Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 06:32


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Zaboravljene žene Srbije  |  Poslato: 10 Dec 2012, 16:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Na ponos zavičaju

Rođena Beograđanka, Katarina A. Jovanović čitav život posvetila upoznavanju sveta sa stvaralaštvom svoje zemlje. Prevela na nemački jezik "Gorski vijenac", i dobila prestižnu Humboltovu nagradu

Slika
Katarina i Konstantin Jovanović (arhitekta), ćerka i sin Anastasa Jov. na Kalemegdanu

LjUDSKO pamćenje je kratkotrajno, a istoriju, uglavnom, pišu muškarci. Možda zbog toga u svetskoj a naročito u srpskoj istoriji o ženama koje su čitav svoj život posvetile nacionalnom radu ima malo napisanih knjiga i uglavnom su stavljene u zapećak vremena kao da nisu ni postojale. Samo ponekad, poneki istraživač pokuša da ukaže da to nije u redu i da je srpska istorija bogata ženama koje su za Srbiju puno uradile, i da je neoprostivo što sadašnje generacije to ne znaju.


BEOGRAĐANKA Katarina A. Jovanović, prevodilac, književni istoričar, filozof, novinar i humanista pripada grupi takvih žena.
Prevela je na nemački jezik Njegoševa dela "Gorski vijenac" i "Luču mikrokozmu", sastavila i prevela na nemački "Antologiju jugoslovenske književnosti" i pesme "Kosovskog ciklusa". Za prevod "Gorskog vijenca" Jovanovićeva je 1939. godine dobila prestižnu Humboltovu nagradu za najbolji prevod, koju dodeljuje Minhenska akademija nauka.
U Cirihu gde je živela 42 godine, Katarina Jovanović je organizovala pomoć Srbiji kako u balkanskim ratovima, tako i za vreme Prvog i Drugog svetskog rata. U tom cilju je napisala i veliki broj članaka, održala bezbroj konferencija i predavanja, i to ne samo kada je u pitanju sakupljanje materijalne pomoći. Njena je zasluga i odlazak na Balkan velikog broja švajcarskih lekara i lekarskih misija (dr Arčibald Rajs, dr Viktor Kin, dr Ernest...)
POMAGALA je i pri osnivanju "Ciriškog biroa za traženje nestalih", u Prvom svetskom ratu, koji je radio i u toku Drugog svetskog rata.
Katarina se rodila u Beogradu, u Kosovskoj ulici, 8. aprila 1869. godine u porodici Anastasa Jovanovića. Kad se rodila, njen otac imao je 52 godine. Bio je prvi srpski fotograf, slikar i litograf. On je izradio veliki broj crteža, akvarela i fotografija, a čuvena je njegova zbirka "Znameniti Srbi 19. veka", u kojoj su sačuvani likovi gotovo svih naših znamenitih ljudi. Osim toga, izradio je i veliku zbirku crteža predela i gradova Srbije. Katarinin otac bio je još i upravnik dvora kneza Mihaila Obrenovića. I, do dna duše odan Obrenovićima. Katarinina majka Marija, Austrijanka, rodila se 1838, a umrla u Beogradu sa nepune 43 godine. U monografiji "Katarina Jovanović" Milice Đurić-Topalović, autorka piše da se njena majka preziva Bezendorfer, dok drugi izvor - "Istorijski leksikon Švajcarske" navodi da je njeno prezime Štenc. Katarinin otac bio je vrlo vredan, razborit, pošten i kulturan čovek i svoju decu je vaspitavao u nacionalnom duhu, uputio ih u srpske narodne običaje i pravoslavnu veru. Katarinina majka bila je nežna, dobra i vrlo umna žena, koja je Katarini ostavila u nasleđe ljupkost, lepotu duše, osećajnost. Katarina je imala dvojicu braće - Konstantina, koji se rodio 1859. godine u Beču, dok se mlađi brat Jovan rodio 1878. godine u Beogradu.
KATARINA je rasla okružena ljubavlju i pažnjom. Bila je vredna i radoznala, logičkog duha, stalno u nekom traženju i bezbroj pitanja upućivala je majci i ocu. Roditelji su njenu potrebu za učenjem podržavali, a pošto u Srbiji tog doba za žensko dete nije bilo mesta u školi, svoje obrazovanje stekla je kroz privatne časove koje su njeni roditelji plaćali, učeći od svoje braće i čitajući njihove knjige. Posebno mesto na njenom putu da što više sazna bili su svakodnevni razgovori s ocem i majkom. Njena majka je insistirala da i ženska deca moraju da steknu solidno obrazovanje i da im nije samo u kući mesto.
Kao dete, pričala je Katarina svojim poznanicima kasnije, da je proživljavala srećne i vesele dane, naročito u velikoj bašti roditeljskog doma, gde je njen otac sam kalemio i negovao stotine najlepših ruža i gde su u šumarcima mirisnih jorgovana pevali slavuji svoju opojnu pesmu.
Tu, ležeći u travi, divila se tokom letnjih predvečerja zvezdanom nebu, toj neshvatljivoj tajni vasione i već tada je naslućivala da je i ona sama samo jedna majušna čestica tog nedokučivog svemira.

(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 10 Dec 2012, 17:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Amanet od oca

Katarina od oca nasledila bogatu maštu, duboka osećanja, slikovitost izražavanja i bogatstvo srpskog jezika. Krasile je germanska preciznost, radne navike i spremnost da se žrtvuje za druge

Slika
Anastas Jovanović,Katarinin otac

Piše: Milena Vukoje-Stamenković
KATARINA je bila srećno i veselo dete, okruženo ljubavlju i pažnjom. Sa roditeljima je svake godine putovala u inostranstvo, a sa šest godina prvi put je videla i more. Zaljubila se u to ogromno prostranstvo i divljenje prema moru zadržala je celog svog života. Nažalost, kao što to u životu često biva, sreća je bila razorena smrću majke. Katarina je imala samo dvanaest godina kada je izgubila majku. Teret brige o porodici, a pre svega o mlađem bratu Jovanu koji je imao samo dve godine, pao je na njena nejaka pleća. Htela je da bude očev oslonac u kući, pa je to i bila. Rano je upoznala duboku žalost i primila na svoja nejaka pleća teret porodice i kuće. Ali je Katarina sve savladala i umela je da se snađe u životu. Tu su joj pomogli njena darovitost, gipka i meka priroda, bogatstvo duše i oštroumnost. Ona je rano naučila da se stara o drugima, da podnosi lične žrtve i da pomaže. Svi ti činioci omogućili su joj da od sebe da toliko mnogo ljudima i svom narodu piše njena prijateljica Milica Đurić-Topalović u monografiji o Katarini. Knjiga je objavljena 1961. godine u Parizu. Izdata je na šapirografu i plaćena od sakupljenih priloga poštovalaca Katarine Jovanović.
Sudbina je htela da se Katarina A. Jovanović rodi u jednom burnom istorijskom vremenu, da vidi i preživi pad nekoliko država, da doživi herojsku borbu svoga naroda za oslobođenje i uspostavljanje nove države, da vidi propast te države i da umre u istom takvom rvanju naroda, ne dočekavši da se vrati u svoj Beograd.
Kad se rodila u malom i patrijarhalnom Beogradu 1869. godine nije mogla ni da pretpostavi da će najveći deo svoga života provesti u inostranstvu. U njoj i u njenoj braći ukrstile su se na najbolji način dve krvi - srpska i germanska. Ova mešavina pokazala se vrlo plodnom i sve troje su bili umni, vredni, pitomi, hrabri i istrajni ljudi.
Katarina je od oca nasledila bogatu maštu i duboka osećanja, dar posmatranja sebe i svega oko sebe, slikovitost izražavanja i bogatstvo srpskog jezika, a od majke - germansku preciznost, radne navike, osetljivost duše, humanitarni angažman i žrtvovanje skoro do samopregora. I srpski jezik i nemački govorila je perfektno.
U 16. godini Katarina napušta Beograd i odlazi u Beč kod brata Konstantina. Beč je tada bio veliki evropski centar u koji su se slivali svi oni koji su tražili znanja. Tu ona marljivo uči i stiče znanja iz književnosti, istorije, umetnosti i muzike. Uči i druge strane jezike - francuski, engleski i italijanski. U Beču ostaje sve do 1914. godine, do izbijanja Prvog svetskog rata. Nije mogla da se vrati u zemlju, pa s bratom prelazi u Švajcarsku, gde je provela, s kraćim prekidima, ostali deo života. Njen grad u ovoj zemlji postao je Cirih. U ovoj zemlji nastanila su joj se i oba brata, te je i s te strane ova zemlja za nju postala privlačna, druga domovina, koju je i volela i cenila. Ali je uvek sanjala Beograd i svoj povratak. Govorila je kako je vuče nostalgija i da mnogo voli svoj stari srpski Beograd.
U Švajcarskoj je neumorno učila posećujući biblioteke, muzeje i arhive, pozorišta i muzičke priredbe. Polako je sticala poznanike i prijatelje među Švajcarcima, pogotovo među švajcarskim ženama koje su bile angažovane u javnom životu.
To joj je pomoglo u odbrani interesa srpskog naroda u mnogim teškim trenucima. Opet pominjemo njenu prijateljicu Milicu Đurić-Topalović jer su njene zabeleške o Katarini Jovanović izvorne i do sada jedine. Ona kaže: "Katarina nije učila velike škole, ali je znala daleko više od mnogih koji su svojim imenima pridavali zvučne titule. A sve je to postigla svojim neumornim radom, marljivošću i darovitošću. Imala je bogato enciklopedijsko znanje i ono što je htela, to je i sprovodila u delo.

(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 11 Dec 2012, 18:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Srpski darovi Evropi

Za prevod "Gorskog vijenca" na nemački jezik dobila 1939. godine prestižnu Humboltovu nagradu. Junačke pesme iz "Kosovskog ciklusa" švajcarski epičar Špiteler ocenio najvišom ocenom

Slika

Piše: Milena Vukoje Stamenković
U CIRIHU se sva predala radu i stvaranju. Piše članke i prevodi dela iz srpske i jugoslovenske literature. Objavljuje ih u uglednim ciriškim "Novim ciriškim novinama" (NZZ). Ovoj Katarininoj kulturno-naučnoj aktivnosti doprineli su u Švajcarskoj i rođena braća, koja su bili izvanredno cenjeni stručnjaci. Stariji Konstantin Jovanović je bio poznati predavač i arhitekt, odličan poznavalac građevinske istorije crkve svetog Petra u Rimu, a kao arhitekt rodoljub izgradio je veliki deo modernog Beograda početkom dvadesetog veka. Drugi brat Jovan A. Jovanović svoju doktorsku titulu odbranio je u Švajcarskoj 1911. godine. Bio je profesor na Višoj trgovačkoj školi u Sankt Galenu. Katarinin dom bio je stecište poznatih ljudi, ne samo iz Švajcarske već i iz celog kulturnog sveta. „Njen rad je bio plodan, njeno učenje je davalo velike i važne rezultate. I u periodu učenja Katarina je umela da stvara i piše, da govori i predaje, da obaveštava svet o svojoj zemlji i njenim patnjama", piše Topalovićka. Od 1914, pa sve do smrti, bila je prava ambasadorka Srbije, a zatim i Jugoslavije u Evropi, mada se nikada nije bavila politikom.
Sama Katarina je govorila da „onih koji mogu da pišu dobro na srpskom jeziku ima dosta, ali je malo tih koji mogu na stranom jeziku da upoznaju svet sa našim istorijskim blagom. Zato je to moj zadatak.“ Prvo njeno veliko delo bio je prevod „Luče mikrokozma“ i „Gorskog vijenca“ na nemački jezik.
Njegoš je bio njen omiljeni pisac. Bio joj je blizak po svojoj romantičarskoj duši i filozofsko-poetskom stvaranju, tako da je prevod „Gorskog vijenca“ ocenjen najvišim ocenama. Rečeno je da ga nije prevela, već prepevala. Uvod je napisao profesor Pavle Popović. Nagrađena je Humboltovom nagradom, ali je od 4.000 primeraka odštampane knjige sačuvano samo nekoliko primeraka. Uništene su tokom bombardovanja Minhena. Katarina je pred samu smrt spremila i drugo, popravljeno izdanje, ali nije dočekala da ga vidi.
„Antologija jugoslovenske književnosti, pesnici i pripovedači“ objavljena je 1932. godine u izdanju poznate ciriške izdavačke kuće „Rošer“. Predgovor piše profesor Pavle Popović. U ovu antologiju Katarina Jovanović unosi orginalnu fotografiju Vuka Stefanovića Karadžića, koju je snimio njen otac Anastas Jovanović. Na prvih sedamnaest strana su odabrani prevodi iz srpskog narodnog pesništva. Umetničko pesništvo počinje „Napisom“ despotice Jefimije iz 14. veka. Odmah iza nje stavlja Njegoša, a zatim slede: Franc Prešern i Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Simon Gregorčić, Anton Aškerc, Vojislav Ilić, Ante Tresić Pavičić, Aleksa Šantić, Mileta Jakšić, Jovan Dučić, Svetislav Stefanović, Vladimir Vidrić, Dragutin Domjanić, Milan Rakić, Vladimir Nazor, Dragutin Kete, Oton Zupančić, Josip Aleksandrov Murn, Danica Marković, Veljko Petrović, Sibe Miličić, Mirko Korolija, Milutin Bojić, Anica Savić-Rebac, Ranko
Mladenović, Desanka Maksimović, Gustav Krklec, Božidar Kovačević.
Zastupljeni pripovedači su: Ljudevit Vuličević, Laza K. Lazarević, Simo Matavulj, Ksaver Šandor Đalski, Stevan Sremac, Janko Veselinović, Dinko Šimunović, Svetozar Ćorović, Ivan Cankar, Borivoje Stanković, Milica Janković, Ljubomir Nenadović, Božidar Knežević, Bogdan Popović, a završava se episkopom Nikolajem. Pogovor ovoj antologiji je napisao Herman Hiltbruner. On upoznaje inostrane čitaoce sa postankom Jugoslavije, sa mukotrpnom istorijom i životom naroda na Balkanu, balkanskim mozaikom. Citira pesnika Lj. Vuličevića: „Srpska pesma je gorak doživljaj, ona je vera. Ona je žalosna, jer ima svoj postanak u prastarom bolu. Naša pesma je jauk, izraz ljubavi i bola jednog celog naroda“. O svojoj saradnji sa Jovanovićevom piše da je odmah video da na nju može da se osloni, jer ima siguran instinkt, lirsko istančano osećanje, sposobnost da proceni šta je vredno a šta ne. Ista izdavačka kuća "Rašer", 1951. godine izdala je i prevod Katarininih narodnih i junačkih pesama iz "Kosovskog ciklusa". Ovu zbirku pesama Katarina je posvetila seni svog prijatelja Karla Špitelera, velikog švajcarskog epičara i dobitnika Nobelove nagrade za književnost. A evo šta sam Špiteler piše u svojoj knjizi „Naše, švajcarsko polazište“, koja je objavljena 1915. godine u Cirihu.
„Srbi imaju slavnu i junačku prošlost. Njihovo narodno pesništvo ne izostaje ničim iza ostalih sličnih tvorevina, a njihove junačke pesme nadmašuju sve ostale; jer tako divne epske pesme, kao što su srpske, nijedan drugi narod nije spevao još od Homerovih vremena.”

(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 12 Dec 2012, 12:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vladarka misli

Svoja filozofska shvatanja Katarina A. Jovanović sažima u knjizi "Osnovna posmatranja života" koju je napisala u svojoj 56. godini

Slika
Katarina A. Jovanović


PESMAMA iz Kosovskog ciklusa Katarina A. Jovanović gradila je mostove između svoje i domovine po izboru. Tamo je naučila i da govori i piše na švajcarskom, ciriškom dijalektu.
Doktoru Ernstu Dikenmanu, Katarininom dobrom prijatelju i prijatelju srpskog naroda, ova knjiga je poslužila da u novinama napiše tekst u kome je izneo ukratko istoriju Srba. Naveo je sve dosadašnje pokušaje prevođenja srpskih pesama na nemački jezik tvrdeći da je Katarinin prevod u samom vrhu.
“Ove pesme nisu prevođenjem ništa izgubile u svojoj lepoti. Katarina Jovanović nije samo odabrala najlepši ciklus, već njen prevod pruža maksimum onoga što se od jednog ovakvog prevoda može očekivati. Ona pruža izvanredan doživljaj i dubok uvid u biće ovih pesama i onome ko uopšte ne zna srpski. Ona ne pruža samo sadržaj ovih pesama nego čitaocima omogućava da kroz izvanredno uspelo prenošenje i podržavanje stila i stiha samog orginala da shvati i nasluti umetnički oblik ovih pesama.”
Ali ova umna žena nije ostala samo na prevođenju. Katarina A. Jovanović je i filozof. Ne zadovoljava se samo da čita velike filozofe, već svoje znanje i svoju glavu koristi da udari temelje svog filozofskog kreda, pa time i da zauzme počasno mesto u galeriji srpskih žena filozofa kao prva. Ona je neumorno posmatrala, odgonetala i učila. Pošto nije bila površna niti samoljubiva trudila se da shvati sve što se oko nje zbiva i kreće. Svoja filozofska shvatanja sažima u knjizi od 78 strana “Osnovna posmatranja života”, koju je 1921. godine objavila u Beogradu i koju je bila namenila tadašnjoj srpskoj mladeži.
Svoju filozofsku knjigu napisala je sa 56 godina, što znači da je Katarina bila izgrađena ličnost. Delo je podelila na pet glava: nebesa, zemlja, život, čovek, zaključak, i u njima je izrazila svoja filozofska svatanja svega vidljivog i nevidljivog. Ona priznaje da se sve kreće, menja, postaje i nestaje, da je nebo beskonačan prostor, ali u kome svetli mrtva materija. Katarina tu materiju zamišlja kao svetlu i izdvaja je od tog hladnog, mračnog i beskrajnog prostora. U svom daljem razmišljanju ona usvaja Kant Laplasovu teoriju o postanku nebuloza i iz njih čvrstih zvezdanih tela u beskonačnom prostoru, pa i naše zemlje. Zatim pesnički opisuje postanak našeg Sunčevog sistema sa Suncem kao centrom. I tvrdi da sve ovo podleže jednoj “veličanstvenoj evoluciji” koja se obavlja po “nepokolebljivim prirodnim zakonima”. Zanimljivo je da je Katarinin prostor ispunjen eterom koji raznosi ta materija. Katarina nije tada još mogla ništa da zna o modernoj atomskoj nauci, niti da materija u sebi nosi visoki potencijal, ali dedukcijom dolazi do zaključka da mora da postoji još nešto što je lakše i nevidljivije od materije i da je to nešto praprincip i da materija nije ništa drugo do potencijalna energija.
Život je za nju još veće čudo. Divi se svemu živom na zemlji. Uvodi nove elemente u svoje razmišljanje: svet misli i osećanja, kao tajanstveni i čudesni svet za sebe. Ali njen univerzalni duh, koji uvodi kao jedan od glavnih pojmova u svojoj filozofiji ne voli analizu, ne odaje se detaljima i ne osvrće se na kontinuitet misli. Ona misli u deduktivnoj formi i izvodi opšte zaključke. Vidi samo harmoniju i prelazi preko neprijatnih pojava koje bi mogle da naruše tu harmoniju. Što se tiče hrišćanstva, ona iz njega uzima samo moralnu stranu, prihvata jedino njegovu etiku. Za nju je krst simbol čovekoljublja, a ne vere u ličnog boga. Njegova gnoseologija nju ne interesuje. Katarinu u filozofsko razmatranje nije uvela sumnja, već divljenje. I to divljenje beskrajnosti prostora i svetova. Ona vidi sve u harmoniji pod vladom večnih i nepromenljivih zakona koji podleže jedino vladi misli. Misao je tvorac svega, pa i razuma, a ne materija. U svoju filozofiju uvodi i novu kategoriju: dušu prožetu dahom večnosti.
Katarina počinje i završava svoj filozofski traktat Kantovim mislima koje izražava prema svom shatanju: “Kad upravim pogled u to zvezdama, obasuto nebo nada mnom, kad ugledam njegova sjajna čudesa, sve što je prolazno potone, osećam večnost i beskrajnost. Kako se pokreću te zvezde? Ne znam. Ali vidim da ih čvrst zakon vodi na njihovom putu. U mene uđe mir i ja osećam sigurnog vođu - moralni zakon u meni.“

(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 12 Dec 2012, 13:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Most preko Alpa

Bila ambasador bez diplomatskog pasoša. Ceo život gradila kulturne mostove između svoje domovine i Švajcarske. Aktivan učesnik osnivanja "Jugoslovensko-švajcarskog društva" 1928. godine

Slika

KATARININ dom bio je pravi muzej njene zemlje. Ukrašen ćilimima, vezovima, slikama. U njenoj radnoj sobi, kako piše Milica Topalović, veliki starinski divan bio je pokriven pirotskim tepihom. Ispred njega veliki peskun sa mesinganom sinijom prepun lepih stvarčica od drveta, srebra, kristala, bakra, slonovače, porcelana, razne pepeljare, fildžani, opančići, a okolo mali peškiri i naslonjače. Pored zida veliki raf sa knjigama, a u uglu pored prozora veliki pisaći sto sa porodičnim slikama, telefonom, gomilom knjiga, pisama i svezaka. Za tim stolom, u svojoj velikoj naslonjači, sedela je i neumorno radila od zore do mrklog mraka. I na stolu i na balkonu i po prozorima uvek je bilo mnogo cveća. Ona je volela prirodu i govorila je da je cveće najlepša i nadragocenija tvorevina prirode. Zato su joj mnogi posetioci donosili cveće i ona mu se radovala poput malog deteta.
Želja da pomogne ljudima i svojoj zemlji, za ovu ženu bio je osnovni imperativ življenja. Da je u to uložila celu sebe govore istorijski podaci, pisani dokumenti, ali nadimak koji je dobila od onih kojima je pomogla u Švajcarskoj i u otadžbini govori više od svakog pisanog podatka. Srbi u Švajcarskoj, a i svi ostali Jugosloveni, zvali su je Mamica. Mamica je bila voljena i cenjena, njeno mišljenje se slušalo. I u njega se verovalo.
“Ona je bila prava dobra mamica svima, bez razlike kojoj veri pripadaju, polu, narodnosti, partiji ili uverenju. Mada se nikada nije udavala, na sve je ljude prenosila svoj nežni materinski instinkt koji se vremenom pretvorio u brigu prema svim ljudima oko nje.”

SVOJ humanitarni rad započela je tokom balkanskih ratova, da bi u Prvom svetskom ratu pri Švajcarskom crvenom krstu osnovala odeljenje za pomoć srpskim vojnicima. Treba spomenuti i neumorni „Ciriški biro za traženje nestalih u Prvom svetskom ratu“, koji su vodili poznati švajcarski filantropi, sveštenici, lekari, profesori, direktori, gde je Jovanovićeva bila zadužena za jugoslovensku sekciju. Tražila je izgubljene, posredovala da se uspostavi prepiska između zarobljenika i njihovih porodica, povezivala rasturene porodice. U svojoj arhivi imala je više od 400 adresa ljudi kojima je na taj način pomogla. Pomagala je da se organizuju pošiljke bolesnim, ranjenim i zarobljenim. Velikim delom zahvaljujući Katarini A. Jovanović, Švajcarska je početkom rata poslala i svoju lekarsku misiju koja je blagotvorno delovala u Srbiji. A kad se pojavio pegavac u Srbiji i narod počeo da se desetkuje angažovala se da stigne medicinska pomoć. Kad su, da bi preživeli, pomoć zatražili studenti, penzioneri i bivši činovnici, jer nisu imali ni najosnovnija sredstva za život, i tu je odigrala nezamenljivu ulogu. Na njenu intervenciju upućena je i stalna pomoć u novcu i hrani uz garancije Crvenog krsta Švajcarske. Katarina Jovanović bila je i aktivan sudionik osnivanja 1928. godine u Cirihu „Jugoslovensko-švajcarskog društva“.
I novčano je pomogla tom društvu da počne da radi, jer je njena želja bila da se pomoću te organizacije Jugoslavija i Švajcarska zbliže, da se obe zemlje uzajamno upoznaju sa kulturom i lepotama koje poseduju i da shvate da ima mnogo više stvari koje ih povezuju nego razdvajaju.
Na zbližavanju dve zemlje nastavila je da radi i u toku Drugog svetskog rata, pa sve do svojih poslednjih dana, maja 1954. godine.
Prijatelji su je zaticali u postelji, sa otečenim nogama (bila je srčani bolesnik), kako naslonjena na jastuke kuca na mašini pisma posredujući između zemlje i emigracije.
„Dirljivo je bilo gledati tu veliku altruistkinju kako već polumrtva uporno nastoji da ne prekine taj rad, za nju tada najvažniji posao na svetu", piše Topalovićeva. "Radovala se kao malo dete kad bi uspela da poveže neku porodicu u zemlji sa njihovim najmilijim u emigraciji. A kad bi joj prijatelji savetovali da privremeno prekine taj posao odgovarala je: “O, ne govorite mi to. To ću da radim do svog poslednjeg daha, jer je to najsvetiji posao, to je narodni posao i tu nema prestajanja. Dok mogu da mrdam rukama, to ću da radim.”
Uspela je da za svoje ideje i rad pridobije mnoge Švajcarkinje. U ime švajcarskih žena poznato je učešće u Srbiji i velike samarićanke, publicistkinje Katarine Šturceneger, lične prijateljice Katarine Jovanović.

BOGATSTVO

LjUDI su znali da Katarininu dobrotu i zloupotrebe. Jednog dana posetio ju je mlad i zdrav izbeglica koji joj je ispričao da nema dokumenta, da je bez prebijene pare i zatražio je od nje da mu da sto franaka (u to vreme to je bilo pravo malo bogatstvo). Katarina je bila iznenađena. Odgovorila je da taj novac nema, a i da je i sama sirota emigrantkinja koja živi od pomoći koju dobija od snaje i prijatelja. Zatražio je tada polovinu te sume, a kad mu je rekla da ima samo pet franaka, ljuto je dobacio da to što priča sigurno nije istina, jer svi znaju da je bogata žena. Odgovorila mu je da nikada nije bila bogata, i pružila mu je svojih poslednjih pet franaka.
Nezadovoljnik je odjurio bez pozdrava.
(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 12 Dec 2012, 13:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sestre po srcu

Nerazdvojno prijateljstvo Katarine A. Jovanović i novinara Milice Đurić duboko prožeto patriotizmom.

Slika

POŠTOVANjE i uzajamno poverenje povezalo je Katarinu Jovanović sa Milicom Topalović. Upoznale su se u Cirihu, a nastavile da se druže, posećuju i dopisuju i kad se Milica preselila u Pariz.
Delile su slične poglede na zbivanja u svetu, u Srbiji i Jugoslaviji. Kad god je trebalo, jedna drugoj su pomagale, što savetom, što angažovanjem. O dubokom prijateljstvu te dve žene svedoči i nekoliko pisama koje je Milica Topalović unela u svoju knjigu. Sva potiču iz 1947. i 1953. godine.
Katarina piše Milici (pismo je poslato iz Ciriha 21. septembra 1947. godine):
“Milice, voljena moja! Našla sam tvoje divno pismo, ono je svo Ti, svo moja domovina. U tebi ključa srpska krv naša, koja i meni hoće da rastrgne ovo staro srce. Kakva je to sila u meni što zovemo “ljubav”, oduševljenje, patriotizam, a nema reči za nju. Zašto smo se ti i ja u prvom magnovanju (u mom tamnom koridorčiću,) a ne besmo se ljudski ni videle, zagrlile kao rođene sestre neviđene i ostaćemo tako do smrti. Nije li svaka od nas u onom magnovanju zagrlila sav svoj rod, vascelu svoju zemlju, svu našu prošlost i dalju budućnost.
A u oktobru iste godine piše joj: “Pomisli šta sam našla u njihovoj bašti. Bosiljak. Rascvetan! Hiltbruner mi je uzbrao jedan stručak. Pa plavi divlji ladolež. Šta još. Ljubičice u cvetu - po drugi put. Al dosta o svemu tome. Ima danas važnije teme. Šta veliš za `Komintern`, pa još u našem Beogradu."
A u oktobru 1953. piše Milici: „Onomad sam govorila sa Marom da odemo u Pariz. Da uzmem svoj štap, pa da se sa njime nekako dogegamo obe tamo. Šta misliš? Zar to ne bi bilo lepo? Još jednom da se prošetamo po Bolonjskoj šumi. Ali ne znam, možda će to ostati san. Dođi, dođi što pre, imala bih s tobom da razgovaram. Ti si deo moje zemlje, mog Beograda. I to onog starog Beograda…”
Sva pisma potpisivala je samo sa Mamica.
Milica Topalović je Katarinu poslednju put videla 1953. godine.
Katarinu A. Jovanović vezivalo je dugo i iskreno prijateljstvo sa književnikom i novinarom Vlastom Petkovićem. Jedinu njenu fotografiju pisac monografije dobio je baš od Petkovića. Katarina nije volela da se slika. Govorila je da nikome nije potrebna njena fotografija, već da je važno ono što ostane u srcu. Ona i Petković mnogo su učinili na zbrinjavanju, organizovanju i preškolovanju bivših oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije koja je iz Italije, posle fašističke kapitulacije, prešla u Švajcarsku i tu dobila punu zaštitu ove države. Bilo je više od 1.000 ljudi. Neki od njih otišli su dalje u Englesku, Australiju i Ameriku. Ostali su osnovali 1946. godine Udruženje Jugoslovena u Švajcarskoj. Predsednik je bio Vlasta Petković, a počasni član Katarina Jovanović.
O tim danima pričao nam je kapetan Miroslav Ćićarić, jedan od malobrojnih preostalih starih ratnika koji je zajedno sa Vlastom Petkovićem živeo i radio u Iverdonu i Ženevi. Danas kapetan Ćićarić živi u Iverdonu, a devetog maja napunio je 94 godine i rođendan proslavio u Srbiji, gde ostaje tri meseca.
“Ovo je moj drugi odlazak u Srbiju od prošle godine" - priča nam gospodin Ćićarić. - "Iako me je i posleratni režim zvao da se vratim, nisam to uradio. Tek prošle godine, posle 66 godina boravka u Švajcarskoj, video sam rodbinu i rodnu Srbiju. Katarina Jovanović je bila, sećam se još dobro, lepa i gospodstvena osoba. Uvek je bila u crnini, sa štapom i torbicom. Mnogo nam je pomagala. Ljudi su je voleli, a i znali su da za sve mogu njoj da se obrate. Nama je bilo teško da shvatimo način i običaje življenja u ovoj zemlji, a ona nam je i tu mogla da pomogne. Znam da je Vlasta mnogo sa njom sarađivao. U prvo vreme ona nam je bila desna ruka.

(Nastaviće se)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 12 Dec 2012, 13:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tuđin u svom domu

U želji da pomogne svom narodu, 1921. Katarina se vratila u Beograd, ali joj je rečeno da je nepotrebna i da je tuđinka. Samo ono što smo dali životu ostaje da živi posle nas - govorila je Katarina

Slika

Piše: Milena Vukoje-Stamenković
Volela je Katarina Jovanović Cirih. Bio je to njen dom, ali pravi i nezaboravljeni dom bio je njen Beograd. Stalno je htela da se vrati, ali mnoge stvari joj nisu išle naruku. Sve do 1899. godine, dok joj je otac bio živ odlazila je i provodila vreme s njim u njihovoj staroj kući u Kosovskoj.
Prvi put se u Beograd vratila sa željom da ostane i da pomogne i u samoj zemlji posle oslobođenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Mislila je da će njeno znanje i iskustvo biti nešto što je neophodno njenom narodu. Naročito je verovala da će njene sposobnosti, smisao za organizaciju, za razvitak privatne inicijative na svim poljima biti od velike koristi srpskim ženama i njihovom pokretu. Ali joj je tada stavljeno do znanja da je nepotrebna i da je - tuđinka.
„Mi ne znamo u čemu bi nam vi mogli pomoći i biti korisni“, rekle su one 1921. godine.
Vratila se u zemlju u kojoj su joj živela braća.
Drugo njeno razočarenje bio je komunistički sistem koji je posle Drugog svetskog rata uspostavljen u Jugoslaviji. Nije htela da se vrati i da prihvati ponuđenu penziju, narodno priznanje, odlikovanja i sve obećane povlastice.
„Nije mogla da dodje sebi od čuda da se takav preokret mogao zbiti u zemlji u kojoj živi njen narod" - piše u monografiji Topalovićke.
Kućom u Beogradu upravljao je njen advokat. U njoj je bila njena domaćica sa kćerkom. Kad je režim video da ni sa primamljivim ponudama Katarina neće da se vrati u Beograd saopštili su joj da se kuća otkupljuje, kao i zbirka radova njenog oca. Nije se sa tim složila, ali i pored silnih intervencija i tužbi njenog advokata odluku nije mogla da izmeni. Odšteta za kuću bila je samo trećina prave vrednosti, otplaćivali su je u ratama, a za očevu zbirku ponudili su joj neznatnu sumu, koju je ona odbila i zbirku je poklonila Muzeju u Beogradu. Kuća je srušena. U svom poslednjem pismu Milici Topalović napisala je Katarina: „Neću im nikada oprostiti što su mi uništili moje osmanluke i moju divnu baštu. A već o srušenoj kući i da ne govorimo. Umorna sam od života i umire mi se. Vreme je već da idem.”
Katarina A. Jovanović umrla je 31. maja 1954. godine, u jedan sat posle ponoći. Spaljena je 3. juna i sahranjena istog dana na ciriškom groblju Nordhajm. Njena urna položena je u isti grob gde je sahranjen njen voljeni brat Konstantin i kome je ona podigla spomenik. Tu je htela da i ona bude sahranjena. Ispratili su je Švajcarci, emigranti i puno dece. Srpska deca iz Ciriha na njen grob položila su buket poljskog cveća.
„Udruženje Jugoslovena u Švajcarskoj“, svoj Književni fond osnovan 1952. godine i nazvan „Miloš Obilić“ pretvorio je 1954. godine u Srpsku biblioteku „Katarina Jovanović“, koja je postala mesto okupljanja i trajan spomen emigranata svojoj nezaboravnoj članici i dobrotvorki. Danas je biblioteka smeštena pod krovom Srpske pravoslavne crkvene opštine “Svete trojice” u Cirihu, Colikerštrase 14. Biblioteka sadrži dela iz svih oblasti duhovnog stvaralašta i registrovana je pod brojem 165 kod gradskih vlasti u Cirihu. To je jedina srpska biblioteka u dijaspori koja ima svoj štampani katalog u dva toma, koji je izašao 1978. godine. U ovoj biblioteci se nalazi i pasoš poslednjeg jugoslovenskog kralja Petra.
Ovaj feljton završavamo rečima Katarine Jovanović, koje je ona izgovorila na proslavi svog 80. rođendana: "Jedino što se broji, što važi na kraju života nije ono što smo mi primili od života, nego ono što smo mi dali životu. Sve što smo doživeli odlazi sa nama, gasi se sa nama i jedino što ostaje i možda živi posle nas - to je ono što smo mi dali životu."
(K R A J)


Novosti

foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 15 Feb 2013, 03:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Delfa Ivanić: Nudila svoju za Dražinu glavu

Posle Drugog svetskog rata zabranjeno je i sećanje na plemenitu Delfu jer je komunističkim vlastima uputila molbu za milost nad poraženim neprijateljem

Slika

KO je zabranio sećanje na Delfu Ivanić, osnivača Kola srpskih sestara, naše najznačajnije ženske humanitarne i rodoljubive organizacije? Ko je bila prva Srpkinja dobitnica najvišeg međunarodnog humanitarnog odlikovanja "Florens Najtingejl"?

Odgovore na ova pitanja pokušala je da da istoričar dr Jasmina Milanović, priređivač knjige memoara Delfe Ivanić.

- Delfa je bila tvorac Kola srpskih sestra, koje su u balkanskim i svetskim ratovima spasle živote hiljada ranjenika i izbeglica - kaže dr Jasmina Milanović. - U ratu je kao bolničarka bdela nad ranjenima iscrpljujući se do ivice smrti. U miru njeno obrazovanje i lepota otvaraju vrata svih evropskih dvorova. Ona je heroina generacije koja je Srbiju predstavljala tako da joj se ceo svet divio.

Posle Drugog svetskog rata zabranjeno je i sećanje na plemenitu Delfu jer je komunističkim vlastima uputila molbu za milost nad poraženim neprijateljem.

- Ona 1946. moli Prezidijum Jugoslavije za život generala Mihailovića: "Poklanjanje glave velikom protivniku, kada je on potpuno pobeđen i savladan, neobično mirotvorno bi delovalo na srpski narod" - kaže dr Milanović. - Ona nudi svoju glavu: "Molim da budem streljana ja, umesto osuđenog". Posle toga niko nije smeo ni da je pomene.

Delfu, kći vojvode iz Bosanskohercegovačkog ustanaka Ivana Musića, usvojio je beogradski patriota i dobrotvor Mihailo Bogićević. Sa studija u Ženevi, ponesena idealima Staroj Srbiji, odlazi 1900. u Skoplje i predaje u srpskoj školi.

- Udaje se za konzula Ivana Ivanića i postaje obaveštajac - kaže dr Milanović.

- Prenosi zabranjene knjige za prosvetu srpskog naroda i spasava progonjene Srbe. Delfa 1903. inicira osnivanje patriotskog ženskog udruženja za pomoć Srbima van Srbije. Na osnivačkoj skupštini Kola srpskih sestara u Kolarcu bilo je 3.000 žena, koje su pre Engleskinja tražile pravo glasa i bile spremne da učine sve za svoj narod.

MEMOARI SAČUVANI U SANU

SUDBINA Delfe Ivanić je posle hapšenja 1946. misterija, kaže dr Jasmina Milanović. Posle oslobađanja dugo je živela van Beograda, ali se ne zna gde. Umrla je 1972. i sahranjena na beogradskom Novom groblju. - Profesor Fedor Nikić ubedio je Delfu da izdiktira uspomene. Kompletna sećanja sačuvana su u SANU, a u Arhivu Srbije "ublažena", koje je prof. Nikić bezuspešno pokušavao da objavi. Još uvek istražujem njenu biografiju koja je posle rata "prebrisana" - kaže dr Milanović.

Kolo 1912. formira Četvrtu rezervnu bolnicu, koja zahvaljujući neumornoj Delfi Ivanić dobija veliku pomoć iz Evrope, čak i iz Amerike.

- Ona sa suprugom 1913. odlazi u Lješ u Albaniji, gde zatiče užas, ranjenike bez ikakve nege. Osniva bolnicu u Lješu a zatim odlazi u Drač, gde brinući o najtežim bolesnicima dobija tifus. Jedva zalečena vraća se u Beograd, u Savamalsku bolnicu, gde radi danonoćno i ponovo oboleva.

Početkom rata 1914. ona s ledi Pedžet formira bolnicu u Skoplju iz koje se 1915. povlači poslednja, s vojskom i narodom, do albanske obale. U Italiji saznaje da srpski zarobljenici u Nemačkoj i Austrougarskoj umiru masovno od gladi.

- Delfa organizuje srpske žene u Parizu, Ženevi i Nici. Prikupljaju sredstva, a ona animira francusku vladu da šalje pakete sa hranom, koji su spasli nekoliko hiljada života - kaže dr Milanović.

Po završetku rata potpuno se posvećuje Kolu, čiji je predsednik postala 1940. godine. Kolo srpskih sestara 1941. pruža prvo utočište izbeglicama iz NDH i Slovenije, a 1942. odlučno odbija poziv nemačkih vlasti za saradnju.

- Odmah je uhapšena, a Kolo zabranjeno - navodi dr Jasmina Milanović.

Nemci je puštaju iz zatvora zbog slabog zdravlja, ali je Gestapo ponovo hapsi 1944. godine. Posle oslobođenja - hapse je partizani kao protivnika komunista.

- U zatvoru je, iako teško bolesna, ponižavana i mučena. Kolo srpskih sestara je ponovo zabranjeno, sva imovina mu je konfiskovana, a Delfa je nestala iz javnog života i nacionalnog pamćenja - zaključuje dr Jasmina Milanović.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 28 Nov 2013, 02:53
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Скромна сестра познатог брата

ТРИ ЗВЕЗДИЦЕ УМЕСТО ИМЕНА


Њега сви добро знамо из историје књижевности, њу тек ретки. Станка Глишић задужила нас је преводима и дирљивим мемоарима „Моје успомене”

Slika

Оца Ђорђа, који је умро кад је имала осам година, у мемоарима „Моје успомене” (1933) Станка Глишић не жели да се сећа „јер та сећања не би ишла у његову похвалу”. Сеоску кућу и имање умешно је водила мајка. Све што је могла, правила је сама: платно од кога је шила кошуље, поњаве, ћилиме, гуњеве, резанце, две врсте пекмеза, сокове, па чак и зејтин исцеђен од ораха. Породица је своје лепо имање изгубила 1869. године, небригом оца. Мајка и Станка одселиле су се тада у Ваљево где је мати „туђе радила” и од тога су живеле. Браћа су већ била у Београду на школовању, Миливоје у гимназији, а Милован на Великој школи. За Станку почиње време оскудице и сиромаштва, кад више нису могле да се једу две врсте пекмеза као некад нити да се тка и боји вуница, што је мајка радила на имању у Грацу.
Из тог доба Станка се сећа како је стидљиво и сметено отишла да замоли у општини да јој дају књиге за школу, за трећи разред, јер је чула од другарица да општина сиромашним ученицима даје уџбенике. И сећа се како је писала брату Миловану да све њене другарице имају нове хаљине за дечји празник Врбицу, само она иде у старој цицаној хаљини и папучама. И стигла је нова хаљина из Београда, али Станка није могла да јој се радује. На Ђурђевдан 1872. године умире јој мајка и девојчица остаје сама у Ваљеву. Хтео је неки трговац да је узме под своје, али брат Милован пише из Београда да ће он доћи по њу и одвести је са собом у престоницу.
Познати приповедач имао је тада двадесет пет година, учествовао у студентском политичком животу и увелико стасавао у представника новог књижевног правца, реализма. Његовој млађој сестри братовљева „напредна схватања” донеће велику бригу и секирацију. Недуго по доласку у Београд, Станка је поново остала сама. Милована и још двојицу његових другова ухапсили су полицајци који су код њих нашли забрањене књиге „Србија на Истоку” Светозара Марковића.



БРАТ

Милована Глишића сматрају родоначелником српске реалистичке приповетке, а његови биографи неретко истичу и његов обиман преводилачки рад, од кога је почео да се издржава још за време студија. У Београду је најпре учио технику, а потом филологију, али студије никад није завршио. Био је коректор државне штампарије, уредник „Српских новина”, драматург Народног позоришта, помоћник управника Народне библиотеке. Прву приповетку објавио је 1874. године у часопису „Преодница”, а 1879. и 1882. године објављује две збирке приповедака. Штампао је и две комедије из сеоског живота „Два цванцика” и „Подвала”. После 1883. године, кад је објављена приповетка „Прва бразда”, није више писао изворна дела, али је наставио да се бави преводилачким радом. С руског, француског и немачког језика, за потребе Народног позоришта, превео је око 40 драма. Умро је у Дубровнику, где се лечио од сушице.


„После сам ја чешће пута говорила како мрзим Светозара Марковића, јер је он, мислила сам, крив што је мој брат био ухапшен.” Једног дана затекла је неког црномањастог човека у њиховој соби. Милован га је шишао и у шали му рекао: „Видиш, Светозаре, овај мој Станко те мрзи”, због чега се „Станко”, како је брат од милоште звао, застидео и побегао напоље.

Од промаје до ордена

У Београду Станка Глишић завршава Вишу женску школу. Прву службу добила је 1. августа 1878. године. Била је учитељица у првом разреду ваљевске женске основне школе.
„Уђем и ја у први разред, дигне се гомила девојчица; ја их погледам, погледам, па изиђем напоље и станем плакати.” Тако је почела њена дуга наставничка каријера којој је посветила највећи део себе и коју је волела толико да јој је после одласка у пензију, како сама признаје, живот без радозналих дечијих очију постао бесмислен. Охрабрена од старијих колегиница, потпомогнута књигама које је куповала од братовљевог пријатеља књижара Тасе Стојановића, Станка је убрзо савладала тај страх. Почела је и сама да смишља најбоље начине да подучава девојчице, ослањајући се на инстинкт и не држећи се само уџбеника. Године 1883. премештена је у Београд, у Вишу женску школу.
У прво време предавала је три предмета, српски језик, рачун и општу историју, стари век. „У оно доба није било као данас да наставница, била разредни старешина или не била, чим сврши своје часове може ићи кући; онда су разредне старешине морале по цео дан бити са својом децом.” Ускоро добија да предаје српску граматику и синтаксу, па је од 1893. до 1924. године, непрестано предавала тај предмет. Уџбеници су се мењали, неки су били добри, неки неразумљиви, али учитељица Глишић признаје да јој је лакнуло кад је у једном тренутку нестало свих уџбеника што их је Министарство просвете прописивало. Тада је применила свој начин: из народних прича и песама, приповедака Лазе Лазаревића, Јанка Веселиновића и њеног брата бирала је реченице у којима је истакнуто неко правило из граматике или синтаксе, објашњавала их ученицама и тако заједно с њима долазила до граматичког правила. Ученицама је читала песме и приповетке, „да би научиле где треба глас подићи, а где спустити”, доносила им огласе из новина да исправљају ред речи, упућивала их да траже скривена значења песама и приповедака.



Ђаке никада није тукла, иако су родитељи у то време говорили: „Моје кости, ваше месо.” Кажњавала их је стајањем код табле или и данас добро познатим избацивањем с часа, али с годинама све је ређе и то примењивала. Није волела тужибабе, причала је својим ученицама како не треба да се кинђуре, помагала им да поправе оцене из физике, гледала да не стоје на промаји или не пију хладну воду знојаве. Два пута су јој нудили да буде управитељка Више женске школе, крагујевачке, па београдске, али је она оба пута одбила. „Не осећам у себи те моћи да себи равним издајем наредбе и заповедам; сем тога рекла сам како сам осетљива, па место да се развичем, кад ме нешто вређа, ја се заплачем”, образложила је своју одлуку тадашњем министру просвете Андри Ђорђевићу.



ИМЕ

Када с 1857. године у селу Грацу, два километра од Ваљева, у породици Глишић поново родило женско дете, наденули су му једно од оних имена од урока. По бабином захтеву, мајка Јевросима дала је кћерки име Станка јер су јој сва женска деца умирала, а тај тужни низ заиста је с јунакињом наше приче стао.


Марта 1925. године прочитала је у „Политици” како Женски покрет намерава да јој спреми јубилеј. Репортер „Политике” написао је лепу белешку о њој. На свечаности, пред коју ноћима због нервозе није спавала, уручен јој је орден светог Саве трећег реда, било је и много цвећа и поклона. Веома захвална Женском покрету на тој части, учитељица, ипак, признаје да је највише обрадује кад на улици сретне своју бившу ученицу. Кад јој у трамвају нека седа госпођа уступи место да седне и представи јој се као њен ђак. Кад јој те госпође и госпођице с радошћу почну препричавати догодовштине из школе.

Без хонорара и потписа

И за учење страних језика Станка је имала свој начин. Преводила је с француског, руског и италијанског а све те језике учила је углавном сама, уз помоћ граматика, речника и књижевних дела. Додуше, кад је почела да учи француски, имала је првокласну помоћ. Код госпође Динуловићке, код које је становала 1885. године, упознала се с браћом Поповићима, а један од њих, Павле, подучавао ју је глаголским облицима. Наиме, тада великошколац, Станки је часове држао један од касније наших највећих филолога и историчара књижевности, Павле Поповић. На једном школском распусту купила је граматике француског језика, речник, а од брата, који је тада био драматург у Народном позоришту, узела је гомилу позоришних дела, па је читала и завиривала у речник кад наиђе на непознату реч. Тако је учила и руски, док се италијанског подухватила за време Првог светског рата, „да за који тренутак заборавим како у мојој домовини туђин господари”.
Часопис „Отаџбина” објављује јој 1890. године превод с француског дела „Сан” Лудовика Алевија, а ускоро њени француски преводи почињу да излазе у „Штампи”, „Србији”, „Трибуну”, „Звезди”, „Српском књижевном гласнику”. Преводи Мопасана, Додеа, Мишела Провена, Анрија Бордоа. Том списку придружују се и руски класици Тургењев, Чехов, Гогољ, Короленко. Брат Милован као средњошколац превео је с другом Љубом Миљковићем Гогољеве „Мртве душе”. Касније је био веома незадовољан како је тај посао обављен, па се поново латио једног од најпознатијих романа руске књижевности. Почетак тог превода Станка је нашла у његовој заоставштини, па је завршила започети рад.
За преводе ретко је узимала хонораре, а најчешће их није ни потписивала. У часописима, уместо њеног имена, стајале су обично три звездице. Станка бележи да не само да није узимала новац за преводе већ је куповала и новине у којима су они излазили. Ипак је било и изузетака. Сећа се тако да је први хонорар, један од ретких, добила од уредника „Борбе” кад је с руског превела роман „Пан” Кнута Хамсуна, а после су јој плаћали и „Српски књижевни гласник”, „Србија” и „Трибун”. Први пут се потписала кад је „Пан” изашао као засебна књига, јер књижар Цвијановић није хтео да изда роман без потписа преводиоца. „Нигде се нисам потписивала, изузев у ’Дубровнику’ и ’Срђу’... нисам тежила да се прочујем, већ кад ми се нека ствар свиди, ја је преведем и пошљем да се штампа, нека је и други когод прочита.” Закључујући своје успомене, које пише већ као пензионерка, јада се да и даље кадгод понешто преведе, али да све то држи у ормару, јер нико, и без њеног хонорара, неће то да издаје.

Брижни и строги Милован

Станка је надживела целу своју породицу. Родитеље је изгубила још у детињству, брат Миливоје умро је у јесен 1879. године, али најтеже је погодила смрт брата Милована. Одлазак и последњег члана породице, оног за кога је била највише везана, вероватно је утицао да Глишићева заврши успомене у веома сетном тону речима: „Боже, дај ми да заспим, па да се не пробудим!”
Само једном помиње Глишићев књижевни рад: кад пише да је ученицама доносила реченице из братовљевих приповедака да им помогне у учењу граматике. За њу је он пре свега вољени брат који јој купује нову ружичасту хаљину за Врбицу, испраћа је у школу, задиркује је због њене неспретности. Десет година старији од ње, и Милован је био својеврсни педагог: његова сестра признаје да јој није помагао у учењу, чак ни у писању књижевних састава, саветујући јој да је најбоље да сама учи. Пазио је брат и да се сестра не исквари у великом граду. Као брижни и пажљиви родитељ, водио је рачуна и шта чита. Нека другарица дала јој је један роман. „То да ниси читала”, строго је упозорио Милован, „иако тадашњи романи нису били заводљиви као што су ови данас”. Кад је завршила Вишу женску школу, он јој је донео гомилу књига, а у тој пробраној лектири нашли су се Жил Верн, Тургењев, роман Чернишевског „Шта да се ради”. До седамнаесте године без братовљевог одобрења није смела никуд да иде, а савети и заповести брата били су за њу светиња.



ДАЛЕКИ СВЕТ

Свега две-три стране мемоара Станка Глишић посветила је животу ван школе. Повучена у себе, она није имала много другарица: двадесет година становала је у истој кући не знајући ко живи преко пута и дружећи се само с једном бившом ученицом и удовицом једног познатог ратника, није именовала ког. С обавезних тридесет и четири часа у школи недељно и спремањем предавања код куће, остајало јој је мало слободног времена. За читање новина, признаје, није хтела да га троши, па су тако, врло често, догађаји који су узбуркали свет за њу остајали потпуна непознаница. Попут мајке, волела је да све што може уради сама: шила је све, сем хаљина које није знала да искроји (иначе би, како пише, уместо једне имала две), плела себи и брату чарапе, једном чак и окречила своју собу. Никад се није удавала јер, како је написала, није осећала у себи снаге за два врло озбиљна и тешка позива, наставнички и мајчински. Умрла је девет година после објављивања мемоара „Моје успомене”, 1942. године.


Станка је једно време живела с братом и кад се он оженио, а касније је узела засебан стан. Често је одлазила у Народно позориште кад је Милован постао драматург – то јој је, како каже, било највеће уживање. Ретко је излазила без брата, чак и кад је замакла у озбиљне године и осамосталила се. С њим је одлазила на балове, а кад се одселила и узела засебан стан, није јој више падало на памет да сама иде на те забаве.
„1908. године судбина ми је дубоко зарила у срце нож, од кога ми рана непрестано крвави и никад неће зарасти: крваву ћу је и у гроб однети. Те године умро ми је брат Милован, моја једина срећа и радост.” Том смрћу, Глишићева је изгубила драгу особу, али и брижног старатеља који никада није престајао да пази на њу. Станка се сећа како ју је Милован ословљавао с „дете моје”. Чак и кад јој је коса сасвим обелела, још ју је тако звао. „Какво дете? Зар не видиш да сам оседела?” „Ти си увек моје дете”, одговарао јој је брат Милован.


politikinzabavnik

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: ZABORAVLjENE ŽENE SRBIJE  |  Poslato: 01 Jul 2014, 15:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Danica našla sreću među oblacima

Danica Tomić, naša prva žena pilot: Znanje je "krala" od supruga, majora Miodraga Tomića, pilota sa najvećim brojem pobeda u Prvom svetskom ratu. Godine 1928. godine letela nad provalijom dubokom 2.500 metara

Slika
Danica Tomić

U vreme kada je ženama bilo mesto u kući, kada je vrhunac zabave bio izlazak na korzo, a dometi se merili veštinom savladavanja recepata, Danica Dženi Tomić maštala je o nebeskim visinama. Neustrašiva, ambiciozna i strpljiva, dugo je čitala knjige o avionima i letenju koje je mogla da pronađe, dok nije došlo vreme da i sama sedne u pilotsku kabinu. Godine napornog rada su se isplatile - ušla je u istoriju kao prva žena pilot u našoj zemlji! Bilo je to tridesetih godina prošlog veka, u doba kada je i u svetu vazduhoplovstvo važilo za mušku profesiju.

Udata za komandanta 6. vazduhoplovnog puka, majora Miodraga Tomića, Danica je bila u prilici da uživa u privilegijama koje njegova pozicija donosi. Mogla je da vreme troši kod modistkinja naručujući novu čipku iz Pariza, dok čeka da se dragi vrati kući. Ali, nije htela. Na zemlji se osećala kao ptica u kavezu. Miris benzina i ulja bili su joj draži od toaletne vodice, a brujanje motora zvučalo je kao najlepša muzika. Znanje je krala od Miodraga, pilota sa najvećim brojem vazdušnih pobeda u Prvom svetskom ratu. A on je nije sputavao.

I tako je 1928. godine, na proslavi 15. godišnjice aerodroma Beograd, privukla pažnju prestoničkih novinara kada je letela nad provalijom, dubokom 2.500 metara. Njene akrobacije ostavile su novinare bez daha. U časopisu "Ilustrovani list" objavljena je njena fotografija ispred aviona i tekst: "Gospođa Danica Tomić, supruga majora Tomića - prva žena u našoj zemlji koja je letela nad provalijom od 2.500 metara. Ona je prva žena u nas koja je pravila lupinge, što je okretanje aviona u vazduhu, i druge akrobacije".


Novinari jesu bili zadivljeni, ali ne i Danica. Umesto da uživa u pohvalama, nastavila je da vredno radi na ostvarenju sna. Imala je sreće - u jesen 1930. godine u "Politici" je objavljen oglas Društva rezervnih letača za prijem kandidata u civilnu pilotsku školu u Beogradu. Konkurs je bio otvoren i za žene i muškarce, pa se, uz podršku supruga, Danica prijavila.

Slika

Nije bila jedina žena - društvo su joj pravile Kristina Gorišek i Zagorka Plećević. Mada je Kristina bila iskusnija, a Zagorka napravila prvi uspešni samostalni let, Danica je dozvolu dobila godinu dana pre njih, 1933. godine. Bila je bolja i od mnogih muškaraca, pa je tako, na predlog nastavnika, među prvima u svojoj klasi, izašla na završni ispit. Praktični deo ispita trajao je oko sat i 30 minuta, a članovi komisije, sastavljene od oficira iz Komande vazduhoplovstva, bili si iznenađeni veštinom kojom Danica upravlja avionom. Ocenili su da "kandidat leti vrlo mirno, sigurno, staloženo i sa veoma retkim samopouzdanjem". Tako se Tomićeva upisala u istoriju kao prva žena u Jugoslaviji sa dozvolom turističkog pilota.

Tokom Drugog svetskog rata, major Tomić je, kao i većina jugoslovenskih pilota, pao u zarobljeništvo. O Danici se gubi trag sve do kraja rata, kada su, pretpostavlja se, zajedno otišli u "obećanu zemlju", Ameriku. I u zaborav.

KUMOVALE AVIONIMA

Slika


Koliko su žene u našoj zemlji volele da se vinu pod oblake, dokazuje njihovo interesovanje za letenje. Prva žena na ovim prostorima letela je još pre Prvog svetskog rata, doduše kao saputnica poznatog ruskog pilota Masljenikova. Ostala je upamćena kao gospođica M. Živković. Druga gospođica, ali Dunđerski, takođe je ušla u istoriju jugoslovenskog vazduhoplovstva - kao kuma. Ona je krstila prvi avion "Udruženja rezervnih avijatičara" i nazvala ga je "Naša krila".



PRVI BORBENI LET

Do početka Drugog svetskog rata odškolovano je na desetine žena pilota koje su 1939. godine, zbog predstojećeg rata, sve morale da prođu vojni deo obuke, održan u Smederevskoj Palanci na tamošnjem aerodromu. Posebno se izdvaja Marija Draženović koja je postala pilot kao tinejdžerka - imala je samo 15 godina. Ona je tako vešto upravljala avionom, da publika koja je prisustvovala polaganju, nije mogla da poveruje kada je videla da iz letelice izlazi žensko, i to devojčurak. Za vreme Drugog svetskog rata prevozila je poštu i lekove, ali osećala se obespravljeno jer su na borbene zadatke leteli isključivo muškarci. Marija nije krila nezadovoljstvo, pa je komandant 113. lovačkog puka odlučio da je povede na pravi ratni zadatak - bombardovanje nemačkog voza kod Vinkovaca. Bio je to prvi borbeni let jedne žene na Balkanu. Marija je u istoriju upisana i kao prva žena ratni pilot u našem ratnom vazduhoplovstvu. Do danas je ostala i jedina.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker