo danas zaboravljene Vuke Velimirović, posle serije tekstova u "Novostima", razotkrivaju i rođaci prve srpske vajarke, potomci njenog brata i sestre. Posle Ksenije Velimirović Jovanović, vrata svoga doma otvorio nam je i primarijus Sreten Popadić, unuk Vukine sestre Ljubice Velimirović, udate Popadić.


U jednom tekstu objavljenom 1964, godinu dana pre skulptorkine smrti, osim njenog vajarskog opusa, pominje se i da je slikala, pisala pesme, priče, memoare... Da li je talentovana i širom Evrope slavljena umetnica u periodu između dva svetska rata zaista bila i uspešan slikar i pisac? Odgovore nalazimo uprvao u Popadićevom domu, koji liči na dobro uređenu biblioteku.

Prvo što pada u oči su tri njene skulpture. Od toga - dve verzije čuvenog "Babakaja" - jedna odlivena u bronzi, druga u patniranom gipsu... Ovo često pominjano i hvaljeno delo, nije bilo zabeleženo na do sada poznatim fotografijama njenih dela.

Tri skulpture, tri ženska akta, mnogo više govore u vajarkinom talentu nego portreti dominantni u njenom opusu. Raznovrsnost tema zastupljenih u njenom radu otkriva i album koji čuva Sreten Popadić. Iza korica na kojima je knjigovezac svojevremeno otisnuo zlatnim slovima "Album gđice Vuke Velimirović - skulpture", krije se stotinak fotografija. Osim portreta istaknutih ličnosti onoga doba, portreta sestara i braće i njihove dece, tu su i snimci mnogih alegorijskih figura, skica i maketa za spomenike... Album "zbori" o delima koja su najvećim delom uništena u njenom pariskom ateljeu tokom Drugog svetskog rata.

Na osnovu jednog ulja na platnu - "Porodični dom u Pirotu" kod Vukine bratanice Ksenije Jovanović i nekoliko radova u kući Sretena Popadića, među kojima su "Stari Crnogorac" i "Srpski ratnik", stiče se utisak i o njenom slikarskom umeću. Tu, međutim, ni traga nema od uticaja Marka Murata, koji joj je na Zanatsko- umetničkoj školi predavao slikarstvo. Ne naslućije se ni uzlet ostvaren u skulpturi. Međutim, stripovi koje je režirala i crtala za decu svojih sestara i braće, da su bili objavljeni u vreme nastanka, danas bi sigurno imali antologijsku vrednost!

Sačuvane sveske iz Vukinog detinjstva zaista ukazuju na njen svestrani talenat: crteži kuće u Pirotu, roditelja za stolom, dece u dvorištu. I, istina je - pisala je pesme. Sabrane su u jednoj svesci, zabeležene ćirilicom, i nikad objavljene. To su stihovi iz 1911. Upravo iz perioda kad je upisala Zanatsko-umetničku školu u Beogradu. Popadići su sačuvali i bajke koje je pisala mladom pokolenju svoje porodice. Njih je kucala na ćiriličnoj pisaćoj mašini, ali ni one nikad nisu objevljene.

Slika

U ovaj arhiv spada i ogromni, starinski foto

-album koji prati nastanak, širenje i prosperitet porodice Velimirović. Tu su i ukazi o postvaljenju Vukine majke, žene prote Miloša Velimirovića za učiteljicu u Leskovcu 1883.

Ono što je pripadalo samo Vuki "skriveno" je u jednoj fascikli, naslovljenoj "Moji prijatelji". Na fotografijama s prisnim posvetama su čuveni bas Šaljapin,pevačica i igračica Džozefina Beker, književnici, glumci i glumice, pa direktor Pasterovog instituta u Parizu, niz likova čija imena i posvete tek treba odgonetati.

Posebno je intrigantna fotografija i poduža posveta Afreda Pine, italijanskog vajara i Rodenovog studenta. Između ostalog, zapisao je "divi, rođenoj umetnici"... Možda se upravo iza tog imena krije "Italijan", Vukina "ljubav života", koju je svojevremeno negovestila mladoj nećakinji Kseniji. Pina, pet godina stariji od Vuke, u Pariz je došao posle Prvog svetskog rata, istovremeno kad i Vuka. Njegov atelje je bio na Monparnasu u neposrednoj blizini Burdelovog ateljea gde se ona školovala.

U kući Popadića se čuva i poveća Vukina sveska naslovljana "Uspomene iz mog života i moja sećanja iz prošlosti".



MANGUP-DETE

KOD nas su se održavali i običaji, a praznici se obožavali naročito. Kuća je bila otvorena gostima, namernicima i prijateljima. A svaki član porodice je imao i svoje društvo. Bilo je puno draži u toj domaćoj idili, i svim posetiocima prijatno u gostoljubivoj kući!

Svaka od nas sestara je imala svoj poseban svet mašte koji nas je krepio. Dva starija brata su bila na studijama u Moskvi i Petrogradu. Od njih smo dobijali vrlo lepa i interesantna pisma o svim događajima i novostima u nauci i umetnosti.

A ja, najmlađa od ženskih bila sam donekle mangup-dete, zapisala je Vuka Velimirović.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 23 Okt 2014, 23:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Našu Vuku još pamti Evropa

Istoričar umetnosti Gordana Krstić Faj u Parizu otkrila živo sećanje na prvu srpsku vajarku: Vukosava Velimirović uvrštena u značajne francuske i britanske biografske rečnike

Slika

IME prve srpske vajarke, Vukosave Vuke Velimirović, učenice slavnog Burdela, u Francuskoj, ali i drugim zapadnim zemljama, sačuvano je od zaborava i danas je dostupno stručnoj javnosti. Ovo za „Novosti“ otkriva istoričar umetnosti Gordana Krstić Faj, koja živi u Parizu, odakle su u periodu između dva svetska rata, na adresu našeg slavnog realističkog slikara Uroša Predića, stizala duga, prijateljska pisma.



Slučajno pronađen pre tri godine, upravo je deo te korespondencije posvedočio o tradicionalnom srpskom nemaru. Tragajući za, u našoj javnosti zaboravljenom i zanemarenom umetnicom, „Novosti“ su serijom testova uspele da donekle isprave nepravdu i otkriju uzbudljivu biografiju i vredan opus koji je Vuka Velimirović ostavila za sobom.

Ova priča zainteresovala je i Gordanu Krstić Faj, koja je traganje nastavila u Francuskoj.

- Pored toga što je njeno ime ušlo u britanska i američka izdanja „Rečnika zapadnih vajara u bronzi“, britanskog autora Džejmsa Mekeja, Vuka je uvrštena i u „Biografski rečnik vajara 1920-ih i 1930-ih godina“, francuskog autora Tijerija Roša, izdatog 2007. godine na francuskom jeziku - kaže naša sagovornica. - Francuska štampa je donosila osvrte na njen rad, u okviru prikaza izložbi na kojima je učestvovala u Parizu. Posvećen joj je i tekst na nekoliko strana, objavljen 1930. u časopisu „Mercure de Flandre“, koji je izlazio u Lilu, što je za naše umetnike onoga vremena u Francuskoj bilo prilično retko.

Slika

Inače, rečnik Džejmsa Mekeja obuhvata listu od 8.430 vajara koji su koristili tehniku livenja u bronzi, od 18. veka do 1960. godine. Ova knjiga na 414 stranica je pravi „klasik“ i merodavan izvor za doprinos skulptora u bronzi zapadnoj kulturi.

U Parizu je Gordana Krstić Faj pronašla i adrese na kojima je Vuka Velimirović stanovala. Reč je o otmenim zgradama, sa viskom najamninama, što indirektno govori i o njenom statusu, uspehu i afirmaciji na francuskoj i evropskoj likovnoj sceni.

Može se pretpostaviti da je njena materijalna situacija tada, u njenim ranim četrdesetim godinama života, bila stabilna i povoljna. Živela je udobno u lepom kvartu grada, a njene skulpture su 1931. koštale i do deset hiljada franaka.

Vukina poslednja pariska adresa je u ulici Olie. Nedaleko, u ulici Vožirar, nalazi se stanica metroa, deo linije broj 12, kojom je Vuka jednostavno i brzo mogla da stigne na Monparnas, najvažniji deo grada za umetnike sa svih meridijana. Otvorena 1910, ova linija je, inače, odigrala važnu ulogu u povezivanju umetnika sa Monmartra i Monparnasa.


Nedaleko se (na kraju ulice Vožirar, pa preko puta) nalazi i Pariski sajam, danas najveći francuski izložbeni prostor, čija izgradnja je početa 1923. godine.
Isprva nije živela na Monparnasu, kome su težili svi umetnici. Kada se tamo naselila, bila je na samo nekoliko minuta hoda od ateljea i nekadašnjeg stana vajara Burdela, njenog prvog pariskog učitelja. Bivstvovanjem na Monparnasu, na simboličan način, „zatvorila je krug“ svog pariskog perioda.


Poslednja izlaganja Vuke Velimirović u Parizu su bila 1939. godine. Na Salonu nezavisnih je predstavila skulpturu Vukosave, žene Miloša Obilića, iz ciklusa srpskih žena vladarki. Iste godine je izlagala i sa svojim jugoslovenskim umetnicima, na izložbi u galeriji Berhajm Žen.
Krajem 1938. i početkom 1939. njeni radovi našli su se i na kolektivnoj postavci umetnika iz zemalja Male Antante, koja je obišla gradove srednje Evrope. U njenoj izlagačkoj delatnosti se u ovom periodu oseća ponovni polet.


Slika

ČUVENI PORTRET ADVOKATA SIROMAŠNIH

INTERESANTNO je pomenuti da je Vuka u Parizu uradila i bistu Mora Đaferija, slavnog pariskog advokata i političara. Bistu je prvi put izložila 1926. u galeriji Žorž Pti, sa još sedam svojih radova, među kojima su bile i biste Miroslava Spalajkovića, jugoslovenskog ministra u Parizu, i Đorđa Vajferta, beogradskog industrijalca. Đaferijevu bistu je Vuka u Parizu izlagala još nekoliko puta, tokom njenog pariskog boravka.

Moro Đaferi je bio markantna ličnost, jedan od najznačajnijih francuskih advokata između dva svetska rata. Angažovan i čovekoljubiv, bio je slavan u svoje vreme. Kolikog je traga ostavio govori i činjenica da jedan od pariskih trgova u Četrnaestom arondismanu nosi njegovo ime. Bio je izuzetan govornik. U sudnicama su se tiskali mnogobrojni građani i novinari da slušaju njegove odbrane, koje su nekada trajale i više časova. Pored toga, Moro Đaferi je postao poznat i kao branilac siromašnih. Podjednakim žarom je branio sve svoje klijente, bez obzira na njihov socijalni status. Bio je jedan od prvih koji su se protivili smrtnoj kazni. Antinacista od prvog momenta, otvoreno i odlučno je stao u odbranu Georgi Dimitrova, kada ga je Gering optužio za paljenje Rajhstaga 1933. Pošto mu nacisti nisu dozvolili da ode u Nemačku, Moro Đaferi je u Parizu organizovao javnu odbranu i tom prilikom Geringa javno verbalno osudio kao glavnog krivca za ovu aferu. Zbog toga je bio jedna od prvih francuskih ličnosti koje su nacisti tražili od 1940. godine.

Slika

UČITELj

KADA je stigla u „grad svetlosti i umetnosti“ posle Prvog svetskog rata, učila je kod Burdela, koji je o njenom talentu zapisao vrlo lepe i pohvalne reči. Pohađala je potom Akademiju „de la Grand Šomijer“ na Monparnasu, gde je Burdel takođe predavao. Usavršavala se na pariskoj Akademiji likovnih umetnosti, jednoj od najprestižnijih u svetu, kao i u Italiji.


GROFICA

AKO se sagleda ukupna pariska „avantura“ Vukosave Velimirović, može se zaključiti da je period od 1928-1932. bio najintenzivniji, kada je u pitanju njena izlagačka aktivnost. Izlagala je svake godine zaredom, a ponekad je imala i nekoliko izložbi godišnje. Da li je to period bračne sreće, kada je pominjana kao grofica de la Martinijer?


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 31 Jul 2015, 02:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zmaj i List su joj se divili, Laza Kostić komponovao stihove, a SRBIJA ZABORAVILA

Jedna od najvećih pijanistkinja 19. veka. Klavir je učila kod najboljih evropskih profesora, svirala je širom Starog kontinenta, a naša publika je ispraćala ovacijama.

Slika

'U veoma siromašnoj umetničkoj gradini srpskoj, pupi cvetak, koji svojim mirisom malo da neće nadmirisati sve svoje druge i drugove. To je Jovanka Stojkovićeva, mlada i lepa Srpkinja iz Temišvara. Učitelj Franc List izjavio je da je smatra prvom pijanistikinjom današnjega veka. Koliko nam godi takav glas o našoj dičnoj Srpkinji, toliko ćemo većma žaliti, ako uživanje u njenoj veštini za srpstvo bude zabranjeni plod.'

Ovako je o Jovanki Stojković, u novosadskom "Pozorištu", zapisao ugledni književnik i prevodilac Branko Mušicki. Da li je pogrešio? Ipak nije bila zabranjeni, ali vremenom je postala zaboravljeni "plod", pišu Novosti.

Jovanka je rođena 5. marta 1852. godine u Temišvaru. Bila je, kako je utvrdio pisac i istoričar Stevan Bugarski, vanbračno dete plemića Petra Stojkovića i trgovačke ćerke Joane Buhler. Nema mnogo pisanih tragova o njenom životu, pogotovo onom ranom, ali nam je zahvaljujući istraživačkim podvizima Stane Đurić Klajn približena veličina ove sjajne žene.

Studije klavira je završila kod uglednog češkog pijaniste Aleksandra Drajšoka, a potom kod Franca Lista, koji je primao samo najbolje od najboljih. O tome koliko je već prvog puta očarala našu publiku, muzikolog Aleksandar Vasić je iskazao rečima "Dvadesetogodišnja visoko školovana umetnica se pojavila na srpskom muzičkom nebu poput meteora u proleće 1872."

Te godine je osvojila koncertne dvorane Sombora, Beograda, Vršca, Pančeva, Subotice... Novosađani su je najviše zavoleli, a prikaz niza koncerata koje je održala objavio je u listu "Zastava" pesnik Jovan Jovanović Zmaj, koji ju je uzdizao do zvezda.

Tvoji prsti zboriće im srpski...

Oduševljenje ovom damom i njenom virtuoznošću za klavirom nisu krile mnoge ugledne ličnosti tog doba, među kojima su bili i pesnici Jovan Subotić i Laza Kostić. Posle jednog koncerta, Kostić je u dahu skovao stihove: "Ti ćeš poći, primiće te sva tuđina pusta, ali tvoji prsti zboriće im srpski. Ti ćeš poći, ali iz našeg sanka nikad, Janka...".
Jovankina sledeća stanica je bila Milano. Usavršavala se u Italiji, gde je dve godine školovala glas, jer je za pevanje bila vrlo nadarena. Držala je koncerte širom Evrope, u Pešti, Gracu, Beču, Londonu... Do 1878. godine srpska javnost je malo znala o Jovanki, ali se vratila u žižu, kada se u Novom Sadu udala za advokata i novinara Branka Jovanovića, sa kojim nije bila dugo u braku. Bio je to čovek nestalne prirode, a život je kasnije okončao ubistvom u Beču.

Štampa od 1878. ponovo piše o velikoj pijanistkinji i pevačici, dok njeni koncerti redovno pune sale i novinske stupce.

– Da je Jovankino mesto u srpskoj muzičkoj sredini bilo izuzetno, vidi se i po tome što je koncerte uvek imala u tada najvećoj i najreprezentativnijoj dvorani u Beogradu - Narodnom pozorištu, dok su ostali koncerti, čak i inostranih umetnika, mahom bili održavani u Građanskoj kasini ili u Velikoj pivari – navodi Stana Đurić Klajn.

Jovanka je postala i profesor klavira, kao i kompozitor, stvara "Fantaziju iz ruskih napeva", "Varijacije na srpsku himnu, samo za levu ruku", "Varijacije na Svatovac"... I ne prestaje sa koncertima, puni dvorane i ostavlja publiku bez daha bogatim i raznovrsnim repertoarom, na kojem dominira Franc List, najveći kompozitor toga doba i njen profesor.

Volela je i domaće velikane, uživala u izvođenju "Sremskog kola" Kornelija Stankovića i varijacije na temu "Što se bore misli moje". Tim povodom je August Šenoa zapisao: "Gđica Stojkovićeva se i nije otuđila svojemu narodu: a to i činom posvjedoči, izvedši u svakom od svojih koncerata po jednu kompoziciju čuvenoga narodnoga skladatelja Kornela Stankovića. Iza tih komadah ne bi pljeskanju i klikovanju ni kraja ni konca. Ovaj njen potez, da svira domaće kompozicije, utoliko je pohvalniji, što ona, pošto je dotle živela i koncertirala u inostranstvu, nije imala prilike da se upozna sa domaćim kompozicijama."

Govorilo se da je bila velika dobrotvorka i da je često svirala besplatno, pomažući ustanove kojima je pomoć bila potrebna. Bila je i istaknuti rodoljub, šireći lepu sliku Srbije svuda gde je stizala. Ujedinjena omladina srpska ju je obožavala, pratila svaki njen angažman, pisala kako je u stanju da "oplete nov sjajan venac sposobnostima i dostojanstvu srpskog ženskinja", koja ima "vedru ozbiljnost svoju, onu zanošljivu silinu osećanja a bez razmaženosti, onu neodoljivu volju za učenjem, onu svoju neobičnu skromnost i čednost, što nije mogla naučiti ni od kakvog učitelja, to je samo njezino - srpsko".

Na svakom koncertu, a svirala je napamet, bez gledanja u note, publika ju je nagrađivala cvećem i vencima, naročito omladinci koji su je do kuće pratili sa lampionima i pesmom.



Poslednji koncert u Srbiji je održala 15. aprila 1881, kada je otputovala u inostranstvo. Od tada se u našim novinama više nije moglo pronaći ime Jovanke Stojković. Poslednje godine života je provela u Parizu, gde je jedno vreme držala koncerte, dok su je Francuzi spominjali s divljenjem, nazivajući je "briljantnom slovenskom pijanistkinjom".

U gradu na Seni je umrla 14. marta 1892. godine, a vest o njenoj smrti je objavljena u novosadskom "Stražilovu" i somborskom "Bačvaninu".

Poražavajuće je to što nijedna njena kompozicija nije sačuvana i tek 1987. godine Dejan Despić joj je odao počast, komponujući "Počasnicu Jovanki Stojković".


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 31 Jul 2015, 02:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Jovanka Stojković

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 27 Sep 2015, 23:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NIKAD POZNATA NITI DOVOLJNO PRIZNATA
SRBIJO NE ZABORAVI JE Anđelija Stančić: Srpski je najstariji jezik Biblije!


Istraživala poreklo srpskog naroda, navodeći dokaze da se u Bibliji nalaze ostaci našeg jezika, kao što se u opisu vere, života i običaja biblijskih ličnosti, često nalaze naša vera i način života Srba

Slika

Nije bila naročito poznata, ni dovoljno priznata. Ni nekad, ni sad. Ali, bila je velika i važna. Anđelija Stančić, učiteljica koja je u miru učila đake, a u Prvom svetskom ratu negovala ranjenike, ostala je upamćena po tome što je dostojanstveno i kulturno odbila Orden Svetog Save. Iako ga je bez pogovora zaslužila-pišu Novosti

Rođena je 1865. godine u domu Andreja Spajića, vrednog stolara iz Šida. Kao ćerka spretnog zanatlije, koji je voleo da pretresa političke stvari i bio vrlo žestok u odbrani rodoljubivih ideja, pokazala je da "iver ne pada daleko od klade". Upijala je očeve mudrosti, hranila se njima i nadahnjivala. Porodici je, kako je opisala u autobiografiji, ostala zahvalna i za duhovno nasleđe. Nije to bilo, pričala je, klečanje i busanje u grudi, nego čisto uverenje u moć i pomoć Boga kome se molila.

Slika

Roditelji su joj govorili da je bila fenomen, jer je sa devet meseci prohodala i progovorila, a kao poslušno dete, rano je usvojila majčine lekcije o pristojnom ponašanju, pa je znala da starijim ljudima iskaže poštovanje poljupcem u ruku i kulturnim pozdravom na ulici.

Sa školom je od prvog dana bila na "ti". Učiteljica ju je isticala kao izvanredno dete i bez straha joj predavala katedru, kada je morala da izađe iz učionice. Zbog nje su mnoga deca, pogotovo ona bogata, bila kažnjavana, jer nisu mogla da je dostignu u znanju.

Bilo je prirodno da takva devojčica ode na usavršavanje, pa su je roditelji poslali u Učiteljsku školu. Dar za prenošenje znanja na mlađe je već imala i sa mnogo ljubavi ga je koristila pošto je stekla diplomu.

Mlada učiteljica je sa velikom strašću podučavala đake, ali je odlučila da se posveti i naučnom radu. Već 1912. godine iz njenog pera je izašla stručna knjiga "Raspored rada u prvom razredu osnovne škole", da bi 1929. objavila vredno delo - "Najstariji jezik Biblije: ili jedan od najstarijih kulturnih naroda".

Anđelija je istraživala poreklo srpskog naroda, navodeći dokaze da se u Bibliji nalaze ostaci našeg jezika, kao što se u opisu vere, života i običaja biblijskih ličnosti, često nalaze naša vera i način života Srba. U predgovoru je napisala:

- Dani za danima menjaju se naizmence. Godina za godinom žuri. A vekovi, stoleća jure bez odmora. Čovek stvara, bori se na zemlji, podiže se i pada. Preko njega i njegovih dela diže se hvala, slava, priznanje ili osuda i prokletstvo. I sve biva zastrto na kraju zaboravom iz koga se, posle nekog vremena, zasija kao iskra ispod pepela sećanje na tvorevine prošlih pokolenja, na kojima su novi ljudi produžili stvarati nova dela koja će se ponovo opet ugasiti.

I ova knjiga, ne velika obimom, dići će iz zaborava na svetlost ugašenu, nepoznatu tekovinu jednog od najstarijih kulturnih naroda. Posle deset i više godina proučavanja i prikupljanja materijala a posle velikog truda i trčanja da se naše pozvane ustanove zainteresuju za ovu novinu i izdadu na javnost ovu i ako ne veliku ipak važnu knjigu, koja je mogla biti veća, ali je bila udešena za tri javna predavanja i morala je biti zbijenija, posle svih zatvorenih vrata, sama dajem u u štampu ovo delo.

Knjigu je završila rečima...

- I mi ponosno dižemo tešku zavesu pradavne prošlosti i gledamo u duhu veličanstvenu sliku svog prosvećenog naroda i s pravom kažemo: da je srpski jezik najstariji jezik Biblije i da je srpski narod jedan od najstarijih kulturnih naroda.

Slika

Bila je gotovo usamljena u svojim idejama, koje je branila gde god je mogla. Rodoljublje ju je, a da nije imala ni trunku dileme, odvelo na front, gde je pomagala ranjenim vojnicima. Očajavala je nad strahotama koje su u Prvom svetskom ratu zadesile Srbe i tražila način da pomogne narodu, makar kao bolničarka.

Po okončanju velikog sukoba, kralj Petar Prvi Karađorđević ju je odlikovao Krstom milosrđa. Bila je ponosna na njega, ali je zato Orden Svetog Save, kojim su nagrađene najuspešnije učiteljice, uz poštovanje odbila 1923. godine.

U pismu koje je objavljeno u našoj štampi, objasnila je razloge ovog čina. Napisala je da je takvo priznanje trebalo da stigne za rodoljublje po kojem je njen (venčani) dom u Šapcu bio poznat ili za aktivnosti u Učiteljskom zboru u Požarevcu, gde se zalagala za boljitak svoje profesije. Priželjkivala je odlikovanje i zbog osnivanja Ženskog društva, ali i zato što je u Ohridu dve godine besplatno predavala u Radničkoj školi, čija je bila i upraviteljica.

Slika

- Nisam odlikovana ni kada sam u Vodenu prva osnovala "Zaštitu sirote dece", uz pomoć sveštenika u logoru Ljube Radovanovića, koji je na moj predlog skupljao decu izbegličku, a ja kao nadzornica "Oficirske kujne" skupljala ostatke jela i našoj deci delila - zapisala je Anđelija.

Bila je već u penziji kada se njeno ime našlo na listi odlikovanih, pa se zahvalila i odbila priznanje, sa rečima da Ministarstvo ubuduće više vodi računa o vrednim nastavnicima koji rade na isuviše napuštenom vaspitanju dece. Za nju je, rekla je učiteljica koja je umrla 1955. godine u Beogradu, dockan.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 07 Jun 2016, 20:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
RATOVALA S METKOM U TELU U VELIKOM RATU

SRAMOTA: Srbijo, ovo je heroina koju su svi zaboravili

Slika

Francuzi je odlikovali: O Slavki Tomić, naredniku srpske vojske od 18 godina, svet je izvestio 1916. iz logora Srba u Solunu. Od tada o njoj nema reči, a Srbi i ne znaju da je postojala

Sa 16 godina uzela je pušku u ruke i udarila na Austrougare. Metak u telu nosila je dve godine po bojištima, od Sarajeva do Soluna. Sa 18 godina već je bila narednik srpske vojske. Ali za nju Srbi ne znaju. Slavka Tomić je zaboravljena heroina Prvog svetskog rata.

Slavkinog imena u domaćoj literaturi, kako kaže Andrija Šošić, autor tek izašle knjige „Srbija u Prvom svetskom ratu - hronologija dešavanja“, nema. On ju je otkrio u francuskom listu Ekselsior iz 1916, koji je izvestio o Slavki iz srpskog vojničkog logora u Solunu upravo kad ju je odlikovao jedan francuski oficir. Dva puta je Ekselsior stavljao Slavku na naslovnu stranu, a Šošić je te priče preneo u svoju knjigu.

Francuzi su pisali da je u rat ušla kao komita. Prvi put je ranjena u borbama kod Sarajeva 1914. godine.

Ratni put je ovu hrabru ženu 1915. doveo do Bugara, s kojima se kao lav borila na planini Babuni u Mekedoniji. Najverovatnije je odatle uspela da pređe u Solun zajedno s nekim Francuzima i bude među malobrojnim Srbima koji su izbegli Albansku golgotu.
- U francuskoj bolnici u Solunu operisali su joj koleno i izvadili metak, koji je nosila još od Sarajeva. Jedina želja tada bila joj je da se vrati u odred i bori se protiv Nemaca i Bugara - naveo je Šošić i dodao da je Slavka bila rođaka lekara u štabu srpske vojske kapetana Splavskog (Splawski).

Francuzi pišu da Slavka ima 18 godina, da je nežnog izgleda, skoro dečjeg i da je izazivala osmehe kad god bi pričala sa svojim saborcima. Mrštila bi se samo kad bi neko pomenuo Austrijance ili Bugare.

Novembra 1915. u Makedoniji ju je pronašao i slikar Almeri de Lobel-Riš načinio njen akvarel.

I to je sve što znamo o devojci koja je prešla put od četnika do narednika srpske vojske. Njena sudbina posle 1916. je nepoznanica.
- Želeo sam da dam svoj mali doprinos otkrivanju neznane heroine i nadam se da će neko uspeti da nađe i objavi mnogo više podataka o ovoj ženi nego što je to u dodatku moje knjige - rekao je Šoškić, čija će promocija knjige biti održana večeras, u 19 sati, u parohijskom domu Hrama Svetog Save.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker